LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina
Srijeda, 19 Prosinac 2018 09:38

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (1)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Sarajevski hoteli – 1937. godine

U gradu je sedam stalno otvorenih hotela. Još uvijek je najljepša Evropa, gazde Gligorija Gliše Jeftanovića, s adresom u Jeftanovića ulici 2.

Mitar I. Ijačić je u Vojvode Putnika 21 otvorio Hotel Bristol. To je tipičan stanični hotel, kakve u svim većim gradovima podižu uz željezničke kolodvore. Osim stanice uskotračnih vlakova, oko Bristola su željezničke radionice, ranžirni kolodvor s nizom slijepih kolosjeka, naselje radničke željezničarske sirotinje. Onima koji zanoće u Bristolu, a to su, uglavnom, putnici koji su se odnekle zaputili prema Višegradu, Beogradu i istoku, Sarajevo će ostati zatvoreno u školjki, dolje negdje u magli, među brdima. Svu noć će slušati pisak lokomotiva, škripu kočnica, struganje gvožđa uz gvožđe, paklenu buku i tutanj, niodakle ljudskoga glasa, dozivanja ni psovke. Njušiti će tmurni ugljeni dim, koji će se probijati ispod sobnih vrata i kroz drvene prozorske okvire, sipati će garež po obijeljenim zidovima hotelske sobe i po uštirkanoj posteljini- to je gazdi Mitru važan element hotelskoga komfora: čaršafi uštirkani kao u hotelu Imperijal u Dubrovniku, a čim vjetar od sarajevskog polja rastjera dim lokomotiva i kućnih dimnjaka, osjetit će se novi, zagonetan miris, koje prepoznaje većina putnika, ali mu ne razaznaje porijeklo, ne znaju odakle dolazi ni što znači i predstavlja, je li otrovan ili je zdrav. Za one koji putuju miris je to željeznice, i životi će im proći, a da ne saznaju, da im ne kažu oni koji znaju da to miriše karbolineum, kojim se, da ne bi trunuli, premazuju željeznički pragovi. Miris karbolineuma miris je svih željezničkih pruga poznatog svijeta, miris civilizacije, miris Austro Ugarske, koji je nadživio veliko carstvo, širi se Sarajevom i u današnja vremena, 1937. godine, i širit će se sve dok jednoga dana, u dalekoj budućnosti, već u dvadeset i prvom stoljeću drvene pragove ne zamijene pragovi od nekoga specijalnog betona, koje ničim ne treba mazati i koji ni na što ne mirišu. Jednom kada željeznica postane bezmirisna, nestati će iz naših života i sjećanja, iako će vlakovi i dalje da voze. Ali nas više neće u njima biti, niti će ikoga za njih biti briga.

Ivan Perković, na uglu Zrinjskoga ulice drži hotel Central. Blizu je Evrope, ali u Centralu su jeftinije sobe. I komfor je, istina, na nižoj razini nego u Evropi, ali gospoda koja dolaze iz Zagreba i iz drugih dijelova Hrvatske po običaju noćivaju u Centralu, jer je Central u nekoj lokalnoj podjeli - hrvatski hotel.

 
Alijine iskrice
Utorak, 18 Prosinac 2018 12:26

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (61)

O doktoru Asafu Šarcu u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

U subotu 7. decembra umro je dr. Asaf Šarac, bivši direktor Bolnice u Sarajevu, u 72. godini života. Dugo je bio neženja, pa se onda oženio doktoricom Razijom Biserović. Bio je sin rahmetli Hafiz Sulejman efendije Šarca, reis-ul-uleme.

Bio je dobar liječnik, a i čovjek, samo najgori po se. Pio je rakiju, i vaktile u “Torbice” bio stalni gost pred ručak. Kad su mi djeca bolovala od zaraznih bolesti – Suada od difterije, a Zejna od šarlaha – bile su na njegovu odjeljenju. Nije mojoj djeci poklanjao izuzetnu pažnju, što nije ni trebao, niti bih ja to od njega tražio. Kako sam bio u oba slučaja profesor na srednjoj Tehničkoj školi, koja je bila na Čekaluši, blizu bolnice, nakon nastave bih otišao do bolnice da se raspitam. Sjećam se, jednom smo se vozili autobusom od bolnice do Katedrale. Na pitanje, kako je Suada, reče mi: “Mi liječnici radimo koliko znamo i koliko je u našoj moći, a najbolje se osloniti na Boga: El-hamdu lillah.”

Hvala Bogu, ozdravila je, a i Zejna je izašla nakon heftu izliječena, ali je, čini mi se, iznijela oštećeno srce, na što nismo nikad obraćali dovoljno pažnje, jer se nije ni tužila, dok ne saznadoh da je operirala srce.

Bio je nacionalno opredijeljen kao Srbin, pa je i za vrijeme NDH napisao u nacionalu da je Srbin, čime je svakom imponirao. Iza rata je svakome smio reći što ga ide, pa i kad su mnogi pograbili položaje u Kliničkoj bolnici iz nekakvih tobožnjih zasluga, on ih je javno razobličavao i nije im dao vršljati koliko su htjeli i kako su htjeli.

Bolovao je od šećerne bolesti i dan ili dva ležao uzet. Dženaza mu je bila impozantna. Bilo je njoj mnogi i Srba pravoslavnih.

Rahimehullahu teala!

(28.12.1968.)

Napomena: Bife “Torbica” je staro ime nekadašnjeg, poslijeratnog imena bifea “Korzo”, koje se nalazilo u sklopu Napretkove zgrade, tačno kod kina “Romanija”, a nekada kina “Imperijal”, Titova 54. U tom istom lokalu je prije rata bio poznati akšamlučarski bife vlasnika Rade Torbice u Aleksandrovoj ulici broj 54, a za vrijeme NDH u Ulici poglavnika Dr Ante Pavelića 54. Često sam tamo zalazio jer je i to bilo jedno od mjesta moje raje i nikad nismo znali kazati – vidjet ćemo se u bife “Korzu”, već bi uvijek reci - vidjet ćemo se kod Torbice. N.F.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 17 Prosinac 2018 10:02

 

Kuca BRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (48)

Nadan Filipović

Sudar sa stvarnošću

Kapijske šarke zacijukaše.

-Izvoli mladiću. Koji si ti i šta hoš?

-Pa…doš'o svojoj kući…. doš'o materi.

-A koja je tvoja mater? Da ti nisi pogr'ješio kuću i kućni broj?

