LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Osvrt gospodina Gojka berića
Nedjelja, 20 Kolovoz 2017 20:19

 

Gojko BericGrmljavina nad Bosnom

Gojko Berić, Sarajevo

Bosna i Hercegovina je u smrtnoj opasnosti, izričit je ugledni akademik Esad Duraković. On je ovo mišljenje izrekao u nekoliko navrata, a najeksplicitnije u intervjuu za TV N1, 21. juna ove godine. Akademik Duraković, prevodilac Kur’ana i izvrstan poznavalac arapskog svijeta, smatra da je položaj muslimana općenito, pa i bh. muslimana, postao dramatičan. “Zapad širi islamofobiju, rovari i podgrijava sukobe među Arapima, koristeći netrpeljivost među raznim muslimanskim sektama, ali su najveći krivci za svoju propast sami muslimani, fanatični u međusobnom ubijanju. Pristajući da budu posvađani, nazadni i zaostali, oni zapravo ‘usavršavaju zlo’. Prebogati šeici žive u debeloj hladovini, dok Zapad vadi naftu sa njihovih polja”, kaže prof. Duraković. Kritičan je i prema Islamskoj zajednici BiH i prema najvećoj bošnjačkoj stranci: “Ljudi iz vrha SDA deklarativno su za ulazak zemlje u EU, a rade suprotno – implementiraju nekakvu bošnjačku državicu u kojoj bi islam bio vladajuća ideologija. Tako zamišljena državica bila bi neka vrsta bosanske Gaze u kojoj bi vladao haos i koja bi značila propast Bošnjaka. Bošnjaci mogu opstati samo u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.” Na primjedbu voditelja Amira Zukića da je Bakir Izetbegović demantovao takve namjere, Duraković je odgovorio: “Političare moramo cijeniti po onome što rade, a ne po onome što pričaju”, navodeći kao primjer ubrzanu arabizaciju Sarajeva. Međutim, najvažniji i najprovokativniji akcenat u Durakovićevom promišljanju sudbine Bošnjaka i BiH glasi: “Državu Bosnu i Hercegovinu ne mogu spasiti samo Bošnjaci, ali je samo Bošnjaci mogu upropastiti.”

Nakon ovog intrigantnog intervjua, akademik Duraković je bio gost na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, gdje je održao predavanje na temu “Kriza u muslimanskom svijetu i reperkusije na BiH”. Iako sam bio pozvan, nije mi se izlazilo iz stana po paklenoj julskoj vrućini, u tri sata popodne, pogotovo što nisam očekivao da ću čuti nešto bitno novo, ali sam ipak otišao i to samo iz jednog razloga – da vidim koga na tom predavanju neće biti a trebao je doći. Od sedamdesetak pozvanih, došlo je otprilike njih četrdesetak. Nije bilo nikog iz Islamske zajednice niti nekog istaknutijeg člana SDA. Kad se predavanje završilo, ostao sam u dilemi da li se prisutni, sve same sijede glave, slažu ili ne slažu sa gledištima akademika Durakovića. Niko nije postavio nijedno pitanje. Kao da su se svi uplašili onog što su čuli. Muk i razlaz bez riječi! O čemu to govori, neka čitalac sam zaključi. Profesor Duraković nije jedini bošnjački intelektualac koji sa zebnjom promišlja budućnost Bošnjaka i BiH, ali je jedan od rijetkih koji se usuđuje da javno kaže ono što misli i koji se ne ustručava da svoju kritiku za stanje duha među bh. muslimanima uputi na dvije najvažnije adrese – Islamsku zajednicu i SDA.

Ali, zašto se ja uopće petljam u tu stvar, dok golema većina bošnjačkih intelektualaca, udomljena od strane svoje nacionalističke vlasti i time korumpirana, o tom najvažnijem pitanju svoga vremena – šuti? Petljam se u to delikatno pitanje zato što se na svakom koraku možeš uvjeriti da je stvarnost kakvom je opisuje gospodin Duraković autentična, ali i zato što to nije ekskluzivno bošnjačka stvar, već je to stvar i svih građana koji se i dalje ne mire sa nacionalističkim podjelama, pa samim tim i moja lična stvar. Dok o tome razgovaramo, moj lucidni kolega Boro Kontić kaže mi: “Pa vidiš da su nacionalisti pobijedili i da smo mi i nama slični postali zanemarljiva manjina. Rat je i vođen zato da bi se ovi narodi razdvojili. Ne vidim nešto da se ijedan narod protiv toga buni.” Da su nacionalisti pobijedili i da u slavu svoje pobjede mogu otvoriti šampanjac, o tome sam pisao čim se rat završio. Istina, tada je još bilo neke nade da njihova pobjeda neće biti dugog vijeka. Ali, nada je nestala onog trenutka kad je ovdašnja Socijaldemokratska partija (SDP) uništena glupošću ili podlošću, sasvim svejedno, njenih prvaka. To je nacionalistima otvorilo put ka njihovim “višim ciljevima”.

