LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Priča majstora Ismeta Čauševića
Četvrtak, 21 Veljača 2019 15:01

 

SlavinaNanina briga

Ismet Čaušević, Brisbane

Eh, moj Satko! To ti je bilo kad si ti im'o jal' jednu, jal' dvi godine. Znam da nisi još bio progovorio. Po tome ja znam. Tad je Šuhra napustila Džafera, vrat'la se kod svojih u Kostajnicu. Ostav'la troje djece iza sebe, troje maksuma, jedno drugom do uha. Kasnije se čulo da je ošla za Njemačku i da se tamo preudala. I sad našla da se pojavi i sve poremeti.

A što je ošla, pitaš me? Iš'o ti Džafer kući i na početku mahale vidio Zemku kako u avliji peče šljivov pekmez. Bio vakat za pekmez. Pitao je kako ide pos'o, ona ne prekidajući m'ješanje, odgovorila da ide po planu i pozvala ga da svrati da mu nešto pokaže.

E, to je bila greška! Svraćat' kod udovice kući je sumnjivo i opasno.

Džafer bio vodoinstalater k'o i sada što je. Zemka, udovica, bez svog čo'jka ima problem što joj curi česma. Zavrtala ona al' i dalje isto. U početku je kapalo, al' sad baš curi. On samo pogled'o i rek'o da će to r'ješiti kad bude halat uz njega. Svratiće kasnije.

Nikad nije svratio. Tog dana je Šuhra otišla. Neko je vidio Džafera kako svraća kod Zemke i odmah vrućim prenio Šuhri. Kad je stigao kući Džafer je ženu zatekao sa podbočenim rukama na kukovima i sa mnogo pitanja:

Zašto si ti svrać'o kod Zemke?

Šta ti imaš šnjom?

Šta sam ja to dočekala?

Šta tebe briga đe njojzi curi?

Nisam ja blentava! Ja to neću durat'.

Ne'š se ti na moje oči kurvat' po komšiluku.....

I sve tako. Jedna glava – hiljadu jezika!

E, tad ti je, moj Satko, nešta puklo u Džaferu, pa on bo'me opleti po Šuhri. Jedna pleska s jedne strane, pa druga s druge, forhen-bekend, sve tako dok ona nije pala i skupila se k'o u klupko. Džafer je zalupio vrata i o'šo u kafanu. Kad se vratio kasno uveče Šemse više nije bilo. Pokupila nekih krpica i nestala u Kostajnicu. Djecu ostavila. K'o biva, djeca su njegova, pa nek' se on boči s njima. Nije ona jedina koja je tako napravila. Tim ženama smetaju djeca da nađu novog muža.

Džafer je svakome govorio da ništa nije kriv jer ništa nije ni bilo. Uzbijao je djecu kol'ko je mog'o, bogami najviše je to komšiluk gledao. Svima je bilo žao djece bez matere.

I tako je to išlo jedno tri godine kad je Džafer doveo jednu raspuštenicu iz Krajine. Neko selo kod Krupe. Jalovica, nije mogla rađati. Pazila je tu djecu k'o da su njena. Pa, znaš i sam kako ih Hata voli. Djeca je od prvog dana prozvali Teta, pa je tako sav svit zove - teta Džaferova!

Radila sve po kući, sve za, bogme, čo'jka svoga  i njegovu djecu. Vrijedna je i uredna. Tako je ona i podigla njih troje, škole pozavršavali, osim one najmlađe, ona se još školuje. Poštovala su i ta djeca Tetu.

I sad došlo vrijeme da se Bahra udaje. Cura izrasla, zaposlila se u fabrici, upoznala momka sa Urija i odlučili da se uzmu. Sve je bilo kako treba. Dolazili njegovi u prosidbu, Džafer pristao i samo se čekalo na pir.

Kako je Šuhra saznala za sve to, boga ti pitaj. Mora da je bila s nekim u vezi od ovih naših. Cijelo ovo vrijeme ona se nije javljala i pojavljivala, sve do dana današnjeg. Evo je sad! Hoće da bude na piru i da daruje nevjestu, svoju kćerku. Došla iz Njemačke, bezbeli ima ščime.

U kući Džaferovoj bihuzur. Kao da je šejtan uš'o među njih. Niko neće da vidi Šuhru, nit' da priča s njom. Teta, jadna, samo šuti i čisti kuću, premješta stvari, priprema za sutra.

Eto, tako ti je to, moj Satko. Kako će se završiti, šta će sve biti sutra kad bude pir bog dragi zna. Samo da ne bude mrtvih glava.

-Nane, kad bi moja mama napustila nas, šta bi' ja? Iš'o šnjom ili ost'o s vama?

-Neće se to desit'. A kad bi se i desilo ti ostaješ, ne ideš nikud'. Imaš ti svoju nanu. Ona Džaferova djeca nisu imali nanu. Ti si nanina briga!

-Blago meni. Ja tebe, nane, puno volim – tiho će Satko.

 

 
O jednom hotelu za koji mnoge veže nostalgija
Srijeda, 20 Veljača 2019 13:34

 

Hotel JadranUdba kao turistička sudba

Jurica Pavičić, Zagreb

U Tučepima – pred zgradom koja je tema ove priče – prvi sam se put našao godine 2013., jednog jesenskog vikenda, koji tjedan prije nego što su Dalmaciju zarobile škure bure i hladnoća. Tog jutra puhalo je jugo – a jugo malo gdje na Jadranu puše onako kako puše u Makarskom primorju. Bilo je toplo. Posljednji su se kupači još kupali, no sunca nije bilo. Uz kanal su prema sjeveru nasrtali sivi, spori i debeli valovi. Napadali su podbiokovsko žalo, žalo koje je ista ta južina davno i stvorila, a oblutci su pod udarima šiloka šumjeli kao vrećica franja.

Tog jutra, po jugu koje je sviralo na oblucima kao na gigantskom ksilofonu, stajao sam na obali. Stajao sam na komadiću obale koji je bio savršen, tako savršen da nije čudo što ga je za sebe odabrala elita jedne diktature. Pod mojim su nogama ležali more i sitni, perfektni obluci plaže. U pozadini gusta borovina i neizmjerni, suri zid Biokova. A između plaže i planine – ta zgrada.

Zgrada koja mi je pred pogledom jest – naravno – hotel. Ona i izgleda kao hotel: sastoji se od pravilnog rastera balkona, a pred njom se prema plaži proteže paviljon zatvoren staklom, široka terasa i mul. Točno po zlatnom rezu, međutim, zgrada je prorezana vertikalom koja vas iz „filma“ jadranske hotelske arhitekture premješta u drugi neki film – u Gotham City, Langov Metropolis, ili seriju Babylon Berlin. Po sredini zgrade uvis se diže kula zatvorena prema moru dupljama svjetlarnika. A na vrhu tornja koče se terasa, zidni sat i stup zastave koji izgledaju kao da će na njima taj čas Batman zalepetati krilima. I ostatak zgrade izgleda jednako gothamovski, kao da ga je tamnim tušem iscrtao Frank Miller. Ulaz u zgradu zakriven je konveksnim zidom od ispupčenog vapnenca. Unutra, u zgradi, raster svjetlarnika rasvjetljuje ovalno stepenište koje kao da je izišlo iz nekog Siodmakova horora ili s plakata za Vrtoglavicu.

