LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Alijine iskrice
Nedjelja, 01 Rujan 2019 17:30

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (78)

O Ahmedu Muradbegoviću

Prekjučer je umro u Dubrovniku Ahmed Muradbegović, književnik.

S njim sam se upoznao kao student III godine u Zagrebu. On je bio oko osam-devet godina stariji od mene. Ja u književnosti početnik, on već priznat književnik koji je dobio Demetrovu nagradu za dramu “Bijesno pesto” i s dvije knjige novela, knjigom pjesama i romanom “Begovski ponos”, koji nije nikad štampan u knjizi.

Bio je progresivan i nije se ustručavao da zabode svoje književno pero u gnojne rane poratnog muslimanskog društva u Bosni, iako je iza Prvog svjetskog rata živio do 1941. stalno u Zagrebu. Tada je mojom zaslugom došao u Sarajevo za intendanta kazališta, a ja sam stavio na repertoar njegovu dramu “Na božijem putu”. Postavio me lektorom u sarajevskom kazalištu. Davao je mnogo drama u kazalištu, od čega je, makar da je bio rat, relativno dobro živio.

Bio je osuđen na pet godina zatvora od Suda časti u Sarajevu, ali je izdržao svega godinu. Otišao je iz zatvora u Gradačac gdje je bio činovnik nekakve zadruge, a onda su ga kao stručnjaka uzeli u tuzlansko pozorište. Odatle je gostovao u Sarajevu, Banjoj Luci i Dubrovniku, kamo je odselio i gdje je umirovljen.

U posljednje vrijeme je vrlo malo radio. Ponešto bi objavio u dubrovačkom časopisu Matica hrvatska, a zastupljen je i u omnibus knjizi sa mnom, Jakšom Kučanomi Antom Deanom u ediciji Matice hrvatske i Zore; “Pet stoljeća hrvatske književnosti.”

Dobar je bio književnik. Između dva svjetska rata neosporno je bio naš najbolji književnik. U svemu je bio Bošnjak, ali je u nacionalizmu bio povremeno lutalica.

U Zagrebu je bio Hrvat (nikad naročito izrazit, ali mu ništa nije smetalo da napiše članak o kralju Aleksandru u listu “Mladost”, koji je, kako kažu (jag a inače nisam nikad pročitao), tako intenzivno jugoslavenski bio orijentiran da je preštampan i u nekoliko almanaha o Aleksandru.

To mu je donekle škodilo 1941, kad sam ja, da se kutarišem povjereničke dužnosti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Sarajevu (bivše i kasnije Narodno pozorište) predložio njega za intendanta upravitelja. Hakija Hadžić ga, zbog inkriminiranog eseja o kralju Aleksandru, nije begenisao, pa ga je nazvao Jugotatarom. Tako je on nazivao sve integralne ili druge Jugoslavene. Međutim, Budak ga je, na moju preporuku, postavio za intendanta, a on mene izabrao za honorarnog lektora s honorarom od 2.000 kuna , što se do kraja NDH popelo na čak 3.600 kuna, a za što sam mogao 1945. kupiti četiri kutije cigareta.

Kad je prispio u zatvor priznao je da je uvrijedio čast muslimanskog naroda, pa je tako, na zauzimanje brata mu Midhata, predate Sudu časti, gdje je najveća kazna bila deset godina prisilnog rada. (Prema njegovih pet godina zatvora ja nisam trebao biti suđen ni pola godine, ali, eto, nisam imao nikog moćna koji bi se za mene zauzeo, a imao sam ljudi na položajima koji su se takmičili koliko da budem više osuđen.)

Na slobodi je bio tako strašiv da nije smio ni usmeno poslati pozdrav dok sam bio u ćuzi, a i tamo sam mu prema svojim mogućnostima ponekad činio usluge.

 
Mešina priča za nedelju
Subota, 31 Kolovoz 2019 20:51

 

Jadna kucaNesretnik

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Od čuvanja tuđih ovaca, sakupljanja voća, povrća i drugih usjeva, a onda prodavanog u seoskoj zadrugi Mimo nije vidio ni žute banke. Sve što bi zaradio unosio je u malu trošnu kućicu šeperušu, a onda bi se gubilo i nestajalo zauvijek u nekom tajnom zašivenom džepu čije je mjesto znao samo njegov babo Salih i ljubomorno sakrivao od svih, pa i od sebe samog.

