LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Bingo - efendija - naućenjaćki kutak
Srijeda, 24 Travanj 2019 09:19

 

IMGP0282Bingo-efendija, onlajn hođa – specialac za vijenćavanja izmeđuse muslimana i muslimanki SAMO (ONLY) - petkom iza đume popust od 20%

(Na sliki: ingenijozna knjiga Specijalna teorija ralativiteta)

Selam svima dobronamijernim. Baš sam bijo zbunit kad mi je akademik islamskih nauka iz Maoče i uzto profesor i doktor Hamdi-beg Poprdan sa privatnićkog univerziteta u Gluhoj Bukovici obijašnjavo da je smislijo specialnu teoriju relativiteta a ja namah skoćijo i sa kredenca iz rafe za od knjiga stojat poredate jamijo i podnos mu metnijo davno obijavitu knjigu sa naslovom “Specijalna teorija ralativiteta” koju je napiso jedan od najpametnijih teletualaca i profesora i doktora u Bosnici kaharnoj a sada je on akademik redovni u jednoj kapitalistićkoj zemlji gore tamo daleko đe je vavjek mazija. U Skandnaviji!

Velim ja njemu vako: “Hamdibeže, znam da su Poprdani bili vavjek golemi bezi košto se sad više od pola Bosne kad ćojik preseli na Ahiret pa na smrtovnici vavjek napisato rahmetlijka begovica jal rahmetlija beg. Skorom da i nejma aga. Sve bezi. Poštujem tebe i u tebe ti titule al ne kaže se specijalna teorija relativiteta već jamda specijalna teorija ralativiteta kako je napiso gore spomenuti preškolati teletualac olraunder akademik profesor i doktor naše gore izokolo Jajca list.”

A Hamdibeg će meni: “Šta god da je otaj napiso - svak svoje zna. Kod mene nije specijalna teorija ralativiteta neg specijalna teorija relativiteta plus filozofija matematike i teorija računa.”

-Aaaaaaaa….poštovati profesore i doktore Hamdibeže kaka ba filozofija matematike i teorija računa.

A on veli: “Bingo ba, gledaj ba vako. Neki čojek ima par volova…

-Koji ćojik?

-Ma samo zamisli nakog čojeka. Jesil zamislijo?

-Jesam.

-Ha'de sad zamisli par volova. Jesil zamislijo?

-Jaštaradi…ko da je problem u glavi zamislit par volova…

- Ha'de sad zamisli jednog vola od ota dva. Jesil zamislijo?

-Lakše mi je bilo zamislit par volova al eto zamislijo sam jednog vola a drugi otišo neđe da pase iz vidokruga jal se vrnijo u štalu da vidi imal napoja. Stander, stander…otaj drugi odlazi iz vidokruga…još rep…e nejma ga višlje.

-I kad zatvoriš oči i zamisliš jednog vola šta vidiš?

-Pa Hamdibeže nisam valjda mahnit. Vidim jednog vola koji je osto zamislit u umene mi glavi a drugi otšo neđe.

-Jok ba Bingo, bolan ne bijo!!! Ne vidiš ti jednog vola neg pola para volova. Ha'de sad reci kolko je pola para volova puta dva? Haaaa???

-Dva vola!

-Jok ba! To je par volova. A sad mi izračunaj kolko je kad se podjeli par volova na dva?

-Ih šege. Lahko ba! Pola para volova podjelito sudva morebit samo jedan vo.

-Jok Bingo, eški tebe! Vako je to po filozofiji matematike i teoriji računanja kad se par volova podjeli sa dva ondak je to pola para volova. To je davno dokazo otaj akademik iz inostramstva kolega profesor i doktor koji je napiso specijalnu teoriju ralativiteta, eno knjige na sliki, i jasam ga citiro oko pola para volova u filozofiji matematike. Korektno od mene, zar ne?

-Svaka ćast Hamdibeže! Znao sam da si pametan al valahi nisam konto da si tolko pametan. Sad sam se prekonto i dokonto i uhavizo out u tebe ti golemu pamet…..fali te i Bakir. Bom baš!

-A saću ti obijasniti specijalnu teoriju akšamluka i raćuna vjerovatnoće disbalansa između mezetluka i bokalića šljive.

-Joj, nalet te ne bilo….nemoj sada glavuša me zabolila od teške filozogfije matematike….evo ponavljam par volova podijelit sudva jeste jednako pola para volova… par volova podijelit sudva jeste jednako pola para volova. Ima nake logike!

-Eeeee….vidiš da si naučio otu mudroliju naše okolojezereske gore lista što je gori u Skandinaviji akademik i profesor emeritus i doktor al ne za volove već nako od filozofije nauka i teorije znanosti.

 
Intervju - Prof.dr Dubravka Stojanović i komentari "pacijenata"
Utorak, 23 Travanj 2019 10:27

 

DubravkaProf. dr Dubravka Stojanović: Čekamo Ruse i radujemo se trećem svetskom ratu

Ali, opet, nije ni samo to. Mislim da jača taj narativ o Srbima kao žrtvi, koji je idealni energent svakog nacionalizma i svakog novog konflikta. Ta samoviktimizacija je najpogrešnije što možemo sebi da uradimo, jer je to kao da se živi zakopate, zakopate se u tu lažnu sliku i živite taj lažni život. Zato i ne možemo da se pomerimo, ocenjuje u razgovoru za Danas istoričarka Dubravka Stojanović. Sagovornicu našeg lista pitali smo kako komentariše ovogodišnji potpuno ignorantski odnos vrha države prema obeležavanju godišnjice od genocida u Srebrenici, dok se istovremeno najavljuje pompezno obeležavanje godišnjice „Oluje“.

U celini imam utisak da se nešto menja u načinu na koji se govori o devedesetim. Primećuje se da se sve više govori o NATO bombardovanju, da je taj deo rata nadvladao nad svim onim što se pre toga događalo. To ima samo delimične veze sa sve negativnijom slikom koja se pravi o Zapadu i samom NATO paktu, što je u jasnoj vezi sa jačanjem ruskog uticaja. Ali to je, čini mi se, mnogo više u vezi s jednim novim narativom o ratovima devedesetih. Tu sad počinje da dominira slika Srba kao nedužnih žrtava. U to se onda savršeno uklapa i obeležavanje „Oluje“, ali bez postavljanja pitanja kako je to Knin uopšte bio srpski i zašto su odatle, kao i iz cele Krajine, Hrvati bili prognani u prethodnim fazama rata? Mi se već preko 20 godina vrtimo u krug i tu ne bismo ništa da menjamo. Onda, logično, i nema pomaka. Ni u čemu.