A onda – u trenutku kad vam se čini da je pred vama neko ikoničko zdanje modernizma, neki klasik arhitekture Berlina, Praga ili Dessaua – pukne vam pogled na nešto što očito ukazuje na Jugoslaviju: mural bratskih naroda i narodnosti, združenih u kolu, odjevenih u folklorne odore koje tako odudaraju od stroge modernosti kuće. Hodate kroz taj živi Bauhaus, a onda – onog časa kad kroz neki otvor pukne pogled – opet spazite razglednički krajobraz: oblutke, borovinu, otoke.

 
Kao da Hitlerov duh hoda utihlom Banja Lukom
Utorak, 19 Veljača 2019 16:35

 

susnica sUbiti Srđana Šušnicu - Nastavlja se Dodikov progon protivnika režima

 

(Redakcijski prilog – vjerojatno je bez navođenja imena autora kojeg je lako kao pojedinca likvidirati, ali je ipak malo teže likvidirati sve ljude iz redakcije Tačno.net)

Nakon Davora Dragićevića, zbog ozbiljnih prijetnji smrću njemu i porodici, i Srđan Šušnica je morao nestati iz Banja Luke. Advokat Srđana Šušnice Senad Pećanin potvrdio je za naš portal da je Srđan Šušnica sa porodicom na sigurnom mjestu.

U Republici Srpskoj je u toku još jedan političko-ideološki progon nepodobnih. Na djelu je vulagrni, protivustavni i nedemokratski progon i diskriminacija na ideološko-svjetonazorskoj osnovi Srđana Šušnice, bosanskohercegovačkog kulturologa, diplomiranog pravnika i publiciste. Nakon što su učestale prijetnje smrću i najave da će završiti “kao David Dragićević,” protiv Šušnice je 19. oktobra 2018. godine njegov poslodavac, Glavna služba za reviziju RS, pokrenuo politički progon u vidu tragikomičnog “disciplinskog postupka” sa skaradnom optužbom da je, kako se navodi u rješenju „teže povredio radnu dužnost“ jer je „učestalo javno iznosio stavove kao što su: da je Republika Srpska “genocidna tvorevina”, da “vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji zloupotrebljavaju Dejton za multipliciranje i ponavljanje nepravde te za učvršćivanje svih posljedica genocidnog homogeniziranje Srba na jednoj očišćenoj teritoriji“. Istog dana poslodavac je suspendovao Šušnicu do okončanja postupka i ostavio ga bez dovoljnih prihoda za život njega i njegove porodice.

U dobro poznatom maniru kojem pribjegava svaka diktatura, Dodikov kvazidržavni režim je, progovarajući kroz usta poslodavca Glavnog revizora Jove Radukića, počeo proganjati Šušnicu zbog toga što je on praktikovao demokratsku slobodu govora i pravo na javno iznošenje svjetonazorskih i ideoloških stavova koji su i dio njegovih kulturoloških i akademskih istraživanja i publicističkih radova. Poslodavac je u svom rješenju čak otvoreno priznao da je ovaj politički progon protiv Šušnice motivisan njegovim javno objavljenim radovima „od 26. jula 2015. do 25. aprila 2018.“ godine, kao i da su njegovi publicistički radovi „suprotni interesima i štete ugledu Glavne službe za reviziju“. Time je poslodavac direktno priznao da ovim tzv. „disciplinskim postupkom“ ustvari krši ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine i međunarodnim poveljama zagarantovanu slobodu misli, govora i slobodu javnog djelovanja građana BiH.

Iako je zaključio da Šušnica svojim pisanjem radi „suprotno interesima“ i „šteti ugledu“ Službe za reviziju, poslodavac ničim nije dokazao da je nastala šteta po ugled poslodavca i kako se ta šteta manifestovala.

Zanimljivo je da se Šušnica ni u jednom od svojih samostalnih publicističkih radova i tekstova nije bavio niti spominjao Glavnu službu za reviziju, već se bavio temama o kojima svaki građanin i akademski radnik Bosne i Hercegovine ima i slobodu i pravo da promišlja, javno govori i piše. U svojim radovima Šušnica se najviše bavi katarzom i priznanjem političke i moralne (i metafizičke) odgovornosti institucija Srbije i RS, (pan)srpske politike, ali i Srba kao građana BiH, Hrvatske i Srbije, za genocid i etničko istrebljivanje nesrba u Hrvatskoj i BiH. Pri tome Šušnica koristi i prenosi sudski i sada već istorijski utvrđene činjenice, dokumente i sudove o ratovima ’90.-ih koje su utvrdili Haški tribunal, sudovi postjugoslovenskih zemalja i mnogobrojni eksperti i istoričari, koristeći se isključivo sudskom i istorijskom istinom i činjenicama.

Očito je da se radi o političkom progonu, o politizaciji Glavne službe za reviziju i njenom stavljanju u funkciju autokratskog proruskog režima Milorada Dodika, Dragana Lukača, Zorana Tegeltije i mrkonjičkog klana u manjem BH entitetu, koji želi zarobiti i razmontirati cijelu BiH. Indikativno je da je ovaj posljednji politički progon i pritisak na Srđana Šušnicu započeo dan nakon što je u bh. medijima objavljen njegov autorski tekst pod naslovom „Davida je ubila istorija RS“ i nakon što je naredba za ovaj progon Jovi Radukiću stigla „odozgo“ od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka RS koji je pravi autor ovih skaradnih optužbi karakterističnih za orijentalne despotije a ne demokratske političke zajednice.

Napominjeno da ovo nije prvi ovakav pritisak na Šušnicu od strane poslodavca. Sličan disciplinski postupak zbog praktikovanja slobode govora, je bio iniciran i 2016. godine od strane tadašnjeg Glavnog revizora Duška Šnjegote, naravno instruiran „odozgo“, ali do kojeg nije došlo iz ko zna kojih razloga.

Ovo je samo posljednji u nizu pritisaka na Srđana Šušnice, koji su se, kao i prijetnje, pojačali nakon što su 2017. godine objavljeni detalji ubistva Srđanovog oca Miodraga Šušnice i nakon što je Šušnica 5. februara 2018. godine podnio Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu protiv Pantelije Damjanovića, Nenada Stevandića i još 11 osoba za ratni zločin ubistva njegovog oca Miodraga Šušnice, koji je ubijen 10. aprila 1992. godine od strane banjalučkog SOS-a i Crvenih beretki iz Knina po nalogu Nenada Stevandića i Pantelije Damjanovića. Ovo ubistvo nikada nije procesuirano od strane institucija RS, već je bilo zataškivano sve dok se Tužilaštvo BiH nije zainteresovalo i preuzelo predmet od Okružnog tužilaštva Banja Luka. Već 7. februara 2018. Šušnicu u svom autorskom tekstu targetira režimski lakej Predrag Ćeranić kao potencijalnu žrtvu likvidacije o kojoj izgleda zna samo Ćeranić, a koja bi navodno služila za obaranje Dodika sa vlasti. Šušnica je 3. marta dobio informacije da su prijetnje po njegov život ozbiljne, nakon čega je morao na duži period napustiti Banja Luku. Nakon oktobarskih izbora i povratka u Banja Luku, Šušnicu čeka ovaj novi progon i novi pritisci, a režimski lakeji poput Srđana Perišića najavljuju neke nove likvidacije kritičara režima u Ćeranićevom stilu. Šušnica je ove prijetnje i insinuacije, kao i Predraga Ćeranića, prijavio MUP-u RS, ali kako je u pitanju savjetnik ministra nije očekivao nikakvu reakciju. O kakvom se MUP-u i ministru radi javnost je imala priliku detaljno se upoznati nakon ubistva Davida Dragićevića.

