LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
In memoriam
Nedjelja, 23 Rujan 2018 10:11

 

Hamed VelagicIn memoriam – Hamed Velagić, čovjek kojeg su mnogi zaboravili, ali neki i nisu

Zijad Haračić, Sydney

Nedavno je na Ahiret preselio moj dugogodišnji prijatelj Hamed Velagić. Rođen je u Višegradu, školovao se i proživjeo život u Sarajevu, ali se nikad nije odvajao od Višegrada. Nije se odvojio or rodnog grada ni u poslijeratnim godinama, dok su Višegrad svojatali razni zločinci i neljudi. Naprotiv, pored kuće koju je izgradio poslije rata u Pofalićima, podigao je još ljepšu kuću na tri sprata u Višegradu dajući time jasan znak zločincima da uopće nema namjere popustiti, posustati i prepustiti im svoj grad.

Pomen mu pišem ovom prilikom s posebnim osvrtom na doprinos u odbrani Sarajeva i BiH. Hamed Velagić je jedan od najzaslužnijih za konstrukciju, razvoj i masovnu proizvodnju ručne odbrambene bombe za koju ću tek nakon rata, iz jednog intervjua gospodina Mirze Jamakovića, načelnika odjeljenja Kontra-diverzione zaštite republičkog MUP-a (KDZ MUP), saznati da je dobila ime “Ženeva“. Mirza Jamaković je lično vršio testiranja bombi, tromblona i ostalog proizvedenog oružja u opkoljenom Sarajevu i nažalost pri tome izgubio desnu šaku i zadobio teške rane od jedne od bombi koje su se tih prvih mjeseci odbrane od agresije pravile od svega i svačega, a najviše od vodovodnih cijevi. U dogovoru s njim, grupa od desetak zaposlenih u “ORLU“ se prihvatila zadatka razvoja nove, pouzdane i profesionalno napravljene odbrambene bombe. Gospodin Jamaković je nastradao prije nego se naša bomba pojavila. Kada se pak počela proizvoditi, objasnio je da je dobila to ime jer se tih dana u Ženevi održavao jedan od bezbrojnih sastanaka o primirju u BiH.

Svi koji su bili na linijama odbrane Sarajeva mogli bi se sjetiti kada je negdje oko oktobra-novembra 1992. godine počeo da pristiže znatno veči broj odbrambenih bombi profesionalnog izgleda i istog takvog djejstva i pouzdanosti. To je bila “Ženeva“. Kao i svaki novi proizvod, prvih dana je izlazila u manjim količinama, 20-30 dnevno, da bi u kratkom roku od dvadesetak dana bila dostignuta brojka od oko 1.500 bombi dnevno. Ako se to uporedi sa pedesetak do tada proizvođenih, nepouzdanih i improviziranih bombi, onda se može shvatiti razlika koja je nastala na linijama odbrane. Borci sa linija su mi u neposrednom kontaktu hvalili bombu i posebno isticali osjećaj sigurnosti koji su dobijali zbog sve boljeg snabdijevanja oružjem, pa između ostalog i ovom bombom. Ostao mi je u dubokoj uspomeni komentar jednog komšije-borca da je ogromna razlika na liniji, u rovu, imati samo dvije-tri bombe i imati sanduk ili dva sanduka bombi. Dakle, bili su sigurniji jer ih nisu morali štedjeti kada su linije napadnute, a znali su da će sve upotrebljene bombe biti odmah nadoknađene. Sukladno sve većoj potrošnji tih bombi Ministarstvo je odobrilo povećanje broja zaposlenih na oko tridesetak.

Nakon što je Ministarstvo odbrane BiH verifikovalo proizvod, “Ženevom“ su vrlo brzo opskrbljene linije odbrane Sarajeva i zajedno sa probojem “Tunela spasa“ ispod aerodroma poćelo je i snabdijevanje linija odbrane širom BiH. Njena proizvodnja je po nalogu Ministarstva odbrane BiH trajala sve do kraja rata, iako je Ministarstvo u toku 1994. i posebno 1995. godine vjerovatno imalo i alternativne izvore dobave. Mislim da je proizvedeno oko jedan milion bombi Ženeva.

Hamed Velagić (23.08.1943-15.06.2018.) je jedan od najznačajnijih tvorac, bombe Ženeva koja je odigrala veoma bitnu ulogu u odbrani domovine.

Neka mu je rahmet duši bosanskoj.

 
Urušava li se mit o Kosovu???? Ne vjerujem!
Subota, 22 Rujan 2018 13:46

 

Kosovski mitRaspakivanje kosovskog mita

Dr Adnan Prekić - istoričar

U uproštenom tumačenju, osnovna funkcija kosovskog mita je da kroz motive nesloge i izdajstva objasni uzroke poraza na Kosovu, i da u tom porazu, odnosno vrijednostima za koje su se kosovski ratnici poginuli, pronađe izvor novog nadahnuća, koji će biti inspiracija za novu snagu, osvetu i povratak teritorija izgubljenih u 14. vijeku. Iako je upotrebna vrijednost Kosovskog mita potrošena još 1918. godine, šezdesetih godina 20. vijeka dolazi do njegove rehabilitacije. Od kraja osmdesetih, on postaje ključni element državne politike Srbije koje tek sada, nakon tri decenije šalje prve poruke da bi ovaj mit konačno trebalo arhivirati.

Nepune tri decenije nakon pojavljivanja Slobodana Miloševića na Kosovu, i istorijskog govora na Gazimestanu, njegov naslijednik u fotelji prvog čovjeka Srbije, pokušao je da odigra na sličnu kartu. Aleksandar Vučić poručio je sa Kosova da Srbi dugo nisu htjeli da čuju istinu i da je on stigao da im bez okolišanja tu istinu saopšti u oči. Između dva govora na Kosovu, stalo je previše istorije: Raspad Jugoslavije, četiri rata, na hiljade mrtvih, protjeranih i raseljenih, sankcije i tranzicija koja je iznova potvrđivala kako se mogu pomjerati granice dna. Došlo je vrijeme za podvlačenje crte, i suočavanje sa rezultatima političkih i strateških odluka, u kojima je Kosovski mit imao važno mjesto. Zbog toga i ne čudi, zašto je Vučić na Kosovu poručio da treba odustati od Nebeske Srbije, i sudbinu vezati za realne ciljeve i budućnost srpskog naroda.

