LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 18 Veljača 2019 12:12

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (65)

O ing. Sulejmanu Kudoviću

U nedelju je umro, a u ponedeljak 25. augusta zakopan ing. Sulejman Kudović, u 75-oj godini života.

Kad sam došao na studije u Zagreb, zatekao sam ga da studira šumarstvo, a stanovali smo jedno vrijeme u istom paviljonu đačkog doma. Bio je veseljak, duhovit, društven. Školovala su ga braća Hadžišabanovići. Valjda je na studije kasno došao zbog rata. Bio je i veliki kartaš. Pričao bi mi kako je ponekad u Kazališnoj kavani, nakon što bi se kavana zatvorila za redovne goste, igrao s nekim ljudima hazardne igre (spominjao je slikara Krizmana), da je ponekad čitav kufer para donosio kući.

Studirao je nešto oko deset godina. Jednom, a tada je već imao osamnaest semestara, za ručkom u Šestinoj aščinici na Ribnjaku priča Asim Nuhić kako je to jutro polagao neki ispit i pao, i kako još treba da položi dva ispita, a i da ponovi ispit koji toga jutra nije položio, pa ako iz kojeg ispita padne, izgubit će semester.

Na to će mu Suljo: “Ništa se ti ne brini Asime. Što se tiče semestara, ja ću ti dati koliko hoćeš!”

Poslije studija viđali smo se vrlo rijetko. Jednom sam ga vidio u Tuzli, gdje je bio oženjen od kadije Mehmedbašića. U poslednje vrijeme je živio u Sarajevu, a susretali smo se vrlo rijetko. Alu uvijek je bilo ugodno sresti se s njim.

Rahmetullahi alejhu!

(30.8.1969)

 
Dioptrija gospodina Fikreta Hafizovića
Nedjelja, 17 Veljača 2019 12:15

 

Fikret HafizovicBosna je srednji i najveći dio Ilirikuma

Intervju gospodina Amira Telibećirovića sa gospodinom Fikretom Hafizovićem, istraživačem razvoja svjetskih civilizacija i religijskih pokreta

(na fotografiji je gospodin Fikret Hafizović)

Monoteizam kao univerzalno vjerovanje cijelog čovječanstva trebalo bi da ima jednostavnu definiciju, ali ipak nije tako. Sve što je suprotno od tako prirodnog ljudskog uvjerenja, zakompliciralo je stvari kroz drevni historijat i danas. Baviti se dubinskom analizom uzroka svemu tome, u Bosni ili ostatku svijeta, iziskuje marljivu posvećenost a rezultati su nesvakidašnje zanimljivi. “U mojim tekstovima ja Monoteizam pišem velikim slovom iz razloga što je to vlastito ime religije.” – Ovim riječima je Fikret Hafizović iz Tešnja, istraživač razvoja svjetskih civilizacija i religijskih pokreta sa osvrtom i na bosanski historijat, pojasnio zašto taj pojam ide sa velikim početnim slovom i u ovom razgovoru sa njim. On se u svojim penzionerskim danima bavi revizijom historije svijeta i Bosne. Osnovica za istraživanje mu je univerzalni Monoteizam koji nije samo puki enciklopedijski i školski pojam, nego temelj za razvoj civilizacije sa duhovnim i prirodnim poretkom. Pošto je svoje radove serijski objavljivao za redakcije više informativnih portala, uz javna predavanja, nije prošao nezapaženo. Dio javnosti ga je preko web portala Klix proglasio ludim zbog njegovog novog pristupa svjetskoj a naročito evropskoj prošlosti, posebno bosanskoj. On se nije obazirao na to nego je nastavio da dokazuje kako je zvanična školska historija puna nedosljednosti i nelogičnosti zbog raznih manipulacija sa istom. Svoje studije još nije objavio u formi knjige, ali materijala ima dovoljno i za više publikacija. Ovdje govori o etimološkom i logičkom pristupu tumačenju svjetske, evropske i naročito bosanske prošlosti. Školski udžbenici koji se bave službenom prošlošću su često dosadni za školarce više generacija. Zato je mnogi smatraju nebitnom za svakodnevni život, smatrajući je “preprekom” za pogled u budućnost. Hafizović, pored ostalog, dokazuje kako historija može biti ne samo zanimljiva nego važna za budućnost a pogotovo sadašnjost. Ukoliko je zaista sporedna i ‘dosadna,’ onda se vjerovatno ne bi toliko manipuliralo sa njom u političke svrhe, kao i za pokretanje ratova.

Voditelj intervjua: Amir Telibećirović

Telibećirović: Nudite reviziju i svjetskog i bosanskog historijata prema tumačenju univerzalnog Monoteizma. Kako ste došli do svih podataka i zaključaka u svojim pisanjima, koji su vam izvori ili uzori?

Hafizović: Tražeći odgovore na mnoga povijesna pitanja koja su se mogla pročitati ili čuti od zvaničnih povjesničara, ali ne kao osnova na kojima je trebalo zasnivati istinske povijesne tvrdnje nego, obično, kao neki periferni povijesni događaj koji je samo naglašen i bez ikakvog uticaja, to jest veze sa istinskim povijesnim gibanjima.

Na primjer: Zvanični povjesničari tvrde da je u X. stoljeću u španskoj islamskoj vojsci bilo 13.750 što bosanskih, što hrvatskih vojnika Slavena. Kako su u to vrijeme države koncepirane na vjeri onda ti Slaveni, a prema Šerijatu, mogu biti samo muslimani, jer se radi o islamskoj vojsci, a ne kako piše Malkolm da su to kršćanski robovi. Njegova tvrdnja je uklapanje u zvanične povijesne tvrdnje, to jest u kršćansku povijesnu matricu - ''Evropa je od početka novih milenija kršćanska'' Zvanični povjesničari tvrde da je Turska osvojila Bosnu 1463. godine, a imamo dokument u Gazinoj biblioteci, u Kadićevim kronikama, da je Bosna brana ehli Islama od 1337. godine. Također imamo Isabegovu vakufnamu iz 1462. godine, a koja je državno pravni dokument islamske teokratije. Slijedi, Bosna je u sastavu zajednice islamskih zemalja prije te famozne 1463. godine. Dakle, Bosna nije te 1463. godine osvojena od Turaka. To je izmišljena i naturena tvdnja. Bajazit, turski sultan, je oženjen Lazarevom kćerkom Oliverom, a njen brat Stefan je u Islamskoj vojsci. To se po konceptu Šerijata ne može desiti. Niti je Bajazit mogao oženiti hrišćanku, a niti je Stefan, ako je hrišćanin, mogao predvoditi islamsku vojsku. To se moglo dešavati jedino, logički, ako su bili muslimani. Isto se desilo i sa Muratom II. koji je oženio kćerku Đ.Brankovića, Maru. U islamskoj vojsci na Rovinama, Vlaška, 1395. godine gine Mrnjavčević Marko (Kraljević Marko). I on, također, po Šerijatu, nije mogao biti hrišćanin. Da bi potvrdili kako je Marko neke druge provenijencije te da je predvodio kršćane onda izmišljaju novi politički pojam vazalstvo!?