Salih je radio kao ložač u krečani na periferiji grada. Posao mu je bio, da velikom lopatom ubacuje piljevinu u peć kako bi se zagrijevao kamen krečnjak do temperature na kojoj se pretvarao u „živi kreč“. Plaća nikakva, a šta bez dinara u džepu? Jedne prilike kada je ostao bez para pokupio je „suvišno“ bakarno suđe i prodao ga na otpadu. Da je malo zarađivao moglo se vidjeti na njemu samom i odjeći koju je non – stop nosio.

Odjeća je bila rašivenih šavova, gumene čizme od jeseni do proljeća, a onda gumeni opanci između, francuska kappa lojava od dugog nošenja, nije se usuđuviao da je bar jednom opere, da se nebi u više dijelova poderala. Svakom je bilo jasno da se veoma vehdo hranio, jer kada bi jači vjetar puhnuo odnio bi ga k'o slamku iz razvezanog snopa.

U njegovom selu Salihovo ime je ušlo u sjećanje nekoliko generacija, ne znam, možda i dan-danas ima poneka brižna majka koja kaže, kao što su nama naše majke govorile, kada bi se nemarno i šlampavo obukli, hodali prljavi, poderanih pantalona, košulja: „Kakav to hodaš, eto te k'o Salih.“ Ili: „Izuj tu obuću, skini tu prljavu kapu, eto te isti k'o Salih.“

Salih je bio udovac, žena mu je umrla nakon što je rodila Mimu. On je sa sinom Mimom živio u maloj nenamještenoj kućici šeperuši. Duvari su joj bili oblijepljeni zemljom, ali isprani od kiša pa se mogao vidjeti ispleteni šeper. Duvari su bili kako iznutra, tako i izvana, neokrečeni, a šindra na krovu godinama nemjenjana. Kad bi ga neko upitao zašto kućica tako izgleda, a eto u krečani radiš zašto ne doneseš bar grumen kreča i ne okrečiš tu kućicu bar iznutra, Salih bi se osmjehivao, dizao kažiprst u zrak i odgovarao: „Ma, izbjegavam troškove, a kad je kišno vrijeme i prokišnjava podbacujemo tendžere i leđene. Što se može uraditi poslije mene, nek' se radi, nije brate potrebno i za mog života. Nije potrebno... Ni meni moj rahmetli babo ne ostavi ništa novo, pa kome da ja nešto popravljam i ostavljam...”

Možda je i zbog toga Mimo bio nesretan, i pretežno sam pa se uvlačio u sebe i u ovu malu kućicu, baš kao pužić. Nije se skoro nikako pojavljivao na prelima, igrankama, svadbama, a to nije moglo biti bez njegovih vršnjaka. Stidio se kako se babo i on loše oblače i hrane. To što su oblačili bilo je i radno i paradno, što se ono kaže, a jelo se ono što se imalo. Više se neimali nego imali, više gladni nego siti.

Jedne prilike Mimu je dobro zabolio zub, a da ne ide u svojim poderanim prnjama i gumenim opancima kod doktora u grad, Salih je otišao kod komšije Imšira da mu pozajmi noviju i čistu košulju, pantalone, kaput i cipele. To je bila prilika da Mimo bude lijepo obučen i prvi puta ode u grad. Do grada je išao bos, a pred ulaz u grad je obuo cipele u kojima je teško hodao, a kada je izlazio iz grada ponovo je izuo cipele i bos pješačio sve do sela.

 
Još jedna aktualna pjesma
Subota, 31 Kolovoz 2019 11:49

 

Ostajte tamoOstajte tamo

Nenad Veličković, Sarajevo

Ostajte tamo, sunce ovog neba
Neće vas grijat ko što tuđe grije
Grki su ovdje zalogaji hljeba
Gdje stana nema i gdje posla nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?
A majka vaša zemlja vam je nova.
Bacite pogled po minskome polju
Svuda su kuće bez vrata i krova.

Za zemlju ovu vi ste bili krivi
Uzori svijetli što uteći znaše.
U novoj zemlji ostanite i vi
Ne dajte da vas povratkom plaše.

Ko cvijetnu granu kad proljetna krila
Okite je listom i ukrase medom
Bez vas bi maćeha domovina bila
A maćeha ne plače za izbjeglim čedom.

Ne dajte tuzi da vam dušu pati
Ostanite tamo u naručju svijeta.
Živite zato da možete slati
Rodbini vašoj para i paketa.

