LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Novinska vijest stara 148 godina
Nedjelja, 22 Listopad 2017 22:30

 

Sarajevski cvjetnikSarajevski cvjetnik, od 24. aprila 1869. / 24. muharema 1286., god. 1, br. 20[17]*, str. 4.

Inostrane vijesti:

Zanimljivosti: Amerika (SAD) - bankrot bogataša. „Poučni članak.”

Bivši američki naftni bogataš Joni, pošto je za dvadeset mjeseci potrošio osam milijuna dolara, sad je poslužitelj jednog cirkusa,

što ga je sam organizovao.”

(Preneseno iz naučne studije “Bibliografije Sarajevskog Cvjetnika, prilog povijesti knjige”, Filozofski fakultet Univerziteta u

Sarajevu, 2017, uz velikodušno dopuštenje autora djela, gospođe Prof.dr Senade Dizdar, kojoj se od srca zahvaljujemo.)

 
Dioptrija Zllatka Dizdarevića
Subota, 21 Listopad 2017 23:15

 

Zlatko Dizdarević- nova fotkaJad jadni nove mahalske elite

Zlatko Dizdarević

Primitivizam “nove klase” poharao je i rad i stvaranje i nadgradnju. Njemu je dupe zinulo na  infrastrukturu koja se mjeri “po kvadratu”. A boga ti pošto kvadrat? 

Farsa se u Bosni i Hercegovini nastavlja, uprkos tome što su mnogi uzbuđeni, misle nešto se golemo, konačno, mijenja. Hapšenja, pritvori, optužbe, prijetnje, duge cijevi po redakcijama, otkazivanje sjednica Parlamenta koji je, naravno, talac političkih stranaka a ove pojedinaca i klanova. Po hodnicima raznih institucija ni za šta psovanja i aplauzi, zavisi čiji si…A realnost i mimo svega, znakovita, ko suza jasna onome ko hoće da je vidi. Jutros, u četvrtak, dnevno “Oslobođenje”, mada ne onoliko relevantno u čaršiji kao “Avaz”, na prvoj, drugoj, trećoj, četvrtoj i petoj strani, da se ne lista dalje, pretrpano uglavnom tačnim prepričavanjem sitnih i krupnih vijesti čiji je zajednički imenitelj svekoliki jad i mizerluk ovdašnje “države”. I onih, posebno, koji je vode, na razne načine, nadzemno i podzemno. Te ko je koga uspio izlevatiti, ko je samo planirao a ko “odradio”, ko će ovo i kada završiti, ko je donji a ko gornji, je li išta istina ili nije, možda samo fol, navlakuša, čiji je tužilac a čiji novac, đe su tu Ameri a jesu sigurno…I sve to o nečemu  što je trebalo biti država, a završilo u blatnjavoj mahali gluhog doba istorije.

Ali, cirkus ide dalje.

U tom istom danu, u istoj novini, na dnu neke tamo stranice iza i ispod svekolikog jada, informacija uz pripadajuću sliku, Čović-Cormack: “Pohvaljen napredak BiH”. Maureen Cormack je ambasadorica SAD u BiH, a Čović je Predsjedavajući Predsjedništva BiH. Predstavnici dvije formalno najjače strukture u BiH. Faktički, od njih je jača, mada oni to ne vjeruju, samo ovdašnja politička mahala. Ona je nešto što je istina, ali istina nije tema. Predsjedavajući Čović je ambasadoricu  informirao, a ona je njemu čestitala…On je prezadovoljan predajom aplikacije za članstvio u EU (sic!) za petnaestak dana, tako ulazi u povijest. Ona, valjda, što su  odagnate sumnje podlaca po kojima cijela priča s Daytonom, američkim, pa još jubilarnim, eto nije uspjela.

Realnost i istina su u ovakvim pričama, nažalost, nešto što tavori izvan elementarne pameti. Time se bave pošteni pojedinci, trezveni promatrači, obrazovani  analitičari i, na posebno bolan i traumatičan način – ljudi preko čijih se leđa to sve skupa prelama. Uglavnom bolno. Kao preko leđa nekadašnjih radnika što su opljačkani i izvrgnuti mizeriji i poniženju u ovoj novoj, još malo pa evropskoj Bosni i Hercegovini. Zapravo državi mahali koja je otklizala i ispod industrijskog kapitalizma, dok liberalni ni vidjela nije. Za industrijski kapitalizam joj nedostaje industrija, a za ovaj drugi bilo šta liberalno osim krađa svake vrste, od sitnih džeparoškoh do krupnih duhovnih!

To je dio priče o putu na kojem je ukradena država kao sistem i institucija, kao red stvari i pravila, pa takva utrpana u privatne džepove. Na ovom  putu iluzorno je hvatati pojedinačne lopove i nekakvim odlukama oduzimati im pokradeno, u ime pravde. Nije smrt države a rađanje mahale kao nedržavlja nastalo samo time što su materijalne vrijednosti nelegalno promijenile vlasnika.

Drama je mnogo dublja.

Za razumijevanje onoga o čemu se radi ne treba mnogo pameti. Gojko Berić napisao je u istom onom Oslobođenju od četvrtka kolumnu čiji je sukus u slijedećem: “Svaka vlada je u latentnom, a često i otvorenom sukobu sa radničkim sindikatima, korisnicima budžeta, medijima i nevladinim organizacijama. U BiH taj sukob traje godinama, što najbolje govori da je zemlja u konstantnoj krizi. Nestaju i posljednje fabrike, poput onih u Tuzli, u čijim dvorištima, uz noćne vatre, prevareni, desetkovani i iznureni radnički proletarijat štrajkuje glađu. To su završne simboličke scene opšeg raspadanja, od kojeg je profitirala cijela jedna nova klasa obogaćenih pohlepnika…”

Suština pogubne transformacije čije smo žrtve danas, otkrivala se paralelno sa krađom. Nisam sociolog ali je lako vidjeti šta to imamo oko sebe a šta je nestalo. Kako i zašto. Fabrike i proizvodnja nisu pokradeni da bi neki drugi vlasnik, lopov, nastavio da radi i proizvodi. Kralo se zato da se pamet i obrazovanje, duhovna nadgradnja tog rada i ljudski odnosi njime stvarani, prodaju po špekulativnoj vrijednosti kvadratnog metra zemljišta na kojem je bila fabrika. Ili kancelarije. Kvadratni metar pokradenog bagri je mjera vrijednosti. Rad kao mjera vrijednosti i supstanca čovjekovog egzistiranja, razvoja i nadgradnje ubijan je zločinačkim tehnikama. Onaj rad koji je imao u svojim temeljima znanje, da bi bio uspješan koliko jeste tražio je obrazovanje, razvoj i nauku, pamet i nagon traganja za novim. Taj i takav rad stimulirao je kulturu, umjetnost, sport, zabavu… Tražio je komunikaciju sa svijetom, budio znatiželju, imao nasušnu potrebu za informacijom i dobrim medijima. Sve je to moralo imati organizaciju i administraciju po mjeri i profilu, institucije koje će servisirati, pratiti, opsluživati stvaraoce i njihov proizvod, ma koji to bio.

Primitivizam “nove klase” poharao je i rad i stvaranje i nadgradnju. Njemu je dupe zinulo na  infrastrukturu koja se mjeri “po kvadratu”.

A boga ti pošto kvadrat? 

Otud tepanje najodvratnijoj otimačini uglavnom onih koji nisu nikad bili ništa jer nisu ništa radili a pronašli su se i u “kvadratu”, i u civilizacijskim neznanjima, i u gađenju nad radom – u “privatizaciji” nekadašnje supstance države i društva.  U toj trgovini višak su postali i ostali samo oni  koji su svojim radom, znanjem, organizacijom i kulturom sve to izgradili – radnici, ma kojeg profila i opredjeljenja. Oni koji se nisu znali “snalaziti” jer je to njima bilo nepotrebno znanje. Znalo se koje znanje važi i uz koje si znanje zadovoljan i slobodan. Kada se nisu znali ugraditi u kvadrat, izbačeni su na ulice. Možeš biti neobrazovan, ali ne možeš ne znati – snaći se. Kao što su se snašli do perfekcije oni koji nisu radili i zato im se rad gadio.

Najgore su u svemu ovome prošli gradovi poput, recimo, Sarajeva danas. Razoreni u ratu, uništenih ljudi i fabrika, zauzdani ideologijom profesionalnih  oslobodilaca čiju istoriju odavno  niko više ne propituje, pobogu grb nacionalne stranke je na rukavu u čelu. Strance koji ih danas hvale zadovoljavaju održavanjem niškorisne administracije bez proizvodnje  koja ne misli, ne buni se, ne radi. Ne treba joj, uz to, ni muzej, ni galerija, ni pozorište. Dovoljan je smartfon. Time se najlakše služi ničemu i ne buni ni protiv koga. Služi, uglavnom, sitnom traču i krupnom oportunizmu i dodvoravanju. I glasanju na izborima eto baš za to. Bez propitivanja znanja i sposobnosti, teren su na koji  stranački pobjednici mogu ugurati koga hoće. Za njih ne trebaju ni univerziteti, ni škole, ni kursevi. Ni instituti, ni nauka ni istraživački rad. Takva realnost nema nikakve potrebe za nadgradnjom koja nije biznis za džep partijskog lidera, gazde i vlasnika. “Energoinvest”, “Famos”, “Unis”, “Šipad”, “Agrokomerc”, to je ništa, lažna uspomena, mrak i totalitarizam. Koliko daje domaći gazda, a koliko Arapin ? Kome za to treba država kada je teren podijeljen, sise telekoma su tri, zna se čija je koja banka, čija elektrodistribucija, ko je čiji ambasador, zlu ne trebalo. Ko sa kojom državom trguje i šuruje. U čijoj smo alijansi da nekoga oslobodimo. Zato se ima vremena i za planove o kopanju jama, o koalicijama mržnje i podmetanja, nadzemnih i pozemnih.

