LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Novi zenički muftija - Mevludin-efendija Dizdarević
Subota, 25 Svibanj 2019 07:16

 

Nevludin - efendijaReis Kavazović dodijelio muraselu novom zeničkom muftiji

FENA-agencijska vijest

(na fotografiji je muftija Mevludin efendija Dizdarević)

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović na prigodnoj svečanosti u Sultan Ahmedovoj džamiji (Čaršijska džamija) u Zenici večeras je inaugurirao te uručio muraselu novom muftiji zeničkom hafizu Mevludinu ef. Dizdareviću.

Svečanosti je, uz vodeće ličnosti Islamske zajednice u BiH, prisustvovao i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.

Dizdarević je, kao treći muftija u historiji Muftiluka zeničkog, na dužnost koju će obavljati narednih pet godina stupio 1. maja ove godine. Dužnost je preuzeo od Ejuba ef. Dautovića.

"Ono što je iza njega, prošlo je. Ono što je pred njim, put je koji samo Bog zna", poručio je vjernicima reis Kavazović.

On je novom muftiji poručio kako nikada ne smije zaboraviti da je osnova muftijskog posla - bogobojaznost.

"Naređivati dobro, vršiti dobro - znači, prije svega, krenuti od sebe i to činiti na najbolji način… Kada donosimo odluke, one moraju biti pravedne, odvagane, odmjerene i takve da rješavaju problem, podvukao je reis Kavazović.

Napomenuo je i da je zadaća svakog vjerskog lidera da se posavjetuje sa svima koji mu mogu pomoći u vršenju dužnosti te da donese ispravnu odluku.

Nikada se nemoj bojati ljudi. Boj se Boga - poručio je novom zeničkom muftiji reisu-l-ulema, dodavši da je "istina jedino što ima svaki muftija".


Novi muftija Muftiluka zeničkog rođen je u Zenici 1974. godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1992., a na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu diplomirao 2000. godine.

"Povjerenu ću dužnost obavljati odgovorno i savjesno. Radit ću u korist Islamske zajednice, muslimana i svih građana Muftiluka zeničkog. Sarađivat ću sa svim organima IZ, društvenom, političkom i ekonomskom zajednicom", najavio je muftija Dizdarević.

Podvukao je da je reis Kavazović ovim činom na njega prenio veliku odgovornost u čuvanju ugleda Islamske zajednice, njenih materijalnih dobara, interesa te prava muslimana Muftiluka zeničkog.

Dizdarević je titulu hafizul-kur'an dobio 2003. godine, a magistarsku disertaciju odbranio 2009. godine. Doktor islamskih nauka iz oblasti Kulture i civilizacije postao je 2016. godine.

Do preuzimanja dužnosti zeničkog muftije, Dizdarević je bio imam u Ensar džamiji u Zenici te spoljni saradnik na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta Zenica. Oženjen je i ima troje djece.

 

 
Još jedna priča uz ramazan
Petak, 24 Svibanj 2019 12:29

 

covjek sa stakomČovjek sa štakom

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Srijeda je. Bučan pijačni dan u Maglaju. Vrvi kao na mravnjaku.                                                     

Prodaje se, kupuje se, dovikuje se, jede se, pije se...                                                      

Najglasniji su oni što prodaju: štipaljke, čarape, upaljače, žilete, cigarete, žensko i muško rublje...

Kao da srijeda kod ljudi probudi poseban osjećaj, darežljivosti, širokogrudnosti, prijateljstva...                                                                                              

Kada su kod svojih kuća i u svojim avlijama kao da i ne primjećuju svoje komšije, prijatelje, rođake, prolaznike...                                                                                                      

Čak se slabo i posjećuju, pozdravljaju i selame. A kada su u malom: „Tržnom centru“ samo što se ne ljube, čak se prepiru i otimaju ko će piće naručiti i platiti.                                                                                                                                          

U mali „Tržni centar“ navraćaju svi, kako oni što nešto trebaju, tako i oni koji ubijaju dosadu; nezaposleni, penzioneri, đaci, prosjaci...

U toj gužvi i metežu primjetih čovjeka sa štakom.                                                                      

Zbog gužve je mijenjao je pokrete i način hoda. Štaka mu čas u lijevoj, čas u desnoj ruci. Vidi se, otima se, gužvi, bolovima, tuzi. Izgledao je stariji nego što imade godina. Bol, tuga, proparaše ga kao grom stari hrast od vršike do žila.

U tom osakaćenom čovjeku (u)gledao sam stari hrast što ga nemilosrdno šibaše kiše i oluje života. Tu je oko pedesete, a izgledao je kao da ima sedamdeset i kusur. Kad je prišao bliže prišao prepoznadoh iznureno i postarano lice. Bili smo generacija, viđali smo se u gradu. Bio je živahan, nestašan i radostan dječko sa školskom torbom koju mu je majka sašila. Sretali smo se na betonskom poligonu na kome smo imali fizičko. On je išao u „novu“, a ja u „staru“ školu. Tako su se zvale maglajske škole, po narodnim herojima - „stara“ škola bijaše škola „Sulejmana Omerovića – Cara“, a „nova“, “Petra Dokića“.

Preprodavao je stripove, romane i kino ulaznice. I ja sam kod njega kupovao ili sa njim mjenjao stripove i romane. Tako bi me rado pozvao na kahvu, ali reče da mu bolovi ne dozvoljavaju, jer ako bi sjedao, teško je ustajao, a nije jedan od onih što se isjeđava u kahvama ili kafićima.

Dok su se oni u kafiću otimali ko će naručiti, a ko platiti piće čovjek sa štakom se otimao bolovima i tako nastavljao svoj put. Ispriča mi da ne može biti na jednom mjestu i da često ode u Stari grad, napije se vode na česmi kod Kuršumlije džamije i onako naslonjen na štaku gleda džamiju i njenu novu viletnu munaru koja u ratu bi prepolovljena četničkim granatama sa Ozrena.

Znao je on kako je Božijoj kući dok su je granate rušile, a geleri se zavlačili u njene stotinama godina stare zidove.

I sam u svom kuku ima nekoliko gelera koji ga pogodiše sa iste planine. Zbog tih gelera ne može uz mezar čučnuti pa stojeći uz pomoć štake prouči El - Fatihu svojoj hanumi koju prostrijeli četnički metak dok je pumpala taze vodu za jutarnju kahvu bez koje nisu mogli dan započeti.                                                                                                                                            

Godinu dana kasnije zadesih se ponovo u Maglaju. Bi srijeda, sve po starom, i buka, i galama, i dovikivanje, i čašćenje...Sve to bi tu, ali u onoj gužvi nigdje ne bi čovjeka sa štakom. Šarao sam pogledom po uzavreloj gomili nadajući se da ću ga vidjeti. Ali, njega nije bilo. Kasnije mi he jedan poznanik rekao da je čovjek sa štakom preselio na Ahiret prije nekoliko mjeseci.

Mevle rahmet ejlaje!                                                                                                                                             

 
Nastavak Tonijeve priče o tetki Dragici
Četvrtak, 23 Svibanj 2019 10:17

ToniTetka Dragica (2)

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

U ljeto 1961.godine doputovala je tetka Dragica na sarajevsku Željezničku stanicu. Dobro se sjećam njenog dolaska. Bilo je rano jutro kada me majka probudila, ali kako sam znao za razlog, veselo iskočih iz sna i uskoro smo krenuli da dočekamo tetku. Osim blagosti i toplog, nježnog pogleda koji me uvijek milovao iza njenih naočara, tetku Dragicu je odlikovala i mirnoća u trenucima kada se uzbuđenje teško i rijetko skriva. Zlata ju je zakovala svojim zagrljajem, a ja sam skakutao okolo držeći ruku kojom me je tetka najprije pomilovala po glavi.

“Tonček, Tonček kak si zrasel” - raširila je Dragica ruke prema meni kada se oslobodila zagrljaja, a ja sam se radostan privio uz njeno tijelo.

Krenula su radoznala pitanja i apsolutna zagrebačka spika i ja sam uživao i skakutao želeći možda nešto i pitati, ali riječi mi baš nisu padale na pamet, tako da sam samo kao kakvo kuče skakutao oko dvije žene.

