LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 19 Studeni 2018 09:11

 

HandzarRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (43)

Ispitivanje esesovaca iz Handžar - divizije

Osvanu oblačno jutro. Odmah iza sedam dovedoše pred komesara onu dvojicu esesovaca.

-Evo cigara gospodo. Samo se poslužite i pušite kol'ko vas volja. Vi ste svakako popušili. Hajdemo da obavimo zapisničku papirologiju k'o formalnost za štab.

-Kako se ono ptico esesovačka zoveš? – upita onog omalenog.

-Latif Smajić.

-Odakle si?

-Iz Kalesije.

-Ime oca, ime matere, datum rođenja.

Ovaj iskanta i te podatke, a komesar samo zapisuje.

-Od kada si u Handžarki?

-Od prvog dana. Od najprvog marta četerestreće.

-Ko te tamo posla, nesretniče?

-Niko. L'jepo nam s'oski hodža divanijo i medijo da će to bit' naša muslimanska vojska da se mi muslimani u njojzi borimo protiv četnika što su nas nemilo klali. A i otac me pogur'o zbog radi fasunge. Dok sam bijo u diviziji imala u mene mi sva familija svakog mjeseca dobru fasungu, a i ja sam dobro jeo. Svega bilo. Jednom čak skuhali….

-Daj, stop! Nemoj mi sada o jelovniku.

-Imaš li ženu? Imaš li djece?

-Imam ženu i tri dijeta.

-Jesi li ubio kojeg partizana?

-Jesam, čini mi, se nekol'ko četnika, a partizani su bježali od nas. Đe smo mi prolazili nije bilo partizana. Eh, da sam bogdo!

-Dakle, priznaješ da si bio esesovac u Handžarki od prvog dana njezina osnivanja.

-Vallahi billahi, ne mogu lagat', što jes' jes'. Znam da mi se valja pripremit' za selidbu na ahiret, pa đe ću na kraju života lagat'.

-A zašto nisi otiš'o u partizane? Bilo je naših odreda oko Kalesije.

-Ne begenišem ja vas. Ne valjate vi. Vi ste isto četnici al' sa otom petokrakom 'mjesto kokardom. Vi ćete nama muslimanima dokundisat'. Znam ja dobro, vi ćete ukinit Allaha dželešanuhu i zakonom zabranit' islam. U mene mi je babo petvakatnamazlija bijo i ostaće. On bi se mene odrek'o da sam ja otiš'o u partizane. Prija bi me pušć'o u četnike, neg da s vama u šumu iđem. Tol'ko od mene. Morem li ja koju partizansku cigaru pon'jet' u prdekanu da žmarim.

-Može, kako da ne može. Samo pazi da šupu ne zapališ. Ako je zapalite mi gasit' nećemo, nit' ćemo otključavat' i puštat' vas.

-E, aferim ti i fala na cigarama đe čuo i đe ne čuo. Morem li ja sad ić' da legim?

-Može, Može!

Pozva stražara i ovaj odvede Latifa.

-Kako se ti zoveš? – obrati se onom višem, naočitom esesovcu briljantinom zalizane kose.

 
Priča Safet efendije Pozdera
Nedjelja, 18 Studeni 2018 21:16

 

Safet efendijaKad se imam zaljubi: Hodža alčak

Safet efendija Pozder, Prozor

Svijet je oduvijek volio legende, posebno one u koje su satkana kazivanja o kakvim hodžama, popovima, vilama, džinima, sihirima… Moram odmah naglasiti da ono što upravo čitate nije nikakva legenda, iako, možda, stilom nalikuje na to, nego puka istina. Jest da je ispričana decenijama nakon što se zbila, pa se mogla uvući i koja greška, nenamjerna, ali je sve ostalo istinito. Nazvao sam je Hodža alčak, a je li taj hodža uistinu i bio alčak – prosudite sami.

Helem, u jednom našem džematu, neću spominjati kojem da ne bi bilo zadirkivanja ljudi, ili, ne daj Bože, hodže, službovao je nekakav hodža. Bio je, onako, na svoju ruku. Kod nas bi se reklo ters insan. Ha je stigao u džemat, hodža je svjetini proturio priču kako je završio visoke škole te kako su se za njega otimali mnogi džemati, ali, eto, on se skrasio ovdje i, veli, nije požalio. Kud god bi hodža hodio, pod pazuhom bi imao hrpu knjiga i nekakvih žutih listina, čime je njegov ugled u narodu još više rastao. Da biste sve to lakše razumjeli, moram vam otkriti jednu tajnu, bitnu za lakše razumijevanje ostatka priče: niko sem tog hodže u selu (Eto, otkrih vam da se to zbilo na selu. Obećavam da ću ubuduće biti pažljiviji!), dakle, niko sem njega nije znao ni čitati ni pisati, pa kad bi kakva hartija od vojnika, koji bi vojni rok služio negdje u bijelom svijetu, kao pismo stigla njegovoj familiji, nosila bi se hodži.

Hodža bi okupio svijet na guvnu, propeo se na kamen da ga svi jasno vide i čuju i počeo čitati kao da drži kakvu hutbu ili vaz. Već ga zamišljam kako se šepuri, ozbiljno gleda hartiju pa očima prelazi preko znatiželjne svjetine koja s nestrpljenjem iščekuje šta će biti. E sad, je li hodža čitao onako kako je i pisalo (a mogao je kako hoće), u to ne ulazim jer bih mogao na bigajri-hak oklevetati čovjeka, a to je velika grehota. Možda je sreća i u tome što pisama i kojekakvih habera na hartijama i nije bilo u izobilju – hodža ih je pročitao tri ili četiri, računajući i ono zadnje.

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo.

Stariju, Hajru (imena sam izmislio), nabrzinu je obrlatio i kroz koji mjesec priveo u hodžinsku kuću. Lijepo su se slagali i sve je bilo potaman, ali je hodža imao još planova. Želio je i mlađu, viđeniju Fatu. Znam da opet moram malo zaustaviti priču i objasniti štošta. Vjera ne dozvoljava da musliman u braku sastavi dvije sestre, i tu nema spora. Znao je to i hodža, ali i džemat. Hajra je bila starija i, ako ćemo pravo, grdnija, ali cura, neudavana. Fata je, opet, mlađa i ljepša, ali udata. Hodža je sve to osmotrio i skovao plan: Hajra će mu prije poći i neka je uz njega, a on, ha smunta Fatu (ako je uopće smunta), Hajru će poslati njenima i Bog te veselio.