Kosovski mit, i sve ono što on predstavlja, bio je ugaoni kamen politike koju su srpske političke elite sprovodile protekle tri decenije. Pažljivo usmjeravana svijest o nepravdi prema srpskom narodu, stvaranje osjećaja žrtve i ugroženosti, uz konstantno podgrijavanje straha i neprijateljstva prema svim susjednim narodima, ostavila je ozbiljne posljedice. Zbog toga i najava o odustajanju od Carstva Nebeskog, čak i da je iskrena, neće biti jednostavna. Dodatni razloga za to je i činjenica da Srpska pravoslavna crkva, kao ključna institucija u oblikovanju ovog mita, ne pomišlja da se odrekne kosovskog naslijeđa, što su demonstrirali i bojkotom Vučićeve posjete i oštrim stavovima na svaku njegovu poruku o kompromisu sa Albancima.

EVOLUCIJA KOSOVSKOG MITA

Kako bi razumjeli dubinu, slojevitost i obim indoktrinacije, podsjetićemo se osnovnih elemenata i evolucije Kosovskog mita od 14. vijeka do danas. Prvi zapisi o Kosovskoj bitki pojavili su se u pravoslavnim manastirima, neposredno nakon sukoba 1389. godine. U tim tekstovima, osim nekoliko detalja o vojnom sukobu, fokus je stavljen na veličanje kneza Lazara i njegove žene Milice. Bilo je potrebno utemeljiti kult kneza Lazara, pripremiti teren za njegovo proglašenje za sveca, kako bi Milica i njeni nasljednici obezbjedili legitimitet i političku težinu nakon Kosovske bitke. U tim prvim zapisima iz pravoslavnih manastira, uloga kneza Lazara i njegove vojske oblikuje se po motivima nadahnutim hrišćanskim sadržajima. Vojnici koji su se sa Lazarom borili na Kosovu, dobijaju ulogu Hristovih vojnika koji se žrtvuju, odriču svetovnog života, prinose žrtvu i biraju Carstvo Nebesko. Sam motiv o Carstvu Nebeskom, ima korjene u hrišćanskoj tradiciji, a u konkretnom slučaju, preuzet je iz tada popularnog srednjovjekovnog viteškog romana Aleksandrida.

 
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu
Petak, 21 Rujan 2018 13:03

 

Pisaca masinaU zatvoru zbog ćirilice

Ivan Berisov, Portugal

Nakon što je kao politički suviše pasivan bio otpušten iz Tuzlanske gimnazije djed je nakon mjesec i pol dana neizvjesnosti i velikog nerviranje zahvaljujući svojim vezama i pomoći predivnih prijatelja bio vraćen na posao. Odahnuli su, ali je njihov život bio i dalje daleko od mirnodopskog vremena. Radio je sam i kako je mogao izdržavao četveročlanu porodicu. Živjeli su kao i mnogi drugi, veoma skromno, sa velikim poteškoćama u nabavci osnovnih živežnih namirnica, a pogotovu pšeničnog brašna, umjesto kojega se na kartice moglo nabaviti samo kukuruzno.

Početkom aprila 1942. doživjeli su ponovo veliku neprijatnost, ali je i ona bila sretno prebrođena. Sve se desilo kada je ujak koji nije bio nigdje angažovan u svojoj 27. godini života napravio pravu ludost. Lutajući bezbrižno gradom, u dvorištu Tuzlanske gimnazije ugledao je nekoliko odbačenih ćiriličnih pisaćih mašina. Jednu od tih mašina usred bijela dana je uzeo i odnio kući.

Teško je pretpostaviti kako nije znao za zakonsku odredbu o zabrani ćirilice, koja je stupila na snagu 25. travnja (aprila) 1941., dakle skoro prije godinu dana. U toj naredbi koju je potpisao ministar unutarnjih poslova Dr. Andrija Artuković je između ostalog stajalo: „Zabranjena je svaka uporaba ćirilice na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske… Prema tome naređujem da se na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske odmah obustavi svaka uporaba ćirilice u javnom i privatnom životu… Prekršitelji ove naredbe kaznit će se po upravnim oblastima novčano do 10.000 dinara i zatvorom do mjesec dana“.

Iz ovoga vidimo kako je upotreba ćirilice bila zabranjena i u privatnom životu.

Treperio je od sreće kada ju je donio. Njegova davna želja da imaju rijetko kome dostupnu pisaću mašinu bila je time ostvarena, ali ne za dugo, jer ga je neko, očigledno od poznanika vidio i prijavio policiji.

Istog dana u večernjim satima, ili tačnije u 17 sati i 5 minuta kako stoji u zapisniku koji sam pronašao u djedovoj arhivi, do njihovog stana u ulici Huseina Gradaščevića u Staroj Tuzli, došla su dva policijska „detektiva“ iz Redarstvene župske oblasti, vodeći sa sobom dvojicu civilnih svjedoka. U stanu su zatekli baku i mamu, koja je tada imala 21 godinu, dakle tek jepostala punoljetna. Ujak je negdje prije toga otišao, a ni djeda nije bilo. Kada je otvorila vrata imala je koga vidjeti! Nakon što su detektivi pokazali isprave sva četvorica su ušli u stan. Započeo je pretres. Sjedeći pored prozora baka se sa svog mjesta, po riječima mame nije ni pomjerila. Samo ih je sa iznenađenjem pogledala i nastavila mirno čitati knjigu.

U njihovom malenom stanu koji su iznajmljivali mašinu su lako pronašli i nakon toga sastavili zapisnik. Na kraju zapisnika u rubrici „Spisak pronađenih predmeta ili stvari koje su se pronašle prigodom pretresa kod gore navedenog gospodara, a koje se oduzimaju od istoga“, švrakopisom je bilo dopisano: „Mašina ćirilična stavljena u zapljenu do objašnjavanja“.

Zapisnik su potpisala oba detektiva sa oba svjedoka, kao i mama, koja je umjesto bake preuzela ulogu domaćice.

U tom momentu vračajući se iz grada na vratima su se pojavili djed i ujak. Na ujaka, što je zaista čudno, nisu obratili nikakvu pažnju, dok su djeda odmah uhapsili. Izveli su ga iz stana i nakon što su otpustili svjedoke poveli su ga pješice u zatvor i to kroz najprometnije ulice grada. Bila je to prava sreća što je išao pješke, jer su ga na raznim mjestima susretali njegovi bivši učenici. U normalnim prilikama, skidajući šešir zaustavljao bi se sa njima u srdačnom razgovoru, ali ovaj put nije mogao. Po tome im nije bilo teško shvatiti kako je njihov bivši profesor iz gimnazije o kojem su imali samo najljepša sjećanja bio uhapšen.