Ovdje bi svako da vam pamet soli
A tamo niko ružiti vas neće.
Bolji su tuđi i zidovi goli
Nego rodne kuće kud se tuđin šeće.

Tamo vam svako bratski ruku steže
U vašem kraju za vas pelin cvjeta.
Za tuđu zemlju sve vas sve vas veže
Povratnik svaki ovdje samo smeta.

Ostajte tamo, sunce ovog neba
Neće vas grijat ko sto tuđe grije.
Grki su ovdje zalogaji hljeba
Gdje stana nema i gdje posla nije,

(Ova pjesma je prenesena sa sajta www.mojzagreb.info)

 
Pjesma koja je aktualnija danas nego što je bila 1910-te godine kad je objavljena
Petak, 30 Kolovoz 2019 21:02

 

Vladislav Petkovic DisNaši dani

Vladislav Petković Dis

Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podig’o se truli zadah propadanja,
Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni.
Progledale sve jazbine i kanali.

Pokradeni svi hramovi i ćivoti,
Ismejane sve vrline i poštenje,
Poniženi svi grobovi i životi,
Uprljano i opelo i krštenje.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti.

Zakovana petvekovna zvona bune,
Pobegao duh jedinstva i bog rata;
Obesimo sve praznike i tribune,
Gojimo se od grehova i od blata.
Zakovana petvekovna zvona bune.

Od pandura stvorili smo velikaše,
Dostojanstva podeliše idioti,
Lopovi nam izrađuju bogataše
Mračne duše nazvaše se patrioti.
Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podvale i obede,
Budućnosti zatrovasmo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede.
Svoju mudrost rastočismo na izbore.

Mesto svetle istorije i grobova
Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;
Od nesrećne braće naše, od robova,
Zatvorismo svoje oči i džepove.
Mesto svetle istorije i grobova

Ostala nam još prašina na hartiji
K’o jedina uspomena na džinove;
Sad svu slavu pronađosmo u partiji,
Pir poruge dohvatio sve sinove.
Ostala nam još prašina na hartiji.

Pod sramotom živi naše pokolenje,
Ne čuju se ni protesti ni jauci;
Pod sramotom živi naše javno mnenje,
Naraštaji, koji sišu k’o pauci.
Pod sramotom živi naše pokolenje.

Pomrčina pritisnula naše dane,
Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
Al’ kad požar poduhvati na sve strane,
Kuda ćemo od svetlosti i od suda!
Pomrčina pritisnula naše dane.

(Pjesma je objavljena u Beogradu 1910. godine)

 
Moja dioptrija o "kriku" Emira Hadžihafizbegovića
Četvrtak, 29 Kolovoz 2019 23:04

 

KrikEmir Hadžihafizbegović i njegova dijagnoza “bošnjačkog kolektivnog mazohizma” (1)

Nadan Filipović

Emir Hadžihafizbegović, umjetnik vrhunskog nivoa, intelektualac, političar od formata, Ždanov našeg doba i već podugo vjerni vojnik svoje SDA s visoka glasno poručuje bošnjačkom narodu da je “krajnjem vremenu za preuzimanju vlastite sudbine u svoje ruke.” O tom Emirovim “proglasi” svoje mišljenje je ponudio gospodina Mostarac (ime i prezime poznati su uredniku) s čijim se stavovima ne bih mogao složiti, kao što se ni on ne mora složiti sa mojom “dioptrijom”.

Po mom osobnom mišljenju koje uopće ne prejudicira jesam li u pravu ili ne, ovaj dio poruke bošnjačkom narodu, kao i mnogo šta drugo iz “obznane” Emira Hadžihafizbegovića, tuknu na klepatanja komunističkog tipa: “Drugarice i drugovi, krajnje je vrijeme da preuzmemo sudbinu u svoje ruke.”

Nadalje, mnogi navodi iz ovog, po mom mišljenju populističko - demagoškog “krika”, su jasan simptom nikad izliječene infekcije komunističkim virusom u slučaju tuzlanskog Titovog pionira, primjernog omladinca i partijski upotrebljivog poletarca koji se tada najservilnije klanjao svojim komunistima, o čemu mnogi u Tuzli dobro znaju, te su u taj vakat skrivao pod skutima svojih “pigmalione”, viđenijih partijskih komitetlije. Od tada, od “tuzlanske škole” nekadašnji poletarac je mijenjao partijske dresove kao čarape i dobro birao po zicer-sistemu “ima se računa među njih uvaliti – u njih je sehara, vlast i slast”.

