LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Safet efendija o ramazanu
Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 10:13

 

Safet efendijaIz ramazanske sehare

Safet efendija Pozder, Prozor

Bio je ramazan. Sporo je protjecao još jedan vreli dan. Sporo, ali lijepo. Zapravo, više nego lijepo. Dok sam se pripremao za prijepodnevnu mukabelu, zazvonio mi je telefon. Uslijedio je kratak razgovor čiji sam prvi dio donekle pratio, a ostatak sam samo slušao i klimao glavom. Epilog je da je muftijstvo odredilo da te godine obavim hadž. Učio sam mukabelu u nekom posebnom stanju, transu ili nečemu drugom što ne znam objasniti. Poslije namaza sam tumačio proučene ajete i stranice, ne smogavši snage da kažem džematu za hadž. Tačnije, usplahireno sam očekivao da će uslijediti novi telefonski poziv te da će mi biti rečeno kako je slučajno došlo do greške i kako od mog hadža, barem ovaj put, nema ništa. Otišao sam korak dalje pa sam još jednom provjerio i utvrdio – idem na hadž.

I dok sam se borio da prigušim jedno, naišlo je i drugo oduševljenje, a njega je priredio, naravno, naš Džeko. Igrao je neku ludu utakmicu i postigao ravno četiri pogotka, ako se ne varam, Tottenhamu, i to usred Londona. Ulazim na ikindiju i kontam uzeti muštuluk, kad, ono, ljudi već na sav mah pričaju o tome.

Da bi se sve svarilo na najefikasniji način, odlučujem otkunjati do iftara i iskoristiti pogodnost postača čiji je i san ibadet. Uskoro se iftarim i krećem onako kako sam i planirao – u obilazak džemata, a ti susreti s našim vrijednim ljudima uvijek su posebni i inspirativni.

U našoj lijepoj tradiciji skrivena je cijela sehara mudrosti. Zapravo, to su sehare, sve jedna do druge i sve kićenija od kićenije, a u njih se metalo sve ono što se generacijama tkalo i plelo kako bi vez naše vjere i tradicije bio što ljepši i sadržajniji. Kur’an, namaz, mejtef, džamija, mevlud, šerijatsko vjenčanje, hadž ili kurban mogli bi biti nazivi zasebnih sehara koje smo stoljećima čuvali i, nadam se, sačuvali i u koje je istinski užitak povremeno zaviriti.

Zasebna sehara svakako je i ramazan.

Ako bismo, barem i na trenutak, zavirili u njenu unutrašnjost, naišli bismo na mnogo toga što direktno izvire iz riječi časnog Kur’ana: “Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom.” Nošen tim razmišljanjima, stižem na odredište. Vruća ljetna noć izmamila je ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu i iščekuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vrijedno radili na njivama. Razgovaramo i prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući se ustaljenom dinamikom, padali u vrijeme koševine ili berbe trešanja. Postilo se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se marilo ni za dobronamjerne savjete da se, tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem tako što će vodom samo nakvasiti ispucale usne. Iako sasvim legalna i legitimna opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti posezao za njom.

U neka doba, pred sami ezan, dok smo još bili pred džamijom, prilazi mi dječak od osam ili maksimalno devet ljeta i, u maniru ozbiljnog čovjeka, pita da li se njemu pika post ako jedan dan posti dokle mogne, a da drugi dan nastavi odatle do iftara. Veli, njemu je nana obećala da to tako može, pa želi da se uvjeri u to. Naravno, dajem mu potvrdan odgovor, osokolim ga i kažem kako slobodno može uraditi tako sve dok se ne osjeti dovoljno jakim da cijeli dan isposti bez poteškoća.

Pravda se dječak kako bi on mogao ispostiti cijeli dan, ali ide s roditeljima na njivu, radi i pomaže im, pa ožedni.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 20 Svibanj 2018 09:42

 

SA ZGOdlazak mami Zlati u Njemačku

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa memli strane, Bistrika, na privremenom boravku u Mariboru

Baš u vrijeme kada je moja mama Zlata bila u Njemačkoj, stasala je svježa provalnička trojka, imena im ne beih pominjao jer su se tog posla odavno okanili. S jednim od njih sam bio neobično blizak, a zahvaljujući njemu bio sam neposredni svjedok skladištenja ukradenih kutija cigara, kafe čokolada, bombonjera…u jednoj od usamljenih kuća gdje je živio blizak rođak jednog od trojice. Kako je živio potpuno usamljen, a volio popiti, nije imao ništa protiv da njegova kuća postane skladište ukradenih artikala koji su poticali iz raznih marketa i granapa.

Glas o hrabroj trojci ubrzo se proširio po mahalama, a ja sam, znajući da onda ne treba dosta vremena da taj glas dođe do milicije i inspektora (gentera), počeo nagovarati tog svog najbližeg od trojice da zajedno pobjegnemo u Njemačku. I nagovorio sam ga. Ali, ali…nije sve išlo kako smo u početku planirali. Nije.

Udarila para i slava u glavu mojoj trojici prijatelja, pa ih evo skoro svake noći ne nekom od derneka, đah na Jekovcu, đah kod Mehe na Sedreniku. Ima se, troši se, razbacuje se.

Kažem svom prijatelju: “Čuješ da već svi pričaju o vama. A kad god je mahala brujala o nekom, došlo je i do ušiju murije. Nisam prorok, ali mislim da je pitanje dana kada ćete pasti…”

On je odšutio, a ja nastavio: “Ti imaš brata u Njemačkoj, a ja majku. Hajmo odavde, spašavaj se.”

“Ali, kako ćemo kad ni ja ni ti nemamo pasoša?”.

Znao je da sam ja svoj pasoš prodao džeparošu Muhi. Bio je svjedok kad smo u “Vatrogasnoj” trgovali. Muha me dobro nagradio i obećao da će se samo za jedan put poslužiti mojim pasošem. Kad se vrati, pasoš će biti opet moj. Ali nikad ja više tog svog pasoša nisam vidio. Muha mi je rekao da ga je ustupio svom kolegi Mićku, a on, nesretnik, uskoro je poginuo.

“Pa nabavićemo nekako…znaš da svako malo neko od raje kad obija auto nađe i dokumente…Samo im treba reći da ih ne bacaju…”

Kroz nekoliko dana imali smo četiri pasoša. On se odlučio da putuje na sliku svog starijeg brata, a meni su ostala tri. Jedan je bio zeleni, talijanski, prezime sa zapamtio jer je pamtljivo “Bombardieri”, a druga dva jugoslovenska. Da ne bi ispao šupak moj je prijatelj pozvao svoje provalničke ortake na oproštajni akšamluk na Jekovac i oni su se takođe složili da je dobro da se malo pritaje i “odmore” od posla.

Sve smo lijepo isplanirali, spremili stvari u torbe i jedne zimske večeri krenuli sa sarajevske željezničke stanice. Ne mogu tvrditi, jer to mi moj prijatelj nije nikada priznao, ali mislim da je za sve što mu se uskoro dogodilo bila kriva njegova svježa i velika ljubav. Oprostio se on i s njom za neko vrijeme, ali znate kako dugo traje i jedan dan u kom nisi vidio lice svoje ljubavi. U Zagreb smo stigli ujutro. Do večernjeg voza za Trst, on me nagovarao da napravimo neku provalu. Bilo je to vrijeme primitivnih obezbjeđenja i on me uvjeravao da će s lakoćom opljačkati jedan casino na Kvetrnikovom trgu. Ja treba samo da stojim, čekam i kako se govorilo “čuvam stražu”.