-Jok bolan ne bio. Ja sam Rušid Hadžić, a mati mi je Safeta. Ovo je njezina kuća. I moja šnjom. A ko si ti u mojoj kući i đe mi je mater. Što ne izlazi?

-Ja sam Ejub Maslan. Bio sam muhadžir u tvoje rahmetli matere.

-Šta bulazniš čo'ječe?! Kak'e rahmetli, kak'e rahmetli?!

-E moj sinko, da si ti živ i zdrav mater ti je na Ahiret preselila… evo je preko godina. Allah rahmet ejle. Sušica. Nije jedina. Dosta je sv'jeta u Saraj'vu od sušice pomrlo. Ja sam je dohranio, svo sam moje zlato i bilesi od babe mi nasl'jeđen zlatan sahat prod'o da je najbolje hranim, l'jekove kupujem i hizmet joj činim. Pazio sam je k'o rođenu sestru. Vod'o sam je po doktorima u bolnici u Koševi, joj kol'ko sam njima para nadav'o. Pa kol'ko sam na taksije naplać'o. Nejma džabe mi u stare babe. Od svojih sam je para i ukop'o na Grlića brdu, pravu dženazu je imala, a od svojih para sam i bašluke naručio.

Rušid nasloni glavu na kapiju rodne kuće i poče ridati. Hamzalija ga zagrli i poče tješiti.

Ejub nastavi: “Razumim ja tebe… moj si mi Rušide. Sin si. Jedinac u rahmetli Safete. Nju je pored sušice i tuga k'o hrđa razjela. Allah rahmetile. Tuga za tobom. Samo mi je jednu dopisnicu pokazala što si jedinu posl'o. Iz nake Sunje. Eno te dopisnice uz džam na kredenci. Nego, ha'de uđite, da makar kahvu popijemo i da me još propitaš kako ti je materi bilo. Bujrum!

Rušid i Hamzalija izuše cipele pred vratima. Uđoše. Sve je bilo onako kako je Rušid ostavio.

Ejub pristavi vodu za kahvu.

-Ja sam se Ejube vratio. Uskoro ću, ako Bog da, doć' kući. Hvala ti što si mi rahmetli mater pazio i da ti se odužim, evo, pred svjedokom, mojim kolegom Hamzalijom ti velim da moreš ostat' sve dok se odlučiš povratit' u svoje selo ili varoš odaklen si izbjeg'o. Ne trebaš se hitit'. Osjećaj se k'o u svojoj kući. Vidim da si je ošerbetio, da je paziš, svaka ti čast.

-Pa kako ću se osjećat' neg' k'o u svojoj kući?! Osjećam se k'o u svojoj kući jer je to moja kuća.

Rušid kao da ga ne ću ili ne razumjede: “Bolan ne bio, pazio si mi mater, hvala ti. Sjedi đe si doklen hoš. Moreš i u veću sobu, ja ću u manju, meni ona dosta.

-Joj šege tebe! Ti meni da dozvoljavaš da budem u svojoj kući. Svašta u Allahovoj bašči! Vala je u ovom ratu dosta svjeta pomahnitalo, a vidim i mladog. Rušide, čuješ li me, ovo je moja kuća.

-Kako tvoja kad je moja? Bila materina, mati preselila, pa je sad' moja.

-Hajde dobri ljudi srknite kahvu pa se druma pod noge jamite. Nemam ja vremena na bacanje da se 'vako star uludo raspravljam. Moj Rušide, baš si jalijaš pravi. Moju kahvu u mojoj kući piješ, a hoš da mi je otmeš. Bjež' bolan! Moja je kuća. Idi u grunt i u opštinu pa provjeri. Meni je rahmetli Safeta sve ostavila.

-Imaš li to sve napismeno? Sudski, sa štembiljima?

-Jaštaradi!

-De pokaži!

-Jok! Nemam ja tebi šta pokazivat'. Idi u grunt i opštinu pa tamo istinu gonjaj. Uzalud će ti sve bit'. Jazuk ti je, bolan ne bio, vremena tratit'. Sve je čisto - bistro. Svjedoci se podapisali, taksene marke udrite, štembilji po njima, u gruntu ukajtito, i to ti je to.

-Hajmo Hamzalija! Nemamo mi ovd'e ništa više tražit'. Neće dugo proći, a ja ću te išćerat' i kuću povratit'. Ima pravde, a imam i svjedoka i ja pa ćemo se po sudovima gonjat'. Iskoristio si lopove staru ženu koja te je u kuću k'o muhadžira primila.

-Ti mene lopovom u mojoj kući da nazivaš, neodgojiti jalijašu. Napolje! Izdirite! Saću vikat komšijama da potrči neko po miliciju. Sram da te bude! Jalijašu, dabili jalijašu!

Hamzalija požurio i već je na kapiji, a Ejub sve gura Rušida da ga istjera na cestu. Odjednom stade.

-Rušide, stan'der samo da ti nešta ša'nem. Tajna je. Moram ti ša'nut.

Rušid zastade, a Ejub mu se primaknu uhu i šapnu: “Znam da si od četeres'prve bio u ustašama. Sve mi je rahmetli Safeta ispričala. Ustaška že'jeznička bojna. Prvoborac ustaša. Take vješaju. Budem li te još jednom ovdi vidijo znaj da ću te miliciji prijavit' pa si najeb'o. Sad sikter!

Zalupi kapiju.

-Šta ti ono šapće?

-Ma, rek'o mi je da će napravit' prepise papira da ima za suda kad ga budem tužio – slaga Rušid na brzaka.

-Vala češ ga i tužit'. Sram ga bilo.

Pogleda na sat. Nije bilo ni pola osam. Niz brdo je bilo mnogo lakše. Dođoše pred kapiju ciglane prije pola devet. Uđoše, a Hamzalija se potpisa u uredovnu knjigu. Pozdraviše se i Hamzalija ode kući. Rušid sjede pred baraku i zapali jednu od tri cigare koje mu je Hamzalija ostavio. Dim duhana se širio, lelujao i polako nestajao u mraku.

Zaplaka.

(nastavlja se)

 
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 16 Prosinac 2018 10:36

 

PrebijenKoban dan

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Maj 92. godine. Mirsad je na godišnjem odmoru. Nije mu ni padalo na pamet da djecu i ženu povede na more. Kakvo more u karavakat! Osjećao je da se u Bosni nešto čudno događa. Čuo je šaputanja od uha do uha da se postavljaju balvani kako bi se zakrčili prolazi u neka sela i gradove.

