LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Dobar vic Jasenka Banjca
Petak, 15 Prosinac 2017 10:50

 

Pjanac u krevetuPoslije jedne pijane noći

Jasenko Banjac, FB

Muž se budi mamuran. Otvara oči i na stočiću ugleda čašu vode a pored dva aspirina.

Na stolu pored kreveta ugleda ispeglanu odeću, zatim pogleda okolo i vidi da je cijela kuća čista i pospremljena!

Na stolu u kuhinji ugleda papirić gde je pisalo: "Dragi, otišla sam u kupovinu. Doručak je u rerni, sportske novine na stolu. Tvoja ženica!"

Tad dođe i sin i muž ga upita šta se desilo prošle noći.

Sin odgovara:
- Ah, ništa, došao si oko tri ujutro, pijan k'o zemlja, sapleo si se na stepenik i razbio maminu najdražu vazu i povratio u hodniku, pa si se zabio u vrata i sad imaš modricu na oku!

- Kuku meni, ali reci mi zašto je sad tako sve pospremljeno i mama nije ljuta?

Sin objasni:
- Pa kad te je mama odvukla u spavaću sobu i pokušala ti skinuti pantalone, ti si rekao: "Gospođo, pustite me na miru, ja sam oženjen"!

 
Osvrt gospođe Vildane Selimbegović
Četvrtak, 14 Prosinac 2017 12:22

 

VildanaBeogradski trijumf Bakira I.

Vildana Selimbegović, Sarajevo

Bošnjački član Predsjedništva BiH i lider SDA osvojio je srca sarajevskih partija usred Beograda i dobio nepodijeljenu političku podršku i lijevih i desnih i centra. Skoro da je nastala utrka ko će prije čestitati Bakiru Izetbegoviću na državničkom ponašanju demonstriranom u susjednoj zemlji. Zato vrijedi podsjetiti šta je tačno uradio za ovako veliki pothvat: na konferenciji za medije, na kojoj su se obraćali srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović, uzeo je mikrofon da objasni cijelom svijetu kako će se vanjska politika Bosne i Hercegovine voditi u Sarajevu, a ne u Beogradu! I nacija je ustala na noge. Nek’ im je vala odbrusio! To što je Vučić skoro sažaljivo pokazao prisutnim novinarima na našu trojku - u kojoj se, zašto i to ne reći, najbolje držao Mladen Ivanić, srpski član Predsjedništva BiH - likujući što smo baš takvi kakvi smo se tu predstavili, dakle neusaglašeni i raštimani, nikom ništa. Sarajevo se pita, pusti Vučića. Bakir je poklopio i njega i Čovića, likuje domaća mahala, nezainteresovana za sve drugo rečeno u Beogradu, uključujući i neposredni povod za nastup Bakira I.

A povod je priznanje Kosova. Žurnal je u svojoj analizi pokazao da u istupima Vučića, Čovića i Izetbegovića i nije bilo neke veće razlike, no na kolege se sručilo drvlje i kamenje, ko biva - ne vole Bakira pa sad umanjuju njegove učinke. Eto mu ih, skupa sa svih onih 100.000 zelenih beretki što ga slave, no da vidimo šta ćemo s Kosovom. Kad će to Sarajevo, kao epicentar spoljne politike BiH, priznati Kosovo? Odgovor je posve jednostavan - onoga časa kada se postigne konsenzus u Predsjedništvu BiH. Kad će se postići konsenzus? Opet jasno: kad sva tri člana Predsjedništva BiH budu dala svoj glas. Sve i da je Bakir I. u Predsjedništvu BiH voljen kao u svojoj partiji, sve i da ima političkih, oratorskih i ostalih sposobnosti da ubijedi Čovića i Ivanića da Bosna i Hercegovina treba priznati Kosovo, to ne samo da se neće dogoditi do kraja njihova mandata nego neće dospjeti ni na dnevni red. A ako slučajno i dospije - bošnjački član Predsjedništva BiH će biti ubjedljivo preglasan. U Sarajevu.

Evo i zašto. Raif Dizdarević, koji o spoljnoj politici, usuđujem se ustvrditi, zna puno više nego svi dosadašnji članovi državnog Predsjedništva BiH zajedno, davno još, u vrijeme kada se tek spekuliralo mogućnošću da Kosovo ne bude Srbija, ovako je rekao: Kosovo će, vrlo vjerovatno, dobiti državna obilježja puno prije nego mi to očekujemo, no važnije od toga je kako se BiH treba postaviti; naime, zbog svog unutrašnjeg uređenja BiH je jedina zemlja koja Kosovo treba priznati nakon Srbije (parafraziram). Zašto onda BiH ne bi pratila Srbiju kada je Kosovo u pitanju i svojim i kosovskim državljanima da(va)la sve one olakšice koje danas postoje na relaciji Beograd - Priština? Zašto se Sarajevo, kao epicentar spoljne politike BiH, za to nije izborilo makar u ona tri navrata kada je Predsjedništvom BiH predsjedavao bošnjački član Izetbegović? I šta uostalom BiH dobija njegovim učestalim izjavama o priznanju Kosova? Osim nove krize i novih napetosti?