Nisam htio ni da čujem. Jesmo li krenuli za Njemačku, on svom bratu u Stuttgart, a ja majci u Schonach? Jesmo. Imamo li pare za karte? Imamo. I čemu onda rizikovati usred Zagreba? I inače ćutljiv, povukao se u svoju tišinu, a ja sam jedva čekao da se ukrcamo u voz koji je polazio oko pola jedanaest.

Kupe je bio prazan, smjestili smo naše torbe, zapalili i možda pet minuta prije polaska on odjednom skoči: “Odoh kupiti maramice”. I izađe. Prođe tih pet minuta, voz krenu, njega niđe. Uzalud sam gledao kroz prozor očekujući da će odnekud dotrčati. Ostao sam sam. Sa dvije torbe. I strahom koji je postao još veći kada sam otkrio kako je on, osim garderobe i sendviča, ponio i jedan veliki nož i šerafciger. Vrtio sam se po kupeu, izmiješali su se panika, strah i umor…a kako se bližila granica i zora počeo me hvatati san i skoro pa nekakav mir ili pomirenost sa sudbinom: neka bude što će biti. Odlučio sam se za pasoš jednog Beograđanina još ranije i stoga sam se i ošišao na nulu. Oblik glave i crte lice bile su slične, ali pošto je njegova kosa bila crna i čičkava, moja ćelavica potpuno je sakrila tu drastičnu razliku. Pred zoru smo bili u Sežani, ležerno sam pokazao pasoš graničnom policajcu, carinik me nije ni pitao za torbe…i lako, da ne može lakše, stigao sam na trščansku stanicu.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 19 Svibanj 2018 09:17

 

Old metal boxRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (4)

Kutija

Magacin se sve više i sve brže praznio, a nova roba više nije dolazila na skladištenje. Rušid je osjetio da postaje višak u magacinu jer što će u njemu noćni čuvar kad skoro više i nema što da čuva. U Čaršiji je vladalo i pojačavalo se zlurado uživanje kako muslimanskih, tako i pravoslavnih trgovaca i gazda. Uopće i nisu skrivali svoju radost što jevrejska konkurencija ubrzano tone i propada, te su se nadali da će se propašću konkurencije njihovi profiti golemo uvećati. Bio je to, kako će vrijeme koje brzo dolazi pokazati, baš “račun bez krčmara”.

Jednog jutra dođe gazda Moric ranije u kancelariju. Nikog nije bilo osim njega i Rušida.

-Sabah hajrula i šalom moj dobri sine. Evo, ja uranio - zoru prevario. Nemoj pomisliti da sam došao tebe provjeravati. Jok! Nego šta je?! Noćima oka sklopiti ne mogu. Bolje bi mi bilo da sam svaku noć dolazio i da smo nas dvojica dominama il' tavlom zabavili. Moj Rušide, karavakat je na pragu. Bježe Jevreji iz Njemačke, Austrije, Češko-Slovačke, Mađarske i odkud sve znam. Puna je Kraljevina Jevreja izbjeglica. To je, međutim, klopka. Hitler će i Jugoslaviju zamezetit', ma kol'ko mu ovi današnji političari išli kao krmku niz dlaku i muda na okukama zanosili. Valjam firmu isprazniti, dakle, sve što je u skladištu bud zašto rasprodat', i dok je vakta, a pitanje je da li ga više i ima, pa nagarit' odavde. Neće me šubha prevarit', k'o nikad do sad'. Nego, da tebi Moric nešto kaže. Nađi, bolan ne bio, kakva furmana, što se kaže sutra, pa prevuci desetak vreća brašna, soli svakako, so će biti k'o suho zlato, šećera par vreća, zejtina nekoliko kanti, po volji ti, konzervi sardine i pašteta nakamaraj, ionako im je blizu kraj roka upotrebe al' znaj da mogu trajat' i još makar deset godina…ma uzmi puna kola moj Rušide, valjaće materi i tebi, rat nam kuca na vrata. Teška srca ti velim da mi je stvarno žao što više ne trebaš dolaziti na pos'o, jer ću sve likvidirati pa ključe u katance, gotovo je i sa prodajom i sa veleprodajom. Valja mi familiju i vlastitu glavu spašavati. Da mi se nekako Amerike dokopati pa makar u njoj gologuz osvanuo. Ne bi dugo bio gloguz kokuz. Snaš'o bi se ja i na Marsu, a kamo li u Americi.

-Poštovani gazda, ne brigaj se za mene. Vidim i ja da se nešta iza brda valja, al' ipak mislim da rata bit' neće. Meni se svakako sprema poziv za u vojsku, a šta ću poslije, eeee… to baš ne umijem sad' rijet'. Nego, šamse nema da bilo šta iz radnje ponesem. Mogu samo pon'jet' što rukama mogu pon'jet', svakako samo ako platim.

-Hajde, bolan ne bio, nemoj mi se tu namiti. Znam da si pošten, da si ponosan, da sve sa svojih deset prsta stvaraš, ali pomisli na mater, ako nečeš na sebe. Još ti nisi zelenih opanaka poder'o, moj sinko. Upamet se. Sutra da su kola bila pred magacinom. Jes' čuo? Ni jedne više! Moja se ne poriče. Kajado!

Rušid se počeša po glavi i smjerno reče: “Kako vi kažete gazda Morice. Stid me je, u crnu zemlju bi prop'o da mogu. To mi dođe k'o naka sadaka….

Dosta! Kakva sadaka, bolan ne bio! Bolje da ti kola robe materi i sebi odvučeš, da imaš štek za crne dane što su iza čoška, nego da čaršijska jalija razvuče 'nako. Čekam te sutra uvečer. U sedam se nacrtaj. Najkasnije. Hajde sad.

Rušid je znao oko kola i konja. Nije ni šest bilo kad plati Ramizu iz Hladivoda sokaka dvije banke u komadu i ovaj mu posudi kola i konje da se posluži uz molbu da konje uzbrdo ne goni, već plahko, 'nako lag-laganice, s odmaranjima. Sretan Ramiz da ne mora “drva” utovarati i istovarati, jer mu je Rušid reče da mu valja tri-četiri metra drva za zime obezbijediti. A da ga je zovnuo da on furmani, Ramiz mu opet ne bi mogao naplatiti više od te dvije banke.

Dovezao se još prije sedam. Vidi svjetlo u kancelariji. Izađe gazda Moric.

 
Šprehenzi dojć?
Petak, 18 Svibanj 2018 09:45

 

JockerS(p)retni Muha

Nadan Filipović

Adnan mi je pričao o svom poznaniku Muharemu kojeg su u gostionici kod Bauhausa u Heidelbergu svi zvali - sretni Muha. Helem, stalno su naši Jugovići tamo igrali karti, jaštaradi, u šta će neg' u pare, i to lijepe pare. Najčešće su igrali remija jer je to bila naizgled bezazlena igra. Četiri igrača mirno sjede, drže po 14 karata u rukama, puše, ispijaju pivice, gazda zadovoljan prometom, nema para na stolu, nema žetona, sve se nešto piše, n ema nikakvog raspravljanja ili, ne daj bože, galame, a kod najstarijeg od četvorice se nalazi polog. Naprimjer, kad se igralo u dvadeset pfeniga poen, polog je bio po pet stotina maraka za svakog igrača, a ako su bile dogovorene četiri partije, onda je polog bio hiljadu maraka po glavi.

I igralo se uglavnom uvečer, a subotom i nedeljom, po cijeli dan. Igra se, igra, a Muha, malo-malo presječe džokera. Pogotovo je bio “sretan” kad počne “upadati”. Šta će drugi?! Šute. Sretan dečko, pa to ti je. Muha rijetko gubi, ali i ne dobiva na kamare. Ono, kako se kaže, gricka pomalo. Skoro uvijek je u plusu po par stoja. Najmanje. Kad god bi ga ko upitao je li na zijanu ili u dobitku on bi samo odgovarao: “Ne žalim se!”

