LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Je li predmetni dokument falsifikat ili nije?
Četvrtak, 29 Lipanj 2017 09:10

 

Bakir IzetbegovićIbrahim Halilović vs. Muhamed Švrakić, predsjednik Udruženja Zelenih beretki

Jutrošnja razmjena poruka sa Muhamedom Švrakićem, predsjednikom Udruženja Zelenih beretki povodom objavljivanja spiska na kojem je i Bakir Izetbegović član toga patriotskog pokreta

ŠVRAKIĆ: BAKIR JE BIO MEĐU NAMA, ALI SE SAM ISPISAO DA BI USTUPIO MJESTO DRUGOM...

Kada sam g. Švrakića upoznao sa nekim činjenicama koje bi on morao znati a tiču se "šehida" Alije Izetbegovića i Zelene beretke njegova sina Bakira, obojice nosilaca velikorpskog i velikohrvatskg projekta u Bosni, poručio mi je ovo, citat "Ti moj Ibro trebaš što prije nekom doktoru na psihijatriju i to što prije."

Početak razgovora

Prijatelji ste na Facebook-u (od jutros, pa možda do podne, a možda i do ikindije...)

Muhamed ŠVRAKIĆ, Izvršni direktor kod BH Servis, živi u Sarajevu

Ibrahim HALILOVIĆ: Hvala Muhamede za prihvaćeno prijateljstvo. Pozivam Vas da se pridružite grupi koja zahtijeva povatak Ustava RBIH. Mi smo jučer objavili link na dokument koji potvrđuje da je i Bakir Izetbegpvić na spisku Zelenih beretki. Kako komentirate to? (Jutros sam razgovarao sa dr. Salihom Kulenovićem i on me uputio na Vas) Hvala.

Muhamed ŠVRAKIĆ: Ma šta imam komentirati dokument je iz 1996 ili 97 godine i tačno je da je bio dio nas. Ali je i tačno da je na njegov zahtjev skinut sa spiskova da bi neko drugi mogao proći kome je potrebno. Ovi portali koji pišu gluposti protiv sviju nas i ne čitam jer samo nemir i mržnju stvaraju kod muslimana.

Ibrahim HALILOVIĆ: Hvala za odgovor! Što se tiče brojnih portala, slažem se s Vama. Međutim ovaj o kojem govorim, objavio je autentičan spisak i pri njegovom preuzimanju traži da se onaj ko preuzima link sa dokumentom - pozove na izvor. Stoga, ako laže koza, ne laže rog. Lično smatram da Bakir Izetbegović nema nikakvih zasluga ni u obrani ni u poslijeratnoj istoriji naše države. On je nasljednik velikorpskog projekta koji je počeo njegov otac. Istina, ma kakva je, bolja je od najljepše laži. Istina nas ne bi smjela zavađati. Ako nemate ništa protiv, objavio bih Vaš komentar - neka se čuje i druga srana...

Muhamed SVRAKIĆ: Žao mi je što ja ne mogu dati komentar na toj vašoj stranici jer kažete da je Alija bio dio projekta velikosrpske ideje onda ja tu nemam šta tražiti sa vama. Da nije bilo njega nebi bilo ni ustava BIH za koji se kao ti boris samo toliko.

 
Historijski retrovizor
Srijeda, 28 Lipanj 2017 22:11

 

Zagreb u NDHRedarstvo Nezavisne Države Hrvatske uvodi red na zagrebačke ulice 1941. godine (2)

Davor Kovačić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Početkom kolovoza 1941. Redarstveno ravnateljstvo u Zagrebu donijelo je odredbu o strožem uvođenju redarstvenog sata u gradu. Prema toj odredbi, pa do daljnje odredbe zabranjuje se svako kretanje i zadržavanje na ulicama i javnim lokalima od 21 sat navečer do 5 sati ujutro. Isto tako svi javni lokali bez razlike kina, kazališta itd., morali su biti zatvoreni u 21 sat navečer. Svatko tko se poslije toga vremena zatekao na ulici ili lokalu, trebao je prema toj odredbi biti uhićen i najstrože kažnjen. Treba naglasiti da je takvih odredbi, kao što je već navedeno, o uvođenju redarstvenog sata bilo i prije u Zagrebu, ali poslije ove odredbe mjere oko njezina provođenja su se pooštrile. I kazne redarstva od toga vremena su se znatno pooštrile jer je svaka osoba uhićena zbog redarstvenog sata trebala biti otpremljena na prisilni rad u Liku i morala platiti novčanu kaznu od 1.000 do 5.000 kuna. Kako bi se suzbilo pijanstvo bile su kažnjavane i pijane osobe. Naime, obzirom da se građani nisu držali propisa zakonske odredbe o suzbijanju pijančevanja Ministarstvo unutarnjih poslova dostavilo je Redarstvenoj oblasti u Zagrebu i redarstvenim oblastima na području NDH okružnicu u kojoj se nalaže tim oblastima najstroži postupak protiv takvih prekršitelja. Redarstvo je budno pazilo na slučajeve pijančevanja i ukoliko se nekog uhvatilo u pripitom stanju na ulici bio je bez obzira na društveni položaj smjesta zatvoren i kažnjen.

U provedenoj raciji 4. kolovoza 1941. zagrebačko je redarstvo uhitilo deset osoba koje su se kretale ulicama grada poslije redarstvenog sata. Sve uhićene osobe su poslane u zatvor gdje su kažnjene velikom novčanom globom. Osim toga dvojica prekršitelja naredbe o noćnom kretanju upućena su na prisilni rad u Liku, tako da je do tada na prisilan rad zbog prekoračenja redarstvenog sata bilo upućeno sedam osoba. Osim toga redarstvo je kaznilo na deset dana zatvora jednog gradskog namještenika koji je bio zatečen u Vlaškoj ulici poslije jedanaest sati navečer. Za vrijeme privođenja u redarstvenu postaju uhićeni je htio podmititi redara sa 20 kuna da ga pusti na slobodu. Dotični gradski namještenik je osim zbog prekoračenja redarstvenog sata bio kažnjen i zbog kletve, a zbog podmićivanja i napada na službenu osobu upućen je sudu na daljnji postupak.