Država je postala mahala u kojoj vladaju gazde. I ljudima i sistemom. Trodioba vlasti nije na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, već na diobu između trojice izabranih gdje  svaki od njih vlada i zakonodavnom i izvršnom i sudskom vlašću u svojoj nahiji. Po sistemu da sistema ne smije biti, pa ko koga. Na temelju onoga što farizeji zovu “političkom voljom”, ali onom koja je i iznad prava i iznad pravde.  Iznad vladavine prava u Bosni i Hercegovini je potpuno legalizirana i legitimirana vladavina ljudi nad sva tri udžbenička stuba poretka.

Nada, naravno, postoji kao uvijek. U početku, ona je vazda u ilegali. Kao što je u Bosni i Hercegovini rad u ilegali, ali ga ima. Optimizam se sakrio po provinciji, selima, zabitima, brdima i dolinama gdje ih “Sarajevo” oboljelo  u svojoj mahalsko-birokratskoj bahatosti i familijarnosti, osunećeno od duhovne, kulturne i političke nadgradnje, ne može još uvijek otkriti.

U sjeni namjerno uništenih nekadašnjih giganata oko grada, tamo dalje, u unutrašnjosti, niču fabričice, moderne i sposobne da proizvode za sofistriciranu industriju Zapada, zapošljavaju se mladi sa svih strana koje niko ne pita ni kako se zovu ni odakle dolaze već žele li da rade. Pa i ako ne znaju, naučit će. Šute sada već ozbiljni proizvođači uz Drinu,  u Hercergovini i centralnoj Bosni, a inozemni menadžeri u mercedesima idu ka njima kroz Sarajevo sa raznih strana, ne zaustavljajući se u samozaljubljenoj i duhom  na svaki način uspavanoj i posustaloj kasabi. Oni tamo što rade i proizvode ne gube vrijeme baveći se temama mahale, dokonim  skorojevićkim i “vidi me” podvriskivanjem po hodnicima veleljepnih staklenih institucija. U “gradu” u kojim se raspravlja ko vozi novi audi a ko samo passat i  kada će se usvojitii novi “zakončić” po kojem svaki parlamentarac treba da dobije pravo na šefa kabineta i savjetnika.

Hoće li političko-medijski tajkun Radončić u zatvor ili neće, ko mu je sve igru namjestio, šta će biti sa Bakirom a šta se njegovom suprugom što spaja bolnice, može li dojučerašnji sekretar Ministarstva sigurnosti iz pritvora postati ministar u “državnoj” vladi, kako ga je predložilo, zašto državni Parlament odgađa sjednice jer je, bože moj, lider jedne stranke pritvoren, hoće li im opstati koalicija sa SDA-om ili nećeo, tkud pravo premijeru da utvrđuje šta je građanima važno a šta nije u korpi namjernica, za njihove novce… sve to liči na jad jadni nove mahalske elite koju je porodio – poraz rada. Onaj što o kojemu je gospodin Predsjedavajući s radošću informirao gospođu ambasadoricu, a ona ga pohvalila. samo što još nisu rekli – I mir u svijetu !

Istog tog dana, po nekim ćoškovima novina, mimo drama sa Radončićem, Izetbegovićem i pripadajućim “liderima evropske BiH” (kažu samo što nije počelo i sa Dodikom)… objavljena je vijest da se u veliku zgradu u Sarajevu, nekada velikog “Energoinvesta”, useljavaju kancelarije Vlade entiteta što se zove Federacija BiH. Valjda sramota da zaostanu za onom zgradom u Banjaluci.

Hoće li i ta selidba u kojoj jedno ogromno Ništa okupira beskrupulozno  prostore  nekada svjetskog vrha  Nečega, golemog, biti uknjižena u uspjeh na kojem se gradi i ona Aplikacija, pohvaljena od srca i ko zna čega još. Vjerovatno hoće.

A cirkusi se samo mijenjaju, poput onih iz Balaševićeve pjesme: Nestaje cirkus, za sve je bolje tako / mnogi su predstavu shvatili do sad / nove pajace će masa naći lako / jer drugi će cirkus doći u naš grad…

(Ovaj tekst je prenesen sa portal Tačno.net)

 
Još jedno pismo iz Portugala
Petak, 20 Listopad 2017 21:36

 

GenetikaŠesto pismo iz Portugala

Ivan Berisov, Portugal

Dragi prijatelju iz predaleke Australije!

Izvini ako Ti dosađujem i ponekad postavljam bezvezna pitanja. No ni ovaj put se nisam mogao suzdržati pa Ti postavljam još jedno, a Ti vidi hoćeš li mi odgovoriti.

Da li znaš kako se već dugo na našim prostorima sa kojih smo u potrazi za smirenijim životom otišli prije 20-tak godina, pored utrke za titulu najstarijeg naroda na Balkanu, Europi i u svijetu, vodi još jedna ne manje napeta utrka i koja?

Ali, prije nego što pređem na stvar, uvoda radi, napominjem Ti kako nam je, prema podacima znanstvenika i „okolo znanstvenika“ sa naših prostora, po starosti, bila zagarantirana zlatna medalja u Europi, a u svijetu brončana, o čemu sam Ti pisao u Petom pismu. Kao što si vidio, zlatna medalja bi nam svakako izmakla, jer tko se može takmičiti sa Kojsancima iz Namibije koji klikću jezikom i koji su nastali prije 100 hiljada godina i sa vašim Aboriđanima, starim 82 hiljade godina? Nismo dakle imali šansi, pa bi smo utrku za naslov svjetskog prvaka svakako izgubili. Problem je međutim taj što nas nisu ni uvrstili u takmičenje, pa smo ostali bez zlatne medalje u europskom takmičenju, kao i bez bronze u svjetskom.

No, nakon ove digresije prelazim na pitanje koje sam Ti htio postaviti, a koje je ovaj put vezano za kulturu i to Vučedolsku nastalu prije 5 hiljada godina i kulturu Lepenskog Vira nastalu prije 8 hiljada godina, dakle još stariju? Jesi li razmišljao o njima i da li si znao kako na Vučedolsku, opet prema nezaobilaznom Ivanu Juriću, pretenduju njegovi sunarodnjaci, a na kulturu iz Lepenskog Vira pretenduju naši istočni susjedi. Napisah Ti „Vučedolska kultura“, mada po Juriću to nije kultura već civilizacija i tako bi trebalo kazati. Kao prvo ljepše zvuči, a kao drugo tako mu je u svojoj recenziji posavjetovao, nećeš mi vjerovati, nitko drugi nego akademik Vjekoslav Paar.

Samome sebi postavljam pitanje, kako su se naši znanstvenici ili „okolo znanstvenici“ dosjetili povezati svoje narode sa navedenim kulturama, oprosti civilizacijama? Po mom mišljenju došli su putem logičnog rasuđivanja, koje ih je navelo na pomisao da su tako stari narodi za tolike godine postojanja, od Noja ili glacijalnog perioda, kako u kom slučaju, morali neminovno stvoriti neku kulturu (oprosti civilizaciju), i to ne neku bezveznu, nego vrhunsku, jedinstvenu i neponovljivu svjetskih razmjera. Prema tome dali su se u potragu.

Ne znam koliko si se bavio tim pitanjima, ali ovaj put bez svake šale i svake ironije, mogu Ti reći kako su me obje kulture zadivile, ali ne znam Ti reći koja više. Prema onome što se zna stanovnici Lepenskog Vira, po pretpostavci predci današnjih stanovnika Srbije, su bili na takvom nivou kulturnog razvoja, o kakvom su drugi u tom dalekom periodu, mogli samo sanjati. Pri kraju svoga postojanja nakon izlaska iz kamenog doba, već su bili pripitomili životinje, bavili se zemljoradnjom i bili su prvi na svijetu, koji su od divovskih kamenih oblutaka klesali skulpture čovjeka, istina ribolikog sa debelim usnama, i krupnim očima. Pored toga bili su prvi, koji su koristili armaturu od pruća u gradnji svojih kućica, prvi koji su jeli iz zasebnih tanjura, a ne onako đuture iz iste šerpe, imali su složen socijalni život i t.d. Njihova naselja su bila prva urbana naselja, planski građena sa trgom i popločanim ulicama koja su od njega vodila kućama. Iznenada su ih napustili, a pošto nema tragova da su bili napadnuti ili otjerani nitko ne zna zašto su to učinili. Kako neki misle krenuli su uz Dunav, neko vrijeme se zadržali u Mađarskoj, poslije čega im se gubi svaki trag. No, ostavimo ih za sada, a kasnije ćemo vidjeti tko su bili i da li su imali kontinuitet na našim prostorima.

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 19 Listopad 2017 19:23

 

Nametak AlijaIz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka (41)

Zapis o kćerki Zejnebi

Sinoć je nastupio Ramazan. U mojoj kući je preko svake mjere tužno, jer je to prvi put kako sam se vratio iz zatvora da nismo svi bili na okupu, da nam je izostala kći Zejneba. Bilo je Ramazana također tužnih, ali ne iz ove ruke. Godine 1945. do 1954. Ramazani su bili u mojoj kući bez mene, ali ja sam bio živ, pa makar i odsutan, i u belaju.