Jedno nedeljno jutro Adnan došao ranije. Gasthaus tek otvoren. Nema još nikog osim gazde Joze i konobarice za šankom. Naručio kafu sabahušu. Čeka ekipu za partiju, kad eto Muhe.

-Đes' ba Adnane? Šta ima, šta nema? Daj curo i meni jednu jaku kratku.

-Evo Muha, čekam da se skupe pa da se sastavi ekipa.

-Bojim se da ćemo se načekati. Nedelja je. Kasnije ustaju. – reče srčući kafu.

-Pa šta ćemo? Valja nam čekati.

-Mogli bismo skratit' čekanje.

-Kako ba misliš?

-Pa, kontam nešto mogli bi odigrat' koju partiju u dvoje. Do handa. Ono - nema otvaranja, već ko handira taj nosi pare.

-Može. Što da ne. Hoćemo li u ono čoše?

-Može. Uzmi od Joze karte pa dođi. Samo da ubijemo vrijeme.

Počeše igrati. Dogovorili jedna ruka do handa – pedeset maraka.

Muha se ohanda četiri puta za redom. Adnanu krivo.

-Muha, šta veliš da pojačamo?

-Na kol'ko?

-Jedna ruka do handa, stoja?

-Puno je ba.

-Jesil' to utrt'o?

-Ma jok! Ha'de ka'si navalio.

Adnan izmješa karte i stavi pred Muhu da presječe. Hop! Džoker.

 
Sjećanje na staru Tuzlu
Četvrtak, 17 Svibanj 2018 11:56

 

Stara TuzlaGrad mamine mladosti

Ivan Berisov, Portugal

Sjećanja Tuzlanke Vere Mujbegović (u daljem tekstu Vera M.) pod naslovom “Tuzla moje mladosti”, su izuzetno lijepo i emotivno napisana. Pročitao sam njena sjećanja sa velikim zadovoljstvom, prije svega zbog toga što me je snažno podsjetilo na moju mamu, kao i na moje pretke, kako sa majčine, tako i sa očeve strane, a koji su dugi niz godina živjeli u tom gradu.

Moja mama je u Tuzlu došla sa svojim roditeljima i starijim bratom davne 1935., kada je imala petnaest godina. Slučaj je tako htio, jer je njen otac, dakle moj djed, po odluci Ministarstva za prosvetu Kraljevine Jugoslavije bio premješten na rad u Realnu tuzlansku gimnaziju. Prije toga je, kao ugovorni profesor, dugi niz godina radio u raznim manjim mjestima Srbije. Prije dolaska u Bosnu dugo je radio u Novom Bečkereku, poslije rata preimenovanom u Zrenjanin, gradu kroz koji teče, kako mi je mama rekla, predivna rijeka Tisa, rijeka njenog djetinjstva. Bio je to grad u kojem je njena porodica lijepo živjela i koji su voljeli. No, pošto je moj djed bio ugovorni profesor često su ga premještali pa su ga i iz tog grada, koji su toliko voljeli premjestili najprije u Bijeljinu, gdje je odradio dvije godine, a iz Bijeljine su ga premjestili u Tuzlu. Našavši se u Tuzli, mama je od šestog razreda nastavila školovanje u Tuzlanskoj gimnaziji („žutoj zgradi“ kako su je mještani najčešće nazivali) i nakon tri godine, 1938., dakle tri godine prije rata, maturirala sa 18 godina.

Bila je sedam godina starija od gospođe Vere M., ali je kao i ona do kraja života imala veoma dobru memoriju i sjećala se mnogih događaja pa i najsitnijih detalja iz mnogih gradova u kojima su živjeli, pa tako i Tuzle. Zamolio sam je da mi ispriča o svom životu kada se već bila približavala devedesetoj. Bio sam skoro siguran da će me odbiti, da će odmahnuti rukom i reći kako se više ničega ne sjeća, ili će naći neki drugi izgovor. Pošto sam mislio da će upravo tako i biti sa velikom sam zebnjom očekivao što će mi odgovoriti. Ona je, međutim, na moje potpuno iznenađenje, rado pristala. I tako tog nezaboravnog ljeta, kada je boravila nešto duže kod nas, u jutarnjim satima, odmah nakon ustajanja, doručka i prve kafe, pa sve do ručka, zapisivao sam u svesku njena živa sjećanja. Priču bi započinjala odgovarajući na moja pitanja i nadovezujući događaj na događaj, ali je često preskačući s teme na temu širila priču u beskonačnost. Pošto sam stalno mislio da će nas nešto prekinuti, kao i to da će se zamoriti, posvećivao sam pažnju samo važnijim događajima, a na sve ono što se nije ticalo njenog života ili naše rodbine, o čemu mi je u zaletu htjela ispričati, nisam obraćao pažnju. Zbog toga sam je često prekidao, a poslije mi je bilo žao što sam to činio i što sam toliko žurio, jer kada sam se sa njom kod sestre ponovo sastao i pokušao više saznati ili razjasniti neka pitanja, zatvorila se u sebe i na moja dodatna pitanja je odgovarala nekako preko volje. No, bez obzira na sve, njena dragocjena i mojom krivicom nepotpuna sjećanja su mi omogućila da saznam mnogo toga ne samo o njenom životu i vremenu u kojem je živjela, već i o životu gotovo sve moje rodbine, uključujući i rodbinu sa očeve strane, nekoliko koljena unazad.

Kao što sam već rekao prije dolaska u Tuzlu oko dvije godine živjela je sa roditeljima u Bijeljini iz koje je ponijela malo uspomena i od svega se najradije sjećala kupanja na rijeci Drini i nekih svojih prijateljica iz Bijeljinske gimnazije koju je pohađala i u kojoj je njen otac predavao. Rekla mi je da su bili presretni kada su preselili u Tuzlu, jer im je taj grad u usporedbi sa Bijeljinom - upravo je tako rekla - izgledao kao Pariz.

Kao i u svim drugim gradovima i u Tuzli su zbog stalnih selidbi živjeli u iznajmljenom stanu. Po njenim riječima prvi stan su iznajmili kod učitelja Adema Bise, koji je u Tuzlu, kako je rekla, došao iz Hercegovine. Iznajmio im je prizemlje i nastavio živjeti sa svojom porodicom na spratu iznad njih. Prema tome i njega i članove njegove porodice je morala dobro poznavati, pa sam o njima siguran sam mogao daleko više saznati, da je nisam prekidao. Ali, ipak ponešto mi je uspjela reći. Tako mi je rekla kako je Adem Bise od mnogih poznanika posuđivao novac, ali se nije žurio vratiti ga. Zbog toga se među onima koji su ga poznavali, a prije svega među komšijama, proširila komična uzrečica “Kad te vidi Adem Bise, uzmi pušku i ubij se!” Osim ovog ispričala mi je još jedan ne manje zanimljivi detalj vezan za tu kako sam tek kasnije shvatio uglednu porodicu, a to je da je Ademova žena bila prva muslimanka iz Tuzle, koja je u grad izlazila bez zara, na što joj je sestra, po njenim riječima, zamjerila i nije joj do kraja života oprostila.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 16 Svibanj 2018 10:03

 

Magacin„Rušid“ – roman u nastavcima

Nadan Filipović

Poštovani posjetitelji Bošnjačkog oka,

na portalu je postavljena rubrika „Roman – Rušid“. Počinjemo objavljivanje u nastavcima. Oni koji nisu „naletjeli“ na prve nastavke jednostavno mogu, svakako ako uopće i požele, „kliknuti“ na rubriku „Roman Rušid“ u sadržaju sa lijeve strane naslovnice, pa će moći pročitati poropuštene nastavke.

