LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Bježite bre Srbi - eto koljača Bakira!!!!
Subota, 18 Studeni 2017 22:09

 

Bakir bi ponovo da koljeBakir bi opet da kolje – dakle Bakir je i prije klao!!!

Nadan Filipović

U režimskom tabloidu Informer osvanuo je tekst na kojem bi autoru teksta, ali i redakciji, pozavidio i sam Joseph Goebbels. Dakle u tim srbijanskim bajagi nezavisnim dnevnim novinama, a u stvarnosti nacionalističko-velikosrpsko orijentiranom Völkischer Beobachter-u što je pod direktnom kontrolom Vučića i njegove bulumente, na naslovnici je osvanula slika Bakira Izetbegovića i naslov: “Samo u Informeru! Strašna poruka lidera Bošnjaka - BAKIR BI OPET DA KOLJE! Bakir Izetbegović preti da će kao "babo Alija" ubijati Srbe ako RS organizuje referendum o nezavisnosti! Najavio i da će priznati lažnu državu Kosovo!”

Ovo je užas nad užasima.

Ne bih se kao pojedinac izjašnjavao da li mi je Bakir Izetbegović simpatičan ili antipatičan; ne bih se izjašnjavao što mislim o njegovim moralnim i političkim kvalitetima; ne bih se izjašnjavao o srbijanskom falsificiranju njegove izjave u intervjuu za Deutsche Welle, ali sebi dozvoljavam da iznesem osobni zaključak o ovom morbidnom izluđivanju već dovoljno izluđenog ili većinski potpuno ludog srpskog naroda s obje strane Drine.

Oni Srbi koji “puše” priču o užasnom katilu Bakiru Izetbegoviću koji je, kako se novinarima Informera pričinja, ponovo žedan srpske krvi, koji hoće ponovo da kolje srpsku nejač, bake i deke, (dakle, koji je to i prije radio pa bi opet da kolje), koji hoće ponovo da pokupi srpske d(j)evojčice u bezbrojne javne kuće gd(j)e bi te d(j)evojčice bile prisiljene pružati besplatne seksualne usluge njegovim mudžahedinima i islamskim terorističkim fanaticima, koji bi naredio da, ne više Mirza Delibašić i Davorin Popović, jer su pokojni, već neki drugi, odabrani, opet i ponovo bacaju viđenije Srbe gladnim lavovima u zoološkom vrtu u Pionirskoj dolini – dakle ti Srbi koji vjeruju Informeru i nizu drugih informera trebali bi svaki pojedinačno zatražiti po jednog, a u nekim slučajevima i više personalnih psihijatara s kojim bi bili vezani lisicama da ni Srbin, a ni psihijatar ili ekipa psihijatara ne mogu pobjeći od svog pacijenta, a ni pacijent od njih.

Vezati zajedno pacijente i psihijatrei! I to na dugogodišnji period!

Ne vjerujem, međutim, da u svijetu postoji toliki broj vrsnih psihijatara da bi se zadovoljio princip “jedan na jedan”, dakle po jedan psihijatar na po jednog mahnitog Srbina. Smatram da je veliki procenat tog intoksiciranog naroda kronično bolestan, dok, uvjetno rečeno, zdrava ućutkana manjina vidi i prepoznaje sve te laži i obmane, ali ne smije ni da prdne (da izvinete na izrazu), a kamo li da pisne, jer bi ih većinski psihijatrijski bolesnici odmah proglasili izdajicama Srba i srpstva i pozvali na linč.

Samo dio naslova “Bakir bi opet da kolje” jasno ukazuje koji je to socijalno-psihijatrijski nivo ne samo novina, već i golemog dijela javnog mijenja koje ulazi u san sa strahom da će se iz nekog ormara, iza neke vitrine ili sa tavana pojaviti krvožedni Bakir Izetbegović sa valjano naoštrenim jataganom pa početi OPET da kolje nevine i jadne Srbe.

Nema Bošnjacima mira ni života na duge staze pored psihički oboljelih komšija koji ne samo da ne priznaju genocid u Bosni i Hercegovini, već nonšalantno daju imena studentskim domovima i čitavim ulicama po izvođačima presuđenim i uskoro presuđenim za genocid, Karadžiću i Mladiću, zločincima mega kalibra, a za većinu Srba herojima u borbi za istrebljenje balija, Turaka i poturica.

Da, da!

