LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Ljudi moji - je li ovo moguće??? Koja bahata drskost četničkih razbojnika!
Četvrtak, 13 Prosinac 2018 12:18

 

DubrovnikTrebinjci optužili Dubrovčane za ratne strahote i obilježili 27 godina od “agresije na njihovu opštinu”; U Gradu se digli na noge zbog ove opasne povijesne krivotvorine i traže ispriku

Bruno Lucić

Sami smo svjedoci ratnih događanja u Dubrovniku i okolici.

Njihova cijela povijest je iskrivljena, pa tako i ovo – okrenuli su u Trebinju pilu naopako – prikazuju se kao žrtve. Svi znamo gdje su ti njihovi topovi bili okrenuti, svi znamo gdje su im poginuli ljudi na Brgatu, gdje su im ljudi poginuli na Osojniku, na ulazu u Čepikuće, na Debelom brijegu, tako da ne bih komentirao ništa više od toga - daleko im kuća od naše - osvrnuo se predsjednik dubrovačke Udruge Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Ivo Lučić na reakcije službene trebinjske vlasti koja je nedavno obilježila "27 godina od hrvatske agresije na opštinu Trebinje".

Na takvu skandaloznu interpretaciju povijesti upozorio je Drago Marković iz Ureda za odnose s javnošću HSP-a, zgrožen što je vlast Trebinja obilježila nepostojeći "jubilej":

- Radi se o izvrtanju povijesnih činjenica, dosad neviđenih. Spominje se u vijestima o tome događaju kako su službene vlasti Trebinja to obilježile, odale počast poginulima i najavile održavanje “historijskog časa” za svu školsku djecu na području općine Trebinje. Dakle, sinkronizirano će raditi na daljnjem prenošenju laži i neistina na mlađe generacije, trovati njihov um i pripremati za neki novi juriš na hrvatski Dubrovnik -negoduju pravaši.

- Umjesto da se ispričaju svakom Dubrovčaninu i svakom kamenu koji su razbili i uništili, ispričaju za sve poginule, ranjene, protjerane, uništene objekte svjetskog značenja, oni pričaju o “agresiji na Trebinje”!

Pa jesu li oni normalni? Ono što HSP zabrinjava je prešućivanje ovakvih ordinarnih laži, krivotvorina, podvala i smicalica koje ovi sljedbenici kamiondžije Vučurevića uporno gebelsovski ponavljaju. Na svaku ovakvu budalaštinu, koja nama nekada na prvi pogled izgleda smiješno i žalosno jer mi znamo što je bilo, mora se reagirati – ističu u HSP-u i smatraju kako će se bez suvisle i odlučne reakcije dubrovačkih vlasti, kao i vlasti Dubrovačko-neretvanske županije i one na nacionalnoj razini ovaj igrokaz u Trebinju nastaviti, a sljedbenici kamiondžije Vučureviće će to prihvatiti kao istinu.

Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković odlučan je u traženju isprike za dubrovačka stradanja od Trebinja, što je ponovio u više javnih istupa:

- Naš Grad u Domovinskom ratu pretrpio je ogromnu štetu i strahote koje su došle upravo od Trebinja. Za to se još nitko nije ispričao, ni građanima ni obiteljima žrtava palih branitelja, a ni dubrovačkim braniteljima – odrješit je bio Franković.

(Zahvaljujem se prijatelju iz Crne Gore koji mi je poslao link za ovaj tekst koji prenosim iz Slobodne Dalmacije.)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 12 Prosinac 2018 15:19

 

VratnikRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (47)

Nadan Filipović

Konačno ide da vidi majku

I zaista, Hamzalija je održao obećanje. Uspio je nekako doći do prezauzetog druga Obrena, borca i ratnog invalida, koji je, iako bez noge koju je “zamijenila” solidna drvena proteza, entuzijastički davao sve od sebe da ciglana svakog mjeseca premašuje norme. Obnova je, a u obnovi je cigla na prvom mjestu po potrebama.

Hamzalija mu je rekao o čemu se i o kome se radi. Kao grupovođa je nahvalio Rušida kao jednog od najboljih “civaraša” koji daje sve od sebe za prebačaj norme. Zamolio je Obrena može li dopustiti da Rušid jedno popodne, negdje oko četiri, ode samo do matere koju, eto, nije vidjeo pune četiri godine. Vratio bi se u baraku na spavanje oko devet.

Obren najprije nije htio p tome ni razgovarati, ali ga je Hamzalija na kraju ipak skolio.

-A šta ako utekne? Ja ću odgovarati pred drugovima iz OZN-e. On je na reverse kod mene, na ciglani, do daljnjega.

-Neće on uteć', bolan ne bio Obrene. Njega je OZN-a tri puta provjerila. Nema razloga za bježanje.

-Šta ja znam šta u njegovoj tintari čuči? Ako utekne nećeš ti odgovarati, već ja.

-Morel' 'vako? Ja ću s njim ići do njegove kuće i s njim se vratit'. Ako meni utekne ja preuzimam punu odgovornost.

-Hajde ti to meni lijepo napiši. Od pet poslije podne, do devet naveče. Napiši da ti preuzimaš odgovornost. I potpiši.

Hamzalija napisa u jednu Obrenovu bilježnicu sve što je ovaj zahtjevao i potpisa.

-Vratiš li se bez zarobljenika ili ako se vratite poslije devet, zovem OZN-u.

-Pekje druže Obrene. Hvala ti.

Odmah otrča do barake i nađe Rušida. Kad mu je rekao da sutra idu da on vidi mater Rušidu pođoše suze na oči.

-Hade, ne plači tude k'o jedinica mlada kad se od matere rastaje i odlazi u muževu kuću u njegovo daleko selo. Daj, nemoj se pekmezit'. Sutra da me čekaš pred barakom malo prije pet.

Rušid obrisa suze i sjede na pod doksata. Zapališe.  

I bi tako. Umio se, počešljao se, a od jednog kolege iz barake posudio bluzu jer je njegova bila sva dronjava. Đe će pred mater u dronjcima. Hamzalija je došao nešto prije pet. Krenuli su prema kapiji, odnosno rampi pred kapijom. Dežurni je znao da je Obren dozvolio zarobljeniku Rušidu Hadžiću da obiđe mater, ali je ipak od Hamzalije zatražio da se potpiše u uredovnu kapijsku knjigu, te da uz potpis napiše vrijeme izlaska. Pet sati i pet minuta.

Žurno su krenuli jer je valjalo “tabanića fijakerom” do Baruthane i nazad da budu prije pola devet u krugu ciglane. Prešli su Koševski potok, a Rušid reče da će on odrediti najbolju kraticu. Hamzalija se složio jer nije ni imao pojma gdje je mahala Baruthana. On je imao kućicu na dnu Kovačića. Rušid nametnuo tempo, grabi brzim koracima.