U nedelju 4. decembra u 9:30 sati umrla je u 34. godini života moja srednja kći Zejneba. Rođena je 28.IX 1933, a rano je počela raditi i izdržavati kuću, dok sam ja bio odsutan od kuće. U djetinjstvu je prebolovala šarlah, a kako je rano počela raditi (a kao učenicu su je tjerali na fiskulturu i u tzv. folklorne grupe), dobila je stenozu mitralis. Osjećala je tegobu u dihanju, ali kad bi išla u školsku polikliniku, doktor bi joj rekao da joj to ne smeta za fiskulturu. Dr. Ibro Brkić joj je predložio da ide na operaciju srčanih zalistaka, i ona se odlučila. Operaciju je izvršio u januaru dr. Papo u Beogradu. Uspješno se oporavila iza operacije, ali bez dovoljno “bolovanja” – a trebala je da je oslobođena od rada barem godinu dana – ona je morala nakon pet mjeseci na posao. Radila je tada u “Žitoprometu” u Bakarevića ulici. U nezdravim prostorijama tipa drvene barake, u promahi, dobila je u ljeto 1954. zaredom tri upale: pluća, porebrice i zglobova. Stanje srca se opet pogoršalo, gotovo kao i prije operacije. Ja sam tada još bio nezaposlen, i jadnica je morala raditi da izdržava cijelu porodicu od pet članova. Slijedeće godine se udala, a 1956. u julu rodila je kćerkicu Kanitu. Tada je bila teško bolesna, da joj se nismo nadali ozdravljenju, ali mladost i, čini mi se, velika volja za životom i ljubav za svoje dijete, uz to liječničke paske (dr.Brkić) učinili su da je, s Božijom pomoću, ozdravila. Poslije je često oboljevala od kojekakvih gripa, upala pluća, a i radi srca je išla opet jednom ili dva puta u bolnicu.

Nikad nije više imala pravog zdravlja, ali je vodila kuću i svu ljubav posvećivala maloj Kani. Mater ju je voljela mimo svu djecu, a i mi smo nju voljeli više nego druge, znajući kakvo joj je zdravstveno stanje, i strijepeći uvijek od onoga što se ne može jednom izbjeći. Bila je mila, dobra, inteligentna, govorljiva, a znala je naći put do srca svakome: i djetetu, i mlađem od sebe i starcima i staricama. U školi je slabo učila, jedan je razred u Ekonomskoj školi i ponavljala (jer je bila i zaposlena istovremeno), ali je mnogo čitala i živjela s osobama romana koje je pročitala. Veselila se svakom mom uspjehu, i onom najmanjem, kada sam počeo nešto objavljivati u stručnim časopisima. Ali je bila i suviše osjetljiva i lako se uvrijedila i od najmanje tuđe nepažnje, pa čak i nezlobne kakve aluzije. Čini mi se da joj je upravo to najviše trovalo srce. Razbolila se od upale pluća 18. novembra. Kako se nije mogla kod kuće liječiti, prenesena je u kliničku bolnicu. Tu se dobro oporavila, ali je 28. ponovo dobila upalu pluća. Nesreća je bila da su se liječnici razišli radi praznika, a ona je ostala na slaboj paski. Znojnu su je po kiši vukli na rentgen, a sala je bila sva rastvorena – i vrata i prozori – i tako je dobila posljednju upalu pluća.

Prije na dan je bila dobro – posjetili smo je u bolnici, a oni koji su je posjetili 29, zatekli su je u teškom stanju. Ja sam, na nesreću, tih dana bio u Hercegovini. U četvrtak 1. decembra unišao sam joj u sobu i malo je podigao u krevetu. Sjedio sam i držao je uspravljenu, naslonivši je na se. Gladio sam je po lici i kosi, dok su mi suze kapale po odijelu, a ona mi je, teško dišući, šaptala: “Blago tebi moj babo!” Te i slijedeće noći je s njom noćila Saliha, probdjevši bez sna svu noć, a ona je samo govorila šapatom, sjećajući se svega i svačega, čak i sitnica i besposlica. Posljednju noć je probdjela s njom Suada. I njoj je govorila, nekad u velikim bolovima molila da je udavi, da je baci s balkona, da joj da viljušku da se ubode. Šaptala je: “E moja majko, nikad ti više nećeš vidjeti svoje Zejne!” Iza ponoći su joj dali injekciju morfija i više nije dolazila svijesti. Došao sam u 9 i 15 u bolnicu i kroz vrata je vidio na krevetu. Bila je još živa. U bolničarskoj sobi sam odsjedio još desetak minuta, kad su mi rekli da je izdahla. Unišao sam u sobu, da je još jednom vidim. Bio sam priseban i bez suza.

U ponedeljak je pokopana na novom gradskom groblju u Barama. Bila je velika dženaza. Nikad nisam vidio toliko uplakana svijeta na jednoj dženazi. Nije ni čudo! Tko ju je poznavao nije ni mogao otrpjeti da ne pusti suzu.

Dao sam objavu u Oslobođenje od 5. decembra, radi dženaze. U tekstu je bilo “preselila se u vječnost”, a psi su promijenili te riječi u “preminula”. Ni u tekstu koji platiš da se objavi ne daju da rekneš što misliš i što vjeruješ.

Spustio sam je u kabur s bartom Abdurahmanom i sinom Fehimom.

Neka je Allah pomiluje barem na drugom svijetu, kad se na ovom toliko namučila.

13.12.1966.

 

 
O bosanskoj stvarnosti
Četvrtak, 19 Listopad 2017 08:46

 

Zlatko Dizdarević- nova fotkaVječito plaćanje reketa prošlosti

Zlatko Dizdarević

Puno je toga već napisano, i ponavljano, o nemoći Bosne i Hercegovine da se definitivno artikulira kao država, onoliko koliko to minimalne pretpostavke za opravdanje tog naziva traže. Knjige su napisane temeljem različitih analiza, studija, individualnih i kolektivnih zaključaka i procjena zašto je to tako. Gdje su objektivni ili krivo tumačeni povijesni razlozi, gdje današnji vanjski, a gdje unutrašnji.

Mnogo je u tome bilo neznanja i neshvatanja ovdašnje realnosti, a mnogo planskog opstruiranja i ciljeva kojima moguća funkcionirajuća, složena, uređena država ne odgovara. U svemu ovome, poražavajuća je posebno temeljna činjenica: reakcija stanovnika te formalno postojeće države bez unutrašnjeg suvereniteta, uz onaj vanjski s međunarodnim priznanjem, zastavom i vanjskim granicama, na sve ovo sasvim se približila granici iza koje je izvjestan samo razlaz. Ako se puno toga temeljno ne promijeni. Posebno među samim stanovnicima zemlje u odnosu na njih same. Kako prošlost kazuje, uz postojeći “raspored unutrašnjih snaga”

Šta se to toliko “presudno” desilo baš sada da bi se ovako razmišljalo na više “šutljivih” strana u Bosni i Hercegovini. Zapravo ništa novo, kapitalno. Samo se, po običaju, čovjek probudi jedno jutro u svemu što je prividno isto a ipak, drugačije. Osjećanja pritisnuli jad i poniženosti pred saznanjem koliko se stvarnost šprda s onim što se u sebi nosi kao minimum preostalog digniteta. Barem onog koji je svojevremeno postojao i bio neupitan.

Ovakva osjećanja proizvela je i vijest minule srijede iz Trsta, sa skupa dobrohotnih Evropljana, navodno zabrinutih za tzv. Zapadni Balkan. Pa bi da se novcima olakša pogurivanje “nedozrelih” iz regiona na sporedni kolosijek Unije, pošto za glavni nisu. Bruxelles bi, kao, proširenje, ali mu potencijalno novo društvo baš i ne odgovara. A ni sa sobom ne znaju šta bi. Htjeli bi da šest potencijalnih članica ne ašikuju s protivnicima, Rusima, Turcima i islamistima, da se zatvore nove rute izbjeglica “odande” a da taj Balkan, ipak, ostane pod kontrolom. Pa eto neka imaju za sebe malu Uniju. To će se platiti, novac nije problem, njime se sve može…

Ovo, ipak, nije osnovna tema i razlog pominjanja frustracije nad državom. Ono što jeste, povodom novca i političke dobrohotnosti u Trstu na samitu s Merkelovom kao svojevrsnim domaćinom (inicijativa “Berlin plus”) te idejom da se milijardama eura stimulira klub šestorice (Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija) da ostanu tamo gdje su, jeste storija o Bosni i Hercegovini unutar svega toga. I posebno o njenim građanima sada već mazohističkog mentaliteta. Jer čak i kada im se u svom jadu siromaštva, osim kleptomanske manjine, ponude džaba novci – zaboravimo sada motive, koncept i pozadinu – ideja ne pije vode. Naprotiv, naša je samoubilačka mitologija važnija i uzvišenija. Ješćemo kamenje, ali će biti kako mi njima kažemo, a ne oni nama.

Već je poznato kako je u okviru cijele te operacije “Berlin plus” dio programa koje će Evropa sufinansirati velikim novcima biti u oblasti transporta i razvoja saobraćajne infrastrukture. Na tom terenu, mjesecima se već dogovaralo i dogovorilo da četiri projekta u toj oblasti budu na terenu BiH (plus jedan u Srbiji i jedan u Makedoniji). Tri su se odnosila na izgradnju magistralnih puteva, dva u Federaciji BiH, jedan u Republici Srpskoj. Četvrti je projekt obnova, proširenje i modernizacija luke Brčko. U pitanju je, ukupno, aktiviranje blizu 300 miliona eura! Cijeli posao mora biti vođen i koordiniran kroz novoformiranu Transportnu zajednicu. Sadržaj Ugovora o njenom djelovanju je detaljno dogovoren i usaglašen.