Recimo to ovako. Učinak je sličan Izetbegovićevom obećanju iz januara ove godine kada je mahao dokazima koji će u Haagu presuditi da se pokrene revizija procesa BiH protiv Srbije. Sjećamo se kako je to završilo, iz Haaga je stiglo pismo predsjednika Međunarodnog suda pravde, bolje rečeno šamar svim žrtvama u kome je jasno stajalo da je kompletan bošnjački aparat zagrijan za reviziju šest mjeseci ranije znao da BiH nema ni agenta. Na stranu što je tad Bakir I. zaboravio i Predsjedništvo BiH i ustroj zemlje i načine odlučivanja i čuveni konsenzus, nije se sjetio čak ni riječi vlastitog oca koji je imao hrabrosti kazati kako “Svi treba da se upitamo šta smo učinili da ova zemlja bude jača, bolja i po mjeri svih njenih građana”. No, dokaze koje je Izetbegović mlađi obećao podastrijeti čim prođu hašku kapiju, još nismo vidjeli, ispostavilo se da je to jedna u nizu njegovih populističkih akcija namijenjenih Bošnjacima. Njegovom populizmu valja odati priznanje: u samoj BiH svaki je njegov pothvat ove vrste donio novi talas nepovjerenja i bio novi šamar koaliciji na državnom nivou. Zato danas u Savezu za promjene, SDS-u, PDP-u i(li) DNS-u sumnjaju kako Izetbegoviću kao partner mnogo više odgovara Milorad Dodik nego ministri poput Mirka Šarovića ili Dragana Mektića koji nastoje raditi za sve ljude u BiH. I nije isključeno da će upravo zahvaljujući ovom najnovijem patriotskom činu Bakira I. Bosna i Hercegovina ostati bez Vijeća ministara.

Treba li sad podsjećati na relaciju SDA - HDZBiH? Na izmjene Izbornog zakona za koje je Dragan Čović mjesecima tvrdio da ih je dogovorio upravo sa Bakirom I. pa se onda ovaj predomislio? Izborni zakon se mora mijenjati, tu niko nema dileme, no ostaje pitanje da li je lakše postići dogovor ako SDA igdje ima saveznike? U ovom ih času evidentno nigdje nema, ni u Federaciji ni na državnom nivou. Zato i nije već dugo pitanje zašto to radi Bakir I. Njegova SDA se dovoljno upetljala u svoje probleme da izlaz traži tamo gdje se najbolje osjeća. U stvaranju i kreiranju sukoba u kojima će se predstaviti kao veliki spasitelj Bošnjaka. Da ne kažem u politici koju vodi već više od dva desetljeća i čije rezultate svi živimo i koji su jednako poražavajući iz mandata u mandat.

Osim kada je o populizmu riječ. Mjera populizma je prisutnost na Facebooku i otuda zapravo i stalni izljevi mržnje SDA-ovih apartčika prema svima koji ne misle kao oni. Koleginice Sanela Prašović Gadžo i Arijana Saračević Helać sve o tome znaju, ispljuvao ih je jedan od satelita Bakira I. i onda svoj status obrisao, baš onako kako SDA vodi državu. Pljuni pa izbriši. I opet tako. Zato je trgovac bolesnim junicama po Srebrenici i požurio da podrži svog jarana po mržnji prema ženama. Nije šala biti federalni ministar, valja to i opravdati. Možda i on postane ambasador, pa da rahat privatno slavi mržnju. I da bude potpuno dominantan u medijima, što bi rekao pominjani ministar. U onoj mjeri u kojoj Bakir I. trenutno dominira.

Za izbore spreman!

(Preneseno iz dnevnog lista Oslobođenje od 11.12.2017, svakako uz dopuštenje glavnog urednika)

 
Dioptrija gospodina Branislava Mikulića
Srijeda, 13 Prosinac 2017 08:18

 

Branislav Mikulic“Spustite zavjesu!”

Branislav Mikulić, Amsterdam

Zavjesa nad Tribunalom se spustila 29. novembra 2017. Glavni sudac je tako naredio pošto je, izrekavši presudu, spazio da se general Slobodan Praljak stropoštao. Tako je bilo odlučeno već mnogo ranije. Haški sud za Jugoslaviju je prestao s radom jer je obavio sve formalne zadatke pred njega postavljene. Svi postupci su završeni. Potvrđeni.

SUD U HAGU JE OBAVIO SVOJ POSAO … ali na način da je podgrijavao animozitete čitavih ovih godina poratnih. Obavio je posao, ALI ZLE STRASTI SMIRIO NIJE. Tako ja vidim.

Mislim da je velika greška što su se ti sudski procesi razvukli na tolike godine, na čitave dvije decenije pa i više. Krivica je to suda u Hagu. Trebao je sve vođe, one koje su južnoslavenske narode uvukle u rat, osuditi već dvije godine nakon rata. SVE VOĐE – i to jednostavno jer su odgovorni za izbijanje rata ili za to da nisu spriječili rat. A onda i generale svih armija koji su prešutjeli, nisu spriječili ili nisu osudili zločine što su ih učinili pojedinci i jedinice pod njihovom komandom. Dakle osuditi 200 najodgovornijih, arhitekata i kolovodđa rata i omogućiti nam da se okrenemo budućnosti, saradnji, pomirenju, ako je ikako moguće, a moguće je, uvijek je moguće ako postoji dobra volja i ako je ona poticana s vrha, prije svega od strane političke, kulturne, intelektualne i naučne elite.

Naravno, trebalo je bez pompe suditi i svim pojedincima koji su okrvavili ruke, svima, na svim stranama. Strogo i po istim aršinima. Sve je to trebalo obaviti za 3-4 godine, recimo do 2000 godine, a ne ovako, razvuči kroz dvije decenije, čitave 22 godine. Rane su se sa svakim suđenjem nanovo otvarale, žrtvama se manipulisalo i trgovalo, mržnja se podgrijavala, polarizacija opet produbljavala, rađala se želja za “novom pravdom”, pa i za osvetom ... Toga smo svjedoci i danas. Nažalost.

Dovoljno sam star i pamtim: dvadeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata malo ko da je još mrzio Nijemce (“Švabe” - kako smo ih u partizanskim filmovima zvali) koji su skrivili 1.700.000 žrtava tokom okupacije naših prostora, većina kojih su bili nedužni civili. Nakon dvije decenije smo izašli iz kandži mržnje i želje za osvetom. Strasti su se smirile. Niko Nijemce nije smatrao neprijateljima, barem niko u mojoj sredini. Nasuprot, naši građani su u to doba (već od 1965-te) masovno išli na “privremeni” rad u Njemačku, njemački turisti su preplavili Jadran. A kod nas DAN DANAS kao da je rat... kao da je 1941 ili 1991. Mnogi su još u svojim busijama i jedni na druge reže. Mržnja ključa. Malo, suviše malo smo naučili od sopstvene prošlosti, a niti od tuđe. Ima divan primjer iz Ruande, iz Afrike.