-Ohani mrven Rušide, bolan ne bio. Pa nisam vila da mogu letjet'. Polakše, de polakše. Star sam ja. More me još srce spucat'. Evo, jedva dišem k'o da mi je duša u nosu.

-Dobro Hamzalija. Izvini. Usporiću.

Presjekli su preko Koševa, pa Bjelava, kraticama do Kovača, uslijedio je Vratnik, Sedrenik, preko Đulbašće do Škaljinog sokaka, a onda poprijeko do Baruthane. Rušid je ponovo počeo maltene trčati, pa ga Hamzalija opet zamoli da uspori. Nije ga mogao pratiti i bio je već u goloj vodi. Sjede na jedan kamen da se malo odmori.

-Moja je kuća jedno petsto metara ispod džamije na Hladivodama. Još malo, pa ću ti pokazat' moju kuću. Jesil ohan'o?

-Ama nisam, al' ne mogu ne ići dalje kad vidim kol'ka tebe želja materi vuče. Hajmo, samo polakše, ohani mrven, svega ti.

Nije prošlo ni pet minuta, a Rušid povika: “Hamzalija, Hamzalija… eno krova od moje kuće. Sad' je lakše, spušćamo se niza stranu.

Izašli su na cestu stotinjak metara niže kuće. Učas su se našli pred avlijskom kapijom. Rušid se iznenadi. Kuća taze ošerbećena. Bijeli se kao snijeg. Vidje da su i neki kolci iz ograde zamijenjeni. Nešto ga štrecnu i pogleda prema vrhu bašće. Pođe da otvori kapiju, ali ona ni makac.

-Mati, mati, evo sam se vratio…. matiiiii! – glasno je dozivao.

-Hamzalija, ti pričekaj ovde, a ja ću preskočit' ogradu. Jamda je mati zakunjala pa ne čuje. Uvijek je ona imala običaj pomrven zakunjat' na sećiji.

Preskoči ogradu i krenu prema ulaznim vratima. Ona se otvoriše i na njima se pojavi krupan, stariji čovjek.

-Đe si se ti momče tako zaobad'o da tuđe ograde preskačeš? Vrati se nazad, a ja ću otključat' kapiju.

Zbunjeni Rušid ponovo lahko preskoči ogradu i stade pored Hamzalije.

(nastavlja se)

 
Obavijest iz AUBHA
Utorak, 11 Prosinac 2018 12:14

 

Matursko veceBosanska mladost u Melbournu – Matursko veče, uspjeh koji obećava

Obavijest o maturskoj večeri nam je poslala gospođa Aida Haverić kojoj se zahvaljujemo

Trend negiranja gotovo svega što miriše na Bosnu i Hercegovinu, uključujući i bosanski jezik, nije spriječio ni pokolebao bh. građane u Australiji da svečano obilježe kraj još jedne školske godine. Vec 13 godina zaredom, Udruženje nastavnika u Melbournu organizuje maturske večeri za đake koji uče bosanski jezik od 1-12. razreda, tj. u osnovnoj i srednjoj školi. 

Ovogodišnja svečanost održana je u subotu 8. decembra u prepunoj sali hotela Mantra Bell City, uz učešće učenika iz tri državne škole u kojima se u sklopu redovne nastave izučava bosanski jezik, kultura i tradicija. Na kraju školovanja, tj u 12. razredu, učenici polažu usmeni i pismeni ispit, a dobijene ocjene ulaze u ukupan prosjek.

Sead Omerović, predsjednik Udruženja nastavnika bosanskog jezika u Viktoriji, osvrnuo se na značaj učenja jezika, te sažeto prikazao rad škole u zadnjih 25 godina. 

Putem video linka, poseban ton svečanosti dao je Mirza Hajrić, ambasador Bosne i Hercegovine u Australiji, koji je pohvalio učenike, njihove roditelje i nastavnike, odajući im priznanje za izuzetne napore u čuvanju veza sa domovinom. I Ed Husić, član parlamenta Australije porijeklom iz Bosne i Hercegovine, takodjer je čestitao maturantima na velikom uspjehu.

Joe Tošić, pomoćnik direktora u Victorian School of Languages, uručio je nagrade najboljim učenicima koji su prošle godine dobili odlične rezultate. Jedna od dobitnica priznanja, Natasha Vujmilović, podijelila je svoje iskustvo iz “Bosanske škole” te pozvala druge učenike da se upišu i redovno pohađaju nastavu.

Oda ljubavi“ Aiše Hadžiahmetović, prof. bosanskog jezika i književnosti, “Boje prijateljstva“, Zapis o zemlji“, On meni nema Bosne“, “Zapjevala sojka ptica“, “Zemlja Bosna“, nastup  folklorne grupe Dukat“ samo su neke od tačaka od kojih su zatrperila srca svih prisutnih.

Kulminacija večeri i najsvečaniji dio programa bila je podjela diploma i poklona ovogodišnjim maturantima. A onda se sedamnaest ponosnih i prelijepih momaka i djevojaka opustilo uz ples, muziku i pjesmu. Nastavnice Belma Geljić i Sada Makaš zaslužuju sve pohvale jer su pored obaveznog nastavnog plana maturantima prenijele i dio ljubavi prema domovini Bosni i Hercegovini. Istovremeno, sa nižim uzrastom radile su Amela Grebović-Ademi, Arnela Đug, Fatma Hodžić, Aiša Hadžiahmetović i Nidžara Čolić.

Ovakav uspjeh nemoguće je zamisliti bez zajedničkog rada Udruženja nastavnika u Melbournu, zatim roditelja, bh. klubova i organizacija, sponzora, medija na bosanskom jeziku i Ambasade BiH u Canberri.

Na kraju, podsjećamo da se upis učenika u novu školsku godinu vrši putem interneta na www.vsl.vic.edu.au

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Ponedjeljak, 10 Prosinac 2018 10:01

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (2)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Etničko čišćenje i genocid – odavno planirane metode nacionalističkih ideologija

Uzorci tih brojnih ratova, etničkih čišćenja i genocida na Balkanu nisu bili, kako su neki zapadni mediji spekulirali devedesetih, spontani izljevi divlje etničke i vjerske mržnje usađene u mentalitete naroda evropske periferije - mržnje koju je mogla samo najtvrđa komunistička diktatura obuzdavati. Radi se naime o etničkom čišćenju, genocidu i represiji nad manjinama kao odavno zamišljenim, planiranim i uvježbanim metodama etnocentričnih i klerikalno-sektaških nacionalističkih ideologija i njihovih državnih projekata. Jedine nenasilne alternative etničkom čišćenju bile su im asimilacije i vjerske konverzije ili razmjene teritorija i stanovništva između susjednih država koje se tako zatvaraju svaka u svojevrsnu naciju-sektu. Prepreke ostvarenju ovakvih projekata bile su panslavenske integracijske ideologije ali i karakteristike prostora na kojem je bila vjekovima formirana pluralistička struktura mješovitih zajednica. Jedna od tih integracijskih ideologija iznjedrila je Jugoslaviju.