Karadžić i Mladić su nevino optuženi, a Bakir bi opet da kolje. Za par godina istina će biti da su rahmetli Alija i “u njega mu dijet” naredili agresiju na Srbiju i na Srbe u BiH i da su njih dvojica i njihovi saradnici izvršili genocid nad “nebeskim izabranim narodom”.

A što se tiče vijesti da je Bakir “najavio i da će priznati lažnu državu Kosovo”, ja u toj izjavi ne vidim nikakav problem, jer zaboga i sam Aleksandar Vučić je de facto priznao državu Kosovo, a uskoro će i de iure, pa da se Vlasi ne bi dosjetili, unaprijed gura Bakira kao krivca za to priznanje. I Vučić i Dačić i Nikolić i sva ostala srbijanska politička bulumenta mora kosovskim carinicima i policajcima sm(j)erno pokazati srpske pasoše da bi eventualno bili pušteni nogom stupiti na tlo Države Kosovo. Ovo srbijanko kenjanje i prenemaganje oko Kosova je providni pokušaj da se od totalne pušione, odnosno vehde veresije napravi makar kakva gotovina, te da se za konačno formalno priznanje i razmjenu ambasadora optuže svi oko Srbije, a kao prvi Bakir Izetbegović.

 
Hidžama ponovo osvaja svijet medicine
Subota, 18 Studeni 2017 14:23

 

hidzamaHidžama – stara medicinska tehnika ponovo osvaja svijet (1)

Nadan Filipović

Kratki historijski uvod

Postoje historijski dokazi da je veliki Hipokrat (Hippocrates), otac moderne medicine koristio koristio tretman pomoću hidžame za tretman određenih mišičnih i koštanih obolenja, određenih ginekoloških problema, faringitisa, obolenja uha i nekih plućnih obolenja. (Turk J, Allen E Bleeding and cupping. Ann R Coll Surg Engl 1983, 65, 128–131). Hipokratovo poznavanje efikasnosti hidžame potiče iz egipatskih papirusa koji datiraju iz 1550-te godine prije nove ere.

Poznati grčki historičar Herodot (Herodotus) pisao je 400 godina prije nove ere da je tretman pomoću hidžame veoma efikasan kod glavobolja, migrene, nedostatka apetita, opće slabosti, itd. Kasnije je hidžama (Al-Hijama) postala veoma popularna u arapskim zemljama, a kasnije je njena upotreba u medicini proširena na Unani medicinu, kinesku tradicionalnu medicinu, Tibet, zemlje Dalekog Istoka, te u Evropu. (Turk J, Allen E Bleeding and cupping, Ann R Coll Surg Engl 1983, 65, 128–131).

U Europi je najprije korištena od strane svećenika koji su prakticirali medicinu u crkvama i samostanima. (Christopoulou-Aletra H, Papavramidou N, Cupping: an alternative surgical procedure used by hippocratic physicians J Altern Complement Med 2008,14, 899–902) Poznati rimski liječnik Aulus Cornelius Celsus (25 godine stare ere – 50 godine nove ere), autor enciklopedije De Medicina preporučivao je hidžamu za ekstrahiranje otrova koji su bili posljedica ujeda zmije, čovjeka i životinja.

Aretaeus de Cappadokia, jedan od najpoznatijih grčkih liječnika koji je bio veoma kativan u prvom stoljeću nove ere tretirao je pomoću hidžame prolapse uterusa i ileus, kao i neke oblike epilepsije. Također, poznati liječnik Galen (Aelius Galenus) iz Pergamona (129 – 200 godina nove ere) bio je veliki zagovornik upotrebe hidžame za uspješan tretman niza obolenja. (Brockbank W, The ancient art of cupping J Chin Med 1986, 21, 22–25) Što se tiče primjene hidžame u Europi valja napomenuti da su tu medicinsku tehniku koristili najpoznatiji liječnici svog vremena, kao naprimjer Paracelsus(1493-1541) i Ambroise Pare (1509-90) (https://cuppingresource.com/history-of-cupping/).

U Europi i općenito u zapadnim zemljama hidžama postaje sve popularnija terapijska tehnika kojom se sve više bave ne samo holistički praktičari, već je odobrava i veliki broj doktora, a mnogi je doktori uveliko koriste u svojoj terapijskoj praksi.

Slijede nastavci o naučnim dokazima efikasnosti hidžame kod niza obolenja.