Kako se pokazalo ti njegovi bivši učenici su već nekoliko godina radili i zauzimali bolje položaje u raznim ustanovama u Tuzli, a moguće je da je bar neki od njih radio u redarstvenoj službi Župske uprave kojom je rukovodio svemoćni Šefkija Muftić. Slijedećeg dana zauzeli su se za njega i djed je bez ikakvih posljedica bio otpušten kući nakon što je prespavao samo jednu noć u zatvoru.

Bila je to druga po redu velika neugodnost koju su za nepunu godinu doživjeli u NDH, ali su se iz obje uspjeli izvući zahvaljujući bivšim učenicima, prijateljima i kolegama iz Tuzlanske gimnazije. Sve do kraja postojanja NDH velikih neugodnosti više nisu imali. Djeda je pratila sreća, možda zbog njegovog dobrog i humanog odnosa prema svim ljudima. Dobro se dobrom vraćalo.

Sredinom 1942. godine, kako bi poboljšali materijalnu situaciju mama i ujak su se latili posla i od konopca (špage) počeli praviti neku vrstu espadrila, takozvane „špagerice“. Kako su se toga dosjetili nisam saznao. Prodavali su ih „kao halvu“ i počeli dobro zarađivati. Od tada više nisu ni u čemu oskudijevali i živjeli su bolje nego mnogi Tuzlaci.

Život im je prema tome krenuo nabolje, ali u 1943. počelo ih je prema maminim riječima, uznemiravati povremeno bombardiranje grada od strane partizana sa gradskog groblja na padinama Majevice. Koliko je bilo štete i da li je netko tom prilikom nastradao nije mi rekla. Pokušao sam pronaći bar neke podatke o partizanskom bombardovanju Tuzle, ali gle, o tome nigdje nema ni riječi.

 
Dioptrija Gojka Berića
Četvrtak, 20 Rujan 2018 10:02

 

Gojko OslobodjenjeProjekat Bosne i Hercegovine za koji sam se zalagao, definitivno je propao

Gojko Berić, Sarajevo

 

Zašto pišete? Vjerovatno ne postoji pisac koji se nije našao u situaciji da odgovori na ovo po formi jednostavno, ali u biti vrlo složeno pitanje. Ne znam da li se toga neko sjetio, ali od njihovih odgovora mogla bi se sklopiti zanimljiva knjiga. Ljudi pišu iz različitih pobuda. Ne bih širio tu priču, za ovu kolumnu dovoljna su dva svježa primjera. U nedavno emitovanom razgovoru za TV N1 odgovarajući na pitanje zašto piše, pisac i novinar Andrej Nikolaidis je rekao: “Pišem za svoju dušu.” U intervjuu za Oslobođenje, početkom jula, Miljenko Jergović je na isto pitanje odgovorio: “Ne pišem da bih bio pisac, nego da ispričam neku priču. Pišem zato što pišem, zato što pišem, zato što pišem... Možda bih rekao da pišem zato što moram, samo kada to moranje ne bi u sebi podrazumijevalo nešto represivno i nasilno.” Ne spadam u to visoko spisateljsko društvo, ja sam samo jedan vremešni kolumnista koji je rekao sve što je imao reći, čak i mnogo više od toga, i koji se sprema da uskoro zatvori svoj dućan. Ali ako bi mi bilo postavljeno pitanje zašto pišem, nikako ne bih mogao reći da pišem za svoju dušu, jer to ne bi odgovaralo istini. Bliže mi je Jergovićevo pisanje “pod moranjem”, to je ta neka unutarnja prisila. Međutim, ako bih želio biti precizan, rekao bih sljedeće: Na pisanje me nagoni mali prgavi pravednik, koji je u meni i koji je uvijek prokleto budan! Bez tog malog prgavog pravednika u sebi ne bih mogao disati kako treba, iako mi stvara ozbiljne probleme.

Čovjek svašta doživi baveći se ovim poslom. Trebala bi mi cijela jedna knjiga da opišem šta mi se sve dešavalo od predvečerja proteklog rata do današnjih dana. Sve u svemu, bilo je uzbudljivo. Stekao sam veliki broj poštovalaca, od Sarajeva do norveških glečera i od Amerike do Australije, svugdje gdje žive Bosanci i Hercegovci koji su okrenuli leđa nacionalizmu i šovinizmu, ali ne i Bosni i Hercegovini. A stekao sam i brojne protivnike, dobermane koji kidišu iz svojih nacionalističkih torova. Kao autoru, imponuje mi što su i jedni i drugi postali ovisnici o mojim tekstovima, iako ih doživljavaju sa potpuno oprečnim emocijama. Za prve sam “pravi Bosanac”, a za druge lik dostojan svakog prezira; prvi kažu da ih svojim kolumnama oduševljavam, a drugi bi bili sretni da se nisam ni rodio. Na mene su se znali naljutiti i neki moji dobri poznanici, s kojima se viđam gotovo svakodnevno. Jedni zato što pišem “protiv” Srba i Srpske pravoslavne crkve, a drugi što “napadam” Hrvate i Katoličku crkvu. Islamska zajednica je ljutito reagovala na moju kolumnu “Gluha Bukovica” (slučaj imama pedofila), dok sam u Nezavisnim novinama, iz pera srpskog člana Visokog sudskog i tužilačkog vijeća o sebi mogao pročitati i ovo: “Berić dobro zna šta sarajevska sociopatska škola od njega očekuje.” Svojevremeno se u Dnevnom avazu moje malenkosti dotakla i jedna pripadnica ovdašnje akademske zajednice, kolumnistica “u pokušaju”, napisavši: “Berić se kao preostali ‘dežurni Srbin’ trudi da gotovo svaki svoj tekst napiše protiv zlokobne srpske politike, e da bi se što više svidio vlasnicima i urednici Oslobođenja.” Bilo je i bizarnih situacija, poput one kad me je samozvana teroristička organizacija “Gavrilo Princip” osudila, zajedno sa još nekolicinom sarajevskih Srba, na smrt (Oslobođenje, 30. januar 2002). Osuđeni smo u odsustvu, da li vješanjem ili na neki drugi način, ne znam. Neki slabo obaviješteni Srbin obrecnuo se na mene pismom u kojem je stajalo: “Iz samog tvog imena i prezimena se vidi da ti je otac ustaša, a majka ustaškinja!”, dok me jedan drugi Srbin pita: “A, gdje si ti, Gojko, završio mejtef?”