Veliki plan bio je lukav, nema šta, ali je imao jednu falinku koju ste i sami primijetili – Fatinog muža. E taj Fatin muž je, nesretnik, zaglavio negdje u nekakvom ruskom logoru. Nije se čestito ni pomilovao sa svojom dragom, a naletiše Rusi i pokupiše nešto mlada svijeta, među njima i njega, i otad mu se gubi svaki trag. Fati su stizale različite vijesti, no, kako je Rusija daleko i kako se malo čemu može vjerovati, a uz to se niko od zarobljenih nikada nije vratio, neću vas zamarati raspredanjem bjelosvjetskih glasina i tračeva. Namjesto toga, vratio bih se hodži da vam predočim šta je ovaj put zdumao.

Tih dana sirotoj Fati na vrata je bahnulo pismo (vi pogodite od koga!), a ona, huda, k'o bez duše, jurnula je hodži da joj rastabiri hartiju namočenu tintom. Hodža se pobrinuo da telal, čim prije, razglasi kako će se s kamena na guvnu čitati pismo, a svijet, sluteći o čemu bi moglo biti riječ, pohrli kao da se nešto dijeli.

Kad je hodža procijenio kako su svi uvjeti za početak “ceremonije” ispunjeni, prope se na kamen, odvažno se nakašlja zadržavajući pogled na pismu, kao da ga okupljena svjetina uopće ne zanima. “Pismo je od Fatinog muža”, prozbori hodža napokon, a okupljeni se uskomešaše.

 
Bingo - efendija savjetuje Anu Brnabić
Nedjelja, 18 Studeni 2018 10:12

 

Bingo-novaAko premjerka od Srbije ima muda treba tužit sud u Hagu

Bingo-efendija

Veli gospođica ili gospođa Ana Brnabić nije bilo genocida u Srebrenici. Vako kokretno veli na pitanje od novinara: „Ne, ne mislim da je strašni masakr u Srebrenici bio genoci.” Prisutni su ćuli da je ćetri puta popagajila da nije bilo genocida – daklem ona ko prdsjednica vlade od srbije ne priznaje genocid kako je presudijo najvišlji sud na dunjaluku, ne priznaje ona otaj sud.

Zato velim: “Hade ba gospoja u Hag, pa ljepo napiši tamo na pisarnici tužbu protiv suda u Hagu, poliži bukadar taksenijeh maraka pa zaljepi neka oni u pisarnici udru štanbilje i tužba protiv suda u Hagu predata. Ondak ćekaj da te sud zovne i kad budne zakazata rasprava ti ljepo skoći sa tužiteljske klupe i podvrisni – Doli antisrbski sud, doli antisrbske presude, živili naši narodni srbski heroji Mladić i Karađić koji nevini lege i truhnu okovati u lance u vašim antisrbskim mraćnim memljivim tamnicama, mi srbi samo priznamo naš kolektivni nacijonalni sud da nikakog genocida u Srebrenici ni Bosni cjeloj nije bilo, te priznamo sud naše svete srbske crkve da nikakog genocida nije bilo…joooj sjetila sam se sude antisrbski da je izvršen genocid na svatom srbskijem Nikolom Gardovićem na Bašćaršiji prvog marta devedesetdruge, genocidiralo srbskog svata i nikom ništa, đe ste tada bili da osudite Aliju i njegove đihadlije za genocid na srbskim svatom? Haaa? Pa genocid u Kravicama đe je pobito 18.375,6 srba, uglavnom srbske deke, srbske bake, srbska nejać, pa ko osudi turke što su srbima pravili genocid pesto godina i skoro hih sve genocidirali, da nas nisu turci sve pobili bilo bi nas višlje neg kineza i indijanaca zajedno, a da jasenovac ne spominjem đe su ustaše, uglavnom balije, poklali milijon i sedamsto hiljada i dva srbina, haaaa? Niđe presude vaše! Nepravda! Nepravda! To vam bre u lice kažem i naređivam da namah donesete novu presudu đeće pisat da smo mi pitomi narod, većite žrtve i da nas odma primite u Evropu, a ne da razvlaćite ko žvaku oko našeg prijema. Da nas srba nije bilo da ginemo protu turaka Evrope nebi ni bilo. Smrt sudu u Hagu, Kosovo je Srbija! Tolko od mene!”

Sud bise prepo i donijo presudu da je bijo genocid nad srbskim svatom i u Kravicama, a u Srebrenici ko nakav nesretni slućaj… ko naka saobraćajna nesreća.

Naprjed Ana, svaka ti je zlata suhog vrjedna. Baš si telegentna telektualka. Što Srbija misli to Ana telali!

 
Dioptrija gospodina Zlatka Pakovića
Subota, 17 Studeni 2018 21:21

 

AnaTrbuhozborac i lutka Brnabić

Sa predsednicom Vlade Republike Srbije razgovarao je Tim Sebastijan za Radio Dojče vele (DW), u emisiji „Zona konflikta“.

Zlatko Paković, Beograd

To je važan intervju, neobično važan, jer su u njemu prvi put, ne samo jasno i razgovetno nego i iskreno, izgovorene neistine koje određuju aktuelni politički kurs Srbije.

Pođimo redom, od poslednjeg odgovora premijerke Brnabić! Konac delo krasi, a njen odgovor na poslednje pitanje učvršćuje Srbiju u tragediji, u kojoj se nalazi skoro 25 godina, od onog 11. jula 1995.

„Savet Evrope, u maju mesecu je poslednji put tražio da priznate zločin u Srebrenici kao genocid. To niste učinili. Jeste li sada na to spremni?“, pita novinar premijerku. „Ne, ne mislim da je strašni masakr u Srebrenici bio genocid“, odgovara premijerka novinaru. Kad novinar zatim navede fakt da su dva međunarodna suda pravde utvrdila da je ovaj zločin genocid, to ne razuverava premijerku u negiranju tog genocida. Još četiri puta, ona neodgovorno ponavlja svoj surovi stav.

Dakle, premijerka Srbije ne prihvata merodavnu odluku međunarodnog prava. To znači da premijerka Srbije ne ispunjava osnovni svoj zadatak da radi u interesu Srbije. Ona javno vređa međunarodnu pravdu, krši zakonske norme međunarodnog prava i ne ispunjava međunarodne obaveze na koje se Republika Srbija obavezala. To je i u direktnoj protivrečnosti sa pristupnim procesom Srbije Evropskoj uniji.