(nastavlja se)

 
Dioptrija Mustafe Drnišlića
Petak, 17 Studeni 2017 20:34

 

StavDeset velikih bošnjačkih zabluda

Mustafa Drnišlić, Sarajevo

1.Temeljna bošnjačka zabluda jeste ta da, nakon strašnih osvještavajućih lekcija agresije i genocida, nema više nikakvih sistemskih zabluda u narodu, pogotovo ne onih zabluda koje su omogućile da agresori lakše ostvare svoje genocidne namjere. Nažalost, realnost je sasvim drugačija i ova osnovna zabluda – da smo kao kolektiv konačno “utvrdili gradivo”, da smo spoznali aktere i izvore, ali i vlastite prošle zablude, razloge i povode nedavnog stradanja – rađa mnoge sljedeće zablude. Nažalost, bošnjački narod još nije ni internalizirao, a kamoli artikulirao i usvojio te temeljne istine i činjenice u vezi s najtežim periodom vlastite historije. Mnogo je razloga zašto je tako, ali rezultat je jedan: bošnjačko društvo nije se kadro odrediti kako spram prošlosti, tako i sadašnjosti, a pogotovo prema budućnosti. To dovodi do puzajućeg moralnog relativizma, gubljenja kompasa i lutanja u vezi s onim što bi trebalo predstavljati temeljne vrijednosti i norme jednog naroda, koji bi morao proživljenu katastrofu uzimati kao novu polaznu tačku i historijsku vododijelnicu. Onome kome nije jasno zašto mu se nešto desilo, kome ustvari uopće nije jasno šta mu se to, zapravo, desilo u nedavnoj prošlosti, neće i ne može biti jasno ni šta mu se danas dešava, ili šta će mu se u budućnosti dešavati.

2. Jedna od ozbiljnijih bošnjačkih zabluda jeste ona da je opasnost, u svim njenim oblicima, prestala i da nam više ne prijete nikakvi sukobi, barem ne one vrste koji bi mogli ugroziti naš opstanak. Društvo koje ne može prepoznati i razumjeti uzroke neke kataklizmične pojave često ima tendenciju da je tumači kao jedinstveni i neobjašnjivi incident koji nema svoje zakonitosti, povode, niti ga se može razumom objasniti. Ovo je time opasnije jer, iako nam se jedna te ista kataklizma već nekoliko puta ponavlja, mi i dalje nismo kadri kao kolektiv prihvatiti, a zatim i prepoznati, njene uzroke, polazišta i (pred)znake. Ovu zabludu možda ponajbolje oslikava ona floskula da je navodno Bosna (a time i Bošnjaci) neuništiva, pri čemu se forma suprotstavlja suštini, tj. sama forma postojanja termina Bosna suprotstavlja se činjenici da te države gotovo više ni nema na približno dvije trećine formalnog bosanskog teritorija, tačnije na onom njenom dijelu u kojem (više) nema Bošnjaka. To traženje utjehe u formi koja je ništa drugo nego fikcija izuzetno je opasan trend, jer istovremeno i uspavljuje i legitimizira takvu uspavanost praznim i dopadljivim floskulama. Borba je za slobodu vječna, kako kaže jedna naša junačka pjesma, i s tom činjenicom treba se konačno pomiriti.

3. Prethodna zabluda rađa sljedeću, koja glasi: “Treba se okrenuti budućnosti, dosta je priče o ratu.” Ta zabluda se neprestano ponavlja, i to u uvjetima nedovršenog rata, kada su (ratni) ciljevi drugih dvaju naroda i susjednih država ostali isti, a samo su se promijenila sredstva, narativi i diskurs. Zanemarivanje ovog “slona u sobi” bilo bi za Bošnjake ravno samoubistvu, a njegovo ignoriranje vrsta političkog autizma. Ova infantilna želja da se dobrim i pozitivnom osjećajima nekako izignorira stvarnost nedovršenog rata opasna je glupost koja se Bošnjacima ponajviše nameće, i to s različitih strana. Naš je problem što ova zabluda nailazi na plodno tlo i što se zbog nje bilo kakva realna bošnjačka politika, koja je u skladu sa stvarnom situacijom na terenu, doživljava, u najboljem slučaju, kao ratnohuškačka. To, naravno, nije bez svojih posljedica, pa, stoga, još od kraja rata imamo kontinuiranu hiperprodukciju političkih stranaka ili projekata na bošnjačkoj političkoj sceni koji opstaju obećavajući bajke, odnosno promjene koje su potpuno izvan njihove moći, poput promjene politika susjednih država i naroda, do kojih će doći čim pričače bajki svojim glasovima dovedemo na vlast. Koliko takvo rasipanje glasova na donekle simpatične, ali potpuno fantastične budalaštine negativno utječe na stvarnu bošnjačku političku poziciju, nije potrebno ni spominjati.