NAJSTRAŠNIJI ZLOČIN MODERNOG DOBA JE UČINJEN U RUANDI !!!. Više od 800.000 nenaoružanih ljudi – među njima nebrojeno mnogo djece, žena, staraca - je mačetama pobijeno i masakrirano u roku od samo 100 dana sredinom 1994. Pripadnici Hutu naroda su izvršili genocid nad Tutsima. Genocid koji je brojem ravan stotini Srebrenica - najstravičniji od Drugog svjetskog rata. I nakon takvog zločina (ni Hitler u “naponu zločinačke snage” nije uspio pobiti toliko ljudi u tako kratkom roku), dva naroda u Ruandi su našli put pomirenja. U tri godine su lokalni sudovi (mahom seoski sudovi sastavljeni od uglednih domaćih ljudi) suočili ubice i preživjele žrtve ili/i rodbinu žrtava i bez puno formalnih procedura otkrivali istinu o zločinima. Pa su onda od ubica tražili POKAJANJE, a žrtave pitali za OPROST. Dva miliona ljudi se pojavilo pred sudom, pred licem pravde, pred licem žrtava. Samo najkrvoločnije vođe su završile po zatvorima. Sve je obavljeno za manje od tri godine!!! Ruanda i njena dva nekoć suprotstavljena naroda su krenuli put pomirenja i prosperiteta. Krenuli su graditi novo, bolje društvo okrenuto dobru za sve. Danas, dvadeset godina nakon rata Ruanda je jedna od najperspektivnijih afričkih ekonomija, stabilna zemlja u kojoj vlada mir i sigurnost, u koju turisti rado idu, u kojoj bujaju investicije stranih ulagača.

Neka nam ovo bude za pouku, makar naknadno, nakon što smo tolike godine protračili, umjesto da radimo na pomirenju.To je trebao biti najvažniji projekat, ne samo Suda već sviju i svakog ponaosob. Sada kada je zavjesa nad Sudom pala, podignimo zavjesu pred svojim očima. Pokušajmo vidjeti svjetlo pa krenuti putem gdje mržnje neće biti, gdje ćemo dijalog o svemu htjeti voditi, dobro pojedinca za svjetionik si imati, i dobrobit čovjeka, građanina, kao vrhunsku mjeru za sve uzimati. Dobru naše djece se posvetiti.

 
Otvoreno pismo gospodina Maje Dizdara
Ponedjeljak, 11 Prosinac 2017 22:23

 

Otvoreno pismo Maje Dizdara, sina pisca Maka Dizdara, u povodu promocije Slovo o autentičnom i definitivnom izdanju Kamenog spavača

Majo DizdarBH. AKADEMSKOJ ZAJEDNICI I JAVNOSTI

HRVATSKOM LEKSIKOGRAFSKOM ZAVODU „Miroslav Krleža“

HRVATSKOJ AKADEMIJI ZNANOSTI I UMJETNOSTI

HRVATSKOJ AKADEMSKOJ ZAJEDNICI

DRUŠTVU HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA“

HRVATSKIM INSTITUCIJAMA KULTURE

HRVATSKIM PISCIMA I HRVATSKOJ JAVNOSTI

Nezakonita promocija knjige Maka Dizdara u Hratskom leksikografskom zavodu u ponedjeljak, 11. Decembra

Šta će učiniti članovi hrvatske akademske zajednice kad pročitaju da su obmanuti i „uvučeni“ u promociju nezakonito štampanog djela? Hrvatska kao članica Europske unije ne smije kršiti autorska prava, pa izuzetak ne smije biti ni promocija Makovog „Kamenog spavača“ 11. prosinca 2017. godine u Hrvatskom leksikografskom zavodu.

*********************************************************************  

U sklopu proslave stogodišnjice rođenja pisca Maka Dizdara, Fondacija koja nosi njegovo ime (Fondacija „Mak Dizdar“) tokom najvećeg dijela tekuće, 2017. godine, širom Bosne i Hercegovine i u nekoliko gradova Regije promovira vlastito izdanje „Kamenog spavača“, kojemu je u naslov stavila naznaku „autentično i definitivno“.

Kao sin i nosilac 1/3 autorskih prava na ime, lik i djelo Maka Dizdara, osjetio sam se pozvanim da javnost obavijestim o činjenici da Fondacija „Mak Dizdar“ nije priskrbila pristanak svih nasljednika autorskih prava na štampanje „Kamenog spavača“, te da je štampanjem i promoviranjem tog djela prekršen Zakon o autorskim i srodnim pravima BiH. Usprkos mojoj opomeni i sudskom postupku iniciranim s tim u vezi, knjiga se promovira, pri čemu su se i izdavač i promotori i organizatori promocija, oglušli o ovu činjenicu.

Ja, doduše, nisam pojedinačno upozoravao sve organizatore promocija, a ne bih ni sada, u povodu zagrebačke promocije takozvanog „Autentičnog i definitivnog Kamenog spavača“ u HLZ „Miroslav Krleža“, da ovaj događaj nema predhistoriju, iz koje očekujem da će organizatori i učesnici najavljene zagrebačke promocije izvuči odgovarajuću, prije svega moralnu pouku.

Stoga, upozoravam: Hrvatski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, kao organizatora ili pak ustupitelja prostora za promociju „Slovo o autentičnom i definitivnom izdanju Kamenog spavača“, promotora akademika Tonka Marojevića iz Instituta za povijest i umjetnost, HAZU, promotora prof. dr. sc. Zvonka Kovača sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, promotora doc. dr. sc. Tomislava Brleka sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Amira Kapetanovića iz Instututa za jezik i jezikoslovlje, moderatoricu dr. sc. Dubravku Bogutovac sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. Sanjina Kodrića sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao i glumce Gorana Matovića, Antoniju Stanišić i Irenu Šekez Sestrić... da će, učestvujući u najavljenoj promociji učestvovati u nezakonitoj promociji jednog književnog djela, budući da izdavač Fondacija „Mak Dizdar“ nije priskrbila dozvolu svih nosilaca autorskih prava za štampu, promoviranje i distribuiranje ovoga djela.