U noći između 17. i 18. kolovoza 1941. redarstvenici su uhitili ukupno deset osoba koje su se zatekle na ulici poslije redarstvenog sata. Među uhićenima se nalazio i monopolski inspektor Grgur Dujmošić iz Sarajeva koji je kažnjen novčanom globom od 2.000 kuna, što je ujedno bila najveća kazna koje je redarstvo izreklo protiv prekršitelja odredbe o noćnom kretanju u gradu. Preostalih osam uhićenih osoba bili su uglavnom radnici i kažnjeni su svaki sa novčanom globom od 240 kuna. Redarstvu već poznata skitnica i “izgonašica” Boža Sinko koja je također zatečena na ulici poslije redarstvenog sata osuđena je na 15 dana zatvora, a poslije odslužene kazne predana je na daljnji postupak. U zbirni logor, odnosno na prisilni rad u Liku upućene su naknadno još tri osobe koje su bile uhićene radi noćnog šetanja u zadnje tri noći.

Dana 23. kolovoza 1941. redarstvo je uhitilo ukupno devet osoba koje su zatečene na ulici poslije redarstvenog sata. Tri su osobe upućene na prisilan rad, a ostali su kažnjeni zatvorom i novčanom kaznom do 1.000 kuna.

U Zagrebu je bio poznat i slučaj nekog konobara koji je dospio u zatvor jer je prekršio redarstveni sat. Osuđen je na pet dana zatvora i novčanu kaznu. Kako je u to vrijeme bila učinjena diverzija u kavani “Medulić” koju su Nijemci bili pretvorili u menzu za časnike Nijemci i ustaše su za odmazdu objesili na električne stupove tridesetak talaca. Među obješenima se nalazio i spomenuti konobar.

 
Sličica iz Srebrenice
Utorak, 27 Lipanj 2017 13:18

 

Elmin FehricO "Bella ciao" u Srebrenici

Elmin Fehrić, Zavidovići

„Govoriš mi o ideji, patriotizmu generacije. Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi ili nešto vrijedno robije“, citirao sam Džonija tog popodneva jednoj Italijanki u Srebrenici poslije dobro obavljenog posla.

Kada sam upoznao grad, stekao šačicu poznanika i shvatio filozofiju prosječnog srebreničkog čovjeka, došlo je vrijeme za djelovanje. U međuvremenu stigoše Italijani, puni evropskog entuzijazma i želje da evropski mentalitet uklope u bosansku kasabu. Elem, pošto je Srebrenica jednaka drugim bh. gradovima po mentalitetu stanovnika, ljudi u njoj na strance gledaju čudno. Želju stranaca da saznaju stvari poput starosti neke građevine ne shvataju ozbiljno. Bosanski čovjek nije naučen cijeniti ono što je njegovo, niti uči o tome, pa turistički duh ne postoji. Najbolje prodajemo humor na svoj račun, a između sebe zbijamo šale o crncima ako se takav pojavi među turistima. Da nismo rasisti dokaz je neopisiva želja za fotografisanjem s tamnoputim turistima i oduševljenje nakon fotografisanja. Međutim, u toku mog boravka u Srebrenici takav se ipak takav nije pojavio. 

Dolazak Italijana značio je početak rada na ljetnom festivalu koji je većim dijelom bio namijenjen za mlade. Planirani su koncerti, košarkaški turnir, radionice gitare i pisanja, te kino na otvorenom. Ovim sadržajima organizatori festivala su nastojali obogatiti inače monotoni društveni život mladih Srebrenice. Da sve ovo bude uspješno bili su zaduženi volonteri iz Evrope i naše zemlje, među kojima sam bio i ja. Ono što nas je najviše fizički umorilo bilo je čišćenje i uređivanje parka u kojem je trebalo biti postavljeno kino.

Avgust je činio svoje. Temperatura je rasla, a nakon kasnog doručka, kada smo krenuli uređivati park, dostigla je vrhunac. Da je Bajaga tada smišljao pjesmu nazvao bi je „Smeće, smrad i vrelina“. Dugo zapušten park u kojem je nekada bio restoran, sastojao se iz tri dijela. Uz neku ludu sreću, bio sam zadužen za čišćenje dijela koji se nalazio u hladovini krošnji nekoliko stabala kestena. Ono što je još činilo taj dio bio je nesnosan smrad i visina koja je pružala jasan pogled na ostale dijelove nekadašnjeg restorana. Taj dio bio je visočiji od ostalih, što me natjeralo da se divim arhitektonskoj domišljatosti. Stvarao sam sliku u glavi kako je nekada konobar s istog mjesta lovačkim očima posmatrao stolove ne bi li ulovio neusluženog gosta, a potom izvadio ruku iz džepa kecelje u kojem se igrao sa sitnišem, te s tacnom u ruci odjurio uslužiti gosta. 