 
Neponovljivi Zuko
Četvrtak, 16 Studeni 2017 22:14

 

Zuko DžumhurPutovanje po besmislu

Zuko Džumhur

Vozimo se na auto-stop... Putevi gospodnji su asfaltirani. Iz pješčanog mora rastu granitne stijene arabljanskih bregova. Vrhovi crvenog kamenjara nižu se monotono i dugo kao pobožni psalmi ispisani nevještom rukom nekih davno preminulih arhanđela. U užarenim pećinama ovih bregova gnijezde se demoni. Neko je rekao da vrhovi ovih brda liče na krijeste pijetlova. Nebo je mjesecima plavo kao čelik arabljanskih mačeva. Šteta što Rakićnije vidio zalazak sunca na Džebeli Silbalu.

Dvije beduinske žene sjede u šoferskoj kabini. Jedna od njih je mlada... Njihove odežde su crne kao grijeh. Na sjeveru je velika pustinja El Bahar Bil Maji. Na jugu je okean crvenog pijeska i kovnica ljutih vjetrova. Na sjeveru su karavanska bespuća i satanski vilajeti za pripovjedače bajki. Na jugu je strašna zemlja Hadramaut. Oaze su ležale kao čiode zabodene u žuto platno pijeska. Mali, smeđi šatori, mlijeko i meso od kamila, beduini, buljuci golišave djece i vizija beskonačnosti koja počinje na pragu šatora... Jedna oaza u Arabiji liči jedino na jednu drugu oazu u Arabiji, i to naročito u podne.

U podne nastaju orgije svjetlosti i sve se pretvara u usijane bijele i žute linije. Nekada su ovuda vodili stari trgovački putevi Istoka... Mudri car Solomon slao je svoje bogate karavane u basnoslovnu zemlju Orif. Daleko na jugu vladala je lijepa Belkis Makeda, ljupka kraljica od Sabe. Carstvo Pamira ujedinilo je Arape u borbi protiv Rima. Vojske nomada vodila je čudesna ljepotica Zejnab...

Granice između civilizacije i varvarstva leže duboko zakopane u pijesku pustinje...

Džezirat el Arab – znači ostrvo Arabljana.

Kamion obilazi litice Džebeli Rahmeta. U kamenjaru ovoga svetog brda sreli su se praotac Adem i pramajka Hava. Protjerani iz raja zbog nemorala i učestalih krađa sa privatnog posjeda Gospodnjeg, naši nesrećni praroditelji lutahu svijetom jalovo i dugo. Odvojeni i napušteni, bez blagoslova Gospodnjeg i bez socijalnog osiguranja, potucahu se obalama nepoznatih mora i okeana. Poslije dvjesta godina odvojenog života, još relativno mladi, sretoše se na padinama Džebeli Rahmeta i počeše da žive nevjenčano.

Pramajka Hava izrodila je mnogo djece. Među njenom mnogobrojnom djecom bilo je i kriminalaca. Život je tada u Arabiji bio prilično težak, pošto još ne biješe pronađen petrolej.

Italijani bi na ovom svetombrijegu podigli crkvu, Amerikanci bazu, Francuzi hotel, a Libanci kockarnicu. Bugari bi ovdje sagradili veliki naučni institut za borbu protiv zagraničnog sujevjerja. Turci bi po običaju podigli karaulu, a Beograđani bi otvorili kafanu "Kod prvog grijeha".

Arabljani nisu podigli ništa.

Neki dan sam se poklonio sjenima naše pramajke Have. Njen grob je u Džedi i dugačak je osamdeset aršina. Tako je zapisano u knjigama starostavnim. Njen grob je jedini spomenik kulture u drevnom primorskom gradu Džedi. Na sva tri njena turbeta položio sam smjerno stručak pustinjske mahovine.

 
Podsjećanje na nedovršene projekte našeg reisa "emeritusa" koji je tiho ukinuo ovu titulu "emeritus"
Srijeda, 15 Studeni 2017 21:29

 

MukiS Kovača pogledat' je lijepo – Mustafa Cerić performer nedovršenih projekata

Nedim Hasić, Sarajevo

(Hajde da pogađamo pošto mu je bio Patek Philippe - nije ga valjda ujagmio od specijalista za "žutare"?)

