LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Sarajevske zvijezde potamnjelog sjaja
Utorak, 20 Kolovoz 2019 09:36

 

ZvijezdeSARAJEVO I NJEGOVE ZVIJEZDE: BREGA, ČOLA, DŽINOVIĆ, NELE, ĐURO

Mersiha Drinjaković, Sarajevo

Ako se složimo da su u Sarajevu, ali i u BiH danas neupitne muzičke zvijezde Dino Merlin i Halid Bešlić, svako na svom žanrovskom polju, možda bi dobro bilo analizirati ostatak zvjezdanog establišmenta koji je potekao iz bh. prijestolnice (ali danas ne živi ovdje) i odnos medija prema njima.

Dino i Halid žive u Sarajevu, pa su u medijima stalno ili povremeno, u zavisnosti od toga šta sami žele ponuditi kao informaciju, odnosno, šta konzumenti njihovog sadržaja žele čuti od njih. A šta je sa Goranom Bregovićem, Zdravkom Čolićem, Harisom Džinovićem, Neletom Karajlićem, Brankom Đurićem Đurom…? Odnos prema rodnom gradu (posebno u vremenu opsade) i proteklom ratu uveliko je protekle dvije decenije diktirao medijski odnos prema pobrojanim zvijezdama.

U slučaju Gorana Bregovića u tekstu za Analiziraj.ba pod naslovom  DUGA I USPJEŠNA KARIJERA GORANA BREGOVIĆA: Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo ovim se, dijelom, bavio i kolega Dragan Golubović: „U intervjuima tokom rata, a i poslije, uglavnom bi zauzimao neutralan stav u smislu da to nije njegov rat. ‘Ja sam imao tu komotnu poziciju da mislim sa distance jer sam bio u Parizu; da sam bio u Sarajevu i da su pucali po meni, vjerovatno bih imao neku drugu poziciju’, rekao je Bregović u emisiji Nedjeljom u dva.“

U Bregovićevom intervjuu sarajevskim Danima Senad Pećanin se dotakao i ove činjenice.

DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu tokom tri i po godine njegove opsade.

BREGOVIĆ: Pa, šta sam ja mogao uraditi?

DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd već drugog dana nakon početka njegovog bombardovanja – napravio si veliki koncert u Solunu.

BREGOVIĆ: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu.

DANI: Nego za koga?!

BREGOVIĆ: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu.

DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu?

BREGOVIĆ: Kakvu sam priliku imao?

DANI: Istu kakvu i svi ostali muzičari. Svi su bosanski muzičari pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe.

BREGOVIĆ: To znači da ja u tom trenutku stajem na stranu Alije Izetbegovića, što mi ne pada na pamet.

O ovom Pećaninovom intervjuu, koji je završio na naslovnici tadašnjih Dana s porukom „Nisam htio svirati za Alijino Sarajevo“ pričalo se mjesecima, pa i godinama. Ali je Brega ipak uspio, i uz pomoć medija, približiti se Sarajevu, prije osam godina dobio ličnu kartu s adresom prebivališta, stalno je prisutan ovdje, bilo lično bilo medijski. Danas već priprema novi pohod na rodni grad: spektakl u najavi pod imenom „Tri pisma iz Sarajeva“ za kraj augusta. Mediji mu ovdje izlaze ususret, recimo, Dnevni avaz voli pisati hvalospjeve o njemu – pa to nije propustio ni ovaj put u tekstu Neko sa strane našao bi mu mnogo mana, a ja bezuslovno volim Sarajevo: „Kada se ime Gorana Bregovića (68) nađe u knjizi 101 umjetnik kojeg morate čuti prije nego što umrete autora Ricarda Cavola, rame uz rame s Mozartom, Elvisom Presleyjem, Nirvanom, Frenkom Sinatrom, Beatlesima… pa kad se tome doda da je Brega počasni građanin Buenos Airesa, Atine, Praga, Tirane, pa da je počasni doktor Univerziteta u engleskom Sheffieldu, da su ga francuske vlasti odlikovale Ordenom viteza umjetnosti te da je bio u konkurenciji za nominaciju za prestižnu muzičku nagradu Grammy… samo dušmani mogu odmahivati glavom na notornu istinu – da je Brega jedan jedini muzičar s prostora bivše Jugoslavije koji je ostvario svjetsku karijeru.”

