LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 18 Rujan 2018 15:31

 

Vjesanje MarindvorRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (33)

Početak „deratizacije“ Sarajeva

Nadan Filipović

Ustaše iz Luburićeve “kaznene ekspedicije” su bile razmještene na nekoliko mjesta u Sarajevu, ali ti rekvirirani stanovi i kuće su bili na veoma bliskim udaljenostima. Sam Luburić je za svoj stoižer najprije rekvirao čitavu zgradu u Sokolskoj ulicu broj 10 (današnji FIS), ali se tu zadržao tek pet dana. Lokacija mu se činila nesigurnom pa je za sebe najprije rekvirirao kuću hrvatske obitelji Babunović u Đenetića čikmi, a zatim vilu Folkert (Volkert), odnosno, kako su je Sarajlije u taj vakat nazivale, Berkovića vilu u ulici Skenderija na broju 48 koja je tada bila u vlasništvu Milana Sarića. Navodno je Luburić znao samo prenočiti u kući Babunovića u Đenetića čikmi, a da je glavno stožer njegove “kaznene ekspedicije” ili “deratizacije”, kako je on često znao reći, bio u vili Folkert čiji je podrum, kako je naknadno utvrđeno, bio mjesto strašnih tortura i zvjerskih ubijanja uhapšenika. Od Luburića se nisu micali njegova četvorica “stručnih suradnika” – zapovjednik Stožera ustaški satnik Milan Cigoje, ustaški satnik Ivan Zovko, ustaški poručnik Budak i ustaški zastavnik Babić, Alagi od ranije poznati kao pravi sadisti i krvoloci. Posebno aktivni u Luburićevoj ekipi za “deratizaciju” Sarajeva, odnosno u tzv. Kaznenoj bojni, bile su notorne i od Luburića izabrane ustaške “krupne ribe” iz Jasenovca: Mile Orešković, natporučnik Ante Vrban, zastavnik, izvjesni Barbarić, vodnik, izvjesni Bevanda, vodnik, Modrić, poručnik, Nikola Gadžić, poručnik, neki Buhovac, vodnik, Krešo Majić, natporučnik, Vjekoslav Ile, poručnik, Jenko Maričić, zastavnik, Branko Slijepčević, natporučnik, te Nikola Gagro, vodnik i osoba od Luburićeva največeg povjerenja

Sve u svemu, u stožeru smještenom u vili Folkert bilo je 86 ustaša. Interesantna je činjenica da je za glavara Stožera Luburić nominalno postavio ustaškog pukovnika, dr Muhameda Riđanovića, liječnika iz Mostara, a za glavnog suca Prijekog ratnog vojnog suda je postavio dr Oktavijana Sviježića, tako da je Sviježić, Luburićeva lutka na koncu, k'o biva izricao presude i potpisivao ih, a ne Luburić, koji je, zaboga, u svemu ovom masovnom zločinu trebao da bude “savršeno čistih ruku”.

Onda je Luburić svoje “pacificiranje” Sarajeva započeo gromoglasnim govorima pred odabranom publikom, uglavnom u rekviriranom Gradskom podrumu iza kina Apolo (kasnije kino Romanija) koji je bio obezbjeđen desetinom puškomitraljeza. Ulica Dr Ante Pavelića (kasnije Titova) bila je zabranjena za bilo kakav promet i za pješake. Znao je natjerati na sastanke viđenije sarajevske intelektualce i držati im govore. Tako je 25.2.1945. godine, priredio večeru u Gradskom podrumu, a nazočni su bili predstavnici njemačkih i hrvatskih oružanih snaga, ustaški ministar dr Vjekoslav Vrančić, ustaški vitez Ivica Frković, predstavnici Hrvatskog stožera, Gradskog poglavarstva i svih sarajevskih društava.

Cijeloviti tekst tog govora prenio je sutradan sarajevski ustaški “Novi list”, sa naslovom – “Puškom u ruci obranit ćemo Hrvatsku”. Između ostalog, Luburić je rekao: “Očuvali smo i uredili svoju državu da nam može pozavidjeti mnogi i mnogi narod”. Zatim: “Među ostalim događajima, u zadnje vrijeme zabilježena je još jedna žrtva koju je dala Hercegovina, a to je povlačenje naših oružanih snaga iz Mostara”, ili dalje: “Ima ih koji vide i opasnost za Sarajevo. Ali Sarajevo je bilo hrvatsko i ostaće uvijek hrvatsko. Sarajevo ćemo braniti u Mostaru, na Drini, u Konjicu i gdje god hoćete, itd”.

Prisutni su ostajali nijemi, diskretno su se ispod oka zgledavali i nikad nije bilo nekih pitanja upućenih pukovniku, ali je zato svaki njegov govor ispratio gromoglasan aplauz koji mu je očigledno godio.

 
Slovo Safet-efendije Pozdera
Ponedjeljak, 17 Rujan 2018 21:58

 

Safet Pozder imam iz ProzoraO fenomenu psovanja - prljavština u nama izlazi na jezik

Safet-efendija Pozder, Prozor

Ne tvrdim da ne postoji, ali do sada nisam naišao na ozbiljniju analizu fenomena psovanja na našem podneblju. Tu pojavu mi je nekako najjednostavnije označiti upravo fenomenom jer, s obzirom na lična promišljanja, ali i učestalost ovakve prakse, ne mogu naći podesniju riječ. U nas se, jednostavno, psuje. Psuju i stari i mladi, i ruralni i urbani, i obrazovani i neobrazovani, i ‘vaki i ‘naki. Psuje se na svakom koraku, do te mjere da je psovka mnogima postala uzrečica na koju se sve manje obaziremo.

Asortiman psovki tako je osebujan i raznolik da to ponekad zdrav razum ne umije objasniti niti zdrav stomak može svariti. Čak se ustalila i anegdota kako našim ljudima, raseljenim po cijelom svijetu, nije toliko teško savladati svakojake jezike i uklopiti se u tamošnje sisteme. Sve to oni nekako prelome, ali nam teško pada što se na tim stranjskim jezicima često ne može onako svojski i s dna duše lanut’ kad za to dođe potreba i prilika.

Evidentno je kako i školska djeca, još u najnižim uzrastima, nerijetko psuju, a – svjedočio sam tome u nekoliko navrata – ponekad u tome uživaju ipunu roditeljsku podršku. Slušao sam oca koji ponosito komentira: “Jeste li čuli kako babin sin zna lanut’!?”

Naravno, ni u javnom diskursu ne manjka ovakvog trenda, pa mnogi filmovi, serije i televizijski projekti za svoj uspjeh mogu “zahvaliti” psovci i nizu drugih pogrdnih sadržaja kojima obiluju.