Pohvalio se prošlog petka Mustafa Cerić, a Avaz to prenio na čak dvije udarne stranice, kako će konačno biti okončana gradnja novog sjedišta Rijaseta Islamske zajednice BiH u sarajevskom naselju Kovači. Cerić je ispričao, a Avaz naglasio, kako je on, skupa s Fahrudinom Radončićem, nositelj gradnje ovog objekta koji stoji nedovršen već devet godina. Cerić sve zasluge, kako za ideju, tako i za okončanje gradnje, pripisuje sebi i Radončiću, iako je izgradnja sjedišta jedan od brojnih nedovršenih poslova koje je Cerić ostavio iza sebe u dugogodišnjem mandatu reisa.

Masna slova na naslovnici Avaza i tekst na dvije stranice, s njegovim i fotografijama Fahrudina Radončića, ništa je drugo do još jedan od brojnih Cerićevih medijskih performansa u kojima nastoji za sebe i svog odanog medijskog partnera prikupiti sve poene za konačno dovršavanje gradnje zgrade koja je na Kovačima dugo stajala kao nedovršen spomenik njegovog mandata. Upravo je performansom tako Cerića i njegove istupe još prije sedam godina opisao Mustafa Spahić. “Stil života reisa je performans, a sadržaj života i rada putovanja i neprestani medijski nastupi. Naime, reis sigurno vjeruje da Bog stvara stvarnost, ali je također uvjeren da je on svojim nastupima proizvodi. Čuveno Dekartevo načelo Cogito ergo sum – mislim, dakle postojim, on je preokrenuo u načelo neprestano putujem i nastupam po svijetu – dakle, postojim. Devetnaest godina on vrši funkciju na način izvođenja monodrame, preciznije melodrame. Naime, smiješan je i krajnje djetinjast onaj ko u reisovu radu traži: rješenje, viziju, odluku, stav, zaključak, rad, red, disciplinu, poredak, odgovornost, sistem, koordinaciju i povratnu informaciju. Ne, on u svemu traži predstavu, manifestaciju i samo svoj nastup u okviru svjetskog vašara, u kojem je on i režiser i producent i scenarist i glumac, po mogućnosti jedini glumac. Ovakvi istupi bili bi primjereni, adekvatni u cirkusu, u dječijem i pozorištu mladih i pozorištu lutaka”, precizno je oslikao Spahić Cerića nabrajajući sve njegove nedovršene poslove i data a neispunjena i neostvarena obećanja.

Medijsko partnerstvo

Sve što je Cerić ostavio iza sebe od ratne 1993. godine, kada je izabran prvi put za reisa, bilo je uglavnom polovično i nedovršeno. Afere su ono što je obilježavalo njegov dugogodišnji mandat. Od sumnjivog načina na koji se dokopao vile u sjedištu Sarajeva, preko šutnje kada su počela osnivanja tzv. paradžemata, žmirenja na oba oka na pojavu selefizma, politikntstva, pa sve do otvorenih političkih stavova koji su u konačnici i kulminirali njegovom kandidaturom za Predsjedništvo BiH.

Cerić je vjerske objekte i obrede koristio kao svoju političku pozornicu, a nerijetko je u svojim vazovima otvoreno vjernicima ukazivao kojoj opciji da se priklone na izborima. Cerić će postati najredovniji gost na stranicama Avaza. Nije bilo dana da ovaj list ne prenese neku njegovu izjavu, stav ili komentar, a intervjui s Cerićem postali su gotovo redovna rubrika ovog lista. Radončić i Cerić godinama su išli ruku pod ruku, vezani zajedničkom ambicijom i uvjerenjem da baš oni kreiraju javno mnijenje i procese u ovoj zemlji. Naglo su tresnuli o zemlju kada su objavljeni rezultati pretposljednjih općih izbora na kojima su pobjedu odnijele stranke koje nisu imale naklonost ovog dvojca. Cerić će nakon toga ostati bez pozicije reisa, a debakl na predsjedničkim izborima bio je definitivan dokaz njegovog političkog kraha.

Brz i letimičan pregled pisanja ovdašnje štampe u posljednjih petnaestak godina podsjeća na bliske veze Cerića i Radončića. Što političke, što poslovne. Tako je, primjerice, objavljeno da je Avaz 2003. godine dobio unosan posao štampanja Kur’ana na bosanskom jeziku, a primjerak je koštao 150 maraka.