Ukratko, SFRJ nije iznenada propala usred kaotičnog kolapsa komunizma zbog svojih sistemskih defekata i erupcije etničke i vjerske mržnje koju je komunistička diktatura tek uspavala. Nego je uništena kroz petnaestogodišnju krizu zaključenu ratovima i to ne zato što je bila komunistička i autoritarna nego jer je bila zajednička, multietnička i pluralna, a uništili su je etnički separatisti koji su svi imali autoritarne ambicije i priželjkivali neliberalne države. Zapadni Balkan devedesetih poharale su etno-sektaške nacionalističke kontrarevolucije. One su uništile cijelu jednu civilizaciju, a ne samo baštinu antifašizma i socijalističke modernizacije. Rastrgali su društveno tkivo multietničkih regija i gradova, rastavili etnički miješane obitelji, sravnili sa zemljom vjerske i druge simbole mrskih kultura, palili knjige i knjižnice i dizali u zrak spomenike antifašističkoj borbi i zajedničkoj državi.

Nove su države pobjednici prikazali kao uskrsnuće srednjovjekovnih etničkih kraljevstava pa stoga tobože „prirodne“ nasuprot „vještačkoj“ Jugoslaviji. U zbilji su te postjugoslavenske etničke nacije bile hibridi i tvorevine recentne povijesti kao i uvijek kombinacijom međunarodnog menadžmenta zaostalih naroda  i domaćih nacionalističkih pokreta. Stoga su bile i jesu vještačke koliko i Jugoslavija, ako ne i vještačkije od nje. Takvih država i nacija nikad tu prije nije bilo niti postoji bilo kakav kontinuitet s bilo čime osim sa kvislinškim režimima iz Drugog svjetskog rata i protujugoslavenskom hladnoratovskom emigracijom. Na Balkanu se tako od devedesetih naizgled ponovila povijest Drugog svjetskog rata ali kako se povijest ne ponavlja, onda jedna igra analogija i kontrasta: Njemačka bez Trećeg Rajha ali s EU kojom dominira, gospodar je kvislinških državica i okupiranih teritorija na Balkanu gdje ovaj put nema domaćeg antifašističkog pokreta, ni partizana ni komunista.

Glavna je antifašistička sila u Evropi danas upravo ta Njemačka (barem je to još bila u trenutku nastanka ovog teksta) kojoj imamo zahvaliti što razni neofašistički režimi u Istočnoj Evropi ne smiju voditi ratove, zavoditi teror i diktature, otvarati koncentracijske logore i provoditi teže kriminalne i genocidne aktivnosti ali never say never nadaju se oni.  Recentni se karakter i lažno pozivanje na dugu tradiciju postjugoslavenskih etničkih država najbolje očituje u njihovim novim državno-nacionalnim ideologijama u kojima se tek reda radi navodi davna povijest i izmišljaju kontinuiteti ali se naglasak u konstrukciji i implementaciji novih identiteta stavlja na modernu revidiranu i mitologiziranu povijest, posebno Drugog svjetskog rata, Hladnog rata i Balkanskih ratova devedesetih.

Naslijeđe imperijalnih osvajanja, migracija i vjerskih konverzija na Balkanu proizvelo je mozaik regija, provincija, kultura i društvenih struktura koje je bilo nemoguće restrukturirati u etnkonfesionalno homogene nacionalne države bez ratova, genocida i etničkog čišćenja. Integracije u veću nacionalnu državu nametnule su se ne samo kao izbjegavanje tog najgoreg genocidnog scenarija, nego i kao imitacija povijesnog iskustva stvaranja nacija u Zapadnoj Evropi, te racionalno rješenje za očuvanje političke suverenosti, ekonomski razvoj, i izlazak iz zaostalosti tog najsiromašnijeg dijela Evrope.

Naravno, uvijek su ambicije pojedinih napose većih etničkih nacionalizama hranile fantazije o ujedinjenu cijelog tog prostora pod baš tim jednim samoproglašenim izabranim narodom, što bi opet vodilo u rat, etnička čišćenja i destrukciju. Nasuprot tim ekstremnima relativno kratkoročnog utjecaja, razni integracijski panslavizmi bili su kroz dvjesto godina nacionalizma na Balkanu trajniji i utjecajniji od  etničkih separatizama. Ovi potonji, kao ideologije unutarnjeg razdora i destrukcije i tako prirodni saveznici tuđinskih imperijalizama, dobili bi šansu u izuzetnim povijesnim turbulencijama kad nije bilo mnogo vremena za debate i razumna rješenja. Takav je primjer Drugi svjetski rat i nacifašistička okupacija koja je tako uposlila domaće snage na bratoubilačkom poslu umjesto da iscrpljuje resurse ambicioznih okupatora svijeta. Takav je sličan povijesni moment bio i kraj Hladnog rata i kolaps komunizma. Tada su zapadni pobjednici glorificirali religijske i etničke resurse kao antikomunističke snage što je legitimiralo balkanske tribalizme i klerikalizme prikazujući ih faktorima progresivnih promjena iako to oni nisu nikad bili niti to mogu biti, a kakvi su, ubrzo su pokazali u ratovima devedesetih.

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portal. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(nastavlja se)

 
Osvrt Velibora Petkovića
Subota, 08 Prosinac 2018 15:22

 

Mozak Rubikova kockaMentol k'o bombona

Velibor Petković, Beograd

Nedavno sam doživeo neku vrstu negativnog prosvetljenja: shvatio sam da sam beznadežno glup. Povod za ovaj duboki uvid bila je serija događaja iz kojih sam izlazio kao poražen i ponižen, ukratko kao gubitnik. Baš kao u onom apsurdnom vicu u kome žena, razočarana u svog životnog saputnika, odluči da mu tresne istinu u lice: “Budalo jedna! Ti si tolika budala da bi i na svetskom prvenstvu budala zauzeo drugo mesto!“ On se, jadnik, pokunji i zamisli, a onda usudi da pita: “Zašto drugo?“

Žena ga prezrivo pogleda i lakonski mu zakuca nokaut: “Zato što si budala!“

Upravo tako se i ja osećam, kao učesnik takmičenja seoskih luda Evroazije koji se vraća kući bez medalje. Idiotski bleskast kao junak filma „Ljubav i smrt“ Vudija Alena koji se ne snalazi u vremenima Napoleonove najezde na Rusiju, ni u ljubavi ni u ratu. Moja glupost nikome nije zanimljiva, pa ni meni samom. Što bi rekao jedan od braće Marks (a nije Karl):
“Nikada ne bih pristao da budem član kluba koji prima takve kao što sam ja!“

Samosvest od koje klecaju kolena i čoveku dođe da zaplače, ali takav patos je nedostojan nas koji živimo u kućama sa zemljanim podom. Sirotinja nema prava na patetiku, to je privilegija viših klasa. I Veliki Getsbi morao je da se materijalno uzdigne pre nego što je njegova ljubavna patnja zaslužila da se literarno obradi. A kasnije filmski razrađuje, dograđuje i razgrađuje. Ako si samo skot, a nisi Ficdžerald, onda je bolje da ćutiš. Da mučiš ili eventualno mučeš.