Stojanović: Od Miloševićevog proglašenja “pobede” nad NATO paktom do ovakvih izjava, na snazi je neverovatna fantazija, iako svi iz elementarnih iskustava znaju da, za početak, na Kosovo ne možete ni da odete. Ali političari na vlasti i nemaju neki problem da izgovaraju takve tlapnje kad društvo na to skoro uopšte ne reaguje. Dakle, mi imamo neki zavet ćutanja. Kao da je i dalje na snazi ono iz slovenačkog rata – oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo. Pa mi 27 godina živimo u tom „kao“ stanju! To je naš najveći poraz.

Stojanović: To je samo neki oblik ove zamrznutosti o kojoj svi govore. Pa, kao zamrznemo taj sever, pa čekamo ne znam šta… Ruse? Pa to je treći svetski rat, kome se mi, znači, radujemo kao onda kad je pogođena kineska ambasada, pa svi ozareno pričali da će opet zbog nas izbiti svetski rat. Šta na to uopšte reći? A u svemu tome nije zamrznuto Kosovo, nego sama Srbija. Kosovo ode svojim putem, dok naši stratezi i dalje bacaju kockice i povlače plastične figurice. A uz to, osim ljudi koji su ozbiljno odlepljeni od stvarnosti, potpuno sam sigurna da u sve to malo ko može da veruje. Pa šta je to onda? Nije čak ni samozavaravanje, jer je i elitama i masi jasno da od toga nema ništa. Neka potpuna jalovost, jer i ne znate šta biste inače… Pogledajte primer Makedonije i Grčke… Pa, da li je moguće da su oni četvrt veka pričali o dve-tri varijante imena? To zvuči kompletno ludo. Ali, sve je zbog toga stajalo. I onda odjednom imate dvojicu normalnih ljudi koji se dogovore. A izgubljeno je 25 godina. A to su naših 25 godina, vaših i mojih.

To je neka zamađijanost – vi bacate godine, decenije, ljude, mozgove, stručnjake… sve zbog neke neodržive fiksacije? Drugim rečima, ne živite u sadašnjosti, nego u prošlosti koju treba osvetiti i u budućnosti u kojoj će se to, tobože, desiti. Tragično je kad jedno društvo sebe stavi u taj položaj.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 21 Travanj 2019 10:57

 

Wintulich butcherRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (67)

Konačno Australija

Nakon četiri ili pet dana, nije više tačno znao, stigoše u Đakartu. Dizalice istovariše neke sanduke, a utovariše druge. Brod je krenuo nakon utovara ugljena. Čekao ih je put do Fremantle-a, prve luke pristajanja u Australiji.

I dalje su se na bodljikavom žicom ograđenom dijelu palube skupljale grupice, što Srba, što Hrvata, Poljaka i ostalih, ali više nije bilo vojvode Momčila koji je dušu ispustio negdje tonući u dubine pustog Indijskog okeana. Srbi su galamili, raspravljali se, bili su najglasniji na palubi za treću klasu, ali Rušid ne ću da iko upita za vojvodu. Kao da nikad nije ni postojao.

Pet dana ih je pratilo nevrijeme. Brod se klatario na golemim talasima. Skoro svi su duše ispovraćali. Sa zakašnjem od dva dana konačno stigoše u luku Fremantle. Sivilo, kiša i samo kiša. Tu se iskrcalo nekoliko desetina putnika, uglavnom Hrvata. Kad je pred mrak na brod konačno ukrcan ugalj krenuše za Adelaide. Vrijeme se popravilo. Na palubi je bila manja gužva. Srbi su glasno pričali o Melbourne-u gdje oni svi izlaze. Mogao je načuti da ih tamo čekaju predstavnici tamnošnje pravoslavne crkve i Srbi koji su ranije, prije rata, emigrirali u Australiju.

A u Adelaide, njega niko ne čeka.

Plovidba do Adelaide je bila veoma ugodna. Onaj Matjaž se nešto posvađao sa Poljacima i još prije uplovljavanja u Fremantle našao mjesto u jednoj kabini u kojoj su putovali Hrvati, a koji su se iskrcali u Fremantle. Iskrcala su se i dvojica Poljaka, teko da je bio samo s njima dvojicom. Kako su ostali samo dvojica, manje su pili, a par dana prije pristajanja u Adelaide nisu više nikako pili. Naime, sve boce i pletare koje su prošvercovali na brod bile su prazne. Mogao je mnogo mirnije spavati u kabini koja više nije bila zagušena.

I konačno, dva sata poslije podne, četvrtak, 28.decembra, taman pred novu 1946. godinu uploviše u luku Adelaide. Kada je brod konačno vezan uz pristanište oko dva sata niko nije izlazio. Tek tada se spuštise one stepenice sa strane i prvi se putnici počeše polako spuštati. Od mjesta stupanja na tlo Australije do jedne zgrade, za koju će tek kasnije saznati da se zove Port Dock Station, njih dvadesetak je koračalo kroz kordon sastavljen od policajaca i carinika. Svi su bili u uniformama.

Našli su se u Port Dock Station - u. Vidio je da onim prvim pregledaju kose. Tražili su vaši ili uši. Jednog odvojiše i odvedoše da ga očiste od nametnika. Neki stari čovjek je svakog natjerao da zine, isplazi jezik, a on mu je gurao, svima istu – baš higijenski, neku kao metalnu žlicu. Nakon toga su morali na jednom pultu otvoriti kofere ili torbe gdje su ih dva carinika samo ovlaš pregledali. Znali su da ova fukara što dolazi među njih nema šta da šverca. Za novac nisu ni pitali.

Napolju je čekao autobus. Potrpali su ih i poveli u jedan kamp za izbjeglice koji se nalazio u Adelaide Hills. Tu su ostali dva mjeseca. Rušid je s ostalim učio osnove engleskog dovoljne za komunikaciju na radnom mjestu. Časove je vodio neki luteranski svećenik, a pomagao mu je jedan stari Hrvat, Ante. Pošto je Rušid bio jedini s govornog područja Jugoslavije, brzo se zbližio s Antom i taj dobri starac je znao ostajati satima i satima nastojeći ga ne samo naučiti osnovni vokabular i malo gramatike, već mu je detaljno opisivao filozofiju načina života u Australiji i pripremao ga za traženje radnog mjesta koje ne zahtijeva preveliko znanje engleskog jezika.

