LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Bingo efendija u razgovoru sa analitićarem Jahnijom
Nedjelja, 18 Veljača 2018 12:45

 

Bingo-novaŠta umenemi jaran Abduselam misli o nagradi “Ivo Andrić” dodjelitoj vojvodi Bori Ćorbi?

Bingo efendija, partajm imam inaće alim

Naletijo mi juće na kahvu Abduselam Hađihafizškembebegović, zvani Jahnija, inaće frilancer slobodni istraživać – dr mr teoretićar nauke i filozof znanosti - tako mu piše na vizitki. Dok sam vrtijo mlin da sameljem kahvu ja konto da ga priupitam štogoderce o škutorima što hoće treći etitet, al' on nama' okrenijo temu u ćevrntiju pa poće predavanje o nagradi Ivo Andrić što je onaj ćetnićki vojvoda Bora Ćorba dobi, veli Jahnija - na guzove. Donijo mi iz Senadove Slobodne Bosne (eški – slobodne) ćlanak sa naslovom “Ivo Andrić se u grobu okreće: Nagradu koja nosi njegovo ime dobio Bora Đorđević, u žiriju bio i izbjeglica iz Travnika Muharem Bazdulj.” Veli Jahnija da je otaj ćlanak nepotpisat al' on k'o stari njuškalo veli da je to Senadovo maslo al' da Senad ovaj put ne imade mudašca da se podapiše doli k'o autor neg' je ćlanak postavijo nako brez podpisa.

Proćito ja otaj kratki ćlanak pa velim: “Jahnija ba, šta tudi ima sporno? Ivo Andrić se okreće u grobu. Pa šta?! Nije jedini što se okreće u grobu. A Nurin mali sade ispade naka izbjeglica. Jamda him je izbjeglica kadje najprvije izbjeg'o iz Travnika u Sarajvo, pa ondak iz Saraj'va izbjeg'o u Beograd, pa im zaoto Nurin Muha izbjeglica. Nije kore'tno, ba!”

-Eeeeee, moj Bingo efendija – namah odvrati Jahnija - gledaj 'vako, otkud prije svega Senadu i njegovoj Slobodnoj Bosni podatak da se Ivo Andrić okreće u grobu? Đe su him naućni dokazi da se okreće? To je Senad nako palduma opalijo da u naslovu ćorba budne masnija. Ondak pišu da je ćlan žirija za dodjelu nagrade Muharem Bazdulj, novinar iz Travnika izbjeg'o u Beograd, a mecena mu je Kusturica. Bingo dragi, kakav ba Nurin Muha izbjeglica, eno ga malo-malo u Saraj'vu, sve se oko Oslobođenja šulja i oko Vildane i kamiće da mu isplate honolare što mu dođu za tekstove što redovno piše za Oslobođenje isto košto redovno piše za Smailovićkinu Politiku u Beogradu. Pojać'o ba Nurin mali tempo, jamda špara za stana mu neđe na boljem mijestu u Beogradu. Ma svijetski je naš Muha ba! Vezirće! U Travniku je on gojen ba. Telegentan plaho k'o dijet bijo, neka ga, neka ga, dabogda mu svaka koka dvožumo jaje nosila. Fali ga Bora Ćorba. Muha je mudralija pravi! On ba k'o umiljato janje dvije ovce sisa – i Oslobođenje i Politiku. Dubinski je on vel'kokalibarski ba filozof. Ono - filosofija palanke! Kritikuje Muha u svojim ćlancima nako da se to sviđa i vlastima i opoziciji i u Saraj'vu i u Beogradu. Muuuudar ba, supermudralija pravi. Jaštaradi! Nemereš ga prozentat' da imaš dva vel'ka mozga. Ćitaj ba Bingo…ćitaj kako Muha piše…sve celofanski, u Saraj'vu obijektivno, u Beogradu obektivno.

 
Još nešto o relativnosti (h)istorije
Subota, 17 Veljača 2018 14:41

 

Milorad PustahijaO relativnosti istorije

Milorad Pustahija

Istorija je jedna lijepa i zavodljiva nauka, ali do zla boga pretenciozna i opasna za onoga ko je preozbiljno doživi. Pretendujući da sve zna, istorija nije utvrdila ni kada je i gdje je umro „Otac istorije“ Herodot. Dobro, jeste bilo davno i nije tada bilo interneta, ali - tata je ipak tata. Veliki Ciceron je istoriju proglasio učiteljicom života, ali koliko ga je ona naučila životu pokazuje njegov kraj: pogubljen je od asasina Oktavijanovog, Antonijevog i Lepidovog trijumvirata.Tako su se, naime, nekada zvale koalicije. Veliki Gibon, klasik evropske istoriografije, kaže: „Istorija je tek nešto više od niza zločina, gluposti i nesreća čovječanstva“.
Niče nalazi da je „zbilja helenskog obrazovanja bitno neistorijska, a uprkos tome, ili što više upravo zbog toga, neizrecivo bogata i puna života“.Na tragu ove misli Osvald Špengler veli (parafraziram), da starom Helenu nikad nije padalo na um da nešto iskopava i da um i djelatost podvrgava nekoj istoriji. Naprotiv, on se u svakom trenutku osjećao sposobnim da iznova pravi istoriju, umjetnost i kulturu.