Glavni junak ove duge, duge priče je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od mahala sa padina našeg grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o romanu u kojem je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog rodnog grada.

Roman je zasnovan na istinitim činjenicama. Rušid je stvani lik kojeg sam imao prilike upoznati 1974. godine u Sarajevu. Normalno, kao autor sam promijenio ime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo.

Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovaj roman, sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenog lika sa periferije Adelaide.

Molim vas da mi ne zamjerite na određenim elementima tzv. mahalskog sarajevskog žargona koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi, i bilo bi možda šteta da izumre kao što mnogo šta u Bosni izumire, ali ne samo u Bosni.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne)namjerna.    

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (3)

Jahudijama se crna vuna prede – mi ostali iz čaršije moremo oadhnut. E neka him!!!!

1939-ta je.

Rušid već četiri godine radi za Morica Gaona i Tolentina u njihovoj veletrgovini kolonijalnom robom. Bez dana godišnjeg. Nit' mu neko nudi godišnji, nit' ga on traži. Dolazi tačno petnaest minuta do sedam navečer, kada se skladište zatvara. Preuzima ključeve. Noćni je čuvar. Nije šala. Skladište je prepuno svakojake robe. Gazda Moric Gaon ga je primio za čuvara jer su bile zaredale noćne krađe. Hrsuzi su se znali preko krova ušuljat' u skladište i nakrast' se svačega. Gaon je bio jako dobar prema Rušidu. Nije bio dobar ispočetka, dok je trajao tromjesečni probni rad. Bio je hladan i strog. Testirao je Rušida pomoću različitih finti i trikova svojstvenih iskusnim trgovcima. Znao je zalijepiti skoro nevidljive konce preko ladica da ujutro vidi je li Rušid ijednu otvarao. Znao je na stolu ostaviti kuvretu sa snopčićem para da vidi hoće li makar banka faliti. No, Rušid se nije nikad uhvatio na bilo koju od njegovih “udica”, pa i kad je na njima bio i najbolji, masni mamac. Radio je svoj posao veoma temeljito i na najpošteniji način, jer je dobro znao da sva ta roba u skladištu nije bila njegova i da ništa ne smije pojesti, čak ni taknuti. Krađa nije bilo, česte inventure su pokazale da u skladištu sve štima, te je Moric Gaon bio prezadovoljan. U opisu posla je bilo da radnim danom počisti kancelariju i da zimi, već u pet izjutra, naloži golemu peć da gazdu u toplom dočeka.

-Rušide sine, je li i noćas sve bilo u redu?

-Jaštaradi gazda! Ko me zatekne da po noći u sklatištu zaspem nagrada sl'jedi, a meni noga u guj'cu, da izvinete na izrazu. A ako se, kojom svojom nesrećom, kakav hrsuz uvuče preko krova u skladište, ima da ga više nema. Samo će heknut' s krovnih greda napolje, daklem, nesretan slučaj.

-Ama jok sine Rušide. Jok! Nije sva ova roba ljudskog života vrijedna. Propusti ga kroz šake i sveži k'o cuku na sindžir do sabaha i do policije. Joj ne! Mariši ga dobro, pa ga na sabahu pusti. A ono, ako ti se uzspava, a ti malo prilegni. Ču'ćeš, bolan ne bio, ako neko po krovu ili oko vrata horlja.

-Ma jok Moric efendija! Ti mene pošteno i prepošteno plaćaš i ja moram uzornim radom plaću zaradit'.

-Hodider sine vamo. Vidiš li onaj golemi grozd duguljasta voća što se žuti?

-Vidim, da vidim. Sve sam noćas oko njega hod'o pitajući se šta li je to?

-To su banane, Rušide moj. To je slatko voće što raste u Africi i Južnoj Americi. Tamo hajvan s njima hrane, a u Evropi je skupo k'o abu zenze. Evo otkini materi i sebi po jednu da probate.

-Ma jok Moric efendija! Ne znam kako se to jede. A i jazuk je davat' materi i meni to što je skupo k'o abu zenze. Nije to voćka za sirotinju. Ostavite. Prodaće se radoznalu parajli svijetu.

Moric Gaon otkinu jednu banana, učas je oguli i dade pola Rušidu, a pola on strpa u usta. I Rušid zagrize malehnim grizom, a usta mu ispuni okus kakva nije do tog dana upoznao.

-Baš je slatka. I ti je gazda oguli brez čakije. Aaaa?

-Jašta radi! Nego, evo tri materi Sadeti, poselami je maksuzile od mene, a evo dvije tebi.

-Nije ona Sadeta. Ona je Safeta. Ma, vama je svejedno. Nemoj nama sirotinji ba banana dragi gazda Moric! Jazuk je ba! Štetova'ćeš brez veze. Za nas sirotinju je krompir, budimka, kuruz varenjak ja l' pečenjak, šljiva, hošafka, takiša, jabuka i dosta.

-No, no! Gazda se slušat' mora, moj sinko.

Uze jednu smeđu kesu i stavi pet banana u nju.

-Ode ja gazda! Fala ti đe čuo i đe ne čuo. Nek' tebi i u tebe ti evladu Allah dželešanuhu dobra zdravlja podari i svake nafake. Baš si dobar čoj'k.

-Evo i deset deka ove najnovije taze brazilske kahve materi, a i tebe ako fildžan zapa'ne…

-Uh…previše je. Al' ne smijem odbit'. Allahimanet gazda!

-Allahimanet sine. Selam češ materi.

 
Tonijeva sjećanja
Utorak, 15 Svibanj 2018 19:23

 

Umjetno cvijeceZlatin odlazak u Njemačku

Toni Skrbinac, srajavska raja sa memli strane, Bistrika, na privremenom boravku u Mariboru

Nošena avanturističkim duhom, željom da pobjegne što dalje od za nju tragične spoznaje da je moj otac kojeg je neizmjerno voljela našao drugu, a najmanje ljubavlju koja bi morala biti najvažnija, moja majka Zlata našla se te 1959.godine u sarajevskoj mahali na Bistriku. Još je bila rosno mlada, vesela i ponekad razigrana kao dijete. Pristala da se uda za čovjeka koji je od nje bio stariji skoro 25 godina.

U jesen te 1959.g došli su po mene u Zagreb majka Zlata i očuh kojeg ću kasnije do kraja njegovog života zvati babo. Mala ćerpičara imala je dvije sobe, u jednoj smo živjeli majka, očuh i ja, a u drugoj kratko vrijeme Dika i Mujo Seferović koji je rodbinskim vezama zahvaljujući raspolagao sa tim sobičkom. U maloj avliji nalazila se česma, a pored ćesme je bila hala koju je babo sklepao i poslije stalno krpio daskama od drvenih sanduka.

Dika i Mujo su bili zaposleni, on je bio dobar majstor-herikter, pravio najvažniji dio obuće, a Dika je radila u klaonici. Uskoro su započeli i ubrzo izgradili vlastitu kuću koja se pokroviteljski digla iznad naše ćerpičare.

Ako i nije bilo ljubavi, a mislim da nije, moju majku i babu ujedinio je najprije interes, a onda je ta veza postala koliko-toliko čvrsta zahvaljujući djeci koja su došla na svijet, Džemo 1960.g i Jasmina 1963.godine.

Babo je imao zlatne ruke. Svašta je znao napraviti i popraviti, ali za majku Zlatu, vlasnika diplome modistice koju je stekla učeći kako se od raznih materijala pravi umjetno cvijeće, najvažnije je bilo da babo vlada brojnim pripremnim poslovima koje izrada cvijeća zahtijeva. Od materijala su najviše i najčešće koristili su papir, ali i saten koji su zvali svilom, taft, somot…A da bi iz tih materijala nastao cvijet trebalo je što babinom rukom za grublje, što majčinom za suptilnije poslove pet-šest radnji izvršiti. I kakve su samo ruže, tulipani, tratinčice, “Vergissmeinnicht” (to je njemački naziv koji su babo i mama koristili za nezaboravak nastajale u našoj maloj sobi, punoj dima i različitih mirisa koje stvarali topljeni parafin, štirka i razni mirisi kojim su škropljeni pojedini cvjetovi.