Nakon dva mjeseca manja grupa je preseljena u jednu baraku u okviru vojnog kompleksa “Woodside barracks”. Tu je Ante dolazio svaki dan i satima podučavao Rušida koji je, sa svoje strane, dao sve od sebe da upije što više i da se pripremi za posao. Anti je sasvim pošteno rekao da je najveći dio života proveo perući goveđe, juneće i janjeće drobove. Ante se razletio i jedan dan se vratio s radosnom viješću. Našao mu je posao kod poznatog mesara Jacoba Wintulicha, u njegovoj mesari, preciznije u klaonici koje su se nalazile u Murray Street u Salisbury Heights, odmah uz Old Spot Hotel. Vlasnik Jacob Wintulich, tada star oko 70 godina, dao je Anti na znanje da Rušida prima na probni rad od četiri tjedna koja treba odraditi bez plate, samo za doručak na radnom mjestu. Ako se pokaže dobar ostat će sa tjednom plaćom od sedam funti i pet šilinga.

Rušid se dao na posao. Prao je toliko temeljito da nije bio potreban tretman varikinom, preciznije tretman klorom. I stari Jacob Wintulich je jedan dan došao da se uvjeri u kvalitet Rušidova posla. Bio je zadivljen. Nakon dva tjedna probnog rada, ne samo da ga je primio na posao, već mu je za ta dva tjedna plaćeno petnaest funti. Bila je to dobra para pogotovu kad se u obzir uzme da je imao besplatan smještaj u baraci na kraju Woodside kasarne. Nakon dva mjeseca svi kobasičari su “stajali u redu” čekajući crijeva koja su bila besprijekorne kvalitete za pravljenje kobasica. S druge strane, treba naglasiti da su tripice (škembići) i danas, kao i tada, bili i ostali delikatesno jelo. Ilustracije radi, sada u Australiji ima na stotine registriranih “tripe clubs”, a čak se i organizuju takmičenja u pripremanju tripica (škembića), dijele se medalje i pobjednički pehari.

(nastavlja se)


 
Podsjećanje na još jednog prevaranta
Petak, 19 Travanj 2019 22:06

 

PravdaPodsjećanja na zakonske posljedice koje je na svojoj koži osjetio još jedan prevarant iz Srbije

Nadan Filipović

Novinar Leoni Wood je u The Sydney Herald Tribune, 21.7.2009 objavio tekst “Fake psychologist faces hundreds of charges” (Lažni psiholog je suočen sa stotinama optužbi)

U svom tekstu navodi da je tog dana u St Albansu uhapšen Dušan Milošević, star 43 godine, koji je sa beogradskom lažnom ili kupljenom diplomom psihologa više od deset godina radio i zaradio preko dva miliona dolara, od čega samo od WorkCover Authority and Transport Accident Commission 1.2 miliona. On je pritvoren i prema navodima iz Suda protiv njega će biti podignuto preko 150 optužnih prijedloga, a posebno optužbe zbog sticanja značajne materijalne koristi kroz dohodak koji je ostvaren prevarom, odnosno pomoću lažne diplome.

Kasnije je isti novinar, 29.9.2011. godine objavio tekst “Secret cop turned fake psychologist jailed” (Zatvoren je pripadnik tajne policije za kojeg je utvrđeno da se lažno predstavljao kao psiholog). Osuđen je na pet godina i dva mjeseca robije uz nalog da mora vratiti sve novce zarađene prevarom, a koji je stekao naplaćujući preko sedam hiljada konsultacija u toku trajanja svog prevarantskog lažnog predstavljanja.

Inače, on je bio do 1996. godine član tajne policije Slobodana Miloševića, balkanskog krvnika. Na suđenju nije pokazao nikakve tragove kajanja.

Da zaključimo!

Australija je država u kojoj je strogo kažnjivo lažno predstavljanje, odnosno sticanje plaće i bilo kakvog drugog materijalnog primanja na osnovu ili krivotvorenih diploma (certifikata) ili "diploma" nepriznatih ili nepostojećih fakulteta i univerziteta, pa bilesi ako te diplome potiču iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Beča, Londona, Pekinga, itd.

Svi koji se usude varati okolinu i uzimati goleme plaće “na gu.ove”, mašući okolo svojim šatro-diplomama trebaju pažljivo pročitati australijske zakone, ali se i sjetiti one narodne: “Vraćaj koko šta si pozobala”…i to s kamatama.Sve pare stečene prevarom moraju se vratiti, svakako sa zateznim kamatama.

Napominjem da će pred zakonom biti debelo odgovorni i oni njihovi nadređeni koji su dali “zeleno svjetlo” da se takvi prevaranti zaposle, a dokaže se da su znali da prevarant ima falsificirane ili kupljene diplome nepostojećeg fakulteta koji nema ni adrese, ni telefona, ali zato ima cijenik za svoje papire koje naziva diplomama.

Dakle, ako se takav prevarant uhvati u prevari ne gine mu par godinica “prdekane”, vraćanje svih para koje je prevarom stekao i dodatno pogolem “criminal record” koji se ne briše.

A teško li se njegovim nadređenim koji su mu “pomogli” dajući prevarantu puni legitimitet.

Treba paziti šta se ovdje radi. Ovdje ne prolaze seljačke finte koje “pale” na prostorima bivše Juge. Bojim se da ima onih koji misle da on-line ublehaške diplome nepostojećih fakulteta ovde mogu “piti vodice” i biti osnova za goleme plaće za desetak sahata heftično – nako šetnjice laganice po svom radnom mjestu – a raja zijeva u takvog kao da je s neba sišao.

 A ono, mlađani papak - prevarant se sve ku.či i puše u stilu: “Ko sam – šta sam! Ma vidi me. Niko mi ba ništa nemere!”

Ali, takav papčić - "sejačić" treba da zna da svaki bardak ide na fiskiju sve dok se ne razbije.

 
Feljton - Srbi "spasitelji" Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Petak, 19 Travanj 2019 09:48

 

Jevreji u beogradu“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (6)

Nadan Filipović

Nastavlja se laganje na tone

(Na fotografiji: Beogradski Jevreji iza žice koncentracionog logora "Sajmište" - Beograd)

Diskusija o nadčovječanskim naporima Srba u spasavanju Jevreja u Drugom svjestkom ratu dobija svoje ubrzanje i atribute “masovne radno-politička akcije”, ne samo u Beogradu, već i po cijeloj Srbiji. Ponovo se javlja neumorni srpski plačenik Todd Ernoff koji 24.maja 1999. godine u svom članku “Prisvajanje holokausta - pogled američkih Jevreja na SAD/NATO bombardovanje Jugoslavije”, pa nam iznosi jednu pikanteriju za koju mnogi od nas do sada nisu znali.