Zagrebačkim i hrvatskim intelektualcima, profesorima i kulturnim djelatnicima iz drugih oblasti, skrećem pažnju da je Društvo hrvatskih književnika februara 2017. (tada na čelu sa piscem Božidarom Petračem, uz priređivača prof. dr. Vinka Brešića, te urednika Ivice Matičevića) ponudilo nasljednicima Maka Dizdara ugovor za štampu Izabranih stihova Maka Dizdara. Bilo je planirano da knjiga bude štampana već u martu 2017., čime bi zagrebački pisci bili prvi koji bi svome kolegi odali počast njegovom novom knjigom i tako mu posthumno čestitali 100-ti rođendan.

Ova knjiga, međutim, nije nikada ugledala svjetlo dana. To je u ime nasljednika preminulog Makovog sina Envera (koji imaju 1/3 nasljednih prava) spriječio njegov sin Gorčin, predsjednik Fondacije „Mak Dizdar“, s obrazloženjem da: „... nažalost Vam neću moći dati dopuštenje za to. Naime, sa bosanskohercegovačkom izdavačkom kućom "Vrijeme" potpisali smo ugovor o izdavanju Sabranih djela (planirano oko 9. mjeseca ove godine) i obavezali se da u iduće dvije godine drugim izdavačima nećemo davati pravo na izdavanje Dizdarevog djela. Ukoliko ste zainteresirani, mogli bismo nekada na jesen organizirati promociju Sabranih djela u Zagrebu u saradnji sa Vama.“

Shvativši da hrvatsko izdanje nije konkurencija izdavaču „Vrijeme“ (koji nikada nije dobio saglasnost svih nosilaca autorskih prava), G. Dizdar se dan kasnije predomislio, ali je bilo kasno. Uvrijeđeni vjerovatno njegovim ponašanjem prema jednoj ozbiljnoj umjetničkoj instituciji, predstavnici Društva hrvatskih književnika su odbili bilo kavu daljnju komunikaciju. Tako je jedan dječak, koji nikada nije upoznao svoga djeda, spriječio štampanje njegove knjige u jednoj državi. On će, međutim, ipak, kako je i obećao, ove jeseni doći u Zagreb da promovira „svoju“ Makovu knjigu, doduše ne Sabrana djela, ali da „autentično i definitivno...“

Knjiga Društva hrvatskih književnika se tako nije dogodila, ali se u Bana Jelačića 7 dogodila dirljiva svečanost pripremljena ranije za njenu promociju i za Makov 100-ti rođendan. O Maku i njegovom djelu nadahnuto su govorili Marko Grčić, Miroslav Mićanović, Mladen Machiedo i Ivica Matičević, a Makove je stihove kazivao Darko Milas. Toliko su mogli učiniti pisci piscu. Odali su mu počast i pokazali da imaju ponosa.

Sasvim je neizvjesno šta će pokazati hrvatski članovi akademske zajednice kad pročitaju da su obmanuti i „uvučeni“ u promociju nezakonito štampanog djela, kakva bi, napokon, bila i sama promocija. Kako god, treba podsjetiti da je Hrvatska sada Europska unija, te da zaštita autorskih prava, makar i problematična u zemljama poput BiH, ne smije i ne može biti upitna ni 11. prosinca 2017. godine u Hrvatskom leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ u Zagrebu.

Tel: +387 62 22 50 60

e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript "> Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

 

U Sarajevu, 8. decembra 2017.                                          

 

Majo Dizdar

 
Neponovljivi Zuko
Ponedjeljak, 11 Prosinac 2017 12:46

 

Zuko DžumhurKamen crnoga sjaja

Zuko Džumhur

Pijesak oko mene pretvara ove trenutke u vijekove, vijekove i dosadu. Pustinja je obavijena ćutanjem i očajanjem. Arabiju je pokrio mrak, gust i neprobojan kao prljava mantija suludih perzijskih opsenara. U tami nad pijeskom bilo je te noći mraka za čitavih nekoliko svjetova.

Putujem iza kolone beduina... Daleko na istoku ostala je Džeda sa svojim neonskim svjetlima i mračnim dugačkim sukovima punim Čerkeza, japanske robe i pečenih jarećih glava. U malim dućanima probisvijeta mogu se kupiti trave koje liječe od ujeda kobre, zapisi protiv urokljivih očiju i paradna admiralska uniforma nekog kineskog imperatora. Ko zna kakve su sudbine i tamni nagoni za srećom doveli one hiljade mjenjača, torbara i bogoiskatelja čak iz Buhare i Taškenta. Neko je rekao da će Džeda jednog dana prestići i Los Anđeles ili Floridu. Noćas mi je, izgubljena daleko u mraku, ličila na gizdavu istočnjačku galiju punu molitava, začina i hodočasnika.

Kamile su zatim koračale prema zapadu... Do zore ćemo stići u Mekku, "kraljicu gradova". U karavanu su neki trgovci iz Basre i nekoliko mršavih poklonika iz Maroka i Libije. Dvije Marokanke su otkrile svoja lica. U gluhom pejzažu njihove oči su sijale umjesto zvijezda. Beduin koji je jahao pored mene bio je čitavo vrijeme mračan i crn kao da je neko preko njegovog lica prosuo flašu jeftinog crnila.