774. godine kralj Mersije- Engleska, Offa, kuje svoj novac-zlatnik sa osnovnim islamskim postulatom napisanim arapskim jezikom; Kellmei šehadet. Zar bi to uradio, a da nije musliman? U Švedskoj, u grobu iz IX. stoljeća, ženska osoba, pronađen prsten graviran sa Allah.

Također, u Francuskoj na tkanini kojom je bio zamotan mrtvac zlatnim nitima izvezeno Allah. Grob je iz X. Stoljeća. Šta su mogli biti umrli sa ovim obilježjem?

U Engleskoj i Njemačkoj petak je slobodan dan. Od kuda to, kada je, danas, u obje zemlje nedjelja neradni-slobodan dan? Za razumne dovoljno da traže istinski odgovor. Može li se povezati Offov dukat sa činjenicom da je petak slobodan dan u Engleskoj? Polovinom VII. stoljeća 5000 vizantijskih vojnika pristupa islamskoj vojsci Omejada, a nas filuju informacijama da je Vizantija koncipirana na hrišćanstvu.

Ima na hiljade događaja na koja zvanična povijest nije dala istinski povijesni odgovor nego konstrukciju i zato učimo izmišljenu ili bolje rečeno lažnu povijest u odnosu na onu povijest koju su u stara vremena živjeli narodi Evrope, a i mi smo u Evropi, (u zemljopisnom smislu te riječi N.F.) I zato bi se morala izvršiti kompletna revizija zvanične evropske povijesti, a kao osnova te povijesti mora biti Monoteizam koji je imao predočenu gradnju. U Evropi, Kršćanstva su u kasnijim vremenima uspostavljana i ona su uvjetovala prekid razvoja monoteističke civilizacije u onim sredinama Evrope u kojoj se danas ljudi većinski deklarišu, religiozno, kao kršćani.

Za svoja zaključivanja i tvrdnje među zvaničnim povjesničarima nisam imao uzora, jer rijetki su oni koji uočavaju da u zvaničnoj povijesti nešto ne štima, a ako neko, kao ja, pokuša makar uputiti na razmišljanje onda se proglašava i ludim. A, za mene, čovjek, kao društveno biće, uvijek treba da teži istini!

Izvora što se tiče, koji za moje tvrdnje nisu mogli biti referentni izvori, do samih informacija koja su se uklapala u moja viđenja je sva moguća dostupna literatura iz povijesti od P. Šmita, preko Lukarija, Teofana, Petranovića, Račkog, Šišića, Klajića, Smičiklasa, Miklošića, Pucića, Truhelke, N.Klajić, Petrinjensisa, Kronštajnera, Šafarika, Jiričeka, Talocija, Ipena, ''Barletija'', Malkolma, Finea, Rajića, Jovanovića, Glušca, Sergejevskog, Srkulja, ''Kuripešića'', Korkuta, ''Porfirogeneta',''' popa Dukljanina'', ''Orbinija'', Tajnera, Farlatija, Reljkovića, Babingera, E.Čelebije, Giljferdinga, Dikanža, Runcimana, Solovjeva, Benca, Bešlagića, Hadžijahića, Pašića, Kreševljakovića, i mnogih drugih, a među njima i neke, najnovije, naše . U svoj ovoj literaturi tražio sam dokaze za svoje predpostavke i nalazio ih u velikom broju, ali su objašnjeni na nelogičan način. Možda neki neće shvatiti, a ja ističem da mi je Kur'an Časni otvorio vidike o uspostavi Monoteizma na širokom svjetskom prostranstvu, što je bio osnova kasnijem dijalektičkom uspostavljanju monoteističkih vladavina, jer Kur'an Časni je istiniti izvor velikog broja obrađenih povijesnih događaja, a koji su uticali na razvoj svjetske civilizacije. U ove svrhe posebno izdvajam dije sure: Rum i Pećina.

Telibećirović: U svojim objavama dosta spominjete Aleksandra Makedonskog kao svjetskog lidera drevnih vremena, koji je uspostavio monoteističku vladavinu. Sa kojim dokazima raspolažete na tu temu?

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 16 Veljača 2019 10:13

 

kisa na prozoruRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (58)

Nadan Filipović

Drhtavica očekivanja

Ujutro je Rušida bilo stid izaći iz sobe. Sve mu je bilo gorko u ustima. Kad je Isak pokucao na vrata i upitao ga hoće li s njim popiti kafu, izvinuo se je kazavši da se ne osjeća dobro, da ga trese nekakva groznica.

Iza vrata je čuo: “Ohoho! Samuela trese groznica, sada vas trese groznica, dakle, morat ću praviti novi nalog za pet osoba. Neće se valjda još netko razboliti?! Molim vas zaključajte obje brave. Vraćam se oko podne. Doviđenja.”

-Doviđenja!

-Šta da radim ako me Isak odbije? A šta da radim ako me Isak cinkuje? Bolje da me jednostavno odbije. Pa nije valjda tol'ka hinja da me cinkuje miliciji? Ako me odbije krenuću sam prema granici, pa šta bude. Možda imadnem sreće da pređem? Al', ako i pređem đe ću dalje? Moram nekog pitat', a ni jedne jedincate r'ječi talijanskog ne znam. Il', da krenem nazad u Sarajevo pa uvrebam kak'u drugu priliku. Neće bit' druge prilike jer je tamo Ejub koji dovoljno o meni zna da mogu završit' il' bez glave il' na doživotnoj. Ejub čeka k'o zapeta puška da me drukne. Čim me đe sretne u čaršiji il' vidi u mahali, druknuće me. Garant. Joj, povileniću od ove mješavine pitanja bez odgovora koja mi razum uništavaju i dušu prže.

Zakunja u drhtavici. Usnio je čudan san. Safeta mu pruža času punu ašlama. On sjedi na klupi za stolom ispod svoda od mirisnih ruža i pruža ruke prema časi. Ašlame su rosne i tamno crvene. I koliko god on pružao ruke nastojeći uzeti času sa ašlamama, Sadeta je bivala sve udaljenija i manja, a časa sa ašlamama je u snu ostala iste veličine. U snu skoči sa klupe da ščapa času, a Safeta nestade i ašlama više ne bijaše. Pokušao je dozvati mater, ali mu je grlo presušilo i nije mogao pustiti ni glasa. Probudio se i vidio da stoji nasred sobe. Košulja mu se slijepila na leđa. Znoj - led ledeni.

Ode u kupatilo i skide košulju. Objesi je na jednu kuku na zidu poviše kade da se, koliko-toliko osuši. Zapalio je i gledao kroz ofucane store u sivi zid susjedne zgrade. Kišica je rominjala, a vrijeme se oteglo.