Onda se nisam pitao, ali dan-danas mi nije jasno kako su to umjetno, papirno cvijeće kupovali svi. I seljaci što su dolazili iz ko zna kojih zabiti, i građani iz Mostara, Sarajeva…i mladi i stari. No, kad se počelo pojavljivati plastično cvijeće, nama je posao stao.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 14 Svibanj 2018 15:07

 

Muha„Rušid“ – roman u nastavcima

Nadan Filipović

Poštovani posjetitelji Bošnjačkog oka,

na portalu je postavljena rubrika „Roman – Rušid“. Počinjemo objavljivanje u nastavcima. Oni koji nisu „naletjeli“ na prve nastavke jednostavno mogu, svakako ako uopće i požele, „kliknuti“ na rubriku „Roman Rušid“ u sadržaju sa lijeve strane naslovnice, pa će moći pročitati poropuštene nastavke.

Glavni junak romana je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od mahala sa padina našeg grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o romanu u kojem je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog grada.

Roman je zasnovan na istinitim činjenicama. Rušid je stvani lik kojeg sam imao prilike upoznati 1974. godine u Sarajevu. Normalno, kao autor sam promijenio ime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo.

Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovaj roman, sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenog lika sa periferije Adelaide.

Molim vas da mi ne zamjerite na određenim elementima tzv. mahalskog sarajevskog žargona koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne)namjerna.      

 

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (2)

Nadan Filipović

Bez oca

Sadeta je obudovila 1932. godine. Ramo je rekao da ide u Mokro i okolo da kupi koje čokle, jal june, za kasape, a i jedno, ako bude, telešce, za koje je imao naruđbu od komšije, i za koje je dobio pare unaprijed. Prođe dan, prođe noć, a Ramo se ne vraća. Prođe još jedan dan i Safeta ne izdrža, uzbuni komšije, a oni se razletiše po njezinim i Raminim rođacima, pa nastade potraga. Prođe vas cijela noć, ojutri se, a Rame nema. Nema ni rođaka koji su krenuli u potrage. Tek s akšama, eto rođaka, a Rame jok. Svuđe su bili, mnogog su pitali, niko ništa vidjeo nije, niko ništa čuo nije. Kao da je Ramo u crnu zemlju prop'o, a još bilesi nema ni para konja i golemih nakupačkih kola s visokom ogradom.

Sve je prijavila policiji gdje je otišla s grupom rođaka koji su bili u potragama. Dali su izjave i svi se potpisaše osim Safete koja nacrta nakav krst umjesto potpisa.      

Nakon tri hefte Ramin lješ je slučajno pronašao jedan starac, čoban iz Kadinog sela. Truplo je ležalo u nekoj zabitoj jaruzi, prekriveno granjem. Po rukama i nogama su bile duboke rane napunjene solju. U ustima se nalazila jedna dječija vunena čarapa, a preko usta čvrsto stegnut crni šal. Ruke su bile vezane iza leđa čvrstim konopom, kao i noge. Žandari su rekli da je dugo i mučno umirao. Interesantno je da su mu u pregradi na bensilahu našli sve pare koje je ponio sa sobom. Donijeli su pare Sadeti. Ona je trebala potpisati potvrdu o primitku para, ali kako je bila nepismena, ovaj put su joj turili palac u naku kutijicu da u nju umoči palac i da pritisne na mjesto potpisa. Svjedok predaje novca je bio komšija, Abid, samardžija. On se potpisao.

Dakle, nije se radilo o grabežnom ubojstvu, već je u pitanju bilo nešto drugo. Kasnijim istragama je, navodno, utvrđeno da je Ramo bio u vezi s nekom mladom udovicom, pravoslavkom iz Pustopolja, koja je s njim ostala u drugom stanju. Kad su njezina braća za to saznala, odnosno kad je ova pod batinama priznala, toliko su je tukli da je u petom mjesecu pobacila i kasnije je i ona netragom nestala. Žandari i jedan policajac u civilu su braću ovlaš ispitali, a oni su rekli da pojma nemaju ni ko je Ramo, niti su s njim imali ikakva posla. Helem, ubojstvo je prekrila prašina zaborava, a kola i konje nikad ne nađoše.

Pade kuća na Rušida. Šta će, ku'će. Četiri razreda škole, još nejak četrnaestogodišnjak, ko će ga i za slugu primiti? On se, međutim, nekako snađe. Ipak mu je valjalo što ga je babo nemilo gonio da ispira hajvanske drobove. Prvo je počeo „ispirati“ za kasapa Fadila što je imao radnju u blizini Markala, a onda, kad su ostali kasapi čuli da je odličan „ispirač“ dobi posao još kod četvorice. Iz mesnica je u sepetu nosio drobove čak do poviše Bentbaše gdje ih je u Miljacki temeljito ispirao. Stari, dobro ispraksirani sistem – ugura se pijesak i kamenje u drob pa valjaj i valjaj. Puni i ispiri. Kad bi iz droba poteci čista voda znao je da je posao obavljen kako treba. Onda bi se vraćaj do kasapa, a dogovor je bio njima dvije trećine čistog droba i crijeva, a njemu trećina samog droba. Onda bi leti aščijama koji su ga željno čekali, pa bi se kasno uvečer vraćao kući i materi donosio „špaceraj“ što bi usput kupi, ali, uvijek, i zadnji sekser što bi mu ostao od dnevne zarade.

Takav mučni i zaista preteški posao ispiranja drobova potrajao je do sredine 1935-te. Posrećilo mu se kad je Jevrejin Rafael – Rafo što je radio za poznatog sarajevskog veletrgovca Morica Gaona upitao mesara Fadila ima li mu kakva mladića preporučiti. Naime, noćni čuvar u Gaonovom skladištu, neki Ostoja, je uhvaćen u krađi pet kutija šečera u kocki, od po kilu, i dvije kile sirove kafe. Moricu Gaonu nije bilo ni na kraj pameti da tu krađu prijavi policiji, posebice zbog toga što je Ostojin otac, Strahinja, vunovlačar, dovukao sina sve pod teškom batinom, natjeravši ga da ukradeno vrati gazdi Moricu i da ga poslije toga u obje cipele poljubi. Ostoja je dobio nogu, ali bez biljega u čaršiji. Zataškalo se.

Kasap Fadil reče Rafi da garantuje za Rušidovo poštenje: -Vrijedan je to momak. Familiju mu znam. Safeta je predivna žena, iz fine kuće, baš fine. A otac mu je rahmetli Ramo…znaš onaj što ga kod Mokrog Vlasi iznakaziše i u rane soli natrpaše da se napati dok ne krepa.

-A Ramin li je! Rahmetli Ramu sam dobro poznavao. Nekoliko puta mi je telešcad donosio. Uvijek je bilo kako bi se dogovorili. Nikad nije oman'o. I dobro se sjećam, kad god bi mu dadni pare za telešce, on i ne izbroji, već je, vjerujuć' mi, pare met'o u bensilah. Dobro da si mi rek'o. Pren'jeću tvoje preporuke gazdi Moricu, al' ništa ne obećavam.

I ode.

Nije prošla ni cijela hefta, a Rafo dođe i reče: “Primiće ga gazda Moric, na tvoju preporuku Fadile. Znao je i on rahmetli Ramu i njegovu tužnu sudbinu. Kaže gazda Moric – hajde da ufatimo sevapa. Al' da dobro znadeš, najprvo tri mjeseca probe, pa kako se pokaže i dokaže. Za plaću će se sam momak dogovarat'. Plaća nije do mene.