Dragica mi je donijela zvuk i miris mog Zagreba i znam da sam tih nekoliko ljetnih dana koje je provela kod nas rijetko izlazio napolje. Radije sam u avliji ispod Dikinog duda, gdje su žene nalazile hlad, ostajao u njihovoj blizini. Među poklonima koje mi je donijela Dragica bio je i plastelin i ja sam, kao što luckasta djeca znaju ponekad učiniti, lijepo napravio nekakav prstenčić, onda ga omotao oko svog organa za piškenje i takav slavodobitno izašao pred oči tetke Dragice.

Oooo, kakav hladan tuš je uslijedio!

“Sram te bilo (nikada prije, a ni poslije me Dragica nije ni za šta ružila ili mi zamjerila) to dečki ne delaju…hitro se obleči i da nikad, nikad više to nisi naredil…”

Riječi su se kao nož zarile u moju razigranu dušu i ja sam postiđen otišao i obukao se. Ne sjećam se je li kasnije još dugo tetka Dragica bila rezervisana prema meni, ali znam da sam potom godinama nosio kompleks stida od vlastite golotinje. Imao sam već punih jedanaest kada sam počeo trenirati u pionirima Sarajeva i kada smo poslije treninga odlazili pod kolektivne tuševe, dok god je oko mene trajala graja mojih vršnjaka koji su veselo goli uskakali i iskakali ispod tuša, ja sam se pravio kao da nešto radim ili razmišljam. Čekao sam da i posljednji od dječaka završi, da se svlačionica isprazni i tek onda bih se na brzinu skinuo, istuširao i izlazio napolje.

Koliko je samo godina prošlo i koliko mi je vremena trebao da sebi razjasnim neshvatljiv komplekst stida i straha od vlastitog golog tijela!

I još jedan osjećaj pamtim iz tog vremena kada je Dragica bila u posjeti kod moje majke. Prošli su dani i došlo je popodne kada smo ponovo išli na Željezničku stanicu. Ne sjećam se tačno u kakvom sam raspoloženju bio tokom našeg puta do stanice, ali sjećam se…i to je prvi put u životu da se tuga stvorila u mojoj duši, da kada je Dragica odlazila, a mi joj dugo mahali dok se njen lik i voz nisu izgubili iz vidokruga…da se neka tegoba počela u meni buditi…i onda smo išli nazad našoj kući a ja sam sve vrijeme neuobičajeno šutio i nisam ništa znao odgovoriti svojoj Zlati kad me je iznenađena pitala – “Toni,šta je s tobom?” - osim što sam slegnuo ramenima. A tuga se rascvjetala, valjda zato što je Dragica odnijela sa sobom moje drage uspomene na Zagreb koje su do njenog dolaska mirno počivale u koferu sjećanja. I u koji ću ih opet nakon kratkog vremena pospremiti vraćajući se svom razigranom djetinjstvu.

Nisam poznavao niti jednog od Dragicinih muževa, ali jesam Ličanina Matana koji se u svojim i njenim starijim godinama uselio u život Dragice Lugarić. Nikada njihova veza nije bila ozvaničena, oboje su imali već odraslu djecu i svako je živio u svom stanu. U nekim vremenima, kada sam kod tetke proveo mjesece, Matan je dolazio skoro pa svakodnevno. Čekao bi ga topal ručak, harmonična domaća atmosfera, kojoj je i on doprinosio svojom brbljivošću. Iskreno, meni nije bio osobito zanimljiv čovjek, politika je bila njegov život, u partijskoj hijerarhiji zauzimao je vidno mjesto u zagrebačkom ogranku i uglavnom se bavio ispraznim ideološkim temama. Nikada ga nisam vidio bez odijela i kravate. Iako sam znao s tetkom pogledati dnevnik, ona je to inače redovno činila, skoro da nam nije ni trebalo jer Matan je sa sobom donosio sve lokalne, regionalne i svjetske novosti. Pri tome se trudio da o svakom pitanju ima svoj stav. Kako se valjda očekuje i zahtijeva od jednog visokog partijskog funkcionera. Pa smo se tako u vrijeme ručka, koji je Matan uvijek slasno jeo i obavezno hvalio, informirali o intrigama u zagrebačkoj organizaciji, ratovima koji su se uvijek negdje vodili i obavezno o odnosu Amerike i Rusije od kojih je zavisila budućnost naše planete. Kako onda, tako i izgleda i danas.

Teško i samo uz neki važan razlog mogao si tetku Dragicu nagovoriti da ode nekom u posjetu. Jedini kontakt sa vanjskim svijetom bila je njena svakodnevna šetnja na plac (tako u Zagrebu nazivaju pijacu). Ne računajući posjete kojih je bilo podosta u Dragicinoj, uvijek i za svakog otvorenoj kući. Sjećam se tako da je mama iz Sarajeva naše komšije i prijatelje koje su rijetki i važni razlozi znali povesti u Zagreb, uvijek davala adresu Dragice Lugarić…i da su se potom komšije vraćali puni hvale zbog tetkinog gostoprimstva.

Prelijepa Štefica, koja je šepala zbog kraće noge i dolazila tetki u početku jednom nedjeljno da pomogne oko čiščenja, a onda i nekoliko puta jer ju je teta angažovala na pomočnim poslovima oko svog cvijeća, najradije je govorila o muškarcima. Svaka njena posjeta tetki kojoj sam prisustvovao bivala je i u znaku kakvog aktuelnog trača o ovom ili onom glumcu, političaru, sportisti…Ponekad je znala pomenuti i nekog svog s kojim je bila “na kavi”. Imala je Štefica već i godina kad je konačno našla dosta starijeg, ali kršnog i brižnog Zagorca i on je bio prvo muško kojeg je dovela tetki da ga upozna. Uskoro se za njega udala i kako je uhvatila svoj, mogu reći, posljednji voz otišla s njim i kasnije rijetko,rijetko, dolazila Dragici.

Mogu mirno reći da mi je poslije majke Zlate nekako najbliža osoba, ponajprije zbog brige i dobrote, bila baš tetka Dragica. Koliko sam samo puta, udomaćen kao kod svoje kuće, znao dovesti Dragici neznana gosta ili gošću uvijek siguran da će ih primiti i ugostiti kao svoje. Nikad mi nije zamjerila. Bar mi nije rekla. Jednom sam možda i pretjerao. U ljubljanskoj ambasadi, u vrijeme dok je trajao rat, upoznam nekog Kemala, svježe diplomiranog studenta “Al Azhara” koji je žurio u Bosnu…a htio je što diskretnije da prevali put od Slovenije. Obradujem ga ponudom da neko vrijeme provede kod tetke Dragice u Zagrebu,a nju samo nazovem i kažem da će doći jedan moj drug. Primila ga bez riječi.

Nisam je više vidio. Jednog dana, u proljeće 1994. godine, javila mi je sestrična Irena da je tetka umrla.

Tiho, u snu.

Sahranjena je na Mirogoju.

 

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Srijeda, 22 Svibanj 2019 09:57

 

“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (7)

Nadan Filipović

Nije red izostaviti neistine izvjesnog Laze Kostića, kao i osvrt na kukumavčenja pokojnog patrijarha Pavla

Izvjesni profesor Laza Kostić u svome delu “Srbi i Jevreji” (Biblioteka Srpski Preporod, Serbia Print, Southport, Queensland, Australia, 1988), na strani 32, usudio se napisati slijedeću izvaljotinu: ”Lično je Milan Nedić omogućavao da veći broj Jevreja izbegne u italijansku okupacionu zonu gde antisemitskih progona nije bilo. Tako su se spasili, između ostalih, trgovac Gabaj, inženjer Samoilo Jakovljević, Rebeka Amodaj, dr Ana Aladžić, dr Marija Išah, Jakov Almuli, Oskar Davičo, itd. General Nedić je prećutno dozvolio i da se izvestan broj Jevreja priključi četničkom pokretu generala Draže Mihailovića, kao naprimjer advokat Avram Mevorak, Oto Komornik, inženjer Josif Slezinger, Ljiljana Flam, itd. Četnički odredi su svuda spašavali Jevreje gde im se pružila prilika, a isto tako i Srpska pravoslavna crkva organizovano im izdajući lažna dokumenta o poreklu, kako bi izbegli okupatorske racije. Lično je general Milan Nedić spasao predsednika beogradske jevrejske opštine dr Fridriha Popesa i njegovog sekretara Morisa Abinuna, koji je inače direktno sarađivao sa komunistima. Nedićevi službenici su bili pokrovitelji Zlate Kikel, Avrama Baruha, inženjera Stanislava Josifovića, itd. Mnogi su Jevreji Nedićevom zaslugom spašeni i iz banjičkog logora. S druge strane, ne zna se ni za jedan slučaj da četnički odredi Draže Mihailovića nisu prihvatili bilo kog Jevreja koji bi im se obratio. I Mihailovićev lični lekar bio je Jevrej dr Tibor Goldvajn.”