-Dakle, počela je „balvan revolucija“! Isto k'o prošle godine u Hrvatskoj. A mi tad' ni mukajat. K'o da se to dešava na Marsu, a ne u bliskom komšiluku. Niko nije ni pomišlj'o da se tako nešto može desiti u Bosni, srcu bratstva i jedinstva. - razmišljao je.

Nije mu se izlazilo iz kuće, ali se odjednom sjetio se da je u opštini trebao podići neki važan dokument. Bi li išao, ili ne?!

-Ma, idem. Valjda neće ništa biti. Nisam nikome bilo kakvog zla napravio. Pa, što bi meni neko?!

Ii onako, kako se zadesio u trenerci i patikama, odluči se da skokne do opštine. Uđe u kuću da uzme novčanik. Reče supruzi da mora u grad po dokumente.

-Ne idi Mirso, bolan ne bio! Jesi li sl'jep? Vidiš li da gomile vojnika špartaju ulicama. Nešto se golemo iza brda valja. Sjedi đe si. Pusti sad' dokumente i opštinu.

-Neka ženo, odo' i odma' se vraćam, a da ne izvozim auto iz garaže busom ću, koji samo što nije stig'o.

Mirasad je dotrčao do autobuskog stajališta i pogledao na sat.                                                    

-Po redu vožnje autobus je treb'o stić' za desetak minuta. - mislio je.                    

Dok je čekao vrhom patika je spajao jarugice koje su se napunile od kiše koja je rominjala cijelu noć. Koliko je jarugica spojio nije ni brojao, ali jeste vrijeme nakon što autobus nije stigao po redu vožnje. Kad je vidio da autobus kasni više od pola sata bi mu čudno i sumnjivo: „Zašto toliko kasni, kada je uv'jek u minutu stiz'o? Morebit je u kvaru, il' je, ne daj Bože im'o kakav udes? Ma, ode ja bo'me kući. Nafija je u pravu. Nije vakat za cestom hodat'.” – mislio je u sebi.

I taman da krene kući stiže tako dugo očekivani autobus na kome se vrata automatski otvoriše. Autobus je bio krcat, pun kao konzerva sardina. Pomisli: „Čekao sam pogrešan autobus!“ Pođe da ustukne, ali nazad više nije mogao. Iz autobusa iskočiše do zuba naoružani rezervisti “JNA” koji mu narediše da uđe. Kad se i sam nađe u toj “konzervi sardina” i ću prijetnje i naređenja rezervista bi mu jasno zašto je autobus kasnio. Nije imao ni kvar, ni udes, ali je imao duža zaustavljanja, čak i tamo gdje nisu bila određena stajališta, rezervisti su kupili zdrave i sposobne muškarce (prisilna mobilizacija), za radne vodove, kako su zvali takve akcije.

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 15 Prosinac 2018 09:47

 

Kredit iz KuvaitaKuvajtski kredit

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Neka imena ću izostaviti, neka promijeniti, ali kako je cijela priča prilično svježa, tvrdim da je tako bilo kako ću vam ispričati.

Evo, četvrta je godina od tada, vrijeme baš ovako nekako kad vjetrovi i kiše najavljuju jesen, prvi listovi lelujaju i padaju na zemlju, a iz ormara vadimo džempere i jakne.

Moj stari drug,jedan od posljednjih Mohikanaca koji krstari bjelosvjetskim štajgovima u potrazi za tuđim trenucima nepažnje i njihovim novčanicima najavio da mi dolazi u goste. I posebno je naglasio da želi da vidi mog prijatelja Ekrema Prohića. Kaže, ima za njega jedan strašan posao.

“A i ti si u talu Toni, da znaš, neće biti bez nagrade”.

Popodne smo sve trojica sjedili u bašti Restorana “Kužner” u Mariboru. Sejo je bio direktan, slatkorječiv i kratak. Od Ekrema traži da učestvuje sa 10. 000 eura u velikom poslu.

“U Sarajevu nas čeka moj ortak. On je maher za banke i kredite u arapskom sv'jetu. Treba nam za put polog od 10.000 eura, a uzećemo milion kredita. Bez kamata! Tvojih će biti, to ti garantujem 100.000 eura. Letimo iz Sarajeva za Kuvajt i tamo ćemo za par dana sve završit'.”

Ekrem je pogledao u mene: “Šta ti misliš, Toni?”

Slegnuo sam ramenima, mislim da nikad nisam čuo sličnu bajku, a svejedno sam rekao: “Ti odluči.” Miris avanture draškao mi je duh.

Malo je razmišljao a onda rekao: “Sejo, nemam trenutno tol'ko para, al' mogu uzet' na kamatu od lihvara i to onda neće bit' 10.000 neg' 12 hiljada.”

“Ama slobodno uzmi, kad ti kažem. Šta su dvije milje više kamatašu, kad ćeš imat' stotinu hiljada.”

Sejo je još malo govorio o arapskim bankama i drukčijim običajima, posebno naglašavajući kako u arapsim bankama nema kamate, te o svom ortaku koji je u stanju tamo čuda da napravi.

Ujutro smo krenuli za Sarajevo.

Bila je nedjelja i do večeri smo ne samo stigli, nego se i smjestili i lijepu večer proveli u jednom od sarajevskih restorana.

Ekrem i Sejo nisu se prvi put sreli i znali su jedan o drugome onoliko koliko su htjeli i mogli da saznaju. Iz nekoliko kafanskih susreta rodilo se, učinilio mi se, solidno prijateljstvo. Tako smo s razlogom sutradan bili gosti u Sejinoj kući u koju je Ekrem pošao, kao što je red da se ide prvi put u goste, s vrećicama punim poklona. Lijepo nas je Sejo ugostio, ispričali se o svemu i svačemu, a na kraju Ekrem pitao, pošto Sejo nije pominjao - kad se leti za Kuvajt.

“Ne sekiraj se ništa. Večeras imam dogovoren sastanak sa mojim haverom, a sutra ćemo se naći i tačno ću sve znati. Sutra ćemo se naći svi skupa” - obećao je Sejo.

Ostatak dana proveo sam sa Ekremom i mojim sarajevskim prijateljima u čistom turističkom ozračju. Čekali smo sutrašnji sastanak i Sejo se pojavio oko podne. Nismo otišli ni na kafu samo je, gledajući na sat i govoreći o žurbi rekao Ekremu: “Daj mi 4.000 eura da rezervišemo karte, ja to odoh odma' odradit', a uveče ćemo se naći kod Minje…nećemo na čaršiji da nas dušmani gledaju.”

Ekrem je uredno izbrojio novac i Sejo je otišao za svojim poslom.