 
Krik Emira Hadžihafizbegovića
Ponedjeljak, 19 Kolovoz 2019 08:35

 

Emir HHBTekst Hadžihafizbegovića o Bošnjacima: Vi, Bošnjačka inteligencijo! Vas pozivam

Emir Hadžihafizbegović

“Bošnjačka ulema bije se za pare, Bošnjački ministri kradu, Bošnjački generali kriminalci u Krajini, Bošnjaci pomeli tri hiljade Srba u Sarajevu, Bošnjačke firme švercerske, Bošnjačka Armija klala po Grabovici, Bošnjaci u federalnom MUP-u nesposobni, djeca iz mješanih brakova nepoželjna u Bošnjačkoj vojsci, Bošnjaci majoriziraju Hrvate u Travniku i u Varešu, Bošnjački primitivizam napunio Skenderiju uživajući uz Jusufa Islama, Bošnjaci dižu ruke za Velibora Ostojića, Bošnjačka žena umotana poput utvare baulja Titovom. E, pa neka vam Bošnjaci, nek’ vam gaze zastavu kad ste ovako nakaradan narod…”

Ne foliramo kad volimo

Eto, tako o tebi pišu “vakumirani” bošnjački insanu. O tebi koji si protjerivan, klan, ponižavan, o tebi koji si na rukama nosio mrtvo dijete i koji si tražio da sa ubicom popiješ kahvu kako bi ga upitao za razloge pucanja u lubanju tvoje ćerke, o tebi kojeg su u Batkovićima razapinjali između dva džipa, o tebi koji si oslobađao Vlašić i bosom nogom Unu gazio, o tebi koji si Pejanovića pazio bolje od rođene matere, o tebi koji voliš ilahiju i kome su silovali majku, o tebi kojem djeda i nenu sahranjuju na groblju za “auslendere” sa pogledom na sidnejsku operu, o tebi koji ibadetiš i Bajrame dočekuješ u Oslu i Stockholmu, o tebi koji ne foliraš kad kažeš da voliš Jovu Divjaka, Dragana Vikića i Nenada Markovića, o tebi koji si se sa svojim dostojanstvom popeo na vrh civilizacijske piramide.

Ti, eto, imaš takve prvake kojih treba da se stidiš. I defetizam je tvoja određujuća kategorija i da se, kojim slučajem nisi odbranio i sačuvao domovinu, nikada nijedna ružna riječ s početka ovog teksta o tebi napisana bila nebi.

E, zato što si takav, Bošnjače, što nije bilo po nečijem, zato što te je tvorac “Islamske deklaracije” poveo u najslavniju epopeju nacionalne samobitnosti, zato što je prekrižio nečiju geopolitičku matricu po kojoj si, Bošnjače, kozmetička greška i strano tijelo, na transferzali Atina-Beč, zato što u svoju malu zemlju dovodiš Pavarottija, Milansku skalu, Kasparova i Bono Voxa i zato što si ustvari jedan dobar narod, a nečiji koncepti ne trpe dobre narode, ne trpe one koji tepsiju krompiruše podijele sa kompletnim haustorom i koji od svoje bijede, negdje na putu Tuzla-Teočak, pristave kahvu i iznesu hurmašice ekipi švedske televizije. Eto zato što si dobar, a ne pogan, zato što se ne uklapaš u nečiju sliku o Islamu i što ne mogu od tebe napraviti novi Alžir, moraš biti kažnjen. Ako ne u ratu, bićeš povaljen u miru.

U tu svrhu uradit će sljedeće:

Pod jedan: Priču o agresiji eufemizirati, odvlačeći je na kolosjek međunacionalnih sukoba.

Pod dva: Četverogodišnje orgijanje barbara po Bošnjačkoj koži amortizirati naručenim tekstovima o Kazanima i Grabovici.

Pod tri: Aktivirati Pejanovića, koji je najzad istjeran iz grma i čija skaradna poruka o tome kako će on lično krvavog vladiku Kačavendu vratiti u Tuzlu, a preko koje su Bošnjaci olahko prešli, samo potvrđuje tezu o srbima po zadatku, itd.

 
Sa naućenjakom Poprdanom
Subota, 17 Kolovoz 2019 17:55

 

Bingo-novaSpecialna teorija relativiteta nirvane akšamluka

Bingo efendija, školani online imam su tri šarene diplome, bogme

Esselamu alejkum draga braćo i sestre,

evo se javljam iz Bosnice naše kaharne đe sam došo kad sva dijaspora dolazi. Kupio sam na ćaršiji Đekinog dresa sa brojem 9 al ga neću ovda nosat već kase povratim u Kengurland.