Vala, ako je i od deklarisanog zaljubljenika u generala Milana Nedića, po njemu največeg spasitelja beogradskih i srbijanskih Jevreja, previše je. Ovo što se nabaljezgao taj profesor Laza (možda Laža) Kostić ni izgladnjeli pas s maslom ne bi mogao pojesti. Ako se ovakva štiva zaista prodaju i čitaju u današnjoj Srbiji koja se gura da stane u red za ulazak u “bioskop Evropa”, onda kukavna im svima njihova majka. Ovakve glupe izmišljotine ne zaslužuju nikakav komentar.

Veoma su indikativne i po srpsko-jevrejsko bratstvo i jedinstvo važne riječi srpske vjerske i moralne vertikale i srpske institucije pokojnog patrijarha srpskog Pavla koji u čestitci upućenoj tadašnjem predsjedniku Izraela Moši Kacavu (Moshe Kacav), kao i premijeru Izraela Arielu Šaronu (Ariel Sharon) i ujedno predsjedavajućem kompleksa “Jad Vašem” (Jad Vashem), upućenoj ispred Svetog arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve, 17. septembra 2003. godine, a koji je u arhivi Sinoda zaveden pod rednim brojem 2199/2003.

Pokojni patrijarh Pavle je, između ostalog, napisao: ”Izražavamo Vam najdublje saučešće povodom najnovijih žrtava u Vašoj zemlji i najnovijeg stradanja Vašeg naroda. Kao i kroz istoriju Srbi i sada osećaju duboko stradanje naroda s kojim su se zbratimili kroz zajednički život i zajedničko mučeništvo, kao što osećamo stradanje svakog čoveka i svakog bića na kugli zemaljskoj, po biblijskoj reči da sva tvorevina uzdiše, čekajući da se jave sinovi Božji.”

Pa dalje navodi:” U Jasenovcu kosti desetina hiljada još potpuno neizbrojanih srpskih i jevrejskih žrtava pomešale su se u grobovima, zauvek zavezavši i sećanje srpskog i jevrejskog naroda na njih. U Dvorani Sećanja u Jad Vašemu Jasenovac je našao svoje mesto pored Aušvica i Bergen-Belsena. Nadamo se da će on, i naše zajedničko stradanje, takođe naći svoje mesto i u novoj istorijskoj postavci u Jad Vašemu uprkos činjenici da su najnoviju balkansku tragediju, u kojoj ima i zločina nažalost počinjenih u srpsko ime, mnogi iskoristili da prikriju i umanje zločin izvršen nad Srbima u Drugom svetskom ratu, a u kojem leže i koreni ovog novog sukoba.”

Onaj koji pažljivije pročita ovu čestitku, odnosno ove dijelove spomenute čestitke, može lako shvatiti da su se Srbi i Jevreji zbratimili i ujedinili kroz zajedničko mučeništvo, te su u Jasenovcu zavezali sjećanje srpskog i jevrejskog naroda na srpske i jevrejske žrtve.

No, dosta o svim tim glupim lažima, lažima koje su otrov za veliki dio kronično zaluđenog srpskog naroda.

U slijedećim nastavcima biće iznesene neoborive činjenice koje će razgolititi sva ta lupetanja.

(nastavlja se)

 
Budimo dobri ljudi - pa makar uz ramazan
Utorak, 21 Svibanj 2019 06:22

 

SomuniNatjecanje u dobru - iftari i somuni za ljude u potrebi su neizostavno dobročinstvo bh. ljudi u ramazanu

E.M.

Ramazan je mjesec milosti i oprosta, ali i mjesec kada svako dobro djelo dobiva na svojoj vrijednosti. Udjeljivanje sadake i svake druge pomoći u ramazanu dolazi do većeg izražaja, a to su udjeljivanjem somuna i iftara najbolje pokazali mali privrednici iz bh. Gradova.

Iftari za one koji sebi ne mogu priuštiti obrok i somuni za ljude u potrebi od običnih ljudi su samo neke priče koje su pokazale pravi duh ramazana.

Bosanska pekara i fast food Bajro iz Fojnice godinama pomaže svojim mještanima. Oni koji nemaju novca da kupe neki od proizvoda, iz pekare ne izađu bez njega.

Iako nisu htjeli o ovome pričati, sin vlasnika pekare Ramiza Behlila, Armin, kazao je kako je on lično pokretač ove ideje s obzirom na to da u njima kao vjernicima, ona budi suosjećanje s ljudima koji nisu u mogućnosti kupiti hljeb.

"Ljudi dođu, mada se osjeti stid, posebno jer je Fojnica mala sredina. Hvala Allahu prije svega na mogućnosti koju nam je podario da možemo pomoći. Humanost ne treba da bude naša vrlina već sastavni dio poput očiju, ruku... Država je takva kakva je, proizvela je dosta siromaštva, a narod na kraju sam sve bira. Što se tiče emocija ljudi, zaista su zahvalni, vidi se to u očima pa zna biti i suza. Nevezano za ramazan, kod nas može da jede svako ko nije u prilici, neće niko biti odbijen, nebitno da li se zvao Muhamed, Marko ili Miloš", kazao je Armin te dodao: "Jedno dobro urađeno djelo pokazuje koliko je svijet otišao u krivom smjeru, pa se nažalost mora dati tolika pažnja. Previše je danas mržnje, pohlepe, licemjerstva..."

Uz priču iz Fojnice dolazimo i do Zenice gdje je vlasnik Fast fooda King odlučio pokazati humanost te i ove godine svima koji poste, a koji nisu u mogućnosti kupiti, besplatno darovati iftar. Slična priča dolazi i iz Fast fooda Urban gdje je vlasnik Armin Gafurović i ove godine nastavio tradiciju iftara za štićenike doma za nezbrinutu djecu Dom porodica. Iako nije htio govoriti o tome, saznali smo da Gafurović već 11 godina, koliko postoji njegov fast food, priprema besplatne iftare za one koji sebi ne mogu priuštiti obrok.

"O ovome ne treba da se priča već svi trebamo dati od sebe koliko možemo. Sve je ovo dio nas, a mi se trudimo pomoći i mimo ramazana te donirati obroke za naše sugrađane u potrebi. Svaki dan tokom ramazana imamo ljude koji dolaze po iftare. Lijepo je pomoći drugima i dobro bi bilo da se svi takmičimo u dobru", kazao je Gafurović.

Općina Kakanj odustala je od organizacije restoranskih iftara za one koji imaju te su odlučili napraviti iftare za socijalno ugrožene osobe po džematima na području Općine Kakanj gdje će biti podijeljeno 2.000 iftara.

"Umjesto restoranskih iftara za one koji imaju, u Kaknju će biti organizirani iftari u džematima za socijalno ugrožene porodice te vrijedne društvene aktiviste koji rade za opće dobro. Bit će to iftari u tišini, bez halabuke, na bosanskoj bošći, bez skupocjenih stolnjaka i escajga. Bit će pripremljeno gotovo 2.000 iftara”, rekao je načelnik Općine Kakanj Aldin Šljivo.