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Petak, 14 Prosinac 2018 10:37

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (3)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Međusobna trvenja oko novije povijesti

Etno-konfesionalno homogenizirane nacije nastale na ruševinama socijalističke jugoslavenske federacije začete su u tribalnoj i sektaškoj mržnji, zločinu i privatizacijskog pljački ogromnog bogatstva i resursa socijalističke ere koje su stvorili deseci milijuna ljudi kao društveno vlasništvo da bi se preselilo u ruke nekolicine domaćih i stranih privatnika. Žrtava i zločina bilo bi još više da zapadne sile nisu prekinule balkanske ratove i prisilile zaraćene strane da prihvate unutarnje granice SFRJ kao međunarodno priznate granice novih nacionalnih država. To je bilo sve što su te tvorevine preuzele i naslijedile iz SFRJ jer su sve bogate ekonomske, društvene i kulturne resurse modernizacijskog socijalizma ubrzo rasprodale stranom kapitalu ili uništile. Nikakve smislene „tranzicije“ tu nikad nije ni bilo osim donekle u Sloveniji, ali su se zato nove države iscrpljivale u rekonstrukcijama kolektivnih identiteta i međusobnim trvenjima oko novije povijesti.

Srbi i Hrvati, primjerice, kao narodi utemeljitelji Jugoslavije ali i njezini glavni grobari, konstruirali su nove nacionalne identitete uglavnom negativno u međusobnom odnosu, isto tako u odnosu na zajedničku državu i na susjedne narode. Bosna i Hercegovina je kao etnički i konfesionalno najheterogenija najviše stradala u ratu i u miru. Zapadne su velesile ozakonile genocidnu tvorevinu takozvanu Republiku Srpsku kao što je na tom prostoru nacistička Njemačka u Drugom svjetskom ratu ozakonila genocidnu tvorevinu takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku. U zapadnoj Hercegovini, nedaleko Gospinog mirotvornog ukazanja u Međugorju, Tuđmanov je režim formirao mini-NDH ovaj put okrenutu ne samo protiv Srba nego i Muslimana. Bosanski Muslimani su se za to vrijeme nastavili mučiti oko sekularizma, identiteta i nacionalnosti a narasli religijski faktor doveo je u BiH fenomene poput saudijskog vehabizma ili iranskog šijizma koji su Bosni strani koliko i japanski šintoizam. Kosovu su zapadne sile dale državnost, a albanski nacionalizam je na ranije srpske pokušaje etničkog čišćenja Albanaca odgovorio etničkim čišćenjem Srba.  Crna Gora je postala samostalna europska mini-državica ali ne kao Monaco ili Luksemburg, nego kao umanjena i stoga bolja, ali potencijalno još gora Srbija. Aristotelova domovina Makedonija u koju su se poslije doselili slavenski migranti, nije se uspjela izboriti ni za priznato ime a kamoli otkloniti opasnost rascjepa na slavensku i albansku državu.

Uza sve to je na krajnjem jugoistoku Balkana otvorena mogućnost homogeniziranja teritorija s albanskom etničkom većinom i stvaranja veće albanske države ravne Srbiji. Ako ili bolje kad zapadne velesile zaborave na Balkan, i Srbima i Albancima se otvaraju velike uzajamno istrebljivačke mogućnosti pogotovo ako Srbi nastave vjerovati da im je Kosovo najsvetija zemlja poput Jeruzalema što im inače, kako je pokazala novija studija Ivana Čolovića, nije padalo na pamet 500 godina dok nije krajem 19-og vijeka izmišljen Vidovdan. (Ivan Čolović. Smrt na Kosovu polju. Istorija kosovskog mita. Beograd. Biblioteka XX vek, 2016.)

Nasuprot titoizmu koji je relativno rano i vizionarski započeo s odumiranjem države ali je ta ideja ostala teško razumljiva i prenosiva, shvaćanje nacionalizma kao prije svega kulta države, skupo je otpočetka koštalo post-jugoslavenske države. Nakon sveopće privatizacijske pljačke i de-industrijalizacije, osiromašena su društva nastavila stenjati pod teretom tustih birokracija, preglomaznih vojski, državnih religija i klerikalne parazitske klase, a napose novih do koštane srži korumpiranih vlastodržaca bez vjere, morala i ideologije. Uz njih su i ratni veterani kojih je sveukupni broj od nekoliko desetaka tisuća koji su stvarno ratovali devedesetih narastao na par milijuna, a koje su naročito dvije glavne balkanske siledžijske države, Srbija i Hrvatska, podmazale izdašnim penzijama da stalno budu orni za nove ratove, državne udare i vojne diktature ako zaprijeti bilo kakva progresivna promjena ili, ne daj bože, obnova nekakve Jugoslavije.

Ne treba zaboraviti opterećujuće budžetske stavke vezane uz etabliranje novih nacionalnih ideologija, na primjer, vjerska indoktrinacija u javnim školama, financiranje državnih televizijskih kuća kao propagandne mašinerije, plaćanje iz budžeta revizionističkih istraživanja iz povijesti, izmišljanje nove slavističke lingvistike, izgradnja kolosalnih bogomolja i vjerskih simbola, podizanje spomenika novim državnicima, svecima i mučenicima, gradnja hodočasničkih centara, rezidencija vjerskih autoriteta i slični ekonomski neisplativi i neproduktivni projekti. Inače, novi su etnički nacionalizmi bili svi odreda naglašeno religioznog karaktera. Nove su državne elite skupa s klerikalnim pokazivale pobožnost kao glavnu odrednicu patriotizma. Svaki je etnos imao biti spojen s konfesionalnom pripadnošću. Vjerski programi dominirali su državnim televizijama,  a ateizam nije bio slobodna svjetonazorska opcija novih naraštaja nego prepreka javnom djelovanju i karijeri.

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portala. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(nastavlja se)

 

 
Ljudi moji - je li ovo moguće??? Koja bahata drskost četničkih razbojnika!
Četvrtak, 13 Prosinac 2018 12:18

 

DubrovnikTrebinjci optužili Dubrovčane za ratne strahote i obilježili 27 godina od “agresije na njihovu opštinu”; U Gradu se digli na noge zbog ove opasne povijesne krivotvorine i traže ispriku

Bruno Lucić

Sami smo svjedoci ratnih događanja u Dubrovniku i okolici.