Isak je u međuvremenu otišao do glavne pošte. Tamo je imao jednu poznanicu koja je radila na međugradskim telefonskim pozivima. Znala je da je on glavni u maloj, preostaloj jevrejskoj zajednici, ostatku ostatka nekada veoma prestižne jevrejske populacije u Rijeci koja se ponosila jednom od najljepših sinagoga u Evropi koju su Nijemci devastirali 1944-te, a komunisti potpuno srušili, do temelja.

Zamolio je da mu nazove rabina Menahema Romana u Sarajevu. Nije joj trebao dati njegov broj. Imala ga je zapisanog, ne samo u radnu bilježnicu, već ga je čak i zapamtila.

-Evo zvoni! Idi brzo u kabinu broj 3.

Začas se nađe u telefonskoj kabini.

-Šalom gospodine rabin. Isak je.

-Šalom i tebi brate. Kojim povodom me zoveš?

-Ona ptičica koja se izlegla u kavezu u mom stanu kani moliti da je pustim na slobodu da odleti daleko, daleko. Znaš već gdje. U subotu idemo tamo. Nosim im pola knjiga za njihovu općinu u osnivanju. Sve knjige su u odličnom stanju. Ni jedna ne fali. Ptičica mi je u kljunu donijela čak i papirić sa spiskom knjiga. Sve je onako kako ste poslali. Nemam riječi kojom bi se zahvalio. Šta da radim sa ptičicom? Da je ostavim u kavezu i da ode u kavezu nazad odakle je dolepršala ili…? Ne znam što mi je činiti. Vi odlučite.

-Pomozi onoliko koliko maksimalno možeš. Ptičica je zaslužila. U kljunu je donijela nešto toliko vrijedno da pojma nemaš, a tek papiri. Neprocjenjivo. A ptičica potiče, ti znaš već odakle. Ipak nas je ostalo oko trideset posto zahvaljujuči drugim pticama iste vjere koje je i ptičica. Sve treba uzeti u obzir. Mnoge su takotvane M-ptičice spašavali naše ljude…. znaš već gdje, za razliku od Beograda i Zagreba. Moja je velika, velika želja da se ptičici pomogne odlepršati gdje god ona želi. Je li to tebi jasno?

-Jasno je, ali ne mogu pticu tamo samu ostaviti. Ne zna ni slova one strane pjesme preko puta. A o papirima da ne govorimo.

-Jahiel ne dolazi. Našli su ga na tavanu. Objesio se. Sve imaš za Jahiela. Ptičica je sada Jahiel. Odradi kako znaš.

-Ima ušteđevine. Šezdeset zelembaća. Nudi mi sve.

-Nipošto. Ni za živu glavu. On treba našu pomoć i nju je zaslužio. Sve učini da odradiš. Znaš već. Umjesto Jahiela neka čeka tamo gdje treba čekati.

-Dobro. Sve sam shvatio.

-Ja stojim iza svega u njegovom slučaju.

-Zahvaljujem se. Šalom.

-Šalom.

Klik!

Izađe iz kabine, plati telefonski razgovor i krenu kući sve putem razmišljajući o, za njega, misteroznom momku, muslimanu iz Sarajeva koji je bog zna koliko i bog zna na koji način zadužio inače veoma opreznog rabina Menahema Romana.

(nastavlja se)

 
O SDA-bošnjaštvu i nekim drugim bošnjaštvima
Petak, 15 Veljača 2019 12:07

 

Fra Drago BojicBošnjaštvo po mjeri SDA: Bojić: Nema bošnjaštva koje je u stanju da pomiri bošnjačkog kmeta s bošnjačkim begom

Fra Drago Bojić, Jajce

Bošnjaštvo nije Jedno Jedinstveno Bošnjaštvo kao Takvo. Nije isto bošnjaštvo kapetana Gradaščevića, bošnjačkog bega i feudalca, koji potpisuje smrtnu kaznu bošnjačkom kmetu. Nema bošnjaštva koje je u stanju da pomiri bošnjačkog kmeta s bošnjačkim begom.

Bošnjaštvo ne znači par glupih kavana u našem gradu, ni par spomenika generalima, jednog imama i jednog brončanog reisa, nego bošnjaštvo znači onu masu bijednika koji tegle i argetuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.

Kad god sadašnji politički predstavnici bošnjačkog naroda govore o ujedinjenom i jedinstvenom bošnjaštvu, kao što je bilo nedavno na skupu SDA, treba se sjetiti ovih riječi Meše Selimovića. Ne postoji bošnjaštvo kao takvo, niti samo jedno bošnjaštvo, ni onda kad se sve bošnjačke političke stranke ujedine i svi bošnjački političari pokorno stave u službu Bakiru Izetbegoviću i njegovom ocu domovine Erdoganu.

To SDA-ovsko bošnjaštvo koje konstantno jadikuje nad svojom „ugroženošću i teškom sudbinom“ dok lagodno živi eksploatirajući interese vlastitog naroda i države BiH, nije bošnjaštvo mnogih u čije ime nastupa. Upravo zbog mnoštva razlika koje postoje među Bošnjacima u BiH i zbog činjenica da članovi Bošnjačke elite, i Bošnjačkih instituta štete nanose Bošnjacima, Bošnjačke sećije oko SDA su nelegitimne i ne mogu predstavljati bošnjački narod.

Nije isto bošnjaštvo Bakira Izetbegovića koji na bošnjaštvu lešinari trideset godina, i bošnjaštvo ljudi koji su zbog svoga bošnjaštva u zadnjem ratu protjerani i pobijeni.

Nije isto bošnjaštvo predstavnika drugih bošnjačkih stranaka koji se kameleonski prilagođavaju trenutnoj političkoj situaciji i poput stada slijede politiku Bakira Izetbegovića, nominalno se predstavljajući kao drugačiji, i bošnjaštvo ljudi koji su tim strankama dali svoj glas upravo zato što su nezadovoljni politikom SDA-a.

Nije isto bošnjaštvo bogataša s Poljina, uhljebljenih u državnim, federalnim, kantonalnim, općinskim i drugim javnim službama, i bošnjaštvo ljudi koji zbog nezaposlenosti i siromaštva odlaze iz svojih zavičaja.

Nije isto bošnjaštvo imama i reisa koji podržavaju destruktivnu i pogubnu politiku SDA-a i bošnjaštvo njihovih vjernika kojima je ta politika u ratu nanijela zastrašujuće posljedice, a u poraću ih posve zanijekala kao što je slučaj u Republici Srpskoj.

Nije isto bošnjaštvo bogatih Bošnjaka koji bezbrižno žive u svojim kućama i rezidencijama, i bošnjaštvo siromašnih Bošnjaka koji preživljavaju od socijalne pomoći i donacija iz humanitarnih organizacija , merhameta, Kruha Sv. Ante i Caritasa.

Nije isto bošnjaštvo Bakirovih dobro plaćenih političkih sponzoruša koje papagajski sriču ono što im vođa propiše, i bošnjaštvo mnogih žena i djevojaka koje svakodnevno rade po deset sati za minimalnu plaću, često bez osiguranja, bez toplog obroka, i bez osnovnih ljudskih i radničkih prava.