U čemu je srž, tačnije – koštica problema? U spoznaji da sam više od pola veka bio ubeđen da sam natprosečno inteligentan i da nisam iskoristio ni polovinu svojih potencijala. Društvene prilike i sopstvena inertnost učinile su da svet ne sazna kakav sam ja genije. Iz Kenije. Nije to bila dobrovoljna odluka, poput one koju je doneo čudotvorac iz jedne priče ruskog avangardnog pisca Danila Harmsa. On je shvatio da bi činjenje čuda bilo izdaja najdubljeg čudotvorstva i zato je odlučio da živi skromno i neprimetno. Izbacuju ga jednog dana s posla, a on bi mogao samo da pucne prstima i reši taj problem, ali neće. To je suviše jeftin trik! Posle nekog vremena izbacuju ga i iz stana zbog neplaćene kirije, ali on ni tada ne reaguje, da ne bi privlačio pažnju. Žena ga napušta, deca beže od njega, a zatim i svi prijatelji, a čudotvorac ne čini baš ništa – sve zbog odluke da ne omalovaži svet čudotvorstva time što bi ih srozao na nivo mađioničarskih trikova.

Odlazi iz grada, luta po nedođiji i nalazi neku napuštenu kućicu na obodu šume. Tu se useljava i počinje da preživljava berući pečurke i razne bobice. Koliko je godina tako usamljen proživeo, više nikome nije ni bitno. Ni čovečanstvu ni njemu. Uglavnom, najveći čudotvorac svih vremena na ovoj planeti živeo je i umro među nama, a da nikada nije učinio ni jedno jedino, makar malecko čudo. Tako niko nikada nije ni saznao kakvog smo čudotvorca imali i izgubili.

Uljuljkan u laž da sam i ja takva nekakva vrsta čudotvorca, posle nekoliko životnih nokdauna uspeo sam da se otreznim „Ljudi, pa ja sam zapravo glup! Sve što sam postigao daleko prevazilazi i moju pamet i sve moje preostale sposobnosti!“ Trebalo bi da me je to obradovalo, ali nije. Osetio sam se poraženo, kao drugoligaški klub koji je jednom igrao u prvoj i na tome gradio svoje nerealne ambicije i lude snove o Ligi šampiona.

Počeo sam da preispitujem ceo svoj život i ne samo što mi je bilo dosadno, nego nije dalo ni bogzna kakve rezultate: ličnost se formira u ranoj mladosti, a kada su počeli ratovi u kojima se raspala Jugoslavija bio sam uveliko sazreo, barem po izvodu iz matične knjige rođenih. Bombardovanje Srbije i Niša dočekao sam kao glavonja porodice, muž i otac, tako da sve ove mirnodopske političko-ekonomske i kulturno-sportske krize ne bi trebalo da me dotiču. A ipak nije tako, potresaju me kao da sam duševno trusno područje.

Spoznaja sopstvene gluposti učinila me je mudrijim: odlučio sam da pitam one koji su stvarno mladi, rođeni uniformisanih i ratnih devedesetih godina, kako oni vide naše kolektivno mentalno zdravlje i šta prognoziraju. Za nas starije, stvar je pankerski prosta – „NO FUTURE“ ili što reče glumac Zijah Sokolović u jednom intervjuu, na pitanje kako vidi svoju budućnost: „Na groblju, naravno!“

Iskoristio sam privilegiju što volonterski držim vežbe studentima četvrte godine novinarstva na Filozofskom fakultetu u Nišu i pitao ih za junačko mentalno zdravlje nacije. Evo nekih odgovora koje sam dobio, prednost imaju dame, najpre koleginica Tatjana Đukić: „Generalizacija, iako nezahvalna, neizbežna je kada se govori o kolektivitetu kao što je nacija, njenim karakteristikama i ustaljenim oblicima ponašanja. Nacija je ekskluzivna kategorija, odnosno, pripadanjem jednoj isključujete se iz pripadanja bilo kojoj drugoj, što automatski stvara određenu dozu, nekada čak i zdravog, animoziteta prema pripadnicima drugih nacionalnosti.

Jačanje kolektivnog identiteta izraženo je u periodima društvenih kriza, pa je tako sasvim razumljivo zašto je Srbija plodno tle za rast i bogati razvoj pojava kao što su etnocentrizam (precenjivanje i idealizovanje pripadnika sopstvenog naciona), šovinizam i nacionalizam. Pojave, čiji ekstremni slučajevi koje neretko srećemo, predstavljaju suštinsku pretnju demokratiji, toleranciji, slobodi i zdravoj svesti.

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Petak, 07 Prosinac 2018 08:49

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (2)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Etničko čišćenje i genocid – odavno planirane metode nacionalističkih ideologija

Uzorci tih brojnih ratova, etničkih čišćenja i genocida na Balkanu nisu bili, kako su neki zapadni mediji spekulirali devedesetih, spontani izljevi divlje etničke i vjerske mržnje usađene u mentalitete naroda evropske periferije - mržnje koju je mogla samo najtvrđa komunistička diktatura obuzdavati. Radi se naime o etničkom čišćenju, genocidu i represiji nad manjinama kao odavno zamišljenim, planiranim i uvježbanim metodama etnocentričnih i klerikalno-sektaških nacionalističkih ideologija i njihovih državnih projekata. Jedine nenasilne alternative etničkom čišćenju bile su im asimilacije i vjerske konverzije ili razmjene teritorija i stanovništva između susjednih država koje se tako zatvaraju svaka u svojevrsnu naciju-sektu. Prepreke ostvarenju ovakvih projekata bile su panslavenske integracijske ideologije ali i karakteristike prostora na kojem je bila vjekovima formirana pluralistička struktura mješovitih zajednica. Jedna od tih integracijskih ideologija iznjedrila je Jugoslaviju.