Njihova cijela povijest je iskrivljena, pa tako i ovo – okrenuli su u Trebinju pilu naopako – prikazuju se kao žrtve. Svi znamo gdje su ti njihovi topovi bili okrenuti, svi znamo gdje su im poginuli ljudi na Brgatu, gdje su im ljudi poginuli na Osojniku, na ulazu u Čepikuće, na Debelom brijegu, tako da ne bih komentirao ništa više od toga - daleko im kuća od naše - osvrnuo se predsjednik dubrovačke Udruge Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Ivo Lučić na reakcije službene trebinjske vlasti koja je nedavno obilježila "27 godina od hrvatske agresije na opštinu Trebinje".

Na takvu skandaloznu interpretaciju povijesti upozorio je Drago Marković iz Ureda za odnose s javnošću HSP-a, zgrožen što je vlast Trebinja obilježila nepostojeći "jubilej":

- Radi se o izvrtanju povijesnih činjenica, dosad neviđenih. Spominje se u vijestima o tome događaju kako su službene vlasti Trebinja to obilježile, odale počast poginulima i najavile održavanje “historijskog časa” za svu školsku djecu na području općine Trebinje. Dakle, sinkronizirano će raditi na daljnjem prenošenju laži i neistina na mlađe generacije, trovati njihov um i pripremati za neki novi juriš na hrvatski Dubrovnik -negoduju pravaši.

- Umjesto da se ispričaju svakom Dubrovčaninu i svakom kamenu koji su razbili i uništili, ispričaju za sve poginule, ranjene, protjerane, uništene objekte svjetskog značenja, oni pričaju o “agresiji na Trebinje”!

Pa jesu li oni normalni? Ono što HSP zabrinjava je prešućivanje ovakvih ordinarnih laži, krivotvorina, podvala i smicalica koje ovi sljedbenici kamiondžije Vučurevića uporno gebelsovski ponavljaju. Na svaku ovakvu budalaštinu, koja nama nekada na prvi pogled izgleda smiješno i žalosno jer mi znamo što je bilo, mora se reagirati – ističu u HSP-u i smatraju kako će se bez suvisle i odlučne reakcije dubrovačkih vlasti, kao i vlasti Dubrovačko-neretvanske županije i one na nacionalnoj razini ovaj igrokaz u Trebinju nastaviti, a sljedbenici kamiondžije Vučureviće će to prihvatiti kao istinu.

Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković odlučan je u traženju isprike za dubrovačka stradanja od Trebinja, što je ponovio u više javnih istupa:

- Naš Grad u Domovinskom ratu pretrpio je ogromnu štetu i strahote koje su došle upravo od Trebinja. Za to se još nitko nije ispričao, ni građanima ni obiteljima žrtava palih branitelja, a ni dubrovačkim braniteljima – odrješit je bio Franković.

(Zahvaljujem se prijatelju iz Crne Gore koji mi je poslao link za ovaj tekst koji prenosim iz Slobodne Dalmacije.)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 12 Prosinac 2018 15:19

 

VratnikRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (47)

Nadan Filipović

Konačno ide da vidi majku

I zaista, Hamzalija je održao obećanje. Uspio je nekako doći do prezauzetog druga Obrena, borca i ratnog invalida, koji je, iako bez noge koju je “zamijenila” solidna drvena proteza, entuzijastički davao sve od sebe da ciglana svakog mjeseca premašuje norme. Obnova je, a u obnovi je cigla na prvom mjestu po potrebama.

Hamzalija mu je rekao o čemu se i o kome se radi. Kao grupovođa je nahvalio Rušida kao jednog od najboljih “civaraša” koji daje sve od sebe za prebačaj norme. Zamolio je Obrena može li dopustiti da Rušid jedno popodne, negdje oko četiri, ode samo do matere koju, eto, nije vidjeo pune četiri godine. Vratio bi se u baraku na spavanje oko devet.

Obren najprije nije htio p tome ni razgovarati, ali ga je Hamzalija na kraju ipak skolio.

-A šta ako utekne? Ja ću odgovarati pred drugovima iz OZN-e. On je na reverse kod mene, na ciglani, do daljnjega.

-Neće on uteć', bolan ne bio Obrene. Njega je OZN-a tri puta provjerila. Nema razloga za bježanje.

-Šta ja znam šta u njegovoj tintari čuči? Ako utekne nećeš ti odgovarati, već ja.

-Morel' 'vako? Ja ću s njim ići do njegove kuće i s njim se vratit'. Ako meni utekne ja preuzimam punu odgovornost.

-Hajde ti to meni lijepo napiši. Od pet poslije podne, do devet naveče. Napiši da ti preuzimaš odgovornost. I potpiši.

Hamzalija napisa u jednu Obrenovu bilježnicu sve što je ovaj zahtjevao i potpisa.

-Vratiš li se bez zarobljenika ili ako se vratite poslije devet, zovem OZN-u.

-Pekje druže Obrene. Hvala ti.

Odmah otrča do barake i nađe Rušida. Kad mu je rekao da sutra idu da on vidi mater Rušidu pođoše suze na oči.

-Hade, ne plači tude k'o jedinica mlada kad se od matere rastaje i odlazi u muževu kuću u njegovo daleko selo. Daj, nemoj se pekmezit'. Sutra da me čekaš pred barakom malo prije pet.

Rušid obrisa suze i sjede na pod doksata. Zapališe.  

I bi tako. Umio se, počešljao se, a od jednog kolege iz barake posudio bluzu jer je njegova bila sva dronjava. Đe će pred mater u dronjcima. Hamzalija je došao nešto prije pet. Krenuli su prema kapiji, odnosno rampi pred kapijom. Dežurni je znao da je Obren dozvolio zarobljeniku Rušidu Hadžiću da obiđe mater, ali je ipak od Hamzalije zatražio da se potpiše u uredovnu kapijsku knjigu, te da uz potpis napiše vrijeme izlaska. Pet sati i pet minuta.

Žurno su krenuli jer je valjalo “tabanića fijakerom” do Baruthane i nazad da budu prije pola devet u krugu ciglane. Prešli su Koševski potok, a Rušid reče da će on odrediti najbolju kraticu. Hamzalija se složio jer nije ni imao pojma gdje je mahala Baruthana. On je imao kućicu na dnu Kovačića. Rušid nametnuo tempo, grabi brzim koracima.

-Ohani mrven Rušide, bolan ne bio. Pa nisam vila da mogu letjet'. Polakše, de polakše. Star sam ja. More me još srce spucat'. Evo, jedva dišem k'o da mi je duša u nosu.

-Dobro Hamzalija. Izvini. Usporiću.