E, sad, otkud u jednom narodu koji nije bio poznat po psovci i priprostom ponašanju ovakav fenomen? Ne znam, ali imam određene teorije koje mogu, a i ne moraju značiti nešto. No, prije toga ću, pomalo sjetno i zaneseno, odlutati u prošlost koja i nije tako davna, a tiče se nas i našeg podneblja.

Odavno nisam tako halapljivo i slasno “progutao” neku knjigu kao što je to bilo minulih dana kada sam čitao dnevnike rahmetli hafiza Hadžimulića. Više od tri decenije bio sam njegov savremenik, a osam godina skoro pa komšija. Sve to vrijeme nije mi se dalo ni da se upoznamo. Kako god, što nije bilo, vjerovatno nije ni trebalo biti. Ipak, čitajući spomenuta djela koja su, zapravo, njegove lične zabilješke što ih je uredno i redovno vodio, upoznao sam ga. Ali, ne samo njega nego i tadašnje Sarajevo i dušu našeg naroda u tom vaktu. Spoznao sam koliko smo nekada cijenili i poštovali učene ljude, učitelje, profesore, hafize, muderrise i, općenito, ljude od nauke, makar i ne bili muslimani. Osjetio sam s koliko se pažnje i uvažavanja odnosilo prema starijima, prema komšijama, prijateljima, a posebno roditeljima i rodbini. Oduševio sam se činjenicom koliko se u taj vakat – riječ je o prvoj polovini prošlog stoljeća – čitalo i zanimalo, ne samo za islamistiku nego i za književnost, historiju, sociologiju... Lično, često sam bio u prilici i sam ustvrditi kako su danas imami kudikamo obrazovaniji i načitaniji negoli ranije. Ipak, vidjevši, recimo, hafizov opus i lepezu pročitanih djela – a on je sve to uredno zabilježio – nikada više to neću ustvrditi.

Posebno me se dojmilo ponašanje omladine, tadašnjih đaka i studenata, odnosno, zašto ne kazati tako, momaka pubertetlija. Čedno ponašanje, stid kakav možemo čitati u pričama poput one o Aliji Lepiru i lijepoj Almasi, ahlak pravih muslimanskih mladića, povjerenje, držanje do date riječi. Spominje hafiz i “bezobraznosti” u tadašnjim mladalačkim razgovorima, ali pri tome misli na bezazlene nestašluke i šale, a nikako priproste riječi ili, gluho bilo, psovke. Nipošto! Čak se od onih kojima bi se, iz ovog ili onog razloga, otela poneka ružna riječ, nalik našim današnjim psovkama, zaziralo kao što se zazire i glava okreće od najveće sramote i pogani ovog svijeta. O tome sam često slušao i od svojih starijih džematlija koji, umjesto bilo kakve riječi, uzdahom izražavaju svoje negodovanje na evidentno odsustvo stida kod današnje omladine. “Kad čovjek izgubi stid i obraz, od njeg’ se svačemu možeš nadati”, govorili bi mi.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 16 Rujan 2018 08:46

 

Skavija i gareciPred životnim izlogom

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada privremeno u Mariboru

Ta knjiga u kojoj je živio moj junak, i na neki način učitelj, ne pripada klasici, niti je obavezna lektira. Stigla je u mojim mladim godinama na valu književnih hitova iz Amerike, ne sjećam se ni naslova, ne bih je znao cijelu prepričati, a niti tom glavnom junaku nisam ime zapamtio. A, eto junak mi “prodao” lekciju koju sam prihvatio i koju znam u vidu priče često ponoviti kad dođem u situaciju da mi kakav ćudoredni prijatelj ili poznanik predlaže savjete tipa:“Prestani bolan pušiti.”

Često slijedi dodatak: “Vidi kako sam ja prestao i to poslije toliko godina” uz obavezni mudri zaključak: “Sve je u glavi i sve je stvar volje”.

“Nemoj to tako, nisi više mlad……. “Eeee, vidjećeš kad ostariš, na um ti više neće padati.”

I onda ja “pozovem” svog junaka i ispričam mu ovu priču.

Živio jednom jedan, radostima života predan čovjek. Umjetnik, uspješan,voljen i cijenjen (malo takvih sam upoznao). Dan mu bio ispunjen obavezama, a noći viskijem, cigarama i ženama. Nije se štedio i uživao je ne pitajući se kakve će posljedice biti. I stoga nije bilo ništa neobično u tome kad se naš junak pred kraj knjige jednom naprosto srušio usred nekog stresnog poslovnog razgovora. Težak udar, totalni kolaps. Oživljavanje, hitna, bolnica. Aparati, infuzije…dolaze njegovi bližnji da pitaju, a on svejednako u komi. Doktori skeptično vrte glavama. Možda se vrati, a možda i ne vrati među žive. I dok je ležao tako, svakog dana u bolnicu dolaze neki buketi cvijeća, neki ljudi i žene, zabrinuti i žele da vide našeg junaka.

Predstojnik bolnice, ugledan i poznat doktor bio je pravi puritanac. U svemu umjeren i odmjeren. U svom životu je praktikovao, a drugima preporičivao i od njih zahtijevao život usklađen sa biblijsko-medicinskim načelima. Budi umjeren u jelu i piću, ne odaji se razvratu, a kako tijelo svaki dan treba to i to, onda jedi ove namirnice, budi aktivan, šetaj, vježbaj…

Kad se naš junak ipak probudio i vratio iz onog tunela u koji smrt kažu vodi mrtve, predstojnik mu došao jedno jutro u vizitu i s njim poveo razgovor. Možda je bio malo i otrovan ljubomorom pred pacijentom koji mu je povjeravao svoj život jer, on takav kakav je, hedonist i razvratnik, a tolike neke nepoznate žene i ljudi ga, ipak, vole. Za razliku od doktora koji vodi svoj smjerni život, a prilično je usamljen.

Pa mu onda doktor govori: “Znate, gospodine, sve što ste mi povjerili o vašem životu je vaša prošlost. A ako mislite i dalje živjeti, morate izbjegavati stresne poslovne situacije, morate paziti šta jedete, rizično je i sa ženama bluditi, a pogotovo ne smijete pušiti i piti. To ni u kom slučaju…”

Dugo je trajao oporavak našeg pacijenta. Mjesecima. Ali, bivalo mu bolje i eto i dana kada ge mogao da napusti bolnicu. Namjerno nije htio nikome javiti da izlazi. Opominjali ga da to i nije baš pametno, ali on tako odlučio.

I, evo na ulici. Gleda život radoznalim, očima punim čežnje i sve mu se čini bajkovito: zaneseni ljudi i žene kojih je puna ulica, olistalo drveće i neki poznati i dragi mirisi…i hoda tako naš junak, pa malo zastajkuje dok u jednom trenutku među obiljem reklama na ugleda njemu dragu i znanu: “Bar.”