Ovim i sličnim političkim progonima neistomišljenika, kritičara, aktivista, članova i suportera grupe „Pravda za Davida“, kao i nelegalnim upotrebama organizovane sile protiv svojih građana BiH, režim Milorada Dodika preuzima ne samo ciljeve svojih nalogodavaca iz Moskve, već i metode ruskog predsjednika Vladimira Putina u obračunu sa neistomišljenicima.

(Ovaj tekst je prenesen sa portala Tačno.net, od 7.2.2019.)

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 18 Veljača 2019 12:12

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (65)

O ing. Sulejmanu Kudoviću

U nedelju je umro, a u ponedeljak 25. augusta zakopan ing. Sulejman Kudović, u 75-oj godini života.

Kad sam došao na studije u Zagreb, zatekao sam ga da studira šumarstvo, a stanovali smo jedno vrijeme u istom paviljonu đačkog doma. Bio je veseljak, duhovit, društven. Školovala su ga braća Hadžišabanovići. Valjda je na studije kasno došao zbog rata. Bio je i veliki kartaš. Pričao bi mi kako je ponekad u Kazališnoj kavani, nakon što bi se kavana zatvorila za redovne goste, igrao s nekim ljudima hazardne igre (spominjao je slikara Krizmana), da je ponekad čitav kufer para donosio kući.

Studirao je nešto oko deset godina. Jednom, a tada je već imao osamnaest semestara, za ručkom u Šestinoj aščinici na Ribnjaku priča Asim Nuhić kako je to jutro polagao neki ispit i pao, i kako još treba da položi dva ispita, a i da ponovi ispit koji toga jutra nije položio, pa ako iz kojeg ispita padne, izgubit će semester.

Na to će mu Suljo: “Ništa se ti ne brini Asime. Što se tiče semestara, ja ću ti dati koliko hoćeš!”

Poslije studija viđali smo se vrlo rijetko. Jednom sam ga vidio u Tuzli, gdje je bio oženjen od kadije Mehmedbašića. U poslednje vrijeme je živio u Sarajevu, a susretali smo se vrlo rijetko. Alu uvijek je bilo ugodno sresti se s njim.

Rahmetullahi alejhu!

(30.8.1969)

 
Dioptrija gospodina Fikreta Hafizovića
Nedjelja, 17 Veljača 2019 12:15

 

Fikret HafizovicBosna je srednji i najveći dio Ilirikuma

Intervju gospodina Amira Telibećirovića sa gospodinom Fikretom Hafizovićem, istraživačem razvoja svjetskih civilizacija i religijskih pokreta

(na fotografiji je gospodin Fikret Hafizović)

Monoteizam kao univerzalno vjerovanje cijelog čovječanstva trebalo bi da ima jednostavnu definiciju, ali ipak nije tako. Sve što je suprotno od tako prirodnog ljudskog uvjerenja, zakompliciralo je stvari kroz drevni historijat i danas. Baviti se dubinskom analizom uzroka svemu tome, u Bosni ili ostatku svijeta, iziskuje marljivu posvećenost a rezultati su nesvakidašnje zanimljivi. “U mojim tekstovima ja Monoteizam pišem velikim slovom iz razloga što je to vlastito ime religije.” – Ovim riječima je Fikret Hafizović iz Tešnja, istraživač razvoja svjetskih civilizacija i religijskih pokreta sa osvrtom i na bosanski historijat, pojasnio zašto taj pojam ide sa velikim početnim slovom i u ovom razgovoru sa njim. On se u svojim penzionerskim danima bavi revizijom historije svijeta i Bosne. Osnovica za istraživanje mu je univerzalni Monoteizam koji nije samo puki enciklopedijski i školski pojam, nego temelj za razvoj civilizacije sa duhovnim i prirodnim poretkom. Pošto je svoje radove serijski objavljivao za redakcije više informativnih portala, uz javna predavanja, nije prošao nezapaženo. Dio javnosti ga je preko web portala Klix proglasio ludim zbog njegovog novog pristupa svjetskoj a naročito evropskoj prošlosti, posebno bosanskoj. On se nije obazirao na to nego je nastavio da dokazuje kako je zvanična školska historija puna nedosljednosti i nelogičnosti zbog raznih manipulacija sa istom. Svoje studije još nije objavio u formi knjige, ali materijala ima dovoljno i za više publikacija. Ovdje govori o etimološkom i logičkom pristupu tumačenju svjetske, evropske i naročito bosanske prošlosti. Školski udžbenici koji se bave službenom prošlošću su često dosadni za školarce više generacija. Zato je mnogi smatraju nebitnom za svakodnevni život, smatrajući je “preprekom” za pogled u budućnost. Hafizović, pored ostalog, dokazuje kako historija može biti ne samo zanimljiva nego važna za budućnost a pogotovo sadašnjost. Ukoliko je zaista sporedna i ‘dosadna,’ onda se vjerovatno ne bi toliko manipuliralo sa njom u političke svrhe, kao i za pokretanje ratova.

Voditelj intervjua: Amir Telibećirović

Telibećirović: Nudite reviziju i svjetskog i bosanskog historijata prema tumačenju univerzalnog Monoteizma. Kako ste došli do svih podataka i zaključaka u svojim pisanjima, koji su vam izvori ili uzori?

Hafizović: Tražeći odgovore na mnoga povijesna pitanja koja su se mogla pročitati ili čuti od zvaničnih povjesničara, ali ne kao osnova na kojima je trebalo zasnivati istinske povijesne tvrdnje nego, obično, kao neki periferni povijesni događaj koji je samo naglašen i bez ikakvog uticaja, to jest veze sa istinskim povijesnim gibanjima.