Olbrajtova (Madeleine Albright) je rođena Jevrejka a njena je familija pobegla iz Praga 1939. pred nacističkom invazijom i došla da živi u Beogradu. 1941. godine nacisti okupiraju Jugoslaviju, a petogodišnja Medlin je punih šest sledećih nedelja bila sklonjena kod jedne srpske porodice! Kasnije je s čitavom svojom familijom pobegla za London. Zahvaljujući Srbima mala je Medlin preživela, na kraju postala Amerikanka i svoju karijeru krunisala ubijajući na stotine, bolje reći hiljade Srba u ime NATO-a i holokausta. Nečuveno! Kao paralelu ponašanju Srba ostaje nam da se prisetimo i toga da su Albanci bili ti koji su formirali SS diviziju pod nacističkom upravom. Jedna od njih, poznata 21. Waffen SS "Skenderbeg" divizija (sastavljena večinom od Albanaca iz severnog dijela Albanije) u kasnijim se fazama rata isključivo bavila hvatanjem Jevreja koje su potom deportovali u logore, kao i izvršavanjem masovnih egzekucija nad Srbima.”

Mislim da će mnogi koji ovo pročitaju biti sretni što su saznali da su Srbi spasili malu petogodišnju Jevrejku Madeleine Albright, kasnije državnog sekretara – ministra vanjskih poslova SAD-a, a koja im je to dobročinstvo “vratila” tako da je svoju karijeru krunisala “ubijanjem hiljada Srba” u ime NATO-a i holokausta.

U istom tekstu Todda Ernoffa, iz “prve ruke” i po prvi put, saznajemo da su se ustvari mrski Albanci iz 21. Waffen SS divizije zlokobnog naziva “Skenderbeg” isključivo bavili hvatanjem Jevreja koje su potom deportovali u logore.

Međutim, ta laž Todda Ernoffa nema nikakve logičke veza sa zdravim razumom jer su Srbi, kako su i ponosno pisali svojim gazdama u Berlinu, “prvi rešili već 1942. godine jevrejsko i cigansko pitanje”. Zato “albanski antijevrejski SS-specijalci” i da su htjeli nisu više imali šanse da “ulove” i jednog Jevreja u Srbiji, jer su oni već likvidirani po okolobeogradskim koncentracionim logorima ili u pokretnim plinskim komorama ili, kako si ih Srbi nazivali, “dušegupkama”. Treba napomenuti ovim “istoričarima”, a posebice lažovu Toddu Ernoffu da je 21. SS-divizija “Skenderbeg” formirana tek 18. aprila 1944. godine, znači oko šest mjeseci prije oslobođenja Beograda, a tad je već bilo kasno za “lov na Jevreje” kojih u Srbiji više praktično i nije bilo.

Naime, iz Beograda su 29.maja 1942. godine u Njemačku upućeni srpski slavobitni izveštaji u kojima se berlinskim gazdama hvališu da je “konačno rešenje jevrejskog pitanja u potpunosti sprovedeno u Srbiji i da u njoj više nema Jevreja”.

Sačuvani su izveštaji Franca Rademahera, stručnjaka za jevrejska pitanja u Ministarstvu inostranih poslova (koji je aktivno učestvovao u zbivanjima u Beogradu 1941/42. godine) i Emanuela Šefera. Rademaher je 29. maja 1942. podnio izveštaj: “U Srbiji jevrejsko pitanje više nije akutno.” Šefer je 8. juna 1942. obavestio visoke vojne starešine-generale: Valtera Kunca, Paula Badera i druge da u Srbiji više ne postoji “jevrejsko pitanje”.  

Molim da mi se ne zamjeri davanje slobode mašti i zamišljanje jadnih Jevreje u Nedićevoj Srbiji kako b(j)eže ispred krvoločnih albanskih SS-ovaca pripadnika SS-brigade “Skenderbeg”, a svaki od tih krvožednoih Arnauta umjesto šl(j)ema na glavi nosi ono tradicionalno bijelo “keče” i svi viču na arnautskom “Držite Jevreje!!! Hvataj ih!!!”

Istovremeo Srbi iz okolnih živica i grmova, a među njima i minijaturni partizani Mirko i Slavko (ona dvojica: Mirko pazi metak! Hvala Slavko!) Jevrejima viču “Braćo Jevreji, brzo bež’te bre vamo! Kod nas se bre sklonite da vas mi lepo spašavamo.”

I tako ih Srbi spašavaju srbijanske Jevreje od krvožednih Arnauta SS-ovaca iz divizije "Skenderbeg". 

Užasne su ovo laži!!!!

(nastavlja se)

 
Bosanski ljudi - in memoriam Mladenu Vuksanoviću - Ljudini
Četvrtak, 18 Travanj 2019 10:09

 

Mladen VuksanovicDnevnik sa Pala Mladena Vuksanovića: 110 dana među ubicama Sarajeva

Uspomena na velikog čovjeka koji je uspio sačuvati razum i ljudskost u samom srcu tame.

Tomislav Marković, Beograd

April je mesec, vreme crnih godišnjica za Sarajevo i celu BiH, ali i vreme da se podsetimo ljudi koji su se usprotivili zlu, onih pojedinaca koji su u mračnim vremenima sačuvali ljudskost i oduprli se zločinačkom mahnitanju svojih sunarodnika. Jedan od njih bio je i Mladen Vuksanović, urednik i scenarista dokumentarnih filmova na TV Sarajevo, dobitnik brojnih međunarodnih nagrada, između ostalog i Prix Italia 1991. godine.

Mladen Vuksanović proveo je prvih 110 dana rata na Palama, u svojevrsnoj izolaciji, jer je kao autor i urednik TV Sarajevo odbio da radi za Srpsku televiziju na Palama i da bude deo ratnohuškačke mašinerije. Kad ga je koleginica Vojna Travanj pozvala i upitala kad će početi da radi za njihov „Srpski informativno-televizijski centar“, Vuksanović je odgovorio rečenicom koja treba da uđe u anale novinarske etike: „Ja nisam nacionalni, već profesionalni novinar“.

Za vreme boravka u strogom centru mraka, među ubicama i pljačkašima, Vuksanović je vodio dnevnik koji je, kako sam kaže, „pisan u stalnom grču i strahu da ga ne pronađu prilikom pretresa kuće“. U jednom dnevničkom zapisu Vuksanović beleži: „Ako mi nađu ovaj dnevnik, neće me ubiti već vrtjeti na ražnju“.