Emir Hadžihafizbegović prodaje “šup'jake” svom narodu, u stilu: “Tvoja politička heterogenost i nacionalna atmosfera sada, već sasvim izvjesno, prijeti da te povede u kolektivni mazohizam.”

Gospodin Hadžihafizbegović postavlja sasvim pogrešnu dijagnozu Bošnjacima kao narodu (naciji). “Doktor za bošnjački narod”, ili, malkice odmetnuti agitprop – komesarčić, bi trebao znati da taj narod nije kriv za svoju političku heterogenost i nacionalnu atmosferu koja, kako Hadžihafizbegović piše, “već sasvim izvjesno, prijeti da ga povede u kolektivni mazohizam.” Naime, Hadžihafizbegović bi trebao znati da je mazohizam psihički poremećaj, a koletivni mazohisam je kolektivni psihički poremećaj. Mislim da je prije “ispucavanje” ove potencijalne dijagnoze trebao malo više pročitati o mazohismu i, napose, još i više, o kolektivnom mazohismu.

 
Sjetna priča o jaranu Fikri
Četvrtak, 29 Kolovoz 2019 07:45

 

Plavi tespihTajna plavog tespiha

Safet efendija Pozder, Prozor

Starija garda džematlija pamti kako je, još prije rata, u nekoj od čaršijskih kafana sjedilo i eglenisalo veselo društvo. Pričali su o tome ko bi mogao sljedeći umrijeti. Fikro, tada znatno mlađi i vitalniji, uzima papir i piše spisak “kandidata za onaj svijet”. Kafana se smije. Međutim, kako je napisao, tako je i bilo. Baš tim redom, kroz koju godinu iz čaršije otišlo je dosta ljudi. Od tada se s njim u te teme nije zalazilo.

Kad god čitam kazivanje o čuvenom čovjeku po imenu Uvejs iz Jemena, koga časni Pejgamber nikada nije vidio, ali ga je izuzetno cijenio i volio, zastanem kod opisa ovog velikana, i to kod riječi “nepoznat na Zemlji, poznat na nebesima”. I, zaista, koliko li je samo ljudi koji su tu, možda do naših vrata, u našoj ulici ili čaršiji. Susrećemo ih svakodnevno, ali bez pretjeranog zapažanja. Rekao bih, primijetimo ih tek kad odu. Žive tiho i nenametljivo, i otprilike tako i odu, kao da ih neko rukom odnese.

Takvi nam znaju itekako značiti, a posebno faliti kad ih ruka sudbine odnese sa sobom.

Godinama sam se intenzivno družio i vrlo ugodno vrijeme provodio s čovjekom koji se zvao Fikret. Uslijed zdravstvenih problema koje je kao dijete imao, ostao je trajno uskraćen za određene uobičajene karakteristike, tipične za zrelog muškarca. To se, možda, ponajbolje manifestiralo kroz njegov neobičan, brz i nerazgovijetan govor, kao i način kretanja, gegav i na momente teturav. Ne, nije bio lud, premda su ga mnogi doživljavali i tako. Zapravo, određenim bi postupcima i sam ponekad znao skrenuti tuđe misli u tom smjeru, ali je definitivno bio zdrave pameti i dobre duše.

Druženja smo uglavnom otpočimali u džamiji. Bio je redovan na vaktovima, a nerijetko bi prvi stizao u džamiju i nestrpljivo iščekivao ostale. Često bih ga zaticao kako u džamijskom dvorištu mete opalo lišće ili čisti snijeg. Jedva bi čekao da crkne neka od silnih džamijskih sijalica pa da se on baci na posao. Budući da je džamijska prostirka jednoobrazna, s linijama koje su jasno označavale safove, insistirao je da tespihe ostavljamo striktno na liniju, tako da je sve moralo izgledati “pod konac”. Ako ga se htjelo naljutiti, a mnogi su uživali u tome – kasnije ću shvatiti da je i on na taj način uživao, osjećajući se važnim – bilo je dovoljno samo bahato baciti tespih ili ga jednostavno ostaviti mimo predviđene linije, i eto ti galame s njegove strane. Dugačkim bi kažiprstom ljutito davao do znanja gdje je čemu mjesto i prijetio da se “greška” ne smije ponoviti. Naravno, ponavljali su se i greška i kažiprst.