Naši sagovornici na kraju razgovora su kazali kako ih raduje što mogu pomoći ljudima u potrebi te da se iskreno nadaju a će takmičenje u dobru biti cilj svih malih i velikih privrednika.

(Ovaj tekst je prenesen sa portala klix.ba od 21.5.2019)

 
Još jedan osvrt Andreja Nikolaidisa
Ponedjeljak, 20 Svibanj 2019 08:27

 

Andrej NikolaidisDodiku zaista ne treba rat: Mirno i suvereno prema secesiji Republike Srpske

Andrej Nikolaidis

Opet Dodik. Sad je rekao kako je ukidanje vojske RS bila greška; kako je za Srbe u Oružanim snagama BiH vrhovna komanda u Banjoj Luci; kao i da je Treći pješadijski puk Oružanih snaga tu ne da brani BiH, nego “slobodu Republike Srpske i njenog naroda”.

OD SADA, I UBUDUĆE 

Bjesniti nad Dodikovim izjavama je besmisleno: najprije zato što Dodik tako govori godinama, potom i zato jer će i ubuduće tako govoriti. Osim toga, nije da Dodik tek govori: on i čini.  Svaki put kada Dodik napravi novi mali korak ka secesiji RS-a, nađe se sarajevski političar koji će mu “žestoko odgovoriti” i tako konsolidovati svoje biračko tijelo (konsolidujući, istovremeno, i Dodikovo). Stvar je u sljedećem: takozvano političko Sarajevo ima odgovor na ono što Dodik govori, ali ne i na ono što čini. Sve što “političko Sarajevo” čini povodom puzajuće secesije RS-a, Dodika može jedino nasmijati. 

Vratimo se na Dodikovu izjavu. Čovjek nije lagao. Da, iz njegove perspektive, dakle iz perspektive secesioniste, ukidanje vojske RS-a bio je korak koji je taj entitet udaljio od secesije, stoga ga Dodik smatra “greškom”. Što se tiče toga da li Srbi u Oružanim snagama BiH smatraju da je njihova vrhovna komanda u Banjoj Luci, ne u Sarajevu – to, nadajmo se, neće biti testirano. Jer, šta mislite: da Treći pješadijski dobije jednu naredbu iz Sarajeva, a drugačiju iz Banje Luke - koju bi izvršio?

Nije, dakle, pitanje šta piše u Ustavu, nego kakvo je stanje na terenu – stoga je debata o ustavnosti Dodikovih izjava i ponašanja posve promašena. Da, one su antiustavne i antidejtonske, i ne, nema nikoga ko povodom toga Dodiku može nametnuti sankciju. U teoriji, naravno, ima, no u praksi, očito, nema. 

Ustav ne vrijedi pet para ako nema sile koja može obezbijediti njegovo poštovanje. Ako je Ustav nesprovodiv, Ustav će, prije ili kasnije, biti promijenjen. To je ono na šta računa i što uspješno sprovodi Dodik. 

Iz moje perspektive Dodikova politika je etički repulzivna, jer je ona nastavak ratnih zločina drugim sredstvima. No iz perspektive “srpskog nacionalnog interesa”, kako su ga definisale elite u Srbiji i RS-u, ta je politika zdravorazumska i prilično efikasna. S druge strane, politika koja je zasnovana na premisi da “ma neće, bolan”, nije racionalna, a još je manje efikasna.   

Ako ste pristalica teze da secesije RS-a ne može biti dok je Dejtona i dok cjelovitost Bosne čuva “međunarodna zajednica” – ja bih na vašem mjestu malo duže razmislio o tome. Kako je napisan Dejton, tako može biti napisan i novi sporazum – o udruživanju, ili razdruživanju. 

Ako ste pristalica teze da je “srpska strana” danas slabija nego 1992., pa kad Bosnu nisu pocijepali tad, neće ni sad – opet bih još malo razmislio o tome. Jer: da, Srbija i njena vojska jesu daleko slabiji nego onda. Ali: zar su Bošnjaci spremni i voljni za rat? 

NOVI USTAV, NOVA REALNOST

Dodik radi ono što je od 1997. do 2006. činio Milo Đukanović. On je sa saveznog na republički nivo prenosio jednu po jednu funkciju države. Kada je Đukanović otvarao diplomatska predstavništva po svijetu, iz Beograda su se žalili da to nije po Ustavu. Kada je ukinuo dinar i uveo njemačku marku, iz Beograda se opet čulo kako to nije po Ustavu. Itakodaljeitomeslično, sve do  referenduma 2006. Kada je Crna Gora proglasila nezavisnost, ona je već godinama prije toga funkcionisala kao nezavisna država. Onda je napisan novi Ustav koji je uvažio novu realnost. 

U jednoj dimenziji, Dodiku je teže da ostvari svoj cilj nego što je to bilo Đukanoviću. Jer RS-a, za razliku od Crne Gore i Bosne i Hercegovine, nema u nalazu Badinterove komisije. Crna Gora je zemlja sa hiljadugodišnjom državnošću, RS je tek bosanskohercegovački entitet. Ali je, s druge strane, Dodiku mnogo lakše nego što je bilo Đukanoviću. Zato što je Đukanović protiv proglašenja Crne Gore za državu imao pola stanovništva (tačnije, 44,5 odsto). Zato što je u Crnoj Gori bio (i dalje je) izuzetno jak srpski nacionalizam, koji je djelovao unitaristički.  Dodik vlada zajednicom koja pliva u srpskom nacionalizmu, koji u slučaju RS-a djeluje secesionistički. On vlada homogenim društvom, za razliku od Đukanovića koji vlada do pucanja podijeljenom Crnom Gorom. U slučaju da Dodik organizuje referendum o secesiji, jedino je pitanje da li bi “za” glasalo 100 ili 105 posto izašlih.

Napokon, ne zaboravimo da je EU bila protiv crnogorskog proglašenja nezavisnosti. Zato je EU za crnogorski referendum upriličila masovno, megaskandalozno kršenje građanskih prava crnogorskih independista. Propisala je da opcija “za nezavisnost” mora pobijediti sa više od 10 posto razlike, čime je stvorila situaciju u kojoj je glas srpskog unioniste vrijedio koliko 1,2 glasa crnogorskog independiste.

DODIKU NE TREBA RAT

Dodiku ne treba rat – nikome ne treba rat, treba li to uopšte pominjati? On, Dodik, diktira dinamiku i suvereno vodi proces. U BiH se igra pred jednim golom, a lopta je stalno kod njega. Čak i ako doista postoji “crvena linija” koju mu “međunarodna zajednica” neće dozvoliti da pređe, on se nalazi u win-win situaciji, jer ovaj proces vodi ka više, nipošto ka manje RS-a. Čak i ako, nakon što Dodik još ovlasti države Bosne i Hercegovine prebaci na RS, “veliki i moćni” lupe šakom o sto i kažu “dosta”, pristupiće se nekoj vrsti pregovora, u kojima Dodik neće dobiti sve, dakle secesiju, ali će dobiti više nego što ima sada.  

To je ono što je očito.

Šta nije (očito)? 

Koje političke poteze zajednica nas (oni koji žive u BiH, oni koji žive vani, prijatelji BiH koji nisu njeni državljani…) koji želimo cjelovitu, funkcionalnu, demokratsku i evropsku Bosnu i Hercegovini može povući povodom toga? I da li ta zajednica uopšte postoji?  

(Ova “dioptrija” gospodina Abdreja Nikolaidisa prenesena je sa portal zurnal.info)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Petak, 17 Svibanj 2019 22:19

 

ImperialRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (70)

Sretna Nova 1949. godina!!!!

(Stari hotel Imperial u Adeleide)

Spremali su se na proslavu nove 1949-te godine. Ponovo novo odijelo, nekoliko košulja, nove potkošulje, gaće, čarape, kravate i tri para cipela. Što god ušpara ode ili na gardarobu, ili na izlaske i plesove. Neka. Jednom se živi.