I tako Rušid dobi posao noćnog čuvara u najvećoj veletgrgovačkoj firmi tadašnjeg Sarajeva.

......

Ljetno je popodne. Avgustovska sparina tuši. Daška vjetra nema. Ni jedan list u baščici se ne pomiče. Kako li je onim dole u čaršiji i gradu? Sigurno vilene.

Muha uporno zuji i zuji. Povremeno se zaustavi na stori ili negdje gdje je Rušidu nevidljiva. Sa šišeta u sobičku visi muholovka, ona sa gumirabikom. Skoro sva je prekrivena mrtvim muhama koje su bile previše radoznale. Rušid razmišlja: „More bit' da se muhe izmeđuse sporazum'jevaju, da imaju nakav svoj jezik. Pa i ne zuje džabe. Biće da je to zujanje njihov muhlji govor. I k'o da su ovu golemu zelenu zunzaru opomenule one što su pokrepale na muholovki. Već tri dana zuji, zglave neće na muholovku. Otvar'o sam širom pendžer, a ona nikako da izađe. Otvorim pendžer, a ona se neđe sakrije i pritaji. Dok je pendžer otvoren, ona ne zuji. A ne mogu, vallahi billahi, po vas c'jeli dan pendžera otvorenog ostavit'. Hem će još hejbet muha uletit' u sobu, hem more neki hrsuz, dok sam na poslu, uletit' Safeti i pokrast' ovo nešta našeg jada i sirotinje. More taj neko, a najbliže kakva Vlašina, Safetu ud'rit' il' je, ne daj bože, ubit'.

 
Još jedan bolan rastanak!
Nedjelja, 13 Svibanj 2018 13:53

 

P2150431In memoriam – jednom pravom gospodinu, dragom Didi

Nadan Filipović

Sinoć oko deset sati naš Jack Russell Dido je još jedva disao. Bio je već star. Da je poživio, 5. jula bi imao tačno petnaest godina. Međutim, uz starost najčešće ide i bolest. Patio je od artritisa, a zadnju godinu dana i zbog uvećane prostate. Hodao je polako – napravi jadan 5-6 koraka, pa stane da se odmori. I srce otanjilo. Jedan izuzetno živahni pas, stalno pun energije, postade, maltene preko noći, bolesni starac. Dok je bio mlad izvodio sam ga ujutro i uvečer, a otkako ga je počela patiti prostate morao sam ga izvoditi po pet do šest puta u toku dana.

Kupili smo ga 2003. godine kad je bio mala beba. Tek je bio progledao. Šakica šećera! Ne mora mi niko vjerovati kad kažem da se samo jednom upiškio u kući. Sjećam se, gurnuo sam mu njuškicu u mokraću, za kaznu, i izveo ga u obližnji park gdje je obavio one potrebe koje svi imamo. Od tada, eto skoro petnaest godina, čak ni kad je naglo ostario, nikad ni kapi nije pustio u kući, a što je interesantno, ni u našem malom vrtu. Kad bi mu pritužilo znao je, dok je bio mlađi, skakutati oko mojih nogu dajući mi znak da ga izvedem do obližnjeg parkića.

Nisam ga dao sterilizirati, ali se potrefilo da nije imao nekog pasjeg seksualnog života. Šteta! Tek sada mi je žao što ga nisam dao da se pari pa da dobijemo njegovu kćerku ili sina. Danas bi nam bilo mnogo lakše.

Kad krenu dva zla, obično za njima ide i treće. Prije tri mjeseca mu se pojavila neka kvrgica na glavi, poviše čela. Mislio sam da je to lipom, benigni tumor koji sporo raste, a sastoji se uglavnom od masnog tkiva. Znao sam da su lipomi veoma česta pojava kod starijih pasa. Nije, međutim, prošlo ni dvadesetak dana, a “lipom” naraste do veličine oraha. Odnio sam ga njegovom pasjem doktoru, lokalnom veterinaru, koji je opipao tu kvrgu i onda, natmurena lica, počeo objašnjavati da se boji da se ne radi o lipomu, već je posumnjao na rak. Upitao je da li pristajem da se uzmu uzorci za biopsiju i to pomoću fine igle. Šta ću?! Pristao sam. Uzeo je tu špricu nadajući se da u tkivu ima cističnih dijelova ispunjenih fluiodom. Ubode on jednom, Dido ne trepnu, ne jauknu, samo u mene gleda. Fiksira me i kao da me pogledom pita: “Nadane, je li ovo potrebno?”. Milovao sam ga. Nije ni zadrhtao kad je veterinar uzeo jednu još veću i širu iglu pokušavajući da aspirira barem malo tekučine u špricu. Ni taj put nije uspjeo. Onda se prihvatio najšire igle promjera oko četiri milimetra, pa je uspio da izvuče oko mililitar fluida iz te kvrge. Dido ni jednom da se oglasi, da zaskviči, da jaukne, da lajući glasno protestuje protiv tog katilskog ubadanja bez ikakve anestezije. Umotao sam ga u njegov jorgančić i donio kući.

Popodne me nazvao veterinar i rekao da patološki rezultati nedvojbeno ukazuju da se radi o dosta progresivnoj vrsti skvamoznog karcinoma. Sjeo sam u auto i odvezao se do njega. Pitao sam ga da li bi išta pomogla operacija, ako treba i radijacija, pa čak i kemoterapija. Veterinar mi je otvoreno rekao da misli da bilo kakav treman “ne pije vode” u ovom slučaju, jer je pregledom ustanovio da je Didi i srce popustilo, pa je kazao da ne vjeruje da bi pas izdržao sve te terapije. Sledio sam se kad je rekao da ga donesem da mu da injekciju i uspava ga. Rekao sam mu da se moram dogovoriti sa suprugom i kćerkom i da ću mu javiti. Odlučili smo da ga ne dajemo ubiti sve dok nije u velikim bolovima i patnji. Veterinar nam je dao recept da kupimo jedan jaki analgetik koji se psima smije davati najviše dva puta dnevno i do po frtalj tabletice.

Tako smo i uradili. Dido je do smrti dobro jeo, pio je vodu, i čak je mogao polako hodati kad sam ga izvodio da obavi svoje fiziološke potrebe. Ona kvrga je i dalje nezaustavljivo rasla. Primjetio sam da su mu oba oka postala izbuljena. Nije ih mogao potpuno zatvoriti. Kunjao je s poluotvorenim očima. Zadnje četiri nedelje sve je teže disao jer je bilo očigledno da je tumor zahvatio ne samo sinuse već se proširio i u njušku. Ali, nema nikakvog stenjanja ili cvilenja, jauka, itd. Dido je trpio i trpio, ali nije nikakvim vokalnim išaretom pokazivao koliki je stepen njegovih patnji.

Supruga i ja vijećamo šta da radimo. Srca su nam se cijepala, ali sam predlagao da ga odnesemo veterinaru da ga uspava. Sve dogovorimo, veterinar čeka, ja, sa srcem u grlu i suzama u očima Didana mog umotam u njegov jorgančić, dođem pred veterinarsku kliniku, a kad sam pošao da ga izvadim iz auta i ponesem na taj zadnji put, on me gleda onim svojim izbuljenim očima, suze mu idu i sve me liže po rukama. Ja u auto, pa nazad kući! Nisam imao snage.