Dakle, što to život može naučiti istorija kao učiteljica života?

To prvenstveno zavisi od, kako bi danas rekli, kurikuluma te nauke, odnosno od sadržaja istoriografije. Veliki dio toga kurikuluma je diskutabilan i prepisivački, mitološki i pristrasan i opterećen slavom pobjednika.Stoga u svom drugom „Nesavremenom razmatranju“ pod naslovom „O koristi i štetnosti istorije za život“ Fridrih Niče kaže: „Samo iz najviše snage sadašnjosti smijete tumačiti prošlost: samo u najsnažnijoj napregnutosti svojih najplemenitijih svojstava odgonetnut ćete što je u prošlosti vrijedno znanja i očuvanja, i što je u prošlosti veliko. Isto istim! U protivnom svodite prošlost na svoj nivo. Ne vjerujte istoriografiji ako ne proizilazi iz glave najrjeđih duhova“... Dakle, istoriju piše onaj ko je iskusan i nadmoćan.Onaj ko nije doživio nešto veće i više od svih, taj ni iz prošlosti neće znati istumačiti ništa veliko i visoko“. Ili na naški prevedeno: istorija je suviše bitna da bi je prepustili istoričarima. Čak i kad istoriju napišu ovakvi poput Ničeovih izabranika, treba je uzimati oprezno u propisanim dozama i u skladu sa sopstvenim kognitivnim sposobnostima. Nikako kao dogmu, katehizis ili kao jednom zauvijek dato pravilo i uputstvo.Kao što normativni overdozing vodi u diktaturu i nedostatak slobode, tako i istorijski overdozing vodi u nerazumijevanje svoga vremena i stvaralačku impotenciju prilikom pokušaja izgradnje budućnosti. Može i da ti oduzme jezik vjeru i naciju, i da se nakon vijekova borbe pitaš o identitetu, baš kao kurvin kopiljan. Pitam se ovih dana je li bolje Kataloncima ili nama? Iako mi imamo državu, bolje je njima jer imaju identitet. Identitet kad-tad stvori državu, a bez njega je možeš imati samo privremeno. Dakle, ko nije sposoban da pravi budućnost kao novu istoriju, taj neminovno ide u istoriju gdje ovisno o veličini i značaju bude upamćen ili nepovratno recikliran. Ne postoje u politici i borbi za budućnost neka garantovana prava vučenja iz istorije, kao što postoje u bankarstvu iz nekih fondova. Utakmica bitisanja uvijek traje, pa - ili te ima, ili te nema.

 
Bora Čorba - poeta kalibra za nagradu "Ivo Andrić"
Petak, 16 Veljača 2018 10:29

 

Tomislav MarkovicBora Čorba, četnik kojeg nema: Kako su Kusturica i Bazdulj oskrnavili lik i djelo nobelovca Ive Andrića

Tomislav Marković, Beograd

Tomislav Marković je novinar i pisac iz Beograda. Jedan od osnivača i urednik Kulturno-propagandnog kompleta Beton i zamjenik glavnog urednika e-novina, a za Al Jazeeru Balkans napisao je osvrt o nagradi Ivo Andrić koja je dodijeljena Bori Đorđeviću.

Vest da je Bora Đorđević dobio Veliku nagradu "Ivo Andrić", koju dodeljuje Andrićev institut za najbolju knjigu objavljenu u Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska, izazvala je nevericu i konsternaciju javnosti. Svakom razumnom je jasno da Bora Čorba i Ivo Andrić nemaju mnogo toga zajedničkog, da oni pripadaju nespojivim svetovima, da nagrađenu Đorđevićevu knjigu Pusto ostrvo i Andrićev Ex ponto deli neprelazna razdaljina od par hiljada svetlosnih godina.

Međutim, žiri, na čijem je čelu Emir Kusturica, očigledno misli drugačije. A i ostali članovi žirija, profesor Jovan Delić i Muharem Bazdulj, potpuno se slažu sa svojim šefom. Celu stvar je dodatno dosolio vickasti Matija Bećković, predsednik Upravnog odbora Andrićevog instituta, rekavši da se Bora Đorđević na engleskom kaže Bob Dilan, a Bob Dilan na srpskom Bora Čorba.

Najbolji komentar na dodelu nagrade napisao je Senad Pećanin na svom Twitter nalogu: "Nema nikakve sumnje da je, po književnom talentu, odmerenosti u izražavanju i obrazovanju, Bora Čorba pravi nastavljač Ive Andrića. Bravo žiri!" I moja prva reakcija je bila vrlo slična. Zapitao sam se - kakve veze ima Bora Čorba s Ivom Andrićem, šta je zajedničko Andriću, koji je, kako reče Predrag Čudić, "pisao hronike koje nisu mogle udovoljavati nikome i ničemu osim umetnosti kao posebnom vidu istine", i Đorđeviću, koji se poslednjih decenija odao pisanju nacionalističkih budalaština, koje nemaju nikakve veze ni sa umetnošću, ni sa istinom.