 
Mešina priča za subotu
Subota, 15 Rujan 2018 09:47

 

MezarjePriča maglajskog niz Bosnu lahora

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

“Hajje 'ales-salah! Hajje 'ales-salah!” odjekivalo je sa minareta stare Kuršumlije džamije pozivajući ljude na akšam namaz. Muezinov glas se uvlačio u kuće, dućane, miješao se sa klepetom nanula onih skoro zakašnjelih što su pohitili ueti abdest na džamijskoj česmi.

Po staroj čaršiji se osjećao miris halve, vrućih samunčića, lepina, kifli, kadaifa. „Sve isto kao jučer. Potpuno isto“, rekao bi stranac koji je tek dan – dva ovdje. Ali, zar gotovo svaki čovjek koji prođe starom čaršijom ne pogleda gore, prema minaretu, prema jedva vidljivoj silueti muezina koji je usmjerio pogled prema nebu i gradini kao da žali što je tako mali, što ne može da dodirne malo tog beskrajnog plavetnila? Zašto ga gledaju ovako sažaljivim pogledom? Zbog čega?

„Ja znam. Ja znam!“ Prošapta nam tik uz uho vjetrić koji je već od ikindije pirkao maglajskim sokacima i raznosio miris tek rascvetalog jorgovana i preko Bosne u maglajsko široko polje.

-„Hoćete li da vam ispričam nešto?”

-Dobro!

-Imšir mladi meizin, sin je hadži Omera. Čestit, pošten, lica kakva se rijetko u muška može naći, a slavujevog glasa mamio je uzdahe iz djevojačkih srca. Koliko su puta djevojke prolazeći kraj njega zakleptale jače nanulama ne bi li se osvrnuo za njima?! On to kao da i nije primjećivao. Pred očima mu je neprestano lebdio očev lik kako ljutito uzvikuje: „Ili ja, ili ona!“

A ona? Nije bilo ljepše cure u Maglaju. Lice bijelo, da ti se od te silne bjeline vrtilo pred očima pa se pitaš je li to bijeli, nepomični mermer sve dok iz onih garavih joj očiju ne suknu varnice, rumene usnice se nasmiju otkrivajući dva reda najljepših bisera. A obrve?! Ma, da ih je najvještiji slikar htio naslikati ne bi mogao dočarati ljepotu tih, samo bosanskoj ženi svojstvenih obrva. Bila je k'o i sve njene drugarice, i stasom i glasom, a opet, što bi ih više poredio, vidio bi da joj ravne nema. Imala je nešto u onim iskričavim očima, zvonkom smijehu. Pa i kad bi mirno sjedila u bašči, s vezom u rukama, slušajući oca dok je pričao o ratu što je bio sve bliže, Švabo je krenuo na Bosnu, činila se kao uhvaćena golubica u nevidljivom kavezu što nestrpljivo čeka svoj momenat da poleti...!

Srijeda. Pazarni je dan u Maglaju. Pored brojnih prodavaca i još brojnijih mušterija tu su i obavezne Ciganke što do dosađivanja neumorno prose, gledaju u karte, grah, findžan. Ciganka s Čakalovca ogledala na findžan njoj i njenim drugaricama. Ovako joj je rekla: „Ćerko, čudno! Vidim sreću, muškarca, ljubav u ruci nosi, al' i dušmana, sa zmijom mjesto srca ul'jeće među vas. Bolest li je, šta li je?! Da Bog da na hajr izađe, da Bog da“.

Smijale su se cure. Smijale i smijale. I ona se smijala. Ko će povjerovati staroj Ciganki?! Začikavale su jedna drugu, dok je Ciganka gledala Ibrahimovu kćer, klimala glavom i šaputala: „Da Bog da na hajr, da Bog da...da Bog da…”

Jednog dana, baš dok se bavila oko cvijeća, dođe otac, Ibrahim, iz kahvane, ljut k'o akrep. Pa pričaj, pričaj, galami na ženu i čeljad i tek pred akšam se smiri malo.

A šta je bilo?

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 12 Rujan 2018 10:11

 

Ustase u SarajevuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (32)

Polazak na “deratizaciju” crvenog Sarajeva

(na fotografiji: Ustaše u Sarajevu)

Dođe nova 1945-ta godina. Nikakve proslave nije bilo. U logoru je među ustašama zavladale golema nervoza. Dvojica su pokušala dezertirati, ali su uhvaćeni u civilnim odjelima i dovedeni u logor. Jedan je uhvaćen na cesti blizu Bosanske Gradiške, a drugi, mnogo dalje, u Selčini, na periferiji Zagreba. Najprije su dobili teške batine, a sutradan ujutro Luburić je oglasio nastup. Svi logoraši su morali biti prisutni i gledati šta će zadesiti ovu dvojicu balavih ustaša, a ako bi neko od logoraša spustio glavu da ne gleda, ili zatvorio oči, znalo se dobro šta će biti s njim.

Doveli su tu dvojicu na nastup. Jedva su doteturali pred Luburića.

-Šta je pičke jadne?! Vidi, vidi. Usraše, a ne ustaše. I čudim se našim glavešinama zagrebačkim što dopušaju novačenje ovakvih bijednika. Gdje ste krenuli? Haaa…? Ti uskoro pokojniče što se tu klatiš kao notorna pijančina – obrati se jednom što mu je glava bila isprebijana do neprepoznavanja lica – ti lijepo krenuo u Zagreb. Krenuo fakinčina i mislio bit će gemišta, birtija, harmonika i frajlica, zagrebačkih puca? Biće fukanja, haaaa? Ha? Ti bi fukao dok prave ustaše ginu za domovinu?

A ti, isto još stojeći pokojniče – okrenu se drugom – krenuo u Gradišku, pa bi malo do Banja Luke, tamo da akšamlučiš i da se s curama banjolučkim na Vrbasu provodiš? Ha?

Javi se ovaj čije se lice još, kako-tako i moglo prepoznati: “Gospodine pukovniče, točno je da sam krenuo iz logora bez pitanja, ali nisam kanio dezertirati. Saznao sam da mi je majka teško bolesna, da skoro ne zna za sebe, da je na par dana pred smrt, pa mi je valjda neka olakotna okolnost u svem ovom nesporazumu ta moja želja da još jednom vidim majku prije no što premine i ode na drugi svijet. Za nadati se je da ćete dopustiti da usput da pripomenem da sam ja vaš zemljak. Vaša obitelj i Vi, gospodine pukovniče, ste iz Humca, a moji su iz Dubinjevca, znači obojica smo Ljubušaci. Moj dida je bio prijatelj s vašim pokojnim ocem, pa mislim da mogu zatražiti vašu milost da mi poštedite ži….

Luburić ga prekide urlikom koji je svima na nastupu, i logorašima, a i ustašama, zaledio krv u žilama i nakostrešio kosu na glavama.