U samoj završnici cijelog dogovora, u Trstu, ispostavlja se da Bosna i Hercegovina ne može da potpiše Ugovor o pristupu Transportnoj zajednici, što znači da je nema u cijelom projektu. Razlog je, ukratko, što Dodik i Republika Srpska žele da su država, a ne jedan entitet unutar države. Ili, još jednostavnije, novi potez je povučen kako bi se i ovoliko Bosne i Hercegovine koliko je ima – kompromitiralo na svakom koraku.

Manje su važna tzv. “objašnjenja” iz Banjaluke prema kojima nije da oni projekte neće, samo im je uslov da Zajednicom kojim predsjedavaju zemlje učesnice, kada dođe red na BiH, rukovode naizmjenično tri ministarstva transporta. Jedno sa nivoa BiH i dva entitetska! Šaljivđije kažu, “ovo je Dodikov znak velikog popuštanja, jer ipak priznaje državno ministarstvo kao jednako entitetskom…” U cijeloj šprdnji se lako shvata da uz ovakva uslovljavanja BiH kao cjelovita država naprosto neće ući u Transportnu zajednicu. Jad nije samo u tome što se lider dejtonskog entiteta drznuo da Bruxellesu postavlja uslove o tome kako će i kome davati novce za razvoj, već i zato što Evropljani očito nemaju snage da kažu glasno kako RS i Federacija nisu države.

Nije ovaj Dodikov potez samo po sebi nov. Njegova igra je poznata, zategne se konopac do kraja i proizvede gnjev, a onda se kobajagi “popusti”, i eto Dode u Bruxellesu kao “razumnog političara”. Razlog za frustraciju i nije u spoznaji da se sve ovo može samo zato što “lideri” BiH tako zamrzavaju status quo u zemlji umjesto poticanja bilo kakvog napretka, pa i onog prema Evropi. To im još jedini preostali osnov osiguranja opstanka na vlasti. Gora je spoznaja što su im podanici do te mjere i na svaki način eutanazirani da im je sve, pa i vlastito ubrzano otklizavanje u bijedu, normalno i logično ako tako kažu čuvari njihovog identiteta kojeg crpe tamo gdje im vođe kažu.

Moglo bi se, naravno, o razlozima odbijanja gradnje komunikacija u BiH razgovarati na razne načine. I na one koji su zdravoj pameti perverzni, a političkim kriminalcima jasni: Ne smije se “raja” povezivati, ne smije se brzo stizati iz Banjaluke u Sarajevo i obratno, ili iz Mostara u Sarajevo, iz Sarajeva u Tuzlu ili Višegrad, iz Trebinja u Zenicu, do mora preko Tjentišta itd. Naviknut će se ljudi pa će im možda jednog dana biti korisno, ili lijepo, ili ne daj Bože normalno povezivati se i zajednički promišljati neku budućnost bez vječitog plaćanja reketa prošlosti. No, da za sada i ne idemo toliko daleko, puno ih je ionako danas koji će ovo nazvati bogohuljenjem.

Pitanje je jednostavnije: šta je to što ljude, bez obzira na ideološka, politička, nacionalna, vjerska ili ko zna kakva sve legitimna uvjerenja i pripadanja tjera da pristaju na dalje osiromašivanje samo zato što je neko ko se već enormno obogatio preko njihovih leđa smislio novi pasjaluk u svoju korist, na isti način kao i do sada. Šta je to, sasvim precizno, što ovaj put građane u Republici Srpskoj tjera da se odreknu više od pola milijare maraka za početak, i time pristanu na ludilo tipa – ma neće ako nije po mome, pa makar crk’o! Šta je to što, ovaj put građane Federacije sprječava da ih makar nekoliko stotina izađe na ulicu, kad neće “lideri”, da kažu: “Neće nas politički manijaci osiromašivati zarad njihovog spašavanja guzice, jer ako bude kakve-takve države, njih neće biti”.

Primjećuje li iko, još preciznije, kako su se istog dana kada su Bosni i Hercegovini zalupili pred nosom vrata Transportne zajednice, uz mizerne optimističke poruke bh delegacije u Trstu kao da se ništa nije desilo, u Mostaru sastali Dragan Čović i Milorad Dodik i dogovorili se šta i kako dalje. Da ne bude nedoumica ovim povodom, objelodanjen je dogovor njih dvojice da “HDZ u Parlamentu BiH ne glasa nikad za pitanja za koja SNSD (Dodikov) kaže da su protiv interesa Republike Srpske…” A treći koji je kobajagi izvan ove priče, Izetbegović, poručuje javnosti nešto što doista vrijeđa elementarnu pamet: “Možda Čović ubijedi Dodika da odustane od blokada…” Danas je ovako a sutra, ide druga varijanta iste prevare – uvijek dva protiv jedan!

Ovdje doista nema smisla pominjati Evropljane i recimo Visoku predstavnicu za vanjsku politiku, Mogherini. Dirljiva je izjava uoči Trsta kako joj je Dodik obećao da će biti “konstruktivan”. I bio je, u korist daljeg urušavanja ovoga što je ostalo od BiH. Na zadovoljstvo mnogih destruktivaca, svjesnih ili nesvjesnih svoje uloge u tome.

Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine, ma kome pripadali a očigledno sebi ponajmanje, omađijani dopinzima raznih vrsta, izgubljena su generacija za ikakav preokret. Ovi koji dolaze sve više liče njima, a oni koji to ne žele ili su već otišli ili se pakuju za odlazak. Nemoć samoodržanja postala je dominantna i već je stanje duha.

Plodovi prevare BiH sa ciljem njenog daljeg slabljenja dozrijevaju. Paradoksalno je da njeni stanovnici to najmirnije promatraju. Kao drogirani.

(Ovaj analitički tekst gospodina Zlatka Dizdarevića prenesen je sa portala tačno.net)

 
Preteško je pravom dokazati da je prav!!!
Utorak, 17 Listopad 2017 22:23

 

NahorevskaSazlija Meho - stalni stanovnik na psihijatriji (3)

Nadan Filipović

I šta bi?

A šta bi i bilo! Doktor iz Breze javio kolegi ginekologu u Sarajevu da je test na trudnoću pozitivan, a to je ovaj još jednom potvrdio i ustanovio da Mejra nije virgo intacta ili ono po narodski – junferica. Gubitak nevinosti nije bio posljedica jednog odnosa, već više njih, jer ginekolog mogao vidjeti ni tragove himena.

Kad je Raza shvatila o čemu se radi počela je Mejru katilsku udarati posebno gađajući stomak, a sve vrišteći: “Kurvoooo, kurvoooo, hoš kopile da nam u kuću utatariš, haaaa? Neš živa odavlen izać, neš kuće višlje viđat. Baci se u Miljacku kurvo kurvanjska, ako imaš i zehre obraza…..

Doktor i sestra počeli razvađati i utom i doktor dobi štocem po nosu. Raza promašila Mejru ili je Mejra dobro eskivirala, da doktor popi dio degeneka.

Helem, kad su došli kući, degenek je nastavljen, a u “isljedničkom” dijelu su aktivno učestvovala trojica braće: Salem, Avdija i Halid.

Konačno je Mejra kroz suze istisnula: “Ma ono…kasmo bili na teferiču u Brezi…ono, ono… kasam se sa šnjim....Mehom vrtila na ringišpili osjetila sam nešto da mi dole ulazi …nešto golemo vručo…i Meho me rukama mrven gori podigni pa me spušćaj doli a ono doli mi se sve više ućeralo doli i mrven me zabolilo ispočetka a pošljem mi nešto vruče okvasi doli i osjetih da mi nešta šprca unutri. Ondak je on dok se ringišpila još vrćela metnijo mi maramicu doli i mrven me obriso. Ondak mi se pošljem tri hefte pošlo povraćat i naka mi muka bi….

-Saleme, Avdija, čakije namasatite, idemo klat katila što nam sestricu upropasti! – prodera se Halid.

No, ne bi čakije, već se spremiše u dva auta ša u Brezu. Tamo sve predadoše poznaniku advokatu koji se kod njih napirivao sirom, suhetinom i rakijom šljivom. Boga mi, dali su mu pogolemu gutu para da Mehu utuži zbog protivzakonitog, a nadasve nemoralnog i neprimjerenog seksualnog odnosa sa maloljetnicom s posebnim osvrtom na iskorištavanje dječije naivnosti.

Prvo bi sud u Brezi – Meho kriv. Dvije godine zatvora i nadoknada nematerijalne štete za upropaštenu budućnost maloljetnice.

Onda uslijedi viša sudska instance u Sarajevu – Meho opet kriv. Sudinca koja je sama imala dvije maloljetne kćerke, da je mogla osudila bi ga na smrtnu kaznu strijeljanjem, pa podupla. Četvrtica!

Uslijedilo je vještačenje u Zavodu za sudsku medicine u Zagrebu. Ono DNK, vještačenje očinstva i tako to. Sudski vještaci dokazaše da je šansa da je Meho otac Mejrine curice Hasne (već bogme prohodala) oko 0.0001%. Vrhovni su poništi presudu niže instance i vrati predmet na ponovno suđenje. Na tom suđenju Meho je oslobođen svake krivice, ali tužiteljstvo uloži žalbu. Tek nakon šest mjeseci bi donesena presuda da Meho nije kriv, a ustanovilo se da je Meho bio potvoren i da je mala Hasna začeta prilikom čuvanja krava u gustišu jednog golemg grma na kraju livade. Babo? Atif, stariji od Mejre šest godina, momčina pravi. Kad se sve zakuhalo Atifa pozvalo u JNA, ali kad je došao na prvo otsustvo i on dobi debela degeneka ne samo od svojih, već i od Mejrine braće. Boga mi “pristade” Atif da uzme Mejru i to se ozvaniči pred matičarem u Brezi, ali u prisustvu najbliže familije, bez čašice rakije da se nazdravi, bez i jedne svadbarske pjesme, bez harmonikaša, bez kola, bez ikakve svećane sofre. Nazor vjenčanje, samo da se ljaga zataška.