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 18 Rujan 2018 15:31

 

Vjesanje MarindvorRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (33)

Početak „deratizacije“ Sarajeva

Nadan Filipović

Ustaše iz Luburićeve “kaznene ekspedicije” su bile razmještene na nekoliko mjesta u Sarajevu, ali ti rekvirirani stanovi i kuće su bili na veoma bliskim udaljenostima. Sam Luburić je za svoj stoižer najprije rekvirao čitavu zgradu u Sokolskoj ulicu broj 10 (današnji FIS), ali se tu zadržao tek pet dana. Lokacija mu se činila nesigurnom pa je za sebe najprije rekvirirao kuću hrvatske obitelji Babunović u Đenetića čikmi, a zatim vilu Folkert (Volkert), odnosno, kako su je Sarajlije u taj vakat nazivale, Berkovića vilu u ulici Skenderija na broju 48 koja je tada bila u vlasništvu Milana Sarića. Navodno je Luburić znao samo prenočiti u kući Babunovića u Đenetića čikmi, a da je glavno stožer njegove “kaznene ekspedicije” ili “deratizacije”, kako je on često znao reći, bio u vili Folkert čiji je podrum, kako je naknadno utvrđeno, bio mjesto strašnih tortura i zvjerskih ubijanja uhapšenika. Od Luburića se nisu micali njegova četvorica “stručnih suradnika” – zapovjednik Stožera ustaški satnik Milan Cigoje, ustaški satnik Ivan Zovko, ustaški poručnik Budak i ustaški zastavnik Babić, Alagi od ranije poznati kao pravi sadisti i krvoloci. Posebno aktivni u Luburićevoj ekipi za “deratizaciju” Sarajeva, odnosno u tzv. Kaznenoj bojni, bile su notorne i od Luburića izabrane ustaške “krupne ribe” iz Jasenovca: Mile Orešković, natporučnik Ante Vrban, zastavnik, izvjesni Barbarić, vodnik, izvjesni Bevanda, vodnik, Modrić, poručnik, Nikola Gadžić, poručnik, neki Buhovac, vodnik, Krešo Majić, natporučnik, Vjekoslav Ile, poručnik, Jenko Maričić, zastavnik, Branko Slijepčević, natporučnik, te Nikola Gagro, vodnik i osoba od Luburićeva največeg povjerenja

Sve u svemu, u stožeru smještenom u vili Folkert bilo je 86 ustaša. Interesantna je činjenica da je za glavara Stožera Luburić nominalno postavio ustaškog pukovnika, dr Muhameda Riđanovića, liječnika iz Mostara, a za glavnog suca Prijekog ratnog vojnog suda je postavio dr Oktavijana Sviježića, tako da je Sviježić, Luburićeva lutka na koncu, k'o biva izricao presude i potpisivao ih, a ne Luburić, koji je, zaboga, u svemu ovom masovnom zločinu trebao da bude “savršeno čistih ruku”.

Onda je Luburić svoje “pacificiranje” Sarajeva započeo gromoglasnim govorima pred odabranom publikom, uglavnom u rekviriranom Gradskom podrumu iza kina Apolo (kasnije kino Romanija) koji je bio obezbjeđen desetinom puškomitraljeza. Ulica Dr Ante Pavelića (kasnije Titova) bila je zabranjena za bilo kakav promet i za pješake. Znao je natjerati na sastanke viđenije sarajevske intelektualce i držati im govore. Tako je 25.2.1945. godine, priredio večeru u Gradskom podrumu, a nazočni su bili predstavnici njemačkih i hrvatskih oružanih snaga, ustaški ministar dr Vjekoslav Vrančić, ustaški vitez Ivica Frković, predstavnici Hrvatskog stožera, Gradskog poglavarstva i svih sarajevskih društava.

Cijeloviti tekst tog govora prenio je sutradan sarajevski ustaški “Novi list”, sa naslovom – “Puškom u ruci obranit ćemo Hrvatsku”. Između ostalog, Luburić je rekao: “Očuvali smo i uredili svoju državu da nam može pozavidjeti mnogi i mnogi narod”. Zatim: “Među ostalim događajima, u zadnje vrijeme zabilježena je još jedna žrtva koju je dala Hercegovina, a to je povlačenje naših oružanih snaga iz Mostara”, ili dalje: “Ima ih koji vide i opasnost za Sarajevo. Ali Sarajevo je bilo hrvatsko i ostaće uvijek hrvatsko. Sarajevo ćemo braniti u Mostaru, na Drini, u Konjicu i gdje god hoćete, itd”.

Prisutni su ostajali nijemi, diskretno su se ispod oka zgledavali i nikad nije bilo nekih pitanja upućenih pukovniku, ali je zato svaki njegov govor ispratio gromoglasan aplauz koji mu je očigledno godio.

 
Slovo Safet-efendije Pozdera
Ponedjeljak, 17 Rujan 2018 21:58

 

Safet Pozder imam iz ProzoraO fenomenu psovanja - prljavština u nama izlazi na jezik

Safet-efendija Pozder, Prozor

Ne tvrdim da ne postoji, ali do sada nisam naišao na ozbiljniju analizu fenomena psovanja na našem podneblju. Tu pojavu mi je nekako najjednostavnije označiti upravo fenomenom jer, s obzirom na lična promišljanja, ali i učestalost ovakve prakse, ne mogu naći podesniju riječ. U nas se, jednostavno, psuje. Psuju i stari i mladi, i ruralni i urbani, i obrazovani i neobrazovani, i ‘vaki i ‘naki. Psuje se na svakom koraku, do te mjere da je psovka mnogima postala uzrečica na koju se sve manje obaziremo.

Asortiman psovki tako je osebujan i raznolik da to ponekad zdrav razum ne umije objasniti niti zdrav stomak može svariti. Čak se ustalila i anegdota kako našim ljudima, raseljenim po cijelom svijetu, nije toliko teško savladati svakojake jezike i uklopiti se u tamošnje sisteme. Sve to oni nekako prelome, ali nam teško pada što se na tim stranjskim jezicima često ne može onako svojski i s dna duše lanut’ kad za to dođe potreba i prilika.