Zadnje dvije nedelje je oslijepio i postao potpuno gluh. Izvedem ga ispred kuće i povedem do obližnje zelene površine. Uz ogradu imamo pet stabala smokava, stablo nara i veliko stablo limuna. Ide Dido, jedva diše, gegucka par koraka, pa stane. Pa opet tako. Odjednom udari glavom o stablo limuna. Ne vidi jadan. Kad smo došli do zelene poršine on se popiški te obavi i ono drugo, ja spremnu kesicu imam pa pokupim, a on stade kao ukopan. Ne može više hodati. Uzmem ga u naramak i ponesem, a on mi sve liže ruke, kao da se zahvaljuje što mu pomažem.

Zadnjih desetak dana ne samo da je bio potpuno slijep, već i potpuno gluh, a tumor mu je uništio najvažnije pseće čulo – čulo njuha. On, koji je, kao i gazda mu, plaho begenisao mirisnu sudžuku, ne bi se ni trznuo kad mu pored njega na krevetcu ostavim jedan kolutić. Ipak bi, kad sam ga izvodio, stalno nešto kao pokušavao njuškati, kako svi psi na svijetu rade, ali to je bio, za pseću prirodu, samo obavezni ritual.

Sinoć je jedva disao. Tijelo bi mu se po par sekundi širilo kao balon kad se napuhuje, pa bi nakon toga ispuštao zrak iz pluća, mirovao po dvadesetak sekundi pa bi opet halapljivo hvatao zrak. Čulo se da tiho krklja zato što mu je njuškica bila skoro sasvim začepljena tumorskim tkivom.

Rekao sam supruzi: “Gotovo je! Nosim ga u dežurnu veterinarsku kliniku. Pati se grozno, na kraju je puta, ali svoje preteške muke podnosi stojički, maltene kao da ne želi da nas uznemirava. Okrenuo je njuškicu prema zidu, a izgleda mi kao da se, jadan, stidi što je u ovako katastrofalnom stanju. Idem!”

Konačno se i ona složila i prelomila. Umotao sam mog najboljeg životnog jarana, mog dobrog Didana, u njegov jorgančić i odvezao do klinike. Stavio sam ga onako umotanog na jednu stolicu u čekaonici, ispunio one obavezne formulare, platio unaprijed jer se tako mora u ovakvim situacijama, te ispunio formular za kremiranje. Sve potpisao i sjeo pored mog najdražeg. Milujem ga po cijelo tijelu, od glave do repića, a on mi liže ruke. Eh moj Dido, meni je grozno žao, ali se neumitni rastanak primakao.

Veterinar, čovjek poznijih srednih godina me pita želim li prisustvovati davanju zadnje injekcije koja znači brzu smrt, bez patnje.

-Da! Ostat ću sa mojim najvećim jaranom, do zadnjeg trena!

-Jeste li sigurni? Potpišite ovdje i sjedite, jer je bilo slučajeva da se vlasnici pasa u ovakvim situacijama onesvijeste i padnu na pod. Bilo je i povreda.

-Ostat ću stajati.

Veterinarska sestra mu je nježno obrijala desnu nogicu. Milovao sam ga dok je ona je našla venu da ubode onu kanilu. Dido ni da se trzne. Samo mi liže ruku, kao da se pozdravlja sa mnom. Veterinar je imao spremne dvije injekcije. Jedna je, kako mi je objasnio, sadržavala brzo djelujući sedativ, a druga supstanciju koja će mu zaustaviti rad već slabaćkog srdašceta.

-Možemo li krenuti sa procedurom?

-Da.

Ubrizga prvu injekciju sa sedativom. Dido me je liznuo po ruci još nekoliko puta, sve nježnije i nježnije. Odjednom zaspa.

-Sada je u dubokom snu. Možemo li krenuti sa zadnjim izborom?

-Da.

Pritisnu onu špricu. Desetak sekundi je trajalo i moj Didan se samo blago trznu u snu. Veterinar ga posluša slušalicama i reče: “Upravo je otišao. Hajde, sjedite s nama da vam pripremimo čaj ili kafu. Da se smirite.”

-Nema nikakve potrebe. Savršeno sam miran. Hvala lijepa. Idem kući.

-Kako ćete voziti? To je pregolem stres za vas. Ostanite barem desetak minuta, pa onda….

-Gospodine, moj život je pun stresova. Navikao sam na udarce života i sudbine. Meni su stresovi odavno postali sasvim normalna stanja. Ne brinite. Blizu stanujam.

Sjeo sam u auto i krenuo. Bilo je oko jedanaest sati. Odjednom primijetih da se čudno i prejako sjaje farovi u susret mi dolazećih automobila. Nisu to bila duga svjetla, kako sam pomislio. Svjetla su se prelamala u mojim suzama. Plakao sam. Suze su same navirale. Brzo sam se dovezao do kuće, obrisao oči maramicom i ušao. Supruga je bila sva u suzama.

-Kako je Dido sve to podnio?

-Kao pravi gospodin! Kako je živio, tako je i umro. Tiho, bez jauka. Čini mi se da je bilo jako bitno da sam bio uz njega u tim zadnjim trenucima. Da nisam, mislim da bi ga izdao. Znao je dobro da sam tu, uz njega. Ližući mi ruku do zadnjeg momenta on se tim znakom pozdrava i rastao od života i mene, ustvari sviju nas koji smo ga neizmjerno voljeli.

Cijelu noć sam se budio kao u bunilu. Zapalim cigaru, ponovo ugasim svjetlo, ali san ne dolazi na oči. Samo mi je pred očima njegova slika onako mladog i razigranog. Toliko nam je sreće unio u živote da mu se ničim ne bi mogli odužiti.

I sve mislim nešto – otišao je u neki pseći raj gdje ga je dočekao njegov jaran Fido, pas moje starije kćerke koji se u našoj kući prošle godine razbolio baš kad su oni bili na ljetovanju u Evropi. I on je, kao Dido, dobio zadnju injekciju. O njemu sam pisao u tekstu “Rastanak, zaista bolan rastanak”.

Obadvojicu ću tražiti u oblacima kad sjedim napolju u bašti. Siguran sam da ću ih vidjeti.

     

 
RUŠID - roman u nastavcima
Petak, 11 Svibanj 2018 21:50

 

Ruzicnjak„Rušid“ – roman u nastavcima

Poštovani posjetitelji Bošnjačkog oka,

na nagovor nekolicine starih prijatelja na portal postavljam roman "Rušid“. Počinjemo objavljivanje u nastavcima. Oni koji nisu „naletjeli“ na prve nastavke jednostavno mogu, svakako ako uopće i požele, „kliknuti“ na rubriku „Roman Rušid“ u sadržaju sa lijeve strane naslovnice, pa će moći pročitati poropuštene nastavke.

Glavni junak romana je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od mahala sa padina našeg grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao bitno utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o romanu u kojem je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog grada.

Roman je zasnovan na istinitim činjenicama. Rušid je stvarni lik; čovjek kojeg sam imao prilike upoznati 1974. godine u Sarajevu. Normalno, kao autor sam promijenio ime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo.

Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovaj roman, sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenog lika sa periferije Adelaide.

Molim vas da mi ne zamjerite na određenim elementima tzv. mahalskog sarajevskog žargona koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne)namjerna.    

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (1)

Hadžića kuća

Nadan Filipović

Hadžića kuća se nalazila na lijevoj strani Moščanice, u dnu mahale Baruthana, nekako na pola puta između Sedrenika i Faletića. Baš blizu mjesta gdje se Baruthana spajala sa sokakom Moščanica. Odavno te kuće tamo više nema.

Rušid je imao daleka sjećanja. Je li moguće da se sjeća nekih detalja koji su mu se još u bešici urezali u pamćenje i koji su ga pratili cijeli život i ispratili iz njega?