'Svijet je pun gada'

Šta je zajedničko Andriću, koji piše, na primer: "Ljudi su u velikoj većini jadna stvorenja. Svoju sreću grade na varkama, a zlim očima gledaju oko sebe", ili "Ljudi su mi teški i njina surovost i podlost, a vetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, muka studena jutra moji najsvečaniji časovi", i Đorđeviću, koji stihoklepa: "Njujork bi se zvao Hirošima / da atomsku bombu Srbin ima"?

Zapitao sam se - šta li bi nesrećni Andrić rekao kad bi znao ko dobija nagradu s njegovim imenom. Možda bi se setio jednog zapisa iz Znakova pored puta: "Tako se sulja i propada ovaj naš svet, zajedno sa čovekom i svim što je njegovo, a to spuštanje i propadanje praćeno je, kao varljivom muzikom, našim osećanjima stalnosti i neprolaznosti našega života"? Ili bi jezgrovito prokomentarisao refrenom koji neprestano ponavlja njegov Mustafa Madžar: "Svijet je pun gada."

A onda sam shvatio da potpuno promašujem temu, jer se ponašam kao da živim u normalnoj zemlji, u kojoj je dodeljivanje nagrade koja nosi ime Ive Andrića četničkom vojvodi Bori Đorđeviću nekakav izuzetak i incident, a ne pravilo. A zapravo je situacija potpuno obrnuta, već 30 godina živimo u naopakom svetu, gde su sve vrednosti izvrnute naglavce.

 
Ivo Andrić se u grobu okreće!!!!
Četvrtak, 15 Veljača 2018 14:47

 

Bora i BazduljIvo Andrić se u grobu okreće: Nagradu koja nosi njegovo ime dobio Bora Đorđević, u žiriju bio i izbjeglica iz Travnika Muharem Bazdulj

(Na fotografiji laureat Bora Čorba, a u njegovoj pozadini Muharem Bazdulj, član žirija)

Zloglasni srpski pjesnik Matija Bećković izjavio je jednu od najvećih gluposti u posljednje vrijeme.

Žiri za dodjelu "Velike nagrade Ivo Andrić" odlučio je da nagrada za životno djelo za 2017. bude uručena kineskom piscu Yu Hua, dok je priznanje za najbolju knjigu u 2017. dodijeljeno Borisavu Bori Đorđeviću za knjigu poezije "Pusto ostrvo". Laureatima će priznanja biti uručena 27. januara u Andrićgradu.

Član žirija za dodjelu nagrade Muharem Bazdulj, novinar iz Travnika izbjegao u Beograd, a mecena mu je Kusturica, rekao je da se ona dodjeljuje treći put i da imena dosadašnjih dobitnika govore da je želja da se to priznanje učini dostojnim Andrićevog imena priznanja biti uručena 27. januara u Andrićgradu.

Direktor Andrićevog instituta Emir Kusturica izjavio je na konferenciji za novinare da postoji želja da se internacionalizuje Andrićeva nagrada i da se ''ime našeg nobelovca vezuje za pisce svih svjetskih pisama, a ne samo srpsko''.

Predsjednik Upravnog odbora Andrićevog instituta Matija Bećković rekao je da je Đorđević počeo da se bavi poezijom kada za nju niko nije bio zainteresovan, ako se ona nije komponovala i pjevala. "Ime Bore Đorđevića na engleskom je Bob Dylan, a vi vidite da li se nešto gubi u prevodu imena'', rekao je Bećković i istakao da, pošto je Dylan dobio Nobelovu nagradu, podjednako ju je zaslužio i Đorđević.

(Preneseno sa sajta Slobodna Bosna od 24.1.2018)

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Četvrtak, 15 Veljača 2018 09:10

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (11)

ŠVEJK NA REDARSTVENOM POVJERENIŠTVU U SALMOVOJ ULICI

Poslije krasnih sunčanih dana u ludnici za Švejka su nastali dani puni progona. Redarstveni nadzornik Braun dočekao je Švejka s okrutnošću rimskih krvnika iz doba dražesnog cara Nerona. Nemilosrdno, kao nekada, kad su oni govorili: „Bacite ovoga kršćanskog nitkova lavovima!“ - tako je sada rekao nadzornik Braun: „U buharu s njim!“ Ni riječi više, ni manje. Samo su pri tom oči gospodina redarstvenog nadzornika zasjale od nekog naročitog perverznog uživanja. Švejk se nakloni i reče ponosno: - Spreman sam, gospodo. Mislim da buhara znači isto što zatvor, a to nije baš tako zlo. - Nemojte se tu mnogo razmetati - odgovori mu stražar, a Švejk nadoda: - Ja sam skroman čovjek i zahvalan za sve što ćete za mene uraditi. U ćeliji je na drvenom ležaj u sjedio zamišljeno neki čovjek. Sjedio je apatično i na njegovu se izgledu moglo vidjeti da ne vjeruje, premda je zaškripao ključ u bravi ćelije, da se to njemu otvaraju vrata slobode. - Klanjam se, vaše gospodstvo - reče Švejk sjedajući kraj njega na ležaj - koliko može biti sati?- Sat nije moj gospodar - odgovori zamišljeni čovjek. - Pa ovdje i nije loše - nastavi Švejk razgovor - ovaj ležaj je od glađena drva.