Nije isto bošnjaštvo djece na kriminalnoj privatizaciji obogaćenih roditelja, i bošnjaštvo djece za koje nema mjesta u vrtićima, koji nemaju za školske sendviće, i kojima roditelji ponekad ne mogu priuštiti ni ono najosnovnije za život.

Nije isto bošnjaštvo nacionalistički zadojenih Stavovih i Saffovih novinara te opskurnih SDA-ovih portala koje SDA politika plaća da bi lajali na druge, širili mržnju i divinizirali vođu i njegovu stožernu stranku, i bošnjaštvo novinara i intelektualaca koji kritiziraju tu politiku i koje se zbog toga proglašava narodnim izdajnicima, i koji su svakodnevno izloženi difamacijama i prijetnjama.

Nije isto bošnjaštvo novopečenih tajkuna koji se oholo razbacuju svojim nezakonito stečenim imanjem, i bošnjaštvo ljudi koji kod istih tih tajkuna rade u teškim i neljudskim uvjetima.

Nije isto bošnjaštvo djece i mladih koji nose skupu markiranu odjeću i mogu sebi sve priuštiti, i bošnjaštvo djevojčica i dječaka koji svoje djetinjstvo i mladost proživljavaju u socijalnoj bijedi i neimaštini.

Nije isto bošnjaštvo u jednobošnjačkim gradićima, i bošnjaštvo ljudi koji svakodnevno žive i rade s Hrvatima i Srbima i koji su sudbinski upućeni na dobre međunacionalne i međuvjerske odnose.

 
O hrvatstvu po mjeri Zagreba i Čovićeve klike
Četvrtak, 14 Veljača 2019 12:16

 

Fra Drago BojicHrvatstvo po mjeri Hrvatskog narodnog sabora

Fra Drago Bojić, Jajce

Nije isto hrvatstvo Dragana Čovića koji na hrvatstvu lešinari trideset godina, i hrvatstvo ljudi koji su zbog svoga hrvatstva u zadnjem ratu protjerani i pobijeni.

Nije isto hrvatstvo predstavnika drugih hrvatskih stranaka koji se kameleonski prilagođavaju trenutnoj političkoj situaciji i poput stada slijede politiku Dragana Čovića, i hrvatstvo ljudi koji su tim strankama dali svoj glas upravo zato što su nezadovoljni politikom HDZ-a.

Nije isto hrvatstvo članova Hrvatskog narodnog sabora uhljebljenih u državnim, federalnim, kantonalnim,  općinskim i drugim javnim službama, i hrvatstvo ljudi koji zbog nezaposlenosti i siromaštva odlaze iz svojih zavičaja.

Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo.

Nije isto hrvatstvo biskupa grofa Draškovića, hrvatskog feudalca, koji potpisuje smrtnu kaznu Hrvatu Matiji Gupcu, hrvatskom kmetu.

Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom.

Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika dvojice generala, jednog fratra i jednog brončanog biskupa, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.

Kad god sadašnji politički predstavnici hrvatskog naroda govore o ujedinjenom i jedinstvenom hrvatstvu, kao što je bilo nedavno na sjednici Hrvatskog narodnog sabora, na kojoj je donesena i Deklaracija o Hrvatima u BiH, treba se sjetiti ovih riječi Miroslava Krleže koje je napisao dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ne postoji hrvatstvo kao takvo, niti samo jedno hrvatstvo, ni onda kad se sve hrvatske političke stranke ujedine i svi hrvatski političari pokorno stave u službu Draganu Čoviću i njegovom Hrvatskom narodnom saboru.

To hadezeovsko i haenesovsko hrvatstvo, koje konstantno jadikuje nad svojom „ugroženošću i teškom sudbinom“ dok lagodno živi eksploatirajući interese vlastitog naroda i države BiH, nije hrvatstvo mnogih u čije ime nastupa. Upravo zbog mnoštva razlika koje postoje među Hrvatima u BiH i zbog činjenica da članovi Hrvatskog narodnog sabora najviše štete nanose bosansko-hercegovačkim Hrvatima, Hrvatski narodni sabor je nelegitiman i ne može predstavljati hrvatski narod.

Nije isto hrvatstvo Dragana Čovića koji na hrvatstvu lešinari trideset godina, i hrvatstvo ljudi koji su zbog svoga hrvatstva u zadnjem ratu protjerani i pobijeni.

Nije isto hrvatstvo predstavnika drugih hrvatskih stranaka koji se kameleonski prilagođavaju trenutnoj političkoj situaciji i poput stada slijede politiku Dragana Čovića, i hrvatstvo ljudi koji su tim strankama dali svoj glas upravo zato što su nezadovoljni politikom HDZ-a.

Nije isto hrvatstvo članova Hrvatskog narodnog sabora uhljebljenih u državnim, federalnim, kantonalnim, općinskim i drugim javnim službama, i hrvatstvo ljudi koji zbog nezaposlenosti i siromaštva odlaze iz svojih zavičaja.

Nije isto hrvatstvo biskupa i svećenika koji podržavaju destruktivnu i pogubnu politiku HDZ-a i HNS-a, i hrvatstvo njihovih vjernika kojima je ta politika u ratu nanijela zastrašujuće posljedice, a u poraću ih posve zanijekala kao što je slučaj u Republici Srpskoj.

Nije isto hrvatstvo bogatih Hrvata koji bezbrižno žive u svojim kućama i rezidencijama, i hrvatstvo siromašnih Hrvata koji preživljavaju od socijalne pomoći i donacija iz humanitarnih organizacija Kruha Sv. Ante i Caritasa.

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Četvrtak, 14 Veljača 2019 08:28

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (8)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Balkanizacija definitivno nije nacionalizam

Najbliža je dakle nacionalizmu zapadnoevropskog modela, tj. idealima integracije, modernizacije i građanske države, bila socijalistička Titova Jugoslavija. 1948. godine je jugoslavenski komunizam poslije sukoba sa staljinizmom izbačen zbog nacionalizma iz internacionalnog revolucionarnog socijalističkog pokreta. Nazivali su ga „nacionalni komunizam“ ili „titoizam“. Svi ostali nacionalizmi na tim prostorima prije i poslije toga napose ovo u zadnjih tridesetak godina, ne bi se mogli ni kategorizirati kao nacionalizam. Prikladniji su nazivi etnocentrizam, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, klerikalizam, religijski nacionalizam i najpoznatiji već etablirani termin balkanizacija. Balkanizacija definitivno nije nacionalizam, ne radi se tu o nikakvoj promišljenoj strategiji razvoja, ili izgradnji moderne države i demokratskih institucija nego rušenju svega i ratu sa susjedima. Ako je nacionalizam nastao i koncipiran u Zapadnoj Evropi, i ako su uspješne nacionalne države postavile određene postulate nacionalističke ideologije i nacionalnog razvoja, onda balkanizacija ne može biti nacionalizam. Balkanizacija je negacija nacionalizma, to je raspad, destrukcija vođena strastima i mitovima, bez strategije, filozofije i ideologije, bez dugoročnog plana i vizije. To je proces koji stvara neodržive države, bez materijalnih i ljudskih resursa za dostizanje bilo kakve ambicioznije uloge u svijetu, problematične nacionalne konstrukcije zaplete ne u trajni konflikt.