Ukratko, SFRJ nije iznenada propala usred kaotičnog kolapsa komunizma zbog svojih sistemskih defekata i erupcije etničke i vjerske mržnje koju je komunistička diktatura tek uspavala. Nego je uništena kroz petnaestogodišnju krizu zaključenu ratovima i to ne zato što je bila komunistička i autoritarna nego jer je bila zajednička, multietnička i pluralna, a uništili su je etnički separatisti koji su svi imali autoritarne ambicije i priželjkivali neliberalne države. Zapadni Balkan devedesetih poharale su etno-sektaške nacionalističke kontrarevolucije. One su uništile cijelu jednu civilizaciju, a ne samo baštinu antifašizma i socijalističke modernizacije. Rastrgali su društveno tkivo multietničkih regija i gradova, rastavili etnički miješane obitelji, sravnili sa zemljom vjerske i druge simbole mrskih kultura, palili knjige i knjižnice i dizali u zrak spomenike antifašističkoj borbi i zajedničkoj državi. Nove su države pobjednici prikazali kao uskrsnuće srednjovjekovnih etničkih kraljevstava pa stoga tobože „prirodne“ nasuprot „vještačkoj“ Jugoslaviji. U zbilji su te postjugoslavenske etničke nacije bile hibridi i tvorevine recentne povijesti kao i uvijek kombinacijom međunarodnog menadžmenta zaostalih naroda  i domaćih nacionalističkih pokreta. Stoga su bile i jesu vještačke koliko i Jugoslavija, ako ne i vještačkije od nje. Takvih država i nacija nikad tu prije nije bilo niti postoji bilo kakav kontinuitet s bilo čime osim sa kvislinškim režimima iz Drugog svjetskog rata i protujugoslavenskom hladnoratovskom emigracijom. Na Balkanu se tako od devedesetih naizgled ponovila povijest Drugog svjetskog rata ali kako se povijest ne ponavlja, onda jedna igra analogija i kontrasta: Njemačka bez Trećeg Rajha ali s EU kojom dominira, gospodar je kvislinških državica i okupiranih teritorija na Balkanu gdje ovaj put nema domaćeg antifašističkog pokreta, ni partizana ni komunista. Glavna je antifašistička sila u Evropi danas upravo ta Njemačka (barem je to još bila u trenutku nastanka ovog teksta) kojoj imamo zahvaliti što razni neofašistički režimi u Istočnoj Evropi ne smiju voditi ratove, zavoditi teror i diktature, otvarati koncentracijske logore i provoditi teže kriminalne i genocidne aktivnosti ali never say never nadaju se oni.  Recentni se karakter i lažno pozivanje na dugu tradiciju postjugoslavenskih etničkih država najbolje očituje u njihovim novim državno-nacionalnim ideologijama u kojima se tek reda radi navodi davna povijest i izmišljaju kontinuiteti ali se naglasak u konstrukciji i implementaciji novih identiteta stavlja na modernu revidiranu i mitologiziranu povijest, posebno Drugog svjetskog rata, Hladnog rata i Balkanskih ratova devedesetih.

Naslijeđe imperijalnih osvajanja, migracija i vjerskih konverzija na Balkanu proizvelo je mozaik regija, provincija, kultura i društvenih struktura koje je bilo nemoguće restrukturirati u etnkonfesionalno homogene nacionalne države bez ratova, genocida i etničkog čišćenja. Integracije u veću nacionalnu državu nametnule su se ne samo kao izbjegavanje tog najgoreg genocidnog scenarija, nego i kao imitacija povijesnog iskustva stvaranja nacija u Zapadnoj Evropi, te racionalno rješenje za očuvanje političke suverenosti, ekonomski razvoj, i izlazak iz zaostalosti tog najsiromašnijeg dijela Evrope.

Naravno, uvijek su ambicije pojedinih napose većih etničkih nacionalizama hranile fantazije o ujedinjenu cijelog tog prostora pod baš tim jednim samoproglašenim izabranim narodom, što bi opet vodilo u rat, etnička čišćenja i destrukciju. Nasuprot tim ekstremnima relativno kratkoročnog utjecaja, razni integracijski panslavizmi bili su kroz dvjesto godina nacionalizma na Balkanu trajniji i utjecajniji od  etničkih separatizama. Ovi potonji, kao ideologije unutarnjeg razdora i destrukcije i tako prirodni saveznici tuđinskih imperijalizama, dobili bi šansu u izuzetnim povijesnim turbulencijama kad nije bilo mnogo vremena za debate i razumna rješenja. Takav je primjer Drugi svjetski rat i nacifašistička okupacija koja je tako uposlila domaće snage na bratoubilačkom poslu umjesto da iscrpljuje resurse ambicioznih okupatora svijeta. Takav je sličan povijesni moment bio i kraj Hladnog rata i kolaps komunizma. Tada su zapadni pobjednici glorificirali religijske i etničke resurse kao antikomunističke snage što je legitimiralo balkanske tribalizme i klerikalizme prikazujući ih faktorima progresivnih promjena iako to oni nisu nikad bili niti to mogu biti, a kakvi su, ubrzo su pokazali u ratovima devedesetih.

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portala. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(nastavlja se)

 

 
RUŠID - roman u nastavcima
Četvrtak, 06 Prosinac 2018 10:14

 

Braunova ciglanaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (46)

Nadan Filipović

Opet postrojavanje

(Na slici: Stara ciglana Augusta Brauna)

Ujutro ih pozvaše da izađu i narediše da se postroje, rame do ramena. Stajali su tako dvadestak minuta na kiši. Utom se dovezoše dvojica u džipu.

-Skidajte se do pasa. Hajmo, skidaj jakne, košulje i potkošulje. Ruke da ste digli u vis. Svi.

Obilazili su ih i pažljivo pregledali ima li neki od njih utetoviranu krvnu grupu. Rušid je razmišljao – što li nas ponovo skidaju do pasa? Pa još su u Maglaju sviju pregledali i oni koji su imali tetovažu pod pazuhom odavno su mrtvi.

-Aha, ptico lukava! Misliš OZN-u zajebat' i spasit' glavušu! Ha? – dreknu jedan od oznaša.

Izdvojiše iz stroja krupnog čovjeka. Kasnije je Rušid saznao da je taj preko tetovaže pod pazuhom zalijepio neki sloj napravljen od kruha i pljuvačke i tom nevještom kamuflažom “prošao” na pregledu u Maglaju, ali je ovdje uhvaćen.

-Čekajte drugovi, dajte da objasnim…. nisam ja svojom voljom….

-Kuš stoko! OZN-u varat'?! Gon'te ga. Vas trojica. Ti, ti i ti. U trin'esti bataljon s njim!

Odvedoše esesovca koji se do tada uspješno pretvarao da je domobran. Putem su ga nemilosrdno kundacima udarali gdje god su stigli. Esesovac nije ni glasa ispustio. Skrenuli su da zadnjeg hangara. Onda se začuše dva pucnja i Rušid vidje dvojicu kako za noge vuku mrtvog esesovca i bacaju ga na karoseriju jednog kamiona iz kojih je virilo još nekoliko nogu. Svukoše mu čizme i odoše put izlaza.

