LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Tonijeva priča za vikend
Subota, 20 Siječanj 2018 10:07

 

ToniMariborski "subotari"

Toni Skrbinac, kronični Sarajlija sa Bistrika, sada “privremeno” u Mariboru, a malo-malo "dole"

Pomenuo sam Slobu, koji se zvao Slobodan Mirjanić i živio u Sarajevu na Staroj stanici. Iz Sarajeva se nismo znali, a skoro da se nismo ni mogli upoznati, mada smo po mnogo čemnu bili slični. Dijelila nas generacijska, ali i geografska daljina. No, kad bih se prisjećao mangupa i mangupluka koji su obilježili moju mladost Slobo bi rekao: “Hej, pa ti k'o da govoriš o meni. I ja sam sve to prošao, poznavao sam i Ebejćija i Pašu i Čondru…duša mi bilo remija šutati i jedno vrijeme sam pravo uzimao papke, a i žensko mi bilo slatko…”

A evo, pošto sam ovu priču odlučio posvetiti Slobi, najprije da ga malo opišem. Nije čudno da je bio dobar, bolje rečeno jako dobar košarkaš, jer je osim talenta i ljubavi prema tom sportu imao i dvometrašku visinu. Fizionomija, malo na švabsku vuče, plave oči, svijetla kovrčava kosa, mio osmijeh iza kojeg su se bijelili zubi i sve u svemu komotno se može reći: Slobo je bio baš jedan lafčina muškarčina.

Da, rekao mi je i to da je stalno ekvilibrirao na opasnoj ivici između dozvoljenog i nedozvoljenog…

“Znala me je starija raja na svašta nagovoriti…A ja dijete, gled'o u njih k'o u idole i šta bi tražili - to bi i uradio.”

Išlo je mog Slobu sve - i karte i žene i piće, ali škole nije zanemarivao. Mnogi se čudom nisu mogli načuditi kad je pravo završio i dobio posao, postao hej, možeš misliti časti i odgovornosti, namlađi sudija za prekršaje u bivšoj Jugoslaviji. Poznavao je paragrafe i članove zakona, sve imao u malom prstu, ali i one koji su zakone kršili. Opisivao mi je susrete sa prekršajcima koji se nisu mogli čudom načuditi kad su vidjeli sudiju na radnom mjestu, a noć ranije zajedno teferićili u nekoj od tolikih sarajevskih kafana. A bilo je i onih koji ga nisu poznavali, pa kabadahije kakve jesu dolazili pred sudiju i najradije bi i s njim kakvu kavgu zapodjenuli. Bio jedan takav pa počeo i da prijeti a Slobo ga pozove u drugu praznu prostoriju i tamo ga lijepo – nokautira. Pa se onda vrate na suđenje, a kabadahija… sada k'o bubica, pažljivo sluša svaku sudijinu riječ, ma šta…svako slovo.

Poslije suda dobio ponudu iz Famosa u Hrasnici, važno je jako važno za drugi dio priče, i Slobo se našao na novom radnom mjestu, lakšem i bolje plaćenom. Kao što sam već napisao, vodio Slobo buran momački život…sve dok na moru nije upoznao mariborsku ljepoticu Mirjam.

Preselila u Sarajevo, dobili sina Sergeja, Mirjam se zaposlila u banci i stekli se svi uslovi za ugodan građanski život. S početkom rata Mirjam odlazi sa sinom u Maribor, a Slobo jednu godinu ostaje u Sarajevu. Splet slučajnih događaja omogući mu da s konvojem “Slovenaca” dođe svojima u Maribor. Kad je obilazio žene svojih kolega iz hrasnčkog “Famosa” kojim je mariborski “TAM” obezbijedio jedan samski (samački) Dom na Teznu, dođe neki dječak i reće da su jednu od kćerki “zatočili” u obližnjem kafiću i ne daju joj kući. Slobo odmah skočio, otišao među te lokalne kabadahije i najjačeg s pika nokautirao, pa poslije priča: “Ma ja sam ionako tankih živaca, a tek sam bio izašao iz Sarajeva…i kad sam ušao u kafanu pitam gdje je mala a taj jedan mi kaže ko si ti da se m'ješaš, briši odavde…ja ni pet ni šest odmah ga udarim pod bradu, on padne, pitam druge gdje je mala, onda mi oni pokažu gdje su je bili sakrili, u skladište…Odem, uzmem djevojku za ruku i izađem, a niko ni da pisne…”

 
Alijine iskrice
Petak, 19 Siječanj 2018 14:05

 

Alijine sarajevske minijature (42)

Nametak AlijaIz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Zapis o Mehagi Ahmetaševiću