Evidentno je kako i školska djeca, još u najnižim uzrastima, nerijetko psuju, a – svjedočio sam tome u nekoliko navrata – ponekad u tome uživaju ipunu roditeljsku podršku. Slušao sam oca koji ponosito komentira: “Jeste li čuli kako babin sin zna lanut’!?”

Naravno, ni u javnom diskursu ne manjka ovakvog trenda, pa mnogi filmovi, serije i televizijski projekti za svoj uspjeh mogu “zahvaliti” psovci i nizu drugih pogrdnih sadržaja kojima obiluju.

E, sad, otkud u jednom narodu koji nije bio poznat po psovci i priprostom ponašanju ovakav fenomen? Ne znam, ali imam određene teorije koje mogu, a i ne moraju značiti nešto. No, prije toga ću, pomalo sjetno i zaneseno, odlutati u prošlost koja i nije tako davna, a tiče se nas i našeg podneblja.

Odavno nisam tako halapljivo i slasno “progutao” neku knjigu kao što je to bilo minulih dana kada sam čitao dnevnike rahmetli hafiza Hadžimulića. Više od tri decenije bio sam njegov savremenik, a osam godina skoro pa komšija. Sve to vrijeme nije mi se dalo ni da se upoznamo. Kako god, što nije bilo, vjerovatno nije ni trebalo biti. Ipak, čitajući spomenuta djela koja su, zapravo, njegove lične zabilješke što ih je uredno i redovno vodio, upoznao sam ga. Ali, ne samo njega nego i tadašnje Sarajevo i dušu našeg naroda u tom vaktu. Spoznao sam koliko smo nekada cijenili i poštovali učene ljude, učitelje, profesore, hafize, muderrise i, općenito, ljude od nauke, makar i ne bili muslimani. Osjetio sam s koliko se pažnje i uvažavanja odnosilo prema starijima, prema komšijama, prijateljima, a posebno roditeljima i rodbini. Oduševio sam se činjenicom koliko se u taj vakat – riječ je o prvoj polovini prošlog stoljeća – čitalo i zanimalo, ne samo za islamistiku nego i za književnost, historiju, sociologiju... Lično, često sam bio u prilici i sam ustvrditi kako su danas imami kudikamo obrazovaniji i načitaniji negoli ranije. Ipak, vidjevši, recimo, hafizov opus i lepezu pročitanih djela – a on je sve to uredno zabilježio – nikada više to neću ustvrditi.

Posebno me se dojmilo ponašanje omladine, tadašnjih đaka i studenata, odnosno, zašto ne kazati tako, momaka pubertetlija. Čedno ponašanje, stid kakav možemo čitati u pričama poput one o Aliji Lepiru i lijepoj Almasi, ahlak pravih muslimanskih mladića, povjerenje, držanje do date riječi. Spominje hafiz i “bezobraznosti” u tadašnjim mladalačkim razgovorima, ali pri tome misli na bezazlene nestašluke i šale, a nikako priproste riječi ili, gluho bilo, psovke. Nipošto! Čak se od onih kojima bi se, iz ovog ili onog razloga, otela poneka ružna riječ, nalik našim današnjim psovkama, zaziralo kao što se zazire i glava okreće od najveće sramote i pogani ovog svijeta. O tome sam često slušao i od svojih starijih džematlija koji, umjesto bilo kakve riječi, uzdahom izražavaju svoje negodovanje na evidentno odsustvo stida kod današnje omladine. “Kad čovjek izgubi stid i obraz, od njeg’ se svačemu možeš nadati”, govorili bi mi.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 16 Rujan 2018 08:46

 

Skavija i gareciPred životnim izlogom

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada privremeno u Mariboru

Ta knjiga u kojoj je živio moj junak, i na neki način učitelj, ne pripada klasici, niti je obavezna lektira. Stigla je u mojim mladim godinama na valu književnih hitova iz Amerike, ne sjećam se ni naslova, ne bih je znao cijelu prepričati, a niti tom glavnom junaku nisam ime zapamtio. A, eto junak mi “prodao” lekciju koju sam prihvatio i koju znam u vidu priče često ponoviti kad dođem u situaciju da mi kakav ćudoredni prijatelj ili poznanik predlaže savjete tipa:“Prestani bolan pušiti.”

Često slijedi dodatak: “Vidi kako sam ja prestao i to poslije toliko godina” uz obavezni mudri zaključak: “Sve je u glavi i sve je stvar volje”.

“Nemoj to tako, nisi više mlad……. “Eeee, vidjećeš kad ostariš, na um ti više neće padati.”

I onda ja “pozovem” svog junaka i ispričam mu ovu priču.

Živio jednom jedan, radostima života predan čovjek. Umjetnik, uspješan,voljen i cijenjen (malo takvih sam upoznao). Dan mu bio ispunjen obavezama, a noći viskijem, cigarama i ženama. Nije se štedio i uživao je ne pitajući se kakve će posljedice biti. I stoga nije bilo ništa neobično u tome kad se naš junak pred kraj knjige jednom naprosto srušio usred nekog stresnog poslovnog razgovora. Težak udar, totalni kolaps. Oživljavanje, hitna, bolnica. Aparati, infuzije…dolaze njegovi bližnji da pitaju, a on svejednako u komi. Doktori skeptično vrte glavama. Možda se vrati, a možda i ne vrati među žive. I dok je ležao tako, svakog dana u bolnicu dolaze neki buketi cvijeća, neki ljudi i žene, zabrinuti i žele da vide našeg junaka.

Predstojnik bolnice, ugledan i poznat doktor bio je pravi puritanac. U svemu umjeren i odmjeren. U svom životu je praktikovao, a drugima preporičivao i od njih zahtijevao život usklađen sa biblijsko-medicinskim načelima. Budi umjeren u jelu i piću, ne odaji se razvratu, a kako tijelo svaki dan treba to i to, onda jedi ove namirnice, budi aktivan, šetaj, vježbaj…

Kad se naš junak ipak probudio i vratio iz onog tunela u koji smrt kažu vodi mrtve, predstojnik mu došao jedno jutro u vizitu i s njim poveo razgovor. Možda je bio malo i otrovan ljubomorom pred pacijentom koji mu je povjeravao svoj život jer, on takav kakav je, hedonist i razvratnik, a tolike neke nepoznate žene i ljudi ga, ipak, vole. Za razliku od doktora koji vodi svoj smjerni život, a prilično je usamljen.