Ostao je jedno petnaestak dana u logoru na Al'pašinom Polju, a onda su ga, s grupom mlađih zarobljenika, odredili za radove na ciglani koja se nalazila s lijeve strane Koševa. Tu su radili, što se kaže, od zvijezde do zvijezde. Slamao ih je veoma težak rad, ali je sve izdržao. Grupovođa mu je bio jedan stari Hamzalija koji je svoj vijek proveo radeći u toj ciglani. Davno je namirio staž za penziju, ali se nikako nije mogao odlučiti da podnese zahtjev. Bio je dobar prema svim zarobljenicima određenim za prisilni rad, odnosno, kako su ga neki nazivali, jedinim načinom da se barem djelomično iskupiš za sve svoje grijehe koje si u toku rata učinio, i za one znane i one neznane.

Spavali su u barakama u krugu ciglane. Hrana je, mora se priznati, bila dobra i kalorična. Rušid se svidjeo Hamzaliji. Uvečer, nakon cjelodnevnog rada, znali su sjesti na doksat barake, zapaliti i popričati. Hamzalija nije žalio cigarete, a znao mu je često diskretno gurnuti u džep kutiju ili dvije cigareta.

-E moj sinko, ti se bo'me svojoj materi vratio, a moga jedinca Hamde nema pa nema. Osamn'est godina je samo im'o kad uteče i s nekolicinom jarana ode u partizane. Preko Crepoljskog. Bilo je to u jesen 1944-te. Da sam samo u snu usnio na šta se sprema, ma, vez'o bi ga čengelama u mutvak, samo da ga spr'ječim. Ni jedan od trojice, s kojim je kren'o, nije se vratio. A ni on. Eh, grdne rane moje…..

Uzdahnu i povuče duboki dim pa se nage do Rušidova uha i šapnu: “Sva četvorica muslimani. Mnogi naš mladić koji je poletio u partizane nije se vratio. Priča se da su ih onako neiskusne oćerali na Sremski front k'o topovsko meso, pa one koji su te bitke preživjeli poslaše na bezglavi juriš na Rijeku. A možda su ih već na Crepoljskom pokokali partizani i to oni što su do četersčetvrte bili u četnicima, pa kad su uhavizali da im je Draža tropa, preletjeli u partizane. Samo Allah zna šta je bilo, a dugački su i široki njegovi drumovi. Eh….grdne rane moje.”

-Moj Hamzalija, i ja sam se matere poželio da ne možeš ni zamislit'. Da mi je samo zagrlit' i izljubit'. Jedina mi je ona. Nikog više nemam. Bog sami zna kada će nas odavlen pustit' i hoćel' nas ikad pustit'.

-Sabur sine. Strpljen – spašen. Načuo sam da se u avgustu sprema naka amnestija samo za vas koji niste bili u ustašama, jal u Handžar diviziji. Još mjesec dana otprilike je do te amnestije. Kasnije češ lakše disati.

-Ko će to dočekat', moj Hamzalija. Eh, da mi je samo mater makar na minutu vidjet'.

-Ako je to baš tako, upitaću druga Obrena, on je ovde bog i batina, pa ću ga zamoliti da ti dadne jedan dan slobodno, samo da mater vidiš.

-Eh, kad bi mi to omogućio, bio bi ti do kraja života golem dužnik. Ne vjerujem da će dopustit'. Nikom do sada nije dao ni na sat da napusti ciglanu, pa neće ni meni. Umoran sam Hamzalija. Ode ja leć'. Valja sutra civare pune gline do kalupare gurat'.

-Nek' ti je lahka noć sinko. Idi, odmori se. Ja ću ostat' još jednu zažmarit' pa ode' i ja kući.

-I tebi lahka noć Hamzalija. Hvala ti.

(nastavlja se)

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Srijeda, 05 Prosinac 2018 09:17

svejk-2Dobri vojak Švejk (12)

ŠVEJK SLUŽI S FELDKURATOM POLJSKU MISU

Priprave za ubijanje ljudi vršile su se uvijek u ime božje ili uopće u ime nekog tobožnjeg višeg bića koje je čovječanstvo izmislilo i stvorilo u svojoj mašti. Prije nego bi stari Feničani prerezali grlo kakvom zarobljeniku, služili bi jednako svečane službe božje kao i nove generacije, nakon nekoliko tisuća godina prije nego što bi pošle u rat i uništavale neprijatelje ognjem i mačem. Ljudožderi gvinejskih otoka i Polinezije, prije nego svečano proždru svoje zarobljenike ili nepotrebne ljude, kao što su misionari, putnici i agenti različitih trgovačkih poduzeća, ili obične radoznale ljude, prinose prije toga žrtve svojim bogovima i vrše pri tom najrazličitije religiozne obrede. Budući da još do njih nije doprla kultura svećeničke odjeće, oni ukrašuju svoje stražnjice vijencima od šarenog perja šumskih ptica. Prije nego što je sveta inkvizicija spalila svoje žrtve, služila je najsvečanije službe božje, veliku svetu misu s pjevanjem. Pri smaknućima krivaca uvijek sudjeluju svećenici, dodijavajući svojom prisutnošću delinkventu.

U Prusiji je takva bijednika vodio pastor pod sjekiru, u Austriji katolički svećenik do vješala, u Francuskoj pod giljotinu, u Americi svećenik na električnu stolicu, u španjolskoj na stolicu gdje su ga spretnom spravom zadavili, a u Rusiji je bradati pop vodio revolucionare itd. Svagdje su pri tom nosili raspelo kao da hoće reći: „Tebi će samo odsjeći glavu, objesit će te, zadaviti, pustit će u tebe petnaest tisuća volta, ali koliko je ovaj morao pretrpjeti!“ Velika klaonica svjetskoga rata nije mogla biti bez svećeničkog blagoslova. Vojni svećenici svih vojska molili su se i služili su poljske mise za pobjedu one strane koja ih je prehranjivala. Pri pogubljenjima pobunjenih vojnika pojavio bi se svećenik. Pri pogubljenjima čeških legionara mogao si vidjeti svećenika.