U nedelju 28. februara umro je moj komšija i u Sarajevu i dok smo bili age na Kiseljaku, Mehaga Ahmetašević u 73. godini. Bio je pred rat jedan od najbogatijih Sarajlija muslimana, ako ne na jednu glavu i najbogatiji. Imao je kuća pod kiriju, dionice i odborništvo u Zemaljskoj banci, a iza rata je morao raditi kao obični činovničić u “Opremi”. Vjerovatno je imao i “horozova”, ali je takvo vrijeme došlo za posjednike kakav je on bio da je morao raditi, jer je bio suđen za odborništvo u Zemaljskoj banci, a osuđen je vjerovatno na gubitak imovine. Bio je od onih ljudi koji nisu valjda nikad ništa pročitali (možda je ipak pročitao statut Zemaljske banke), ali je bivao po odborima “Merhameta” i sličnih sarajevskih društava. Nekad pred rat je o njemu pisano u sarajevskim novinama kako je, kad mu je umro brat Mujaga, prigrabio sav mu imetak, jer je Mujaga imao samo jednu nezakonitu kćerku, o kojoj se za života “brinuo” – dovodio joj bulu ili joj inače davao nekakav odgoj i priznavao je za svoju. Ta nezakonita njegova bratična tužila ga je i proces se dugo vukao po sudu, a kako je završen, ne znam.

Mi smo nekoliko godina na Kiseljaku zajedno ljetovali u isto vrijeme, pa bismo ubijali vrijeme igranjem “domina” na karte. Meni je plaćao “školarinu”, jer se slabo razumio u igru. Isti majstor na Kiseljaku, Mušan Čilaš, pravio je i njemu kuću kad je moju završio. Ja sam mu platio 2.800 dinara ruku i sto put mi je rekao da nije nikad u životu dobio berićetnijih para, a koliko je dobio od Mehage (koji je napravio pravi dvorac), ne znam, samo mi je rekao da nikad nije dobio para od kojih mu se nije ništa unaprijedilo kao od Mehaginih.

Dženaza mu je klanjana u utorak 2.III ali nije bilo kakva svijeta na dženazi, a ni njegovi sinovi nisu mu dženazu klanjali.

(5.II 1965)

 
Osvrt prof.dr Dubravke Stojanović
Četvrtak, 18 Siječanj 2018 08:27

 

StojanovicProf.Dr Dubravka Stojanović: Amfilohije je "električni zec", dakle onaj koji prvi povuče trku

Profesorka na Filozofskom fakultetu u Beogradu, istoričarka Dubravka Stojanović vjeruje da je izjava srpske premijerke Ane Brnabić da u Srebrenici nije bilo genocida promišljen stav, a ne lapsus. Ona, u emisiji "Živa istina" kaže da je posrijedi nešto dublje od suočavanja sa prošlošću - potreba za monopolom na status žrtve genocida.
„Sistematski se izbjegava ta riječ. Nastaviti da govorite da to nije genocid znači negirati međunarodno sudstvo. Pitanje je zašto je to toliko važno, spremni ste da prihvatite etnička čišćenja, logore, silovanja, ali genocid ne može nikako. Mislim da nije samo stvar u tome da se izbjegava suočavanje, to je nešto dublje – potreba za monopolom na genocid.
Ako se sjetimo kako je krenula ratna propaganda u Srbiji 80-tih, taj rat koji se pripremao zvao se prevencijom genocida. Jedna od glavnih tema bila je ta riječ genocid- Srbi kao genocidirani narod, Hrvati kao genocidni narod, genocid nad Srbima je postala svakodnevna tema, pokazivane su lobanje i dječji prstići, otvarane su jame...
Proizvodnja tog straha je bila uvod u rat i time su Srbi od sebe napravili žrtvu broj jedan – monopol nad genocidom. Kao što je rekao izraelski intelektualac Amos Oz - 20 vijek je vijek svjetskog šampionata za najveću žrtvu.
Mislim da su se u tu utakmicu mnogi uključili, Srbi posebno, mnogo prije drugih, sebe su stavili u ulogu genocidiranog naroda. Mnogo toga je iz toga proizašlo pa i društvo srpsko-jevrejskog prijateljsta, jer su se predstavljali žrtvama skoro kao Jevreji. Treba to uzeti u obzir, dakle ne dozvoljava se konkurencija - ne može niko drugi biti genocidiran, posebno ne od strane najveće žrtve. Tu je ta jedna komplikovanija igra, jer bi izgubili alibi, svetu poziciju, koja je jako važna, jer vam opravdava sve što dalje činite - žrtva ne može biti kriva. Srebrenica je nešto što ruši autostereotip o jedinoj i najvećoj žrtvi genocida“, kaže Stojanović, prenosi Antena M.
Profesorka Stojanović vjeruje da još nije došao momenat kada će Srbija Kosovom morati da plati ulazak u EU. 
Upitana šta je onda natjeralo potpisnike „Apela za odbranu Kosova i Metohije“, uključujući mitropolita SPC Amfilohija, da pomisle da Vučić sprema izdaju Kosova i da li oni onda znaju nešto više nego ostali, Stojanović odgovara odrično.
„Ne, to je jedna ekipa sa svim svojim frontmenima, a Amfilohije je 'električni zec', dakle onaj koji prvi povuče trku, ali ta ekipa 'jaše' još od osamdesetih. To su manje više sva imena koja su pokrenula sve: od memoranduma i drugih nacionalnih planova, do ratne ideologije. To je stara ekipa, odavno je zajedno i redovno na taj način „izlijeće“. Pitanje je zašto baš sad, ali mislim da nema to veze sa Kosovom.
Saglasila bih se tu sa Ivanom Čolovićem koji je rekao da je Kosovo zlatna grana srpske politike. Kosovo je uvijek tu da ga potegnete kad hoćete nešto drugo da kažete. Apelacionisti su htjeli da kažu da su protiv Vučića i protiv, što je za njih najvažnije EU, modernizacije, bilo kakve transformacije, dakle to oni govore“, smatra Stojanović.
Upitana na osnovu čega potpisnici vjeruju da je Vučić od dvije stolice odabrao Zapad, a ne Istok, kaže da je posrijedi prevencija. 
„Mislim da se oni više plaše, a Vučić ni sam ne zna šta je odabrao. Apel je preventivan. Ta ekipa je još osamdesetih, prije svega u crkvenim glasilima, a onda i drugim, pokrenula pitanje promjene granica Jugoslavije, etničkog čišćenja. To je program koji su oni napravili i nastavljaju sa tim i prosto preventivno prijete Vučiću da se slučajno ne odluči za EU“, vjeruje ona.
(Ovaj osvrt profesorice Stojanović prenesen je sa portal Kodex.me)
 