-Fuj! Majku ti jebem dezertersku! Fuj! Čuj budaletine! Mrš izdajico! Čuj nesporazum! Pogazio si ustašku prisegu i zna se gdje ti je mjesto – pa mu prstom pokaza grob u kojem su ležale strijeljane ustaše. Čuj ti balavca. Mi Ljubušaci, braća po podrijetlu, did bio prijatelj mome pokojnom ocu, majka na samrti, a možda je već i pokojna. Uskoro češ se ti bijedniče susresti sa svojom majkom. Rušide, Rušide!!!

-Prisutan, gospodine pukovniče – progura se Rušid iz ustaškog troreda.

-Na ćevap…na ćevap. Hoće majku da vidi. Pošao mamicu da vidi. Sise da mu da. E, sada će je vidjeti. He,he,he!

Rušid izvadi kamu iz korica. Ona bljesnu kao da ju je sunce jarko obasjalo. Malo pognut, krivih nogu, očiju plavih kao čelik, priđe onom svom “kurbanu” koji je osuđen da bude “na ćevap”, kako je Luburić znao narediti. Pri tome nehajno gurnu onog drugog čije se lice nije moglo prepoznati od usirene krvi. Taj zatetura i sjede, pa stade plakati i kukati. Rušid zamahnu prema vratu, a ustaša se nekako izmače. Rušid ponovo kao da će ga ubosti, onaj zatetura, a kama mu probi tanak vratić. Za čudo jedno, ne pade, već poče da trči prema troredu ustaša koji mu hitro napraviše prolaz. Krv mu je šikljala iz vrata. Zadnjom snagom je uspio izvaditi kamu iz rane, a onda izvede kao neku piruetu i pade. Jednu minute je još kopao nogama po zemlji, a onda se smiri. Rušid polako odgega i podiže kamu sa zemlje, obrisa je i vrati u korice.

Luburić mu doviknu: “Čuvaj kamu Rušide. Vidiš da je taj lopov htio da je ukrade i pokaže svojoj mamici, da mu mrtvu mamicu jebem. Ha-ha-ha! Alaga, Alaga…”

 
Pandorina kutija
Utorak, 11 Rujan 2018 10:11

 

Pandorina kutijaDio Kosova pripast će Srbiji, dio Srbije Kosovu! Hoće li Vučić i Thaçi tako uništiti

mir: “Onda ide BiH, pa Makedonija, Crna Gora,

Vojvodina...!'”

 

Vlado Vurušić i Robert Bajruši

Jesu li jesenje kiše, koje nam s prvim smirajem ljeta stižu, ublažile miris baruta koji se ovo ljeto širio iz balkanskog bureta ili naš čekaju nova neugodna iznenađenja? Naime, cijelo ljeto srbijanski politički vrh (a i kosovski je sramežljivo suflirao) uz pomoć medijskih kerbera pumpao je priču o “razmjeni teritorija i stanovništva” između Srbije i Kosova, kao “konačno rješenje” kosovskog čvora.

Naime, do kraja ove godine Bruxelles je dao rok da se odnosi Srbije i Kosova moraju riješiti kako bi jedna maligna kriza koja prijeti novim sukobima na Balkanu konačno bila apsolvirana. Beogradu je to važno kako bi mogao spokojno odrađivati europski pregovarački proces, a Prištini da ga napokon pokrene. Srbijanski predsjednik za nedjelju 9. rujna najavljuje “epohalni” govor Srbima u vezi sa “sudbinom Kosova”, a kako se situacija mijenja iz dana u dan, teško je predvidjeti što će poručiti, osim da nađe dovoljno patetičnih opravdanja kojima će zamaskirati ono što samo treba konstatirati - “gubitak” Kosova.

Doduše, priča o razmjeni teritorija pomalo je neočekivano izbila u prvi plan. U njoj je Vučić vidio slamku spasa, da se pokaže da je uspio Srbiji zadržati makar dio Kosova. Vučić je isticao da je “nešto više od ništa”, odnosno “da Srbija nešto mora dobiti”. I Dačić kaže da više nije u igri “cijelo Kosovo”. Naime, još u travnju za Vučića je svatko tko je za podjelu ili stav da Kosovo nije srpsko bio najveći veleizdajnik i da je to “kršenje ustava” (u njemu stoji da je Kosovo sastavni dio Srbije), da bi početkom kolovoza izjavio: “Ja sam za razgraničenje”. A upravo u tom vremenskom interregnumu, kada je paradigma kosovskog izdajstva doživjela ultimativni salto mortale, pojavila se i benevolentna izjava ruskog ambasadora Čepurina da Moskva nema ništa protiv podjele Kosova.

Pred Vučićem je velika dvojba - priznati gubitak Kosova, ali ne samo ostati na vlasti nego još k tome i predstaviti se kao povijesni spasilac srpstva. Onda su i neki u Bruxellesu dali nadu toj ideji, smatrajući da je ona izlaz iz začaranog kruga, ali i da “Srbija nešto mora dobiti” (na toj premisi u EU igra i Vučić). Kosovski političari nisu bili tako “odlučni”, iako je predsjednik Hashim Thaçi stidljivo spominjao “korekciju granice”, što je, kako nam je rekao urednik prištinskog dnevnika Koha Ditore, Agron Bajrami, bio samo “eufemizam za podjelu”.

Odlučno “Nein” Angele Merkel

No, odmah je bilo jasno - podjela Kosova je Pandorina kutija novih najava graničnih sukoba, ne samo na Balkanu. Išlo se po onoj - pišem Kosovo, pamtim Republiku Srpsku i Krim, kao kulminaciju ideje da se trampi “srpski” sjever Kosova za “albansku” Preševsku dolinu na jugu Srbije. Zabunu u sve to unosila je Bijela kuća kao glavni kosovski pokrovitelj, ne videći u tome veći problem, pa je i glavni Trumpov čovjek John Bolton rekao kako “ne isključuje određena teritorijalna prilagođavanja” ako se dvije strane tako dogovore.

No, javili su se i bivši visoki predstavnici u BiH Paddy Ashdown, Carl Bildt i Christian Schwarz-Schilling, koji su poslali otvoreno pismo u kojem se protive trgovini teritorijem između Srbije i Kosova. Istaknuli su da ne mogu zamisliti destruktivniju politiku po opstanak i sudbinu Balkana nego kada je riječ o crtanju novih granica između Kosova i Srbije. Uskoro je najjača europska političarka, njemačka kancelarka Angela Merkel odlučila presjeći sve te razmjenjivačke priče pa je rekla rezolutno: “Nein”. Srećom i hrvatski premijer Plenković joj se pridružio. Napokon, vladajući kosovski političari službeno su dali izjavu kojom odustaju od bilo kakvih rasprava na temu podjele, a i Vučić je u svom govoru u Boru konstatirao kako je rješenje daleko te da prema njegovoj prognozi “Beograd neće dobiti ništa”.