Ništa se nije promijenilo od onih vremena kad je razbojnik Vojtjeh, kojega su nazvali svetim, sudjelovao s mačem u jednoj, a s križem u drugoj ruci pri ubijanju i uništavanju baltičkih Slavena. Ljudi su u čitavoj Evropi išli kao stoka na klaonicu, kamo su ih pored mesara careva, kraljeva i drugih moćnika i vojskovođa vodili svećenici svih vjeroispovijesti, blagosiljajući ih i lažno ih zaklinjući na kopnu, u zraku, na moru itd. Dvaput su se služile poljske mise. Prvi put kad je jedinica odlazila na frontu, a drugi put na fronti prije krvavog klanja i ubijanja. Sjećam se da nam je jednom za vrijeme takve poljske mise neki neprijateljski aeroplan spustio bombu baš na poljski oltar, tako da od vojnog svećenika nije ostalo ništa drugo nego nekakve krvave krpe. Kasnije su o njemu pisali kao o mučeniku, dok su naši aeroplani spremali sličnu slavu vojnim svećenicima na drugoj strani. S tim smo mi pravili grdne šale, pa se tako na privremenom križu, na onom mjestu gdje su pokopali posmrtne ostatke vojnog svećenika, pojavio preko noći ovaj nadgrobni natpis: Što može nas zadesit, zadesilo je i tebe, Ti nebo si nam obećavo, dragi, pouzdano, A bomba na te s neba pala baš za svete mise, Pa od tebe osta samo mrlja nenadano.

Švejk je skuhao izvrstan grog, koji nadmašuje grogove starih mornara. Takav grog bi mogli piti gusari osamnaestog stoljeća pa bi bili zadovoljni. Feldkurat Otto Katz bio je oduševljen.

- Gdje ste naučili kuhati ovako fine stvari? - upita Švejka.

- U Bremenu, kad sam prije nekoliko godina putovao po svijetu - odgovori Švejk - a naučio me je neki bećarina mornar, koji je govorio da grog mora biti tako jak da bi čovjek, kada padne u more, mogao preplivati čitav kanal La Manche. Kad popije slabi grog, čovjek se utopi kao štene.

- Poslije takvog groga, moj Švejku, lako ćemo odslužiti poljsku misu - umovao je feldkurat. - Mislim da će biti dobro da prije mise reknem nekoliko oprosnih riječi. Poljska misa nije lakrdija kao garnizonska misa ili kao propovijed onim ništarijama.

-U ovakvom slučaju čovjek mora biti zaista potpuno priseban. Poljski oltar imamo, i to preklopni, pravo džepno izdanje.

- Isuse i Marijo, Švejku - viknu i uhvati se za glavu. - Ala smo mi volovi! Znate li kamo sam spremio taj preklopni poljski oltar? U divan koji smo prodali! -

-Da, to je nesreća, gospodine feldkurate - reče Švejk - ja ga doduše poznajem, toga trgovca starim pokućstvom, no prekjučer sam susreo njegovu gospođu. Rekla mi je da je on u zatvoru zbog nekog ukradenog ormara, a naš divan da je kod nekog učitelja u Vršovicama. Baš je to neprilika s tim poljskim oltarom! Bit će najbolje da popijemo grog pa da ga pođemo tražiti, jer mislim da se bez poljskog oltara ne može služiti misa…

- Fali nam zaista samo taj poljski oltar - reče turobno feldkurat. - Na vježbalištu je već sve pripremljeno. Tesari su već napravili podijum. Monstrancu ćemo posuditi iz Břevnova. Kalež imam ja, ali gdje je on ono… I zamislio se: - Reći ćemo da sam ga izgubio, pa ćemo dobiti sportski pehar od natporučnika Witingera iz sedamdeset pete pukovnije. On se pred nekoliko godina natjecao i osvojio ga za društvo „Sport-Favorit“. Bio je dobar trkač. Pretrčao je četrdeset kilometara na stazi Beč - Mödling za jedan sat i četrdeset osam minuta, kako nam se uvijek hvali. To sam se već s njim jučer dogovorio. Baš sam vol, što sve odlažem za posljednji čas.

-I zašto nisam, budala jedna, pogledao u taj divan?

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Utorak, 04 Prosinac 2018 09:23

 

Vjekoslav PericaO smrti SFRJ – dioptrija Prof.Dr Vjekoslava Perice

SFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (1)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Kao rezultat balkanskih ratova krajem dvadesetog vijeka, uništena je jedna veća evropska država za života popularna i na Istoku i na Zapadu i na njenim ruševinama sklepano sedam manjih država. Od njih Evropu trajno boli glava a podanici tih država masovno ih napuštaju dok preostali izumiru. Sve to tim tvorevinama etničkih čišćenja devedesetih ne smeta da se proglase kompletnim nacijama svaka s posebnim jezikom, državnom religijom i etnički homogeniziranom populacijom, glomaznim vojskama, graničnim prijelazima i carinarnicama na nekad zajedničkom prostoru na koji su se ljudi takvim vjekovima naviknuli. Ove su operacije koštale oko 150.000 ljudskih života, ne računajući još daleko veći broj tjelesnih i duševnih invalida i njihovih obitelji unesrećenih za cijeli život. Uz to je nekoliko milijuna ljudi istjerano iz svojih domova i prisilno raseljeno prema nacrtima nacionalističkih elita s ciljem razbijanja mješovitih multietničkih zajednica i homogenizacije novih država (Iz uvoda južnokorejskom izdanju knjige Vjekoslava Perice „Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama“ koja izlazi u Seulu početkom 2019. u prijevodu Dr. Keunjae Chunga)

Ovih dana, povodom stote godišnjice osnutka zajedničke države južnih Slavena, povjesničari, nostalgičari i istjerivači balkanskih duhova promišljaju povijesna iskustva, lekcije i upotrebe ove povijesti u današnjim regionalnim previranjima. Jugoslavenska je nacionalna država povezala nekoliko evropskih etničkih grupa srodnih po slavenskom porijeklu, jeziku i zajedničkom iskustvu objekata imperijalne hegemonije, ali podijeljenih trima velikim svjetskim religijama i etnocentričnim nacionalnim ideologijama. Jugoslavenski je državno-nacionalni projekt trajao sedam desetljeća pod raznim režimima i u osjetljivoj ravnoteži prekidanoj ratovima. Samo u dvadesetom vijeku bilo je na tom prostoru barem šest većih ratova i tri ciklusa etničkih čišćenja i genocida. U perspektivi moderne svjetske i globalne povijesti, jugoistočna periferija Evrope može se metodološki posve opravdano zanemariti i tako dati više prostora drugim, a ne samo zapadnim regijama i narodima, jer na Balkanu od starogrčkih filozofa i atenske demokracije naovamo ništa svjetski značajno nije postignuto. Osim možda lekcije o zajedničkoj državi južnih Slavena koju bi svaki ambiciozniji kurikulum svjetske povijesti ipak trebao obraditi. Radi se naime o tome kako su se ti mali narodi sa najzaostalije evropske periferije uspjeli nekim čudom trenutačno ujediniti, modernizirati i izvući se iz inferiornosti pred civiliziranim svijetom a potom, opet sve uglavnom zajedničkim snagama, tragično sebe upropastiti.