Snovi taze Beograđanina Muharema Bazdulja – monetarna unija i dominantna Srbija
Utorak, 16 Siječanj 2018 09:41

 

BankaSrbi, Srbija i “raspodele viška rada” u rahmetli Jugoslaviji

Nadan Filipović

(Na slici je pročelje financijske ustanove u kojoj će se brižno i svakako najpoštenije čuvati pare svih članica monetarne unije u kojoj će Srbija biti dominantna zemlja - svakako ako se ostvare snovi ipak još nejake peruške politički podobne intelektualne "elite" u Beogradu)

Novopečeni Beograđanin Muharem Bazdulj: “Iz perspektive komentatora i posmatrača bez stvarne političke moći, ja ne bih odbacivao kao ideju ne samo carinsku, nego i monetarnu uniju. Stvaranje jedne vrste potpuno zajedničkog ekonomskog prostora na kojem bi dominantna zemlja bila Srbija bilo bi dobro ekonomsko rešenje.”

Muhareme, Muhareme, bre “dete” lupate budalaštine prijatne ušima vaših beogradskih Pigmaliona. Razum(ij)em vas! Lijepim frazama poželjnim srbijanskom uvu treba etablirati svoj status u vrhu BG-intelektualne elite koja je prihvatljiva aktualnoj vlasti.

Takva monetarna unija u kojoj bi dominantna zemlja bila Srbija, a koju sanja dojučerašnji travnički Bošnjak zaista bi bila kao “kec na deset” Srbiji jer gdje bi bre bile zajedničke pare te monetarne unije – pa zna se u trezorima dominantne zemlje.

A kako je funcionirala bivša međurepublička “monetarna unija” u rahmetli Jugi?

Evo, pročitajte. A nadam se da će i Muharem makar preletjeti mudrim okicama, pa će nakon tabirenja ovih silnih brojeva pomilkiti rukicama bradicu mudraca i još više prema gore ufitiljiti dalijevske nejake brčiće.

Činjenice koje se mogu lako provjeriti u Beogradu

Tvrditi da su Beograd i Srbija “muzli i pljačkali” druge republike bivše Jugoslavije, a ne priložiti dokaze o tom ekonomskom i financijskom izrabljivanju, bilo bi ravno svrstavanju na razinu primitivnih srpskih galamđija koji pucaju iz praznih pušaka kada nariču i kukumavće nad svojom “tužnom” sudbinom, sudbinom naroda ili kolektiviteta napuštenog i izdanog od svih drugih naroda iz bivše zajedničke države. Kako Srbi znaju lagati kada zatule onu klasičnu žalopojku:“Mi Srbi smo gradili Jugoslaviju, a svi drugi su je razgrađivali”. Neka bi naivna budaletina to i povjerovala, jer srbi lažu po onoj Goebgelsovoj “Desetak puta ponovljena laž postaje istina.” Zato se jedino egzaktnim primjerima i činjenicama mora prezentirati istina o tome ko je ustvari razgrađivao Jugoslaviju i ko je svim drugim narodima te iste Jugoslavije zgadio zajednički život u njoj.