- Ako nam ne daju ništa, što da radimo. Ako smijem prognozirati - tako će i biti - rekao je Vučić koji je, kako se čini, srbijanskoj javnosti odlučio “poraz Kosova” davati u manjim, prihvatljivim, ali bolnim porcijama, kao u onoj priči o vlasniku koji je psu rezao rep pomalo, ali u svemu tome sebe predstaviti kao onoga koji je patio, ali zla antisrpska međunarodna i ina zajednica je učinila upravo ono što se od nje kao takve i očekivalo. Doduše, njegovi politički suradnici poput Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i Nebojše Stefanovića smatraju da bi podjela Kosova donijela stabilizaciju Balkana, no ne treba čuditi ako i oni nakon ove nove retorike, slijedeći Vučića, ne okrenu “ćurak” već po stoti put.

 
Čemu tgaj nacionalizam?????
Ponedjeljak, 10 Rujan 2018 18:19

 

nacionalizamČemu taj nacionalizam?

Predrag Čudić, Beograd

Ne razumem taj nacionalizam. Čemu to!? Evo, recimo, ja sam Srbin. Bio sam i ostaću Srbin jer nema druge, a vidim, ovde se neki diče što su Mađari. Pa šta ako su Mađari, čudna mi čuda. Lako je biti Mađar, to može svako. Baš vidim pre neki dan na ulici da su budale, a znaju mađarski, to je za njih prirodno. A kad ja nešto zapitam oni se prave da ne razumeju: Kako, molim, nismo dobro čuli? I sve tako. A kad vidim kakve sve budale govore tim jezikom prođe me volja da na tom jeziku i dobar dan kažem.

Ne razumem taj nacionalizam?

Dođe mi pre neki dan neka mlada gluperda, kaže da je iz Mančestera, kao novinar u listu Gas-ulje revija. Možes misliti, revija za gas i ulje, i govori taj fićfirić čisto engleski, ja tuc muc, a on čist lep engleski o kakvom sam sanjao kad sam uzimao časove. Pa, kao, taj idiot istražuje, skuplja neke informacije o upotrebi gasa i ulja... Pa kad je tako, molim lepo, dečko, nauči srpski, pa pitaj. No, to još ne znači da ću ti odgovoriti. Ako je nešto iz oblasti državnih tajni i što je od nacionalnog interesa... Kao, recimo, koliko ima nas Srba koji kuvamo na ulju, malo sutra ću ti odgovoriti. Reći ću ti da je od nacionalnog interesa da se ne zna uopšte koliko nas ima, nas Srba!

Čemu taj nacionalizam!?

Evo, recimo, ja govorim srpski i nikad neću isticati da je to najlepši, gramatički najsloženiji jezik na svetu na kojem možeš izraziti što ti duša hoće, ne bih ga za drugih deset promenio. Eto, gledam nekog idiota na TV, Nemac a mutav, Sprahfeler ko kuća, a kao hoće nešto na nemačkom da kaže, pravi se kako zna nemački, a to i jeste nemački kad nemi i mutavi govore.

Čemu taj nacionalizam!?

Eto, ja na primer gledam ove jadne Rumune. Kažu da su Rumuni, kako ih nije sramota, jadna im majka, ni Cigani im nisu ravni! Ne znaš šta je gore, što su takvi ljudi Rumuni ili što je Rumunija zemlja takvih ljudi. Da sam na njihovom mestu pre bih rekao da sam majmun nego Rumun!

I baš kažem sebi, čemu taj nacionalizam!?

Pre nekoliko godina sretne me jedan na prvi pogled pristojan čovek i pita onako uljudno na čistom makedonskom jeziku znam li gde je Iranska ambasada. Kako da ne, odgovorim uljudno kad mi je ambasada u komšiluku i to još bratu Makedoncu, mi ih zovemu Južni Srbi. Kad ono, molim vas lepo, čovek reč po reč u srdačnom razgovoru mi kaže da je čist Iranac te da govori bugarski jer je u Sofiji završio medicinu, te da  to što on govori nije makedonski nego čist bugarski i čak se nešto kao uvredi. Ti Iranci su jako ponosan narod naročito kad se putem jezika ukrste sa Bugarima.

Kakav makedonski?! - reče on - Makedonci su nam ukrali jezik - reče taj gospodin.

Kad? – upitah.

-Onda kad ste im dozvolili da umišljaju da su poseban narod.

Mi dozvolili? – začudih se kao, a znajući da je u pravu Iranac.

-Pa oni su za nas, gospodine, oduvek bili južni Srbi.

-Oni su Bugari ili nisu ništa! Što govore bugarski kad su Južni Srbi?

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 09 Rujan 2018 16:40

 

Hamid DizdarAlijine sarajevske minijature (55)

O Hamidu Dizdaru u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

(na slici je Hamid Dizdar)

17. jula umro je u Sarajevu Hamid Dizdar, književnik, a sutra je pokopan. Posljednji put sam ga vidio 1. jula navečer u njega doma. Bolovao je oko pola godine od ciroze jetre, a čini se da je imao i rak.

Poznavao sam se s njim blizu pedeset godine. Bio je u mostarskoj gimnaziji neko vrijeme, ne sa mnom u razredu, nego, čini mi se, s Abdurahmanom, a kasnije je bio u internatu u Tuzli. Gimnaziju nije završio, a jedno vrijeme je bio u kancelariji Jakše Milovića u Stocu. U Sarajevo je došao, mislim, godine 1929. i zaposlio se u “Jugoslovenskoj pošti”. Radio je kao reporter, a kako je imao i književnih ambicija i sposobnosti, uređivao je i književnu rubriku. Ne znem odakle je dolazio do knjiga koje su dolazile u redakciju na prikaz, pa ih je prodavao antikvarijatu, odnosno antikvar Bučuk mu je davao u zamjenu antikvitete, a od Hamida dobivao nove knjige koje su se bolje prodavale. Hamid je tako stvorio jednu vrlo vrijednu biblioteku, tako rekući bez ikakvih žrtava.

Jedan jedini put sam u životu imao privatnog tužioca, a to je bio Hamid. Tužio me je za jedan članak o Gazi Husrevbegovoj biblioteci, koju sam napisao i štampao u “Novom beharu”. Materijalna je istina bila u mome članku, kojim sam opovrgao navode njegova članka, ali sam preletio i uvrijedio ga, zbog čega se i sad stidim. Obojica smo osuđeni na zajedničko snošenje sudskih troškova, a to je onda bilo otprilike 200 dinara. Njega je branio advokat Jokanović, mene Avdo Salihbegović, i tako je ispao remi. Ustvari “Jugoslovenska pošta”, velikosrpski list Metodija Kujića i Radmila Grđića, uvijek je pomalo zabadala u muslimanske problem, donosila ponekad zlonamjerne vijesti, a Hamid je tamo radio. Više list nego Hamida htio sam opatrnuti, a ispalo je da sam u članku napisao neukusnost, da “Dizdaru fali oko koje gleda i vidi istinu”. Brzo smo se iza toga pomirili, jer se nismo zapravo ni svađali.