I to samo zato što je u svom dnevniku pisao golu istinu o užasu koji je zavladao na Palama.

Licem u lice sa nepojmljivim zlom

Vuksanović je svoj ratni dnevnik 1996. godine objavio kao knjigu pod naslovom „Pale 5. 4. – 15. 7. 1992“ u zagrebačkom Durieuxu, a potom su usledili prevodi na engleski i nemački jezik. Predgovor za nemačko izdanje napisao je tadašnji ministar spoljnih poslova Nemačke Joška Fišer.

Dnevnik sa Pala je neprocenjivo svedočanstvo o prvim mesecima rata, svedočanstvo zgroženog, očajnog pojedinca koji se našao licem u lice sa nepojmljivim zlom, pisano rukom časnog čoveka i pouzdanog svedoka. Dok paljanskim ulicama prolaze Vuksanovićevi poznanici obučeni u uniforme, dok nebom lete vojni helikopteri iz Srbije, dok sluša gruvanje topova sa Trebevića koji seju smrt po Sarajevu – on sve to beleži u svoju svesku, kako bi sačuvao istinu o Karadžićevim ubilačkim bandama.

Kako bi sa tom jezivom istinom sačuvao i sopstveni zdrav razum.

Na samom početku opsade Mladen i njegova supruga Jadranka zatekli su se u svojoj kući na Palama, dok su njihovi tek punoletni sin i ćerka ostali u Sarajevu. Vuksanović beleži da je sina mesec dana ranije poslao u Sarajevo kako bi izbegao mobilizaciju na Palama, te kako tu odluku nije mogao da objasni nekim članovima porodice: „Urlam na telefon i objašnjavam šogoru u Titogradu da je bolje da mi sin pogine u Sarajevu od granate ratnih zločinaca nego da postane ubica sa Trebevića. Šogor to ne može shvatiti i spušta mi slušalicu.“

Pokazalo se da postoji i nešto gore od smrti – a to je prestati biti čovek i postati ubica. Iako je Vuksanović ateista, i on i njegov sin razmišljaju na jevanđeoski način, u duhu Hristove izreke: „Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?“

Na sličnu misao nailazimo i u Talmudu: „Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima“. Gospodari smrti sa Pala i iz Beograda nikada sebi nisu postavili ovakvo pitanje, nikada se nisu zapitali: „Kakva je korist čoveku ako zadobije Veliku Srbiju, a dušu svoju izgubi?“ Valjda nisu imali šta da izgube.

Kad ljudi postanu ljudožderi

 
Bez dlake na jeziku – “notrdamska” dioptrija Vedrane Rudan
Srijeda, 17 Travanj 2019 10:52

 

VedraRudanVedrana Rudan izazvala reakcije: Jebe mi se što se u Parizu srušio toranj

 

Hrvatska književnica Vedrana Rudan, poznata po svojim žestokim stavovima, izazvala je polemike po društvenim mrežama kolumnom o požaru katedrale Notre Dame u Parizu.

Tekst kojeg je objavila na svojoj službenoj Facebook stranici prenosimo u cjelosti:

U Parizu je u plamenu nestao toranj Notre Dame. Gorjela je Notre Dame, čitav je svijet gledao visoki plamen, svako ko u svijetu danas nešto znači pustio je suzu. Čak i Trump.

Bila bih se kladila da nikad nije čuo za Katedralu. Šta je Notre Dame? To je fenomenalna gotička, to je bila fenomenalna gotička katedrala. Dragulj u kruni koja krasi glavu Zapada.

Civilizirani ljudi su izvan sebe. Jedna je novinarka izjavila: "Činilo mi se kao da je pokraj mene pala bomba." Kako ona zna kakav je osjećaj kad pokraj tebe padne bomba?

Neka otputuje u Libiju, Afganistan, Irak, Palestinu, Siriju, tamo ljudi znaju kako je to kad pokraj tebe padne bomba. Sve te bombe koje desetljećima padaju diljem Kugle baca Zapad.


Pritom se Francuskoj, Americi, Engleskoj, Italiji i ostalima živo jebe kako će se osjećati oni dole. Djeca će umirati u najstrašnijim mukama, ostajati bez ruku, nogu, očiju, njihovi roditelji izgubit će i kuće i kućišta. Gorjet će minareti, nestajat će gradovi stari hiljade godina.

ZAŠTO? U ime demokratije, naravno. Ko plače nad Libijom i ostalim spaljenim zemljama? Jebe mi se što se u Parizu srušio toranj.

Da su radnike koji su obnavljali Katedralu bolje plaćali, možda bi još stajao na mjestu? Da Zapad troši onoliko para na gradnju koliko troši na razaranje, Notre Dame ne bi ostala bez tornja.

Za mene je mokro pariško zgarište simbol trulog Zapada. U jednom danu može tuđe zemlje pretvoriti u prah i pepeo, uništiti sudbine miliona ljudi, a nije u stanju ugasiti toranj u plamenu.

Svi smo čuli kako će jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, težak je nekoliko milijardi nečega, donirati 100 miliona eura da bi Notre Dame postala još starija i ljepša. Pridružit će mu se mnogi njemu slični.

Odakle pare, gospodo? Koliko je ljudi pobijeno, koliko je zemalja razvaljeno da bi JEDAN čovjek mogao imati milijarde dolara? Jebeni licemjeri.

 
Ako za Raphaela Israelia u Srebrenici nije bio genocid, onda neko zlonamjeran kao što je on može tvrditi da nad Jevrejima nije izvršen Holokaust
Utorak, 16 Travanj 2019 10:09

 

Raphael IsraeliOdvratni Dodikov ekspert

H.N.