Sijedijo tako pred akšam tako u Šete u kahfani Višegrad. Otišo tamo na sitni ćevap i taze somune. Sijeo i narućijo kad neko zove: “Mustafaaaa, Mustafaaaa…Mukiiii!” Pogledim malo višlje kad za jednim stolem sijedi nakav ćojk meni nepoznat, debo i podobro glavat, baš cvajglav kako švabe na njemaćkom kažu u Njemaćkoj. Pozentam mrven bolje…aaaa, pa to je moj jaran iz dijetinjstva Hamdica Hađihafizparmakbegović, zvati Poprdan. Išareti mi da dođem za odnjegamu sto. Šta ću podignemse i kod njega za hastal.

-Đes bolan ne bijo Poprdane. Jedva te poznah. Joj jesi debo! Štasto odase uradijo? Eto te širlji neg višlji.

-Ma moj Muki…od sijedanja je to, a i od jazuka. Znaš…ono jazuk na sahanu išta ostavit.

-Pa đe radiš moj si mi Poprdane?

-U kamcelariji sarajevskog muftijstva…kod Enesa.

-Ljevog Ljevaka?

-Ma Enes je ba profesor i pride doktor. Uznapredovo on pravo.

-Koga ba on ko doktor lječi?

-Nejma on pacjenata. On je doktor od nauke.

-Lječi daklem nauku. Od čega je lječi?

-Ma to se kaže tako…titula ba. Muki reis emeritus profesor i doktor od nauka, pa sadašnji reis Huso isto profesor i doktor od nauka, Ljevaka profesor i doktor od nauka, a ima još bukadar profesora i doktora u Islamskoj zajednici našoj, samo Ljevak mršav ko trijeska, a ostali sve debeli. Ako vako nastavimo doktorijate i profesore štamcat jamda ćemo za desetak godina preuzet sve katedre na Univerzitetu.

-Pa šta radiš u Ljevaka?

-Sijedim nako. Ne radim, samo sijedim i nekad kakog muhura udrim i štogoderce podapišem. Imam hejbet cajta pa se i ja poćeo bavit naukom da je i meni doktorijata se dokopat.

-Aaaa! Pa šta to naućno radiš?

-Znaš moj Bingo jako dobro da rakija i islam nemere bit zajedno, al kažu da ima nakav ajet da se rakija more koristit i konzumirat u naućne svrhe. I tako ja u naućne svrhe pravim jednu naućnu teoriju.

-Kaku ba teoriju?

-Specijalnu teoriju relativiteta disproporcije šljive u bokaliću i mezeta na sahanu s posebnim osvrtom na sitnovibracijone nirvane u situvacijama relaksacijonih akšamluka.

- Joooj…stander ba….zamanta mu se u glavuši. Šta to?

-Saću ja tebi obijesnit. Vidiš ovaj tefterćić?

-Vidim.

-Tu pišem statistićke rezulate.

-Šta zatefteruješ?

-Rezultate.

-Ćega ba rezultate?

- Nauke! Evo saću ti natenane obijasnit. Gledaj vako! Narućijo sam dvije dece šljive, one na mehke, već napolice, stoposto Šetovaća, pa za mezeta deset deka ukoso tanko sijećene suđuke, deset deka travnićkog sira, salatu od zrelog paradajiza sa nakriškatim crvenim lukom i zejtinom, posolito totale regulare, ono da pusti dobar saft, i svakako po somuna. Evo gledaj ovdi moje meze i bokalića i štanplića ovog najmanjog. Evo u bokaliću napolica pri dnu, a doćim ostalo više od pola mezeta. Gledaj sad. Saću ja popit jedan štanplić i umoćit ovo mrven somuna što je ostalu u saftu od salate.

 
"Drama" pored bazena
Petak, 16 Kolovoz 2019 18:44

 

Na bazenuŠuti i plivaj!

Efraim Kišon

Moj sin stoji na rubu bazena i plače.

- Amire, hajde uđi u vodu! – zovnem ga.

- Bojim se.

Već punih pola sata pokušavam nagovoriti svog riđokosog potomka da uđe u vodu kako bih ga naučio plivati, ali on se, eto, boji. Od straha plače, zasad doduše još samo potiho, ali zamalo će se derati punim glasom, znam ja njega. Pa ipak mu ne zamjeram. Sjećam se još kako je moj otac mene učio plivati, i kako sam ja isto tako stajao na rubu bazena i bojao se. Bio je prilično grub prema meni.