Srbi, Srbija i posebno Beograd živjeli u SR Jugoslaviji kao “bubreg u loju”, a sve na tuđi račun, po principu “lezi bre lebe da te jedem”.

Hajdemo pokušati dokazivati da je to bilo stvarno tako.

Prema podacima Statističkog biltena Narodne banke SR Jugoslavije (spomenuti bilten se izdavao u Beogradu), volumen 9, godina 1963, broj 2, stranice od 26 do 79, Bosna i Hercegovina je 1962. godine morala izdavati u savezni budžet 726 miliona dinara (13.91% saveznog budžeta), Crna Gora “ponosnih” 89 miliona dinara ili 1.34% saveznog budžeta, Hrvatska 1.721 milion dinara ili 31.11% saveznog budžeta, Makedonija je izdvajala 249 miliona dinara što je činilo 4.28% saveznog budžeta, Slovenija je izdvajala 1.114 miliona dinara ili 20.11% saveznog budžeta, a Srbija je izdvajala 1.616 miliona ili 29.17% saveznog budžeta.

Na prvi pogled ovi podaci izgledaju sasvim normalni, jer su razvijenije republike, kao Slovenija, Hrvatska i Srbija davale najveći doprinos u savezni budžet. Međutim, kada se prezentiraju investicije iz saveznog budžeta pojedinim federalnim jedinicama ili republikama vidi se kakav je to bila “pravedna” raspodjela. (Statistički bilten Narodne banke Jugoslavije, Beograd, volumen 9, godina 1963, stranice 50 i 51)

Naime, od 3.719 miliona dinara iz saveznog budžeta predviđenih za investicije Bosna i Hercegovina je dobila nazad za investicije 533 miliona dinara (14.12%), Crna Gora 236 miliona (6.13%), Hrvatska 804 miliona (31.33%), Makedonija 450 miliona (12.37%), Slovenija 226 miliona (6.29%), te Srbija 1.470 miliona ili 39.20% sredstava namijenjenih za investicije iz saveznog budžeta.

Znači, Bosna i Hercegovina je priložila u savezni budžet 726 miliona, a dobila za investicije 533 miliona, te je bila u “minusu” za 193 miliona dinara.

 
Ana Brnabić o Srebrenici - Ana ima pravo na svoje mišljenje
Ponedjeljak, 15 Siječanj 2018 22:08

 

Ana BrnabicU Srebrenici se nije desio genocid, kaže Ana Brnabić – u Jasenovcu je bilo odmaralište Ferijalnog saveza NDH za Srbe, kaže Nadan Filipović

Nadan Filipović

U intervjuu Radio Ekonomistu, 09. januara 2018, srpska premijerka Ana Brnabić je, između ostalog kazala "da se u Srebrenici dogodio strašan zločin zbog kojeg se oseća loše, ali da ne misli da je to bio genocid. Dodala je i da ne misli da je Haški tribunal zadovoljio pravdu i da je zaista doprineo pomirenju."

Ako Ana Brnabić smatra da Srbi u Srebrenici nisu počinili genocid onda se ona postavlja iznad najviše sudske instance na svijetu.

OK! Ana Brnabić može misliti kako misli, ali ako je njoj dopušteno da misli kako misli onda i ja, kao pojedinac, obični građanin, dakle nikakav premijer, bože sačuvaj, mislim da su u koncentracionom logoru Jasenovac ubijeno samo nekoliko Srba, što je strašan zločin, ali ne mislim da su ustaše htjele genocidirati srpski narod u NDH, već su u Jasenovcu osnovali nešto kao odmaralište Ferijalnog ustaškog saveza u kojem su Srbi igrali nogomet, slušali operete, kao na primjer “Malu Floramye”, imali raznorazne sekcije, imali liječinike i stomatologe, a onih nekolicina su ubijeni u navijačkim neredima kada su igrali nogomet protiv ustaša.

Nadalje mislim da Sud koji je na kazne vješanjemi i strijeljanjem osudio gomilu ustaških rukovodilaca nije zadovoljio pravdu i nije zaista doprinjeo pomirenju između Srba i ustaša, bolje rečeno četnika i ustaša, braće po koljačkoj kami. 

Ako Ana Brnabić misli da se u Srebrenici nije dogodio genocid nad Bošnjacima onda imam pravo da mislim da Jasenovac nije najveća grobnica srpskog naroda, već mjesto gdje su se ustaše i nekolicina Srba malo više posvađali, pa eto… desilo se da padne par mrtvih glava.