Pred ponoć smo došli u neku oazu čijeg se imena više ne mogu sjetiti. Oaza u pustinjama obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nerazumljive rečenice nekog gnjavatora. Kafedžija, koji je imao nekoliko klupa i džezava, bio je suhonjav, i fanatik. Stari ruski samovar, reklama neke italijanske fabrike automobilskih guma, četiri ili pet stravičnih stabala koja su podupirala sparušene zvijezde – bili su jedini inventar ove izgubljene oaze.

Beduini su dugo čučali ispred stabala palmi i poslije su tražili vode. Žene su bile izdvojene. Jedna je bila krupna i crne trepavice svojih čudnih očiju obarala je pri svakom pogledu mome. Poslije sam i ja čučao iza palme i platio za lonac žute pustinjske vode pola dolara.

Ne znam koliko je bilo sati kada smo krenuli dalje. Vrijeme u pustinjama nema nikakvog značaja. U pustinjama ništa i ne počinje i ništa se i ne završava. U daljini je ostalo more. Jedan albatros kružio je jučer izgubljeno... Možda je čak sa Sumatre doletio na obale ovog toplog mora.

Sjetio sam se Crnjanskog i Cvijanovićeve knjižare.

Opet smo putovali kamenjarom oivičenim satanskim pejzažom arabljanskih bregova. Predjeli su plašili putnika kao čudovišna neka scenografija koju je napravio Salvador Dali. Granice između legende i stvarnosti ovdje su sasvim izgubljene. Svuda na Istoku legenda je uvijek zamjenjivala istoriju. Naša istorija imena i datuma istočnjacima je najbolja potvrda nemoći i jalovosti naše fantazije.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 10 Prosinac 2017 15:47

 

ToniEdinova priča

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika, “privremeno” u Mariboru

Kršeći lako obećanje sebi dato - “večeras nema pica” opet zaglavih u nekoj od kafana i ne trebaju puno trošiti riječi moji drugari…možda dva-tri puta ponove:”Haj ba i ti jednu” i evo me opet na sigurnom putu koji vodi u blago ili jače pijanstvo. Znam da slijedi teško, mamurno jutro, ali ima lijek i ima terapija.

Bazen i sauna u Hotelu “Central”. Ne znam ni šta se sa mnom dešava, ali kad uđem u onaj maleni prostor gdje počinjem da se znojim izgleda mi kao da sam u sobi gdje svako malo ulazi i izlazi neko od moje porodice. Tako nekako lako, brzo, nenametljivo krenu razgovori u sauni. I svi smo, e to je ono što mi je najzanimljivije, otvoreni, dobronamjerni, prostodušni. Upoznajemo se, razmjenjujemo informacije, čak ispovijedamo. I muško i žensko, i staro i mlado…

Brbljiv i radoznao, kakav sam sebi oduvijek poznat, uglavnom započinjem razgovor…I uhvatih sebe kako sam pričao najprije s jednom osobom, pa kad je izašla nastavio s drugom…a kad sam ostao sam nastavih pričati sam sa sobom. Neko vrijeme, kao kad trčiš pa ti treba vremena da se zaustaviš.

E, u tom ambijentu gdje sam upoznao penzionerke, glumice, studente i studentice… sreo sam jednog dana mladog čovjeka čija me priča mjesecima kasnije ponukala da ga tražim i nađem. Htio sam čuti cijelu ispovjed i evo mene, po drugi put, sa Edinom Dašijem. Završio je s probom, član je operskog ansambla u Narodnom pozorištu, i došao u ugovoreno vrijeme u kafanu “Havana”, na Čaršiji.

Edin je tamnokos čovjek sa urednom, kraćom bradom i licem na kojem kao da dežura diskretan osmijeh. Još onda kada smo se sreli prvi put u sauni saznao sam da je dijete starog dijela Sarajeva, sa čuvenog Alifakovca…Tu se i rodio kao najmlađi od četvoro djece Dašijevih koji su davno u Sarajevo stigli sa Kosova, iz Đakovice. A potražio sam ga opet zato što mi je tada rekao kako je učeći za automehaničara istovremeno ponekad mujezinio u džamiji nadomak Inat kuće…i kako ga je čula neka profesorica muzike…i kako je neočekivano došao na neslućenu životnu stazu…

A bilo je to ovako.

“Moj otac imao je autoelektričarsku radnju, živjeli smo normalnim,ugodnim životom. U mojoj kući vjera se prakticirala kao dio tradicije, a ja sam sam, ne znam… mislim da sam imao devet ili deset godina jednom zamolio džamijskog muteveliju Kemala Muhasilovića da me povede u džamiju. Tamo je bilo nekoliko starijih ljudi. Toplo sam primljen i bilo mi je jako ugodno u džamiji. Sada ne mogu objasniti tačno šta je to, ali vjera je postala moj vodič kroz život. Ne znam, osjećaš jednostavno ispunjenost duše kad si u molitvi i potpuno si predan. Išao sam redovno u mekteb i isto tako, kad god sam mogao, na molitvu u džamiju. Bilo je to prijeratno doba i malo, malo je bilo vjernika koji su odlazili u džamiju, a svi su bili uglavnom stariji…Posebno me radovao glas mujezina, tada je u našoj džamiji kao i u Begovoj i Carevoj mujezinio čuveni Ganija. A ja nisam nikada pjevao, zaista nikada. Doduše, volio sam slušati, posebno napolitanske pjesme, volio sam i sevdalinku, a jedina koju sam znao napamet bila je “Kad ja pođoh na Bembašu…”

…”I jednom se dogodilo da Ganija nije mogao doći, tada sam imao 14-15 godina i ponudio sam da mujezinim. Dozvolili su mi i bili prijatno iznenađeni. Od tada ja sam često znao zamijeniti Ganiju…”

…”Na sredini Alifkovca nalazi se jedna od najljepših kuća u kojoj je živjela porodica Ilić. Stara, trgovačka i dobrostojeća porodica. Veselinka Veca Ilić, inače operska pjevačica bila je muzički pedagog. Poučavala je klavir. Nije se udavala i nije imala djece. Ja kad god bih je vidio samu cekerima da se penje priskočio bih: “Teta Veco, ja ću vam ponijeti…”