Odgojne su se metode odonda znatno promijenile, postale su lukavije. Meni, na primjer, ne bi ni na pamet palo da silim svoga sina na nešto za što on nema volje. Odlučni korak mora on sam učiniti, poput mlada orla koji prvi put napušta roditeljsko gnijezdo i vine se u nebesko prostranstvo. Treba ga samo blago gurnuti - sve ostalo je stvar prirode. Od svega je najvažnije imati strpljenja, razumijevanja i ljubavi - ponajviše ljubavi.

- Gledaj - govorim ja svom ptiću - uvjeri se sam. Voda ti je tek do pupka a tata će te držati. Ništa ti se ne može dogoditi.

- Ali ja se bojim.

- Vidiš, sva su djeca u vodi, igraju se, plivaju, smiju se. Samo ti stojiš tu vani i plačeš. Zašto plačeš?

- Zato što se bojim.

- Zar si ti slabiji i gluplji od druge djece?

- Jesam.

Rekao je to s dubokim uvjerenjem. Kao zaključak. Osvrnuo sam se oko sebe: drugi roditelji su se smijuljili, a čuvar bazena promatrao me ispod slamnata šešira. Zamislio sam brod koji tone. Svi putnici okupili su se na palubi i disciplinirano, mirno, čekaju kapetanove upute. Samo se mali, zdepasti crvenokosi čovjek gura među žene i djecu kako bi se među prvima dočepao čamca za spašavanje. Taj čovjek je moj sin koga nisam naučio plivati...

- Reci mi čega se bojiš?

- Da se ne utopim.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Četvrtak, 15 Kolovoz 2019 09:15

 

Beovoz grafit“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (16)

Nadan Filipović

(Na slici: grafit na takozvanom Beovozu snimljen na beogradskoj željezničkoj stanici)

Treba se međutim znati da i pored 11. februara 1993. godine usvojene rezolucije Evropskog parlamenta o evropskoj i međunarodnoj zaštiti koncentracijskih logora kao historijskih spomenika u Srbiji ni dan danas nema niti jedne oznake koja bi pokazivala gdje su se nalazili srpski logori smrti “Sajmište” i “Banjica”. Vjerovatno se spomenuta Evropska rezolucija ne odnosi na logore smrti u kojima su pobiljeni skoro svi srpski Jevreji. Nekako proizilazi kao da tih logora u Srbiji nije ni bilo. Interesantno je da ni u Memorijalnom centru “Jad Vashem” u Dvorani sjećanja među 22 najveća koncentraciona logora u kojim su uništavani Jevreji nema Sajmišta, največeg jevrejskog gubilišta u marionetskoj Srbiji. Od svih logora smrti na prostoru bivše Jugoslavije ispisano je samo ime “Jasenovac”. U jevrejskom sjećanju na Holokaust ostaje neistinita činjenica ili utisak da su svi Jevreji sa područja bivše Jugoslavije pobijeni u Jasenovcu, odnosno u tadašnjoj NDH, a upravo oni ne bi trebali “zaboravljati” logore smrti “Sajmište” i “Banjicu” u kojim je ubijeno preko 11.000 njihovih sunarodnjaka.

Možda bi Jevreji trebali izvršiti dodatne napore i u današnjem svjetlu trajnog njegovanja uspomena na Holokaust svakako obnoviti sjećanja barem na logor smrti “Sajmište”, jer bi tako dali najbolji prilog svestranom prikazivanju dešavanja tokom tadašnjeg istrebljenja Jevreja, ali i borbi protiv antisemitizma koji je u današnoj “demokratskoj” Srbiji ponovo digao glavu, a na tu mračnu i prijeteću pojavu ama baš niko ne reagira.

Donosimo uvod u pismo koje je Philip J. Cohen, američki publicist jevrejskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, uputio rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal. U pismu Cohen uspješno raskrinkava velikosrpsku propagandu koja je početkom devedesetih Hrvatsku optuživala za fašizam i antisemitizam. Cohen ističe da je antisemitizam duboko ukorijenjen u povijest Srbije.

Poštovani rabine Cooper,

U toku je kampanja kojoj se želi američku jevrejsku zajednicu uvjeriti da Srbi vole Jevreje. Svrha ovoga pisma jest sagledati tu propagandnu kampanju.

Ovdje donosim dokaze:

1. Da Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas.

2. Srpska „ljubav“ prema Jevrejima politički je motivirana – žele pridobiti simpatije i potporu Jevreja za srpske terorističke ambicije.