 
Sandžak u NOB-u
Nedjelja, 14 Siječanj 2018 12:58

 

Esad RahicSandžak u Drugom svjetskom ratu (2)

Mr sci. Esad Rahić

U Beču su 21. i 22. aprila 1941. obnovljeni razgovori između italijanskog i njemačkog ministra vanjskih poslova grofa Ćana i von Ribentropa, prilikom kojih se raspravljalo o komadanju jugoslovenskog teritorija i u tim okvirima o razgraničenju okupacionih zona na Kosovu. Tada su se  odrazile njemačko-italijanske suprotnosti interesa. Uprkos italijanskim protivljenjima razgraničenje je odgovaralo isključivo njemačkim interesima. S manjim ispravkama, koje su obavljene u toku 1942. godine u njemačkoj okupacionoj zoni ostali su okruzi: kosovskomitrovački bez Ibarskog Kolašina, odnosno dijela udaljenog desetak kilometara zapadno od željezničke pruge Kraljevo-Skoplje, a koji je predan Italijanima, te deževski, lapski i vučitrnski, kojem je pridodan manji dio prištinskog sreza sa selom Miloševom. Kosovka Mitrovica bila je Nijemcima potrebna u prvom redu zbog rudnika Trepče. Ostala tri sreza trebala su služiti kao izvori radne snage. Osim toga, Nijemcima je odgovarao i strategijski položaj ovih teritorija, jer s juga je zatvarao ulaz u Ibarsku klisuru, a služio je i kao povoljna mogućnost za kontroliranje dijela Kosova koje je pripalo Italijanima, odnosno Albaniji, koja se nalazila pod italijanskom okupacijom. (Milorad Vavić, XHafer Deva, str. 196)

Ovaj dio Kosova i Sandžaka je trebao biti sastvni dio  Srbije kojom je u početku upravljao Savet komesara kojim je predsjedavao Milan Aćimović (predratni Stojadinovićev ministar unustrašnjih poslova. Ovakva njemačka odluka izazvala je negodovanje Albanaca i demonstracije koje su održane 23. maja  1941. godine. (Milorad Vavić, XHafer Deva, str. 197-198)

Kada su krajem maja 1941. godine dijelovi 717. posadne divizije smijenili jedinice koje su prvobitno zaposjele ovu teritoriju, u Novi Pazar je kao posadna jedinica stigao 2. bataljon 737. pješadijskog puka sa štabom i četama.  Krajem jula i početkom avgusta bile su to 5. i 6. četa (7. i 8. u Raški) sa manjim dijelovima uz štab bataljona. Komanda mjesta, ogranci feldžandarmerije i carinske straže, istureno odeljenje Tajne vojne policije i obaveštajni punktovi upotpunjavali su ukupnu snagu njemačkog okupatora u Novom Pazaru.

Deževski srez je bio jedno od najsiromašnijih područja u Srbiji. Novi Pazar je imao preko 10.000 stanovnika, a srez četiri puta više, naseljenih u 299 sela, raspodeljenih u 11 opština.

Rukovodeća grupacija u Novom Pazaru je je djelovala pod jakim utjecajem Ferhat-bega Drage (inače proitalijanski orijentiranog) i „Albanskog nacionalnog saveza’’. Taj uticaj se  osjetio i na sjednici Albanskog komiteta (odomaćeni naziv za sreski ogranak Albanskog nacionalnog  saveza) koja je održana 16. juna 1941. godine i na kojoj je proklamovana odluka o priljučenju ovog kraja „Velikoj Albaniji’’. Ova sjednica i odluka su bile proračaunat pokušaj pritiska na njemačke okupacione snage i srpske kvinsliške vlasti, koji je ostrao bez značajnijih poljedica. Dakle još jedan pokušaj da se Kosovskomitrovački okrug izdvoji iz   aćimovićevske i nedićevske Srbije i pripoji Albaniji koja je bila pod italijanskom dominacijom. (Miodrag Radović-Ejup Mušović, Borci novopazarskog kraja pali u NOR-u, Novi Pazar 1974, str. 15-25)

Ovo je bio dio strateških poteza i mnogobrojnih pregovora između Albanaca, Nijemaca i Saveta komesara iz Beograda koji su imali potpluno različite stavove. Savjet komesara je želio da se i u dijelu Kosova i Sandžaka pod njemačkom kontrolom koji je zvanično bio dio Srbije uspostavi vlast koja će odražavati takvo stanje. Albanci su željeli pripajanje ovog dijela Velikoj Albaniji ili u najmanju ruku potpunu autonomiju za ovaj dio Kosova i Sandžaka u okviru koje će Albanci imati cjelokupnu vlast na terenu, odlučno odbijajući da ova teritorija bude pod srpskom upravom. Pod pritiskom Nijemaca 17. juna došlo je u Beogradu do pregovora sa Savjetom komesara. Na čelu pregovaračkog tima je bio Džafer Deva, a članovi delegacije Šaban Mustafa, Aćif Bljuta i Bahrija Abdurahmanović.  Oni su za kosovskomitrovački okrug tažili status koji je tada u okviru Srbije imao Banat. Zatim su postavili zahtjeve u pogledu činovnika u sudstvu, školstvu, poštama i saobraćajnim ustanovama. Uskoro je došla i druga delegacija koja je odbijala bilo kakav kontakt sa srpskim vlastima, obraćajući se italijanskom poslanstvu s molbom da ono utječe na njemačku okupacionu upravu, kako bi se donijela odluka o priključenju ovog okruga Albaniji. Oni su zahtjev proširili i na Sjenicu, kako bi uspostavili zajedničku granicu sa Pavelićevom NDH.( Milorad Vavić, XHafer Deva, str. 202)

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 13 Siječanj 2018 11:04

 

Deada i unuciStrah

Toni Skrbinac, kronični Sarajlija sa Bistrika, sada “privremeno” u Mariboru.