Prije deset godina u prostorijama Bošnjačkog instituta u Sarajevu Adila Cerić, kćerka tadašnjeg reisa Cerića, udala se za Vedrana Mulabdića. U to vrijeme Adila Cerić počela je raditi u kabinetu tadašnjeg državnog ministra rahmetli Safeta Halilovića, nakon što je bila savjetnica bivšeg federalnog premijera, također rahmetli, Ahmeta Hadžipašića. Mladenci će nedugo nakon svadbe početi živjeti u stanu u sarajevskom naselju Breka, kojeg je Fahrudin Radončić kupio svom sinu Ishaku. Način na koji su mladenci postali vlasnici stana bila je prava mala finansijska akrobacija, a devet godina nakon vjenčanja, zet Mulabdić postao je, kao kandidat Radončićevog SBB-a BiH, minister unutarnjih poslova Kantona Sarajevo. Na toj je dužnosti u maju 2016. Godine zamijenio SBB-ovog Ismira Jusku, koji je postao državni ministar prometa i komunikacija.

Terase i vrtovi

 
Sreća da nema stana i ne mora brinuti o svakodnevnoj restrikciji
Utorak, 14 Studeni 2017 15:14

Zedan sam, a mlaz oslabio!





Jooooooooooj, što sam bio žedan!

 
Poezija
Utorak, 14 Studeni 2017 08:31

 

Petar Vukotić




HIMNA BRATSTVA LUDIH SESTARA

Petar Vukotić, Herceg Novi

škripi šporet

tonu lonci

mi pjevamo u povorci:

jestivi smo jedni drugim

jestivi smo,

Milostivi,

oglodani svi do kosti

poređani po gladosti

BEZAZLENE HAVARIJE DRUGOG REDA

spržio sam mozak

razmišljajući o tebi

od njega su ostali

samo žice, kosti i neki jednostavni

djelovi

nepoznate namjene

sve u svemu

sasvim dovoljno za život

kakav je i bio (prije opravke)

 
Trideset godina je prošlo od smrti Alije Nametka
Ponedjeljak, 13 Studeni 2017 09:37

 

Nametak AlijaTrideset godina od smrti bošnjačkog pripovjedača, dramatičara i folkloriste - komunisti su dodatno kažnjavali i u zatvoru

Hamza Ridžal, Sarajevo

Navršilo se trideset godina od smrti velikog Alije Nametka, bosanskohercegovačkog pripovjedača, dramatičara i folkloriste. Rodio se 6. marta 1906. godine u Mostaru. Mekteb, osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, nakon čega upisuje Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je diplomirao srpsko-hrvatski jezik i književnost, te francuski i ruski jezik. Prvim novelističkim tekstovima javio se upravo u zagrebačkim književnim časopisima za vrijeme studija (Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo).

U Sarajevo je došao 1930. godine, gdje je bio urednik Novog Behara. Radio je i kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, Tehničkoj školi i Učiteljskoj školi. Jednu školsku godinu proveo je i kao profesor u Podgorici. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao lektor i intendant Narodnog pozorišta u Sarajevu, zbog čega je, između ostalog, osuđen na petnaest godina zatvora. Prije nego što je završio u zatvoru, Alija Nametak objavio je knjige Bajram žrtava (Zagreb, 1931), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941), Za obraz (Zagreb, 1942), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943), Dan i sunce (Zagreb, 1944) i Abdullahpaša u kasabi (Sarajevo, 1945).

U izvještaju o radu KPD Zenica upućenom Ministarstvu unutrašnjih poslova (Odjeljenju za izvršenje kazni), od decembra 1946. godine, navodi se: “Najveća kazna izrečena je osuđeniku prof. Aliji Nametku, koji je pokušao proturiti jedan svoj dnevnik sastavljen u ovom Domu za vrijeme njegove istrage. U dnevniku je iznosio najveće laži i izmišljotine, kojima su vrijeđane naše narodne vlasti i razni rukovodioci pri ovome Domu. Dnevnik je ustupljen naslovu, te molimo da se dobro pregleda i ustanovi da li postoje možda i nova krivična djela ovog osuđenika. Za ovaj njegov prestup Uprava ga je kaznila najvećom kaznom koju predviđa Kućni red, a to je da su mu kombinirano izrečene sve vrste kazni predviđenih u Kućnom redu, izuzev preseljenja iz jednog KPD u drugi, što je kompentencija naslova.”