3. Srbi zloupotrebljavaju žrtve Holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz Holokausta koji se dogodio u Srbiji.

Mnogi bi mogli pomisliti da bi međunarodno demokratsko javno mijenje trebalo biti mnogo određenije, odnono kritičnije prema određenim pripadnicima srpskog historiografskog milieua, ustvari pripadnicima radikalnog i ekskluzivnog srpskog nacionalizma, koji i danas žele kozmetički dotjerivati, odnosno prepravljati i falsifikovati istinu i revidirati historiju na takav način da jedino može služiti srpskoj nacionalnoj ideologiji, te srpskom dnevnom politikantstvu. Smatram da je u Srbiji i među Srbima potpuno izgubljen pijetet prema žrtvama Holokausta pobijenim u Srbiji. Na kraju da kažem da me najblaže rečeno čudi nereagiranje svejevrejskog javnog mijenja i njihovih organizacija za zaštitu uspomena i istina o Holokaustu na sva srpska podmetanja i njihove pragmatične transformacije u samoproglašene novokomponovane evropske Jevreje, navodene žrtve stalnih zavera Vatikana, Berlina, Rima, Beča, Zagreba, Sarajeva, Muslimana, Hrvata, Albanaca i ostalih mnogobrojnih srboždera.

Kako Jevreji mogu dopustiti ovakve laži i ovakve historijske falsifikate?

 
O akšamlijama i poguzijama
Srijeda, 14 Kolovoz 2019 08:44

 

AksamlukAkšamlije i poguzije

Hasan Fazlić, Sarajevo

Sjedeći “ala turko” na sećiji, uz omiljenu ćasu graha sa suhim mesom i bokalićem pića koje od milja zove, tepa mu, “kakara”, Alijaga iz Pasije mahale, gore na Kartalu, decidan je i jasan. Na osnovu ličnog iskustva, ali i stručnog ispitivanja pa i istraživanja, nepobitno je utvrdio da se autohtone Sarajlije dijele na akšamlije i poguzije. Na prvi pogled reklo bi se da između njih nema razlike, ali su one, po Alijagi, drastične. Akšamlije meze, dok poguzije jedu mezu. Tako je to gore na Vratniku, Kartalu i Bistriku, pa i čitavom Šeheru.

Vrijeme je da se krene, a Vratničani i Bistričani hodaju polahko, hite polahko, rade ako im se radi – polahko, misle polahko, eglen vode polahko, ustaju polahko, polahko jedu i piju, polahko liježu na mehke dušeke, i sve tako do akšamluka. Važno je da je insan zdrav i da se još koji puta proakšamluči. S akšamlukom se počinje nježno, kao sa ženom, jer je to događaj koji se cijeli dan s nestrpljenjem iščekuje. Kod memli Bistričana situacija je nešto kompliciranija. Bez sunčanog orijentira, oni napetih ušiju osluškuju kada će s vratničke strane da se začuje zveket sahana, demirli tepsija i bokalića. Kada je sve potamam, kreće se s akšamlučkom himnom: Ah, meraka u večeri rane. To je trenutak kada domaćice polažu ispit znanja i zvanja.

Akšamlije najviše vole jemeke koji se ne žvaču,već lete sami niz grlo. Pritisneš jezikom i ode. Ponekad se na meniju nađe i pita furdenjača, koju majstorski umije napraviti buregdžija s Bjelava. Za akšamluk‑sofrom sjedi probrano i provjereno društvo. Nema tu mjesta za one što, ne daj Bože, jedu mezu, trune, plaho vaze, ne umiju da se smiju, neće da tiho, pa makar kako znaju i umiju, puste glas i zapjevaju. Sve u svemu, u društvu akšamlija nema mjesta za one što trune u mezu. Kada prvi akšamlija ustane da protegne noge, znak je za kahvu sikterušu. Kod kuća će ih, po običaju, dočekati njima znana tugovanka: “Teško meni u Saraj’vu samoj, sama legnem i sama ustanem…”. Sutradan će se kod aščije Hadžibajrića na čorbu, pače od glavuše, tripice, onda opet do nove nafake, valja nešto i da se radi zbog akšamluka.