Kad sam g.1929. htio izdati kalendar “Musa Ćezim Ćatić” za godinu 1930. pozvao sam i Hamida na suradnju i pitao ga da li je Hrvat, jer sam samo od Hrvata muslimana primao suradnju. On mi je odgovorio da je Hrvat i obećao mi suradnju, ali nije ništa poslao, i tako sam ja kalendar štampao bez njegova priloga, ali je kalendar zaplijenjen.

Nekad kasnije sam pisao o ovom kalendaru. Čini mi se da je to bilo 1940, a članak je stajao u redakciji “Hrvatske revije” u Zagrebu čitavih deset mjeseci, što se u ono vrijeme nije nikad dogodilo s mojim rukopisima. Tek kad je došao Ante Martinović za komesara u Maticu Hrvatsku i za urednika “Hrvatske revije”, izašao je taj članak, a onda je “Hrvatski dnevnik” u Osijeku donio članak (bilješku) pod naslovom “Hamid Dizdar – Hrvat”. Iza toga je došla NDH i Hamid mi jednom reče kako mu je dobro došao onaj moj članak.

Ahmed Muratbegović ga je uzeo za šaptača u sarajevsko kazalište i suradnika u “Hrvatskoj pozornici”, ali se povezao u Kazalištu s komunistima, pa je bio zatvaran, ali ga je turski merhamet izvadio iz zatvora. Kad je Kazalište gostovalo u Mostaru i Hamid išao u Mostar kao šaptač, nije mogao odoljeti da se ne vidi sa svojim bivšim šefom Radmilom Grđićem, koji je u to vrijeme u okviru jedne četničke jedinice bio u Mostaru, gdje su ga jedne večeri pretukli neki ljudi (ustaše ili komunisti, tko bi to sad znao!). Hamid ga je posjetio u nekoj kući na Luci, a kasnije mi je kazivao kako ga je Radmilo lijepo primio, ali je krvavo prijetio svim Hrvatima i muslimanima, a posebno muslimanima Hrvatima.

U zatvoru u Zenici 1945. kazivao mi je tipograf Marko Slijepčević kako je Hamid donosio njemu za četničku komandu “100” (Borota) četkovni otisak svakog broja “Osvita”.

Kad sam izašao iz zatvora i bio bez sredstava, prodavao sam Arhivu grada Sarajeva, kojemu je Hamid bio direktor, nešto ostataka od svoje bivše biblioteke i korespondencije. Plaćao mi je dosta dobro, ali sam bio uvjeren da je bolje stvari sebi otkupljivao.

Saznao sam da je i on iskusio zatvor. Kazivao mi je da ga je neka žena otkucala kao pristalicu Informbiroa, a da on to ustvari nije bio i da je bio na Golom otoku. O tome nije htio govoriti.

Kad sam radio honorarno za Leksikografski zavod u Zagrebu, ispisujući članke i beletristiku iz sarajevskih listova iz austrijske okupacije, davao mi je listove da ih nosim kući. Dogodilo se da sam povodom izbora Ive Andrića napisao članak “Naš prvi Nobelovac”, koji sam predao redakciji Glasnika VIS-a u SFRJ, koji ga nije donio. Taj članak je otišao u inozemstvo, časopisu “Bosanski pogledi”, koji ga je objavio. U njemu je bila jedna uporedba iz Andrićeva opisa nabijanja na kolac na višegradskoj ćupriji onog seljaka koji je rušio skele, sa sličnim opisom nabijanja na kolac jednog arapskog felaha koga je ubio Napoleonov opunomoćeni general za Egipat, Klever. Htio sam da dokažem da nabijanje na kolac nije samo “privilegija” Turaka, primitivaca, nego da su i “kulturni” Francuzi tgo isto radili, pa da su i romanijski četnici nabili na kolac Mustafu Dovadžiju, partizanskog kurira iz Sarajeva.

Kad je ovaj članak bio objavljen u “Bosanskim pogledima” zvat sam na odgovornost, pa mi je rečeno da im je Hamid rekao da sam ja autor članka, jer sam ga upozorio na članak u “Sarajevskom listu”, gdje je izašao onaj opis ubojstva generala Klebera. U “Bosanskim pogledima” nije štampano moje ime, nego pseudonim M.H.Stupac.

Jednu godinu iza toga Hamid se gotovo skrivao od mene, ali kako smo u blizini stanovali i bilo je prilike da se susretnemo na izlasku s posla, kad bi me vidio, uvijek mu je plamen udario u obraz, ali ja sam preko toga prešao i oprostio mu, iako mu nisam nikad rekao da sam zbog toga bio pozvan na istinak.

Obilazio sam ga često i u bolnici i kod kuće i žao mi ga je bilo, naročito zato jer je moga biti i bolji kao čovjek. Bio je on od tijesta od kojeg se može stvoriti i najbolja pogača. Izgleda da mu je žena bila veliki akrep i da mu je svojom ljubomorom pila krv, a uzroka za ljubomoru je i bilo.

Pokopan je bez vjerskih obreda. A tko zna, možda je ipak posljedna iskra njegove svijesti bila monoteistička i islamska.

Da ga Bog afv i magfiret učini!

………

Prekjučer saznah da je Hamid bio “ukraden” iz ateističke kapele na centralnom groblju, da je okupan u muslimanskoj kapeli i tajno mu klanjana dženaza, a negdje (valjda u džamiji na Brdu) učen mu i tehvid. Reče mi Avdaga Skaka da mu je sunetio djecu, kad je bilo najstrožije vrijeme.

Allah rahmet ejle.

(Sarajevo, 29.7.1967.)

 
“Doktorica” Dubravka i “pacijenti”
Subota, 08 Rujan 2018 08:55

 

Dubravka Stojanović: Čekamo Ruse i radujemo se trećem svetskom ratu

 

Razgovor vodila Snežana Čongradin

Na vlasti u Srbiji, ali i svuda oko nas, imamo iste elite koje su rat i napravile, pa je u njihovom životnom interesu da se zaboravi odgovornost srpske strane i njihova sopstvena. Ali, opet, nije ni samo to. Mislim da jača taj narativ o Srbima kao žrtvi, koji je idealni energent svakog nacionalizma i svakog novog konflikta. Ta samoviktimizacija je najpogrešnije što možemo sebi da uradimo, jer je to kao da se živi zakopate, zakopate se u tu lažnu sliku i živite taj lažni život. Zato i ne možemo da se pomerimo, ocenjuje u razgovoru za Danas istoričarka Dubravka Stojanović. Sagovornicu našeg lista pitali smo kako komentariše ovogodišnji potpuno ignorantski odnos vrha države prema obeležavanju godišnjice od genocida u Srebrenici, dok se istovremeno najavljuje pompezno obeležavanje godišnjice „Oluje“.