 
Ismetova priča za subotu
Subota, 09 Prosinac 2017 10:01

 

SunetSunet

Ismet Čaušević, Brisbane

Na Begovom stanu se događaju stvari koje je nemoguće i zamisliti u drugom dijelu grada. Čim se malo utišaju vjetrovi od prošlog događanja ubrzo se pojavi nešto novo, nešto o čemu će se mjesecima prepričavati.
Satkova saznanja uvijek započinju u njegovoj kući. Neko otvori vrata i unese tu havu ispunjenu tračevima, prašinom ili nekim smradom ili pak samo nagovijesti dolazak bure i obilnih padavina. Lijepe stvari se nekako zametnu usput i da bi znao o njima mora se izaći iz kuće, razgledati pažljivo i oslušnuti jer te lijepe stvari dolaze nečujno poput plahog vrapca kad prhne sa strehe do Satkove šljive drickulje uvrh bašče.

Čim je ušla, Mevlidina mater je onako k'o s nebesa otvorila vrata i cijelu priču: Draga Munevera, čul' ti šta se kod Hanife sprema?

-Jok ja! Bezbeli sprema pekmez od šljiva.

-Kakav pekmez?! Stvarno nisi čula? Sunet, draga moja! Sunet se sprema.

-Koga će sunetiti? Neće valjda onog svog Arifagu?

-Vela havle, šta ti pričaš. Mašo, onaj njen stariji.

-Zar on nije imao sunet prije pe'šest godina?

-To je bio mlađi, Dino. Mašo imao groznicu, vatru neku, bio bolestan.

-Ma, dijete se prepalo... I, šta sad, odlučila ove godine da i Maši otfikare, ha? Pa, ženska glavo on je skoro petnaest godina.

-Pa, to ti i govorim.

Slušao Satko i što je priča tekla dalje njemu je sve manje jasno. Moraće on nasamo sa nanom o tome. Da ona njemu objasni te riječi nepoznate. Spominjale su kako se Mašo, garant, podvirio do sada, kako je, još više nego garant, već i bruc'o i kako već i za merak znade. Veliki je, petnaest godina. Satko ima samo devet i zna da računa: Hoću li se i ja sunetiti za šest godina, pitao je nanu.

-Nećeš sinko. Tvoja pametna mati je to obavila prije nego si i prohodao. Odvela te u Gradišku, u bolnicu, i tamo su to sredili. Kokano, što je sigurno – sigurno ali ja znam da je ona to samo kako ne bi efendija bio tudekar, pa da se o tome priča po čaršiji. Ti si to pregrmio u neznani i sad samo gledaj šta se radi sa Hanifinim Mašom. Hm, zazvaše dijete Mašo, a onako lijepo ime ima. Mahmut, šta mu fali?

 
Abdulah Sidran o Slobodanu Praljku
Petak, 08 Prosinac 2017 09:21

 

Praljak SidranAbdulah Sidran, veliki bosanski književnik o prijatelju Praljku: “Skončao je u Haagu, gdje je morao dokazati kako nije, od oca bježeći, dušu predao vragu...”

Boris Orehić, Zagreb

(Jedna stara fotografija - pokojni Slobodan Praljak i Abdulah Sidran)

Znam mu karakter, i zato me to nije iznenadilo. Kad sam vidio snimku iz sudnice, odmah sam rekao - evo ga, radi to! Čudo, život je grozan, strašan i užasan – otkriva Globusu Abdulah Sidran kako je doživio samoubojstvo svog prijatelja generala Slobodana Praljka. Nije tajna da su njih dvojica dugo godina bili vrlo bliski, no Sidran je čvrsto odlučio da ovaj put o tom odnosu ne želi otkrivati nove detalje iako, kaže, nismo jedini novinari koji su ga ovih dana u tom povodu zvali. Istaknuti bošnjački intelektualac, pisac filmskih scenarija i drama, pjesnik i prozaik iz Sarajeva smatra da o privatnim stvarima nema što kazati, no budući da su Praljkova presuda i samoubojstvo ujedno i opća društvena, javna stvar, podijelio je s nama svoja razmišljanja o stanju u društvu Bosne i Hercegovine, ali i šire.

“Ako bih ja izvršio samoubojstvo ispred zgrade Predsjedništva u Sarajevu, to bi medijski trajalo dva ili tri dana i nikakav ozbiljan cilj ne bih postigao, ma što da sam time htio postići. Ovo je vrijeme odveć surovo, svirepo, jezivo i beskrupulozno i u njemu je gospodar bog profit i pojedinačne ljudske sudbine ne znače baš ništa. U javnom, povijesnom smislu to traje kao u američkoj poslovici koja kaže – nema ništa starije od jučerašnjih novina”, govori Sidran pomalo rezignirano i daje nam odgovor na pitanje kako će se ovi haški događaji odraziti na odnose između Hrvata i Bošnjaka u BiH te između dviju susjednih država.

“Odbijam govoriti o odnosima naroda jer postoje odnosi etnonacionalnih oligarhija koje se savršeno dobro razumiju i one među sobom konflikata nemaju. Fingiraju se konflikti između naroda, a narod je apstraktna imenica prazna od sadržaja. Živimo epohu velike laži, s velikim V. Ono što je Orwell u svom romanu futuristički predviđao 1948. za 1984., to je bajka Ivane Brlić Mažuranić u odnosu na ovo što mi već doživljavamo. Pred nama su u planetarnom smislu kataklizmička vremena i ako na taj način promatramo sudbinu ljudi na ovim balkanskim pa i europskim prostorima, onda ćemo razumjeti koliko su uistinu nevažne naše pojedinačne ljudske sudbine. Imam jednu teoriju po kojoj se novac, s velikim N, otkinuo iz ruku svoga gospodara čovjeka i od sluge se pretvorio u gospodara. Kruži oko planeta Zemlje kao satelit i ima svoju gravitacijsku silu. Proizvodi plime i oseke nezavisno od ljudske volje. To vodi svijet u katastrofu. Ako je moguće razarati Alepo i druge gradove stare 8000 godina u Siriji i Iraku, ako se to događa bez ikakve grižnje savjesti,  što onda čovjek može misliti nego da se nalazimo u kataklizmičkoj epohi i da nema nade. Čovjek se nada, uzda ili ufa jedino u nepredvidivo. Ni u čemu drugom ne može pronaći nadu za budućnost čovječanstva”, zaključuje Abdulah Sidran. 