 
Akija Nametak o arapskim bedelima u Bosni
Utorak, 13 Kolovoz 2019 09:38

 

Nametak AlijaPriča o arapskim bedelima u Bosni

Alija Nametak

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da ne bi našao bedeluk. On je bio neka vrsta mekanskog plemića, starenika, pa su ga i drugi Arapi koji bi se zatekli pred ramazan ili uz ramazan u našem gradu priznavali kao nekog starješinu, a on je imao i nekakvo gospodsko držanje. Bio je visok i vitak, lijepo se nosio, a gotovo trideset godina je redovno dolazio, osim za prvog svjetskog rata, a da se nije moglo na njemu opaziti da stári. Znao je lijepo turski govoriti, a dolazeći redovito desecima godina u našu zemlju i čineći usluge našim hadžijama koji su išli posjećivati sveta mjesta, a po pravilu nisu znali nikakva jezika osim onoga koji su usisali s majčinim mlijekom i koji su nazivali bosanskim, on je govorio i bosanski toliko da se moglo razumjeti šta hoće da kaže, a i on bi dobrim dijelom razumio šta naši ljudi govore. Odsjeo bi u Morića hanu, a prizivali su ga na iftare i sijela političari, hodže i trgovci, plemići i skorojevići.

Bilo je dana da je bio pozvan i na dva i tri iftara. Bio je umjeren u jelu i nikad se nije mogao priviknuti na ono obilje od desetak ili petnaest raznih jela uz iftar. Bio je odani sultanov podanik i nije volio Hašimije, koji su se odmetnuli od turskog sultana, kao ni kasnije Suudije. Čini se da su Turci zlatom kupovali naklonost arapskih šejhova, srebrom sitne građane, a bakrom mekansku i medinsku fukaru, samo da bi se mogli smatrati vladarima svetih mjesta. On je valjda dobivao čorbu od 36 srebra s udrobljenim rijetkim dukatićem, ali je vazda s oduševljenjem govorio o sultanu koji je bio i halifa.

Svaku večer uz ramazan sijelilo se u velikoj kahvi u Morića hanu na katu, iza teravije. Nekad bi se, kad je ramazan padao u zimsko doba, i starijim ljudima i Arapima bilo studeno da klanjaju u čaršijskim džamijama, ova kahva pretvorila u džamiju. Svakako u njoj nije bilo stolova ni stolica, sjedilo se po sećijama i prostrtom podu, pa bi se, kad bi nastupio vakat od teravije, začas potrnule cigarete i sklonili findžani i ibrici, a po podu se razastrle ovčije kožice ili serdžade. I imam bi se našao za cio ramazan, pa bi mu se uoči bajrama skupila lijepa svota novca. Tražilo se samo da brzo klanja, stenografijom, da bi teravija bila čas prije gotova, da bi džematlije mogle što više sjediti i pričati i da ne izdangube u pušenju duhana. Nekad je duhanski dim bio toliko gust, da bi ponetko zatražio od kahvedžije Hasage Dedića da otvori čekmu na prozoru, a on bi se, ters kakav je bio, samo obrecnuo: – Kome udi dim, nek se slegne. Pri tlima nejma dima. Kad bi netko otvorio vrata, povirio da vidi ima li u društvu onoga koga on traži, pa nahrupila iz hodnika svježjija hava, povikali bi odmah neki: “Zatvori vrata, uteče mačka!”

 
Bajramska čestitka i lijepa, prigodna bajramska priča Mehmeda Meše Delića
Nedjelja, 11 Kolovoz 2019 11:31

 

Kurban Mesa DelicBajramska čestitka

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun, najprije pravim muslimanima koji su nepokolebljivo čvrsti u islamu, a svakako i onim koji se smatraju muslimanima, ali počesto griješe i odstupaju od islamskih pravila. Doći će oni tobe!

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun svim našim poštenim imamima u Bosni i emigraciji koji su regularno završili teološko školovanje i studiranje, ali nikako onim koji su se dokopali kojekakvih lažnih diploma i koji se po džamiji šepure kao paunovi i pred džematlijama izigravaju da su k'o biva pravi imami.

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun svim muslimanima koji žive islam i za islam, ali ne i onim uvijek gladnim glavuzijama natovarenim snježno bijelim ahmedijama, simbolima islamske čistoće, a koji su od islama i visokih položaja unutar IZ u BiH napravili private “business-e” kao izvore golemog ličnog bogaćenja.

Islam je savršen i uzvišen, ali mnogi muslimani uopće ne valjaju.

Bošnjačko oko

Kurban treba biti lijep

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

Mi smo ti uistinu, mnogo dobra dali.

Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.

Onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati.

(Kur'an, sura Kevser).