-U celini imam utisak da se nešto menja u načinu na koji se govori o devedesetim. Primećuje se da se sve više govori o NATO bombardovanju, da je taj deo rata nadvladao nad svim onim što se pre toga događalo. To ima samo delimične veze sa sve negativnijom slikom koja se pravi o Zapadu i samom NATO paktu, što je u jasnoj vezi sa jačanjem ruskog uticaja. Ali to je, čini mi se, mnogo više u vezi s jednim novim narativom o ratovima devedesetih. Tu sad počinje da dominira slika Srba kao nedužnih žrtava. U to se onda savršeno uklapa i obeležavanje „Oluje“, ali bez postavljanja pitanja kako je to Knin uopšte bio srpski i zašto su odatle, kao i iz cele Krajine, Hrvati bili prognani u prethodnim fazama rata? Mi se već preko 20 godina vrtimo u krug i tu ne bismo ništa da menjamo. Onda, logično, i nema pomaka. Ni u čemu.

-Rešavajući pitanje Kosova, predsednik Srbije govori o severu kao da je i faktički deo Srbije. Nedavno je rekao da se plaši da kosovski Albanci planiraju da zauzmu sever, da ga okupiraju, da sledi nova „oluja“. Kako tumačite takve tvrdnje?

-Od Miloševićevog proglašenja pobede nad NATO paktom do ovakvih izjava, na snazi je neverovatna fantazija, iako svi iz elementarnih iskustava znaju da, za početak, na Kosovo ne možete ni da odete. Ali političari na vlasti i nemaju neki problem da izgovaraju takve tlapnje kad društvo na to skoro uopšte ne reaguje. Dakle, mi imamo neki zavet ćutanja. Kao da je i dalje na snazi ono iz slovenačkog rata – oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo. Pa mi 27 godina živimo u tom „kao“ stanju! To je naš najveći poraz.

-Govori se o tome da se traži kompromisno rešenje. Kakav kompromis se može pretpostaviti? Podela Kosova je isključena kao opcija, ili nazirete da je i takav ishod moguć, u smislu da sever dobije odlike Republike Srpske u BiH? Da li bi to što priželjkuju srpske vlasti zaista bilo u interesu građana Srbije?

-To je samo neki oblik ove zamrznutosti o kojoj svi govore. Pa, kao zamrznemo taj sever, pa čekamo ne znam šta… Ruse? Pa to je treći svetski rat, kome se mi, znači, radujemo kao onda kad je pogođena kineska ambasada, pa svi ozareno pričali da će opet zbog nas izbiti svetski rat. Šta na to uopšte reći? A u svemu tome nije zamrznuto Kosovo, nego sama Srbija. Kosovo ode svojim putem, dok naši stratezi i dalje bacaju kockice i povlače plastične figurice. A uz to, osim ljudi koji su ozbiljno odlepljeni od stvarnosti, potpuno sam sigurna da u sve to malo ko može da veruje. Pa šta je to onda? Nije čak ni samozavaravanje, jer je i elitama i masi jasno da od toga nema ništa. Neka potpuna jalovost, jer i ne znate šta biste inače… Pogledajte primer Makedonije i Grčke… Pa, da li je moguće da su oni četvrt veka pričali o dve-tri varijante imena? To zvuči kompletno ludo. Ali, sve je zbog toga stajalo. I onda odjednom imate dvojicu normalnih ljudi koji se dogovore. A izgubljeno je 25 godina. A to su naših 25 godina, vaših i mojih. To je neka zamađijanost – vi bacate godine, decenije, ljude, mozgove, stručnjake… sve zbog neke neodržive fiksacije? Drugim rečima, ne živite u sadašnjosti, nego u prošlosti koju treba osvetiti i u budućnosti u kojoj će se to, tobože, desiti. Tragično je kad jedno društvo sebe stavi u taj položaj.

 
Osvrt na knjigu koja je Trumpa dovela do erupcije ludila
Četvrtak, 06 Rujan 2018 21:08

 

FearZbog te knjige Trump je u utorak sasvim izgubio kompas

Izvori iz Bijele kuće kažu da ne može obuzdati izljeve bijesa, obilazi jednog po jednog suradnika i ispituje ih jesu li oni dali informacije o njemu. Svi su znali da će knjiga biti poput neutronske bombe, ali tek kad su se u medijima u utorak pojavili dijelovi knjige, shvatili su koliko je autor Bob Woodward otišao daleko sa svojim istraživanjem. Novinar koji je dobio Pulitzerovu nagradu za otkrivanje afere Watergate i rušenje bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona, ovaj put je za metu uzeo Donalda Trumpa. Pripremao ju je dvije godine, razgovarao u tajnosti s mnogim djelatnicima Bijele kuće koji su mu otkrivali najskrivenije tajne predsjedničkog ureda, kao i razgovore Trumpa i njegovih bliskih suradnika. Tek kad su vidjeli dijelove knjige u medijima, Bijela kuća se zatresla iz temelja. Već u utorak popodne pokrenuli su agresivnu kampanju da bi neutralizirali štetu koju im nanosi ovo eksplozivno štivo koje bi moglo imati prilično strašne posljedice za Donalda Trumpa. Nakon nekoliko objavljenih odlomaka, stječe se dojam da je Trump neuračunljiva i hirovita osoba, koja odluke donosi u skladu s trenutačnim raspoloženjem.

Woodward je opisao razgovor između njegovog osobnog savjetnika Johna Dowda koji nije Trumpu dopustio da svjedoči pred istražiteljem Robertom Muellerom o utjecaju Rusije na američke izbore. Uvježbavali su Trumpa i simulirali pitanja iz istrage, ali je Trump izgubio živce i uzviknuo:"Ovo je prokleta prijevara!" Dowd je Muelleru rekao da ne želi dopustiti da predsjednik na ispitivanju ispadne idiot jer će sigurno kad-tad procuriti transkripti kao što sve uvijek procuri u Washingtonu u javnost. "I onda će ljudi iz inozemstva reći:'Vidiš da je idiot, da je budaletina, zašto imamo posla s tim idiotom?'" Trump je uvjeravao Dowda da će biti 'dobar svjedok' a Dowd je već idućeg jutra podnio ostavku. U knjizi se opisuje kako su se suradnici morali na razne načine dovijati da ukrote Trumpa i da ga spase od mogućih katastrofalnih poteza, ne samo za njega osobno, nego i za cijelu zemlju. Woodward u knjizi koristi sintagmu 'upravni puč' kojim opisuje kako su Trumpovi pomoćnici sakrivali s njegovog stola dokumente koje je htio potpisati a da nije uopće sagledao posljedice. Bivši savjetnik Gary Cohn sakrio je dokument koji bi, da ga je Trump potpisao, povukao SAD iz trgovinskog sporazuma s Južnom Korejom. Trump nije ni primijetio da dokumenta nema.