Nacionalizam na zapadno balkanskim prostorima nije problem stoga što ga ima previše nego što ga nikad zapravo nije ni bilo osim kao eksperiment u jedinstvenoj povijesnoj prilici koju ovi narodi nisu prepoznali kao takvu niti je danas smatraju propuštenom prilikom i lekcijom iz povijesti koja bi ih mogla nečemu naučiti.

Predratne osamdesete mogle su se okrenuti i na dobro a rat nije bio neizbježan. Mlada urbana  i visokoobrazovana postjugoslavenska generacija poznata po slobodnoj omladinskoj štampi, novovalnoj rock glazbi, i svjetski prestižnim školama filma i sporta, nikad nije od stare titoističke garde dobila šansu da izmisli novu naciju nasljeđujući sve ono najbolje iz prethodne. SFRJ je tako otišla u povijest i traje tek kao nostalgična supkultura. Današnje zapadnobalkanske nacije, nacionalizmi i njihovi državni produkti svedeni su na farsu, pompu, teatar i sport. Studija antropologa Clifforda Geertza o Negari „teatarskoj državi“ na Baliju krajem devetnaestog vijeka koja se održava samo pompom i ritualom, bolja je analogija za postjugoslavenski Balkan od bilo kojeg primjera formiranja država u Evropi.

Ukratko, SFRJ iz zlatnog doba titoizma, otprilike od 1950-ih do 1980-ih, bila je na ovim prostorima jedina ikad ozbiljno i ambiciozno poduzeta povijesna vježba iz nacionalizma kao ideologije progresa, integracije i modernizacije. Ono što je došlo poslije nje uopće nije nacionalizam nego neki drugi fenomeni koje smo već nazvali balkanizacija, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, religijski nacionalizam i etnički konflikt. Ta je SFRJ u kontekstu bila jedna superiorna civilizacija na ovim prostorima: moralno, kulturno, ekonomski, politički, sportski, kako god da se uzme. Poslije SFRJ nastalo je sedam država koje osim Slovenije ništa ne valjaju, nisu valjale ni u ideji ako su ikakve razrađene ideje većina tih država imale, a teško da će se ikad bitno poboljšati jer gube materijalne i ljudske resurse tako da će prije kroz iduće stoljeće fizički izumrijeti zbog demografske katastrofe i iseljavanja.

SFRJ kao jedina moderna pluralistička i sekularna nacionalna država ovim prostorima, uz to i jedina koja je uspjela ostvariti puni politički suverenitet u međunarodnim odnosima i najviši stupanj nacionalnog samoodređenja i manjinskih prava, u duljem je povijesnom kontekstu nacionalizma relativno kratko trajala. Poslije nje ostala je mitologizirana revizionistička povijest koju su o njoj napisale države nasljednice i bajka o njoj u nostalgičnim supkulturama. Ta bajka završava ovako: poslije Snjeguljičine smrti, sedam frustriranih patuljaka živjeli su tako nesretno dovijeka u nekoj dalekoj, dalekoj zemlji na periferiji Evrope u siromaštvu, međusobnoj svađi, zavisti i mržnji.

 

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portal. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(Kraj mini-feljtona)

 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina
Utorak, 12 Veljača 2019 15:48

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (3)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Kafedžije u Sarajevu 1937. godine

Devedeset osam je kafedžija u bosanskim kafanama.

Kafana ‘Aeroplan’, H. Smailhodžić, Prestolonasljednika Petra bb (tel. 26-06),

Aron Bencion Abinun, Kundurdžiluk 7,

Husein Ajdinović, Šantića 1-5,

Avram Altarac, Prestolonasljednika Petra 2,

Albina Altman: ‘Skoplje’, Dobrovoljačka 16,

Vejsil- Paša Aljukić, Miloša Obilića 6,

Spasoje Arambašić, Odobašina 32,

Faik Avdibegović, Despića 4,

Ahmed Babić, Gornji Tabaci 4,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Besim Bećirović, Kraljice Marije 2,

Hilmija Begović, Tekija 9,

Kafana ‘Bentbaša’, Izet Kobiljak, “dnevno koncertira orijentalska muzika sa orijentalskim plesovima. Preporučujem prvoklasno piće kao i razna mezeta.”, Bentbaša ul. bb,

Ernestina Bem, Bravadžiluk 12,

Alija Bibić, Hambina Carina 6,

Šefkija Bisić, Sagrdžije 1,

Ana Bojić: ‘Vrelo Kovačići’, Trebevićka 2,

Slavko Bokan, Dobrovoljačka 16,

Ibrahim Brković, Kraljice Marije 14,

Sulejman Buhić, Kralja Petra 79,

Pero Buden: ‘Leotar’, Nemanjina 30 (Ovo je jedna od onih malih, zadimljenih sarajevskih kafana, kakvih je bilo u svakoj mahali i svakome novom gradskom kvartu, na Mejtašu, oko pijace, na Marijin dvoru i Čengić vili, koje nisu imale ni nus prostorije, ni ostavu, samo mali električni rešo na kojem se kuhala kava. Godine 1937. ostalo je malo kafana u kojima se kava kuhala na živoj vatri, i to bi se smatralo krajnjim sirotinjstvom, bijedom… Iza ovakvih lokala niti je ostala kakva priča, niti će ubuduće biti prisutni u memoriji grada. Nakon što jednom iščeznu, više nitko za njih ne pita. Zato je, kad ga ima, dragocjeno bilježiti svaki, i najmanji trag. Gazda Pero, vlasnik ‘Leotara’, pekač kafe i jedini konobar u ‘Leotaru’ bio je Trebinjac, čovjek dobre duše, snažnih očinskih refleksa. U njegovu kafanu dolazili bi hercegovački đaci, ne samo Trebinjci, Srbi i Hrvati, kada su u Sarajevo dolazili na škole. On bi im nalazio sobu, upoznavao ih s ljudima, bio im sigurnost u tuđini. Tako je ‘Leotar’, kafanica od pet-šest stolova, pred rat bio neka vrsta istočnohercegovačkoga zavičajnog kluba. Bilo je kafana na zavičajnom glasu, ali sjećanje se ugasilo, pa tako ni njihove priče neće biti ispričane, povijest će ostati zatajena, građa za roman istrunula…),