(Na slici je taj negator GENOCIDA u Srebrenici, Dodikov "ekspert" koji nastoji izbrisati dio krvave prošlosti) 

Raphael Israeli iz dana u dan dokazuje zašto ga je Vlada Republike Srpske imenovala čelnim čovjekom nekakve komisije koja će dokazivati stradanje Srba u opkoljenom Sarajevu. Israel je i do sada bio poznat o šovinističkim, islamofobnim ispadima, no ovih dana pokazuje svoje pravo lice u sve češćim medijskim istupima. Tako je Israeli negirao, ne prvi put, da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima. “Postoji pogrešna koncepcija u terminologiji. Na Zapadnoj obali ili u Gazi, kad god dva Palestinca stradaju, kaže se da je u pitanju genocid. Moramo da pazimo da reči ne izgube značenje i moramo napraviti gradaciju između ubistva, masovnih ubijanja, masakra i genocida”, kazao je za portal “Srbija Danas” i nastavio: “Takođe, u obzir se moraju uzeti i odnos između broja ubijenih pripadnika jedne nacije i ukupnog broja pripadnika nacije. Ako neko ubije milion Jevreja, Jeremena ili Srba, to je genocid, ali ako neko ubije milion Kineza, Indijaca zbog njihovog ukupnog broja, to ne bi bio genocid, nego masakr. Ako ne zadržimo proporcije i graduaciju, onda gubimo značenje reči, u tom slučaju bi svako za bilo šta mogao da kaže da se radi o genocidu. Srebrenica je sigurno zločin, ali nije genocid. Radi se o vrlo malom broju muslimana u proporciji sa ukupnim brojem muslimana u celoj Bosni.”

Nekoliko dana kasnije, Israel je briljirao i u Izraelu, gdje je promovirao svoju novu knjigu. U organizaciji partije Likud Israel je predstavio svoj novi “naučni” rad nazvan “Arapska manjina u Izraelu: otvoreni i skriveni procesi”, u kojoj tvrdi kako su izraelski Arapi peta kolona koja “sisa državu” i koja se ne može integrirati u izraelsko društvo. U tekstu prepunom stereotipa, desničarske terminologije i otvorene mržnje prema muslimanima, Israeli se čak i divi Amerikancima koji su na svojoj teritoriji zatvarali japanske građane tokom Drugog svjetskog rata i prigovara činjenici da izraelski Arapi “nisu zatvoreni u logorima”. Isreaelijevu knjigu objavio je član Likuda Eliyahu Gabbay, a štampanje je finansirao biznismen iz Majamija Haim Yehezkel. U knjizi od 240 stranica, koja ne sadrži bilješke ili izvore, Israel tvrdi da nacionalni i islamski element u identitetu izraelskih Arapa sprečava njihovu integraciju u Izrael, a zahvaljujući naivnoj ljevici, arapska manjina predstavlja egzistencijalnu prijetnju Izraelu. “Jevrejski proizvođači plaćaju državi koja finansira svoje arapske građane koji plaćaju manje poreza. S druge strane, Arapi se ističu izbjegavanjem služenja državi, a stopa kriminala dvostruko je veća od nacionalnog prosjeka. Oni troše više nego što proizvode”- piše Israeli, koji u posljednjem poglavlju svoje knjige nastoji probuditi izraelsku javnost za koju kaže da nije svjesna opasnosti. Primjećuje da je tokom Drugog svjetskog rata Britanija zatvarala ljude koje je smatrala sumnjivim, a SAD su stavile u logore svoje građane japanskog porijekla. Israeli zaključuje kako je “oslabljeni Izrael izgubio volju da postoji kao jevrejska država”, te da, “iako se Arapi otvoreno poistovjećuju s neprijateljem, njima se ništa loše neće dogoditi”. Odnosno, neće ih se zatvarati u logore.

( Ovaj jezivi tekst prepun mržnje i cionističkog otrova je prenesen iz časopisa STAV, broj 213, 4.4.2019. svakako uz dozvolu glavnog urednika gospodina Filipa Mursela Begovića kojem se zahvaljujemo.)

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 15 Travanj 2019 09:06

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (68)

O profesoru Salki Nazečiću

Dok sam bio na hadžu umro je u Sarajevu dr. Salko Nazečić, redovni profesor Univerziteta i član Akademije nauka BiH. Bili smo drugovi od prvog razreda mekteba do šestog razreda gimnazije i često, godinama, sjedjeli u jednoj klupi. Bio je vrlo inteligentan i kao srednjoškolac obećavao. Sedmi i osmi razred kontrahirao (završio dva razreda u jednoj školskoj godini) je u Velesu gdje je bio tajnik Muftijstva, a onda se upisao na Filozofski fakultet u Beogradu, 1924. godine, godinu dana prije mene. Preko ferija smo se družili, a kad nas je služba razdvojila, susreti su bivali rjeđi. Znam da sam jednom, mislim 1938. o uskršnjim ferijama bio kod njega u Dubrovniku, gdje je bio gimnazijski profesor, na ručku. Slijedeći susret je bio 1941, u ljeto, kad sam ja bio zamjenik direktora Učiteljske škole u Sarajevu. Došao mi je u direkciju i otvoreno rekao da mu je dotužilo više služiti u “šokačkom” Dubrovniku i da bi volio živjeti u Sarajevu. Kako je znao da sam dobar poznanik sa Mijom Vučakom, koji je onda bio povjerenik za prosvjetu u tzv. Poglavnikovom povjereništvu, zamolio me da interveniram kod njega da bi ga postavio negdje u Sarajevu, prvenstveno u Zemaljski muzej, gdje se osnovala neka katedra za povijest književnosti. Zdogovorili smo se da odemo popodne u četiri sata kod Vučaka, a da on prethodno dođe u Učiteljsku školu. Išli smo zajedno i Hamdiji Kreševljakoviću da bi on razgovarao sa Jozom Petrovićem da ga namjesti u Zemaljskom muzeju. Međutim, on nije došao popodne u Učiteljsku školu, a ja ga više nikad nisam vidio do kakva slučajna susreta u Sarajevu, po mom povratku iz Zenice.

Negdje u ljeto 1955. susreo sam se na Baščaršiji sa doktorom Krešom Georgijevićem i njegovom ženom, pa mi je Krešo pričao kako se jednom susreo u Beogradu sa Salkom koji je valjda polagao doktorat. Pitao ga je: “Šta vi radite u Sarajevu? Što više Nametka držite u zatvoru?” (Krešo je znao da je Salko politiki utjecajna ličnost). Salko mu je rekao: “Kad sam ja došao u Sarajevo da ga zamolim za premještaj, sjedio je s Kreševljakovićem i pio kahvu, a mene nije ni ponudio.”

Pa sve kad bi tako i bilo, ne bi to trebao biti razlog progonjenja jednog čovjeka – školskog druga.

Još goru stvar o njemu čuo sam odmah 1945. dok sam bio u zatvoru u Zenici. Moja sestra Šefika došla je iz Mostara u Sarajevo i pričala Salihi da je Nazečić govorio u Mostaru, čim je oslobođeno Sarajevo: “Valja mi pohititi u Sarajevo da skinem Nametku glavu.”