Moje lutanje u prošlost prekinule su riječi „Una mattina mi sono svegliato“. Te riječi su mi izavale pažnju, ali nisam odmah shvatio da se radi o pjesmi, a pri shvatanju pomoglo mi je svima dobro poznato „O bella ciao, bella ciao, ciao, ciao“. Prvo dva Italijana, a potom i cijela grupa srčano je zapjevala poznatu pjesmu anitfašističkog pokreta koja je učinila da zaboravimo na umor i vrućinu. Radili smo brže i efektnije. Tada sam otkrio vezivno tkivo koje povezuje jednu čitavu garnituru ljudi. Onu koja se teškoćama suprotstavlja pjesmom, a društveno dobro stavlja ispred vlastitog, kao što partizan iz pjesme „Bella ciao“ u borbi protiv zla nalazi topli dom i ne boji se smrti,  jer je siguran da umire za dobro. Ono što veže te ljude je univerzalni patriotizam ili patriotizam generacije koji prelazi granice jedne države i odnosi se na borbu za cjelokupno čovječanstvo.

 
Historijski retrovizor
Utorak, 27 Lipanj 2017 08:12

 

Zagreb u NDHRedarstvo Nezavisne Države Hrvatske uvodi red na zagrebačke ulice 1941. godine (1)

Davor Kovačić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske pozvani su svi oni koji se u glavnom gradu Zagrebu zadržavaju neovlašteno, tj. svi oni koji nemaju stalnog prebivališta, a napose svi bivši srpski vojnici, četnici i pripadnici drugih neprijateljskih redovitih ili neredovitih postrojbi, kao i sve ostale nepoćudne i nepoželjne elemente, da se u roku od šest sati udalje s područja grada i okolice. Iz grada su se također tjerali i nepoćudni elementi, kao “skitnice, prosjaci, klatež i svi oni koji stalno ugrožavaju tuđu imovinu.” Istodobno redarstvo je nastojalo i uvesti disciplinu na zagrebačkim ulicama te oštro kažnjavalo građane koji krše odredbe o redarstvenom satu, zatim odredbe o obaveznom zamračenju grada kao i one koji krše prometne propise.


Uvod

O djelovanju represivnog sustava NDH koji je provodio teror prema svojim državljanima koji su se usudili dovoditi u pitanje zakone, uredbe i politiku ustaškog režima u hrvatskoj historiografiji postoje mnogobrojni radovi.[1] S druge strane ne postoje radovi koji obrađuju kaznene prekršaje u NDH poput nepoštivanja redarstvenog sata, prometnih propisa ili prosjačenje na ulicama. U ovom radu se na temelju arhivskog gradiva, tiska i literature nastojalo obraditi i ove teme iz naše bliže prošlosti.

Redarstveni sustav NDH imao je zadaću kontrole cjelokupnog života te onemogućavanje i rigorozno kažnjavanje zamišljenih i stvarnih neprijatelja. Sustav terora imao je rasnu i nacionalnu komponentu koja se ogledala u biološkom uništavanju i progonima židovskog, srpskoga i romskog stanovništva, ali i u radikalnom “unutarnjem pročišćavanju” koje se ogledalo u fizičkom uklanjanju Hrvata i muslimana koji se nisu slagali s politikom novog režima.

Uspostavom NDH Zagreb nije više bio glavni grad relativno male pokrajine, već glavni grad države u kojem se razvijao glavni politički, gospodarski i prosvjetni život. Nove ustaške vlasti nastojale su provoditi u Zagrebu preuređenje na svim područjima gradskog života, posebno javne sigurnosti građana.

Poglavnik Ante Pavelić na dan dolaska u Zagreb 15. travnja 1941., odredbom je za ustaškoga povjerenika za javnu sigurnost u gradu Zagrebu postavio Eugena Didu Kvaternika. Istom odredbom Pavelić je odredio da sva tijela redarstva, oružništva, mjesnog zapovjedništva te uopće sva državna i samoupravna tijela imaju bezuvjetno izvršavati Kvaternikove zapovijedi i naloge te po njegovim uputama postupati. (Andrija Artuković ga je kao ministar unutarnjih poslova NDH tri dana nakon toga predložio za istu takvu dužnost, ali za cijelu NDH). Imenovanjem Eugena Kvaternika ustaškim povjerenikom za javnu sigurnost u Zagrebu, određen broj ustaša emigranata zaposjeo je zgradu Redarstvenog ravnateljstva u Petrinjskoj ulici. U Redarstvenom ravnateljstvu nastale su velike promjene pa su smjesta otpušteni svi službenici, odnosno namještenici pravoslavne vjere. Umjesto njih, imenovani su Hrvati “koji se nikada nisu ogriješili o interese hrvatskog naroda.”

Eugen Dido Kvaternik kao povjerenik javne sigurnosti grada Zagreba odmah je 15. travnja 1941. pozvao sve one koji se u gradu Zagrebu zadržavaju neovlašteno, tj. sve one koji u Zagrebu nemaju stalnog prebivališta, a napose “sve bivše srpske vojnike, četnike i pripadnike drugih neprijateljskih redovitih ili neredovitih postrojbi, kao i sve ostale nepoćudne i nepoželjne elemente”, da se u roku od šest sati udalje s područja grada Zagreba i okolice. U proglasu se nadalje kaže da tko god se od navedenih poslije toga roka ovdje zateče, bilo s oružjem, bilo bez oružja, bit će odmah na licu mjesta u smislu posebnih odredaba strijeljan. Zbog toga je tih dana na zagrebačkom redarstvu bilo vrlo živo. Na stotine ljudi dolazilo je zatražiti propusnicu s kojom se može otići preko gradskih mitnica. Većinom su dolazili Srbi, koji su stanovali na području Zagreba, a također je došlo i mnogo Židova. Prema pisanju Hrvatskog naroda “sve osobe, za koje se smatra u smislu odredbe Eugena Kvaternika da su nepoćudne i da im nema mjesta u gradu Zagrebu dobile su propusnice i ostavit će grad.”