“Šta nam ima u džamiji?”, pitanje je koje neću nikada zaboraviti, kao ni situaciju u kojoj je izrečeno. Naime, zbog problema sa srcem, od čega će kasnije i umrijeti, jedne prilike smješten je u mostarsku bolnicu. Boravak duže vrijeme u zatvorenoj prostoriji, posebno u bolnici, za njega je bio neizdrživ. No, kako je stanje bilo ozbiljno i kako mu je urađen i određeni operativni zahvat, druge solucije nije bilo. Zbog svojih obaveza, nisam ga odmah mogao posjetiti pa sam otišao tek treći ili četvrti dan. Dočekao me upravo pitanjem o džamiji, a onda je pohrlio da mi ispriča sve što mu se izdešavalo tih dana. Dežurni doktor sve je motrio pa me pozvao u svoj ured i pitao šta sam ja Fikretu. Na konstataciju da sam mu tek poznanik, doktor je bio začuđen, rekavši kako pacijent već tri dana nije riječ progovorio. Pitao me o njegovom ponašanju, da li je agresivan, je li ikada pokazivao kakve suicidalne sklonosti i sl. Čudio sam se pitanjima pa mi doktor pojasni kako je pacijent nemiran, stalno pokazuje kako će sebi rasporiti stomak i skočiti kroz prozor. Naravno, razlog njegovog nemira bio je u vezanosti za krevet, a stomak i prozor su značili da se od hrane nikako ne može najesti i da mu je u sobi prevruće.

 
Dioptrija Vedrane Rudan
Srijeda, 28 Kolovoz 2019 07:15

 

Vedrana RVedrana Rudan: Kandidujem Noleta za predsednika Hrvatske, a vama, Srbi, evo Kolinda!

Vedranu Rudan ne treba posebno predstavljati, jer je gotovo svi znaju. Hrvatska književnica, novinarka, blogerka... Ukratko - regionalna zvezda i neko ko u javnim istupima ne štedi ni sebe ni druge. Ovih dana je u Srbiji objavljena njena nova knjiga - autobiografija „Ples oko Sunca“, gde bez imalo kompromisa podvlači crtu ispod životnog puta, ali istovremeno piše i o životu svih nas u ovom delu Balkana. U ekskluzivnom intervjuu za Kurir, Vedrana Rudan govori o politici, regionu, Jugoslaviji i Josipu Brozu Titu, ratu devedesetih i današnjem položaju Srba u Hrvatskoj, tamošnjoj predsednici Kolindi Grabar Kitarović i teniseru Novaku Đokoviću...

Pisanje autobiografije je dobra prilika za podvlačenje crte. Kakav je vaš životni bilans, jeste li zadovoljni?

- Nisam propustila nijednu priliku. Iza mene je fenomenalan život.

Stekao sam utisak da ste, kao i većina, skloni idealizovanju Jugoslavije. Pišete: „Bila je krasna zemlja, pokoj joj duši.“ Šta vam to nedostaje?

- Sigurna sam da „većina“ ne „idealizira“ Jugoslaviju, pa ni ja. Jugoslavija je u odnosu na ove „države“ koje su iz nje nastale bila Država. Imali smo pravo na školovanje, zdravlje, posao, krov nad glavom. Radnička djeca mogla su završiti fakultet, nisu oko sebe gledala bahate vršnjake koji nekažnjeno smiju svojim „mercedesima“ ubijati djecu na zebri samo zato jer im je otac ugledni kriminalac. Jugoslavijom nisu vladali gangsteri. Doduše, nije bilo „demokracije“.

Zašto mislite da je doživotni predsednik SFRJ Josip Broz Tito trebalo da poubija više ljudi, protivnika?

- Koliko je Tito „poubijao“ ljudi, nikad nećemo saznati. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su ovi koji danas vladaju zemljama nastalim raspadom Jugoslavije Titova kopilad, logično je da mi pada na pamet da bi bilo bolje da ih se Stari riješio. I još samo ovo. Kad usporedimo Titove pobijene, koji se, navodno, broje u stotinama hiljada, sa brojem žrtava ovih današnjih titića, koji se, bez navodno, broje u milijunima, svatko normalan će reći da je drug Tito bio milosti pun. „Jugoslaviju su gradili najbolji, a rušili najgori“, reče jednom moj dragi prijatelj i kum i genijalac, pokojni Predrag Lucić

Niste bili u Kući cveća, gde je Tito sahranjen.