Kad Tim Sebastijan predoči Ani Brnabić činjenicu da Komesarijat za ljudska prava Saveta Evrope u svom nedavnom izveštaju navodi da je sloboda medija ozbiljno narušena u Srbiji, ona odgovara: „Ja vidim da postoji sloboda medija u Srbiji.“

Da je sloboda medija u Srbiji danas ugroženija negoli u vreme kriminogenog režima Slobodana Miloševića, da ovde i sada postoje samo tri nezavisna, kritička štampana medija – nedeljnici Vreme i NIN i dnevni list Danas – to vidi svako ko gleda, pa i komesar za ljudska prava Saveta Evrope, ali to ne može da vidi premijerka Srbije. Kad neko ne može da vidi tako očigledne stvari, kako li tek radi?

Premijerka, sasvim hladnokrvno, izjavljuje: „Nezaposlenost je prepolovljena.“ U tom se momentu, idući ka tragičnoj završnici odgovorom na poslednje pitanje o genocidu u Srebrenici, ovaj intervju preoblikuje u farsu. „Nezaposlenost je prepolovljena“, to ne kaže Tata Ibi u čuvenom prednadrealističkom dramskom komadu, nego premijerka Srbije, države koja grca pod masovnom nezaposlenošću. Doduše, taj se broj smanjuje svežim odlivima radno sposobnog stanovništva u inostranstvo – u proseku jedna varoš godišnje. Čega bi se svestan čovek stideo, time će se premijerka Srbije ponositi!

 
Najveći svjetska kolekcija izdanja “Rubaija” se nalazi u Australiji!!!!
Petak, 16 Studeni 2018 18:34

 

Sakir HadzimejlicŠakir je sakupio oko 1.500 izdanja “Rubaija”

Šakir Hadžimejlić sigurno spada u grupu ljudi koji ne govore puno o sebi, ne ispoljavaju svoje mišljenje, ne nameću svoje ideje ako nisu upitani da to urade. Trebale su mi godine da saznam nešto više o njemu. U društvu je manje-više poznat kao inženjer elektrotehnike, dobar fudbaler i ljubitelj muzike, knjiga, nauke i - prije svega - odan suprug i otac.

Nešto više o Škici (ustvari, njegov poznati visočki nadimak je Škire) sam saznala slučajno jednog dana kada je Jasna, njegova supruga, otvorila vrata sobe u njihovoj kući u Sydneyu, u koju gosti ne ulaze često, da mi pokaže nešto… Ostala sam zapanjena brojem polica sa knjigama koje su ispunile zidove sobe.

- Nisam znala da imate ovoliko knjiga, prokomentarisala sam.

- To je sve ista knjiga, samo različita izdanja, na to će Jasna.

Zbunjeno sam je pogledala.

- Da, to je “jedna knjiga” - “Rubaije” Omara Khayyama. Sve Škicine, ima ih više od hiljadu. On ti može objasniti više o tome, dodala je Jasna.

Morala sam otkriti više o ovom neobičnom čovjeku i još neobičnijoj njegovoj strasti prema jednoj knjizi. Pitala sam Škicu …

Tito - nesuđeni kum

- Rodio sam se u Visokom, u porodici od jedanaestero djece. Kao devetom djetetu, predsjednik Tito mi je trebao biti kum. U Jugoslaviji je svako Titovo kumče dobivalo stipendiju, novac za odjeću, obuću, školovanje… Nažalost, moj otac, koji je tada bio šejh tekije u Visokom, vjerovatno nije htio da ima ikakvu vezu sa političarima, te je glatko odbio tu ponudu. Moj kum i ta stipendija ostali su moja tajna neispunjena želja, priča Škico, osmjehujući se.

Nesuđeno Titovo kumče ipak je sa uspjehom završilo klasičnu gimnaziju u Visokom, na koju su svi Visočani veoma ponosni. Potom Elektrotehnički fakultet u Sarajevu...

- Elektrotehnički je bio najbliži matematici, koju sam jako volio, pa sam zato odlučio to studirati. Bio je to veliki izazov. Još teže je bilo sa postdiplomskim studijem iz kompjutera u Americi, ponajviše zbog mog (ne)znanja engleskog jezika. Završni rad tog studija nisam nikad ni dovršio zbog preseljenja u Australiju, nastavlja Škico, koji je nekoliko godina poslije Elektrike studirao i završio još jedan fakultet u Sarajevu – Francuski jezik i književnost. I to sam saznala slučajno kada smo spominjali neke poznate nam ljude iz Sarajeva. Crno-bijela fotografija dugokosog Škice otvorila je onda još jedna vrata u njegovu zanimljivu prošlost. Bio je jedan od prvih mladih ljudi u Visokom koji su imali dugu kosu, prva generacija ‘’hipija’’.

- Nije bilo lako biti ‘’hipi’’ tih godina, 1967., 1968… Često su nam prijetili, a ponekad nas i tukli. I milicija je bila zbunjena, nisu nas branili, ali ni zatvarali. Bilo nas je nekolicina… Hašišari, govorili su nam… Ali, pošto smo svi bili dobri studenti, zbunjivali smo ih. Jasno se sjećam te generacije sadašnjih i nekadašnjih prijatelja, Nebojše Pajkića i njegove “Ćelave pjevačice”, Omera Mešića i njegovog Diraka, Seada Ašlame i “Vanilla Fudge”, pokojnog Ibrahima Sakića, njegove poezije (kada li će biti objavljena?) i filmskih kritika Nedže, Šide, pokojne Gordane i njene ljubavi za drame… Mnogi drugi su se kasnije priključili. Bio je to prijateljski krug talentovanih, obrazovanih ljudi. Čitali smo puno, sve što nam je bilo dostupno, posuđivali rijetke knjige iz visočke Franjevačke klasične gimnazije i Sjemeništa, formirali vlastiti pogled na društvo, svijet, diskutovali smo svaku noć, prihvatali argumente ako su imali smisla, a vrištali na glupost i zaostalost… To je bilo divno vrijeme druženja, obrazovanja, prihvatanja novih ideja, upoznavanja sa rock and rollom, bluesom, jazzom… Pa putovanja po Evropi… Slušali smo tada najveće žive muzičare, prisjeća se Škico.