Na primjer: Zvanični povjesničari tvrde da je u X. stoljeću u španskoj islamskoj vojsci bilo 13.750 što bosanskih, što hrvatskih vojnika Slavena. Kako su u to vrijeme države koncepirane na vjeri onda ti Slaveni, a prema Šerijatu, mogu biti samo muslimani, jer se radi o islamskoj vojsci, a ne kako piše Malkolm da su to kršćanski robovi. Njegova tvrdnja je uklapanje u zvanične povijesne tvrdnje, to jest u kršćansku povijesnu matricu - ''Evropa je od početka novih milenija kršćanska'' Zvanični povjesničari tvrde da je Turska osvojila Bosnu 1463. godine, a imamo dokument u Gazinoj biblioteci, u Kadićevim kronikama, da je Bosna brana ehli Islama od 1337. godine. Također imamo Isabegovu vakufnamu iz 1462. godine, a koja je državno pravni dokument islamske teokratije. Slijedi, Bosna je u sastavu zajednice islamskih zemalja prije te famozne 1463. godine. Dakle, Bosna nije te 1463. godine osvojena od Turaka. To je izmišljena i naturena tvdnja. Bajazit, turski sultan, je oženjen Lazarevom kćerkom Oliverom, a njen brat Stefan je u Islamskoj vojsci. To se po konceptu Šerijata ne može desiti. Niti je Bajazit mogao oženiti hrišćanku, a niti je Stefan, ako je hrišćanin, mogao predvoditi islamsku vojsku. To se moglo dešavati jedino, logički, ako su bili muslimani. Isto se desilo i sa Muratom II. koji je oženio kćerku Đ.Brankovića, Maru. U islamskoj vojsci na Rovinama, Vlaška, 1395. godine gine Mrnjavčević Marko (Kraljević Marko). I on, također, po Šerijatu, nije mogao biti hrišćanin. Da bi potvrdili kako je Marko neke druge provenijencije te da je predvodio kršćane onda izmišljaju novi politički pojam vazalstvo!?

774. godine kralj Mersije- Engleska, Offa, kuje svoj novac-zlatnik sa osnovnim islamskim postulatom napisanim arapskim jezikom; Kellmei šehadet. Zar bi to uradio, a da nije musliman? U Švedskoj, u grobu iz IX. stoljeća, ženska osoba, pronađen prsten graviran sa Allah.

Također, u Francuskoj na tkanini kojom je bio zamotan mrtvac zlatnim nitima izvezeno Allah. Grob je iz X. Stoljeća. Šta su mogli biti umrli sa ovim obilježjem?

U Engleskoj i Njemačkoj petak je slobodan dan. Od kuda to, kada je, danas, u obje zemlje nedjelja neradni-slobodan dan? Za razumne dovoljno da traže istinski odgovor. Može li se povezati Offov dukat sa činjenicom da je petak slobodan dan u Engleskoj? Polovinom VII. stoljeća 5000 vizantijskih vojnika pristupa islamskoj vojsci Omejada, a nas filuju informacijama da je Vizantija koncipirana na hrišćanstvu.

Ima na hiljade događaja na koja zvanična povijest nije dala istinski povijesni odgovor nego konstrukciju i zato učimo izmišljenu ili bolje rečeno lažnu povijest u odnosu na onu povijest koju su u stara vremena živjeli narodi Evrope, a i mi smo u Evropi, (u zemljopisnom smislu te riječi N.F.) I zato bi se morala izvršiti kompletna revizija zvanične evropske povijesti, a kao osnova te povijesti mora biti Monoteizam koji je imao predočenu gradnju. U Evropi, Kršćanstva su u kasnijim vremenima uspostavljana i ona su uvjetovala prekid razvoja monoteističke civilizacije u onim sredinama Evrope u kojoj se danas ljudi većinski deklarišu, religiozno, kao kršćani.

Za svoja zaključivanja i tvrdnje među zvaničnim povjesničarima nisam imao uzora, jer rijetki su oni koji uočavaju da u zvaničnoj povijesti nešto ne štima, a ako neko, kao ja, pokuša makar uputiti na razmišljanje onda se proglašava i ludim. A, za mene, čovjek, kao društveno biće, uvijek treba da teži istini!

Izvora što se tiče, koji za moje tvrdnje nisu mogli biti referentni izvori, do samih informacija koja su se uklapala u moja viđenja je sva moguća dostupna literatura iz povijesti od P. Šmita, preko Lukarija, Teofana, Petranovića, Račkog, Šišića, Klajića, Smičiklasa, Miklošića, Pucića, Truhelke, N.Klajić, Petrinjensisa, Kronštajnera, Šafarika, Jiričeka, Talocija, Ipena, ''Barletija'', Malkolma, Finea, Rajića, Jovanovića, Glušca, Sergejevskog, Srkulja, ''Kuripešića'', Korkuta, ''Porfirogeneta',''' popa Dukljanina'', ''Orbinija'', Tajnera, Farlatija, Reljkovića, Babingera, E.Čelebije, Giljferdinga, Dikanža, Runcimana, Solovjeva, Benca, Bešlagića, Hadžijahića, Pašića, Kreševljakovića, i mnogih drugih, a među njima i neke, najnovije, naše . U svoj ovoj literaturi tražio sam dokaze za svoje predpostavke i nalazio ih u velikom broju, ali su objašnjeni na nelogičan način. Možda neki neće shvatiti, a ja ističem da mi je Kur'an Časni otvorio vidike o uspostavi Monoteizma na širokom svjetskom prostranstvu, što je bio osnova kasnijem dijalektičkom uspostavljanju monoteističkih vladavina, jer Kur'an Časni je istiniti izvor velikog broja obrađenih povijesnih događaja, a koji su uticali na razvoj svjetske civilizacije. U ove svrhe posebno izdvajam dije sure: Rum i Pećina.

Telibećirović: U svojim objavama dosta spominjete Aleksandra Makedonskog kao svjetskog lidera drevnih vremena, koji je uspostavio monoteističku vladavinu. Sa kojim dokazima raspolažete na tu temu?

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 16 Veljača 2019 10:13

 

kisa na prozoruRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (58)

Nadan Filipović

Drhtavica očekivanja

Ujutro je Rušida bilo stid izaći iz sobe. Sve mu je bilo gorko u ustima. Kad je Isak pokucao na vrata i upitao ga hoće li s njim popiti kafu, izvinuo se je kazavši da se ne osjeća dobro, da ga trese nekakva groznica.

Iza vrata je čuo: “Ohoho! Samuela trese groznica, sada vas trese groznica, dakle, morat ću praviti novi nalog za pet osoba. Neće se valjda još netko razboliti?! Molim vas zaključajte obje brave. Vraćam se oko podne. Doviđenja.”

-Doviđenja!

-Šta da radim ako me Isak odbije? A šta da radim ako me Isak cinkuje? Bolje da me jednostavno odbije. Pa nije valjda tol'ka hinja da me cinkuje miliciji? Ako me odbije krenuću sam prema granici, pa šta bude. Možda imadnem sreće da pređem? Al', ako i pređem đe ću dalje? Moram nekog pitat', a ni jedne jedincate r'ječi talijanskog ne znam. Il', da krenem nazad u Sarajevo pa uvrebam kak'u drugu priliku. Neće bit' druge prilike jer je tamo Ejub koji dovoljno o meni zna da mogu završit' il' bez glave il' na doživotnoj. Ejub čeka k'o zapeta puška da me drukne. Čim me đe sretne u čaršiji il' vidi u mahali, druknuće me. Garant. Joj, povileniću od ove mješavine pitanja bez odgovora koja mi razum uništavaju i dušu prže.

Zakunja u drhtavici. Usnio je čudan san. Safeta mu pruža času punu ašlama. On sjedi na klupi za stolom ispod svoda od mirisnih ruža i pruža ruke prema časi. Ašlame su rosne i tamno crvene. I koliko god on pružao ruke nastojeći uzeti času sa ašlamama, Sadeta je bivala sve udaljenija i manja, a časa sa ašlamama je u snu ostala iste veličine. U snu skoči sa klupe da ščapa času, a Safeta nestade i ašlama više ne bijaše. Pokušao je dozvati mater, ali mu je grlo presušilo i nije mogao pustiti ni glasa. Probudio se i vidio da stoji nasred sobe. Košulja mu se slijepila na leđa. Znoj - led ledeni.