- Nisam bila u Kući cvijeća. Ja sam na Tita bacala cvijeće dok je bio živ. Živjela sam u Mošćeničkoj Dragi, Titova kolona je kroz nju prolazila na putu prema Brijunima. Političare treba gađati dok su živi. Ne palim se na mrtvace.

I sami priznajete da imate dane kad biste mogli da pobijete neke a da ne trepnete.

- Naravno. Vi ne biste ubili silovatelja svoje kćeri? Čekali biste da ga pravomoćno osudi neki srpski sud? Ne vjerujem vam. Bez da trepnem ubila bih ratne zločince, ratne i mirnodopske profitere, licemjerne političare opsjednute moći i lovom, popove djecojepce, sve silovatelje i obiteljske nasilnike, gadove koji su pokrali Hrvatsku i život moje djece i unuke pretvorili u pakao. Nažalost, malo je ljudi koji misle poput mene. Da nas ima više, ovi bi prostori drugačije izgledali.

 
O "kriku" Emira Hadžihafizbegovića
Utorak, 27 Kolovoz 2019 09:29

 

KrikJe li Emir Hadžihafizbegović čovjek neupitnog moralnog autoriteta i samoproglašeni “Mesija” u Bošnjaka? (2)

Mostarac (ime i prezime poznati redakciji)

Dodao bih još samo par pitanja u vezi sa proglasom gospodina Hadžihafizbegovića.

Emir Hadžihafizbegović: “Sve ovo gore napisano dragi moj Bošnjače, zorno govori o tome kako je krajnje vrijeme da i u miru preuzmeš vlastitu sudbinu u svoje ruke.”

Gospodine Hadžihafizbegović, imate li ikakvu ideju kako bi to Bošnjak (valjda mislite na Vaš Bošnjački narod, Bošnjake) u miru preuzeo svoju sudbinu u svoje ruke? Vi, koji ste jedan od vodećih Bošnjaka, dugogodišnji član najjače političke stranke kod Bošnjaka, valjda bi trebali znati posavjetovati Bošnjake i, možda, krenuti na čelu tog naroda koji bi pod vašim vođstvom “u miru uzeo vlastitu sudbinu u svoje ruke”.

Ovako je, uz sav respekt, Vaš verbalni poziv je gromoglasni pucanj u prazno ili neka vrsta verbalne pirotehnike, jer Vi dobro znate da je već u toku rata, a kasnije u ovom, nazovimo ga, miru, sudbinu Bošnjaka u ruke uzela SDA čiji ste član. Bojim se će Vas lideri SDA mogli upitati: “Emire, što, bolan ne bio, kukuričeš u svom proglasu i buniš Bošnjake da uzmu u miru sudbinu u svoje ruke kad ti dobro znaš da smo mi davno uzeli bošnjačku sudbinu u svoje ruke i da mi kreiramo sudbinu bošnjačkog naroda.”

Slažem se s Vama da Bošnjacima prijeti da ih politička heterogenost i nacionalna atmosfera povedu u kolektivni mazohisam, ali smatram da ste ostali nekako nedorečeni, odnosno na neki način dužni, jasno reći ko je kriv za bošnjačku političku heterogenost i nacionalnu atmosferu? Nadam se da ćete dati određena pojašnjenja Bošnjačkom narodu koji to od Vas željno očekuje.

Nadalje bi Vas lijepo zamolio da u nekom od sljedećih proglasa, odnosno obraćanja Bošnjačkom narodu jasno definišete pojmove kao što su “ćafirolozi”, “domaći izdajnici”, “punktualna tačka”, te koji su, po Vama Bošnjački ministri korumpirani, kako pišete:”Znam dobro kako su nam neki Bošnjački ministri korumpirani i kako u stranci SDA ima izvjesnih uhljupa koji kompromitiraju ideju Bosne.

Bošnjački narod to od Vas očekuje.

 
Dioptrija fra Drage Bojića
Ponedjeljak, 26 Kolovoz 2019 11:27

 

Fra Drago BojicBošnjačka elita veliča srednjovjekovnu bosansku državu, i istovremeno gaji, kult Mehmeda Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo

Fra Drago Bojić

Intenzitet sklonosti prema nerealnim historijama, uvijek je obrnuto proporcionalan intenzitetu mržnje prema onima koji se ne uklapaju u takve matrice i narative. Falsificirane povijesti i krivotvorene prošlosti nose u sebi klicu budućih konflikata. Odustajanje od ideoloških i političkih „ratova protiv realnosti“, znači odustajanje od „konflikata i ratova u realnosti“.