Iako je, kako sam čuo, bio veliki ters i strah i trepet kao pomoćnik ministra prosvjete u Sarajevu, i kao upravnik pozorišta i kao profesor na fakultetu, meni je bilo žao što se nismo pri susretu pozdravljali, što sam okretao glavu od njega. A šta drukčije i da radim kad je pomogao mom stradanju da se toliko odulji, jer da nije bilo njegova pritiska na odlučujuće faktore, vjerojatno ne bih bio suđen ili bih bio simbolino suđen, a on mi je odnio najljepše godine života i izvrgao me mnogim stradanjima i poniženjima, a porodicu i čestom gladovanju i svakovrsnim lišavanjima.

Često sam ga sanjao i u zatvoru i na slobodi i u snu žalio što nismo prijatelji kao u vrijeme mekteba, ruždiije i gimnazije, pa i kasnije.

Žao mi ga je i šteta da je umro, da nije nauci dao koliko je mogao dati. Ostalo je iza njega ipak dosta znanstvenih radova. Bio je i čvrst na katedri, kako sam čuo, i nije dao da se prčka po našim narodnim pjesmama i da se smatraju feudalnim reliktima, nego stvarnim narodnim tvorevinama. U posljednjim godinama je obarao mitove zbog čega se zamjerio mnogima (referat o Aleksi Šantiću povodom 100 – godišnjice rođenja, o Kraljeviću Marku kao turskom vazalu….).

(26.2.1970.)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 13 Travanj 2019 20:07

 

SiloRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (66)

Zla sudbina vojvode Momčila

Ponekad bi vojvoda Momčilo imao privilegiju da sa trojicom ili četvoricom, valjda najvjernijih pratitelja, ostane u još desetak minuta na palubi u tihom razgovoru, sve dok iz utrobe broda ne pokuljaju putnici iz druge klase. Tada bi mornari sklanjali onu provizornu žičanu ogradu i sretnici koji su bili dubljeg džepa koji im je omogučio kupovinu skuplje brodske karte izlazili su na palubu i smjeli su se zadržavati sve do deset uvečer, svakako ako su to vremenski uvjeti dozvoljavali. Rušid je skužio tu protekciju pa bi se znao sakriti između dva golema čamca za spasavanje da što duže ostane na svježem zraku.

Konačno su pristali u Colombo, u taj bakat - Cejlon. Tu su se zadržali cijeli dan radi utovara ugljena i istovara nekoh golemih sanduka. Cijeli dan su se mogli slobodno kretati na ograđenom dijelu palube, dok je mnogo veći ostatak iza žice bio na raspolaganju putnicima prve i druge klase. Brod je krenuo u kasno popodne. Sunčani dan se brzo pretvorio u jako vjetrovito predvečerje. Oni mornari su puhnuli u pištaljke što je bio znak, zna se, da je vrijeme napuštati taj “tor za hajvane” iz treće klase. I te večeri je ostao skriven između dva čamca za spasavanje sa željom da što duže ostane na svježem zraku. Znao je šta ga čeka u kabini. Noć puna smrada, hrkanja i prdeža. Mrak oko njega, mrak na palubi. Pod slabašnim svjetlom na kraju krme jasno je vidio vojvodu Momčila i četvoricu njegovih pajtaša kako puše naslonjeni na ogradu. Bili su okrenuti leđima prema palubi. Čuo je kako razgovaraju, ali nije mogao razaznati o čemu. Odjednom glasovi postaše čujniji.

Onaj što je stajao s desne vojvodine strane podviknu: “Bre Momčilo, ima da se podelimo pre Australije. Šta ima da čekamo, bre?! Pare na sunce, ovde pod ovim svetlom.”

-Kume Mitre, desna ruko moja, nemoj se bre bojati. Zar bre misliš da bi kumašin svoga kuma i za zeru zakinuo. Dobro svi znate da je sve što imamo svi zajedno ušiveno u postavu ovog kožuha.Tako smo se braćo dogovorili kad smo kretali iz Itralije. Misliš li bre kume, da mi je lako ovako težak mantil nositi na leđima. Bolje je da su devize i zlato kod jednog, nego kod više nas. Čuo sam da su u Australiji mlogo opasni carinici i granična policija. Priča se da prekopavaju, da ljude znaju skidati do gola. Ako podelimo sada na nas petoricu mlogo je veća šansa da će jednog od nas prekopati i tada smo svi jebali naninu nanu. Evo, nudim jednom od vas da obuče ovaj mantil, ali ste sva četvorica bre maleni nekakvi. Ne bi vam dobro stajao, a ne bi ga ni mogli nositi sa svim teretom kako ga ja nosim. Je li vam jasno, bre?

-Kad smo kretali iz Đenove rekao si u da je delidba u Napulju, pa si onda rekao u Port Saidu, pa si onda rastegao do Sueca i dao si čvrstu reč da se delimo u Kolombu. Evo, isplovismo, a delidbe nema.

-Strpljen – spašen! Delimo se u Melburnu, kad uplovimo. To je moja zadnja.

-E, ne može tako vojvodo. Sada će Rista i Milojica da donesu baterije, pa ćemo se sakriti iza ovih čamaca za spasavanje, postavu parati i na jednake delove podeliti.

Vojvoda je počeo da se svađa s njima, a dvojica odoše negdje i za čas se vratiše. Rušid vidje da se jedan od njih zaputio prema čamcima za spasavanje. Dođe na metar do njegovog skrovišta, baci nešto i ode prema vojvodi i onoj dvojici. I dalje su se prepirali. Rušid popipa rukom. Mekano. Uze i primače očima. Mekana debela krpa ili golem peškir. Vidje da onaj drugi što je bio otišao priđe i dodade nešto onoj dvojici uz vojvodu. Osjetio je da se nešto gadno sprema. Na brzinu razveza onaj pokrov na čamcu za spasavanje i hitro uskoči u njega, pa iznutra ponovo navuče pokrov. Odmah malo podiže pokrov na drugoj strani, samo toliko da može vireći vidjeti šta se dešava. Vojvoda je i dalje s trbuhom naslonjenim na ogradu mirno pušio i posmatrao trag bijele pjene koju je elisa ostavljala iza broda. Ona dvojica, jedan s desne, a jedan s lijeve strane su u lijevim rukama držali cigarete, a u desnim iza leđa nešto što nije mogao razaznati na slabom krmenom svjetlu.