Seljaci ko seljaci, da izvinete, je.e se "njiha" za Mehu, važno je da su Mejru utatarili Atifu koji je pokuso vrelu čorbu koju je pristavio u grmu na kraju livade. Bude ne vadio!

A Meho?

Ko vuk samotnjak. Kika ga ostavila jer ju je osramotio kao neka perverzna kurvarčina koji se seksa sa curicama i to bilesi na ringišpilu. Bogme ga supruga i punica nisu dugo pripremale. Nedugo nakon prvog suđenja parkira Fiću pred kapijom i pođe da će otvoriti. Jok! Kapija ni makac! Vidi Meho žuti se mesing brave koje to jutro, kad je kretao, nije bilo. Zovi, deri se – ništa.

Na komšijskim prozorima su lelujale store iza kojih su se skrivale oči radoznalaca željnih tuđih muka.

Odjednom se kapija na trenutak otvori. Iz nje ispadoše dvije torbe od skaja i jedan osrednji kufer. Kapija se odmah zatvori i ću se ne samo zaključavanje, već i klik katanca sa unutarnje strane.

Tako se Meho našao na cesti, a otkad se oženio sve plaće i zaostatke je ulagao u renoviranje puničine kuće.

Kuće, šta će?

Otišao je kod starog rođaka Šefkije u vrh Nahorevske. Udovac Šefkija je živo sam. Sinovi su neđe u Njemačkoj, ima pet-šest godina da mu se ni telefonom javili nisu, a kamo li da su pismo napisali. Šefkija je “pemzijoner”, a penzija vehda, jedva režije da pokrije. I dobro Meho Šefkiji naleti – ko kec na desetku. Primio on Mehu, a Meho nije žalio para. Frižider pun svega – ispadaju koluti sudžuke. Sjednu uvečer pa seire sarajevska svjetla u daljini, a Meho kuca u saz i tužno popijeva:

Šta ću kući tako rano
ko me čeka tamo
žene nemam da me čeka
kraj dušeka mehka
Žena me je ostavila
sve zbog rujna vina
a ja pijem svake noći
baš za inat svima….

Na to će Šefkija: “Jok ba Meho, nije ona tebe ostavila zbog rujnog vina ili rakije, već zbog radi toga što si ti nako na seksuvalnom terenu….”

 
Još jedno pismo iz Portugala
Ponedjeljak, 16 Listopad 2017 20:38

 

Genes - peto pismoPeto pismo iz Portugala

Ivan Berisov, Portugal

Dragi prijatelju iz predaleke Australije,

nakon, po meni, suludog takmičenja u dokazivanju starosti svojih naroda, koje na našim bivšim prostorima neprekidno traje i o čemu sam Ti pisao i možda dosadio u prethodnim pismima, progonila me je stalno jedna misao: - Što bi se desilo ukoliko bi se pretpostavka nekim čudom za neki od naših naroda potvrdila i da li bi se u životu pripadnika tog naroda bilo što nabolje promijenilo?

Pitam se također zar nije logično kako bi jedan narod, koji je navodno najstariji i samim tim iskusniji od mnogih drugih naroda, kako na Balkanu tako i u Europi trebao biti napredniji, civilizovaniji, pametniji, mudriji i prije svega humaniji i kulturniji od mnogih drugih. Zar ne bi bilo logično kako bi takav narod, kroz tolike godine svog postojanja, trebao po logici stvari biti uzor za mnoge, u prvom redu, za mlađe narode, kao što su to na primjer Francuzi, Englezi i drugi?

U odgovoru na neka od ovih pitanja, nećeš mi vjerovati, pomogao mi je ponovo moj komšija Ze koji kao što već znaš pije jednu tabletu za stomak i tri tablete za živce što mu je psihijatar propisao. Pomogao mi je ovaj put zajedno sa svojom suprugom Silvinom, koja je pre neku godinu, operacijom smanjila grudi, kako više ne bi hodala u pognutom položaju i krivila kičmu. Osim toga usadila je i vještačke zube, koji su ispali pogolemi pa jedva zatvara usta. Da li je išla da ih otešu, ne znam. Poslije svega je, a to su priče komšinica, umislila kako je postala mis naše ulice, pa se sva odonda šepuri kao paunica. Uz sve to kako bi još ljepše izgledala odlazi redovno na hidrogimnastiku. Međutim, što joj to vrijedi, kada je veoma niska rastom pa joj se glava u Mercedesu koji vozi, spolja gledano, vidi samo do očiju, pa ponekad misliš kako Mercedes sam sebe vozi.

No da ne duljim.

Sve je počelo kada sam nedavno otišao do obližnjeg parka i u njemu po običaju zatekao Rusa, pedesetih godina, gastarbajtera, krupne građe i svijetle puti, inače mirnog kao bubica, koji kako sam ranije zapazio, voli provoditi dane sjedeći uvijek sam na klupi ispod košćele, drveta nama skoro nepoznatog sa raskošnom krošnjom koja ljeti daje predivan hlad. Prije pola godine ruka mu je bila u gipsu i sa ozljedama na licu veoma je žalosno izgledao. Spuštene glave, kao da se stidi gledao bi zamišljeno u litrovku sa pivom mazeći je nježno kao da ne drži bocu već unuku u krilu. Danima sam bez pozdrava prolazio pored njega i razmišljao o njegovoj sudbini gastarbajtera na nekom od portugalskih gradilišta, koji eto zbog slomljene ruke više ne može da radi, a veliko je pitanje da li će ga netko ponovo primiti u tim njegovim godinama. I tako, jednog dana iz čistog sažaljenja mu priđoh, upitah za ruku i tako se upoznah s njim. Govorio je dobro portugalski, ali naravno sa akcentom. Reče mi da se napio, pao u metrou i slomio ruku. Od tada ne radi, a od čega živi - nemam pojma. Sjedi dakle besposlen na klupi i „lijeći“ se litrovkama piva, kojih, kako mi je rekao dnevno popije najmanje deset. Požalio mi se kako ga je srce jednom uhvatilo i kako bi zbog toga možda trebao manje piti. Kada mu je pozlilo, neki mu je drug dao svoju tabletu za srce i da mu nije dao, kako mi reče, tko zna da li bi preživio. Rekoh mu, kako bi mu najbolje bilo da nastavi po starom, dakle pivskom terapijom, da ne uzima bezvene tablete, za koje ne zna ni kako se zovu, i da na srce ne misli. Naravno da sam mu to rekao iz čiste, možda ne baš prikladne zezancije, što mi je od moje supruge, koja ga je kao i ja sažalijevala, već bilo zamjereno. Moje društvo mu je očigledno prijalo, jer više nije sjedio usamljen na klupi, a ja sam ga usto stalno zezao i nečim podbadao. Malo po malo počeo me je čašćavati, ali ne pivom već mi je donosio mini flašice Martinija, koji da Ti pravo kažem ne volim. Tog dana popijem ih nekoliko i osjetih kako mi se smantalo u glavi. Pošto mi se smantalo, sve što ću Ti dalje napisati ne uzimaj za ozbiljno, jer ni sam ne znam kako je na stvari sve bilo.

I tako, poslije popijenih Martinija, oprostih se od Rusa i onako smantan, imao sam namjeru da odem kući, ali naletjeh na Zea i Silvinu. Mimo svih običaja bili su neobično veseli. Silvina se šepurila sjedeći u a la mornarskoj majici. Pošto sam i ja bio „raspoložen“ sjedoh pored njih, a zbog čega su bili veseli uskoro sam saznao. Upitah ih kako su? Na moje pitanje Ze mi odgovori, ali tako što je svaku riječ izgovorio sa škljocanjem jezikom. Pogledah ga u čudu, a Silvina se dade u smijeh. Poče se i Ze smijati, ali dok se smijao nije škljocao. Htjedoh brže bolje da odem, ali me Ze, škljocajući jezikom zaustavi, pitajući me nešto bez veze. Na to se Silvina ponovo zavali u smijeh, Ze za njom, a da ti pravo kažem zavalim se i ja. Mogu Ti reći, prijatelju, kako se odavno nisam tako ismijao. Sve pokušavam pitati Silvinu što se dešava sa njenim mužem. Vidjevši moje upitnike u očima, ona zamoli Zea da za trenutak zašuti i onda mi pred njim reče:
- Baš smo se vratili od psihijatra. Najprije smo sjedili u čekaonici, a Ze je kao uzinad navalio da govori i naravno škljoca jezikom, a ja pucam od smijeha. Ali, srećom sa nama su sjedili pacijenti, a kakvi i sam možeš pretpostaviti. U tom trenutku ona zavrti rukom, baš onako kako i mi vrtimo, kad hoćemo da kažemo da je neko mahnit.

Nastavi: – Međutim, najgore se desi, kad smo ušli kod doktora. Pita ga doktor što mu je, a on škljoca li škljoca. Ja se odmah zavalim u smijeh, Ze za mnom. Gledam u doktora i vidim kako se i on cereka. Nekako se pribra i sugestivnim glasom, onako kako već oni umiju, zamoli Zea, da više ne progovara niti jedne riječi, jer se mora skoncentrisati. Gledao je nešto po kompjuteru i nakon nekog vremena progovori: - Mislim, da znam u čemu je njegov problem. Vaš muž je dobio sindrom najstarijeg naroda na svijetu! Izgleda da mu se aktivirao jedan gen koji je naslijedio od jednog crnačkog plemena iz južne Afrike. Lijeka nema, ali mislim da će mu to proći samo od sebe. Reče mi i ime tog plemena, ali sad da se ubijem, ne mogu da se sjetim.