Kratki psihoportret

Podsjeća nas da u svom posljednjem, autobiografskom romanu “Otkup sirove kože”, objavljenom 2011., piše i o obitelji Slobodana Praljka te iznosi i svoj osobni doživljaj kršnoga Hercegovca. U poglavlju posvećenom Praljku, pod naslovom ”Ko to može zavarati sudbinu”, dvjema završnim rečenicama Sidran daje sažeti psihoportret svojega druga iz mladosti: ”Mogao je postati heroj, a skončao u Haagu. Sad mora da dokaže kako nije, od oca bježeći, dušu predao vragu.”

 
Safet efendija: Mitovi su veći, što je narod manji
Četvrtak, 07 Prosinac 2017 12:33

 

Safet PozderTeški li su kaburski azabi - veliki mitovi malih naroda

Safet efendija Pozder, imam Čaršijske džamije, Prozor

Ima jedan mezar ili grob – kako ko voli – koji je posve običan. Bio sam nekoliko puta pored njega i nisam primijetio ništa osobito. Doduše, ograđen je, kako se u mom kraju običava reći, parmacima. Da, i zaseban je jer u blizini nema ničega sličnog. Nije na odmet dodati i to kako mezar nije okrenut prema kibli, nego u nekom drugom, ni izbliza sličnom smjeru. U očima ljudi, ovaj je mezar, ipak, nešto posebno. Vjeruje se da tu leži neki, kako se običava kazati, “dobri”. Priča o dobroti, pa i nadnaravnosti ukopanog ima i svoje utemeljenje. Tako su ljudi, generacijama, s koljena na koljeno, prenosili praksu da se ispaćene životinje, prije svega volovi i konji, nakon oranja ili drugog teškog posla, uslijed čega bi ponekad hajvan dobijao i tzv. zatvor (nemogućnost vršenja fizioloških potreba), dovedu do spomenutog mezara. Tom prilikom bi se “dobrom” nazvao selam, a s hajvanom bi se nekoliko puta obišlo oko groba i konj ili vo bi, doslovno, propišao. Nisu samo muslimani dovodili svoj hajvan tim povodom. Radili su to i drugi, i svaki bi se put jadne životinje ekspresno riješile svoje muke.

Kad god sam bio blizu ovog mjesta, razmišljao sam o tome. Jasno mi je da su mitovi veći, što je narod manji. Jasno mi je i to da mi, htjeli to priznati ili ne, volimo mitove i priče kojima dominiraju “dobri”, vile, prikaze, utvare, džini...

Sjećam se nekog serijala na TV-u, još dok sam bio dijete, a to je bilo još u prošlom stoljeću. Romi su kazivali svoje dogodovštine i jezive priče o utvarama po grobljima. Malo je ko poslije tih emisija sam smio izići u mrklu noć. Usput, po sijelima su se pripovijedali brojni horori, poput onog u kojem su na nekom sijelu momci i djevojke igrali igru zaloga. Nekoj je djevojci zalog nalagao da ode sama do mjesnog mezarja i da na jedan mezar utisne vreteno. Hudoj se, navodno, omaklo pa je vreteno zadila kroz svoj pulover, ili šta je već bilo na njoj, pa kada je htjela da ustane, vreteno joj nije dalo, a ona je mislila da je umrli vuče k sebi. Kasnije su je našli kako leži opružena po mezaru. Mrtva.

 
Veselin Čajkanović o ubijanju vampira
Srijeda, 06 Prosinac 2017 09:14

 

Glogov kolacУБИЈАЊЕ ВАМПИРА

Akaдeмиk Веселин Чајкановић (Београд, 28. март - Београд, 6. август 1946) је био професор Универзитета у Београду и српски историчар религије

У једном патријархалном крају Босне десио се доста необичан догађај. У селу Тупанарима (срез власенички) појавио се вампир. Кад је почео бивати несносан сељаци се скупе па га, more antiquo, ископају из гроба, прободу глотовим коцем и онда спале. О том догађају писали су неколики београдски листови. Према извештају у Времену (број 511, од 23. маја године 2000), који доносимо у изводу, он је текао овако: „... Стари сељак Паја Томић... умро је... 9 априла ове године. Мало после његове смрти почела је да се жали његова жена Цвија да јој мртви муж као дух долази преко ноћи и да трчи по кући и плаши све укућане. Неко је Цвији веровао, неко и није, тек она је непрестано тврдила да јој се муж повампирио и да долази сваке ноћи. Тако је трајало читав месец дана када су, кажу, и синови приметили вампира у кући. Синови умрлога старца, Стево и Крсто Томић, сазову цело село на договор шта да раде са њиховим повампиреним оцем. Сви су сељаци били за то да се вампир уништи. Решили су да се леш ископа, спали на ватри и пепео растури. Одлука је приведена у дело. Сељаци, наоружани пијуцима и ашовима, пошли су на гробље. Други су носили дрва за ломачу, а један је спремио ушиљен глогов колац.

Цела сељачка гомила, предвођена синовима умрлог Паје дошла је на гробље. Леш је ископан, прободен глоговим коцем и бачен на ломачу. Пошто је леш спаљен растурили су пепео, а оно неколико угљенисаних костију што јеостало бацили су натраг у гробницу..."