 
Bajramska priča
Ponedjeljak, 26 Lipanj 2017 14:16

 

BajramBajram

Edhem Mulabdić

Gluho je doba. U dolinici, gdje su se stisnule varoške kućice, bila gusta tama pa bi rekao gledajući ozgor s vite Hridine da tu u toj mračnoj jami nema ni živa stvora. Ali zađi samo kroz tu gustu noć, izmeđ’ onih starih kuća što im šiljke samo prama nebu vidiš, osluhuješ, čuješ kretnje, po koju riječ, žamor, škripu vrata – sve je budno. Noć ti sad nije tako nijema, tama nije više tako gusta; to gluho doba ispunja neki tajanstveni čar – za koji čas sviće Bajram. U svakoj kući vidiš slabo svjetlo, sve ustalo, sprema se da u novu ruhu izađe na Bajram da se u čistu odijelu klanja namaz. Još od zore ni znaka a na vitoj se munari začuje mujezinov tanahni glas, zauči salavat.

U to se doba prenula i mlada žena u svojoj skromnoj sobici gdje još nije bilo svjetla. Prenuo ju mujezinov glas. Prva joj misao bijaše Bajram, no odmah za tom ona tuga s kojom je provela na stotine noći. Svak se raduje, svak se gizda, žena sprema muža, mati sina, sestra brata, a ona... ah, gdje je njezin vojno, u askeru, daleko u svijet zanio kosti svoje, a more biti da je do sad i u zemlji... I ona pokri lice rukama, onako proplaka, kako je svaku noć s plačem legla i ustala. Najedanput skoči, upali svjetlo i baci se do svog sinčića koji je slatko spavao. Maliću bilo tek šest godina, jedro dijete ko jabučica.

– Arife, sine moj! – poče ga buditi. – Ustani, eno salavat, Bajram! Ustani!

Malić progleda. Protrlja oči, a kad razabra riječi majčine, veselo skoči.

– Zar Bajram, mati? – u čudu će ono, pa poleće k prozoru. Ali napolju bila još tama.

– Eno, čuješ salavat! – veli mu ona. – Hajde umij se pa će ti mati lijepo obući nove haljine, pa ćeš onda u džamiju.

Mali bio veseo, nije znao šta će prije. A mati doskora izvadila čitav svežanj haljina, umila ga i počela oblačiti: nova i čista rubenina, pa onda nove čakširice, pa onda šamaladže, anterija, čohali fermen, pas, fesić medžidija, pa čarapice i nove firale, a sve novo, sve kroja ko za velikoga.

Mali se sve posmjehivao gledajući to novo odijelo, pa bi istom ubrzao: – Je l’ de, mati, da su moje čakšire bolje neg’ u Muhameda Devlet-hanumina?

– Uh, tvoje su najbolje! – odvraćala mu ona, a glas joj drhtao.

Sirota zaklonila lice od svjetla da joj malić ne vidi suza. Oblačila ga, sobom mu sapela i najmanju kopčicu, a kad ga sasvim opremi, i on ustade, pred njom bijaše prava slika njezina dragog, neprežaljenog muža.

Salavat se na munari svršio i začuo sabah; napolju je svitalo. Mati se zagledala u sina, zagrlila ga i pokapala suzama.

– Dušo moja! – veli ona. – Što ćeš nam u džamiji zaiskati od Boga? – Tako ga je običavala napućivati.

Mali se zamislio.

– Da nam Bog da zdravlje i dug život – veli on – pa onda... što ono još, mati?

– Onog svijeta Džennet, sine moj!

– Ja, onog svijeta Džennet i... ništa više, je l’ de, mati?

– Zaboravio si nešto! – jedva žena izmuca zagrlivši dijete.

Mali se opet zamislio.

– Ha – uskliknu on – i da nam babo dođe.

– Jest, jest, dušo moja! — dočeka ona plačući, a u sebi dodade: – Ako bude...

 
Bajramska priča
Nedjelja, 25 Lipanj 2017 17:40

 

OrahBajramska priča

Orah

Nadan Filipović prema davnoj, davnoj priči moje rahmetli majkice (nene) Hajrije

Na periferije jedne bosanske varoši jedan beg je imao veliku kuću, čardak i golemo imanje. Austrijski (kaurski) karavakat je bio. Podosta imanja je bilo “zakonskim” putem oduzeto, ali, ipak, ostade preko osam stotina dunuma kuća i čardak. Šejtanu malo bilo!

Begovica rodila sina Ilijasa još za Turaka. Porođaj je bio težak, krvav, pa ne uzmogaše više zanijeti. Svu su pažnju usredostročili na Ilijasa koji odrastaše u svili i kadifi, mažen, mažen, pa se, plaho razmažen, i zamomči.

Nije noći bilo da nije, i ne pitajući, sjedao u porodični fijaker i sluga Atif, gorostas od preko dva metra visine, bi ga vozi u čaršiju na provode po birtijama i muzikama. Čaršijskim lolama je bio svaki dan Bajram. Ilijas čašćava cijelu kafanu, kiti pjevačice i muzikante forintama, dukati frcaju, svi ga tapšu, svi se oko njega muhaju, tapšu ga, grle, ljube i sve viču: “Ma, ovakvog begovića nejma ni u Stambolu!!!”

Jednog sabaha sačeka ga babo i posadi pred sebe.

-Sine moj predragi…mater spava, tiho ćemo, da je ne probudimo. Znam sine da si kjuče sebi napravio pa si zajmio iz sehare pare nemilo uzimat za provode po čaršiji. Ja ni mukajat, jer sine, da imaš tri života i da trošiš kako trošiš, potrošit ne možeš. To što je u sehari, to je, bolan ne bio, samo sića, prema onom zlatu koje imamo, a koje je duboko, duboko zakopano na samo meni poznatim mjestima. Nego…da te babo nešto upita. S kim se ti u čaršiji provodiš i s kim pare razbacuješ?