Ode u kupatilo i skide košulju. Objesi je na jednu kuku na zidu poviše kade da se, koliko-toliko osuši. Zapalio je i gledao kroz ofucane store u sivi zid susjedne zgrade. Kišica je rominjala, a vrijeme se oteglo.

Isak je u međuvremenu otišao do glavne pošte. Tamo je imao jednu poznanicu koja je radila na međugradskim telefonskim pozivima. Znala je da je on glavni u maloj, preostaloj jevrejskoj zajednici, ostatku ostatka nekada veoma prestižne jevrejske populacije u Rijeci koja se ponosila jednom od najljepših sinagoga u Evropi koju su Nijemci devastirali 1944-te, a komunisti potpuno srušili, do temelja.

Zamolio je da mu nazove rabina Menahema Romana u Sarajevu. Nije joj trebao dati njegov broj. Imala ga je zapisanog, ne samo u radnu bilježnicu, već ga je čak i zapamtila.

-Evo zvoni! Idi brzo u kabinu broj 3.

Začas se nađe u telefonskoj kabini.

-Šalom gospodine rabin. Isak je.

-Šalom i tebi brate. Kojim povodom me zoveš?

-Ona ptičica koja se izlegla u kavezu u mom stanu kani moliti da je pustim na slobodu da odleti daleko, daleko. Znaš već gdje. U subotu idemo tamo. Nosim im pola knjiga za njihovu općinu u osnivanju. Sve knjige su u odličnom stanju. Ni jedna ne fali. Ptičica mi je u kljunu donijela čak i papirić sa spiskom knjiga. Sve je onako kako ste poslali. Nemam riječi kojom bi se zahvalio. Šta da radim sa ptičicom? Da je ostavim u kavezu i da ode u kavezu nazad odakle je dolepršala ili…? Ne znam što mi je činiti. Vi odlučite.

-Pomozi onoliko koliko maksimalno možeš. Ptičica je zaslužila. U kljunu je donijela nešto toliko vrijedno da pojma nemaš, a tek papiri. Neprocjenjivo. A ptičica potiče, ti znaš već odakle. Ipak nas je ostalo oko trideset posto zahvaljujuči drugim pticama iste vjere koje je i ptičica. Sve treba uzeti u obzir. Mnoge su takotvane M-ptičice spašavali naše ljude…. znaš već gdje, za razliku od Beograda i Zagreba. Moja je velika, velika želja da se ptičici pomogne odlepršati gdje god ona želi. Je li to tebi jasno?

-Jasno je, ali ne mogu pticu tamo samu ostaviti. Ne zna ni slova one strane pjesme preko puta. A o papirima da ne govorimo.

-Jahiel ne dolazi. Našli su ga na tavanu. Objesio se. Sve imaš za Jahiela. Ptičica je sada Jahiel. Odradi kako znaš.

-Ima ušteđevine. Šezdeset zelembaća. Nudi mi sve.

-Nipošto. Ni za živu glavu. On treba našu pomoć i nju je zaslužio. Sve učini da odradiš. Znaš već. Umjesto Jahiela neka čeka tamo gdje treba čekati.

-Dobro. Sve sam shvatio.

-Ja stojim iza svega u njegovom slučaju.

-Zahvaljujem se. Šalom.

-Šalom.

Klik!

Izađe iz kabine, plati telefonski razgovor i krenu kući sve putem razmišljajući o, za njega, misteroznom momku, muslimanu iz Sarajeva koji je bog zna koliko i bog zna na koji način zadužio inače veoma opreznog rabina Menahema Romana.

(nastavlja se)

 
O SDA-bošnjaštvu i nekim drugim bošnjaštvima
Petak, 15 Veljača 2019 12:07

 

Fra Drago BojicBošnjaštvo po mjeri SDA: Bojić: Nema bošnjaštva koje je u stanju da pomiri bošnjačkog kmeta s bošnjačkim begom

Fra Drago Bojić, Jajce

Bošnjaštvo nije Jedno Jedinstveno Bošnjaštvo kao Takvo. Nije isto bošnjaštvo kapetana Gradaščevića, bošnjačkog bega i feudalca, koji potpisuje smrtnu kaznu bošnjačkom kmetu. Nema bošnjaštva koje je u stanju da pomiri bošnjačkog kmeta s bošnjačkim begom.

Bošnjaštvo ne znači par glupih kavana u našem gradu, ni par spomenika generalima, jednog imama i jednog brončanog reisa, nego bošnjaštvo znači onu masu bijednika koji tegle i argetuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.

Kad god sadašnji politički predstavnici bošnjačkog naroda govore o ujedinjenom i jedinstvenom bošnjaštvu, kao što je bilo nedavno na skupu SDA, treba se sjetiti ovih riječi Meše Selimovića. Ne postoji bošnjaštvo kao takvo, niti samo jedno bošnjaštvo, ni onda kad se sve bošnjačke političke stranke ujedine i svi bošnjački političari pokorno stave u službu Bakiru Izetbegoviću i njegovom ocu domovine Erdoganu.

To SDA-ovsko bošnjaštvo koje konstantno jadikuje nad svojom „ugroženošću i teškom sudbinom“ dok lagodno živi eksploatirajući interese vlastitog naroda i države BiH, nije bošnjaštvo mnogih u čije ime nastupa. Upravo zbog mnoštva razlika koje postoje među Bošnjacima u BiH i zbog činjenica da članovi Bošnjačke elite, i Bošnjačkih instituta štete nanose Bošnjacima, Bošnjačke sećije oko SDA su nelegitimne i ne mogu predstavljati bošnjački narod.

Nije isto bošnjaštvo Bakira Izetbegovića koji na bošnjaštvu lešinari trideset godina, i bošnjaštvo ljudi koji su zbog svoga bošnjaštva u zadnjem ratu protjerani i pobijeni.

Nije isto bošnjaštvo predstavnika drugih bošnjačkih stranaka koji se kameleonski prilagođavaju trenutnoj političkoj situaciji i poput stada slijede politiku Bakira Izetbegovića, nominalno se predstavljajući kao drugačiji, i bošnjaštvo ljudi koji su tim strankama dali svoj glas upravo zato što su nezadovoljni politikom SDA-a.

Nije isto bošnjaštvo bogataša s Poljina, uhljebljenih u državnim, federalnim, kantonalnim, općinskim i drugim javnim službama, i bošnjaštvo ljudi koji zbog nezaposlenosti i siromaštva odlaze iz svojih zavičaja.

Nije isto bošnjaštvo imama i reisa koji podržavaju destruktivnu i pogubnu politiku SDA-a i bošnjaštvo njihovih vjernika kojima je ta politika u ratu nanijela zastrašujuće posljedice, a u poraću ih posve zanijekala kao što je slučaj u Republici Srpskoj.