Novija srpska historija, piše srbijanski književnik i esejist Svetislav Basara u maloj ali sjajnoj studiji Atlas pseudomitologije, nije ništa drugo do stogodišnji rat protiv realnosti, koji je u pogledu fanatizma u mnogome nalik vjerskom. Taj „rat protiv realnosti“, želja da se mijenja, prekraja i prilagođava prošlost, da se u sadašnjosti realiziraju nedogođene i mitomanske prošlosti, koštao je i srpski narod, ali i druge narode koji su se spletom povijesnih okolnosti našli na putu nerealnim aspiracijama velikosrpske politike.

Rat protiv realnosti nije obilježje samo srpske historije i srpske nacionalne ideologije, već je dominantna oznaka svih balkanskih povijesti, ideologija i politika. Da je to slučaj i s hrvatskom i bošnjačkom poviješću i njihovim sadašnjim ideologijama, potvrđuju i najnoviji javni istupi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali i igmanska hutba prvog čovjeka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisa Huseina ef. Kavazovića. Namjera ovog teksta nije u tome da se izjednače dvoje aktera o kojima pišemo ni navodne strane koje predstavljaju, ali jest da se ukaže na sličnu matricu mišljenja i (ne)razumijevanja prošlosti.

Po količini arogancije i nesuvislih javnih istupa, hrvatska predsjednica spada u najuži krug balkanskih političara koji sustavno promoviraju politički destruktivizam.

Hiperkomunikativna, na jeziku laka i brza, neupućena i k tome još i nepoučljiva predsjednica izgovorila je posljednjih godina toliko nesuvislosti da čak i hrvatska i balkanska javnost, poznate po sklonosti prema svemu što nije racionalno, razborito i istinito, nisu u stanju da to provare. U nedavnom tzv. „ekskluzivnom intervju“ opskurnom nacionalističkom i proustaškom Hrvatskom tjedniku, politički neodgovorna predsjednica Grabar-Kitarović je po količini izgovorenih neistina nadmašila samu sebe. Pritom je, najavljujući svoju kandidaturu za drugi predsjednički mandat, samouvjereno izrekla i to „da je u svome prvom mandatu izvukla Hrvatsku iz tzv. regiona, a u drugom je želi vratiti na put ponosa i dostojanstva koji je devedesetih zacrtao dr. Tuđman.“

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 25 Kolovoz 2019 08:48

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (75)

O Sulejman-begu Filipoviću

22. decembra umro je Sulejman-beg Filipović u Sarajevu, u 78. godini života. S njim sam se upoznao u Podgorici oktobra mjeseca 1933. i postali smo dobri prijatelji. I njegova žena i njegova punica su bile čestite i patrijaharne žene s kojim smo se sastajali u Podgorici i kad je Sulejman-beg bio premješten u Sarajevo.

Stotinu dana je 1941 proveo u zarobljeništvu u Njemačkoj i vraćen je u domovinu gdje postao pukovnik hrvatskog domobranstva.

U proljeće 1942. bio je zatvoren, jer se sumnjalo da je u vezi s partizanima. Sarajevska čaršija i muslimanski intelektualci su poduzimali korake da bude pušten. Napravljeno je od njegova zatvaranja muslimansko pitanje. I ja sam samoincijativno interveniorao pismeno kod Pere Blaškovića, koji je bio više književnik nego vojnik i on mi je pisao pismo da će Suljo biti pušten prije nego meni pismo bude uručeno. “Suljo je napravio jednu magareštinu”, pisalo je u pismu, “ali ne tako značajnu da bi morao biti kažnjen.”

Sutra sam saznao da je Suljo pušten, pa sam mu otišao kući i pokazao mu Blaškovićevo pismo. Pročitao ga je i zamolio me da mu ga predam, što sam i učinio.

Kasnije je služio, čini mi se, u Lici, pa od početka 1943. u Tuzli, gdje se s jeseni pridružio partizanima. Posato je član AVNOJ-a, ministar šumarstva u prvoj vladi nove Jugoslavije. Kad sam dopao zatvora, on i njegova porodica su nastojali da pomognu mojoj porodici. Žena je plela njegovoj familiji, a oni su je pomagali “fasungom” iz ministarskog magazina. Kad je jedna moja – ili ženina – molba bila na Prezidijumu FNRJ 1951, on je intervenirao kod predsjednika Ribara, koji mi je snizio kaznu za pet godina.