Kad je htio povući SAD iz NAFTA-e - Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini, naredio je svom savjetniku Porteru da pripremi pismo. Porter se obrati Cohnu za pomoć i ovaj je rekao da će učiniti isto što i s dokumentom o južnoj Koreji - jednostavno ga 'ukrasti' s njegovog stola. Ministar obrane James Mattis i Gary Cohn u tajnosti su zajedno radili na sprečavanju Trumpovih opasnih poteza i nepromišljenih ispada. Jedan od njih odnosio se na rješavanje sirijskog pitanja. Kad je saznao za napad kemijskim oružjem na civile u Siriji, Trump je nazvao Portera i rekao mu: "Idemo ubiti tog diktatora. Idemo ga je*** ubiti. Idemo tamo da ih sve pobijemo!" Mattis je obećao predsjedniku da će odmah prionuti izvršenju naredbe, no čim je prekinuo razgovor, svojim je suradnicima rekao da to ne dolazi u obzir i da moraju biti odmjereniji. Isplanirali su zračne udare i Trump je to i odobrio svojim potpisom.

James Mattis nije mogao vjerovati da Trump ne razumije zašto imaju svoje ljude u Južnoj Koreji. Na sastanku u siječnju, Trump je pitao Mattisa zašto troše resurse na korejskom poluotoku, a Mattis mu je objasnio da je to zbog toga da u 7 sekundi mogu detektirati je li Kim Jong-un lansirao projektil. "Tako sprečavamo 3. svjetski rat!", rekao je Mattis zgromljen Trumpovim neznanjem i nerazumijevanjem rada tajnih službi. Budući da ne razumije što radi administrativno osoblje, Trump ih je često vrijeđao i napadao, pa je tako šef kabineta John Kelly jednom za Trumpa rekao da je 'poremećen': "On je idiot. Nema smisla uvjeravati ga u nešto. On je sasvim skrenuo, mi smo u ludnici. Nikad nisam radio gori posao." Woodward također piše da je Trump opetovano vrijeđao i glavnog državnog odvjetnika Jeffa Sessionsa, bivšeg republikanskog senatora iz Alabame, zbog istrage o utjecaju Rusije na izbore. Nazvao ga je "mentalno retardiranim" i "glupim Južnjakom" koji "čak ni u jednoj Alabami nije mogao biti državni odvjetnik". Samo nekoliko sati nakon što je Washington Post objavio nekoliko ključnih odlomaka iz Woodwardove knjige 'Fear' (Strah), iz Bijele kuće su se hitno oglasili i gotovo panično demantirali objavljeno, a demantije su pisali vrhunski savjetnici iz Bijele kuće - šef predsjednikovog ureda John F. Kelly, zatim ministar obrane Jim Mattis i Trumpova glasnogovornica Sarah Huckabee Sanders - kao i bivši osobni Trumpov odvjetnik Johna Dowd.

 
O Vučićevoj pudlici
Srijeda, 05 Rujan 2018 21:17

 

DomuzinaPredizborni lavež Vučićeve pudlice

Dragan Bursać, Banja Luka

Hoće li Dodikovi kurjaci na terenu hodati po Prijedoru, Kozarcu, Bratuncu, Zvorniku, Višegradu ili Foči i pričati svjetini kako se zločin, paljenje, silovanje, protjerivanje isplati i kako će ti očišćeni gradovi biti u sastavu Nezavisne Države Srpske?

U samo par dana, Milorad Dodik je potvrdio ulogu prvog prekodrinskog kučeta Aleksandra Vučića i logorejičnim kerefekama podigao na noge Bosnu i Hercegovinu. 'Ajmo od kraja: “Vlada nalaže Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske da, u skladu sa Ustavom i zakonima svim raspoloživim sredstvima, spriječi prisustvo i djelovanje pripadnika drugih policijskih agencija u BiH na teritoriji Republike Srpske bez saglasnosti Vlade Republike Srpske.“

Pokušaj podržavljenja

Zanimljivo, Vlada RS-a je donijela ovu naredbu u sklopu jednog militarističko- negatorskog paketa u kojem se krije i odluka o odbacivanju srebreničke Deklaracije o genocidu iz 2004. Nije bilo dovoljno Dodikovim podvižnicima što su po ko zna koji put obrukali stanovništvo Republike Srpske, negirajući od Suda, pravde, Boga i svijeta priznat genocid, nego je udarena svojevrsna nacionalistička kontra.

 Pa tako Vlada naređuje da se „svim raspoloživim sredstvima“ spriječi djelovanje drugih policijskih agencija na teritoriji BiH. Dabome, jeste ovo predizborno naduvavanje i opskurna obznana, pa ipak...

 Kako i u kom kapacitetu će policija RS-a djelovati? Hoće li izaći na neke granice Republike Srpske, koje do sada gruntovno nisu postojale? Hoće li migrantska kriza biti iskorištena za gradnju makar improvizovanih karaulica unutar jedine priznate i suverene države, a to je Bosna i Hercegovina? Ne treba zaboraviti da je Federacija i Republika Srpska, mimo granica BiH, uz izuzetak Srbije i Hrvatske, zapravo terra incognita. Najtačnije, ova dva entiteta nisu ništa drugo do li teritorije nastale u Rajt Petersonu u Ohaju. Pa se onda vrlo lako da zaključiti kako je odluka Vlade RS-a, donesena po Dodikovom diktatu najozbiljniji pokušaj „podržavljenja“ jednog dijela teritorije BiH.

 O srpskim podržavljenima sa kraja prošlog vijeka znamo (gotovo) sve. Ona su skonačala ili u vojnim akcijama ili pod ceradama u kolonama izbjegličkim ili su raznoraznim sporazumima o mirnim reintegracijama osuđena na propast. Ovo bi Dodik morao imati u vidu, čisto iz obzira prema svom narodu, prije bildanja predizbornog mišića. I to iz jednog jedinog razloga: Vrlo lako bi se moglo desiti da Dodikovi psi rata za relativno sitne apanaže počnu izigravati lokalne komandose. Dabome, povuće se u hipotetičkom scenariju u Beograd, kao i svi psi rata prije njih, ali će narod u takvom scenariju presilno najebati.

Da se igramo Dombasa?

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search