Uz Moševačko polje gmizalo je stado ovaca koje je sličilo na stonogu. Na čelu stada bio je jedan stariji čoban koji je vodio natovarenog magarca. U tovaru su bile sve potrepštine za život čobana koji su mjesecima bili odsutni od svojih kuća i sela.

Poneka bi od ovaca pokušala preteći sporog magarca, a to je čobanu išlo na živce pa je puštao privezu na kojom ga je vodio, bolje reći, vukao sporog magarca, kako bi zaustavio neposlušne ovce, pogotovo onu koja je nosila zvono - zvonaru - kako su je čobani nazivali.

Na začelju stada je bio mlađi čoban, možda sin onog na pročelju koji je tjerao stado i pazio da se neka od ovaca ne odvoji i ostane u zelenom hendeku. Ako bi neka i pokušala napustiti stado i izdvojiti se, čoban bi zviždukom naredio ovčarskom psu da je vrati u stado. Čoban na začelju je u naramku nosio jedno malehno janješce prebačeno preko podlaktnice Ličilo je na mokru dronju prebačenu preka plota.

Kada sam vidio taj prizor to me plaho rastužilo i zamolih babu koji je sve to gledao da pita čobana zašto baš tako nosi to janje? Da li je bolesno pa ne može da prati svoju majku?

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 11 Kolovoz 2019 09:07

 

KlavirRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (74)

Kuće se

U novu kuću su preselili kad je zatoplilo, negdje nakon desetog januara 1951. godine. U međuvremenu su Justina i on u jednom „cugu“ kupili gomilu namještaja koji nije bio nov, ali je bio veoma, veoma kvalitetan. Sve engleska klasika. Naime, na kraju ulice u kojoj su živjeli umro je neki stari čovjek koji je bio jako, jako bogat. Čim je prošla sahrana, nekolicina njegovih rođaka, nasljednika - lješinara, postavili su na kućna vrata i kapiju bašte oglas u kojem su najavili da se prodaje sav namještaj i sve što je pokretno u kući. Na taj oglas mu je ukazao stari Wintulich i čak je otišao s Rušidom da pogledaju šta se sve prodaje. Stari je bio zaprepašten količinom i kvalitetom namještaja, ali to licem nije pokazivao.

-Gospodo, mene ne interesira da se cjenkamo komad po komad. Recite koliko tražite za sve pokretno u kući, a to podrazumijeva sav namještaj, posteljine, stoljnake, tanjuri, čaše, pribori za jelo, itd – zapovjedničkim glasom započe stari Wintulich.

Jedan od nasljednika reče: “I klavir, i klavir! Sve, sve prodajemo. Kuća će biti na prodaju za par tjedana. Primili smo predujam i kuća mora biti potpuno prazna, što hitnije.”

-Meni neki ljudi rekoše da je pokojnik želio da se namještaj besplatno podijeli sirotinj? – nastavi Wintulich.

-Kod nas nema ništa besplatno. On je umro, sahranjen je, sahranu smo mi platili, i to je to. Mrtvi više ništa ne odlučuju. Imamo testament, sef u banci smo već otvorili i podijelili se. Nas namještaj ne interesuje. Zauzeo je toliko prostora u kući da će potencijalnim kupcima kuća izgledati premalena. Šta vas interesira? Trpezarijska garnitura, možda pisaći stol ili ovaj masivni kredenac?

-Koliko tražite za sve, bez toga da išta razledamo, opipavamo, prevrćemo i kvalitet provjeravamo?

-Tri stotine funti.

-Jeste li vi normalni. Pa to je oko deset posto, možda više od deset posto vrijednosti cijele kuće, koja jeste lijepa, ali…

-Koliko nudite?

-Stotinu funti. Keš, na licu mjesta.

-Ne dolazi u obzir. Dajte barem dvjesto funti.

-Imam u novčaniku tačno stotinu i tridest funti. Hoćete - nećete?!

-Ne. Stotinu i osamdeset je najniža cijena.

 
Ji li Kolinda zaista bila pijana????
Subota, 10 Kolovoz 2019 09:46

 

Kolinda pijana pjevaPijana Kolinda

Vedrana Rudan

KGK, kako joj tepaju mediji, ovih je dana u Kninu slavila Pobjedu. Za neupućene, pred sto su se godina   Milošević i Tuđman  po diktatu Amerike dogovorili da se iz Hrvatske protjera 250 tisuća Srba.