Skrenu pogled na Zea i upita ga: - Je li Ze, pa ti bi mogao znati kako ti se rodbina zove?

Htjede nešto još dodati, ali se u tom trenutku Ze zacrvenjevši se kao rak počeo sav tresti. Jadan Ze, nije mu trebala to reći, jer sam znao koliko su mu crnci bili „dragi“ i koliko se napatio s njima, dok je dvije godine ratovao u Gvineji Bisao. Ali, bilo je već kasno. Napuhavši se kao žabac, napade Silvinu preda mnom i nagrdi je svakojakim riječima, a usput i doktora napade. Na kraju zaprijeti da mu više nikada u životu neće otići, a ni one tri tabletice koje mu je prepisao prestaće da pije. Očigledno je bio pod jakim stresom.

Kao što vidiš situacija baš i nije bila jako prijatna i bilo bi normalno da zašutimo i pokušamo na sve moguće načine umiriti izbezumljenog čovjeka. Međutim, umjesto da zašutimo Silvina i ja smo se sasvim spontano počeli na sav glas smijati, jer što se desilo? Dok je vikao, Ze je prestao škljocati jezikom! Bio je oporavljen mnogo brže nego što je itko mogao pomisliti.

Odoh kući. U glavi mi se i dalje mantalo i usput sam razmišljao što ću reći ženi, jer ako joj kažem istinu kako me je Rus čašćavao napašće i mene i Rusa, a ako joj ispričam za Silvinu i Zea, reći će mi da sam lud. No žena je bila tog dana miroljubiva pa me za Rusa nije napala i čak rekla kako bi mu slijedeći put mogao odnijeti pitu koju će ona napraviti. Za Silvinu i Zea nisam joj ni riječi progovorio. Vrtjelo mi se u glavi pa sam legao i kako sam legao prespavao sam cijelo poslije podne i cijelu noć.

A, ujutro kad sam se probudio počeo sam razmišljati o proteklom danu i pitati se da li se ona epizoda sa Zeom i Silvinom zaista dogodila ili je to bio samo moj san. U potrazi za odgovorom uhvatih se kompjutera i potražih na njemu informaciju o najstarijem narodu na svijetu. Brzo je nađoh. Uslijedilo je pravo iznenađenje. Bili su to Kojsanci iz Namibije (eng. Choisan) stari 100 hiljada godina. Čitam dalje na Wikipediji: Kojsanski jezik je poznat po svojim kliktavim suglasnicima (hrvatska stranica). Odoh na You Tube, ne bi li čuo kako govore i uporedio sa govorom Zea. Volio bih da i Ti pogledaš. Dobro ćeš se nasmijati.   https://www.youtube.com/watch?v=9SVsxKCLmC4

Oraspoložio sam se i pomislio: - Kako bi bilo dobro kad bi i naši narodi, već kad su toliko stari, bili tako dobroćudni, veseli i nasmijani, kao što su i oni? Misliš li i Ti tako?

Onako raspoložen i nasmijan krenuo sam u dalja istraživanja, ali bi bilo bolje da nisam, jer me zamalo srce ne strefi. Koju sam glupost učinio kada sam otišao na spisak najstarijih živućih naroda na svijetu. Gledam na prvom mjestu Kojsanci (100 hiljada stari), zatim vaši Aboriđani, stari 82 hiljade, Baski stari od 12 do 16 hiljada i poslije njih (dalje bez godina), Kinezi, Asirci (narod sa Bliskog istoka), Etiopljani, Jevreji, Jermeni, Grci… Sigurno sam i tebe dobro oneraspoložio, jer kao što uviđaš na spisku nema nijednog od naših naroda. A da su ih uvrstili osvojili bi zlatnu medalju u Europi, a u svijetu bi, garant, osvojili još i brončanu! Koji bezobrazluk, koja diskriminacija i sram ih bilo što ne čitaju naše novine i knjige naših znanstvenika.

Što bi mogao dodati i reći na sve ovo i na ovaj svjetski bezobrazluk? Ja nemam riječi.

Dragi i dobri prijatelju. Pozdravljam te, a pozdravi mi (poselami) i Bingo efendiju, ako ga vidiš.

Tvoj Ivan

 
Još jedna laž "doktora nauka" Hasana Alijagića
Nedjelja, 15 Listopad 2017 19:50

 

Westfield Shopping CentreStani malo barun Münchausenu, i mi lažovčinu za trke imamo!!!!

Zijad Haračić, Sydney

Dakle, da vidimo šta podaci dostupni na Internetu kažu, ima li igdje “doktora“ Hasana Alijagića ili njegove dvije firme „Complete Construction Engineering“ i firme „Complete Construction Engineering Ltd.“ u projektu rekonstrukcije Westfield trgovinskog centra u Sydney-u.

https://en.wikipedia.org/wiki/Westfield_Sydney

Investor: Scentre Group ( https://en.wikipedia.org/wiki/Scentre_Group

Design architect: Westfield Design and Construction, 100 William Street, Sydney, NSW, Aust.

Consultants:

Izvor: https://architectureau.com/articles/westfield-sydney/project-credits/

Uspješno pretraživanje na Internetu zahtijeva dosta strpljenja i upornosti, ali i znanja kako pretraživati, koje ključne riječi koristiti, te profesionalno korištenje logičkih operatora. U svakom pretraživanju treba zadržati stanovitu dozu nepovjerenja u dobijene rezultate. Ponukan tim, daljim pretraživanjem sam prvo došao do email adrese firme John Wardle Architects , glavne projektantske kompanije.

Tako važan učesnik u projektu, kao sto je „doktor nauka“ Hasan Alijagić sebe predstavio, bi morao biti poznat glavnoj arhitektonskoj kompaniji

-----------------------------------------------------

From: Haracic, Zijad

Tue 29/08/2017 5:21 PM

To: enquiries@johnwardlearchitects.com;

Dear Sir/Madam, 

I came across of information that your architectural bureau together with Westfield Sydney Development dept. did reconstruction of their Shopping Center sometimes in 2010-2012.
I am teaching Engineering Studies, among others Civil Engineering as well. I have decided to use that building (Westfield -Sydney, Pitt Street) as a base on which will teach students about all other civil engineering topics (truss analyses, stress and strain, uniformly distributed load, banding stress, concrete and its properties, reinforced, prestressed and post stressed concrete etc.)
I also came to info that one of probably many businesses which took a part in that reconstruction was Complete Construction Engineering or Complete Construction Engineering Pty. Ltd. As per this info the company seems to be in a nearby the school neighbourhood so it would be a great opportunity to contact them and see about visit.

Could you please advise me if I am on a good track, that your company was executor of the Westfield reconstruction project and if correct do you have somewhere registered mentioned business (company) as your co-operator or subcontractor in the project? If so, contact details with the business will be highly appreciated.  

 

Kind regards.

Zijad Haracic
Engineering Studies teacher

______________________________________________________________________

Odgovor:

From: Justine Makin <justine.makin@johnwardlearchitects.com>
Sent: Thursday, 21 September 2017 1:30 PM
To: Haracic, Zijad
Subject: RE: Enquiries

Zijad,

 

I can only suggest that you call Scentre and explain you would like to talk to someone in the Design & Contruction team. They may be able to point you to the Engineering team for the project. Good luck.

  

Regards,

Justine Makin

John Wardle Architects 
25 Rokeby Street 
Collingwood Victoria 
3066 Australia

Telephone

+61 3 8662 0400

From: Haracic, Zijad

Thu 21/09/2017 2:12 PM

Thank you Justine, I did exactly that. I am now in contact with one of their engineers.

Kind regards.

Zijad Haracic

Evo sta su odgovorili iz Scentre Group tj. njihov Design & Contruction team/Engineering team for the project:

===============================================================

Subject: Enquiry

From: Haracic, Zijad

Thu 21/09/2017 11:32 AM

To: ssam@scentregroup.com;

 

Hi Steven,

As per our today's phone conversation here is copy of the paragraph which I came across where Mr. Alijagic from Complete Construction Engineering said his company took a part in reconstruction of Westfield Shopping Center in Sydney City, Pitt Street. Text is in Bosnian language, however I highlighted with yellow the sentence where it is said "For example reconstruction of "Westfield" shopping center in Pitt Street in a heart of City which I was working on."

As I already mentioned to you, I teach Civil Engineering among other areas of engineering and would like to create a main project for my senior students around reconstruction of Westfield Center in Sydney City. This company seems to be in one of nearby suburb to our school so an excursion to there would be of my interest.
Could you please help with this Enquiry finding how mentioned company was a part of reconstruction, better saying what work was done by the company (e.g. architectural plans, structural calculations, or concreting, painting etc.) It would help me to consider what benefit my students could have of excursion there.

If you also have any contact details with the company it will be highly appreciated if you provide to me.
Kind regards.