Ozbiljni čovjek ne odgovori ništa, nego ustade i poče brzo hodati po malenu prostoru između vrata i ležaja, kao da se žuri da nešto spasi. Švejk je dotle sa zanimanjem promatrao napise nadrljane na zidovima. U jednom se neki nepoznati zatvorenik zaklinjao nebom da će se s policijom boriti na život i smrt. Tekst je glasio: „Vi ćete to platiti!“

Drugi je zatvorenik napisao: „Ðavo vas odnio, žandari!“ Treći je jednostavno konstatirao činjenicu: „Sjedio sam ovdje 5. lipnja 1913. i sa mnom su pristojno postupali. Josef Mareček, trgovac iz Vršovica.“ A nalazio se tu i napis koji je potresao svojom dubinom: „Milost, veliki Bože…“ a ispod toga: „Poljubite mi s.“ No slovo „s“ je bilo precrtano i sa strane napisano velikim slovima „SKUT“.

Kraj toga je neka pjesnička duša napisala stihove: „Kraj potoka tužan sjedim, sunce se za brdo skriva, gledam brežuljke u sjaju, ondje gdje draga mi prebiva.“

Čovjek koji je trčao između vrata i ležaja kao da hoće pobijediti u maratonskom trčanju, zaustavio se i zadihan opet sjeo na svoje staro mjesto, spustio glavu u dlanove i odjednom dreknuo: - Pustite me napolje! I govorio je dalje za sebe: - Ne, oni me neće pustiti, neće me pustiti, neće. Već sam ovdje od šest sati ujutro. I odjednom je osjetio potrebu za razgovor, uspravio se i zapitao Švejka: - Imate li slučajno remen, da učinim kraj svome životu? - Mogu vas s radošću poslužiti - odgovori Švejk skidajući remen - ja još nikada nisam vidio kako se ljudi u ćeliji vješaju o remen. - Samo je neprilika - nastavi on obazirući se naokolo - što ovdje nema nikakve kuke. Prozorska kvaka neće vas održati. Osim ako biste se objesili klečeći kraj ležaja kao što je uradio onaj redovnik u Emauskom samostanu, objesivši se o raspelo zbog neke mlade Židovke. Samoubojice ja veoma volim, pa samo junački naprijed!

Namrgođeni čovjek kojemu je Švejk turnuo remen u ruke pogleda remen, baci ga u kut i zaplače razmazujući suze crnim rukama i jaučući: - Ja imam djecu, a ovdje sam zbog pijanstva i nemoralnog života. Isuse i Marijo, moja jadna žena, šta će mi reći u uredu? Imam djecu, a zatvorili me zbog pijanstva i nemoralnog života… I tako dalje do beskonačnosti. Napokon se ipak malo primirio, prišao je k vratima i počeo po njima udarati i nogama i pesnicama. Iza vrata se začuše koraci i nekakav glas: - Šta hoćete? - Pustite me napolje! - rekao je takvim glasom kao da je izgubio svaku nadu u život. - A kamo? - upita onaj s druge strane. - U ured - odgovori nesretni otac, suprug, činovnik, pijanac i razvratnik. Začu se smijeh, paklenski smijeh u tišini hodnika, i koraci se opet udaljiše.

 
Sandžak u NOB-u
Srijeda, 14 Veljača 2018 09:04

 

Esad RahicSandžak u Drugom svjetskom ratu (6)

Mr sci. Esad Rahić

Da je Sandžak  u žiži interesovanja i okupatorskih vlasti pokazuje i plan o ujedinjenju Srbije i Crne Gore, upravo preko Sandžaka koji je krajem 1943. godine izneo njemački ministar Nojbaher. U cilju odupiranja NOP-u Nojbaher je uspeo da ujedini sve kolaboracionističke političke pokrete, do tada međusobno suprostavljene pod krilaticom:“Nije važno da li će Crna Gora biti zelena ili bijela, nego je važno da ne  bude crvena.’’ Ovaj projekat  je trebalo da odobri Hitler, ali on to nije učinio. (Zoran Lakić, Partizanska autonomija Sandžaka, str. 51-52)

Bilo je i ideja o stvaranju neke vrste kosovsko-sandžačke države. Nosilac te ideje bio je Džafer Deva, ondašnji ministar unutrašnjih poslova albanske vlade i povjerenik ABVER-a za Kosovo. (Dr Hakif Bajrami, Izvještaj Plavšića Tasi Diniću, Ministru unutrašnjih poslova u Nedićevoj vladi, oktobar 1943, Godišnjak Kosova 1978-1979, 314-315)