Justina nije bila grebatorka. Kako je bila darežljiva u seksu, tako je bila darežljiva i u plaćanju polovice svih troškova. Odlučili su se za doček nove godine u hotelu Imperial, na uglu King William Street i Grenfell Street, u najstrožijem centru grada. Dovezli su se taksijem, a pošto je bilo rano za ulazak šetali su se u kasnom, prevručem popodnevu. Uz ulicu, niz ulicu. Kupili su sladolede u kornetu i sladili se gledajući lijepe kuće.

-Jao, što bih bila sretna da imam lijepu kuću.

-Pa imaš. Šta tvojoj fali?

-Nije to moja kuća. Slagala sam te da te impresioniram. To je kuća jednog mog rođaka koji živi u Melburnu. Dao ju je meni na korištenje za malu kiriju znajući da ću se brinuti o kući i da ću je čuvati. No, napomenuo mi je nekoliko puta da će mi na vrijeme javiti ako se odluči prodati kuću.

-Ma, znao sam da lažeš. Nevješta si u tome. Ne volim ni ja lagati, ali čovjek nekad mora.

Taman se smrklo. Ušli su u salu. Priđe neki mladić koji ih odvede do njihovog stola. Večera je bila preskupa, ali, mora se priznati, predivna. Plešući i pijuckajući veoma kvalitetno bijelo vino dočekaše novu 1949-tu.

Tek oko jedan izjutra izađoše u sparnu noć. Pričekali su taksi i odvezli se, zna se gdje, kod Justine. Odmah su legli. Nije ga dirala. Nije jo nešto bilo do seksa. Njemu jeste, ali je nije htio siliti.

Još je bila mrkla noć kad ona ustade. Metla je dlan na usta i otrčala u klozet. Čulo se kako povraća. Povukla je vodu. Umila se, oprala zube i ponovo legla.

-Šta je? Da nisi pokvarila stomak? Pa večera je bila odlična. Ne bi trebalo da u takvom hotelu kakav je Imperial služe ukvarena jela. Možda je neka muha opljunula onaj krem – kolač koji si pojela?

-Da Bog da da je tako kako govoriš – uzdahnula je duboko i okrenula se na stranu leđima prema njemu.

Rušid se nage i vidje da ona plače.

-Šta ti je? Nemoj da nam prvi dan nove godine prođe u plaču. Baksuzno je to. Hajde, okreni se prema meni da te poljubim i pomazim.

-Nije mi ni do čega, Rusido. Ni do čega.

-Pa, jesam li ja šta loše napravio? Reci mi.

-Ne Rusido. Već mi je danima ujutro muka, povraća mi se, a povratiti ne mogu. Tek sam večeras malo povratila i bi mi lakše. Brinem se Rusido, strašno se brinem.

-Pa reci mi šta te muči.

-Mislim da sam trudna, Rusido. Mislim da nosim tvoje, odnosno naše dijete. Ovdje nema pobačaja, jedino ako je ženi život u opsanosti zbog trudnoče. A i moja vjera mi ne dozvoljava da abortiram. Ne želim te vezati. Ti možeš biti slobodan. Nisi ti kriv. Kriva sam ja zato što ne volim seks uz korištenje gumenog prezervativa i što volim da sve ušpricaš u mene, a tvoj jako dobro prska. Ima nekih baba po Adeleidu koje daju neke trave da se pobaci; ima nekih koje to rade pomoću igala za pletenje, ali bi to bio veliki grijeh. Uostalom, želim imati dijete, a tebi dajem punu slobodu. Možeš otići, možeš ostati, ne moraš o djetetu brinuti, sama ću se snaći. Jedino bi me učinilo sretnom je da priznaš dijete da u školi za njom ili njim ne viču da je kopilanka ili kopilan.

-Ima li pive u hladnjaku?

-Što? Mislim da ima par boca.

-Idem sve popiti da proslavim.

-Šta češ slaviti? Ja krepavam od tuge, a ti bi slavio.

-Hajde i ti sjedi tu i ne plači. Donijeću pivo i čaše da nazdravimo.

-Čemu da nazdravimo?

-Sačekaj.

Eto ga sa tacnom na kojoj su stajale dvije čaše i pet boca piva. Natoči. Tutnu joj u ruku čašu preko koje se preljevala bijela pjena.

-U zdravlje buduće mamice!

-Rusido, jesi li poludio?

-Kada idemo na vjenčanje, ako me uopšte hoćeš?

-Lud si. Zaista si lud.

-Ako me hoćeš reci sada. Ja te dva puta neću pitati.

-Hoću Rusido. Kako da neću. Dobar si mi. Volim te, a osjećam da i ti mene voliš.

-A gdje ćemo živjeti? Nećemo valjda ovdje gdje strepiš od istjerivanja. Ja bih da kupimo kuću.

-Lud si. Potpuno si lud. Kakva kuća?! Znaš li ti koliko košta kuća?

-Hajde, još čašu piva...

-Ne. Ti popi sve, ali ne zaboravi da sutra moraš raditi.

Rušid nastavi da pije, a ona se okrenu i zaspa, ovaj put s blaženim osmjehom na licu.

(nastavlja se)

 
Tonijeva priča
Četvrtak, 16 Svibanj 2019 10:29

 

ToniTetka Dragica (1)

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Pošto je kajkavština s kojom sam stigao u Sarajevo izazivala uglavnom podsmijeh i nerazumijevanje, brzo sam je, kako to već priliči djetetu od nepunih pet godina potisnuo i zatvorio u sanduk uspomena, lako i veselo učeći jezik mahale.Kakve godine, nisu trebali ni mjeseci a da mali Toni progovori čistim slengom mahale kojeg mi se kasnije puno teže bilo riješiti u situacijama kojima baš i ne priliči:

"Ša ima?"

"Šasto uradio?"

"Eki ba"…

«"Kad ćeš se ti Toni osloboditi te svoje mahalštine?" - znala me je prekoriti profesorica Begović u Prvoj gimnaziji.

A ja sam mislio, kao što uvijek i svugdje misle pripadnici tzv supkulturnih sekti, kako se u tom mom kvarenju jezičkih pravila i šatru kojeg sam takođe brzo savladao, kriju moć i superiornost nad običnim, pristojnim svijetom. Odijevanje je bilo u skladu s nekakvim modnim trendovima: uske hlače sa nogavicama koje završavaju trapezom, jakna koju je moja majka nazivala "kusur od jakne", a koja me stiskala u ramenima i šimi cipele sa "špicokom"…ali hod i te manguspke poze koje sam kopirao od starijih, to je bilo da se upišaš od smijeha. Naravno, kad gledam iz kasnije zrele i normalne perspektive…ruke zabijene u džepove pripijenih hlača, glava obavezno pognuta sa pogledom koji uglavnom "istražuje tlo po kome hodam i onda povremeno polukružno podizanje pogleda na svijet koji prolazi mimo mene i svako normalno hoda mašući rukama, s pogledom upravljenim naprijed i okolo… Samo mi, mahalski mangupi znamo kako treba hodati, kako pričati da bi bili glavni! E, moj Toni budalice mlada!!!

Zagreb sam, ne mogu baš reći lako i brzo, ali ipak potisnuo u predio uspomena i veselo prihvatio nove likove, glasove, predjele, igre i običaje.

Zlata je,oh kako i koliko dugo i teško, to samo ona zna,prolazila kroz isti proces, ali uprkos se trudu nije se mogla riješiti agramerskog akcenta i jako često poneke riječi koja je odavala njeno porijeklo. Popila je kafa i kafa sa svojim komšinicama Salihom, Hašom, Feridom, Fadilom,prihvatila jednom čak ideju da i njoj skroje dimije iz kojih te žene nisu izlazile ni onda kada su se rijetko spuštale iz mahale u grad, ali Zlata je uvijek ostajala Zagrebčanka koju su skrivale prilično pravilno naučene riječi "merhaba" "alahimanet"… a odavale... "Kak ste?".... "mladi gospon"…koje su s vremena na vrijeme nadjačale nove jezičke lekcije.

Osim bake za koju sam najviše bio vezan, zatim Katice koju sam opisao u posljednjoj priči, te ujaka Stjepana kojeg nikada nisam stigao zavoljeti, u Zagrebu je živjela i moja tetka, najstarija majčina sestra Dragica. Stanovala je u strogom centru u Masarikovoj ulici na broju osam.