Poslije zatvora sam mu išao nekoliko puta na razgovor i uvijek smo srdačno razgovarali, ali kako se drugi put oženio, nisam mu išao više od dva puta.

U politici nije bio istaknuta ličnost, jer nije bio u Partiji. Dosta rano je penzioniran kao general, a dato mu je da igra vidnu ulogu u poslovima Islamske vjerske zajednice, gdje postao i predsjednik Vakufskog sabora. Njegove je zasluge ili grijeh da je “izabran” Sulejman Kemura za reis-ul-ulemu u SFRJ. Po pričanjima rahmetli muftije Mesihovića. Hadži reisa Fejića i Omera Kalajdžića (koji mi je osobno kazivao u Mostaru), Sulejman-beg Filipović i Pašaga Mandžić su nagovarali bivše muftije Džabića i Kurta, koji su bili članovi Sabora, da glasaju za Kemuru – iako su se oni bili zavjerili jedan drugom da neće za nj glasati. Bez ova dva hodžinska glasa bi bila velika sramota za Sabor da za reisa ne padne ni jedan hodžinski glas. Ja mislim da će mu ovo biti najteži grijeh na sudnjem danu.

24. decembra pokopan je Sulejman-beg u 14 sati u groblju na Barama, kao vojnik, na lafetu, ali bez vjerskog obreda.

Ja sam ga poznavao od 1943. kao vjernika – muslimana koji je klanjao i postio, pohodio je idžamije i klanjao džematile i vjerujem da je u duši bio vjernik do smrti. Stoga mi je žao što mu nije klanjana dženaza.

Neka mu Allah dželešanuhu oprosti grijehe, a nagradi ga za dobra djela.

Amin!

(Zapisano 29.12.1971)

 
Mešina priča
Subota, 24 Kolovoz 2019 09:40

 

MerajaJučer avlija, danas meraja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Moševačke mahala i njene avlije rasute uz puteve koji su povezivali Moševac i susjedna sela sa ostatkom svijeta, bile su ukrasi i špiglo (psiha) života u prošlim vremenima.

Mahale i avlije bile su ograđene tarabama i drvenim ogradama (koljem i vrljikama). U tim ogradama i u avlijama su tipične bosanske, muslimanske kuće, hambari, koševi, pojate, sušare, kolare, kokošinjci, zahodi, a kuće su pretežno bile pokrivene šindrom. Pa kada bi ih gledao sa neke visine, ličile su na pečurke.

Jednu takvu avliju najduže je imao naš komšija, majstor Salkan. Njegova avlija imala je najljepš kuću, a jako lijepe su bile štale i hambari. Sve je to napravio i održavao vrijedni majstor Salkan. Sam je napravio i postavio prelijepu ogradu od resanih i našiljenih taraba.

Nije pretjerivanje kad se kaže da je Salkan bio nadaleko poznati majstor. Tada su za takve majstore govorili dunđer – majstori, (univerzalni majstori). Radio je kao pčela, od jutra do mraka, kako sebi tako i drugima.

Salkan je često odlazio i u okolna sela da radi majstorske poslove. Ustajao je u ranu zoru da bi na svog sitnog konjića Zekana stavljao samar sa bisagama u kojima je bio njegov halat. Kući se vraćao kasno, ili nakon par dana. Bio je dobro plaćen, pa je u to vrijeme bio jedan od imućnijih ljudi u Moševcu.

Pored pravljenja svih vrsta objekata (zgrada) majstor Salkan je pravio i sve pribore i alatke, koje su se mogle napraviti od drveta. Što su mu oči vidjele ruke su mu napravile. Uz to, bio je radoznao i kreativan.

Posebna majstorija mu je bila praviti stupe i torkulje za lupanje i cijeđenje voća. Sjećam se dobro da je pravio i stupe za lupanje lana, a koje su bile korištene u Delića mahali.

Pravio je Salkan i volovska kola, sahone koje su mogli vući i konji i volovi, kao i jarmove, teljuge, vangire, ralice, brnače, civare, korita, kace, parijence, sinije, pole, načve, klupe, sećije, skemlije, prele, vile, rogulje, grablje, drške za lopate, trnokope, krampove, motike, sjekire, kose, grablje, za malu djecu bešike i dubke...

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search