Naprimjer, duboko mu se u sjećanje, do nezaborava, urezao zanosni miris ruža. Mati, Safeta, ga je znala, dok je bio još u bešici, ostaviti ispod mnoštva ruža đulbešećerki - penjačica čija su se stabla isplela i raširila kao neki krov ružičnjaka koji je bio Safetin ponos. Taj miomiris ga je omamljivao i uspavljivao dok je Safeta bila zauzeta poslom u okolnoj baščici, njima troma dovoljnoj.

Dalje se cijelog života sjećao kad ga je malehnog, još u bešici, mati jednom poljubila kada mu je u usta zalutala duga vlas iz njenih dugih kosa. Sjeća se da se je zagrcnuo, da nije mogao disati, pa je mati prstima, nimalo nježno, pokušavala i konačno uspjela izvaditi tu vlas iz njegovog ždrijelceta. I kao kroz maglu se sjećao, ali se zaista sjećao da je plakao, plakao i onda zaspao dubokim snom.

Niko u komšiluku nije imao takav ružičnjak kakav je bio u njegove matere. Kasnije, u toku života nikad ga nije osvježilo nikakvo piće, kao naprimjer boza, limunada, šerbe od drenjaka, pa čak ni slasna ledena šabesa, kao što mu je godio, za njega đenetsko, šerbe od materinih ruža sa kao led ledenom vodom sa avlijske fiskije. Nikad nije ništa slatko pojeo što bi se moglo mjeriti sa materinim slatkom od ruža. Taj miomiris i taj davni, nikad zaboravljeni okus tog materinog slatka pratili su ga i u najtežim situacijama burnog života ispunjenog strahom, a za koji je ponekad znao pomisliti da je u stvarnosti, džehenem nekog njegovog prošlog života u kojem je preteško griješio.

 
Za pasti u bandak - u laži su kratke noge, ali nos zna da poraste kao u Pinokija
Petak, 11 Svibanj 2018 12:28

 

PinokioAleksandar Vučić ponosno nosio sliku svog dede, pokojnog Anđelka, na čelu kolone “Besmrtnog puka” u Moskvi

Nadan Filipović

U sklopu proslave Dana pobjede 9. maja 2018. godine u Moskvi je održana i manifestacija "Besmrtni puk", u znak sjećanja na sve koji su se borili protiv fašizma. Na čelu kolone, zajedno sa predsjednikom Putinom koji je nosio fotografiju svog oca, te izraelskog premijera Netanjahua koji je takođe nosio neku fotografiju široj publici nepoznatog čovjeka, bio je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sa požutjelom fotografijom svog djeda Anđelka u rukama. Pokojni Anđelko se eto nađe u društvu Putina i Netanjahua. To prenametljivo, a u suštinski klovnovsko nosanje dedine fotografije u svečanom mimohodu “Besmrtnog puka” neizbježno podrazumijeva činjenicu da je Vučićev deda Anđelko bio aktivni učesnik grandiozne svjetske borbe protiv nacizma i fašizma.

A je li on to bio?!

Naime, Aleksandar Vučić je u više navrata urbi et orbi telalio svoju već podobro izraubovanu mantru prema kojoj su ustaše u Jasenovcu pobile cijelu njegovu familiju, preciznije 20 članova familije, ni manje – ni više.

Naprimjer, evo šta je izjavio za beogradske Večernje novosti od 12.10.2015: “Oca moga oca, Anđelka, jednog od najbogatijih srpskih domaćina u selu Čipuljić, ustaše su odvele u prvoj grupi i nedugo zatim likvidirale. Moj otac ga nikada nije ni video, jer se rodio nakon njegove smrti. Ubili su ga, a nama su kao porodici poznata imena ustaških koljača koji su u tome učestvovali, i potkazivača i neposrednih izvršilaca. Takođe, ubijeni su i Stevo Vučić, Ilija Vučić, Đorđo i Rajko Vučić, najbliža familija moga oca. Svi su ubijeni na početku Drugog svetskog rata.”

Ima, međutim, i sasvim suprotnih mišljenja potkrijepljenim nepobitnim dokazima koje bi predsjednik Srbije davno pobio kad ne bi bili zaista nepobitni.

Najvažnije pisano mišljenje o “stradanju” cijele familije bugojanskih Vučića objavio je nekadašnji srbijanski radikal i potpredsjednik Srpske radikalne stranke i dugo vremena najbliži saradnik i dugogodišnji veliki prijatelj tadašnjeg radikalskog četničkog vojvode Aleksandra Vučića. Ljubiša Petković u svojoj knjizi “Haške muke” tvrdi da posjeduje zvanični dokument tadašnje NDH, datiran 19. rujna 1941, iz kojeg se jasno vidi da su navedenog dana Vučići dobrovoljno iz pravoslavlja prešli u katoličanstvo. Petković tvrdi da upravo zato na spomen-ploči u Jasenovcu na popisu žrtava nema nijednog prezimena Vučić. Dalje se u knjizi može naći podatak da je rođeni stric Aleksandra Vučića bio istaknuti ustaša.

“Zato na spomen ploči u Jasenovcu nema niti jednog Vučića”, tvrdi Petković te dodaje: “Naravno da ih nema kada se dobro zna da je obitelj Vučić promijenila vjeru za večeru i da su svi preživjei Drugi svjetski rat. A kako i ne bi kada je obitelj Vučić bila tijesno povezana s ustaškom organizacijom. Naime Aleksandrov stric Braco bio je oženjen kćerkom iz poznate ustaške obitelji Tomas. Ljubo Tomas je jedan od najozloglašenijih ustaša u Bugojnu, a isticao se nezapamćenim zločinima nad srpskim narodom”, piše u svojoj knjizi koja je izazvala brojne kontroverze u Srbiji.

Ljubiša Petković nastavlja: “Niko iz porodice Vučić nije stradao u Jasenovcu. Posjedujem dokument od 19. rujna  1941. iz koga se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička obitelj. Porodice Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su navedenog datuma iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru. Glava porodice je bio Anđelko Vučić, Aleksandrov deda. O Anđelkovoj supruzi nemam mnogo podataka, budući da je u relativno kratkom roku nakon pristupanja rimokatoličkoj vjeri, napustila Bugojno i preselila se u Vojvodinu, u Kikindu, gdje se i rodio otac Aleksandra Vučića, Anđelko Vučić. Anđelko stariji imao je četvoro djece. Najstariji sin Antonije imao je nadimak Braco, drugi po starosti bio je Kojo, a najmlađi Anđelko. Stari Anđelko, deda Aleksandra Vučića je bio jedina žrtva Vučića u Drugom svjetskom ratu, ali ni on nije stradao od ustaša. Naime deda Aleksandra Vučića umro je od zadobijenih rana nakon jedne kavanske tuče u Banja Luci. Bavio se švercom. Pošto je bio u stalnim dugovima, osnovano se sumnja da je u pitanju osveta za nenaplaćena potrživanja. Po njemu je, najmlađi sin Antonije – Braco Vučić, inače otac Aleksandra Vučića dobio ime. Antonije je umro u Beogradu 1991. godine od posljedica hroničnog alkoholizma. Deda Anđelko je sahranjen je mjesnom groblju u Čipuljiću, neposredno iza pravoslavne crkve, gdje se nalaze i grobovi ostale Vučićeve rodbiine. Sudeći po godištima ispisanim na spomenicima obitelji Vučić, svi su doživjeli lijepu starost, baka Dragica, Anđelkova supruga, umrla je 1992, stric Mile poginuo je 1964 godine, daljnja rodbina; Petra 1976, Radoslava 1984, Višnja 1991. godine, itd.itd., dakle nisu poklani u Jasenovcu već su starost dočekali u rodnom selu gdje su preminuli prirodnom, nenasilnom smrću, svakako svi osim deda Anđelka koji je ubijen u kafanskoj tuči koja blage veze nije imala sa antifašističkom borbom.”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search