Pa mu onda doktor govori: “Znate, gospodine, sve što ste mi povjerili o vašem životu je vaša prošlost. A ako mislite i dalje živjeti, morate izbjegavati stresne poslovne situacije, morate paziti šta jedete, rizično je i sa ženama bluditi, a pogotovo ne smijete pušiti i piti. To ni u kom slučaju…”

Dugo je trajao oporavak našeg pacijenta. Mjesecima. Ali, bivalo mu bolje i eto i dana kada ge mogao da napusti bolnicu. Namjerno nije htio nikome javiti da izlazi. Opominjali ga da to i nije baš pametno, ali on tako odlučio.

I, evo na ulici. Gleda život radoznalim, očima punim čežnje i sve mu se čini bajkovito: zaneseni ljudi i žene kojih je puna ulica, olistalo drveće i neki poznati i dragi mirisi…i hoda tako naš junak, pa malo zastajkuje dok u jednom trenutku među obiljem reklama na ugleda njemu dragu i znanu: “Bar.”

 
Mešina priča za subotu
Subota, 15 Rujan 2018 09:47

 

MezarjePriča maglajskog niz Bosnu lahora

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

“Hajje 'ales-salah! Hajje 'ales-salah!” odjekivalo je sa minareta stare Kuršumlije džamije pozivajući ljude na akšam namaz. Muezinov glas se uvlačio u kuće, dućane, miješao se sa klepetom nanula onih skoro zakašnjelih što su pohitili ueti abdest na džamijskoj česmi.

Po staroj čaršiji se osjećao miris halve, vrućih samunčića, lepina, kifli, kadaifa. „Sve isto kao jučer. Potpuno isto“, rekao bi stranac koji je tek dan – dva ovdje. Ali, zar gotovo svaki čovjek koji prođe starom čaršijom ne pogleda gore, prema minaretu, prema jedva vidljivoj silueti muezina koji je usmjerio pogled prema nebu i gradini kao da žali što je tako mali, što ne može da dodirne malo tog beskrajnog plavetnila? Zašto ga gledaju ovako sažaljivim pogledom? Zbog čega?

„Ja znam. Ja znam!“ Prošapta nam tik uz uho vjetrić koji je već od ikindije pirkao maglajskim sokacima i raznosio miris tek rascvetalog jorgovana i preko Bosne u maglajsko široko polje.

-„Hoćete li da vam ispričam nešto?”

-Dobro!

-Imšir mladi meizin, sin je hadži Omera. Čestit, pošten, lica kakva se rijetko u muška može naći, a slavujevog glasa mamio je uzdahe iz djevojačkih srca. Koliko su puta djevojke prolazeći kraj njega zakleptale jače nanulama ne bi li se osvrnuo za njima?! On to kao da i nije primjećivao. Pred očima mu je neprestano lebdio očev lik kako ljutito uzvikuje: „Ili ja, ili ona!“

A ona? Nije bilo ljepše cure u Maglaju. Lice bijelo, da ti se od te silne bjeline vrtilo pred očima pa se pitaš je li to bijeli, nepomični mermer sve dok iz onih garavih joj očiju ne suknu varnice, rumene usnice se nasmiju otkrivajući dva reda najljepših bisera. A obrve?! Ma, da ih je najvještiji slikar htio naslikati ne bi mogao dočarati ljepotu tih, samo bosanskoj ženi svojstvenih obrva. Bila je k'o i sve njene drugarice, i stasom i glasom, a opet, što bi ih više poredio, vidio bi da joj ravne nema. Imala je nešto u onim iskričavim očima, zvonkom smijehu. Pa i kad bi mirno sjedila u bašči, s vezom u rukama, slušajući oca dok je pričao o ratu što je bio sve bliže, Švabo je krenuo na Bosnu, činila se kao uhvaćena golubica u nevidljivom kavezu što nestrpljivo čeka svoj momenat da poleti...!

Srijeda. Pazarni je dan u Maglaju. Pored brojnih prodavaca i još brojnijih mušterija tu su i obavezne Ciganke što do dosađivanja neumorno prose, gledaju u karte, grah, findžan. Ciganka s Čakalovca ogledala na findžan njoj i njenim drugaricama. Ovako joj je rekla: „Ćerko, čudno! Vidim sreću, muškarca, ljubav u ruci nosi, al' i dušmana, sa zmijom mjesto srca ul'jeće među vas. Bolest li je, šta li je?! Da Bog da na hajr izađe, da Bog da“.

Smijale su se cure. Smijale i smijale. I ona se smijala. Ko će povjerovati staroj Ciganki?! Začikavale su jedna drugu, dok je Ciganka gledala Ibrahimovu kćer, klimala glavom i šaputala: „Da Bog da na hajr, da Bog da...da Bog da…”

Jednog dana, baš dok se bavila oko cvijeća, dođe otac, Ibrahim, iz kahvane, ljut k'o akrep. Pa pričaj, pričaj, galami na ženu i čeljad i tek pred akšam se smiri malo.

A šta je bilo?

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 12 Rujan 2018 10:11

 

Ustase u SarajevuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (32)

Polazak na “deratizaciju” crvenog Sarajeva

(na fotografiji: Ustaše u Sarajevu)

Dođe nova 1945-ta godina. Nikakve proslave nije bilo. U logoru je među ustašama zavladale golema nervoza. Dvojica su pokušala dezertirati, ali su uhvaćeni u civilnim odjelima i dovedeni u logor. Jedan je uhvaćen na cesti blizu Bosanske Gradiške, a drugi, mnogo dalje, u Selčini, na periferiji Zagreba. Najprije su dobili teške batine, a sutradan ujutro Luburić je oglasio nastup. Svi logoraši su morali biti prisutni i gledati šta će zadesiti ovu dvojicu balavih ustaša, a ako bi neko od logoraša spustio glavu da ne gleda, ili zatvorio oči, znalo se dobro šta će biti s njim.

Doveli su tu dvojicu na nastup. Jedva su doteturali pred Luburića.

-Šta je pičke jadne?! Vidi, vidi. Usraše, a ne ustaše. I čudim se našim glavešinama zagrebačkim što dopušaju novačenje ovakvih bijednika. Gdje ste krenuli? Haaa…? Ti uskoro pokojniče što se tu klatiš kao notorna pijančina – obrati se jednom što mu je glava bila isprebijana do neprepoznavanja lica – ti lijepo krenuo u Zagreb. Krenuo fakinčina i mislio bit će gemišta, birtija, harmonika i frajlica, zagrebačkih puca? Biće fukanja, haaaa? Ha? Ti bi fukao dok prave ustaše ginu za domovinu?