Presjekli su preko Koševa, pa Bjelava, kraticama do Kovača, uslijedio je Vratnik, Sedrenik, preko Đulbašće do Škaljinog sokaka, a onda poprijeko do Baruthane. Rušid je ponovo počeo maltene trčati, pa ga Hamzalija opet zamoli da uspori. Nije ga mogao pratiti i bio je već u goloj vodi. Sjede na jedan kamen da se malo odmori.

-Moja je kuća jedno petsto metara ispod džamije na Hladivodama. Još malo, pa ću ti pokazat' moju kuću. Jesil ohan'o?

-Ama nisam, al' ne mogu ne ići dalje kad vidim kol'ka tebe želja materi vuče. Hajmo, samo polakše, ohani mrven, svega ti.

Nije prošlo ni pet minuta, a Rušid povika: “Hamzalija, Hamzalija… eno krova od moje kuće. Sad' je lakše, spušćamo se niza stranu.

Izašli su na cestu stotinjak metara niže kuće. Učas su se našli pred avlijskom kapijom. Rušid se iznenadi. Kuća taze ošerbećena. Bijeli se kao snijeg. Vidje da su i neki kolci iz ograde zamijenjeni. Nešto ga štrecnu i pogleda prema vrhu bašće. Pođe da otvori kapiju, ali ona ni makac.

-Mati, mati, evo sam se vratio…. matiiiii! – glasno je dozivao.

-Hamzalija, ti pričekaj ovde, a ja ću preskočit' ogradu. Jamda je mati zakunjala pa ne čuje. Uvijek je ona imala običaj pomrven zakunjat' na sećiji.

Preskoči ogradu i krenu prema ulaznim vratima. Ona se otvoriše i na njima se pojavi krupan, stariji čovjek.

-Đe si se ti momče tako zaobad'o da tuđe ograde preskačeš? Vrati se nazad, a ja ću otključat' kapiju.

Zbunjeni Rušid ponovo lahko preskoči ogradu i stade pored Hamzalije.

(nastavlja se)

 
Obavijest iz AUBHA
Utorak, 11 Prosinac 2018 12:14

 

Matursko veceBosanska mladost u Melbournu – Matursko veče, uspjeh koji obećava

Obavijest o maturskoj večeri nam je poslala gospođa Aida Haverić kojoj se zahvaljujemo

Trend negiranja gotovo svega što miriše na Bosnu i Hercegovinu, uključujući i bosanski jezik, nije spriječio ni pokolebao bh. građane u Australiji da svečano obilježe kraj još jedne školske godine. Vec 13 godina zaredom, Udruženje nastavnika u Melbournu organizuje maturske večeri za đake koji uče bosanski jezik od 1-12. razreda, tj. u osnovnoj i srednjoj školi. 

Ovogodišnja svečanost održana je u subotu 8. decembra u prepunoj sali hotela Mantra Bell City, uz učešće učenika iz tri državne škole u kojima se u sklopu redovne nastave izučava bosanski jezik, kultura i tradicija. Na kraju školovanja, tj u 12. razredu, učenici polažu usmeni i pismeni ispit, a dobijene ocjene ulaze u ukupan prosjek.

Sead Omerović, predsjednik Udruženja nastavnika bosanskog jezika u Viktoriji, osvrnuo se na značaj učenja jezika, te sažeto prikazao rad škole u zadnjih 25 godina. 

Putem video linka, poseban ton svečanosti dao je Mirza Hajrić, ambasador Bosne i Hercegovine u Australiji, koji je pohvalio učenike, njihove roditelje i nastavnike, odajući im priznanje za izuzetne napore u čuvanju veza sa domovinom. I Ed Husić, član parlamenta Australije porijeklom iz Bosne i Hercegovine, takodjer je čestitao maturantima na velikom uspjehu.

Joe Tošić, pomoćnik direktora u Victorian School of Languages, uručio je nagrade najboljim učenicima koji su prošle godine dobili odlične rezultate. Jedna od dobitnica priznanja, Natasha Vujmilović, podijelila je svoje iskustvo iz “Bosanske škole” te pozvala druge učenike da se upišu i redovno pohađaju nastavu.

Oda ljubavi“ Aiše Hadžiahmetović, prof. bosanskog jezika i književnosti, “Boje prijateljstva“, Zapis o zemlji“, On meni nema Bosne“, “Zapjevala sojka ptica“, “Zemlja Bosna“, nastup  folklorne grupe Dukat“ samo su neke od tačaka od kojih su zatrperila srca svih prisutnih.

Kulminacija večeri i najsvečaniji dio programa bila je podjela diploma i poklona ovogodišnjim maturantima. A onda se sedamnaest ponosnih i prelijepih momaka i djevojaka opustilo uz ples, muziku i pjesmu. Nastavnice Belma Geljić i Sada Makaš zaslužuju sve pohvale jer su pored obaveznog nastavnog plana maturantima prenijele i dio ljubavi prema domovini Bosni i Hercegovini. Istovremeno, sa nižim uzrastom radile su Amela Grebović-Ademi, Arnela Đug, Fatma Hodžić, Aiša Hadžiahmetović i Nidžara Čolić.

Ovakav uspjeh nemoguće je zamisliti bez zajedničkog rada Udruženja nastavnika u Melbournu, zatim roditelja, bh. klubova i organizacija, sponzora, medija na bosanskom jeziku i Ambasade BiH u Canberri.

Na kraju, podsjećamo da se upis učenika u novu školsku godinu vrši putem interneta na www.vsl.vic.edu.au

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Ponedjeljak, 10 Prosinac 2018 10:01

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (2)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Etničko čišćenje i genocid – odavno planirane metode nacionalističkih ideologija

Uzorci tih brojnih ratova, etničkih čišćenja i genocida na Balkanu nisu bili, kako su neki zapadni mediji spekulirali devedesetih, spontani izljevi divlje etničke i vjerske mržnje usađene u mentalitete naroda evropske periferije - mržnje koju je mogla samo najtvrđa komunistička diktatura obuzdavati. Radi se naime o etničkom čišćenju, genocidu i represiji nad manjinama kao odavno zamišljenim, planiranim i uvježbanim metodama etnocentričnih i klerikalno-sektaških nacionalističkih ideologija i njihovih državnih projekata. Jedine nenasilne alternative etničkom čišćenju bile su im asimilacije i vjerske konverzije ili razmjene teritorija i stanovništva između susjednih država koje se tako zatvaraju svaka u svojevrsnu naciju-sektu. Prepreke ostvarenju ovakvih projekata bile su panslavenske integracijske ideologije ali i karakteristike prostora na kojem je bila vjekovima formirana pluralistička struktura mješovitih zajednica. Jedna od tih integracijskih ideologija iznjedrila je Jugoslaviju.