Njemački komandant za Sandžak pukovnik Kempler je bio zagovornik ideje  o formiranju posebne administativne sandžačke oblasti od šest srezova: sjeničkog, bjelopoljskog, mileševskog, pribojskog i novovaroškog, kao i sandžačke vlade. Hasanu Zvizdiću je nuđeno mjsto predsjednika ove vlade, ali je on to odbio. (Dr Hakif Bajrami, Izvještaj Plavšića  Tasi Diniću, Ministru unutrašnjih poslova u Nedićevoj vladi, oktobar 1943, Godišnjak Kosova 1978-1979, 314-315)

Još jednom je NDH, poslije kapitulacije Italije ispoljila pretenzije da uz podršku svojih pristalica u Sandžaku, muslimanske milicije, velikoalbanskih oružanih formacija i njemačkog okupatora, sa svojim trupama posjedne cijeli Sandžak, i da ga uključi u sastav NDH. Čak i pristalice Velike Albanije su  na sjednici vlade u Tirani izrazili stav „da bi Sandžak u cjelosti trebalo predati Hrvatskoj, ili ga podijeliti između Albanije i Hrvatske’’. (Četvrta sandžačka NOU brigada, str. 61-62)

Jedna od najznačajnijih odluka AVNOJ-a nakon njegovog konstituisanja u Bihaću – novembra 1942. godine, bila je  i odluka da se osnuju zemaljska vijeća u pokrajinama koje su predstavljale historijski zaokružene cjeline. To je bio praktični izraz predratne koncepcije KPJ o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu. Zemaljska vijeća su konstituisana sljedećim redosljedom:  u junu 1943. godine osnovano je u Hrvatskoj, u oktobru 1943. u Sloveniji, 15. i 16. novembra 1943, u Crnoj Gore , 20. i 21. novembra u Sandžaku i  25, i 26. novembra u Bosni i Hercegovini. Uslijed aktuelnih političkih razloga sa velikim zakašnjenjem su osnovana u Srbiji i Makedoniji. (Zoran Lakić, Partizanska autonomija Sandžaka, str. 52)

Prvi trag za osnivanje ZAVNO Sandžaka imamo  u periodu septembar-oktobar 1943. godine, u pismu Josipa Broza Tita koje je upućeno Ivanu Milutinoviću, delegatu Centralnog komiteta KPJ i Vrhovnog štaba NOV i POJ u Crnoj Gori u kojem se između ostalog kaže: „smatram da bi bilo potrebno da  što prije pristupite u Crnoj Gori, Boki, Sandžaku  i Metohiji – pripremanju konferencije antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja za te krajeve, i to, po mogućnosti, odozdo, demokratskim putem, tajnim biranjem po srezovima. Svaki srez bi trebalo da pošalje u Vijeće jednog vijećnika i njegovog zamjenika…’’ (Zoran Lakić, Partizanska autonomija Sandžaka, str. 53)

Već 10. novembra formiran je Inicijativni odbor koji će pripremiti skupštinu na kojoj će biti izabrano Zemaljsko Antifašističko vijeće Sandžaka. Veću polovinu Inicijativnog odbora činili su vijećnici AVNOJ-a sa ovog područja. Predsjednik i novoizabranog Sreskog narodnooslobodilačkog odbora Prijepolja, univerzitetski profesor i sociolog Sreten Vukosavljević i prijepoljski muftija i sudija Vrhovnog šerijatskog suda u Skoplju Murat ef. Šećeragić, prihvaćeni su i kao nosioci Inicijativnog odbora, odnosno kao njegovi  predsjednik i  podpredsjednik. Inicijativni odbor se pismeno obratio Predsjedništvu AVNOJ-a i tom prilikom objasnio razloge koji su ga motivisali da sazove skupštinu ZAVNOS-a. Između ostalog je istaknuta spremnost naroda Sandžaka da zauzme danas ravnopravno mjesto među ostalim pokrajinama naše otadžbine, da su se narodi Sandžaka  opredjelili da se samostalno i autonomno organizuju u okviru zajednićke buduće domovine,  i da nijedan narodi ni nijedna pokrajina i oblast neće da više budu predmet ugnjetavanja i ekploatacije. Također je u osnivanju najvišeg političkog predstavništva naroda Sandžaka vidi opredeljenje da se Sandžak u budućem uređenju zemlje bude tretiran kao posebna društveno politička zajednica, u kojoj  će biti izražavan njen autonoman položaj u budućoj federaciji. (Zoran Lakić, Partizanska autonomija Sandžaka, str. 54-55)

 
Religijska dioptrija Jagode Kljajić
Utorak, 13 Veljača 2018 09:35

 

Cuko IsusZašto riječ „bog“ pišem malim slovom

Jagoda Kljajić, Zagreb

 


Godinama sam u potrazi za sugovornikom, inteligentnim, što nužno ne mora značiti i visokoobrazovanim, kulturnim, što ne podrazumijeva poštivanje pravila bontona, elokventnim, što mora značiti da se umije precizno i jasno izražavati, te nadasve iskrenim, a što se ne mora odnositi na njegovu materijalnu situaciju ili ljubavni život. Poželjno je da ima više od pedeset godina, budući da se rijetko poklapaju moji svjetonazori s onima znatno mlađih, a još je važnije što mlađi od tih godina nisu još uvijek imali dovoljno vremena da se preobrate. Iz vjernika u ateiste ili iz potonjih u poklonike boga.