Kako smo otkrili Khayyama

- Zahvaljujući tom društvu, našoj želji za znanjem, diskusijama i “Antologiji svjetske poezije”, otkrili smo ‘’Rubaije’’ Omara Khayyama. Bili smo svi fascinirani tom poezijom, hrabrim Perzijancem iz 12. vijeka koji je bio matematičar, astronom, pjesnik, filozof i ostavio uticaj u svakoj od tih oblasti. On je tada govorio o stvarima za koje su mnogi gubili glave, postavljao je pitanja o životu, bogu, religiji… “Odakle svijet?”, “Šta je čovjek?” Bio je optuživan za skepticizam i herezu… Upoređivali smo ga sa tadašnjom evropskom misli koja gotovo da nije ni postojala u 12. vijeku. Nama je svojim shvatanjima Khayyam izgledao izuzetno savremen. Tako smo počeli tražiti bilo koje izdanje “Rubaija” po bibliotekama Sarajeva, Zagreba, Beograda… Pokušali smo naći sve što je bilo prevedeno, ali kako nismo uspijevali, okrenuli smo se ka engleskim i francuskim prevodima kojih je bilo u izobilju. Otkrili smo da je Khayyam u to vrijeme već bio izuzetno popularan i da je već dugo bio tema rasprava evropskih prevodilaca, profesora na univerzitetima, pjesnika… Tako su se i naše diskusije kretale između hedonističkog i sufističkog pristupa njegovoj poeziji, što je jedno od ključnih pitanja na kome su se lomila koplja kritičara i filozofa, govori Škico, napominjući da njegov rahmetli otac, koji je bio izuzetno upoznat sa velikanima sufističke misli, nikada nije spominjao ni Khayyama ni “Rubaije”.

 
Reagiranje iz Australske unije bh. asocijacija (AUBHA) na “mudrolije” Igora Crnadka
Četvrtak, 15 Studeni 2018 18:54

AUBHAReagovanje na stavove Igora Crnadka, ministra vanjskih poslova BiH i njegove izjave povodom obilježavanja Dana državnosti BiH u Australiji

Ministar Crnadak ne može zabraniti bh. građanima da vole Bosnu i Hercegovinu i obilježavaju njene praznike

Australska unija bh. asocijacija (AUBHA) najoštrije osuđuje nedavne izjave Igora Crnadka, ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine o zabrani obilježavanja Dana državnosti BiH u Australiji.

Svima je dobro poznata činjenica da su bh. građani u Australiji ponosni i čvrsto vezani za BiH ambasadu jer su je izgradili vlastitim sredstvima, od temelja do krova, i s ljubavlju poklonili Bosni i Hercegovini.

Nije slučajno što se osnivačka skupština AUBHA održala u ambasadi BiH u Canberri baš na Dan državnosti BiH, 25. novembra. Od tada, redovni godišnji sastanci predstavnika AUBHA iz svih dijelova Australije, kao i prijem povodom obilježavanja Dana državnosti BiH, održavaju se u Canberri u prostorijama ambasade. I raniji ambasadori, Damir Arnaut i Bakir Sadović, podržavali su takvu praksu i uz saradnju AUBHA organizovali prijeme za bh. građane.

O navodnoj Crnadkovoj brizi za neracionalno trošenja novca ambasadora Mirze Hajrića nepotrebeno je govoriti. Nažalost, Ministarstvo vanjskih poslova BiH nije našlo za shodno da obezbijedi osnovna sredstava za održavanje impozantnog kompleksa ambasade u Canberri, ali zato ima dovoljno novca za putovanja ministra Crnadka, koji je proveo više vremena u avionu nego na zemlji, bez ijednog konkretnog rezultata za Bosnu i Hercegovinu. Stoga, ako ministar Crnadak želi da kritikuje nekoga zbog nenamjenskog trošenja budžeta, neka otpočne od sebe.

25. novembar je duboko i neizbrisovo urezan u sjećanju bh. građana koji su, ne svojom voljom, rasuti širom svijeta. Sve istinske patriote nastavit će ustaljenju praksu obilježavanja Dana državnosti BiH bez obzira na “zabrane” političara sumnjivih namjera.

S poštovanjem,

Aida Haverić, koordinator AUBHA, Melbourne, 15. 11. 2018.

 

 
Alijine iskrice
Srijeda, 14 Studeni 2018 20:25

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (59)

O cjeparu Halimu Dedoviću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

Jučer je nesretnim slučajem poginuo Halim Dedović, rodom iz Jabuke kod Goražda. Bio je neženja, a ostala je iza njega mati, kako kažu, đuturum od oko sto godina. Pretrao ga auto na Carevoj ćupriji.

Halim je bio prije rata cjepar i godinama je u mene cijepao drva. Bio je pobožan i pošten, pa sam ga kao lik obradio u svojoj pripovjesti Cjepar. Ustvari, on nije imao gotovo ništa zajedničko s mojim Ibrišem osim čestitosti i poštenja. Sve drugo je u priči proizvod mašte, a jedna stvar je samo nehotično bila proročanska. U priči on umire na svojoj “kozi”, u vrijeme iftara, na Carevoj ćupriji u Sarajevu, a eto, tu ga je jučer zatekla smrt. Pregazio ga je automobil i, kako reče Hadži Hafiz Smail-efendija mozak mu se prosuo kao kiselo mlijeko na Carevoj ćupriji. Čudnovato zaista!

Kad sam se 1954. vratio u Sarajevo on već nije bio cjepar. Bio je noćni čuvar u “Bosna-folkloru” (umjetni zanati). S posla bi došao pravo u Begovu džamiju gdje bi džematile klanjao rani sabah. Podne i ikindiju je na godine klanjao u Baščaršijskoj džamiji, a akšam i jaciju u Hadžijskoj.

Bio je srednjeg rasta, ali snažan, malo povijen. Imao je crne opuštene brkove, a izdaleka je pozdravljao poznanike počinjući “temenna” od pasa. Bio je uvijek vedar i dobre volje, pošten do krajnjih granica. Nije trošio novac na besposlicu, pa ga je uvijek i imao i olahko posuđivao – kako sinoć saznadoh – ne čekajući da mu se vrati. Tako su mnogi ostali dužni.