Zijad Haracic

MR. ALIJAGIĆ: -Nema tu nikakve misterije, sve je bazirano na egzaktnoj nauci, proračunima, standardima i konkretnim tehničkim uslovima. Ili to znaš uraditi ili ne. Ali ako baš insistiraš, ne bježim ja od izazova i odgovornosti. Naprotiv. I tačno je da postoje konstrukcijski komplikovani projekti koji odstupaju od rutinskog inženjerskog dizajna. Na primjer rekonstrukcija “Westfield”- šoping centra u Pitt street-u u centru City-a, koju sam radio. Siguran sam da si tu više puta ulazio da kupiš ponešto. Po pravilu, rekonstrukcija je uvijek mnogo teža i komplikovanija nego projektovanje novog objekta. Kompletna postojeća konstrukcija mora biti statički provjerena prije bilo kakve predpostavke konstrukcijskog rješenja dijela koji se dograđuje. Mnoge varijable koje su usvojene kao egzaktne, koriste se u daljim proračunima.
Takođe, sa stanovišta strukturalnog inženjerstva zahtjevne su i noseće konstrukcije velikih raspona i transfer bimova kod kojih se koriste složene “pre-stressing, pre-tensioning i post-tensioning” metode. Mi gotovo rutinski projektujemo takve konstrukcije na kojima premoštavamo raspone do tačno 31.75 m, bez ikakvog centralnog rasterećenja. Lakoća s kojom te stvari rješavaš dolazi sa iskustvom. A znaš i sam, u tehnici je svaki uspješno završeni objekat nova referenca. U svijetu biznisa se to sa pažnjom prati.

---------------------------------------------------------------------------

ODGOVOR NA UPIT:

RE: Enquiry

Steven Sam <SSam@Scentregroup.com>

Thu 28/09/2017 12:13 PM

To: Haracic, Zijad;

Hi Zijad

Unfortunately I cannot locate any information in relation to Complete Construction in our system.

Apologies that I could not be of assistance.

Kind Regards

 Steven Sam

Services Engineering Manager

Scentre Group Design



Urednikov dodatak:

Aaaaa, sram (h)ih bilo!

Nigdje među onim što su radili na Westfield Shopping Centru u Sydney-u nema našeg “doktora nauka, magistra nauka (???, provjera slijedi), maturanta Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, nositelja svih mogućih pojaseva u karateu, itd.itd., razularenog mega-lažova Hasana Alijagića.

Misteriozno, zar ne?! Ali je još misterioznije zašto Hasan Alijagić ovoliko laže, baš na kamare???

Šta li mu je rezon i šta s time želi postići?

Nije džabe ona narodna uvijek aktuelna: "Ko laže, taj i krade". Dakle, ko puno laže, taj "morebit" i puno krade.

Idemo dalje.

(nastavlja se)

 

 
Osvrt doktora Muhameda Borogovca
Nedjelja, 15 Listopad 2017 16:36

 

Muhamed BorogovacEvropska asocijacija arheologa: Osmanagićeve “piramide” su okrutna prevara naivnog naroda "

Dr sc. Muhamed Borogovac


Svi znamo za "Stonehenge". To je niz uspravnh kamenih pravougaonika poredanih u krug. To je baština cijeloga svijeta i pod zaštitom UN-a, samo zato što je to jedna od najstarijih "građevina". Budući da se radi o arheoloskom spomeniku, da bi ga konzervirali, naučnici su zahtijevali da se zabrani i hodanje ljudi u blizini Stoneheng-a, i zaista ne smije se prići blizu ni da se slika. Naime, ako bi ljudi hodali u blizini, zemlja bi se vremenom slijegala i postepeno bi se izgubila autentičnost Stonehenge-a. Ima i u Bosni i Hercegovini spomenika pod zastitom UN-a.

Svjetski naučnici, uključujuci i arheoologe su se davno izdigli iznad nacionalnih strasti i sve što zaista vrijedi u svijetu svesrdno prihvataju i čuvaju. Kada je Osmanagić objavio da je otkrio te svoje navodne piramide, arheolozi cijeloga svijeta su pohitali u ushićenju za jednim takvim gigantskim otkrićem. I kada su to pogledali svojim sturčnim očima razočarano i indignirano su se razišli, jer su odmah shvatili da se radi o prevari jednog šarlatana. Srećom, objavili su svoje stručne ocjene. Tako je Osmanagićevo kopanje po “dolini piramida” u svijetu okarakterisano kao buldožerisanje po Stonehenge-u, da bi se dokazale neke tajne odaje nekog izgubljenog drevnog čudotvorca. (Garrett Fagan, sa Pennsylvania State University kazao je za New York Times: “It’s as if someone were given permission to bulldoze Stonehenge to find secret chambers of lost ancient wisdom underneath.”)

A evo šta Evropsko udruženje Arheologa zvanično kaže o "piramidama":

"Osmanagic's claims have been repeatedly condemned by qualified scientists and archaeologists. Seven leading European archaeologists issued a European Association of Archaeologists Declaration stating:

We, the undersigned professional archaeologists from all parts of Europe, wish to protest strongly at the continuing support by the Bosnian authorities for the so-called "pyramid" project being conducted on hills at and near Visoko. This scheme is a cruel hoax on an unsuspecting public and has no place in the world of genuine science. It is a waste of scarce resources that would be much better used in protecting the genuine archaeological heritage and is diverting attention from the pressing problems that are affecting professional archaeologists in Bosnia-Herzegovina on a daily basis.[Citat iz Wikipedije]"

Dakle, evropski naučni arheoloski autoriteti su zvanično okarakterisali Osmanagićev rad kao "okrutnu prevaru naivnog naroda" itd.. 

Kada će se jednom nase vlasti smilovati na vapaje BiH i svijetske naučne javnosti da se prekine sa Osmanagićevim šarlatanskim uništavanjem vrijednog arheološkog blaga Bosne i Hercegovine iz anitičkog vremena i srednjeg vijeka u okolini Visokog. Naime, Osmanagić pravi ogromnu štetu jer otkopava arheološko blago Bosne i Hercegovine i otkopine tumači nestručno, u skladu sa njegovom prevarom o navodnim piramidama. Nauku pretvara u nenaučnu fantastiku, tj. nadrinauku koju naravno ozbiljni naučnici nikada neće priznati, čak neće ni da gube vrijeme na tu budalaštinu. To što svijet neće da prizna to bulažnjenje, Osmanagic tumači teorijom zavjera, da je to zato što svijet mrzi muslimane. Pa te navodne piramide, s obzirom na njegove tvrdnje da su stare hiljadama godina, nemaju veze sa islamom, zašto bi ih onda svijet ignorisao. Osim toga, kako svijetu ne smetaju egipatske piramide, i one su na teritoriji muslimanske države? A Osmanagić tim otkopavanjima nepovratno upropaštava potencijalna naučna otkrića iz istorije Bosne, jer im daje pogrešna objašnjenja u skladu sa njegovim fantazijama. Najmanje je bitno koje pare Osmanagić koristi (kažu donacije, a ne državne pare). Najbitnije je da se zaštiti arheolosko blago Bosne i Hercegovine od ovoga stetočine i prevaranta.

Najnovije vijesti su da se Semir Osmanagić sa arheologije prešaltao na bionergiju, tj. tajanstvene zrake koje zrače iz "piramida" i koje tobože imaju ljekovita svojstva?! Znači, kao i svaki drugi prevarant, prebacuje se na nadrimedicinu jer je shvatio da je ljudsko zdravlje najplodnije polje za prevaru, da će najlakše tu naći krda nepismenih i bolesnih ljudi koji će mu vjerovati. Međutim, ni tu nije originalan, jer odavno hodže daju zapise i "liječe" naš neškolovani svijet, a u novije vrijeme tu su se istakli hodže kao Torabi, koji su već osvojili to tržiste nepismenih BiH - masa.

(Preneseno sa sajta „Bosanski Kongres“)

 
Čudnovate zgode i nezgode inženjera Alijagića
Petak, 13 Listopad 2017 16:01

 

Hasan Alijagic -1Hasan Alijagić – još jedna laž iz njegove, izgleda, prebogate riznice

Zijad Haračić, Sydney

(Ma, izleda je.e se inžinjera Hasana što je provaljen kao wholesale lažovčina. On se na slici hakaće i smišlja ili neku novu titulu ili bilo kakav poduhvat dostojan "čovjeka za sva vremena" kako ga ola(h)ko nazva voditelj intervjua Mr M.M)

U dosadašnjim epizodama raskrinkavanja laži plasiranih u tekstu “Čovjek za sva vremena- Hasan Alijagić”:

1-Dokazano je da HA laže kad se bahato predstavlja kao doktor nauka sa Charles Sturt University sa tezom “Analitički osvrt na povezanost fiziologije srčanog mišića i cirkulacije krvi sa tjelesnim pozicijama i aktivnostima u toku jednog namaskog ciklusa” tj. “Analytical review of the connection between physiology of the heart muscle and blood circulation with physical positions and activities within one prayer cycle”. Pogledati ovdje

2-Dokazano je da laže kad se predstavlja kao  maturant Franjevačke klasične gimnazije. pogledati ovdje .

3-Dokazano je da je HA slagao da on i njegova firma usko surađuje u edukaciji budućih inženjera sa University of Technology Sydney. Pogledati ovdje

Neumitno se pred sve nas postavlja pitanje ko će išta vjerovati Hasanu Alijagiću poslije toliko njegovih laži. Smatrao sam da ne bi bilo na odmet da malo više saznamo o ostalim tvrdnjama iz pomenutog intervjua. Za početak sam izabrao tvrdnje o „grandioznim objektima“ koje samozvani „doktor islamsko-inžinjerskih nauka“ navodi kao svoje referentne projekte.

Da najprije vidimo šta „doktor nauka“ kaže sam o tome (citat tj. copy-paste iz interview-a):

Interviewer: Iz ovoga što sam vidio, stiče se utisak da pokazuješ poseban interes za projektovanje konstrukcija velikih raspona između nosećih stubova kao što su sportske
hale, kupole crkava, džamija i sličnih monumentalnih građevina. Tu su i imena nekih veoma poznatih Sydney-skih objekata. Je li tačno da mnogi stručnjaci iz ove oblasti vole
da to neko drugi uradi umjesto njih? Radi li se tu o “critical engineering assessment”-u, kritičnoj inženjerskoj procjeni, gdje pored znanja treba i određena doza hrabrosti i samouvjerenosti?