Nije isto bošnjaštvo bogatih Bošnjaka koji bezbrižno žive u svojim kućama i rezidencijama, i bošnjaštvo siromašnih Bošnjaka koji preživljavaju od socijalne pomoći i donacija iz humanitarnih organizacija , merhameta, Kruha Sv. Ante i Caritasa.

Nije isto bošnjaštvo Bakirovih dobro plaćenih političkih sponzoruša koje papagajski sriču ono što im vođa propiše, i bošnjaštvo mnogih žena i djevojaka koje svakodnevno rade po deset sati za minimalnu plaću, često bez osiguranja, bez toplog obroka, i bez osnovnih ljudskih i radničkih prava.

Nije isto bošnjaštvo djece na kriminalnoj privatizaciji obogaćenih roditelja, i bošnjaštvo djece za koje nema mjesta u vrtićima, koji nemaju za školske sendviće, i kojima roditelji ponekad ne mogu priuštiti ni ono najosnovnije za život.

Nije isto bošnjaštvo nacionalistički zadojenih Stavovih i Saffovih novinara te opskurnih SDA-ovih portala koje SDA politika plaća da bi lajali na druge, širili mržnju i divinizirali vođu i njegovu stožernu stranku, i bošnjaštvo novinara i intelektualaca koji kritiziraju tu politiku i koje se zbog toga proglašava narodnim izdajnicima, i koji su svakodnevno izloženi difamacijama i prijetnjama.

Nije isto bošnjaštvo novopečenih tajkuna koji se oholo razbacuju svojim nezakonito stečenim imanjem, i bošnjaštvo ljudi koji kod istih tih tajkuna rade u teškim i neljudskim uvjetima.

Nije isto bošnjaštvo djece i mladih koji nose skupu markiranu odjeću i mogu sebi sve priuštiti, i bošnjaštvo djevojčica i dječaka koji svoje djetinjstvo i mladost proživljavaju u socijalnoj bijedi i neimaštini.

Nije isto bošnjaštvo u jednobošnjačkim gradićima, i bošnjaštvo ljudi koji svakodnevno žive i rade s Hrvatima i Srbima i koji su sudbinski upućeni na dobre međunacionalne i međuvjerske odnose.

 
O hrvatstvu po mjeri Zagreba i Čovićeve klike
Četvrtak, 14 Veljača 2019 12:16

 

Fra Drago BojicHrvatstvo po mjeri Hrvatskog narodnog sabora

Fra Drago Bojić, Jajce

Nije isto hrvatstvo Dragana Čovića koji na hrvatstvu lešinari trideset godina, i hrvatstvo ljudi koji su zbog svoga hrvatstva u zadnjem ratu protjerani i pobijeni.

Nije isto hrvatstvo predstavnika drugih hrvatskih stranaka koji se kameleonski prilagođavaju trenutnoj političkoj situaciji i poput stada slijede politiku Dragana Čovića, i hrvatstvo ljudi koji su tim strankama dali svoj glas upravo zato što su nezadovoljni politikom HDZ-a.

Nije isto hrvatstvo članova Hrvatskog narodnog sabora uhljebljenih u državnim, federalnim, kantonalnim,  općinskim i drugim javnim službama, i hrvatstvo ljudi koji zbog nezaposlenosti i siromaštva odlaze iz svojih zavičaja.

Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo.

Nije isto hrvatstvo biskupa grofa Draškovića, hrvatskog feudalca, koji potpisuje smrtnu kaznu Hrvatu Matiji Gupcu, hrvatskom kmetu.

Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom.

Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika dvojice generala, jednog fratra i jednog brončanog biskupa, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.

Kad god sadašnji politički predstavnici hrvatskog naroda govore o ujedinjenom i jedinstvenom hrvatstvu, kao što je bilo nedavno na sjednici Hrvatskog narodnog sabora, na kojoj je donesena i Deklaracija o Hrvatima u BiH, treba se sjetiti ovih riječi Miroslava Krleže koje je napisao dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ne postoji hrvatstvo kao takvo, niti samo jedno hrvatstvo, ni onda kad se sve hrvatske političke stranke ujedine i svi hrvatski političari pokorno stave u službu Draganu Čoviću i njegovom Hrvatskom narodnom saboru.

To hadezeovsko i haenesovsko hrvatstvo, koje konstantno jadikuje nad svojom „ugroženošću i teškom sudbinom“ dok lagodno živi eksploatirajući interese vlastitog naroda i države BiH, nije hrvatstvo mnogih u čije ime nastupa. Upravo zbog mnoštva razlika koje postoje među Hrvatima u BiH i zbog činjenica da članovi Hrvatskog narodnog sabora najviše štete nanose bosansko-hercegovačkim Hrvatima, Hrvatski narodni sabor je nelegitiman i ne može predstavljati hrvatski narod.

Nije isto hrvatstvo Dragana Čovića koji na hrvatstvu lešinari trideset godina, i hrvatstvo ljudi koji su zbog svoga hrvatstva u zadnjem ratu protjerani i pobijeni.

Nije isto hrvatstvo predstavnika drugih hrvatskih stranaka koji se kameleonski prilagođavaju trenutnoj političkoj situaciji i poput stada slijede politiku Dragana Čovića, i hrvatstvo ljudi koji su tim strankama dali svoj glas upravo zato što su nezadovoljni politikom HDZ-a.

Nije isto hrvatstvo članova Hrvatskog narodnog sabora uhljebljenih u državnim, federalnim, kantonalnim, općinskim i drugim javnim službama, i hrvatstvo ljudi koji zbog nezaposlenosti i siromaštva odlaze iz svojih zavičaja.

Nije isto hrvatstvo biskupa i svećenika koji podržavaju destruktivnu i pogubnu politiku HDZ-a i HNS-a, i hrvatstvo njihovih vjernika kojima je ta politika u ratu nanijela zastrašujuće posljedice, a u poraću ih posve zanijekala kao što je slučaj u Republici Srpskoj.

Nije isto hrvatstvo bogatih Hrvata koji bezbrižno žive u svojim kućama i rezidencijama, i hrvatstvo siromašnih Hrvata koji preživljavaju od socijalne pomoći i donacija iz humanitarnih organizacija Kruha Sv. Ante i Caritasa.

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Četvrtak, 14 Veljača 2019 08:28

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (8)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Balkanizacija definitivno nije nacionalizam

Najbliža je dakle nacionalizmu zapadnoevropskog modela, tj. idealima integracije, modernizacije i građanske države, bila socijalistička Titova Jugoslavija. 1948. godine je jugoslavenski komunizam poslije sukoba sa staljinizmom izbačen zbog nacionalizma iz internacionalnog revolucionarnog socijalističkog pokreta. Nazivali su ga „nacionalni komunizam“ ili „titoizam“. Svi ostali nacionalizmi na tim prostorima prije i poslije toga napose ovo u zadnjih tridesetak godina, ne bi se mogli ni kategorizirati kao nacionalizam. Prikladniji su nazivi etnocentrizam, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, klerikalizam, religijski nacionalizam i najpoznatiji već etablirani termin balkanizacija. Balkanizacija definitivno nije nacionalizam, ne radi se tu o nikakvoj promišljenoj strategiji razvoja, ili izgradnji moderne države i demokratskih institucija nego rušenju svega i ratu sa susjedima. Ako je nacionalizam nastao i koncipiran u Zapadnoj Evropi, i ako su uspješne nacionalne države postavile određene postulate nacionalističke ideologije i nacionalnog razvoja, onda balkanizacija ne može biti nacionalizam. Balkanizacija je negacija nacionalizma, to je raspad, destrukcija vođena strastima i mitovima, bez strategije, filozofije i ideologije, bez dugoročnog plana i vizije. To je proces koji stvara neodržive države, bez materijalnih i ljudskih resursa za dostizanje bilo kakve ambicioznije uloge u svijetu, problematične nacionalne konstrukcije zaplete ne u trajni konflikt.