-Babo moj dragi, hvala ti. Prepo sam se daš me ružit, a ti ljepo samnom pričaš. Moj babo, ja u čaršiji imam na desetine, ako ne i preko stotinu prijatelja. Svi me vole, svi me grle i ljube kad u čaršiju dođem i sve viču: “E neka te Ilijasu naš. Takvog begovića ko što si ti nejma ni u Stambolu!”

-Znaš li ti sine moj koliko ja imam prijatelja?

-Kad ja babo imam ovolike prijatelje, ti mora da imaš puno više?

-Eeee moj sinko, grdne rane moje! Imam samo jednog prijatelja.

-He-he-he…babo dragi, kako samo jednog prijatelja?

-Gledaj ’vako! Našeg prvog komšiju, Selimage, eto, skoro da smatram prijateljem. Jedini što je osto, jer kako sam stario, sine moj, sve sam više shvatao da su prijatelji počesto velika iluzija. Helem, svaki dan, kao i danas, Selimaga pijemo prvu jutarnju kahvu. Jedan dan on dođe nama, drugi dan ja odem njima. Nego, hajd da nas dvojica vidimo, a posebno ti, sine moj, koliko stvarno imaš prijatelja u čaršiji?

-Kako ćemo to….?

-Ovako. Narediću poslije podne Atifu da zakolje bravće, pa kad svi legnu spavat, zamotaćemo bravće u čaršafe. Izvešećemo fijaker iz avlije, što tiše, da se niko ne probudi. Iza ponoći. Ideš sam. Kad dođeš u čaršiju idi od pendžera do pendžera pa kucaj tiho kod svojih prijatelja. Jednog po jednog obađi. Kad te koji upita otkud ti tako daleko od zore u čaršiji, reci svakom da nam je došo neki dužnik koji nam je puno dugovo, da je došo iskat još dukata, da babo nije dao, da se dužnik naljutio i pošo spram babe da će ga udrit, a ti ko biva skočio babu branit i mašicama udrio dužnika u glavu, a on pade i više se ne diže. Zamoli svakog od tih tvojih prijatelja da ti pomognu mejta zakopat.

-Valja babo! Tako ćemo, al znaj dobro, eto mene brzo iz čaršije. Prvi će mi pomoći. Prvo idem kod najboljeg od najboljih prijatelja. Kod mog dragog Raske.

Tako i bi kako su se dogovorili. Atif zakla bravće. Babo natopi dva čaršava bravećom krvlju i zamotaše “mejta”. Metnuše ga u onaj sanduk ozada i Ilijas sam tiho krenu. Bilo je oko jedan poslije ponoći.

Babo ostade na sećiji motajući duhan i pripaljujući sve jednu na drugu. Gledao je u crnilo što se lijepilo na džam, čekao i osluškivao. Nema Ilijasa.

 
Bajramska čestitka
Nedjelja, 25 Lipanj 2017 11:29

 

Bajram

BAJRAMSKA ČESTITKA


Bajram barećola - kako smo kao djeca čestitali našim nenama i dedama – odnosno Bajram šerif mubarek olsun svim muslimanima koji su zaista u islamu, dakle onim koji ne glumataju muslimane samo uz ramazan, već su muslimani svake sekunde svog života i svakog svog daha.

Ali, radi samog Bajrama neka ova čestitka bude upućena i onim koji negiraju svoju pripadnost islamu aktivno griješeći po cijelu godinu, pa se onda “popravljaju” uz ramazan. Helem neise! I oni imaju šansu da dođu tobe.

 
Uoči Bajrama - kratka, ali jasna poruka
Nedjelja, 25 Lipanj 2017 09:24

 

Sulejman BugariBajramska poruka hafiza Sulejman efendije Bugarija

"O plemenite duše, lako je izgovoriti šehadet, svjedočiti da nema drugog boga osim Allaha, ali je teško biti svjedok protiv sebe i svoga ega. Lako je klanjati, ali je teško ružne misli i navike od sebe i drugog otklanjati. Lako je postiti, ali je teško od loše akcije i reakcije, uvreda, pesimizma, sebičnosti, hvale i od dominacije zapostiti. Lako je zekat davati i pomagati, ali je teško time ne zarobljavati, ne prigovarati i drugom ne odmagati. Lako je na hadždž otići, ali je teško otići onom ko tebi ne dolazi, oprostiti onom ko te uvrijedi i svima dobro željeti. Lako je vjerovati, ali je teško ljubav, brak, rodbinu, bratstvo i povjerenje sačuvati. Lako je govoriti ja sam dobar čovjek, ali je teško slušati Dobrog, biti, ostati i širiti dobro. Lako je braćo i sestre, brinuti se za sebe i svoju zadnjicu, ali je zločin zaboravljati, ne popravljati i ne podržavati svoju zajednicu".

"Imali smo priliku fizički se viđati na teravijama, mukabelama, iftarima i predavanjima jer mimo ramazana se ne čujemo i ne vidimo osim virtuelno, pri tome nedovoljno posteći od negativnih komentara jedan o drugom. Drage i plemenite duše, evo još jedan sajam Allahove milosti je na izmaku, a pred nama su dani Bajrama, dani radosti, dani sreće. Nemojmo olako shvatati odnos prema drugom i drugačijem jer se kroz njega oslikava naša originalnost kojoj svakodnevno težimo. Molim Gospodara da nam ovaj ramazan bude uzrok lakšeg postizanja originalnosti i sreće na oba svijetu".

 
Još nešto o rezolucijama bosanskih muslimana
Subota, 24 Lipanj 2017 19:38

 

PotpisniciRezolucije bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu (1)

Iz knjige “1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine” ,Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 275-282

Pripremio: Nadan Filipović

Muhamed Hadžijahić (Sarajevo, 1918 – 1987) bio je poznati bosansko-hercegovački historičar, doktor prava te stručnjak za političku historiju Bosne i Hercegovine. Na naučnom skupu održanom  u Drvaru od 7. do .9. oktobra 1971. godine, održao je rahmetli Muhamed Hadžijahić veoma zapažen referat o poznatim rezolucijama bosanskih muslimana iz 1941. godine.