Pričao mi je sinoć Hadži Mustafa Strik da je čuo od Halima kako ga je nekad u mladosti, u njegovu selu, napastovala neka azgin djevojka. On je bio čestit i nije htio harama, a ona se bila upalila pa, kako je preko mjere bila snažna, povalila ga poda se. Kako se u njega borila strast sa strahom Božijim i kako mu se aleti-mahuda ukrutila, cura ga je u histeriji uhvatila i prelomila mu ga tako da mu više nikad nije mogao ustati, pa se nije ni ženio. Tjelesna snaga je ostala, ali se rasplodna strast nije mogla oživiti, pa je snagu trošio, dok je bio mlad, na fizičke poslove, naviše na cijepanje drva, a pod starost je, kao što su evnusi čuvali harem, čuvao, kao noćni čuvar, izgrađevine umjetnih zanata.

Srećom, ovo o Halimu bila je dezinformacija. Tačno je da ga je auto odbacio, da je odnesen u bolnicu, ali nije poginuo.

Hvala Bogu!

(3.8.1968.) 

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 13 Studeni 2018 09:47

 

Bodljikava zicaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (42)

Nadan Filipović

Nove “mušterije” na isljeđivanju

Kafez je bio napravljen od nekoliko direka ukucanih u zemlju uz jedan čošak između upravne barake i drvene garaže. Oko direka je nabacana gusto isprepletena bodljikava žica, a poviše “kafeza” je noću gorjela dosta jaka žarulja. Kad se u te mjere sigurnosti ubroji i stražar koji je cijelu noć sa puškom na ramenu stajao ili hoduckao ispred “kafeza”, bilo je očigledno da nema teoretske šanse za bjekstvo.

Tada se komesar obrati onoj petorici u ustaškim uniformama.

-Vi ste ustaše, na čelu vam se slovo U vidi. Jeste li il' niste? Sami recite. Vi svakako predpostavljate šta vas čeka. Bolje da vam ne objašnjavam.

Jedan zeleni ustaša, još golobrad zakuka: “Gospon častnik, mene su unovačili protu moje volje prije pet mjeseci i par tjedana, ne znam sada točno i koliko dana. Za nadati se je i ja se osobno ufam da ćete se pridržavati Ženevske konvencije jer ne živimo u ljudožderskoj Africi već u uljuđenoj Europi. Kaj bum rekel…da, da bute još….”

Odjednom pade. Jedan od ustaša, skoro dvometraš, ga je tako snažno spucao šakom u bradu da je ovaj što se pozivao na odredbe Ženevske konvencije pao kao pokošen i ležao u nesvjestici. Priletješe dva partizana sa kantama vode i poliše ga. Malo se povratio, tresao glavom, ali ostade plačući ležati.

-Šta uradi grmaljčino? Nisi ti ovde da udaraš bilo koga. Ja ovde određujem ko će udarce primat', a ko će ih zadavat'. Nemoj da te sada propustimo kroz naše šake. Al' nećemo, tvoja se sudba dobro zna. Sutra češ k'o treći na ispitivanje. Prvo ona dva esesovca, pa onda ti. Razumiješ li? – prodera se komesar.

-Udri, pička ti materina partizanska i komunistička. Ne štedi, pucaj odmah u srce ili čelo. Biraj. Neću vas crvene bandite moliti za milost jer da je dao Bog i da sam ja tebe i ove tvoja ščap'o, ne bi bilo ovolike priče. Već bi svi bili poklani. Znam što me čeka i prihvatam sve što odrediš. Meni je svejedno. Izgubio sam državu, što će mi život bez države.

Komesar ga odmjeri pogledom od glave do peta i reče: “Svaka čast junačino. Takve neprijatelje jako c'jenim. Zaista. Jasno je meni da si se i ti mog'o lahko domobranske uniforme dokopat' i ovdje folirat' domobrana, al' vidim da nisi. Vidim da češ ostat' dosljedan ustaša do zadnjeg dana…izvini, danas ti je predzadnji dan života, a i do zadnje sekunde života češ, nadam se, ostati dosljedan.

-Isukrsta mi i hoću, da znaš. Mogu li te samo jedno zamoliti?

-Zavisi od molbe. Ako mognem i ako se ne bude protivilo pravilima naše narodno-oslobodilačke vojske ja obećavam da ću ti želju ispunit' kad imaš takva muda.

-Neću iskati rakije, neću iskati duhana iako bi volio zapalit' i za svaku cigaru bih prst dao da mi se otsiječe, neću ništa drugo tražiti već jedino da me zatrpate u mojoj odori i da mi iz džepa, ovdje lijevo pored srca materinu sliku ne dirate, da mi je ostavite.

Komesar je šetkao oko njega: “Želja će ti biti ispunjena, samo bih te savjetovao da materinu sliku staviš u džep od hlača jer bi metak lahko mogao probušiti materinu sliku. Meni bi bilo k'o čovjeku žao da se materina slika ošteti. Tebe je tvoja mater rodila takvog kakav jesi, al' ona nije za to kriva već propaganda, seljački primitivizam i okolnosti.”

-Moja se majka sa mnom ponosi.

-Svaka čast junačino. Hajdemo sve ustaže pod žicu oko zglobova pa utjerat' u šupu. Prije ubacivanja u šupu obavezno žica i oko nožnih zglobova.

Nakloni se teatralno, a u stvari podsmješljivo, onoj dvojici esesovaca, a partizani podigoše onog ustašicu što je još raskrvavljene gubice ležao i plakao, pa sve zajedno otjeraše. Jedne u “kafez” pod vedim nebom, a ustaše u šupu pod jaku stražu.

(nastavlja se)

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 11 Studeni 2018 16:13

 

ToniUkradeno blago

Toni Skrbinac, prava sarajevska raja s Memli Strane (Bistrik), s privremenim boravkom u Mariboru

Kad smo izlazili iz Zikine kafane zora samo što nije otkrila maglovito jesenje jutro. Konobar Mačak i Zikin brat Čkalja krenuli su nesigurnim, pijanskim korakom uzbrdo prema svojim kućama, Paša i njegovi hajduci potrpali su se u kombi, a Zika i ja ostadosmo smo sami.

“Gdje ti ono stanuješ?” - upitao me Zika.

“Kod Asima, u Bakarevića ulici.”

-Pa to je sad moj komšiluk… haj ja ću te odvesti.”