Obično bi neko drugi, nikad ja, rekao: “Haj'mo, dosta je bilo, evo noć već pada…”

I onda smo, zajapureni od igre i trčanja za loptom, još koju progovorili, uglavnom pobjednici bi zajebavali poražene i kud koji mili moji. Svako kući svojoj.

Eeee, tek tada kada je žar borbe minuo i adrenalin popustio stigle bi, kao oblaci, tmurne misli. Valjalo je kući gdje sam davno morao biti i gdje je slijedio belaj.

“Opet lopta, jebala te lopta. K'o da će ti lopta hljeb jednoga dana zarađivati…” – dočekivala bi me majka, a babo bi dodao: “Treba njega zavezati i ne dati mu nigdje da mrdne…”

Osim tog verbalnog “kažnjavanja” koje mi je puno lakše padalo, znalo se dogoditi da je babo čekao spreman sa šibom ili kaišom i onda sam skakutao oko stolice gdje je majka sjedila, a babo je vrebao i ciljao da me udari, kao kad muhi hočeš da dohakaš.

I ja sam ciljao, ali na majčino srce: “Neću više nikad,draga mamice.”

“Ja, ja, sad draga mamice, a nisi mislio na mamicu kad smo se brinuli i čekali te cijelo popodne.” - još je bijes vladao njenim srcem i još uvijek je imala snage da vikne: “Udri ga!”

A babo bi to jedva dočekao i nastavljao bi da me tuče.

Ali, majčino srce je majčino srce. U neko doba bi rekla: “Dosta je bilo, pusti ga.”

I suze su se onda mogle sušiti na mom licu. A novih nije bilo.

Babo je još neko vrijeme mahao šibom po zraku, slaveći batinu kao najbolje vaspitno sredstvo: “Njega treba k'o vola namlatit', pa ćeš vidjeti kakav će onda biti…i međeda batina nauči da igra.”

Eh, te batine. Bilo ih je još neko vrijeme i u osnovnoj školi. Sami smo morali ubrati šibe koje su se aktivirale pri nekim od većih grijeha ili greški koje učenik zna počiniti. Pri kraju osnovne praksa se svela na razinu incidenta, morao si ne znam koliko bezobrazan biti pa da izazoveš šamar ili povlačenje za uho ili…bio je jedan nastavnik koji je nas muške spretno znao uhvatiti za kratki dio solufa i onda nas neko vrijeme tako držati… uh, kako je to boljelo!

Batina, eto, odavno nema u mom životu

Osim u uspomenama u kojima nekako dijele prostor sa strahom. Onim strahom koji mi se javljao u ranoj mladosti, poslije zanosa i ushićenosti.

Kad se samo sjetim lakog koraka i krila euforije koja su me nosila put casina. I poraza, tog neminovnog ishoda svake igre u casinu. Sve i svakoga sam zaboravio u trenucima kada sam pod rukama imao žetone, vadio iz džepova i ono što sam kao planirao i ono što nisam i ulagao nadajući se sreći. O, srećo kockarska, najveća zabludo ovisnička!

Koliko sam posljednjih spinova sam dočekao i koliko puta sam, zabrinut i zgađen nad sobom, odlazio u nemirne i košmarne snove koji su tako često slijedili nakon kockarskih poraza. I tada se znala negdje iz dubine podsvijesti pojaviti slika babinog kaiša ili šibe…i gotovo da sam nostalgično priželjkivao tu kaznu koju sam itekako zaslužio. Ali, nije bilo ni babe ni šibe ni bilo kakve kazne, osim savjesti koja te umije itekako dobro namučiti.

Ali, ako je ta kocka ipak nešto ostavila u meni što se može nazvati dobitkom, onda je to nada, nestvarna i teško ostvariva, ali ipak nada.

Prolazile su i prošle godine, putovao sam svojim nesigurnim stazama, radio ovdje i ondje, ovo i ono i…nekako se uvijek saletila kakva nafaka.