Riječ „bog“ namjerno pišem malim slovom zato što sam sigurna da to nije bilo čije lično ime, a ako je neka univerzalna pojava, kao što su svemir ili univerzum, zvijezde, nebo, kiša, vjetar, po svakom pravopisu pojave se pišu malim slovom. Bog nije odavno otkrivena planeta, ili pleme u prašumi koje još uvijek živi po svojim hiljadugodišnjim običajima, a nije ni istog imena za sve ljude ovoga svijeta, pa zaista ne postoji ni jedan razlog pisati riječ velikim početnim slovom.

Da se odmah razumijemo, zavidim svima koji vjeruju u bilo kog boga, ali samo zato što mislim da lakše i jednostavnije podnose ovozemaljski život, za koji se, jednako kao i nevjernici, bore da što duže potraje. I baš zbog smislenosti boga samo i jedino kao olakšavajućeg elementa svakodnevice, skoro pa bih se odlučila pisati riječ kojom se doziva velikim početnim slovom. Ali, samo uz uvjet da se na to ime i odaziva. Budući da sam se previše puta uvjerila da se nikada i ni u kojoj situaciji glasnog vapaja za njim ili nijemoga ga dozivanja bog nije odazvao, lično mu ne mogu učiniti tu čast da mu ime pišem velikim slovom. Taj stupanj poštovanja prema bogu nemam, a u ime drugih to ne želim činiti, neka svatko sam odgovara za svako svoje veliko i malo slovo.

Udaljih se od teme željenog sugovornika, što mi se i ne može računati u grijeh jer sugovornika ne nalazim. Nitko ne želi razgovarati o tome zašto se, naprimjer, krstio sa četrdeset, pedeset godina, kakva se potreba za tim činom ukazala i što mu je on donio. Možda nezaposlenom posao, bolesnom ozdravljenje, slijepom vid, nemoćnom snagu, možda su nestale metastaze, izrastao amputirani ud ili je po volji božjoj rođeno dijete. Što je tebi donijelo vjerovanje u boga sad, kad imaš šezdeset godina, a nije ti trebalo ranije – pitam dobru prijateljicu, i ne čudim se što ne zna odgovoriti, što se sva ušeprtljala s riječima, da bi na kraju izustila ono najjadnije: pa kad svi oko mene vjeruju, moram i ja, možda nešto ipak ima… Ima, naravno da ima, samo tome nije ime bog, nego čovjek.

 
Osvrt Muhameda Filipovića
Nedjelja, 11 Veljača 2018 17:59

 

TunjoSamo nam kritičko mišljenje i nauka mogu pomoći

Muhamed Filipović

Svi koji iole ozbiljnije promišljaju ne samo situaciju u Bosni i Hercegovini, regiji, nego i cijelome svijetu, saglasni su da su nakon Drugog svjetskog rata, koji se odigrao kao velika konflagracija demokratskih snaga sa snagama fašizma i pobjedom demokratskih snaga, stvoreni uvjeti za nastanak ere mirnog razvitka i, jednostavnije rečeno, tehničkog sređivanja problema koje je mučna prethodna historija Evrope i svijeta ostavila tadašnjoj generaciji.

Nestvarne zamisli

A historija je pobjednicima nad fašizmom ostavila u naslijeđe kolonijalni sistem koji je bio ne samo nemoralan već i politički neproduktivan, jer nije bio u stanju da ostvaruje ciljeve koje su mu njegovi tvorci postavljali. Pobjednici nad fašizmom su stvorili i Organizaciju ujedinjenih naroda koja je trebala biti ne samo čuvar teško postignute pobjede i uspostavljanja mira nego i faktor koji će programirati mjere razvoja u svijetu koje će voditi ujednačavanju stanja i mogućnosti ljudi kao bitnom faktoru ostvarenja pretpostavki za trajniji i mirniji razvoj.

Nažalost, nije proteklo ni nekoliko godina, a ove lijepe zamisli su se pokazale nestvarnim i došlo je do sukoba između grupacije komunističkih zemalja i grupacije demokratskih zemalja, tj. do Korejskog rata, koji je pokazao da su političke snage u svijetu ekstremno polarizirane. Nova polarizacija nastala je kao posljedica načina rješavanja problema koje je ostavila vladavina fašizma i dugotrajni rat.

Naime, pobjednici nad fašizmom Sjedinjene Američke Države, Sovjetski savez, Velika Britanija, Francuska i Kina su nizom sporazuma od Kazablanke do Jalte mir utemeljili na ideji podjela svijeta na zone utjecaja koji se sveo na utjecaj dva bloka sila. Ostvarenje ovog plana izazvalo je jačanje suprotnosti koje su dovele do cijelog niza lokalnih ratova u Koreji, Malaji, Indoneziji, Indiji, Pakistanu i Indokini, a kasnije se ta situacija prenijela i na Bliski istok, gdje je nastao palestinsko-židovski rat i cijeli niz lokalnih sukoba u Africi.