Тупанарци су проболи вампира глоговим коцем, па га онда бацили на ломачу и спалили. Циљ им је био, разуме се, да га учине безопасним, да га униште. Страх од вампира разумљив је. Он „излази ноћу из гроба и дави људе по кућама и пије крв њихову", каже Вук – дакле, опасан је у највећој мери.

Вампир је подземни, ноћни демон са натприродним особинама (могућност да се претвара у разне животиње, да се креће великом брзином, да дође преко свих препрека „осим преко воде и преко трња", свуда, итд.); по своме постанку он је мртвац и ништа више - мртвац чије се тело није распало и који, према томе, може да устане из гроба и да лута. Првобитно припадао је он само једној породици (и то схватање врло је старинско) или ужој локалној заједници и отуда веровање да вампир досађује само својим сродницима; отуда пропис да „вампирџија" (онај који „убија" вампира) мора бити странац.

И у том погледу вампир је сасвим сродан са вештицом („Вјештица на своју крв трчи", „Куд ће вјештица до у свој род?").

Питање је сада ко све може постати вампиром. Вампирима,по правилу, постају непоштени, неваљали људи, грабљивци, арамије; али и поштен човек може се повампирити ако је преко њега мртвог прелетела каква тица, или га је прескочила мачка или каква било животиња.

Па онда, повампирити се може човек који умре без свеће, који не буде окађен тамјаном, кога убије гром, итд.

Другим речима, повампирити се може сваки човек. Али и многи други покојници, баш ако и не постану вампирима, могу бити опасни; то су нарочито они који су пре времена умрли, или су уморени насилном смрћу, или уопште који су отишли незасићени, незадовољни са овога света, на пример: мацарули, то јест деца која умру некрштена, „па послије ... у гробу оживе и из гроба кашто излазе и малу дјецу муче и даве". (Вук, Рјечник); или утопљеници који предводе облаке и наводе град на летину (па зато наш народ, за време непогоде, виче све утопљенике по имену и моли их да одведу град на другу страну); или они који нису прописно сахрањени, итд.

 
Podsjećanje - povodom presude Ratku Mladiću
Utorak, 05 Prosinac 2017 08:46

 

Nedim PobricRođendan Vojske RS-a: Oni su stvorili temelje današnjeg entiteta

Nedim Pobrić, Sarajevo

 Vojska Republike Srpske (RS) je nesumnjivo odbranila slobodu srpskog naroda i stvorila temelje RS-a. Poručio je ovo predsjednik tog bh. entiteta Milorad Dodik na današnjoj ceremoniji obilježavanja 25. godišnjice od formiranja Vojske RS-a.

Neupitna je tačnost Dodikove konstatacije o ulozi Vojske RS-a u stvaranju temelja današnjeg entiteta, a u skladu sa tim je neupitna i teza o zajedničkim vrijednostima entiteta RS i Vojske RS-a. O kakvim se vrijednostima radi, najbolje ilustruju sudbine onih koji su ih kao pripadnici Vojske RS-a i stvarali.

Jedan od najzaslužnijih za stvaranje temelja RS-a je svakako i bivši general Vojske RS-a Ratko Mladić, kojem se pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) sudi po dvije tačke za genocid, pet tačaka za zločine protiv čovječnosti, te četiri tačke za kršenje zakona ili običaja ratovanja. Analogno Dodikovoj teoriji o vezi Vojske RS-a i temelja tog entiteta, jasno je da upravo navedene tačke definiraju karakter Vojske RS-a, ali i tog bh. entiteta.

General Radislav Krstić 25. godišnjicu od formiranja Vojske RS-a obilježava u zatvoru u Poljskoj, s obzirom da mu je Haški tribunal krajem prošle godine odbio zahtjev za oslobađanje od daljeg služenja 35-godišnje zatvorske kazne na koju je osuđen zbog pomaganja genocida u Srebrenici. U prilogu zahtjeva je Krstić naveo da je sarađivao sa Tužilaštvom, te da su zahvaljujući njemu pokrenute istrage koje su dovele do suđenja njegovim ratnim saborcima Momiru Nikoliću, Ljubiši Beari, Vujadinu Popoviću i Dragi Nikoliću. Beara i Popović osuđeni su na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, Momir Nikolić na 20, a Drago Nikolić na 35 godina zbog pomaganja genocida i drugih zločina u Srebrenici.

Potkomandir vojne policije u Foči Dragan Zelenović je u Hagu priznao svoje zločine, među kojima su višestruka silovanja, organiziranje grupnog silovanja i učešće u njemu, te odvođenje žena na lokacije na kojima je činjeno seksualno zlostavljanje i mučenje. Osuđen je na 15 godina zatvora.

Svoju kaznu nije dočekao general-pukovnik Vojske RS-a Momir Talić. Preminuo je tokom suđenja pred Haškim tribunalom 2003. godine. Preminuo je i general Milan Gvero, ali tek nakon što je osuđen na pet godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona o običaja ratovanja, ubistava, progona, prisilnog premještanja i deportacije stanovništva iz Srebrenice i Žepe. Nakon što je u zatvoru proveo 1500 dana, Gvero je pušten na slobodu i to zbog lošeg zdravlja. Prema službenoj biografiji, Gvero je bio zamjenik zapovjednika Glavnog štaba Vojske RS-a zadužen za moral, pravna i vjerska pitanja.

Kaznom doživotnog zatvora zbog stvaranja temelja RS-a je od Haškog suda „nagrađen“ Stanislav Galić, vojni zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa u sklopu Vojske RS-a. Zbog zločina u Srebrenici je na 17 godina zatvora osuđen bivši oficir Vojske RS-a Dragan Obrenović, ali je pušten na slobodu nakon nešto više od polovine odslužene kazne i to zbog „saradnje sa Tribunalom“. Zbog zločina u Srebrenici je početkom 2015. godine Haški tribunal osudio Vinka Pandurevića na 13, a Radivoja Miletića na 18 godina zatvora. Ljubomir Borovčanin je također zbog zločina u Srebrenici osuđen na 17 godina zatvora.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search