Prenosim taj Hadžijahićev rad u cjelosti:

U postojećoj političkoj literaturi dosta se malo pažnje obraća, o muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine. U njima su predstavnici organizacija, mnoge istakanutije ličnosti tadašnjeg javnog života kao i neki pojedinci u nizu gradova Bosne i Hercegovine osudili ustaška nasilja nad Srbima i drugim progonjenim. O tim rezolucijama nalazi se spomen u nizu dokumenata Komunističke partije, prije svega, u jednom izvještaju Avde Hume iz novembra 1941. koji je sastavio u svojstvu delegata Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu, zatim u proglasu Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu s kraja 1941. i u raspravi Rodoljuba Čolakovića “Naši Muslimani i narodnooslobodilačka borba” (1943).

Saveznici su za pojavu ovih rezolucija, konkretno banjalučku, mogli saznati preko drugog Promemorija Svetog arihijerejskog sinoda, upućenog 15. januara 1942. njemačkom vojnom zapovjedniku u Srbiji. Promemorij je dostavljen i saveznicima. Mostarska rezolucija spomenuta je u publikaciji “Mortyrdom of the Srbs”, koju je izdao Palandech Press u Čikagu, 1941. godine. Predgovor toj publikaciji, koja je napisana s jednom naglašenom šovinističkom oštricom, napisao je vladika Dionisije. Tu se tvrdi, očito s tendencijom da se opravdaju četnički pokolji, kako se 90 posto Muslimana pridružilo ustašama i učestvovalo u masakrima nad Srbima, iako se u isti mah navodi za samog Hakiju Hadžića, Pavelićeva povjerenika za istočnu Bosnu i Hercegovinu, da je “prema nepotvrđenim izvještajima za sada bio protiv egzekucija nad Srbima”.

Kao dokaz za generalno optuživanje Muslimana zbog njihova tobožnjeg masovnog učešća u zločinima navodi se Mostar, “gdje je velik broj ubijanja učinjeno lično do strane Huremovića - Muslimana; .mali procent (oko 5 posto)” - nastavlja se dalje – “ostali su časni izuzeci i oni su čak potpisali i publikovali rezoluciju, osuđujući brutalne masakre nad Srbima”. Na rezolucije se, štaviše, pozivao i četnički komandant Draža Mihailović u proglasu od 1. januara 1944, upućenom “Muslimanima Bosne, Hercegovine i Starog Rasa-Sandžaka”. Ne bez licemjerja, Mihailović je, među ostalim, tada pisao: “Memorandum banjalučkih muslimana, upućen muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi još u avgustu 1941. godine, zatim rezolucije sarajevskih,mostarskih, prijedorskih, tuzlanskih muslimanskih prvaka primeri su svesti  građanske hrabrosti.”

Koliko smo dosada mogli utvrditi, rezolucije su izdate u Prijedoru, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli. Nije sigurno, ali postoje neke indicije da su rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom i moguće u još nekim drugim bosanskim mjestima.

 
Intervju - Prof.Dr Jasna Šamić
Petak, 23 Lipanj 2017 20:29

 

Jasna-StraneKnjiževni leksikon: Jasna Šamić

STRANE: Od kada pišete i kako ste počeli pisati?

JASNA ŠAMIĆ: Kao vrlo mala, govorila sam da ću biti velika kao tatina biblioteka. Drugim riječima, odrasla sam među knjigama. Kao dijete, znala sam napamet sve knjige koje su mi poklanjali ili je moj otac dobivao kao član izdavačkih kuća. Moji i otac i majka su smatrali da je knjiga najvažnija u životu, a sve ostalo preživljavanje. Pisali su oboje, tata je i objavljivao knjige pišući i na francuskom i na našem, a mama bila povremeno dramaturg, pisala je, a povremeno i objavljivala, ili prevodila sa nekih evropskih jezika. Kao djeca, sve do gimnazijskih dana, moj brat i ja smo imali časove kod mog oca, između ostalog i iz pisanja. Počela sam, dakle, pisati još kao dijete, prvo pjesmice. Izmišljala sam djeci, svojim vršnjacima, bajke i govorila da su Andersenove. U osnovnoj školi sam dobijala nagrade za svoje sastave, a pisala sam i “drame”  i od tih dječjih tekstova pravila spektakle, u kojima sam i sama glumila; bili su to ciljane stvari za priredbe u povodu Nove godine, ili neke druge školske proslave. “Kostime” za te “predstave” su mi pravile tetka i mama, a mama mi je bila i jedan od glavnih savjetnika za režiju. Predstave smo kao djeca pravili i na terasi “prvog nebodera” u Sarajevu, gdje smo stanovali. Prvu zbirku pjesama sam objavila kad sam bila na studiju orijentalistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nije lako išlo. Za sarajevske pisce i kritičare, najviše potekle iz ruralnih sredina (koji su smatrali da samo oni imaju pravo na autentičnost, pa i  “pravo” na književnost), bila sam često “gospođica koja svira klavir i petlja se u literature”. Smatrali su također da strani jezici kvare  maternji i da ih ne treba studirati. Takvo mišljenje o meni zadržalo se manje-više do danas. Rat je samo pospješio takav pogled na mene, koja sam (p)ostala “ničiji pisac”. Javljam se ipak na anonimne konkurse u Bosni, i tu i tamo dobijem po koju nagradu. Kad neki današnji arbitar prepozna da je u pitanju moj rukopis – nema mnogo onih koji pišu o Parizu i Sarajevu istovremeno -, istog časa me odstrani. Navikla sam, nažalost, na to. Znam kako se tamo i ovdje, u Francuskoj, dijele karte za budućnost. Čast izuzecima i onima koji me podržavaju, bez kojih nikad ništa ne bih ni objavila. Bez obzira na to, stalno sam na početku, boreći se da nađem izdavača.