Sjeli smo u njegov bijeli golf “dvojku”, Zika je upalio auto, a ja i njemu i sebi po cigaru i polako krenusmo niz Bistrik.

-Ono što sam ti počeo pričati…znaš, ima jedan frajer što sam s njim ležo u Centralnom, kaže ima neke slike…puno su, kaže, vrijedne, pa ću ga pitati hoće li da ih ti vidiš, ti ono znaš oko slika???

-Reko sam ti,nešto znam…

-Ali, opasno je nešto, moram ti reći, frajer mi kaže da su to neke crkvene slike…

Radoznalost je bila jača od straha. Istoga dana popodne krenuli smo prema Konjicu.

Zika je uspostavio telefonsku vezu sa svojim zatvorskim poznanikom.

-Evo mi smo krenuli…Dobro, dobro, znam…. kad dođemo javiću se…

-Kako ti se svidjela moja kafana? - pitao me Zika.

“Fina je” - odgovorio sam prilično neodređeno. Ali sam ipak shvatio kamo Zika cilja sa svojim pitanjem i nastavio: “Nisam znao da ti imaš toliko smisla za lijepo…”

Osmijeh mu se razvukao po licu: “Ma ja sam to radio za svoju dušu i za raju. Da se imamo gdje okupljati. Matere mi, ne zanima me lova, ti znaš da sam ja i imao i nemao…nego, važno mi je samo da možemo sjesti bez ikakvog srkleta kad nam se pije…Vidio si sinoć. Šta nam je falilo? Ništa.”

Jesenje popodne razlilo je boje po okolnim livadama i brdima. Brzo smo stigli u Konjic i Zika je organizovao sastanak u jednoj bašti gdje sam upoznao njegovog kolegu. Žestok momak na prvi pogled. Imao je crnu kapu navučenu skoro do obrva, stisnuo mi je ruku, onako muški da bi valjda posvjedočio svoju snagu koja je bila vidljiva iz širokih ramena i atletskog izgleda,uopšte.

-Auto ostavi tu, pa ćemo pješice do stana. - rekao je Ziki.

A onda se okrenu meni: “Znaš, imam neke slike koje sam dobio od jednog lopova…prebili smo tako dug, kaže mi, daću ti slike vrednije su sto puta više od dvije milje koje ti dugujem i ja uzmem. Sad me zanima da ih vidiš i da mi kažeš ako znaš može li se to i kome prodati…Ja se ne razumijem u to."

Popeli smo se ubrzo na drugi sprat u jednoj obližnjoj zgradi, “Žestoki” je otključao vrata jednog stana i uveo nas u veliku dnevnu sobu. Potom se sageo i ispod kauča izvadio bijeli čaršaf u kojem su bile zarolane slike.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Petak, 09 Studeni 2018 21:30

 

svejk-2Dobri vojak Švejk (11)

ŠVEJK KAO OFICIRSKI MOMAK KOD FELDKURATA

Ponovo je počela Švejkova Odiseja s počasnom pratnjom dvaju vojnika s nataknutim bajonetama, koji su ga morali odvesti vojnom svećeniku. Pratioci su mu bili ljudi koji su dopunjavali jedan drugoga. Jedan je od njih bio dugajlija, a drugi malen i debeo. Dugajlija je hramao u desnu nogu, a manji vojnik u lijevu. Obojica su služili u pozadini, jer su nekoć prije rata obojica bih potpuno oslobođeni vojničke službe. Koračali su ozbiljno uz pločnik i od vremena do vremena iskosa pogledavali Švejka, koji je išao u sredini i svakoga vojnički pozdravljao. Njegovo se civilno odijelo izgubilo u skladištu garnizonskog zatvora zajedno s njegovom vojničkom kapom s kojom je pošao u vojsku. Prije nego su ga otpustili, dali su mu staru vojničku uniformu koja je pripadala nekom trbonji, za glavu višem od Švejka. U hlače koje je obukao mogla su stati još tri Švejka. Bezbrojne bore od nogu do iznad prsiju, dokle su dopirale hlače, same su od sebe izazivale čuđenje prolaznika. Golema bluza sa zakrpama na laktovima, zamaščena i prljava, klatila se na Švejku kao kaput na strašilu. Hlače su visjele na njemu, kao kostim na klaunu iz cirkusa. Vojnička kapa koju su mu također zamijenili u garnizonskom zatvoru, padala mu je preko ušiju.

Na podsmijehe prolaznika Švejk je odgovarao umiljatim smiješkom, toplinom i nježnošću svojih dobroćudnih očiju. I tako su išli na Karlín, u stan feldkurata. Prvo je Švejka oslovio mali i debeli vojnik. Bili su baš na Maloj Strani, dolje pod svodovima kuća.

- Odakle si? - upita mali debeljko.

- Iz Praga.

- A nećeš nam pobjeći? U razgovor se umiješao i dugonja. Čudna je to pojava da su mali i debeli ljudi većinom dobrodušni optimisti, a dugački i mršavi naprotiv skeptici. I stoga dugonja reče debeljku: - Kad bi mogao, pobjegao bi.

- A zašto bi pobjegao - javi se mali debeljko - sada je zapravo kao na slobodi, više nije u zatvoru. Evo nosim to ovdje u zamotku.

- A šta to nosiš u tom zamotku za feldkurata? - zapita dugonja.

- Ne znam.

- Eto vidiš, ne znaš, a govoriš.

Preko Karlova mosta prijeđoše šutke. U Karlovoj ulici opet se obrati na Švejka mali debeljko: - Znaš li zašto te vodimo k feldkuratu?

- Na ispovijed - ravnodušno odgovori Švejk - sutra će me objesiti. Tako se to uvijek radi i to se zove duhovna utjeha.

- A zašto će te, kako da kažem…objesiti? - zapita obazrivo dugonja, dok je debeljko sažalno promatrao Švejka. Obojica su bili seoski obrtnici, očevi obitelji.

- Ne znam - odgovori Švejk smješkajući se dobroćudno - ja ništa ne znam. To je jamačno sudbina.

- Valjda si se rodio na nesretnoj planeti - reče znalački i samilosno malešni vojnik. - Kod nas su u Jaseni kod Josefova, još za pruskoga rata, isto tako objesili jednoga čovjeka. Došli su po njega, nisu mu ništa rekli i u Josefovu ga objesili.

- Ja mislim - reče skeptički dugonja - da ne vješaju ljude samo tako, da uvijek mora biti neki razlog da bi se vješanje moglo opravdati.