Asim Burilović, Đulagina 2,

Omer Burek, Aleksandrova bb,

Ajdin Busulajdžić, Odobašina 30,

Radojka Cerović, Kralja Petra 4,

Šaćira Čečo, Hambina Carina 1,

Jusuf Čengić, Kralja Petra 4,

Omer Čengić, Iza Hrida 1,

Ibro Čolpa, Okrugla 7,

Dane Ćurčić, Aleksandrova 16,

Hasan Ćehajić, Trgovke 41,

Zajko Dautović, Šenoina 6,

Angelina Davidović, Kraljice Marije 10,

Nurija Delić: ‘Lion’, Pirin brijeg 21,

Marija Delić, M. Fadilpašića 8,

Mehmed Demirović, Kočićeva 5,

Hamid Drnda, St. Protića 1,

Ibrahim Đozo, ugao Sedrenika i Ramića banje,

Milica Đurđinski, Bazardžani 2,

Ahmed Džendžo, Nemanjina 25,

Sulejman Džendžo, Gajev trg 4,

Fazlija Fazlagić, Zagrebačka 3,

Vejsil Gackić: ‘Šimšir’, Kralja Tomislava 30,

Mustafa Granić, Kralja Petra 28,

Zejna Grcić, Brankova 8,

Hasan Hadžiabdić, Nadkovači 23,

Omer Hadžiahmić, Bolnička 1,

Ismet Hadžibegić, Kralja Tomislava 3,

Mustafa Hadžibegić, Despića 4,

Muradif Hanjalić: ‘Jagoda’, Kranjčevićeva 18,

Arif Hazić, Širokača 1,

Ibrahim Huković, Vratnik Mejdan 47,

Smail Hadžihasanović, Đulagina 12,

Jozef Katan, Vojvode Putnika 35,

Ana Klok, Mažuranića 6,

Matilda Klikić, Brankova 35,

Muharem Klinić, Halači 22,

Moric Kohen, Kralja Petra 47,

Pavo Kreković, Gundulića 17,

Ahmed Kulenović, Gorica 1,

Mušan Lanco: “Kod Čavke”, Mahmutovac 32,

Safet Lulić, Aleksandrova 31,

Jelena Milković, Brankova 19,

Jovo Milodrag, Magribija 17,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Anđelka Momčinović: “Nada”, Gajev trg 4,

Luna Montiljo, Jeftanovića 7,

Abdulah Mulaomerović, Dobrovoljačka 25,

Mušan N. Najpović: ‘Teslić’, Kralja Petra 17,

Salih Omerbegović, Vojvode Putnika 40,

Asimbeg Paloš, Šeherčehajina čikma 2,

Safet Pardo, Skenderija 8,

Aiša Pašić, Ul. 6. novembra,

Omer Pašović, Krekova 2,

Franjo Pavličević, Aganagića 1,

Hasan Pecar, Firdusbegova bb,

Salih Pilav, Nadkovači 35,

Uzeir Porča, Kazazi 16,

Jozefina Pristupnik, Kralja Petra bb,

Anastasije Puhta, Čemaluša 6,

Ismet Rahmanović, Kočićeva 6

Staka Rajić, Mustajbašin Mejdan 1,

Ilijas Redžepagić, Kočićeva 2,

Ćamil Salošević: ‘Vrbas’, Prote Bakovića 6,

Smail Smailović, Kolodvor,

Ibrahim Smaiš, Šenoina 14,

Milka Sikimić, Miloša Obilića 28,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4,

Ahmed Strik, Gundulića 15,

Ragib Subašić, Vojvode Putnika 1,

Mustafa Šebić, Kralja Tomislava 18,

Hasan Šerbo: ‘Bosna’, Zrinjskoga 5,

Šaćir Šljivo, Fojnička 3,

Savka Šatora, Gradska klaonica 7,

Luca Topić, Brankova 23,

Šemso Vejzagić, Nikolića 1,

Stoja Veselinović, Dobrovoljačka 16,

Esad Zec: ‘Triglav’, Alipašina 1,

Ragib Zelihić, Dobrovoljačka 37,

Mustafa Zlatar, Vojvode Putnika 23.

(Ovo podsjećanje na hotelijerstvo i ugostiteljstvo u Sarajevu davne 1937. godine bit će preneseno u nekoliko nastavaka sa bloga Ajfelov most, svakako uz dopuštenje autora podsjećanja, gospodina Miljenka Jergovića kojem se u ime posjetitelja OKA od srca zahvaljujem. NF)

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 11 Veljača 2019 11:54

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (64)

O Habibe-hanumi Spaho

Habibe-hanuma Spaho, ženina i po ženi i moja amidžinca, je ostala kao udovica iza rahmetli dra Mehmeda Spahe. Bolovala je nešto preko pola godine od raka na plućima i umrla je 10. jula. Bili smo u Carigradu pa nismo prisustvovali dženazi, koja je, kažu, bila impozantna.

Bila je skromna žena, nevjerojatno odana mužu za njegova života i njegovoj uspomeni po smrti mu. Kad je amidža umro, često sam joj svraćao, osobito prvih mjeseci. Sjećam se da jednom rekla preda mnom, a još je tu netko bio – čini mi se Seid Husedžinović – da bi najvoljela da su i nju s Mehmed-efendijom, kako je ona uvijek muža pred drugim pominjala, zakopali u mezar, kao što je običaj u Hindusa da spale i ženu s muževim lešom.

Iako je ostala udovica s četrdeset godina i troje djece, nikad nije ni pomišljala o ponovnoj udaji.

Bila je široke ruke – bogataši su obično škrti – i obilato je pomagala potrebne.

Kad joj je bila za vrijeme NDH oduzeta penzija, jednom joj je Hasan Omanović, svak joj, doveo Aliju Šuljka i poče ga pred njom nagovarati da joj se dadne penzija, makar ad personam, ako ne može redovnim putem (jer je NDH oduzela penzije svim bivšim jugoslavenskim ministrima). Ona je to najenergičnije odbila: “Ako može redovna penzija, dobro jest, a ne želim nikakve posebne penzije.”

Kako sam ja stanovao u jednom stanu u njihovoj kući u Hrvatinu broj 10, a po zakonu se kirije nisu mogle podizati, ja sam jednom pokušao da podignem kiriju, jer 400 kuna, kolika je bila kirija, nije više bio nikakav novac, no ona nije htjela primiti više od 400 kuna. “Toliko je po zakonu i ja neću više.”

Kad sam zatvoren 1945, ona je odmah u svoje i svoje djece ime rekla Salihi da ne treba misliti da plaća najamninu za stan dok god sam u zatvoru. Tako je to i trajalo do konca 1946, kada su Salihu i djecu mi vlasti (dr. Zehra Muidović, prvoklasni otrov) izbacile iz stana i odredili im nužni smještaj navrh Mahmutovca pod Trebevićem.

Interesantno je da sam ja prvih dana svog zatvoreničkog života vrlo često sanjao i idmah bi sam sebi objasnio san kad bi se probudio, da ima neki prijatelj koji se brine o meni (Habiba znači prijateljica), a Allah je najbolji prijatelj.

Ako je netko od mlađih žena htio saznati nešto o normama starog društvenog poretka u muslimanskim kućama, pitao je nju da mu objasni. Jedna mlada žena je povodom njezine smrti rekla: “Umrla je prva hanuma Sarajeva.”