A ti, isto još stojeći pokojniče – okrenu se drugom – krenuo u Gradišku, pa bi malo do Banja Luke, tamo da akšamlučiš i da se s curama banjolučkim na Vrbasu provodiš? Ha?

Javi se ovaj čije se lice još, kako-tako i moglo prepoznati: “Gospodine pukovniče, točno je da sam krenuo iz logora bez pitanja, ali nisam kanio dezertirati. Saznao sam da mi je majka teško bolesna, da skoro ne zna za sebe, da je na par dana pred smrt, pa mi je valjda neka olakotna okolnost u svem ovom nesporazumu ta moja želja da još jednom vidim majku prije no što premine i ode na drugi svijet. Za nadati se je da ćete dopustiti da usput da pripomenem da sam ja vaš zemljak. Vaša obitelj i Vi, gospodine pukovniče, ste iz Humca, a moji su iz Dubinjevca, znači obojica smo Ljubušaci. Moj dida je bio prijatelj s vašim pokojnim ocem, pa mislim da mogu zatražiti vašu milost da mi poštedite ži….

Luburić ga prekide urlikom koji je svima na nastupu, i logorašima, a i ustašama, zaledio krv u žilama i nakostrešio kosu na glavama.

-Fuj! Majku ti jebem dezertersku! Fuj! Čuj budaletine! Mrš izdajico! Čuj nesporazum! Pogazio si ustašku prisegu i zna se gdje ti je mjesto – pa mu prstom pokaza grob u kojem su ležale strijeljane ustaše. Čuj ti balavca. Mi Ljubušaci, braća po podrijetlu, did bio prijatelj mome pokojnom ocu, majka na samrti, a možda je već i pokojna. Uskoro češ se ti bijedniče susresti sa svojom majkom. Rušide, Rušide!!!

-Prisutan, gospodine pukovniče – progura se Rušid iz ustaškog troreda.

-Na ćevap…na ćevap. Hoće majku da vidi. Pošao mamicu da vidi. Sise da mu da. E, sada će je vidjeti. He,he,he!

Rušid izvadi kamu iz korica. Ona bljesnu kao da ju je sunce jarko obasjalo. Malo pognut, krivih nogu, očiju plavih kao čelik, priđe onom svom “kurbanu” koji je osuđen da bude “na ćevap”, kako je Luburić znao narediti. Pri tome nehajno gurnu onog drugog čije se lice nije moglo prepoznati od usirene krvi. Taj zatetura i sjede, pa stade plakati i kukati. Rušid zamahnu prema vratu, a ustaša se nekako izmače. Rušid ponovo kao da će ga ubosti, onaj zatetura, a kama mu probi tanak vratić. Za čudo jedno, ne pade, već poče da trči prema troredu ustaša koji mu hitro napraviše prolaz. Krv mu je šikljala iz vrata. Zadnjom snagom je uspio izvaditi kamu iz rane, a onda izvede kao neku piruetu i pade. Jednu minute je još kopao nogama po zemlji, a onda se smiri. Rušid polako odgega i podiže kamu sa zemlje, obrisa je i vrati u korice.

Luburić mu doviknu: “Čuvaj kamu Rušide. Vidiš da je taj lopov htio da je ukrade i pokaže svojoj mamici, da mu mrtvu mamicu jebem. Ha-ha-ha! Alaga, Alaga…”

 
Pandorina kutija
Utorak, 11 Rujan 2018 10:11

 

Pandorina kutijaDio Kosova pripast će Srbiji, dio Srbije Kosovu! Hoće li Vučić i Thaçi tako uništiti

mir: “Onda ide BiH, pa Makedonija, Crna Gora,

Vojvodina...!'”

 

Vlado Vurušić i Robert Bajruši

Jesu li jesenje kiše, koje nam s prvim smirajem ljeta stižu, ublažile miris baruta koji se ovo ljeto širio iz balkanskog bureta ili naš čekaju nova neugodna iznenađenja? Naime, cijelo ljeto srbijanski politički vrh (a i kosovski je sramežljivo suflirao) uz pomoć medijskih kerbera pumpao je priču o “razmjeni teritorija i stanovništva” između Srbije i Kosova, kao “konačno rješenje” kosovskog čvora.

Naime, do kraja ove godine Bruxelles je dao rok da se odnosi Srbije i Kosova moraju riješiti kako bi jedna maligna kriza koja prijeti novim sukobima na Balkanu konačno bila apsolvirana. Beogradu je to važno kako bi mogao spokojno odrađivati europski pregovarački proces, a Prištini da ga napokon pokrene. Srbijanski predsjednik za nedjelju 9. rujna najavljuje “epohalni” govor Srbima u vezi sa “sudbinom Kosova”, a kako se situacija mijenja iz dana u dan, teško je predvidjeti što će poručiti, osim da nađe dovoljno patetičnih opravdanja kojima će zamaskirati ono što samo treba konstatirati - “gubitak” Kosova.

Doduše, priča o razmjeni teritorija pomalo je neočekivano izbila u prvi plan. U njoj je Vučić vidio slamku spasa, da se pokaže da je uspio Srbiji zadržati makar dio Kosova. Vučić je isticao da je “nešto više od ništa”, odnosno “da Srbija nešto mora dobiti”. I Dačić kaže da više nije u igri “cijelo Kosovo”. Naime, još u travnju za Vučića je svatko tko je za podjelu ili stav da Kosovo nije srpsko bio najveći veleizdajnik i da je to “kršenje ustava” (u njemu stoji da je Kosovo sastavni dio Srbije), da bi početkom kolovoza izjavio: “Ja sam za razgraničenje”. A upravo u tom vremenskom interregnumu, kada je paradigma kosovskog izdajstva doživjela ultimativni salto mortale, pojavila se i benevolentna izjava ruskog ambasadora Čepurina da Moskva nema ništa protiv podjele Kosova.

Pred Vučićem je velika dvojba - priznati gubitak Kosova, ali ne samo ostati na vlasti nego još k tome i predstaviti se kao povijesni spasilac srpstva. Onda su i neki u Bruxellesu dali nadu toj ideji, smatrajući da je ona izlaz iz začaranog kruga, ali i da “Srbija nešto mora dobiti” (na toj premisi u EU igra i Vučić). Kosovski političari nisu bili tako “odlučni”, iako je predsjednik Hashim Thaçi stidljivo spominjao “korekciju granice”, što je, kako nam je rekao urednik prištinskog dnevnika Koha Ditore, Agron Bajrami, bio samo “eufemizam za podjelu”.