STRANE: Kako izgleda vaš proces pisanja?

JASNA ŠAMIĆ: Već sam pomenula da sam rekla da sam imala disciplinu u kući, zahvaljujući kojoj sam stekla radne navike. Disciplina, kao i obrazovanje mnogo pomažu u literaturi, iako “obrazovanje razvija sposobnosti, ali nije to koje stvara”. Ja svaki dan, počev od svog djetinjstva (kad sam također imala svoju radnu sobu) sjedam za sto u isto vrijeme, držeći se očeve preporuke (koju je posudio od Flauberta) da inspiracija dolazi kad svaki dan sjedneš u 9h za pisaći sto. Za razliku od mnogih drugih pisaca, nikad nisam imala strah od “prazne stranice”. Jer pišem samo zato što za tim imam potrebu. Jer mi se čini da imam, ne da nešto kažem, nego da se nečega oslobodim, da nešto artikulišem prvenstveno samoj sebi. Mnogi misle da prebrzo pišem, iako moram priznati da imam “lako pero”. Ali ja se vraćam na napisano. Ipak je najljepši stil onaj koji je jednostavan, za koga misliš da je bio potpuno “spontan” i neispravljen. Takav je stil kod Tolstoja, koji je, znamo to, prepravljao svoja djela bezbroj puta. Istovremeno nije netačno da mi se u svijesti sukobljavaju dvije leksike i dvije sintakse, jer pišem već odavno i na francuskom i na “našem” jeziku. Ima veoma mnogo ideja koje bih voljela ostvariti prije nego što bude prekasno. Ne samo iz književnosti, nego i iz filma i teatra, budući da me i ti domeni zanimaju; do sada sam realizovala priličan broj i dokumentaraca i postavila na scene pozorišne predstave i u Parizu i u Sarajevu, ne samo od svojih tekstova.

Što se samog procesa tiče, kad pišem roman, napravim detaljan plan. U tome mi je pomogao naučno-istraživački rad, naročito doktorat koji sam radila i odbranila na Sorboni u Parizu. Ali bez obzira na plan, znajući od prilike i siže vlastite knjige, često me “pero”  odvede i zavede na drugu stranu, pa skliznem s puta, prekoračim taj plan. Kraj knjige nije gotovo nikad identičan onome koji sam zamišljala prije pisanja. Neke stvari, pogotovo kraće tekstove, pišem spontano, ne znajući gdje će me odvesti prve rečenice. Tako pišem danas bajke. Ali tako sam pisala i pjesme. I neke romane, iako sam od prilike znala zašto ih pišem i imala tačno razrađen plan (npr. “Bosanski Paviljon”, Svjetlost, pisan prvenstveno na francuskom pod naslovom “Pavillon bosniaque”, Dorval éditions ; ove dvije edicije se donekle razlikuju). U svakom slučaju je dobro imati plan, on pomaže da se kasnije lakše snalazimo kad ispravljamo napisano, naročito kad skraćujemo. U stvari, ja se strogo držim maksime da pisati znači brisati. Moje knjige u početku često imaju ogroman broj strana, na stotine, koje kasnije sažimam i čistim. Izgleda da je Danilo Kiš imao na zidovima svojeručno ispisane parole: Zabranjeno pisanje. Nažalost, svaki pisac, vjerovatno, dođe u  iskušenje, ne samo da nešto izbriše, nego još više da nešto doda napisanom. Voltaire je rekao da ništa nije lakše nego napraviti lošu knjigu, ukoliko izuzmemo od toga (lošu) kritiku.

STRANE: Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?

 
Tonijevo sjećanje na Pelea iz Bugojna
Četvrtak, 22 Lipanj 2017 12:53

 

Iskra - BugojnoPele

Toni Skrbinac, raja sa Memli strane - Bistrik, na privremenom boravku u Mariboru

(Fotografija: Stojanče Idić - Pele čuči prvi s lijeve strane)

Nikako da izračunam koliko bi sada godina imao Stojanče Idić, zvani Pele, da nije umro sa trideset i nešto. Bio sam na sahrani, osamdesete su bile pri kraju. Tužno je kada umiru stari, još tužnije kada umiru mladi ljudi. Ne sjećam se njegove ožaloščene supruge, ni djece, ostala mi samo slika njegovih saigrača, fudbalera bugojanske “Iskre”. Došli su svi i Gogo Pavlić i Mišo Radović i Salkić i Mirković i… U svečanim, klupskim odijelima. Zlatna generacija “Iskre” iz zlatnog doba Bugojna.

Kad me fudbal u nekom mladalačkom dobu prestao zanimati, čuo sam, pričalo se po našoj raji kako u “Želji” igra neki genijalac, Rom poznat po nadimku Pele.

Dugo, dugo kasnije, jednom sam Idića pomenuo Osimu koji ga je kao trener dočekao u prvom timu “Želje”.

“Sve je znao o lopti, ali nikako ga nije htio gol. Ja sam insistirao da kod mene bude uvijek u prvom sastavu, ali kad neće sreća - neće. Hoće u prečku, hoće u stativu, ali u gol neće pa neće. I publika je već pomalo počela da gubi strpljenje…Poslije je otišao u Iskru u Bugojno…” sjetio se Švabo Peleta.