Ponekad me je Zlata znala povesti sa sobom u grad i tada sam neko vrijeme provodio u Dragicinom stanu. Omanja ženica, lijepog lica i pogleda iz kojeg je zračila blagost,uglavnom je radila za jednim stolom u dnevnoj sobi. I ona je kao i moja majka ovladala zanatom pravljenja cvijeća od svile, samota i raznih prigodnih materijala, koje bi se onda našlo u izlozima brojnih zagrebačkih modističkih radnji. Nije mogla ni slutiti da je meni majka pričala o njenom životu na način kako se pričaju bajke. Dragica Lugarić bila je član ilegalnog pokreta u zagrebačkom okrugu, u opasnom vremenu opasnijeg zanimanja nije moglo biti i mama mi je rekla da je imala, osim pištolja i bombe i jednu cijankalijevu pilulu koju bi popila ako je ustaše uhvate. Tetka Dragica je bila kao neka mitska junakinja i ja sam je opčinjeno gledao kako strpljivim i mirnim pokretima vještih ruku slaže latice i pravi ruže i razno cvijeće i nekako mi je bilo čudno i nevjerovatno da to mirno, blago žensko biće ima takvu junačku prošlost. Uzgred, nikada ama baš nikada tetka Dragica nije govorila o svojoj prošlosti. Ni onda kada sam bio malo dijete, ni kasnije kada sam odrastao i putevi me tako često znali nanijeti kako u njen stari stan u Masarikovoj, tako i kasnije u jedan veći i ljepšu u Harambašićevoj ulici u neposrednoj blizini Stadiona Maksimir i bolnice u kojoj sam rođen.

Nisam se mogao u sebi čudom načuditi kako je ta omanja žena, blagog pogleda i s uvijek nježnom,brižnom riječju ("Toni buš nekaj papal?".... "Sinek hoćeš da ti nekaj skuham…") mogla imati toliko petlje pa usred rata nositi pištolj, bombe i pilulu cijankalija usred tadašnjeg Zagreba gdje su domovali Pavelić i njegove ustaše, spremni da najgorim mukama muče sve one koji su bili kao i tetka organizirani kao otpor. Ustaše sam stigao zamrziti kao dijete, a tetka je bila i ostala u mom životu ćutljiva junakinja o kojoj mi niko, čak ni u familiji, nije pričao osim moje majke.

Tetka je bila jako vrijedna i disciplinirana žena. U vrijeme kada sam najprije s majkom, a kasnije sam, dolazio u njen stan u Masarikovoj, tetkina tri sina, Dragec, Joško i Zvonko razišli su se kao rakova djeca, pronašli se, svako u svom zanatu i poslu. I taj dio tetkinog života ostao je tajanstven, s muževima nije imala sreće…prvi je poginuo u ratu, a drugi se izgubio negdje u svijetu. Svojim rukama i vještinom tetka Dragica je sama podigla svoju djecu. Majka je govorila da su živjeli u velikom siromaštvu, ali otkako sam počeo sam dolaziti tetki, stanje se toliko popravilo da je tetka već našla i jednu sluškinju, šepavu a prelijepu Šteficu, koja joj je jednom sedmično došla da pomogne u generalnom pospremanju stana. Ta Štefica postala je s vremenom kao tetkina kčerka i mimo sedmičnog posla znala je često dolaziti na kafu i ispovijedati tetki i neke tajne koje je moje radoznalo uho željno lovilo. Pošto je Štefica bila djevojka, njene česte teme bili su muškarci, na kraju, a zašla je već bila u pristojne godine…našla je konačno jednog ozbiljnog i trajnog i onda su zajedno Štefica i njen đuvegija posjećivali tetku Dragicu.

Tetka Dragica bila je drugačija od većine ostatka familije, jer nije ni išla ni pominjala crkvu, nije imala u stanu, ni jednom ni drugom, niti jednog raspela ili bilo kakvog religioznog znaka, pripadnost ilegali vjerovatno je uticala i na njen ateistički pogled na svijet. Ali ni o tome nije puno govorila. Tetka Dragica naprosto je radila i radila i nesebično svakome kome je mogla-pomagala.

Prva je prekinula "nesporazum" na relaciji moja majka-ostatak familije, jer jedan dio nikako joj nije mogao oprostiti udaju za jednog muslimana, a i Zlata se osjećala povrijeđenom pa je znala često reći "nikada više neću otići u Zagreb" zamjerajući pri tome svima koji se "nisu udostojiili ni da napišu razglednicu i pitaju kako je s Tonijem, ako već ne pitaju za Zlatu?"

Meni je jako teško u početku padalo to majčino "nikada neću otići u Zagreb" jer je čežnja, mada potisnuta, još uvijek živjela u meni.

A onda je jednog dana u Sarajevo i u mahalu,sporim korakom i sa svojim dragim, blagim pogledom stigla moja tetka Dragica.

 
Ironični osvrt Andreja Nikolaidisa
Ponedjeljak, 13 Svibanj 2019 20:30

 

Andrej NikolaidisOtvoreno pismo poštovanom Inzku: Šta je zajedničko Valentinu, Momiru i Sokratu?

Andrej Nikolaidis

Poštovani gospodine Inzko;

obraćam Vam se povodom saopštenja OHR-a, kako bismo mi ovdje rekli – kuće čiji ste domaćin, u kojem ističete:

''Razlog za postojanje rezervnog sastava policije nam je nejasan. Međutim, budući da je parlamentarna procedura još u toku, pozivamo zvaničnike RS da nacrt izmjena i dopuna pravovremeno upute u širu raspravu među domaćim i međunarodnim akterima, te podsjećamo da uspostava rezervnog sastava mora odgovarati potrebama koje spadaju unutar nadležnosti RS''.

Visokopoštovani;

uprkos nekim neodmjerenim reakcijama dijela bosanskohercegovačke javnosti (“Slobodna Bosna”, recimo, objavila je članak pod naslovom “Gospodine Inzko, kada će vama, zaista, nešto biti jasno?”), želim da znate kako Vaš stav smatram odmjerenim, racionalnim i duboko evropskim. 

Da pojasnim, za one kojima nije jasno: Vaš stav varijacija je čuvene Sokratove misli “Ja znam samo jedno, a to je da ništa ne znam”, koja stoji i u temelju i na krovu evropske filozofske misli. Ponekad se, naime, filozofima činilo da nešto doista znaju, no na koncu bi ipak zaključili kako ne znaju ništa, osim da ništa ne znaju. Čini se kako se, nakon gotovo dva i po milenija uzaludnih pokušaja, u filozofskom mišljenju ne može otići dalje od rečene misli. 

Ismijavati Vaš stav da ne znate šta i zašto Milorad Dodik radi, no znate da to ne znate, znači, zapravo, ne samo ismijavati zapadnu spoljnu politiku, čiji ste eksponent, nego i zapadnu filozofiju, čiji ste sljedbenik. Napokon, nije li sama suština Dejtonske Bosne i Hercegovine da nikada, nikome, ne bude jasno koja je budala smislila takvu državu, niti kako ta država opšte funkcioniše? Nije li, dakle, ismijavanje vašeg “nije mi jasno” stava, u suštini, antidejtonsko? Kao što je, dozvolite da primijetim, svaka jasnoća duboko antidejtonska.

Duh Dejtona, ujedno i duh OHR-a najbolje je, priznajem – iznenađujuće i paradoksalno, formulisao bivši predsjednik Crne Gore, desna ruka Slobodana Miloševića, Momir Bulatović, svojom sintagmom “korisne nejasnoće”. I Bulatoviću, kao i Vama, kao i Sokratu, bilo je jasno da mu ništa nije jasno. No njemu je bilo jasno i to da od nejasnoće – kako bismo mi ovdje rekli, ima hajra. 

I opet: kao što bismo mi ovdje rekli – vaistinu ima. Od korisnih nejasnoća, od Dejtona naovamo, hajrovali ste i Vi, i ostali Visoki predstavnici, i brojni ambasadori sa pratećim osobljem, napokon i politička i tajkunska klasa u Bosni i Hercegovini. 