Kamo sreće da su time pouke s balkanskih prostora iscrpljene, jer nove su lekcije u pripremi. Restrukturiranje država i nacija na zapadnom Balkanu uvijek se barem u zadnjih dvjesto godina događalo u širem kontekstu turbulentnih promjena svjetskih poredaka. Kako ovaj sadašnji svijet nije više isti onaj s kraja Hladnog rata koji je uz domaće faktore skrojio sadašnje post-jugoslavenske aranžmane, niti više postoji ona fantomska „međunarodna zajednica“ o kojoj su Balkanom kružili gorki vicevi za ratova devedesetih, novi svjetski poredak koji se nazire a možda i novi svjetski rat, mogao bi dati priliku Balkanu za nove ratove i nove još bezveznije države od ovih današnjih.

 
Komentari kao simptomi, po svoj prilici neizlječive psihoinfekcije
Ponedjeljak, 03 Prosinac 2018 09:35

 

PolitikaШолтесов амандман – мрља на позитивно о Србији

БРИСЕЛ - Европски парламент је приликом усвајања Резолуције којом је констатован напредак Србије у процесу евроинтеграција усвојио и амандман посланика Игора Шолтеса, којим се признавање геноцида у Сребреници означава као „фундаменталан корак на путу Србије ка чланству у ЕУ”.

Европски парламент је приликом финалног гласања о Резолуцији о Србији усвојио и три од четири усмена амандмана које је словеначки посланик из редова Зелених Игор Шолтес доставио на извештај о Србији.

Поред амандмана којим Шолтес, иначе известилац Европског парламента за Косово, тражи решавање „случаја Савамала” и транспарентност у изградњи хидроелектрана на заштићеним подручјима у Србији, највећу пажњу привукао је амандман који се од Србије и њених званичника тражи признавање геноцида у Сребреници, преноси Танјуг.

Шолтес је у свом амандману изразио жаљење због „поновљеног порицања геноцида у Сребреници од стране неких представника власти Србије”.

Он је овај амандман поднео у последњем тренутку као тзв „усмени амандман”, након интервјуа који је премијерка Србије Ана Брнабић дала новинару Дојче Велеа Тиму Себастијану.

У том интервјуу, премијерка Србије је на поновљена инсистирања новинара на признају геноцида у Сребреници одговорила да „не мисли да је страшан масакр у Сребреници био геноцид”.

„То је био гнусни злочин. Ратни злочин. Нисам поносна на то. То није урађено у име српског народа и Србија не може колективно бити окривљена за оно што се тамо дешавало”, одговорила је премијерка Србије.

(Tekst je prenesen iz beogradske POLITIKE od 29.11.2018)

Komentari “pacijenata”:

 
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 02 Prosinac 2018 09:18

 

Rusevine u MaglajuKrvavi mrak

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

(Na slici: mali dio maglajskih ruševina)

Boli ga glava od rakije - mučenice, a kuk zbog gelera koji je “fasovao” prije nekoliko mjeseci. Za glavobolju je sam kriv, a geler nosi iz prvih dana borbe za „veliku Srbiju“.

Glavobolju je dobio želeći u piću uspostaviti prisnost sa ovim svijetom u kome nanosi samo zlo. Što se više trijeznio bio je bliže zaključku kako je lakše mijenjati svijet, nego s njim postati prisan.

Povremeno bi nakratko izronjavao iz teškog pijanstva kao iz duboke ozrenske šume u čijem je mraku boravio i družio se sa nejasnim nemirom i strahom.

Pogled mu je žmirav i izgubljen, a sjećanje pokidano i dok se bori sa mamurlukom pred sobom vidi kao kroz kišu i maglu „vojvodu“ Stevana, nekadašnjeg razrednog iz „Škole sa praktičnom obukom“ u Maglaju, koji je podigao „kalašnjikov“ i urlao na njega kako bi iz njega istjerao rest alkohola, ali i samrtnički strah.

Ogrnut u sivomaslinastu, već istrockanu bundu vadi iz džepa flašu sa rakijom, a bajonetom reže šarenu slaninu i te komade slaže na panj ispred sebe. Potegnuo je veći gutljaj mučenice ne mareći na urlikanje „vojvode“ Stevana. Podigao je lijevu ruku zasukao rukav kako bi vidio koliko je sati. „Seiko“ koji je strgao sa ruke jednog mladića kojeg je s provodio u dobojski zatvor pokazivao je 20 časova - vrijeme kada su trebali početi granatiranje Maglaja.

„Deder, oderi Ljubiša!“                                                                                                                    

Ljubiša priđe kanafi, a oni njegovi ubaciše stopedesetpeticu u cijev koja je zijevala u ozrenskoj noći. Resko škljocnu zatvarač, a Ljubiša malo zažmirje i mehanički poteže. U noge mu tresnu prazna čahura, a granata zapara nebo naslonjeno na stari grad Maglaj i vrh Ozrena.Ljubiša zajauka od bolova u nogama.

Dok su se oni gore smijali zbog nepažnje pijanog Ljubiše, dole u gradu tresak, dim, prašina, vatra, jauci i dozivanja.

Maglaj miriše na krv, jod i bijelo. Ono malo medicinskog osoblja žurno obilazi ranjene, naredane u hodnicima kao sardine u konzervi. Neki od ranjenih dovikuju: „Daj lijekove za umirenje bolova...!“ Jedan od ranjenika jedva sriče: „Sestro, gdje li je moja noga?“ Neka nena leži zamotana u bjelkastu plahtu i prekrivena starom vojničkom dekom koja je i sama poprimala crvenu boju krvi koja ističe. Ljekar je nakratko otkri, pogleda od glave do pete, pa sestri rukom naišareti da je gotovo.

Krvavi mrak je pokrio Maglaj. Mrak je prolamalo jaukanja i zapomaganja onih u čijim tijelima ostadoše neizvađeni geleri.

A noći nikad kraja!

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • O marihuani i hašišu
    Hello. I have checked your bosnjackooko.com and i see you've got some duplicate content so probably ... Više...
    11.12.18 06:13
    Autor - TillyBig
  • Komentari kao simptomi, po svo...
    Sve ovo, I puno gore po drugim portalima, dolazi I dozira se sa politickog, vojnog I posebno crkveno... Više...
    03.12.18 22:21
    Autor - Zijo
  • Tonijeva priča za subotu
    Tuzna ali literarno lijepa prica. Suglasno tvom zivotnom dobu (koje je istovijetno i moje) u jednom ... Više...
    01.12.18 22:16
    Autor - Zijo
  • Miljenko Jergović o Bosancu
    Ima (H)rvata kojima hrvatska bura ne smeta ali im smeta mirisni bosanski lahor! Nažalost, ima bikova... Više...
    28.11.18 23:03
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Mešina priča za subotu
    Lijepa prica kao i uvijek. Više...
    24.11.18 23:42
    Autor - Heli
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
home search