 
Lijepa priča Safet efendije Pozdera
Petak, 12 Siječanj 2018 09:14

 

VrbaHuseinova vrba - kakvo vrijeme ide, ni mrtvi više nisu sigurni

Safet efendija Pozder, Prozor

Smrt starog Huseina nije iznenadila nikog. Dugo se prevrtao na bolesničkoj postelji, a nerijetko bi se njegovo bolno ječanje, posebno noću, čulo do pola sela. “Rodio se!”, govorili su oni koji su željeli naglasiti kako razumiju kroz šta je Husein, a uz njega i njegova čeljad, prolazio skoro dvije godine. “Što je od Boga, slađe je od meda!”, bila je poštapalica onih koji su svoje riječi uvijek željeli zaodjenuti religioznim rečenicama. “Samo, Bože, po redu!”, govorili bi, pak, oni koji su smrt spominjali sa značajnom dozom straha i usplahirenosti.

Ni Huseinovoj porodici sve to nije teško palo. Istina, plakali su, ali, reklo bi se, više iz neke učtivosti ili običaja. Ipak, supruga se brzo utješila, a sinovi su već kroz nekoliko sati poduzimali sve kako bi njihov babo s ovog svijeta bio ispraćen na uobičajen način i kako bi dženazi prisustvovalo što više svijeta. Tako je jedan po susjednim selima užurbano lijepio osmrtnice, drugi je, uz stalne konsultacije s majkom, skoro neprestano telefonirao, dok je treći u nekoliko navrata bio kod mjesnog imama kako bi utanačio sve detalje u vezi sa sutrašnjom dženazom.

Dakle, cijelo se selo, na neki način, pripremalo da iz svog krila zauvijek pusti i crnoj zemlji preda još jednog od njih. Tako to obično i biva: jedni se rađaju, drugi žene i udaju, a treći umiru. Žalost je nekada veća, a nekad manja. O svakoj se žalosti na svoj način pripovijeda, izvlače se i najsitniji detalji, a, onda, kroz nekoliko sedmica, umrli gotovo da se i ne spominje, bilo da ga prekrije životna kolotečina ili njegovo mjesto ukrade drugi umrli.

Istini za volju, Husein i nije bio tako živopisna ličnost o kojoj bi se imalo bogzna šta kazivati. Rodio se pred kraj jednog rata, druga je dva pregrmio onako kako je bilo suđeno, a između njih je uglavnom bio vezan za selo i mučni zemljoradnički život. Radio je kratko na izgradnji puteva, a ruke su mu itekako osjetile težinu motorke kojom je jedne godine sjekao stabla po njemačkim šumama. Na kraju se skrasio u svom selu i na svojoj zemlji iz koje je ponikao i u koju je, eto, ponovo zasađen.

Ipak, o Huseinovoj dženazi pričalo se dugo, i to iz posve neobičnog i nejasnog razloga. Znajući da mu je smrt za vratom i da se svakog trena može rastati s ovim svijetom, sinove je zadužio neočekivanom obavezom: “Ukopat ćete me u Vrbik!” Na sve pokušaje da ga odvrate od takve nakane, ili da barem dobiju kakvo valjano objašnjenje, Husein je samo podizao slabašnu ruku i time supruzi i sinovima davao do znanja da je stvar riješena i da nikakvim raspravama i objašnjenjima nema mjesta. Nije im bilo druge nego da se pomire: zakopat će ga u Vrbik.

 
Aparthejd koji traje 116 godina i svijet to sve gleda i šuti
Četvrtak, 11 Siječanj 2018 10:39

 

Admir LisicaIzrael nekažnjeno već 116 godina otima palestinsku zemlju – aparthejd do nestanka Palestinaca

Admir Lisica, Sarajevo

Osnivanjem Jevrejskog nacionalnog fonda 1901. godine počelo je sistematsko oduzimanje palestinske zemlje, koje nije prestalo ni danas, 116 godina nakon zvaničnog objavljivanja ciljeva ovog fonda. Glavni cilj te fondacije bio je da u što kraćem razdoblju kupi palestinsku zemlju po što prihvatljivijoj cijeni, te tako osigura više prostora za dolazak nelegalnih jevrejskih doseljenika. Charls Smith u djelu Palestine and the Arab-Israeli Conflict detaljno opisuje značaj ovog fonda u cijeloj historiji zaposjedanja palestinske zemlje, navodeći da su cionisti putem Jevrejskog nacionalnog fonda kupljenu zemlju prisvajali i nakon toga ona zakonski više ne bi mogla doći u posjed nekog nejevreja. Također, ako bi se na toj zemlji osnovala neka vrsta radničke zadruge, Palestinac ne bi mogao biti zaposlenik, što je bio početak tihog provođenja aparthejda od strane jevrejskih doseljenika prema domaćem palestinskom stanovništvu.