MR. ALIJAGIĆ: -Nema tu nikakve misterije, sve je bazirano na egzaktnoj nauci, proračunima, standardima i konkretnim tehničkim uslovima. Ili to znaš uraditi ili ne. Ali ako baš insistiraš, ne bježim ja od izazova i odgovornosti. Naprotiv. I tačno je da postoje konstrukcijski komplikovani projekti koji odstupaju od rutinskog inženjerskog dizajna. Na primjer rekonstrukcija “Westfield”- šoping centra u Pitt street-u u centru City-a, koju sam radio. Siguran sam da si tu više puta ulazio da kupiš ponešto. Po pravilu, rekonstrukcija je uvijek mnogo teža i komplikovanija nego projektovanje novog objekta. Kompletna postojeća konstrukcija mora biti statički provjerena prije bilo kakve predpostavke konstrukcijskog rješenja dijela koji se dograđuje. Mnoge varijable koje su usvojene kao egzaktne, koriste se u daljim proračunima.

Takođe, sa stanovišta strukturalnog inženjerstva zahtjevne su i noseće konstrukcije velikih raspona i transfer bimova kod kojih se koriste složene “pre-stressing, pre-tensioning i post-tensioning” metode. Mi gotovo rutinski projektujemo takve konstrukcije na kojima premoštavamo raspone do tačno 31.75 m, bez ikakvog centralnog rasterećenja. Lakoća s kojom te stvari rješavaš dolazi sa iskustvom. A znaš i sam, u tehnici je svaki uspješno završeni objekat nova referenca. U svijetu biznisa se to sa pažnjom prati.

Ima li na ovom svijetu ijednog razumnog stvorenja koje ne bi iz navedene tvrdnje zaključilo da je imenovani na projektu rekonstrukcije “Westfield”- šoping centra u Pitt street-u u centru City-a bio alfa i omega cijelog projekta.

Jer zaboga: “sve je bazirano na egzaktnoj nauci, proračunima, standardima i konkretnim tehničkim uslovima. Ili to znaš uraditi ili ne.“

Pa nastavlja: „rekonstrukcija “Westfield”- šoping centra u Pitt street-u u centru City-a, koju sam radio....“.

I još dodaje: „...rekonstrukcija je uvijek mnogo teža i komplikovanija nego projektovanje novog objekta. Kompletna postojeća konstrukcija mora biti statički provjerena...“.

Pa još nastvalja: „...sa stanovišta strukturalnog inženjerstva zahtjevne su i noseće konstrukcije velikih raspona i transfer bimova kod kojih se koriste složene “pre-stressing, pre-tensioning i post-tensioning” metode.”

I produžava: “Mi gotovo rutinski projektujemo takve konstrukcije na kojima premoštavamo raspone do tačno 31.75 m, bez ikakvog centralnog rasterećenja. Lakoća s kojom te stvari rješavaš dolazi sa iskustvom.”

Da bi na kraju poentirao kako i dolikuje: “U svijetu biznisa se to (da li znaš ili ne -op. Z:H.) sa pažnjom prati.”

U sljedećem nastavku ove uzbudljive serije, da ga ne nazovem tsunamija laži, malo ćemo više saznati na koju kompaniju tj. projektnu kuću se lanac trgovačkih centara Westfield oslanja kada izvodi svoje razvojne projekte i koje su firme bile angažovane na gradđevinskim, strukturalnim i ostalim poslovima na rekonstrukciji Westfield-a u Sydney-u.

Bit će zanimljivo vidjeti i da li ta projektna kuća zna za imenovanog i njegovu kompaniju, a i kakav im je odgovor na moj upit o učešću “doktorove” firme u tako obimnom razvojnom projektu.

Nećete dugo čekati. Pristavljeno je, samo da malo prokrčka.

 
Dođosmo do 3.000 priloga
Četvrtak, 12 Listopad 2017 10:17

 

3000Poštovani posjetitelji portala “Bošnjačko oko”,

Ovaj kratki tekst je samo podsjećanje da smo stigli do 3.000 – tog priloga.

OKO ne bi moglo opstati bez učešća mnogobrojnih suradnika koji su svojim tekstovima (pričama, komentarima, osvrtima, poezijom, itd.) obogatili njegov sadržaj. Kao urednik sam zaista dužan da se od srca zahvalim svim suradnicima čija bi puna lista imena bila podugačka. Nadam se da mi neki neće zahatoriti što ću u ovoj jubilarnoj prigodi spomenuti samo one koji su dali najviše veoma čitanih priloga.

Posebnu zahvalnost najprije dugujem jednom samozatajnom gospodinu, čovjeku što je za “na ranu priviti”, a koji živi u Australiji i bez čije tehničke pomoći OKO ne bi nikad ni “progledalo”. Pomoć tog skromnog čovjeka, profiliranog intelektualca, bila je zaista nesebična. Ispočetka sam pokušavao da ga barem u skromnoj mjeri nagradim za njegov golemi trud, ali uvijek je bilo JOK, neće, pa neće, i tako je moralo biti. Plaho bih volio navesti njegovo ime i prezime, međutim, poštujem njegovu želju da se njegovo ime ne spominje. Dragi moj jarane, hvala Ti na svemu.

Što se pak autora-suradnika tiče najprije bih se zahvalio mom dragom Sandetu Dodevskom iz Đenovića, Boka Kotorska koji je OKU podario pregršt predivnih priča. On je baš moja generacija, pa smo se počesto znali dopisivati naglašavajući da “nejma udarca brez starca”! U zadnje vrijeme Sande se ne javlja sa prilozima. Dobio sam na desetine zabrinutih upita što nam nema Sandeta na OKU? Razlog privremenog mirovanja u pisanju je zdravstvene naravi. Međutim, milion posto sam siguran da će se njegovo stanje uskoro kompletno popraviti pa će nam opet slati svoje majstorske priče.

Nadalje bih se od srca zahvalio našem dragom Toniju Skrbincu, raji sa Bistrika (Memli Strane), a koji trenutačno živi u Maroboru. Džabe Toniju što je u Mariboru, kad ga Sarajevo stalno vuče, pa je, malo-malo, “dole”. Toni je autor dvije veoma zapažene zbirke priča, te niza priča objavljenih u “Oslobođenju”, a kao autor - “dingospo”, dakle prava raja, dao je neograničeno pravo da se na OKU objave sve njegove, uglavnom sarajevske priče pune nostalgije i slika događaja i ljudi, a što se ono veli, sve “bez pare dinara”!

Zahvalio bih se Jasni Šamić, doktorici Jasmini Hanjalić, Sašku Fetahagiću, mom dragom školskom drugu Ivanu Berisovu, Aljoši Mujagiću, dragom Kemi Huseinćehajiću, svakako Bingu – efendiji i svim ostalim koji su gradili ovu našu “svaštaru”. Lijepo molim da mi se puno ne zamjeri što zbog prostora u prilogu - jubilarcu ne mogu navesti sve autore – suradnike – pa kažem HVALA VAM SVIMA!!!!

Zahvaljujem se i mnogim komentatorima koji su na pristojan i korektan način izražavali svoja mišljenja, a takvi su manjina (oko 10%) u odnosu na masu vulgarnih, prijetećih, psihopatoloških “komentatora” čiji su osvrti završavali sa jednostavnim “delete”. A da su me neki uspjeli nasikirati – priznajem da jesu. Halal im bilo!

Šta da kažem o broju stvarnih posjeta?

U prve dvije godine OKO je imalo preko 3 miliona genuine posjetitelja. Naime, brojač je bio takav da kad netko “klikne” na neki tekst, može “klikati” sto puta dnevno, a samo mu se prvi “klik” pika u 24 sata. Onda rekoh mom jaranu koji mi je bio i ostao desna ruka u tehničkoj podršci: “Jarane, ma šta ćemo više brojati posjete i ponovo vrtiti od jedan do tri miliona? Nisu nama bitni brojevi, već oni ljudi kojim se OKO sviđa. Gradimo OKO za njih, a oni nisu brojevi!”

Tako, ne bih sada nagađao koliko je ukupno posjeta bilo, ali kad vam reknem da su pojedinačni prilozi “otvarani” i po 40.000 i više puta, dovoljan je pokazatelj da imamo dosta vjernih čitatelja.

OKO je najviše čitano u Bosni i Hercegovini, onda u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, a dalje slijede Australija, USA, Velika Britanija, Njemačka, Švedska, Austrija, Slovenija, Švicarska, Danska, Kanada, Holandija, Francuska, Norveška, Belgija, Italija, itd.

Kao vlasnik i urednik OKA imao sam na desetine ponuda za objavljivanje pristojno plaćenih reklamnih bannera, međutim, od prvog dana sam se čvrsto odlučio da OKO bude potpuno nekomercijalni portal i tako će biti i dalje. Sve sam financiram i nema nikakvih problema.

Pošto sam čovjek u kasnoj jeseni života znam da se bližim izlaznim vratima pa ću uskoro početi tražiti nekog entuzijastu koji bi polako preuzeo, kako ulogu urednika, tako i vlasnika koji ne bi trošio ni centa, ni kaema, za održavanje OKA jer bi sve troškove plaćao ja, dok sam živ, a kasnije moja starija kćerka.

Ipak, nadam se da ću valjda doživjeti još makar hiljadu priloga u ovoj našoj opuštenoj “svaštari”.

Srdačno vas sve pozdravljam i napominjem da sam spreman akceptirati svaku konstruktivnu kritiku i dobronamjernu sugestiju kako da još bolje unaprijedimo ovaj skromni portalčić.

Nadan Filipović, Perth, Western Australia, 12.10.2017      

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search