Nacionalizam na zapadno balkanskim prostorima nije problem stoga što ga ima previše nego što ga nikad zapravo nije ni bilo osim kao eksperiment u jedinstvenoj povijesnoj prilici koju ovi narodi nisu prepoznali kao takvu niti je danas smatraju propuštenom prilikom i lekcijom iz povijesti koja bi ih mogla nečemu naučiti.

Predratne osamdesete mogle su se okrenuti i na dobro a rat nije bio neizbježan. Mlada urbana  i visokoobrazovana postjugoslavenska generacija poznata po slobodnoj omladinskoj štampi, novovalnoj rock glazbi, i svjetski prestižnim školama filma i sporta, nikad nije od stare titoističke garde dobila šansu da izmisli novu naciju nasljeđujući sve ono najbolje iz prethodne. SFRJ je tako otišla u povijest i traje tek kao nostalgična supkultura. Današnje zapadnobalkanske nacije, nacionalizmi i njihovi državni produkti svedeni su na farsu, pompu, teatar i sport. Studija antropologa Clifforda Geertza o Negari „teatarskoj državi“ na Baliju krajem devetnaestog vijeka koja se održava samo pompom i ritualom, bolja je analogija za postjugoslavenski Balkan od bilo kojeg primjera formiranja država u Evropi.

Ukratko, SFRJ iz zlatnog doba titoizma, otprilike od 1950-ih do 1980-ih, bila je na ovim prostorima jedina ikad ozbiljno i ambiciozno poduzeta povijesna vježba iz nacionalizma kao ideologije progresa, integracije i modernizacije. Ono što je došlo poslije nje uopće nije nacionalizam nego neki drugi fenomeni koje smo već nazvali balkanizacija, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, religijski nacionalizam i etnički konflikt. Ta je SFRJ u kontekstu bila jedna superiorna civilizacija na ovim prostorima: moralno, kulturno, ekonomski, politički, sportski, kako god da se uzme. Poslije SFRJ nastalo je sedam država koje osim Slovenije ništa ne valjaju, nisu valjale ni u ideji ako su ikakve razrađene ideje većina tih država imale, a teško da će se ikad bitno poboljšati jer gube materijalne i ljudske resurse tako da će prije kroz iduće stoljeće fizički izumrijeti zbog demografske katastrofe i iseljavanja.

SFRJ kao jedina moderna pluralistička i sekularna nacionalna država ovim prostorima, uz to i jedina koja je uspjela ostvariti puni politički suverenitet u međunarodnim odnosima i najviši stupanj nacionalnog samoodređenja i manjinskih prava, u duljem je povijesnom kontekstu nacionalizma relativno kratko trajala. Poslije nje ostala je mitologizirana revizionistička povijest koju su o njoj napisale države nasljednice i bajka o njoj u nostalgičnim supkulturama. Ta bajka završava ovako: poslije Snjeguljičine smrti, sedam frustriranih patuljaka živjeli su tako nesretno dovijeka u nekoj dalekoj, dalekoj zemlji na periferiji Evrope u siromaštvu, međusobnoj svađi, zavisti i mržnji.

 

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portal. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(Kraj mini-feljtona)

 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina
Utorak, 12 Veljača 2019 15:48

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (3)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Kafedžije u Sarajevu 1937. godine

Devedeset osam je kafedžija u bosanskim kafanama.

Kafana ‘Aeroplan’, H. Smailhodžić, Prestolonasljednika Petra bb (tel. 26-06),

Aron Bencion Abinun, Kundurdžiluk 7,

Husein Ajdinović, Šantića 1-5,

Avram Altarac, Prestolonasljednika Petra 2,

Albina Altman: ‘Skoplje’, Dobrovoljačka 16,

Vejsil- Paša Aljukić, Miloša Obilića 6,

Spasoje Arambašić, Odobašina 32,

Faik Avdibegović, Despića 4,

Ahmed Babić, Gornji Tabaci 4,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Besim Bećirović, Kraljice Marije 2,

Hilmija Begović, Tekija 9,

Kafana ‘Bentbaša’, Izet Kobiljak, “dnevno koncertira orijentalska muzika sa orijentalskim plesovima. Preporučujem prvoklasno piće kao i razna mezeta.”, Bentbaša ul. bb,

Ernestina Bem, Bravadžiluk 12,

Alija Bibić, Hambina Carina 6,

Šefkija Bisić, Sagrdžije 1,

Ana Bojić: ‘Vrelo Kovačići’, Trebevićka 2,

Slavko Bokan, Dobrovoljačka 16,

Ibrahim Brković, Kraljice Marije 14,

Sulejman Buhić, Kralja Petra 79,

Pero Buden: ‘Leotar’, Nemanjina 30 (Ovo je jedna od onih malih, zadimljenih sarajevskih kafana, kakvih je bilo u svakoj mahali i svakome novom gradskom kvartu, na Mejtašu, oko pijace, na Marijin dvoru i Čengić vili, koje nisu imale ni nus prostorije, ni ostavu, samo mali električni rešo na kojem se kuhala kava. Godine 1937. ostalo je malo kafana u kojima se kava kuhala na živoj vatri, i to bi se smatralo krajnjim sirotinjstvom, bijedom… Iza ovakvih lokala niti je ostala kakva priča, niti će ubuduće biti prisutni u memoriji grada. Nakon što jednom iščeznu, više nitko za njih ne pita. Zato je, kad ga ima, dragocjeno bilježiti svaki, i najmanji trag. Gazda Pero, vlasnik ‘Leotara’, pekač kafe i jedini konobar u ‘Leotaru’ bio je Trebinjac, čovjek dobre duše, snažnih očinskih refleksa. U njegovu kafanu dolazili bi hercegovački đaci, ne samo Trebinjci, Srbi i Hrvati, kada su u Sarajevo dolazili na škole. On bi im nalazio sobu, upoznavao ih s ljudima, bio im sigurnost u tuđini. Tako je ‘Leotar’, kafanica od pet-šest stolova, pred rat bio neka vrsta istočnohercegovačkoga zavičajnog kluba. Bilo je kafana na zavičajnom glasu, ali sjećanje se ugasilo, pa tako ni njihove priče neće biti ispričane, povijest će ostati zatajena, građa za roman istrunula…),