PROTJERIVANJE PALESTINACA S NJIHOVE ZEMLJE

Nakon što su jevrejski doseljenici 1917. godine dobili pisanu podršku od ministra vanjskih poslova Velike Britanije Arthura Balfoura, u kojoj njegova vlada podržava osnivanje “jevrejskog nacionalnog doma u Palestini”, uzurpiranje palestinske zemlje i provođenje aparthejda dobijaju na snazi. Britanski Jevrej Ben White u svojoj knjizi prevedenoj na nekoliko stranih jezika pod nazivom Izraelski aparthejd detaljno opisuje kontinuirani proces “istjerivanja” Palestinaca iz njihovih domova koji se, uslijed političkih kretanja u svijetu, pojačavao. White navodi da su dvije veoma utjecajne figure u provođenju kontinuiranog aparthejda u Palestini bili prvi ministar Izraela Ben-Gurion te Joseph Weitz, direktor Odjela za zemlju i šumarstvo Jevrejskog nacionalnog fonda. Weitz je još 1937. godine na sastanku Komiteta za premještanje stanovništva izjavio: “Premještanje arapskog stanovništva s područja jevrejske države ne služi samo jednom cilju – smanjiti arapsku populaciju. Ono služi drugom, ne manjem važnom cilju, isprazniti zemlju koju trenutno drže i obrađuju Arapi, kako bi se oslobodila za jevrejske stanovnike.”

Posebno je frapantna izjava Bena-Guriona, također iz 1937. godine, kada u pismu svom sinu piše: “Mi moramo protjerati Arape i zauzeti njihova mjesta.” Gurionove izjave o tome da je palestinskim Arapima jedino rješenje da pobjegnu s vlastite zemlje bile su još učestalije, posebno 1948. godine, kada je stvorio konsenzus o “premještanju Palestinaca”. Sve ove izjave, te konkretni postupci cionističkih zvaničnika doprinijeli su rasplamsavanju velikih sukoba između Jevreja i Palestinaca.

 
Anegdota
Srijeda, 10 Siječanj 2018 08:53

 

Ulazna vrataAnegdota sa kapije Prve gimnazije u Sarajevu

Nadan Filipović

U ovim prazničnim danima oko Nove godine u gostima nam je bio jedan naš fetivi Sarajlija, Srećko koji, stjecajem svih okolnosti koje su mnoge od nas rastjerale diljem svijeta, živi u Beogradu. Helem, kahvenisali i kahvenisali, noge ispod hastala istezali, pa trijebili sarajevske uspomene.

I Srećko mi ispriča ovu anegdostu sa Bajrom Okanovićem, podvornikom – kućepaziteljem Prve gimnazije i nobelovcem Ivom Andrićem.

Bajro je bio krupan i otresit Rom (tada nismo koristili riječ Rom, već Cigo, da ne bude Cigan što grubo zvuči) koji je svoj podvornički posao svaćao veoma ozbiljno, pa čak i preozbiljno. Alfa i omega Prve gimnazije je bio dugogodišnji zamjenik direktora rahmetli prof. Hasan Hasanefendić, jedan veoma blagi gospodin i veoma dobar pedagog. On je bio najveći autoritet ne samo za učenike i kolege, već posebice za Bajru Okanovića koji je u njega gledao kao u boga. Helem, donesena je odluka da golema kapija Prve gimnazije uvijek bude zaključana u vrijeme održavanja nastave, a bila je otključavana kad bi zazvoni za veliki odmor i kad bi učenici pohrlili na famozne perece koji su se prodavali u jednom malom crvenom kisoku pored stare zgrade. Dakle, ako netko zakasni, nema mu unutra već jarane moj sjedi na basamke i čekaj zvono. A teško je pogoditi tko je bio “ključar”! Bajro Okanović nije nikad omanuo pa de, ne daj bože, ne zaključa ili da ne otključa kad bi zazvoni.

Jednog dana nakav čičica se navadio pa kuca li kuca na golema gimnazijska vrata. Ne prestaje s kucanjem. Bajro konačno dođe do vrata i glasno upita: “Hej ba jarane, šta kucaš? Nema otkjučavanja dok ne zazvoni.”

A stariji gospodin veli: “Ja sam Ivo Andrić. Došao sam da vidim direktora. Imam s njim dogovoreno. Molim vas otključajte.”

A Bajro će mu: “Vala jarane da si i sam Hasan Hasanefendić, glavom i bradom, ne mogu ti otljučati. Naredba je naredba. Sjedi ljepo tu na basamke i čekaj. Sabur. Saće veliki odmor pa ću otkjučat.”

 
Božična čestitka
Utorak, 09 Siječanj 2018 08:34

 

Pravoslavni BozicS malim zakašnjenjem koje je bilo tehničke naravi čestitamo i želimo blagoslovljen Božić svim dobrim ljudima pravoslavne vjeroispovjesti. Neka im ovaj blagdan obiteljskoga zajedništva protekne u ozračju mira i radosti. Od srca im čestitamo blagdan rođenja Hristovog sveradosnim pozdravom: “Mir Božiji Hristos se rodi, vaistinu se rodi!”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search