I bi tako. Odoše Srbi iz Hrvatske, pješke, autom, većina na traktoru. Zanemariv broj ih je ostao u svojim kućama i sačekao herojsku, hrvatsku vojsku. Neki su doček preživjeli, mnogi su završili u bunaru ili su dobili metak.

Stradali su i hrvatski vojnici kojima je rečeno da će operacija Oluja pomoći da najzad i zauvijek budemo svoji na svome. Blago poginulima. Sami bi se danas upucali, mnogi to i čine, kad bi vidjeli na kakav su oltar položili svoj jedini život.

Do kosti oglodanom Hrvatskom vladaju kriminalci koji samo čekaju priliku kako strancima za proviziju pokloniti ono što još “imamo”. Možda su to šume? Ili su to vode?  Nitko od građana Hrvatske danas ne zna što je još uvijek “naše”, ako to “naše” uopće postoji?

Gospodari, znajući s kim imaju posla, jednom godišnje slave Pobjedu. Hrvatima tako malo treba. Daj im Grdovića, on zna, “nije u šoldima sve”. Pa kad još  Stavros zatuli: “Ajmo, ruke gore, Maro, Marice”, Narodu zaigra srce. Jebote, Aerodrom je imao pravo. Imamo Hrvacku!  Da, jebeš one Grdovićeve šolde. Ima nešto i u vilama, ljubavnicama, ljubavnicima, jahtama, džipovima, opuštenom ubijanju djece na zebrama, lezilebarenju u Saboru, jebanju dječice u velebnim crkvama…

 
O pravdi
Petak, 09 Kolovoz 2019 08:33

 

Palata pravde BGSudski proces

Prof.dr Radomir Čolaković

(Na fotografiji: Palata pravde u Beogradu)

Kada god prođe pored Palate pravde u Beogradu, salete ga slike sa suđenja. Oborene glave priznao je gotovo sve, čak i ona djela za koja niko ne bi vjerovao da bi ovaj nagodan, istinoljubiv čovjek dobre naravi bio sposoban učiniti. To što još priča prstima i rukama znači da sebi nikada neće oprostiti naivnost, lakovjernost, smušenost i brzopletost koju je ispoljio na sudu, slijepo vjerujući u pravdu i pravo, a imao je još dosta prostora da se brani, obigrava, izvrdava, mulja, kalkuliše, laže i izmotava se.

Kada autobus skrene desno na autoput, prema vojvođanskoj magluštini i ravnici, u ušima mu zatutnje sudijine riječi: “U ime naroda…“ Kojeg naroda? Boga ti poljubim! - kao rezonanca čuje se u njegovoj glavi. Ima li kraja ovom procesu ili je to sudbina?!“

Dobio je savjet od Njega: „Ako budeš stalno svodio račune o pravdi i pravu bićeš uvijek u neprilici. Shvati, ako hoćeš da uđeš u suštinu dešavanja, bilo bi dobro da se usmjeriš i na nepravdu. Jeste, ona je strâna tvom biću, ali je tebi učinjena. Mori te kao opsesija.

Tačno je da to nije laka meta. Kao da si na granici dvije različite civilizacije, ali tu jedino možeš postići poštenu i nepristrasnu ravnotežu interesa i zakona. Sve ostalo je galimatijas kome nema kraja, a ni smisla, kao odlaganje fajronta u nekoj birtiji na periferiji grada. I zapamti, ništa se ne dešava bez razloga. Eh, u kojim sam nedoumicama bio dok nisam to shvatio i došao do rješenja, svega toga što tebe godinama proganja, na putu od Palate pravde, autoputem, pa sve do vojvođanske nizine, do tvog kućerka negdje u Srijemu. Isplatilo se moje potucanje i žrtve koje sam podnio. Vjeruj mi u tome je i moja životna snaga. Ako bi me pitao da li bih opet prošao istim putem, ne bih se predumišljao. Bih! Samo nešto sporijim korakom.

Iracionalno je misliti da je pravda uvijek dostižna. To sam već iskusio i u tome je moja prednost kad se sretnem sa nepravdom. Svaki susret sa njom me iz životnog džumbusa vraća u realnost. Otvori mi oči. Ja sam dio te kosmičke misije i (ne)zakonitosti. Ne pomišljam na predaju i uzmicanje koliko god da je brdo optužbi protiv mene. Ni jedna optužba i presuda ne mogu čestitog čovjeka izbaciti iz sedla i onoga što jeste i što će uvijek biti, nepodmitljiv, pravičan i besprijekoran. Ne zbog drugih, već zbog sebe.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search