K'o da ih sad vidim. Gogo Pavlić, Dino Đurbuzović i Stojanče Idić pojaviše se jednog dana kod mene u Dopisništvu “Oslobođenja” u Bugojnu. Svi smo bili, pokazaće se kasnije, na privremenom radu u gradu-perjanici Gornjovrbaske regije. Oni igrali fudbal, ja pisao članke. Osamdesete tek počele.

Gogo Pavlić je bio šaljivdžija, Dino Đurbuzović mijenjao je ulicu za manekensku pistu, tako je nekako hodao, a i bio je lafčina, što jest jest. Pele je bio najživahniji, oniži rastom sa naglašeno jakim i malo krivim nogama. Zajebant oko kojeg su se uvijek nadvijali oblaci smijeha.

Blagoje Bratić mu je dao desnokrilnu poziciju, nosio je na dresu sedmicu i bio je stvarno čarobnjak sa loptom. Prvi put sam ga uživo gledao u Varaždinu. Igrala “Iskra” protiv “Varteksa”. Slučajno se dogodilo da sam se baš tog dana našao u Varaždinu i da prekratim sivu dosadu nedeljnog popodneva, odem na utakmicu. Smjestim se na tribinu sa domaćim navijačima i gledam.

Idić na krilu nekad, k'o najveći majstori danas. Vjetar,nezaustavljiv. Čujem glasan komentar jednog domaćeg navijača: “Vidi Cige, kaj dela, jebem li mu majku.”

“Iskra” pobijedila u gostima 2:1.

U Bugojnu samo što nisu izgradili novi stadion. Igralo se još uvijek na starom igralištu, zvanom Hendek. Golove je najčešće zabijao Salkić, klasični robusni centarfof, kojeg su zbog torza, širokog ko ormar, zvali “Prsan”. Pele je nabacivao lopte k'o dirigirane rakete “Prsanu” na grudi. Ponekad i sam zabijao. Kad se to događalo, Gogo mi kasnije pričao, onda igrači oko njega naprave buket a on, šeretski, kako je znao, kaže:

“Pa šta je, majku vam, dokle ću vam ja premije zarađivati?”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Bajramska priča
    Dobra!! Prica i svakodnevnih pouka o prijateljstvu utemeljenom na imanju novca ima na pretek, ali je... Više...
    26.06.17 22:34
    Autor - Zijo
  • Bajramska priča
    Aferim Ti za ovo, moj Nadane! Više...
    26.06.17 04:41
    Autor - Kemal Dietz
  • Bajramska priča
    Zanimljiva priča sa pomalo tužnom porukom majstorski napisana. Više...
    26.06.17 02:41
    Autor - ivan berisov
  • O generalima i generalici stra...
    bravo Sejo , ali bojim se da je to borba s jetrenjacama Više...
    23.06.17 00:56
    Autor - Yasna Avesta
  • Banalnost zla Olge Zorić
    Ako su Bošnjaci narod bez “korena”, kako pišete, onda meni, kao pojedincu valjda može biti dopušteno... Više...
    22.06.17 09:59
    Autor - Nadan Filipović
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Ово је мој последњи коментар на овом веб сајту.Опростите на сметњи. Зијо, говорим арапски језик, у н... Više...
    22.06.17 02:10
    Autor - Амир Чамџић
  • O generalima i generalici stra...
    Аутор је заиста у праву када је написао "да нема ништа горе од тога да понизиш човека". Управо тако,... Više...
    22.06.17 02:04
    Autor - Амир Чамџић
  • Banalnost zla Olge Zorić
    SRBI MORAJU DA PRIZNAJU DA POSTOJE I DR.NARODI OSIM NJIH-SRBA. ETO SRBI SU PRIZNALI 90TIH GODINA POS... Više...
    21.06.17 23:54
    Autor - ISTINA
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Amire, Vasi komentari vise zvuce kao krik, vapaj, manje kao neko utemeljeno misljenje. Nije se lahko... Više...
    19.06.17 22:32
    Autor - Zijo
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Dajte, l(ij)epo Vas molim gospon Čamdžić, nemojte više lupetati kao mitraljez maksim po diviziji. 80... Više...
    19.06.17 21:41
    Autor - Nadan Filipović
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Моје је дете умрло због неправде која је мени учињена. Više...
    18.06.17 19:50
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Специфичност ваше политике Зијо је да понижава врхунске интелектуалце, факултетски образоване људе п... Više...
    18.06.17 19:13
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Зијо, кад си већ поменуо неке личности, зашто си изоставио Фикрета Абдића? Шта мислиш да Алија Изетб... Više...
    18.06.17 18:09
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    На нека Ваша питања, претходно сам парафразирао књигу, а књига или читанка, исто значење једне речи ... Više...
    18.06.17 17:54
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Зијо у "Злочину и казни" Фјодора Михаиловића Достојевсбог млади и екстремно сиромашни студент Раскољ... Više...
    18.06.17 17:41
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Svojevremeno je nad Dzevadom Karahasanom, mislim da je jos uvijek predsjednik Udruzenja knjizevnika ... Više...
    18.06.17 13:02
    Autor - Zijo
  • Osvrt na doseljavanje stranaca...
    У тексту је поменуто исељавање под агитацијом у Србију у току Првог светског рата.То је период трого... Više...
    16.06.17 19:19
    Autor - Amir Čamdžić
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Моје мишљење је у потпуној сагласности са српском националном политиком и са оним што готово сваки ... Više...
    16.06.17 18:17
    Autor - Amir Čamdžić
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Amir moze imati svoje misljenje ali je ono u suprotnosti sa utvrdjenim cinjenicama. Samo teska indok... Više...
    15.06.17 23:51
    Autor - Zijo
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Истина Слободану Милошевићу као комунисти и Југословену није ни требало судити, можда онако "успут"... Više...
    15.06.17 10:29
    Autor - Amir Čamdžić
home search