Od trajnog mira, harmonizacije interesa i mogućnosti država i ljudi u svijetu nije preostalo ništa drugo osim nove i još dublje podjele svijeta na dva pola u nešto reduciranom obliku, budući da je nekadašnji Pokret nesvrstanih, koji je funkcionirao kao faktor amortizacije i sprečavanja eventualno velikog sukoba, nestao, a veliki sukob sprečava samo strah svih da su stvorena i toliko raširena sredstva masovnog uništavanja da svaki veliki rat sličan onom kakav se odigrao sredinom 20. stoljeća vodi svijet u apsolutnu katastrofu.

I ako izuzmemo slučaj, što u historiji nije rijetko, koji može da dovede do velike konflagracije bez obzira na namjere učesnika te igre, te svijet bude pošteđen nuklearne katastrofe, ostaje opravdani strah od drugih vrsta katastrofe, a to je klimatska katastrofa i porast broja stanovništva s uporednim smanjenjem obradivog zemljišta i drugih izvora za život, uz sve veću koncentraciju bogatstva u sve manjem broju ruku i sve obimnijem siromaštvu.

Iluzije i laži

 
Alijine iskrice
Subota, 10 Veljača 2018 16:11

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (43)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Zapis o Mehagi Ahmetaševiću

U nedelju 28. februara umro je moj komšija i u Sarajevu i dok smo bili age na Kiseljaku, Mehaga Ahmetašević u 73. godini. Bio je pred rat jedan od najbogatijih Sarajlija muslimana, ako ne na jednu glavu i najbogatiji. Imao je kuća pod kiriju, dionice i odborništvo u Zemaljskoj banci, a iza rata je morao raditi kao obični činovničić u “Opremi”. U subotu 15. maja umro mi je komšija Avdaga Bakarević, šofer. Dobro smo se pazili, pa kako nije imao djece, njegova žena me je već unaprijed zamolila da se pobrinem o njegovoj dženazi. Bolovao je od raka na plućima. To mi je bilo prvi put da deveram sa hodžama i suhodžicama i isplaćujem im “usluge”. Rabije-hanuma, njegova žena, a prijateljica moje žene, zbrojila je i dala mi 115.000 dinara, a ne 110.000, kako je mislila da je dala.

Kad sam joj u srijedu 19. juna oko pola pet po podne davao obračun i vraćao pare dotrča Saliha kao bez duše, da pohitim Ejubagi Šabiću, jer mu je naglo pozlilo. Potrčao sam i zatekao ga mrtva. Iako nije prošlo više od pet minuta kako je njegova kći Kika došla da zove telefonom hitnu pomoć i kako me je Saliha zovnula, Ejubaga zdrav-čitav umrije u 64. godini. Bio je namaščija, pravi komšija koji je za svakog imao osmijeh na licu i lijepu riječ. I djeci bi se lijepo javio. Sastajali smo se i ponekad sijelili. Kad god je trebalo kakva građevinskog materijala, ako ga nigdje nije bilo, on bi ga priskrbio svoim komšijama.

Veoma mi je neobično bez njega, jer mu ostade prazno mjesto u džamiji.

Isti dan je umro i Alajbeg Kulenović, malo dalji komšija, ali mu ne odoh na dženazu, jer je u četvrtak umro Salih-aga Ahatović u Faletićima. Kad je 29. novembra 1943. godine bombardirano Sarajevo odselio sam 30. novembra u Faletiće, ali kako je naša kuća već bila zaposjednuta (muhadžiri iz rogatičkih sela), on me primi, pa smo bili kod njega jednu heftu, dok je panika prošla. Proučio sam mu na kaburu u Faletićima ašare i fatihu, teberruken. Ostavio je iza sebe četiri sina i tri kćeri i, što je danas rijedak slučaj, sve su nevjeste muslimanke, svi zetovi muslimani, a i unučad imaju muslimanska imena.

(7.6.1965)

 
Najužasnije kletve sa Balkana
Petak, 09 Veljača 2018 14:47

 

KletvaNajužasnije kletve sa Balkana

Dabogda te jebo svekar u ladnoj sobi.

Kletva devojci: Sve ti uvelo, a trbuh ti rastao.   

 Dabogda te keva (majka) kukom po Dunavu tražila.  

Dabogda ti konj krvavim kurcem na kevinom (majčinom) grobu sestru jebo.

Dao ti bog hiljadu pasa, pa svi ćutali, a ti sam trčao oko kuće i lajao!

Dabogda bio pokretan kao Stiven Hoking, a pametan kao Sanja Marinković.

Jebem te mrtvog na astal dok ti majka tura dinarče na čelo!

Dabogda ti svi u kući plakali, a samo neka ti pop peva.

Dabogda ti se, dok sereš, kuća zapalila.

Dabogda te policija crtala kredom po autoputu.

Dabogda imao proljev i štucavicu u isto vreme.

Dabogda ti kuća bila na CNN-u.

Dabogda ti njiva urodila od dekinog (dedinog) gnoja.

Dabogda ti iz dupeta kukurek izrastao, a iz očiju beli luk.