- Kad nema rata - primijeti Švejk - tada se to obrazlaže, ali u ratu se ne mari za jednog čovjeka. On treba da padne na bojištu ili da bude obješen kod kuće. Nije šija, nego vrat.

- Čuj, da nisi ti možda političar? - upita dugonja.

Po tonu njegova pitanja moglo se zaključiti da je počeo osjećati simpatiju za Švejka.

- I previše sam političar - nasmija se Švejk.

- Da nisi narodni socijalist?

No sada mali debeljko postade oprezan i umiješa se u razgovor: - Šta se to nas tiče - reče on - ovdje je sve puno ljudi i gledaju nas. Kad bismo bar u kakvim kućnim vratima mogli skinuti bajonete, da sve to ne izgleda tako strašno. Nećeš nam pobjeći? Mi bismo imali zbog toga neugodnosti. Nije li tako, Tonjiku? - okrenu se on dugonji, koji tiho reče: - Bajonete bismo mogli skinuti. Ta to je naš čovjek! Nije više bio skeptičan i duša mu se napunila samilošću prema Švejku. Potražili su dakle zgodna kućna vrata, skinuli su bajonete i debeljko dopusti Švejku da ide uz njega.

- A bi li ti pušio, a? - upita dugonja. - Hoće li ti… - Htio je reći: „Hoće li ti dati da zapušiš prije nego te objese“, ali nije dovršio rečenicu osjećajući da bi to bilo netaktično. I pripališe sva trojica, a Švejkovi pratioce počeše pričati o svojim obiteljima u oblasti Kraljičina Graca, o ženama, o djeci, o komadiću zemlje, o kravi.

- Žedan sam - reče Švejk.

Dugonja i mališan se pogledaše.

- Pa i mi bismo pošli na čašicu - reče mali osjećajući pristanak dugonje - ali nekamo gdje ne bismo udarali u oči.

- Hajdemo na Kuklík - predloži Švejk - puške ćemo ostaviti u kuhinji, gostioničar Serabona je sokolaš, njega se ne trebate bojati.

- Svira ondje violina i harmonika - nastavljaše Švejk - a dolaze onamo ulične djevojke i različito društvo koje ne smije u reprezentativne lokale. Dugonja i mališan pogledaše se još jednom, a onda dugonja reče: - Hajdemo dakle, do Karlína je još daleko. Putem im je Švejk pričao različite anegdote, i oni stigoše na Kuklík u dobru raspoloženju učinivši sve po Švejkovu savjetu. Puške ostaviše u kuhinji i uđoše u lokal, u kojem su violina i harmonika ispunjavale prostoriju zvukovima omiljene pjesme: „Na Pankracu, na onom brežuljku, ima lijepi drvored…“

Jedna gospođica, koja je sjedila na koljenima nekog iživjelog mladića s glatko razdijeljenom kosom, pjevala je promuklim glasom: „Isprosio sam djevojku, drugi joj udvara…“ Za jednim je stolom spavao pijani prodavač sardina, koji se svaki čas budio, udarao šakom po stolu, progunđao: „Ne ide, pa ne ide“ i onda opet zaspao. Pred zrcalom iza biljara sjedile su tri druge djevojke i dovikivale nekom željezničkom kondukteru: „Mladi gospodine, počastite nas vermutom!“ Kraj muzike svađala su se dva čovjeka o tome da je Marženku jučer udarila patrola. Jedan je tvrdio da je to vidio svojim očima, a drugi da ju je vidio kako je otišla spavati s nekim vojnikom u hotel „Valš“. Kraj samih vrata sjedio je neki vojnik s nekoliko civilista i pričao im je kako je bio ranjen u Srbiji. Jedna mu je ruka bila zavezana, a džepovi puni cigareta koje je dobio od tih civilista. Govorio je da više ne može piti, ali jedan ćelavi starčić iz toga društva stalno ga je nudio: „Samo pijte, vojniče, tko zna hoćemo li se još ikada vidjeti. Hoćete li da vam nešto zasviraju? Volite li pjesmu. Siroče?“ To je naime bila omiljena pjesma ćelavog starčića, i zaista začas su violina i harmonika zasvirale tu tužnu pjesmu, a pri tom su starčiču briznule suze na oči i on zapjeva drhtavim glasom: „Kad je već doraslo, za mamu je pitalo, za mamu je pitalo…“

Od drugoga stola netko viknu: „Ta prestanite! Idite do vraga! Objesite to na klin, dosta toga siročeta!“ I kao posljednji adut neprijateljski sto! zapjeva: „Rastanak, ah rastanak, srce mi je shrvano, shrvamo…“

- Franta! - pozvaše oni ranjenog vojnika pošto su otpjevali i zaglušili „Siroče“ - ostavi ih već jednom i sjedi k nama! Pusti ih do đavola i pošalji amo cigarete! Valjda nećeš zabavljati te naivnjake!

Švejk i njegovi pratioci gledahu to sve sa zanimanjem. Švejk je utonuo u uspomene jer je ovamo često dolazio prije rata. Sjećao se kako je amo dolazio na policijski pregled policijski komesar Drašner i kako su ga se prostitutke bojale i pjevale o njemu pjesmice suprotnog sadržaja. Kako su baš jednom pjevale u zboru: Za silnog Drašnera gužva je nastala, Maržena je bila pijana, al’ ga se nije bojala.

Uto je došao Drašner sa svojom pratnjom, strašan i neumoljiv. Bilo je to kao kad lovac opali u jarebice. Civilni agenti stjerali su ih sve na gomilu. I on, Švejk, bio je tada u toj gomili, jer je, kako je već nesretan, zapitao komesara Drašnera koji ga je pozvao da se legitimira: „A imate li dozvolu redarstvenog ravnateljstva?“ Švejk se sjećao i jednog pjesnika koji je tu obično sjedio pod zrcalom i u toj općoj galami „Kuklíka“ uz pjesmu i zvukove harmonike pisao pjesme i čitao ih prostitutkama.