U arhivi KPD Zenica sačuvan je i arhiviran dokument s podacima o osuđeniku: “Alija Nametak, MB.1444/I: Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Kazna mu je smanjena na 10 godina. Početak kazne 8. 4. 1945. godine. Istek kazne 8. 4. 1955. godine. Dana 6. 5. 1954. Godine uslovno pušten (broj. 5262/54). Osuđen je: zbog toga što je od 1941. godine pa za čitavo vrijeme okupacije, na dužnosti profesora i književnika, novinara, sekretara glavnog odbora ‘Narodne Uzdanice’, intendanta i lektora Narodnog pozorišta djelovao kao ustaški ideolog i agitator. Što je kroz svoje javne istupe, pripovijetke i novinske članke služio okupatoru i ustaškom pokretu. Učestvovao u pljački i rasprodaji otete imovine Srba i Jevreja, kao član nadzornog odbora.”

ZAVRŠIO U ZATVORU JER JE AFIRMIRAO KULTURU

 
Alijine iskrice
Subota, 11 Studeni 2017 21:18

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (43)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Zapis o Selimu Halilbašiću

Mjesec dana nakon smrti brata Ibrahima umro je ing. Selim Halilbašić, profesor Srednje tehničke škole, drvarskog odsjeka. Nisam se mnogo poznavao s njim, ali posredno sam ga znao. Bio je školski drug moga zeta Dževada Muhamedagića. Azabolmasun, mnogo je pio rakiju, bez mezeta, da se dobijao dojam da se hoće što prije uništiti. Govorio je: “Halilbašića je uvijek četrdeseta godina”. Jedva je nešto malo prešao četrdesetu godinu. Umro je od raka, a bio je bez djece. Ostavio je udovicu Olgu.

23.1.1967.

 
Novinska vijest stara 148 godina
Subota, 11 Studeni 2017 18:55

 

Sarajevski cvjetnikInozemne vjesti

Naslov: Bivoli ruše telegrafske stubove u Americi

Sarajevski cvjetnik, 24. aprila 1869. / 24. muharema 1286., god. 1, br. 20[17], strana 4.

(Preneseno iz naučne studije “Bibliografije Sarajevskog Cvjetnika, prilog povijesti knjige”, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2017, uz direktno dopuštenje autora djela, gospođe Prof.dr Senade Dizdar, kojoj se od srca zahvaljujemo.)

 
Osvrt gospodiuna Mursela Begovića
Petak, 10 Studeni 2017 21:19

 

Mursel BegovicPara i igara za mrtvorođenčad časne ideje o identitetu - šta je bošnjački intelektualac bez čarapa?

Filip Mursel Begović, glavni i odgovorni urednik tjednika STAV

Finansijska policija Federalnog ministarstva finansija otkrila je u periodu od 1. januara 2014. do 31. oktobra 2015. godine niz nepravilnosti u poslovanju KJKP “Tržnice-pijace” pod vodstvom nekadašnjeg direktora Emira Zlatara, danas člana Glavnog odbora SDP-a BiH i generalnog sekretara Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI). Trošio je ovaj bošnjački intelektualac iz SDP-a nenamjenski i za svoj užitak hrpu para, kupovao čarape, cipele, košulje, sijalice, gorivo, cigarete, namirnice za kuću, kombinezone, kape i odijela, igračke, parfeme, nakit, saonice, kreme i ulja za sunčanje, trošio za hotelski smještaj, taktičku opremu, a kupovali su se i skupocjeni automobile koji su služili da se razvozi njegova mnogobrojna porodica.

Zlatar je doista vrijedan sudskog procesuiranja, a nama bi bio tek jedan u nizu uzurpatora javnog dobra da se nedavno nije aktivno uključio, u funkciji generalnog sekretara VKBI, u kuknjavu bošnjačkih udruga da im država ne osigurava sredstva za njihov rad. Naravno, o projektima nije bilo riječi jer konkretnih projekata i nema. A za pisanje saopćenja i bošnjačko intelektualno bdijenje se ne dobiva novac. Drugim riječima, ne bi se ni trebao dobivati novac za društveno parazitiranje kakvo je Zlatar pokazao kao direktor “Tržnice”.