Velepoštovani;

u danima pred nama, biće onih koji će poželjeti da Vam razjasne razloge stvaranja Dodikovih trupa naoružanih dugim cijevima.

Biće onih koji će tvrditi da ljude ne naoružavaju kalašnjikovima da bi se borili protiv požara i poplava.

Biće onih koji će Vam reći: sjećate se kad je Dodik zaprijetio da na granice RS-a može izvesti oružane snage i entitetsku granicu pretvoriti u državnu? Eto zato je Dodik naoružao ljude.

Biće i onih koji će vam reći: sjećate se da je Dodik nacrtao mapu male Velike Srbije, koja graniči sa Sarajevom, a na more izlazi na teritoriji Crne Gore? Eto zato duge cijevi.

Biće, nesumnjivo, i onih koji će Vas podsjetiti da je ministar spoljnih poslova Srbije, Ivica Dačić, istakao kako spoljnopolitički prioritet Srbije nije Kosovo, nego Republika Srpska, čime je, jednako jasno kao i Dodik sa svojom mapom, nacrtao teritorijalne pretenzije Srbije prema Bosni i Hercegovini. 

Biće, jasno je, i onih bez diplomatskog takta i kulture, koji će Vas upitati: a šta, sreće ti, misliš da će svježe naoružani ljudi raditi u zemlji koja je zapaljena i etnički čišćena posljednji put kada je neko građanima dijelio oružje?     

Megapoštovani;

Veliki srpski pisac Borislav Pekić napisao je: “Ono što je očigledno, nije istina”. I sam Sokrat, kojem dugujemo indukciju, definiciju i ironiju,  bio je skeptičan spram istine, pa je, vele, tvrdio: “Istina je ono što se kao zajedničko nalazi u mnoštvu pojedinačnih mišljenja". Što je teza koju je lako provjeriti. 

Pojedinačno mišljenje 1: “Ako se zapad ne umiješa pa Inzko ne počne raditi svoj posao i ne zaustavi Dodika, najebali smo”. 

Pojedinačno mišljenje 2: “Ako Dodik učini ono što je obećao da će učiniti, najebali smo”. 

Pojedinačno mišljenje 3: “Ako Srbija i Hrvatska ne prestanu ne prestanu sprovoditi politiku podjele Bosne, najebali smo, kad-tad”. 

Šta veli indukcija, šta je zajedničko ovim pojedinačnim mišljenima, šta je dakle istina? To da smo najebali. Eto, to je definicija.  

ŠTA JE OČIGLEDNO????

Da, očigledno je da se Dodik sprema za oružani sukob niskog intenziteta. 

Očigledno je da se on sprema proglasiti nezavisnost Republike Srpske. 

Očigledno je da mu u tome asistiraju Srbija i Rusija, a shodno svojim mogućnostima, i Hrvatska. 

Očigledno je da je ideja o stvaranju rezervnog sastava policije u Federaciji odgovor na naoružavanje građana Republike Srpske. 

Očigledno je da u Bosni i Hercegovini počinje trka u naoružavanju. Očigledno je da je naoružavanje ljudi priprema za rat. 

Očigledno je da Zapad, kao i 1991-1992, ćutnjom i nečinjenjem saučestvuje u katastrofi koja se priprema Bosni i Hercegovini. 

Očigledno je, napokon, da Vi, povodom svega toga, ništa niste poduzeli.

Sve je to očigledno. No to ne znači da je jasno. A još manje, kao što kaže Pekić, znači da je istina.

O tome šta je bilo očigledno, šta jasno a šta istina moći ćete, Vaša ekselencijo, nešto reći tek kada bude obezbijeđena nužna istorijska distanca – jednom kada, deceniju ili dvije nakon što Vas evakuišu iz ratnog Sarajeva, budete dovršavali memoarske zapise u kojima ćete negirati Vašu odgovornost za novi sukob u Bosni – prvi u trećem mileniju.

Napokon, šta ste trebali učiniti: kao Sokrat zbog Atine, popiti otrov zbog Sarajeva?

To Vam je, ultramegagigapoštovani, ironija.   

(Ovaj osvrt gospodina Andreja Nikolaidisa prenesen je sa portala zurnal.info)

 

 
Dioptrija Esada Bajtala
Nedjelja, 12 Svibanj 2019 14:16

 

BajtalEsad Bajtal: Da Tito sad ustane, ja bih ga zagrlio

 

Hamed Ibišević, Dnevni list

Prof. dr. Esad  Bajtal,  filozof, sociolog, psiholog iz Sarajeva, čovjek je koji laserskom preciznošću secira dnevno-političku bh. zbilju. Za sebe kaže da je nesposoban biti podban, da nema ni nacionalnog ni vjerskog korpusa te da je kao pripadnik (pre)ostalih zapravo čovjek bez biografije. Autor knjige “Neofašizam u etno-fraku”, njegovog devetog djela, Bajtal kaže da ne zna funkcionirati kolektivno te da živi po pravilima igre vlastite savjesti, usput plaćajući debelu egzistencijalnu cijenu tog izbora. Priznat će da biti

Za razliku od mnogih koji su smatrali da veći grad pruža veće šanse Vi ste ipak ostali u rodnoj Brezi?

– Nikad nisam imao ambicija prijeći u veliki grad, niti sam pokušavao, a iskren da budem, niti me tko zvao. Nisam imao potrebu biti građanin na taj način jer, kao, živim u gradu pa sam građanin. Mene građanstvo zanima s drugog stanovišta: Što znači biti građanin svijeta? To znači imati, ugraditi u sebi i pri sebi jedan sustav civiliziranih vrijednosti i uvažavati svakoga preko puta sebe, ma tko on bio – mali, veliki, crni, bijeli, Srbin, nesrbin, Bošnjak, nebošnjak. Dakle, ja nemam još ni jednu kategoriju da bih rekao: Evo, ja njima pripadam. Dakle, ja sam gnostik. Bosanac. Znači, to nisu izbori, to je logična posljedica jer sam rođen u Bosni i što drugo mogu biti. Dopuštam svakome pravo da sebe nazove Srbinom, Hrvatom, Bošnjakom, zašto to čine, ne znam. Ja sam čovjek izvan nomenklatura, tako da prihvaćam logičke posljedice svog rođenja, porijekla…

Što je, po Vama, osnovni uzročnik već gotovo polumjesečnih prosvjeda u Tuzli, Sarajevu, Mostaru, Kaknju…?

–  Samo jedina činjenica: nezadovoljan, gladan, besposlen, obespravljen, izigran, izvaran, izlagan narod se našao na ulici. Počelo je pa se kasnije smirilo s nečim što će oni nazvati huliganstvom. Bilo je pokušaja da se pobuna nazove pokretom narkomana. Prvi – drugi dan izišao je vrh države koji kaže: Nađena je droga, 12 kilograma. Kasnije je županijski MUP demantirao da je išta tu nađeno, nego da je ta droga nađena na posve drugom kraju grada, na Ilidži, u nekoj redovitoj akciji. Poslije toga nismo doživjeli ispriku. Mi smo svi pred televizorima bili prevareni jer su nam rekli da su to narkomani i da nema razloga u ovoj zemlji ni za kakvu pobunu, bezmalo narkomani su iz obijesti izišli na ulice.

Treba li ikoga začuditi ova “Trbuh revolucija”, kako su je nazvali?

– Ne znam kojeg bi to normalnog čovjeka moglo začuditi. U ovoj zemlji 50 posto stanovništva živi na granici siromaštva, 700.000 ljudi je ispod granice siromaštva, 45-postotna je nezaposlenost, 75 posto mladih želi iz ove zemlje jer nemaju perspektivu, u ovoj zemlji je najniža kupovna moć u Europi i, na koncu, mi smo među 13 najjadnijih zemalja svijeta. S druge strane, imamo 85 ljudi koji raspolažu s devet milijardi dolara bogatstva, u zemlji koja nema ni četiri milijuna stanovnika. To znači da smo svi mogli sasvim dobro, pristojno živjeti. Ovako imamo one koji žive kako hoće, na najvišoj nozi, svjetski, i one koji nemaju ništa. One koji kopaju po kontejnerima koji su već ispražnjeni, tako da im ni tu nema spasa. Zapanjujuće je da se netko čudi čemu prosvjedi.