Nasuprot tome Švejkovi pratioci nisu imali sličnih uspomena. Za njih je to bilo nešto sasvim novo. Ali počelo im se sviđati. Prvi koji se počeo osjećati potpuno zadovoljan, bio je mali debeljko, jer takvi su ljudi ne samo optimistični nego su i skloni epikureizmu. Dugonja se časak borio sam sa sobom. A kao što je već izgubio svoj skepticizam, tako je polagano gubio i svoju suzdržljivost i ostatak razboritosti. - Malo ću zaplesati - reče poslije petog vrča piva, kada je vidio kako parovi plešu. Mali pratilac sasvim se predao uživanju. Kraj njega je sjedila jedna gospođica i pričala skliske stvari. Oči su mu samo igrale. Švejk je pio. Dugonja je otplesao i vratio se sa svojom plesačicom k stolu. Zatim su pjevali, plesali, neprestano pili i tapšali svoje drugarice. I u toj atmosferi prodajne ljubavi, nikotina i alkohola neupadljivo je kružila stara lozinka: „Poslije nas neka dođe i potop!“ Poslije podne sjeo je do njih neki vojnik i ponudio se da će im za pet kruna izazvati flegmonu i otrovanje krvi. Ima uza se štrcaljku za injekcije i uštrcat će im u nogu ili u ruku petrolej. S tim će odležati u bolnici najmanje dva mjeseca, a ako ranu budu natapali slinom, možda i pola godine, pa će ih morati uopće otpustiti iz vojske. Dugajlija, koji je već potpuno izgubio duševnu ravnotežu, dopustio je da mu vojnik na zahodu uštrca petrolej u nogu, pod kožu. Kad se već smrkavalo, predloži Švejk da produže put do feldkurata. Mali debeljko, koji je već mucao, nagovarao je Švejka da još ostanu. Dugonja je također izrazio mišljenje da feldkurat može čekati. No Švejku se više nije sviđalo na Kuklíku, pa im je stoga zaprijetio da će otići sam. I tako pođoše, ali im je morao obećati da će svi još nekamo svrnuti. Iza Florence svrnuše u malu kavanicu, gdje je debeljko prodao svoj srebrni sat da bi se još mogli proveseliti.

 
Pjesma o Sarajevu
Petak, 09 Studeni 2018 12:56

 

Rajvosa - caršijaSarajevo – grad legenda

Stefan Simić, Beograd

Svaki grad ima svoju priču, jednu, dve, nekoliko
Ali Sarajevo je priča za sebe
Grad priča, grad pesma, grad legenda
Tragična i veličanstvena
Da gde god da kreneš sarajevskim ulicama, čeka te istorija
Sve je, zapravo, u Sarajevu istorija
A opet ima i mnogo neke nove dece zagledane u budućnost

Ko god da je pisao o Sarajevu, i pre dva veka
Govorio je da to nije ono Sarajevo nekad

A kakvo je to bilo Sarajevo nekad i kakvo je trebalo da bude
To verovatno niko ne zna
Ali svi tragaju i žale za nekim svojim izgubljenim Sarajevom

Ja ne
Ja ga volim i ovakvo kakvo jeste

Možda je tako najbolje, sa gradovima kao i sa ljudima
Da voliš sve njihove promene
Da ih prihvatiš takve a ne da tražiš od njih da budu nešto drugo

Koga je volelo Sarajevo, taj je postao i ostao besmrtan
Nije ni čudo što su mnogi veliki tamo doživeli trenutke najveće slave
To Sarajevo može i zna
Ne samo da ti se pokloni
Nego i da te uzdigne kao nijedan drugi grad

Sarajevo i pored sve tuge i podela i dalje zna da se raduje
Slavi, sluša, obožava

Nije ni čudo što su se tu desili i Boško i Admira
I Valter
I Gavrilo Princip
I Mirza Delibašić i njegova Bosna
I Kemal Monteno i njegova Branka
I Izet Kiko Sarajlić i njegova “Mala, velika moja”
I Dario Džamonja, i mnogi mnogi drugi

Sve me u Sarajevu asocira na pesmu
I Miljacka i Ilidža i Koševo i groblje Lav i prva muška gimnazija i most ljubavi i sevdalinke i bosanski lokum
I još mnogo šta

Ne treba tražiti Sarajevo samo u prošlosti
Već u budućnosti
U nekoj novoj deci otvorenih pogleda
Koja znaju da pomire razlike, pruže ruku i da se raduju

Srećem stalno tu decu Sarajeva
Nema gde ih nema, svuda po svetu
Mnogi od njih su i ostali

Svi su oni Sarajevo
Ne ni istočno, ne ni zapadno
Nego Sarajevo čija duša je u njima, gde god da su

Nije ni čudo kada se za nekoga kaže – Sarajlija
A misli se na otvorenog, srdačnog, duhovitog čoveka

I dalje je to otvoren grad, ma šta drugi pričali o njemu
I dalje se tamo pevaju najlepše pesme
I treba ga voleti
I treba mu se radovati
A prvo otići, i upoznati ga

Ja jesam, toliko puta
I uvek ću

Sarajevo je bilo centar, one Jugoslavije, i prve, i druge
Moglo je da pomiri toliko podela
Da svi budu raja

Želim takvo Sarajevo zauvek
Da kada prolazim sarajevskim ulicama osetim ono nešto
Što može da ti ponudi malo koji grad

Ni sam ne znam da objasnim to sarajevsko ONO NEŠTO
Ali definitivno postoji
Na ulici, u vazduhu, knjigama, sećanjima

I zato se iz Sarajeva tako teško odlazi a tako rado vraća
Ko je jednom tamo živeo
To najbolje zna

(Pjesma je prenesena sa portala XXZ magazin)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
  • Jedan savjet
    Fala na clanku, pred dva dana na kolonoskopiji mi j utvrden diverticolosis coloni totius uz napomenu... Više...
    02.11.18 21:36
    Autor - Durdica Jelenc
  • Nemanjin portret
    Emirovoj majci nije ime Senka, već Senija. Nebitno, čovjek se osjeća nacionalno Srbin i sasvim dovol... Više...
    02.11.18 21:27
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Koliko ja znam u ovom tekstu je napravljena cinjenicka greska. Senka Kusturica, rodjena Numankadic n... Više...
    29.10.18 22:24
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Vlado, dobro ti Zike napisa, ne pravi se ni ti ni ostali mutavi, a ja dodajem glupi. Srbi iz Srbije ... Više...
    29.10.18 22:03
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Normalno da su Srbi agresori kad su proglasili srpsku republiku BiH. Vlado ne pravi se mutav, možeš ... Više...
    24.10.18 17:13
    Autor - Zike
home search