Ukratko, SFRJ nije iznenada propala usred kaotičnog kolapsa komunizma zbog svojih sistemskih defekata i erupcije etničke i vjerske mržnje koju je komunistička diktatura tek uspavala. Nego je uništena kroz petnaestogodišnju krizu zaključenu ratovima i to ne zato što je bila komunistička i autoritarna nego jer je bila zajednička, multietnička i pluralna, a uništili su je etnički separatisti koji su svi imali autoritarne ambicije i priželjkivali neliberalne države. Zapadni Balkan devedesetih poharale su etno-sektaške nacionalističke kontrarevolucije. One su uništile cijelu jednu civilizaciju, a ne samo baštinu antifašizma i socijalističke modernizacije. Rastrgali su društveno tkivo multietničkih regija i gradova, rastavili etnički miješane obitelji, sravnili sa zemljom vjerske i druge simbole mrskih kultura, palili knjige i knjižnice i dizali u zrak spomenike antifašističkoj borbi i zajedničkoj državi.

Nove su države pobjednici prikazali kao uskrsnuće srednjovjekovnih etničkih kraljevstava pa stoga tobože „prirodne“ nasuprot „vještačkoj“ Jugoslaviji. U zbilji su te postjugoslavenske etničke nacije bile hibridi i tvorevine recentne povijesti kao i uvijek kombinacijom međunarodnog menadžmenta zaostalih naroda  i domaćih nacionalističkih pokreta. Stoga su bile i jesu vještačke koliko i Jugoslavija, ako ne i vještačkije od nje. Takvih država i nacija nikad tu prije nije bilo niti postoji bilo kakav kontinuitet s bilo čime osim sa kvislinškim režimima iz Drugog svjetskog rata i protujugoslavenskom hladnoratovskom emigracijom. Na Balkanu se tako od devedesetih naizgled ponovila povijest Drugog svjetskog rata ali kako se povijest ne ponavlja, onda jedna igra analogija i kontrasta: Njemačka bez Trećeg Rajha ali s EU kojom dominira, gospodar je kvislinških državica i okupiranih teritorija na Balkanu gdje ovaj put nema domaćeg antifašističkog pokreta, ni partizana ni komunista.

Glavna je antifašistička sila u Evropi danas upravo ta Njemačka (barem je to još bila u trenutku nastanka ovog teksta) kojoj imamo zahvaliti što razni neofašistički režimi u Istočnoj Evropi ne smiju voditi ratove, zavoditi teror i diktature, otvarati koncentracijske logore i provoditi teže kriminalne i genocidne aktivnosti ali never say never nadaju se oni.  Recentni se karakter i lažno pozivanje na dugu tradiciju postjugoslavenskih etničkih država najbolje očituje u njihovim novim državno-nacionalnim ideologijama u kojima se tek reda radi navodi davna povijest i izmišljaju kontinuiteti ali se naglasak u konstrukciji i implementaciji novih identiteta stavlja na modernu revidiranu i mitologiziranu povijest, posebno Drugog svjetskog rata, Hladnog rata i Balkanskih ratova devedesetih.

Naslijeđe imperijalnih osvajanja, migracija i vjerskih konverzija na Balkanu proizvelo je mozaik regija, provincija, kultura i društvenih struktura koje je bilo nemoguće restrukturirati u etnkonfesionalno homogene nacionalne države bez ratova, genocida i etničkog čišćenja. Integracije u veću nacionalnu državu nametnule su se ne samo kao izbjegavanje tog najgoreg genocidnog scenarija, nego i kao imitacija povijesnog iskustva stvaranja nacija u Zapadnoj Evropi, te racionalno rješenje za očuvanje političke suverenosti, ekonomski razvoj, i izlazak iz zaostalosti tog najsiromašnijeg dijela Evrope.

Naravno, uvijek su ambicije pojedinih napose većih etničkih nacionalizama hranile fantazije o ujedinjenu cijelog tog prostora pod baš tim jednim samoproglašenim izabranim narodom, što bi opet vodilo u rat, etnička čišćenja i destrukciju. Nasuprot tim ekstremnima relativno kratkoročnog utjecaja, razni integracijski panslavizmi bili su kroz dvjesto godina nacionalizma na Balkanu trajniji i utjecajniji od  etničkih separatizama. Ovi potonji, kao ideologije unutarnjeg razdora i destrukcije i tako prirodni saveznici tuđinskih imperijalizama, dobili bi šansu u izuzetnim povijesnim turbulencijama kad nije bilo mnogo vremena za debate i razumna rješenja. Takav je primjer Drugi svjetski rat i nacifašistička okupacija koja je tako uposlila domaće snage na bratoubilačkom poslu umjesto da iscrpljuje resurse ambicioznih okupatora svijeta. Takav je sličan povijesni moment bio i kraj Hladnog rata i kolaps komunizma. Tada su zapadni pobjednici glorificirali religijske i etničke resurse kao antikomunističke snage što je legitimiralo balkanske tribalizme i klerikalizme prikazujući ih faktorima progresivnih promjena iako to oni nisu nikad bili niti to mogu biti, a kakvi su, ubrzo su pokazali u ratovima devedesetih.

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portal. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(nastavlja se)

 
Osvrt Velibora Petkovića
Subota, 08 Prosinac 2018 15:22

 

Mozak Rubikova kockaMentol k'o bombona

Velibor Petković, Beograd

Nedavno sam doživeo neku vrstu negativnog prosvetljenja: shvatio sam da sam beznadežno glup. Povod za ovaj duboki uvid bila je serija događaja iz kojih sam izlazio kao poražen i ponižen, ukratko kao gubitnik. Baš kao u onom apsurdnom vicu u kome žena, razočarana u svog životnog saputnika, odluči da mu tresne istinu u lice: “Budalo jedna! Ti si tolika budala da bi i na svetskom prvenstvu budala zauzeo drugo mesto!“ On se, jadnik, pokunji i zamisli, a onda usudi da pita: “Zašto drugo?“

Žena ga prezrivo pogleda i lakonski mu zakuca nokaut: “Zato što si budala!“

Upravo tako se i ja osećam, kao učesnik takmičenja seoskih luda Evroazije koji se vraća kući bez medalje. Idiotski bleskast kao junak filma „Ljubav i smrt“ Vudija Alena koji se ne snalazi u vremenima Napoleonove najezde na Rusiju, ni u ljubavi ni u ratu. Moja glupost nikome nije zanimljiva, pa ni meni samom. Što bi rekao jedan od braće Marks (a nije Karl):
“Nikada ne bih pristao da budem član kluba koji prima takve kao što sam ja!“

Samosvest od koje klecaju kolena i čoveku dođe da zaplače, ali takav patos je nedostojan nas koji živimo u kućama sa zemljanim podom. Sirotinja nema prava na patetiku, to je privilegija viših klasa. I Veliki Getsbi morao je da se materijalno uzdigne pre nego što je njegova ljubavna patnja zaslužila da se literarno obradi. A kasnije filmski razrađuje, dograđuje i razgrađuje. Ako si samo skot, a nisi Ficdžerald, onda je bolje da ćutiš. Da mučiš ili eventualno mučeš.