Što se može uraditi s tim novcem?

– Svašta. Može se napraviti mnogo korisnih stvari, ali s tih devet milijardi opljačkanog bogatstva BiH mogu se dobiti svaki izbori. Tim novcem može se spriječiti svako građanstvo. Svaki kritički glas biva osuđen kao izdaja, ili kao nacionalizam. Onaj tko nas to pita i onaj koji se čudi pobuni zapravo ne shvaća ili ne želi shvatiti, ne zna ili ne želi znati, da je građanski prosvjed demokratsko pravo, ljudsko pravo i civilizacijski domet. Nema pobuna u totalitarnim, u nestaljinističkim, neostaljinističkim i hitlerovskim diktaturama. Svatko onaj tko poriče pravo ovoj pobuni u ovim uvjetima koji vladaju u BiH sam sebe svrstava.

Tko su, zapravo, bh. bogatuni, milijarderi?

 
Dioptrija Andreja Nikolaidisa
Subota, 11 Svibanj 2019 09:59

 

Andrej NikolaidisSDA na kiši: Država kao razbojnička družina

Andrej Nikolaidis

Ako je vjerovati medijima te svojim očima i ušima, Bakir Izetbegović je o napadu SDA-ovog  partijskog vojnika Huse Ćesira na kamermana Žurnala Adija Kebu (znam da ste ovo već čuli ili pročitali, ali vrijedi ponoviti, jer je citat antologijski) rekao ovo: “Imali smo juče ili prekjuče incident, Huso Ćesir je napao kamermana. Ustvari on je napao kameru, nije dakle napao čovjeka, ali je otimao mu kameru, udarao po kameri. I onda se digla džefa, znate, sad svaki političar mora da se utrkuje u osudi Huse Ćesira. Naravno da ćemo i mi osuditi svaki vid nasilja, ali sada će tražiti da se čovjek isključuje iz stranke, da se provedu sankcije. Kada novinari naprave sankcije i isključe iz udruženja novinara samo jednog takvog koji je u ovoj državi haosa itekako napravio u glavama ljudi, kojima istina nije sveta, koji uznemiravaju, koji u privatni život ljudi ulaze, svi mi znamo kako to funkcioniše, kakvog su nam jada napravili – kad takvog jednog isključe, onda ćemo i mi isključiti Husu Ćesira. Huso Ćesir je zaslužan čovjek, dakle, bio je dobar borac, bio je dobar SDA-ovac, i sada je, vodi to dobro, ali znate – iz dana u dan provokacije i popustili su mu živci i uradio je nešto što nije trebao uraditi…”

Dakle...

Kad nasilnik zaskoči teticu u mračnoj ulici, on nije napao nju, nego njenu tašnu i novčanik.

Kad pljačkaš banke ispred sefa ubije dva zaštitara, on nije napao njih, nego njihove pištolje i bankin novac.

Kad manijak u Christchurchu pobije ljude u džamiji, on nije napao njih, nego islam, jer njega ne iritiraju oni pojedinačno, nego ono što prepoznaje kao prijetnju – njihova vjera.

Kao što Gazda ne bi napao Kebu da ovaj nije imao kameru, tako ni manijak ne bi napao te ljude, da nisu muslimani.

Kada ISIL-ov manijak u Briselu pobije ljude na ulici, on nije napao njih, nego zapadnjake i hrišćane: njega ne iritiraju oni, pojedinačno, nego zapadne države koje decenijama handre muslimane,  koje su u muslimanskim državama haosa itekako napravili u glavama ljudi, te napadač, zapravo, nije napao ljude nego zapadne države kojima istina nije sveta, koje uznemiravaju, svi mi znamo kako to funkcioniše, kakvog su im jada napravili…

Kad bek napadaču u glavu uleti kombinaciju klizećeg i mae gerija, on nije napao čovjeka, nego loptu. Da napadač nije bio pri lopti ili joj imao namjeru prići, da napadač uopšte nije izlazio na teren, ovaj mu ne bi uklizao. Stoga nema razloga da sudija beka isključi iz igre. Štaviše, čestit i samosvjestan sudija to zna i da mu bekov trener ne kaže. Takav sudija će, dok na nosilima sa terena iznose klinički mrtvog napadača, pomisliti: dok ne isključimo sve korumpirane i nesposobne sudije, nema smisla isključivati igrača.

U biti, Bakirova izjava je varijacija znamenite dosjetke  američkih branitelja prava na nekontrolisano naoružavanje građana, koja kaže da ne ubija oružje, nego ljudi. Iz čega proizilazi da ne stoji „manje oružja, manje ubistava“, već – „manje ljudi, manje ubistava“. Ovome se mora dodati sljedeće: „više oružja – više ubistava; više ubistava – manje ljudi; manje ljudi – manje ubistava“. I tako se dolazi do konačnog pro-gun argumenta: „više oružja – manje ubistava“.

Kod Bakira to ide ovako: „manje kamermana – manje nervoznih partijskih tajkuna; manje nervoznih partijskih tajkuna – manje napada na kamermane“. Ergo: „manje kamermana – manje napada na kamermane“. Izetbegović je, iako su njegovi sentimenti otomanski, ujedno i vrstan poznavatelj američke desne misli, jer je njegova izjava o slučaju „Ćesir“ lucidna varijacija KKK krilatice: „manje crnaca – manje rasizma“.

Citirana Izetbegovićeva misao još je jedan u nizu primjera kako najjača stranka u Bošnjaka i njen predsjednik razaraju državu Bosnu i Hercegovinu, koju istovremeno brane od SNSD-ovog i HDZ-ovog razaranja. Ovdje nema jednačenja, jer nisu svi isti: SNSD i HDZ nisu ni za državu ni za Bosnu i Hercegovinu, dok SDA jeste za Bosnu i Hercegovinu, ali ne i za državu.

Barem ne pravnu (još manje pravednu, jer vladavina prava ne jamči pravednost), stabilnu, modernu i funkcionalnu državu. Njihov predmet interesovanja nije nacija-država, nego nacija-partija. Koncept zamjene države partijom, jasno, nije ekskluzivno SDA-ov: sprovode ga Milo Đukanović i njegov DPS u Crnoj Gori, kao i Vučić i njegovi naprednjaci u Srbiji. Sprovodi ga, napokon, tek nešto suptilnije (ili, ako ćete: kvarnije)  i HDZ u Hrvatskoj.

Ovdašnje nacije-partije ovdašnje su države pretvorile u ono što Sveti Augustin zove „razbojničkim družinama“. One ne funkcionišu na osnovu zakona i ustava, nego na osnovu dogovora o podjeli plijena. Pravosudno-stranački teror kojem je već mjesecima izložen „Žurnal“ nije slučajan, nije tek odbrambeni refleks korumpirane moći. U pitanju je pokazni primjer, u pitanju je poruka: ovo će vam se desiti ukoliko budete dirali u ono što je naše.

Činjenica da nipošto beznačajan dio građana (zapravo stanovništva) Bosne i Hercegovine smatra da „Žurnal“ za ono što smatraju nepočinstvom  treba biti kažnjen, govori da ti ljudi ne samo da su zadovoljni mrvicama koje, nakon što razbojnička družina podijeli plijen, ostaju njima, nego i ne žele da u takvu raspodjelu niko dira, dodatno otežava poziciju „Žurnala“.
Nedavno sam pisao o projektovanoj, sistematski izazvanoj i kontrolisanoj atrofiji države Crne Gore.

Isto važi i za državu Bosnu i Hercegovinu, pa ću se, da prostite, samocitirati.

Don Anto Baković, stalni gost Feralove rubrike „Greatest Shits“, tvrdio je kako je „Narod bez države kao govno na kiši“.

Jok.

Država bez pravde je kao govno na kiši.  
      
(Ovaj osvrt gospodina Andreja Nikolaidisa prenesen je sa portala zurnal.info)

 

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search