Dabogda te keva špahtlom strugala sa haube i šoferšajbne.

Dabogda proljev imao i veliki kašalj u isto vreme.

Dabogda ti lift pobegao, a ti proljev imao.

Dabogda ti gips uvek odelo bio.

Dabogda ti oko stakleno u wc upalo.

Dabogda ti karfiola iz bulje (guzice) procvala.

Da bog da ti žena rodila stonogu, pa celi život da radiš za cipele detetu.

Dabogda ti se pička ogadila, a kurac ti se osladio.

Dabogda ti sin doveo zeta u kuću!

Dabogda ti stolar odelo krojio.

Dabogda ti keva (majka) mrtvom sat na ruci navijala.

Dabogda da ti deca na tebe liče!

Dabogda ti keva (majka) s pičke kosu na glavu sadila. 

Dabogda ti se u kući sve osušilo osim veša.

Dabogda te majka kao komadiće kobasice u mesnom pasulju prepoznala.

Dabogda ti apoteka menza bila.

 
Sandžak u NOB-u
Četvrtak, 08 Veljača 2018 12:18

 

Esad RahicSandžak u Drugom svjetskom ratu (5)

Mr sci. Esad Rahić

Narod pljevaljskog, mileševskog i pribojskog kraja oduševljeno je dočekao i pozdravio Crnogorski partizanski odred zbog operacija u Sandžaku. Istovremeno, u Sandžak je početkom decembra 1941, sa Vrhovnim Štabom i CK KPJ, odstupila glavnina partizanskih jedinica iz Zapadne Srbije i Šumadije. (Zbornik III, 1, dok. 190; Vladimir Dedijer, Dnevnik, I, Beograd 1946, str. 64-70) Nova Varoš, koju su od italijanskog okupatora, 4. decembra 1941, oslobodile srbijanske i sandžačke partizanske jedinice i njena okolina, postale su sjedište Oblasnog komiteta KPJ i Glavnog štaba NOP odreda za Sandžak, dijela Pokrajinskog komitata KPJ i Glavnog štaba NOP odreda za Srbiju, a od 1. do 20. decembra i CK KPJ i Vrhovnog štaba sa Titom na čelu. Proširena je i učvršćena slobodna teritorija između Lima i Uvca. Tako su Nova Varoš i njena prijepoljska okolina bile svojevrsni nastavak Užičke Republike. Vrhovni štab i Centralni komitet KPJ su 7. decembra u selu  Drenovi, kod Prijepolja donijeli odluku o formiranju Prve proleterske brigade i odredili bataljone koji će ući u njen sastav. Ova je odluka  sprovedena u djelo 22. decembra u mjestu Rudo, u Bosni.

Međutim, neuspješno i s velikim gubicima završio je pogriješan i nepotreban napad srbijanskih i sandžačkih jedinica na Sjenicu 22. decembra 1941. godine. Napadom na Sjenicu su rukovodili Vladimir Knežević Volođa i Petar Stambolić, a glavni inicijator napada je bio Milovan Đilas-Đido. On je smatrao „da bi Sjenicu trebalo osloboditi, čija sela imaju dosta stoke, a u samoj Sjenici dućani su puni nama potrebne robe, pa i duvana za vojsku“. Napad su izvršili Prvi užički, Šumadijski i Beogradski bataljon. U borbama protiv muslimanske milicije koja je branila grad poginulo je, ranjeno i zarobljeno više od 100 partizana (52 poginula i veliki broj zarobljenih). U pismu od 28. decembra Tito je osudio napad na Sjenicu kao politički nepravilan i vojnički sasvim slabo pripremljen i izveden, konstatujući da su partizani ovim napadom zaoštrili odnose sa Bošnjacima i dali veliki broj dragocjenih i bespotrebnih žrtava. To je bio najveći poraz partizanskog pokreta u 1941. godini poslije bitke na Kadinjači. (Ljubodrag Đurić, Sjećanja na ljude i događaje, Beograd 1989, str.61-64)

Početkom februara 1942, srbijanski i sandžački četnici, Nedićevska straža i muslimanska milicija, uz italijansku podršku napali su na slobodnu teritoriju između Lima i Uvca. Šestog februara zauzeli su Novu Varoš i prinudili srbijanske partizanske bataljone (od kojih je 1. marta u Čajniču, formirana 2. proleterska NOU Brigada) i sandžačke partizanske snage na desnoj obali Lima da se po velikom snijegu i temperaturi od  -25 stepeni povuku na Zlatar. Zatim su se 7/8. februara, prebacili preko Lima u Kamenu Goru, na slobodnu teritoriju između Lima i Tare, odnosno na Meteljku, Čajniče, koje je 27. januara oslobodio pljevaljski udarni bataljon „Prvi decembar’’. Na slobodnoj teritoriji između Lima i Tare reorganizovane su sandžačke snage. Formiran je 1. i 2. Zlatarski i Mileševski udarni bataljon, Bjelopoljski i Pljevaljski NOP odred, pod neposrednom komandom  Glavnog štaba NOP odreda  za Sandžak. (Četvrta sandžačka NOU brigada, str. 45-46)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search