U čemu je srž, tačnije – koštica problema? U spoznaji da sam više od pola veka bio ubeđen da sam natprosečno inteligentan i da nisam iskoristio ni polovinu svojih potencijala. Društvene prilike i sopstvena inertnost učinile su da svet ne sazna kakav sam ja genije. Iz Kenije. Nije to bila dobrovoljna odluka, poput one koju je doneo čudotvorac iz jedne priče ruskog avangardnog pisca Danila Harmsa. On je shvatio da bi činjenje čuda bilo izdaja najdubljeg čudotvorstva i zato je odlučio da živi skromno i neprimetno. Izbacuju ga jednog dana s posla, a on bi mogao samo da pucne prstima i reši taj problem, ali neće. To je suviše jeftin trik! Posle nekog vremena izbacuju ga i iz stana zbog neplaćene kirije, ali on ni tada ne reaguje, da ne bi privlačio pažnju. Žena ga napušta, deca beže od njega, a zatim i svi prijatelji, a čudotvorac ne čini baš ništa – sve zbog odluke da ne omalovaži svet čudotvorstva time što bi ih srozao na nivo mađioničarskih trikova.

Odlazi iz grada, luta po nedođiji i nalazi neku napuštenu kućicu na obodu šume. Tu se useljava i počinje da preživljava berući pečurke i razne bobice. Koliko je godina tako usamljen proživeo, više nikome nije ni bitno. Ni čovečanstvu ni njemu. Uglavnom, najveći čudotvorac svih vremena na ovoj planeti živeo je i umro među nama, a da nikada nije učinio ni jedno jedino, makar malecko čudo. Tako niko nikada nije ni saznao kakvog smo čudotvorca imali i izgubili.

Uljuljkan u laž da sam i ja takva nekakva vrsta čudotvorca, posle nekoliko životnih nokdauna uspeo sam da se otreznim „Ljudi, pa ja sam zapravo glup! Sve što sam postigao daleko prevazilazi i moju pamet i sve moje preostale sposobnosti!“ Trebalo bi da me je to obradovalo, ali nije. Osetio sam se poraženo, kao drugoligaški klub koji je jednom igrao u prvoj i na tome gradio svoje nerealne ambicije i lude snove o Ligi šampiona.

Počeo sam da preispitujem ceo svoj život i ne samo što mi je bilo dosadno, nego nije dalo ni bogzna kakve rezultate: ličnost se formira u ranoj mladosti, a kada su počeli ratovi u kojima se raspala Jugoslavija bio sam uveliko sazreo, barem po izvodu iz matične knjige rođenih. Bombardovanje Srbije i Niša dočekao sam kao glavonja porodice, muž i otac, tako da sve ove mirnodopske političko-ekonomske i kulturno-sportske krize ne bi trebalo da me dotiču. A ipak nije tako, potresaju me kao da sam duševno trusno područje.

Spoznaja sopstvene gluposti učinila me je mudrijim: odlučio sam da pitam one koji su stvarno mladi, rođeni uniformisanih i ratnih devedesetih godina, kako oni vide naše kolektivno mentalno zdravlje i šta prognoziraju. Za nas starije, stvar je pankerski prosta – „NO FUTURE“ ili što reče glumac Zijah Sokolović u jednom intervjuu, na pitanje kako vidi svoju budućnost: „Na groblju, naravno!“

Iskoristio sam privilegiju što volonterski držim vežbe studentima četvrte godine novinarstva na Filozofskom fakultetu u Nišu i pitao ih za junačko mentalno zdravlje nacije. Evo nekih odgovora koje sam dobio, prednost imaju dame, najpre koleginica Tatjana Đukić: „Generalizacija, iako nezahvalna, neizbežna je kada se govori o kolektivitetu kao što je nacija, njenim karakteristikama i ustaljenim oblicima ponašanja. Nacija je ekskluzivna kategorija, odnosno, pripadanjem jednoj isključujete se iz pripadanja bilo kojoj drugoj, što automatski stvara određenu dozu, nekada čak i zdravog, animoziteta prema pripadnicima drugih nacionalnosti.

Jačanje kolektivnog identiteta izraženo je u periodima društvenih kriza, pa je tako sasvim razumljivo zašto je Srbija plodno tle za rast i bogati razvoj pojava kao što su etnocentrizam (precenjivanje i idealizovanje pripadnika sopstvenog naciona), šovinizam i nacionalizam. Pojave, čiji ekstremni slučajevi koje neretko srećemo, predstavljaju suštinsku pretnju demokratiji, toleranciji, slobodi i zdravoj svesti.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Ljudi moji - je li ovo moguće?...
    Netreba se cuditi jer je njihov ideolog Dobrica Cosic davno rekao kako je laz nesto imanentno Srbima... Više...
    14.12.18 09:22
    Autor - aljosa mujagic
  • O marihuani i hašišu
    Hello. I have checked your bosnjackooko.com and i see you've got some duplicate content so probably ... Više...
    11.12.18 06:13
    Autor - TillyBig
  • Komentari kao simptomi, po svo...
    Sve ovo, I puno gore po drugim portalima, dolazi I dozira se sa politickog, vojnog I posebno crkveno... Više...
    03.12.18 22:21
    Autor - Zijo
  • Tonijeva priča za subotu
    Tuzna ali literarno lijepa prica. Suglasno tvom zivotnom dobu (koje je istovijetno i moje) u jednom ... Više...
    01.12.18 22:16
    Autor - Zijo
  • Miljenko Jergović o Bosancu
    Ima (H)rvata kojima hrvatska bura ne smeta ali im smeta mirisni bosanski lahor! Nažalost, ima bikova... Više...
    28.11.18 23:03
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Mešina priča za subotu
    Lijepa prica kao i uvijek. Više...
    24.11.18 23:42
    Autor - Heli
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
home search