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

(30.8.1969)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 09 Veljača 2019 12:39

 

Rijeka sinagogaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (57)

Nadan Filipović

Šansa??!!

(slika stare sinagoge u Rijeci)

Osvanu subota. Rušid je još kunjao kad začu kucanje na vratima. Isak proviri.

-Kava je vrela i servirana. Subota je. Moram u jevrejsku zajednicu. Dobili smo neku barakicu od grada da tu bude naša buduća općina. A kakvu smo sinagogu imali!!! Najljepšu u staroj Jugoslaviji. Nijemci su je samo djelimično i dosta nježno devastirali 1944-te godine, a komunisti su je kompletno srušili prije par mjeseci. Ona naša jevrejska bagra što je na čelu bajagi nekog Saveza jevrejskih vjeroispovjednih opština iz Beograda prodala je našu predivnu sinagogu Kotarskom narodnom odboru u Rijeci, zamislite… kao građevinski materijal. Užas nad užasima! Idem na službu Božiju. Vratit ću se oko podne. Vi se odmarajte.

-Hvala Isak. Odmoriću se još mrven. Svaka me kost u ramenima i rukama boli. Tek sad' prepoznajem kol'ko je bio težak ovaj kofer.

-Ostavljam vam ključeve u bravama. Molim vas samo, da zaključate.

-Brez brige. Doviđenja.

Isak ode, a Rušid odmah ustade. Zaključa obje brave. Popi par šoljica kafe, uz njih zapali tri cigarete da niveliše koncentraciju nikotina u krvi. Nakon toga ode i uze one dvije “važne” knjige ispod jorgana, te žilete i gumirabiku iz džepa na mantilu. Oprezno i veoma nježno rasiječe kožu na prvoj korici debele knjige i poče izvlačiti funte, ali sve polako, da niti jednu, ne daj bože ne presječe ili podere. Izbrojao je četrdeset i jednu novčanicu od dvadeset funti. Znači, u korici se nalazi još devet. Vjerovatno su previše duboko zagurane. Još malo rasiječe kožni uvez sa strane i dokopa se i tih devet preostalih. Bile su neoštećane. Sa dolarima je bio lakši posao. Otpara kragnu i revere od sakoa, “nafilova” oba revera i kragnu i uši sve smeđim koncem i iglom koje je imao za takvu priliku. Tada ponovo zalijepi korice od knjiga i stavi je da budu pritisnute sa pet drugih, netaknutih knjiga. Gumirabika se suši dosta brzo, a knjige su sada na broju.

Odmah iza podne Isak se vratio sa Božje službe.

-Uh, obavio sam i to. Slobodan sam do slijedeće subote. Evo, na peškariji kupih četiri skuše. Sada ću ih isfrigati. Imam butelju dobrog crnog vina što mi ga je poklonio jedan iz naše male zajednice. Evo i vekna friškog kruha, pa ćemo lijepo ručati.

Uzvrtio se u kuhinji i uskoro zamirisa pržena riba. Ručali su, a nakon toga Isak popi pola čaše vina pomiješanog sa vodom, bevandu, a Rušid je popio flašu piva.

-Slijedeće bogosluženje će biti u Trstu. Nas šestorica idemo tamo u njihovu općinu. Imaju neku manju zgradu u Longeri. To im je i priveremena zamjena za sinagogu.

-Pa kao ćete pr'eć' granicu?

 
Jedan sociokardiološki osvrt patrijarha Irineja i naricanje komentatora
Petak, 08 Veljača 2019 09:30

 

IrinejПатријарх Иринеј: Србија без Косова и Метохије није Србија

MОСКВА - Патријарх Српске православне цркве Иринеј изјавио је да подела Косова и нове границе за СПЦ и већину становништва нису прихватљиве, јер „Србија без Косова и Метохије” није Србија.

„Као човек када му изваде срце, он више није жив човек”, рекао је патријарх током посете Москви.

Према његовим речима, став Србије и СПЦ је да се у потпуности поштује резолуција Савета безбедности Уједињених нација 1244, која предвиђа да се осигура албанском народу пуна слобода и аутономија, али да територија Косова и Метохије остане у оквирима Србије, јавља РИА новости, преноси Танјуг.

„То је став наше Цркве, а тај став је формулисао и недавни Свети архијерејски сабор СПЦ”, рекао је патријарх Иринеј.

(Ova “kardiološka dijagnoza” patrijarha SPC prenesena je iz POLITIKE od 6.2.2019.)

Izabrani komentari

Цицка: Тачно тако али ко да нас поведе тако чврсто (када су нас распаметили по питању патриотизма и то су намерно урадили од Хага до Америке ) у одбрану нашег срца и срца наших предака , они имају алтернативу , имају два срца ,друго срце је у Албанији , једини народ који има два срца па ако им се не допада код нас и у нашој заједничкој држави нека седну на камион са стварима и нека иду тамо a коме се свиђа заједничко срце нека остане а ми сем овог једног јединог где су нам сва срца предака који су нам се изборили за то само и имамо ?. Ne postoji narod sa dva otadzbinska srca sem Albanaca , mnogo se prave oni naivni . Нико не слуша , у Србији треба да остану само они који имају папире и боравак из доба Југославије и Србије , остали у Албанију одакле су и дошли или у државе које су их послали овамо као што су Немачка која их се прва решила и вратила , каква је та држава Немачка када би поштено о њој.

Анка: КиМ је Србија! Србија је Једина наша мултинационална бивша Југо република, у којој су све нације добродошле. Шиптари такође. Срби су деценијама избјеглице у властитој земљи. Бјежали су од шиптарског терора још у току Југе. Досељавали су се из Албаније илегално, и били прихваћени од Срба оберучке. Сада хоће српску земљу. И ти кажеш да то они треба да добију, да имају право на то. Какво право? По међународном праву КиМ припада држави Србији. Јер да то није тако, нитко неби марио шта Србија мисли. Лако је признати отимачину туђе куће, али није лако дати своју. Упоредити оно што се дешава у Хрватској са КиМ, и на основу тога називати мене “екстремном” је, најблаже речено, дрско, безобразно и срамно.

Београђанин: Трагично је када видим неке од коментара овде. Како могу Срби тако лако да се опросте од своје колевке? Аман људи па наша нулта тачка је тамо, сви наши манастири су на Косову, сва наша средњевековна утврђења, сви српски гробови... отидите до Газиместана и погледајте коју су жртву ти људи дали зарад Србије без окова. Зашто мислите да ће стати са разарањем Србије после Косова? Зашто то нису учинили после Црне Горе? После губитка Босне? После етничког чишћења у Хрватској? Да ли сте тако наивни да мислите да Рашка није следећа? Да не долази Војводина на ред. Освестите се. Опраштањем од Косова не отварају се врата ка бољем животу већ ка новом поглављу пропасти нашег народа. ЕУ и бољи живот у том савезу су приче за малу децу... Србин трчи да се укрца на брод који тоне док се сви укрцавају у чамце да побегну. Опраштањем од Косова, опрашатамо се од нас самих. Народ без корена, народ без идентитета нема будућност.

dragoslav kočović: Profesori Fakulta političkih nauka su 12 januara 2018. godine na naučnom skupu na istom Fakultetu jasno definisali da je Kosmet neotuďiv deo Srbije. Radovi su objavljeni u publikaciji "Kosovo i Metohija kao nacionalno i državno pitanje".