Ujedno je Zlatar i paradigma tzv. Bošnjačkog intelektualca zbog kojih Bošnjaci općenito gube povjerenje u našu elitu. Ne samo da je vječni direktor nečega nego je uz kupovinu čarapa za državni novac Zlatar i stranke mijenjao kao čarape. I to je ta paradigm nakaznosti dijela naše tzv. elite koja ne poznaje etičke okvire nego će i politički i identitetarno postati šta god treba s obzirom na vlastitu korist. Sve će to Zlatar pozlatiti, odnosno, dok ima koristi, bit će Bošnjak, dok nema, bit će Bosanac, a more biti I građanin svijeta, desničar, ljevičar, centralni, Evropljanin, Eskim, bit će šta god mu u tom trenutku može osigurati funkciju. Zato ljudi poput Emira Zlatara mogu biti generalni sekretari nacionalnih bošnjačkih udruga, a izjavljivati ovakve stvari: “Socijaldemokratija je koncept koji radi na integraciji bh. društva, za razliku od nacionalnog koncepta koji, većinom, radi na dezintegraciji države i društva.” Naprosto nevjerovatno, a prolazi bez reakcija. Rekli bismo da govorimo o SDP smušenjacima na granici ludila, ali jok, ovo je krajnje proračunato koristoljublje. Zato je moguće da čelnici bošnjačkih nacionalnih udruga, umjesto da promoviraju nacionalni identitet, jer za to su dobili mandat, bulazne o bosanskoj naciji. Zato je moguće da nam je ovako kako jeste i da osjećamo da ćemo uskoro ispariti u eter.

Međutim, bez obzira na to, ne treba upasti u zamku i reći: “Svi su oni isti.” Nisu svi isti. Isto kao što se ne može uspoređivati pozicija agresora i žrtve u prošlom ratu, što bi neki voljeli, ne može se ni tvrditi da nema časnih kadrova koji mogu osigurati društveni napredak u budućnosti. Međutim, bez obzira što dijagnosticiramo beskrajno licemjerje generalnog sekretara VKBI, možemo se načelno složiti s nedavnim saopćenjem ove bošnjačke udruge, u kojem je i on sudjelovao: “Konstatirano je da u BiH u posljednjoj deceniji preovladala partiokratija, nauštrb vladavine prava, koja onemogućava snaženje i unapređenje demokratskih procesa i koja za posljedicu ima neadekvatnu kadrovsku politiku, jer predstavnici u javnim institucijama uglavnom se ne bave ‘svojim’ javnim poslovima, već uglavnom izvršavaju partikularne stranačke interese.”

Okej, osim jednog malog dodatka, Emir Zlatar u ovom je saopćenju opisao sebe. A zašto to nije primijetio? Ne ulazimo u nepostojanje savjesti kod takvih ljudi, nego nas zanima kako je moguće da se u naš javni prostor toliki broj frazetina koje se papagajski ponavljaju, pa i Emir Zlatar može opisivati sebe dok upozorava društvo na opasnost od sebe. Nije to kraj, nego je VKBI, kojoj je generalni sekretar ujedno partijski komesar SDP-a BiH, upozorio “da će odlučno ostati autonomna nevladina organizacija bošnjačke provenijencije s ekvidistancom od političkih organizacija (kako pozicije, tako i opozicije)”.

Nije tu VKBI stao, jer Zlatar je na zajednička putovanja o državnom trošku često išao u duetu s dr. braćom Gavrankapetanović, svojim dobrim jaranima, pa je trebalo ispuniti narudžbu da ispred “neovisne bošnjačke udruge” javno zasoli i saopćenjem upozori KCUS (s iscrtanom metom na čelu direktorice prof. dr. Sebije Izetbegović) da prekine s “odljevom mozgova”.

Ma, divota, zaista toliko licemjerja na jednom mjestu rijetko se viđa. Dijele se lekcije, a onda Zlatar kupi kolekciju čarapa iz državne kase. Uostalom, šta je bošnjački intelektualac bez čarapa? Šta je uopće intelektualac? Ima li za to škola? Ima li za to diploma? Ko nas, dakle, ovjeri tom laskavom titulom? Je li to tzv. glas naroda koji će danas zdušno klicati, a sutra bezdušno linčovati? Šta su uopće rezultati Zlatarevog intelektualnog i javnog djelovanja? U čemu se oni ogledaju, čime je on uopće zaslužio da se naziva intelektualcem, a ne serijskim uhljebom i funkcionerom? No, ako bošnjački intelektualac ne dobije fotelju, odmah navlači partizansku kapu i pod krinkom demokratskih načela, antifašizma i svebosanstva za krvožedne medije šamanski zaziva aktivaciju općih nereda. Uz sve to, što je veći amater, što više umije podbaciti u autentičnoj kreaciji, to su mu ambicija I umišljanje vlastite veličine veće.

Što je onda takav bošnjački intelektualac?

Mrtvorođenče one časne ideje o identitetu u koju se još uvijek zdušno zaklinje, dok poput pravog parazita čarapanski pustoši državnu kasu.

(Ovaj osvrt gospodina Begovića prenosimo iz STAV-a, broj 140, 2017 na Bošnjačko oko sa njegovim dopuštenjem, a na tome mu se najljepše zahvaljujemo.)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search