Odjednom začu vojvodin glas: “Dobro je bre braćo! Zar bi mogli i pomisliti da bi vas ja prevario. Časnu reč vam bre dajem da će sve biti podeljeno onako kako petorica braće uskršnju pogaču dele. Svakom jednako. Baš bratski. Spavajte bre mirno. Kako sam o vama brinuo celi jebeni rat i glave vam na ramenima sačuvao, tako ću se o vama pobrinuti i u Australiji. Aj'mo sada u kabinu.”

Krenu par koraka i odjednom samo jeknu, a jeku odnese jak vjetar prema bijelom tragu iza broda. Namilosrdno su ga udarali tim nečim što Rušid nije vidio. Vojvoda pade potrbuške.

-Brzo mu skidajte mantil. Hitro. Risto... daj bre te peškire. Davaj brzo.

Jedan od četnika se zavuče ispod čamca za spasavanje, napipa i dodade im one peškire.

-Ti Milojice za jednu nogu, a ti Risto za drugu. Mi ćemo ga za ruke. Vucite mrcinu prema ogradi. Šta ste blenuli bre. Vucite što jače.

Odvukoše vojvodu do ograde. Jedva ga podigoše i nasloniše na nju.

-Sada brzo, ho ruk, jen...dva....tri.

Vojvoda je izgleda došao svijesti: “Braćo, šta mi to radite. Evo delićemo odmah...nemojte bre preklinjem vas..majko moja, majko moja, tako vam boga...”

Međutim, ona četvorica ga presamitiše glavom prema vodi, naglo se nađoše oko njegovih nogu...jen...dva...tri...ho ruk...i začu se samo - “pljas”.

Jedan od njih uze vojvodin mantil preko ruke, a drugi posvijetli baterijom: “Nema puno krvi. Šilo kad bode ne da da budući mrtvak ispusti puno krvi u prvim momentima. Milojice.... peškire i briši. Ovde. I ovde. Tu malo i tu malo. Dobro je. Neće se videti. Samo što kiša nije počela. Ona će to oprati. Baci peškire za vojvodom. Možda će mu trebati. Ha-ha-ha! Nas je hteo pokrasti kurvin sin. Ajmo leć. Delidba će biti u kabini. Odma braćo, pa nek bre svak svoje zna.”

Odoše. Rušid je u ledenoj vodi. Pođe da izađe iz čamca, ali na sreću, na vrijeme začu korake što su se približavali. Brzo navuče pokrov. Dvojica mornara se zadržaše možda pola minute i odoše. Zadnja kontrola prije jutra. Kiša poče dobovati po pokrovu. Rušid pomisli što će sada ići u kabinu. Ona petorica su pijani, spavaju kao zaklani, hrču i prde u horu. Odluči da ostane u čamcu do zore, a onda će se izvuči i početi šetati oko žice i brodske ograde da izgleda da je prvi izašao na udisanje svježeg zraka. Zakunjao je, a onda ga uhvati dubok san.

Probudi ga zvuk pištaljke. Sada će prva dnevna kontrola. Vješto iskoči iz čamca, pa navuče pokrov i poče šetati po ograđenom dijelu palube. Izgledalo je da je tek izašao. Dva mornara koja su bila u kontroli brzo prođoše pored njega bez ikakva pitanja i pobjegoše da ih ne namoči kiša. Jedan je drugom pokazivao kažiprstom na čelo što se moglo samo prevesti kao: “Gledaj onog kretena što je uranio šetati po pljusku!”

(nastavlja se)

 
Toni Skrbinac o Žikinom slučaju
Petak, 12 Travanj 2019 08:39

 

Psihijatrija - MariborSlučaj Žike L.

Toni Skrbinac, sarajevska raja (Bistrik - Memli strana), privremeno u Mariboru

Šta to bi s mojim Žikom? Odjednom, naprečac.

Koliko smo samo piva popili i priča jedan drugom ispričali!

Žika je moj drug iz casina. Prefinjenih crta lica, oniži rastom i jak kao beton. Mišićavo tijelo dalo bi slutiti da se radi o nekom sportisti ili čovjeku sa težim fizičkim zanimanjem u kojem lopata, kramp, volan ili teški automehaničarski ključevi izgrade i nabildaju mišiće, posebno ručne. Ali Žika nije bio ni sportista, mada je redovno igrao, onako rekreativno, fudbal, a nije bio ni neki bauštelac, šofer kamiona ili automehaničar. Bio je naprosto jedno vrijeme otpravnik vozova na radnom mjestu Maribor-Tezno, a ima evo već nekoliko godina prebacilo ga da bude skretničar u srcu grada, kod Kliničkog centra. Tuda naime prolazi pruga i rijetki vozovi zbog kojih Žika dolazi da odradi svoje smjene. S lijeve strane od Žikine željezničarske kućice je Univerzitetni klinički centar, a s desne Psihijatarska klinika, između kojih se, dakle, nalazi pruga. Kad onaj starinski telefon zazvoni, nema tog sna iz kojeg te neće probuditi, Žika skače i ručno spušta rampe. Znači, uskoro će voz i automobili se s obje strane zaustavljaju. Čim voz prođe, Žika opet ručno podiže dvije rampe i automobili nastavljaju svoj put. Gore - dole, dole - gore. Ima Žika i jedan mali koher na kojem kuha kafu. Drago mu je kad ga posjetim i obavezno nam skuha kafu. Prije negoli pođe u svoju smjenu, napuni tabakeru vlastoručno savijenim cigarama reklamirajući duhan:

-Probaj ove…Županija (nadimak jednog našeg Bosanca u Mariboru) mi donio, vidjećeš da su bolje od Malbora…

Probam i pušimo.

-Jesu li bolje?

-Jesu vala - kažem, a lažem.

-Ja ću sa smjene pravac u casino - kaže Žika.

-Biću tamo - dodajem, mada ni ne moram, jer Žika to zna.

Neobičan je Žika kockar. Kao zvijer koja vreba, ispočetka igra oprezno, mali ulog - mali dobitak ili gubitak…a onda odjednom, baš kao ta zvijer ili general koji je s vojskom “opipavao” protivnika krene u frontalni napad: na sve ili ništa. I riskira kao što pravi hazarderi umiju da riskiraju. Ili hadžija ili bos? Ili pukovnik, ili pokojnik? I onda čekamo da kuglica padne. Ako Žika pogodi, eto bogastva, ako izgubi ode dobar dio plate. Na Žikinom licu grč, ruke stisnute u pesnicu kad pogodi, širi prste, kad izgubi traži gdje bi udario. Jednom je tako udario u ono debelo staklo od ruleta i razbio ga. Nije skroz, ali napuklo je i šteta je ko da ga je skroz razbio.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search