Asim Burilović, Đulagina 2,

Omer Burek, Aleksandrova bb,

Ajdin Busulajdžić, Odobašina 30,

Radojka Cerović, Kralja Petra 4,

Šaćira Čečo, Hambina Carina 1,

Jusuf Čengić, Kralja Petra 4,

Omer Čengić, Iza Hrida 1,

Ibro Čolpa, Okrugla 7,

Dane Ćurčić, Aleksandrova 16,

Hasan Ćehajić, Trgovke 41,

Zajko Dautović, Šenoina 6,

Angelina Davidović, Kraljice Marije 10,

Nurija Delić: ‘Lion’, Pirin brijeg 21,

Marija Delić, M. Fadilpašića 8,

Mehmed Demirović, Kočićeva 5,

Hamid Drnda, St. Protića 1,

Ibrahim Đozo, ugao Sedrenika i Ramića banje,

Milica Đurđinski, Bazardžani 2,

Ahmed Džendžo, Nemanjina 25,

Sulejman Džendžo, Gajev trg 4,

Fazlija Fazlagić, Zagrebačka 3,

Vejsil Gackić: ‘Šimšir’, Kralja Tomislava 30,

Mustafa Granić, Kralja Petra 28,

Zejna Grcić, Brankova 8,

Hasan Hadžiabdić, Nadkovači 23,

Omer Hadžiahmić, Bolnička 1,

Ismet Hadžibegić, Kralja Tomislava 3,

Mustafa Hadžibegić, Despića 4,

Muradif Hanjalić: ‘Jagoda’, Kranjčevićeva 18,

Arif Hazić, Širokača 1,

Ibrahim Huković, Vratnik Mejdan 47,

Smail Hadžihasanović, Đulagina 12,

Jozef Katan, Vojvode Putnika 35,

Ana Klok, Mažuranića 6,

Matilda Klikić, Brankova 35,

Muharem Klinić, Halači 22,

Moric Kohen, Kralja Petra 47,

Pavo Kreković, Gundulića 17,

Ahmed Kulenović, Gorica 1,

Mušan Lanco: “Kod Čavke”, Mahmutovac 32,

Safet Lulić, Aleksandrova 31,

Jelena Milković, Brankova 19,

Jovo Milodrag, Magribija 17,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Anđelka Momčinović: “Nada”, Gajev trg 4,

Luna Montiljo, Jeftanovića 7,

Abdulah Mulaomerović, Dobrovoljačka 25,

Mušan N. Najpović: ‘Teslić’, Kralja Petra 17,

Salih Omerbegović, Vojvode Putnika 40,

Asimbeg Paloš, Šeherčehajina čikma 2,

Safet Pardo, Skenderija 8,

Aiša Pašić, Ul. 6. novembra,

Omer Pašović, Krekova 2,

Franjo Pavličević, Aganagića 1,

Hasan Pecar, Firdusbegova bb,

Salih Pilav, Nadkovači 35,

Uzeir Porča, Kazazi 16,

Jozefina Pristupnik, Kralja Petra bb,

Anastasije Puhta, Čemaluša 6,

Ismet Rahmanović, Kočićeva 6

Staka Rajić, Mustajbašin Mejdan 1,

Ilijas Redžepagić, Kočićeva 2,

Ćamil Salošević: ‘Vrbas’, Prote Bakovića 6,

Smail Smailović, Kolodvor,

Ibrahim Smaiš, Šenoina 14,

Milka Sikimić, Miloša Obilića 28,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4,

Ahmed Strik, Gundulića 15,

Ragib Subašić, Vojvode Putnika 1,

Mustafa Šebić, Kralja Tomislava 18,

Hasan Šerbo: ‘Bosna’, Zrinjskoga 5,

Šaćir Šljivo, Fojnička 3,

Savka Šatora, Gradska klaonica 7,

Luca Topić, Brankova 23,

Šemso Vejzagić, Nikolića 1,

Stoja Veselinović, Dobrovoljačka 16,

Esad Zec: ‘Triglav’, Alipašina 1,

Ragib Zelihić, Dobrovoljačka 37,

Mustafa Zlatar, Vojvode Putnika 23.

(Ovo podsjećanje na hotelijerstvo i ugostiteljstvo u Sarajevu davne 1937. godine bit će preneseno u nekoliko nastavaka sa bloga Ajfelov most, svakako uz dopuštenje autora podsjećanja, gospodina Miljenka Jergovića kojem se u ime posjetitelja OKA od srca zahvaljujem. NF)

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 11 Veljača 2019 11:54

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (64)

O Habibe-hanumi Spaho

Habibe-hanuma Spaho, ženina i po ženi i moja amidžinca, je ostala kao udovica iza rahmetli dra Mehmeda Spahe. Bolovala je nešto preko pola godine od raka na plućima i umrla je 10. jula. Bili smo u Carigradu pa nismo prisustvovali dženazi, koja je, kažu, bila impozantna.

Bila je skromna žena, nevjerojatno odana mužu za njegova života i njegovoj uspomeni po smrti mu. Kad je amidža umro, često sam joj svraćao, osobito prvih mjeseci. Sjećam se da jednom rekla preda mnom, a još je tu netko bio – čini mi se Seid Husedžinović – da bi najvoljela da su i nju s Mehmed-efendijom, kako je ona uvijek muža pred drugim pominjala, zakopali u mezar, kao što je običaj u Hindusa da spale i ženu s muževim lešom.

Iako je ostala udovica s četrdeset godina i troje djece, nikad nije ni pomišljala o ponovnoj udaji.

Bila je široke ruke – bogataši su obično škrti – i obilato je pomagala potrebne.

Kad joj je bila za vrijeme NDH oduzeta penzija, jednom joj je Hasan Omanović, svak joj, doveo Aliju Šuljka i poče ga pred njom nagovarati da joj se dadne penzija, makar ad personam, ako ne može redovnim putem (jer je NDH oduzela penzije svim bivšim jugoslavenskim ministrima). Ona je to najenergičnije odbila: “Ako može redovna penzija, dobro jest, a ne želim nikakve posebne penzije.”

Kako sam ja stanovao u jednom stanu u njihovoj kući u Hrvatinu broj 10, a po zakonu se kirije nisu mogle podizati, ja sam jednom pokušao da podignem kiriju, jer 400 kuna, kolika je bila kirija, nije više bio nikakav novac, no ona nije htjela primiti više od 400 kuna. “Toliko je po zakonu i ja neću više.”

Kad sam zatvoren 1945, ona je odmah u svoje i svoje djece ime rekla Salihi da ne treba misliti da plaća najamninu za stan dok god sam u zatvoru. Tako je to i trajalo do konca 1946, kada su Salihu i djecu mi vlasti (dr. Zehra Muidović, prvoklasni otrov) izbacile iz stana i odredili im nužni smještaj navrh Mahmutovca pod Trebevićem.

Interesantno je da sam ja prvih dana svog zatvoreničkog života vrlo često sanjao i idmah bi sam sebi objasnio san kad bi se probudio, da ima neki prijatelj koji se brine o meni (Habiba znači prijateljica), a Allah je najbolji prijatelj.

Ako je netko od mlađih žena htio saznati nešto o normama starog društvenog poretka u muslimanskim kućama, pitao je nju da mu objasni. Jedna mlada žena je povodom njezine smrti rekla: “Umrla je prva hanuma Sarajeva.”

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

(30.8.1969)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search