Odlučno “Nein” Angele Merkel

No, odmah je bilo jasno - podjela Kosova je Pandorina kutija novih najava graničnih sukoba, ne samo na Balkanu. Išlo se po onoj - pišem Kosovo, pamtim Republiku Srpsku i Krim, kao kulminaciju ideje da se trampi “srpski” sjever Kosova za “albansku” Preševsku dolinu na jugu Srbije. Zabunu u sve to unosila je Bijela kuća kao glavni kosovski pokrovitelj, ne videći u tome veći problem, pa je i glavni Trumpov čovjek John Bolton rekao kako “ne isključuje određena teritorijalna prilagođavanja” ako se dvije strane tako dogovore.

No, javili su se i bivši visoki predstavnici u BiH Paddy Ashdown, Carl Bildt i Christian Schwarz-Schilling, koji su poslali otvoreno pismo u kojem se protive trgovini teritorijem između Srbije i Kosova. Istaknuli su da ne mogu zamisliti destruktivniju politiku po opstanak i sudbinu Balkana nego kada je riječ o crtanju novih granica između Kosova i Srbije. Uskoro je najjača europska političarka, njemačka kancelarka Angela Merkel odlučila presjeći sve te razmjenjivačke priče pa je rekla rezolutno: “Nein”. Srećom i hrvatski premijer Plenković joj se pridružio. Napokon, vladajući kosovski političari službeno su dali izjavu kojom odustaju od bilo kakvih rasprava na temu podjele, a i Vučić je u svom govoru u Boru konstatirao kako je rješenje daleko te da prema njegovoj prognozi “Beograd neće dobiti ništa”.

- Ako nam ne daju ništa, što da radimo. Ako smijem prognozirati - tako će i biti - rekao je Vučić koji je, kako se čini, srbijanskoj javnosti odlučio “poraz Kosova” davati u manjim, prihvatljivim, ali bolnim porcijama, kao u onoj priči o vlasniku koji je psu rezao rep pomalo, ali u svemu tome sebe predstaviti kao onoga koji je patio, ali zla antisrpska međunarodna i ina zajednica je učinila upravo ono što se od nje kao takve i očekivalo. Doduše, njegovi politički suradnici poput Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i Nebojše Stefanovića smatraju da bi podjela Kosova donijela stabilizaciju Balkana, no ne treba čuditi ako i oni nakon ove nove retorike, slijedeći Vučića, ne okrenu “ćurak” već po stoti put.

 
Čemu tgaj nacionalizam?????
Ponedjeljak, 10 Rujan 2018 18:19

 

nacionalizamČemu taj nacionalizam?

Predrag Čudić, Beograd

Ne razumem taj nacionalizam. Čemu to!? Evo, recimo, ja sam Srbin. Bio sam i ostaću Srbin jer nema druge, a vidim, ovde se neki diče što su Mađari. Pa šta ako su Mađari, čudna mi čuda. Lako je biti Mađar, to može svako. Baš vidim pre neki dan na ulici da su budale, a znaju mađarski, to je za njih prirodno. A kad ja nešto zapitam oni se prave da ne razumeju: Kako, molim, nismo dobro čuli? I sve tako. A kad vidim kakve sve budale govore tim jezikom prođe me volja da na tom jeziku i dobar dan kažem.

Ne razumem taj nacionalizam?

Dođe mi pre neki dan neka mlada gluperda, kaže da je iz Mančestera, kao novinar u listu Gas-ulje revija. Možes misliti, revija za gas i ulje, i govori taj fićfirić čisto engleski, ja tuc muc, a on čist lep engleski o kakvom sam sanjao kad sam uzimao časove. Pa, kao, taj idiot istražuje, skuplja neke informacije o upotrebi gasa i ulja... Pa kad je tako, molim lepo, dečko, nauči srpski, pa pitaj. No, to još ne znači da ću ti odgovoriti. Ako je nešto iz oblasti državnih tajni i što je od nacionalnog interesa... Kao, recimo, koliko ima nas Srba koji kuvamo na ulju, malo sutra ću ti odgovoriti. Reći ću ti da je od nacionalnog interesa da se ne zna uopšte koliko nas ima, nas Srba!

Čemu taj nacionalizam!?

Evo, recimo, ja govorim srpski i nikad neću isticati da je to najlepši, gramatički najsloženiji jezik na svetu na kojem možeš izraziti što ti duša hoće, ne bih ga za drugih deset promenio. Eto, gledam nekog idiota na TV, Nemac a mutav, Sprahfeler ko kuća, a kao hoće nešto na nemačkom da kaže, pravi se kako zna nemački, a to i jeste nemački kad nemi i mutavi govore.

Čemu taj nacionalizam!?

Eto, ja na primer gledam ove jadne Rumune. Kažu da su Rumuni, kako ih nije sramota, jadna im majka, ni Cigani im nisu ravni! Ne znaš šta je gore, što su takvi ljudi Rumuni ili što je Rumunija zemlja takvih ljudi. Da sam na njihovom mestu pre bih rekao da sam majmun nego Rumun!

I baš kažem sebi, čemu taj nacionalizam!?

Pre nekoliko godina sretne me jedan na prvi pogled pristojan čovek i pita onako uljudno na čistom makedonskom jeziku znam li gde je Iranska ambasada. Kako da ne, odgovorim uljudno kad mi je ambasada u komšiluku i to još bratu Makedoncu, mi ih zovemu Južni Srbi. Kad ono, molim vas lepo, čovek reč po reč u srdačnom razgovoru mi kaže da je čist Iranac te da govori bugarski jer je u Sofiji završio medicinu, te da  to što on govori nije makedonski nego čist bugarski i čak se nešto kao uvredi. Ti Iranci su jako ponosan narod naročito kad se putem jezika ukrste sa Bugarima.

Kakav makedonski?! - reče on - Makedonci su nam ukrali jezik - reče taj gospodin.

Kad? – upitah.

-Onda kad ste im dozvolili da umišljaju da su poseban narod.

Mi dozvolili? – začudih se kao, a znajući da je u pravu Iranac.

-Pa oni su za nas, gospodine, oduvek bili južni Srbi.

-Oni su Bugari ili nisu ništa! Što govore bugarski kad su Južni Srbi?

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search