Dragan Pik-lon: Postovana Anka,svet nije tako prost i ruzicast kako vam se cini(sa svim uvazavanjem).Siptari i Srbi se ne mogu vise integrisati u zajednicko drustvo.Narocito je to nemoguce posle Zute Kuce.Najbestijalnijeg zlocina u istoriji Civilizacije.Cak ni ustase u Jasenovcu,pored 57 vrste ubijanja nisu smislili tako bezumno otimanje ljudskih organa bez anestezije.Ustase su uzivale u negaciji zivota,citajte-smrti.Uzivali su u mukama zrtava dok Siptari nisu cak mogli ni u tome uzivati,jer su bezboznici i bezsatanovci.Oni su drogirani "biznismeni'',ljudi bez grama duse.Samo to i nista vise.Tu su se pronasli sa americkim hipokritima,koji su izmedju ostalog satrveli 500 000(pesto hiljada iracke dece).Svaka diskusija je izlisna,sve dok toliko zlocinaca prima debele penzije i podsmeva se Holokaustu i pravom Genocidu.....!!!

 
Ovaj tekst nepotpisanog autora objavljen je u "The Bosnia Times" 3.februara 2019.
Srijeda, 06 Veljača 2019 20:46

 

Sebija Izetbegovic7 VELIKIH LAŽI SEBIJE IZETBEGOVIĆ: Da li je generalna direktorica KCUS-a jedina u pravu, a svi ostali griješe ili je na sceni njen javni mobing nad istinom i javnošću?

Nakon rellityja prof. dr. Sebije Izetbegović, generalne direktorice Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, koji se dogodio u četvrtak u amfiteatru KCUS-a mnogi su se zapitali – da li je moguće da manipulacija javnim mnijenjem može dostići takav nivo drskosti kakvu je demonstrirala Izetbegović ili je možda ta gospođa u pravu, a svi ostali griješimo?! Čini se ipak da je njena manipulacija javnošću ostala u pokušaju te da je koševski reallity razotkrio pravo lice „najuspješnijeg menadžmenta u historiji KCUS-a“ koji nikako da shvati da je slika o koševskom kompleksu, opasanom ogradom sa šiljcima i zavarenim kapijama, sazdana od boli siromašnih pacijenata i mehlema koje tamo (ne)dobiju, a ne od finansijske statistike i samoreklame, piše "The Bosnia Times".

Pres-konferencija menadžmenta KCUS-a ustvari je bila samo javna eskalacija i demonstracija sile koju generalna direktorica KCUS-a već godinama provodi nad kim god stigne iz prostog razloga – jer joj se može. Budući da je „predsjednikova supruga“, sa tom kvalifikacijom kao presudnom već je godinama i šefica raznih tronova. Što zvanično, što nezvanično, ali efikasno. Nije nikakva tajna da su oštrinu i zloćudnost njenog hirovitog karaktera već iskusili brojni dužnosnici SDA, zastupnici u parlamentima, ministri i premijeri koje je ova stranka postavljala, pa kolege ljekari na Ginekološkoj klinici gdje je bila šefica, u Općoj bolnici gdje je bila direktorica, sada na Koševu gdje je također „šefica“ (Junuzoviću, jel to jasno!) pa prema raznim poslovnim partnerima KCUS-a, čak i nezavisnim revizorima! Ako bi se neko usprotivio njenoj volji, ideji i sistemu bez sistema prošao bi kao npr. dr. Ismet Gavrankapetanović i ortopedi, dr. Suad Rožajac i kompletan njegov samosvjesni sindikat, pa Ljekarska komora sa dr. Kulenovićem na čelu, pa tri dekanese Medicinskog fakulteta, pa preko 70 doktora specijalista, inače „neradnika i lopova“, preko 20 profesora fakulteta, gotovo 300 medicinskih sestara kojima nije produžila ugovore… Pa… zaista ne možemo zagušiti ovaj portal nabrajajući sve žrtve lošeg raspoloženja, još goreg karaktera i opsesivne potrebe Sebije Izetbegović da bude po njenom.

Pioniri Kim Jong-una

Oni koji su opstali unatoč tome, odlučili su odustati od vlastitog mišljenja i ponašati se po staroj narodnoj „sveži konja gdje ti aga kaže pa makar konj crk'o“. Samo da shvatite koliko to nije lako, iznijet ćemo kratku računicu – u četvrtak je u amfiteatru bilo oko 250 doktora specijalista i medicinskih sestara sa završenim fakultetom i visokom školom. Pod pretpostavkom da su svi školovanje završili redovno, samo ta prateća četa gospođe Izetbegović u amfiteatru ima preko 6.200 godina školovanja! Pa ipak su dozvolili da ih najgora studentica među njima jebe u mozak, dok joj oni aplaudiraju poput pionira Kim Jong-una! Ucijenjeni, karijeristi, mehki karakteri, drilovani… šta god da je razlog, pravi su sociološko-psihološki fenomen.

Novinari su u četvrtak bili sasvim druga priča. Većina već bijesna zbog dosadašnjeg ignoriranja i omalovažavanja od gospođe Izetbegović, mnogi sa pripremljenim teškim pitanjima jer se svega i nakupilo. Naravno, idealna zapaljiva uvertira bilo je odbijanje izvještaja o poslovanju i radu KCUS-a za 2017. godinu na Skupštini KS-a što je shvaćeno kao veliki poraz „Predsjednikove supruge“. Vidjelo se da ju je to i lično pogodilo, posebno jer je udarac došao od Elmedina Konakovića, nekadašnje uzdanice SDA i Gospođinog miljenika. Ona poraz, naravno, nikad ne namjerava prihvatiti ma koliko očigledan. Jer, izvještaj su oborili nestručni ljudi koji ne razumiju materiju.

 

U javnim istupima gospođe Izetbegović ponekad nije lahko razabrati šta je istina, jer obična čitalačka publika nema uvid u dokumente, stvarno stanje ni prikrivene činjenice. Također, i njena gebelsovska press-služba nemilice zasipa SDA-ovske zvanične i razne fantomske portale praznim hvalospjevima o idili na Koševu, a o botovima da ne govorimo. Pa se ljudi raspamete od tog „savršenstva“ sve dok im ne zatreba medicinska usluga na KCUS-u koju ne dobiju iz raznih razloga. Dakle, ako je išta tako očigledno stradalo na toj tragikomičnoj press-konferenciji, onda je to bila istina. A novinari, kojima se to ne sviđa mogli su napustiti amfiteatar. Generalno je mišljenje javnosti da gospođa Izetbegović često laže pa je stoga i teško za njom raditi „ispravke krivog navoda“, ali evo nekoliko najživopisnijih neistina.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search