Milorad Dodik grmi neki dan kako je Bosna i Hercegovina “najgore mjesto na svijetu za život”. Valjda zato što je još uvijek cjelovita i što ne postoje nikakvi izgledi da srpski ratni plijen, kršten u Daytonu kao Republika Srpska, bude na pladnju izručen Beogradu. A ako se to jednoga dana ipak dogodi, Srbi će, uvjeren je Dodik, živjeti u svesrpskom raju, a ne, kao sada, u bosanskom paklu. Dodik permanentno drži otvorenim pitanje ujedinjenja Republike Srpske, koju naziva državom, sa Srbijom. Njega u stopu slijedi njegov politički pajdaš Dragan Čović, koji je na ovogodišnjoj manifestaciji “Lipanjske zore” izjavio da ne samo što će sigurno doći do promjene Izbornog zakona BiH nego će “Hrvati u reorganiziranoj BiH živjeti na područjima koja je čuvala Herceg-Bosna i koja je oslobodio i obranio HVO”. Komentarišući ovu izjavu, Radio Slobodna Evropa je objavio tekst “Čović uputio javni poziv Hrvatima na preseljenje”. Dodikov i Čovićev problem je, međutim, u tome što je mnogo lakše mahati papirnatim planovima nego ih ostvariti. Situacija bi se preko noći promijenila u njihovu korist samo u slučaju da Bakir Izetbegović izjavi da i Bošnjaci žele svoju “državu”.

Na prostoru bivše Jugoslavije desile su se dramatične promjene. Svijet vrijednosti koje su spajale narode Bosne i Hercegovine razoren je i arhiviran. Gledajući razumno, cjelovita i jedinstvena Bosna i Hercegovina nema u svijetu stvarnih prijatelja. Ni Zapad, ni Rusija neće sutra ginuti za takvu stvar. Tzv. iskrena prijateljstva ne znače mnogo i ne zanimaju me, jer ona ne koštaju ništa i nikoga ne obavezuju. Predmet konkretne pažnje i konkretnih interesa su samo jedan, drugi ili treći bh. narod. Srbiji i Rusiji je stalo isključivo do ovdašnjih Srba, Hrvatskoj do Hrvata, a Turskoj do Bošnjaka. Takva prijateljstva se sve više pretvaraju u političko pokroviteljstvo i samo dodatno razdvajaju tri naroda. Ali drukčije, izgleda, ne može biti.

(Ovaj analitički tekst gospodina Gojka Berića prenesen je iz dnevnog lista “Oslobođenje” uz dozvolu glavne i odgovorne urednice Vildane Selimbegović kojoj se od srca zahvaljujemo, kao što se zahvaljujemo i autoru teksta.)

 
Još jedna lijepa priča za subotu
Subota, 19 Kolovoz 2017 08:57

 

Kisa u SarajevuNovembarske kiše

Ivan Berisov, Portugal

Novembar mjesec. Sarajevo. Kiša iz dana u dan neprekidno lije. Nama ukućanima i svim žiteljima našeg grada je te kiše već bilo preko glave. U hiljadama domova grada postavljalo se jedno te isto pitanje  - Kada će jednom prestati?

Te dosadne novembarske kiše su, koliko znam, nestale iz našeg grada i novembri više nisu isti kao što su nekad bili. Ali eto, u mislima se ponekad vratim u prohujalo  doba mladosti i one dosadne kišovite dane sjećajući se  moje prekrasne bake, koja je svojim tihim prisustvom unosila  mir u naše duše. Nije se nikada žalila ni na što, nikada nije kukala, pa se čak nije žalila ni na svoju reumu, koja ju je mučila posebno s jeseni. 

Nije bilo lijeka, kao što ga nema ni sada. Koristio se Reumin, jedna tečnost crvenkaste boje i izuzetno jetkog mirisa, koja je olakšavala bolove što su navirali iz kostiju. U našoj kući, Reumin se trošio na litre, kako smo u šali govorili, a naročito u novembru.

Pošto je Reumin samo donekle ublažavao boli tražilo se neko dodatno rješenje. Da li je baka negdje pročitala ili joj je neko posavjetovao, jer se od nekog vremena pored Reumina počeo koristiti plod divljeg kestena, koji je trebalo držati u ruci, pa čak i za vrijeme spavanja.

Svaki put u oktobru odlazio sam u potragu za divljim kestenom i donosio joj po nekoliko krupnih sazrelih plodova, koje bi kamenom oborio sa drveta. Tada bi započinjao „tretman“.  Problem je naravno bio u tome što je kesten vremenom stario. Njegova u početku glatka, pomalo vlažna i sjajna kora bi se do  ljeta smežurala i tamnila i bilo je i njoj i meni jasno da je kesten izgubio svaku „ljekovitu“ moć i da više nije djelovao. Ustvari, ne znam ni sam koliko je bio efikasan, ali sudeći po tome kako ga je stalno držala u ruci prije bih povjerovao da jeste.

Od reume naravno nije umrla, već od trećeg infarkta, koji se desio pred zoru u decembru mjesecu. Te je noći pao veliki snijeg. Pošto nismo imali telefon trčao sam zametenim ulicama kroz čije prtine prije mene još nitko nije prošao, i iz hotela Stari grad nazvao Hitnu pomoć.  Čekali smo da dođe, ali se vrijeme oteglo. Na kraju se na našim vratima sav zadihan pojavio bolničar sa nosilima rekavši kako se kola zbog snijega nisu mogla popeti uz naš put.

Bolničar i ja smo je odnijeli, neprestano posrćući, sve do glavne ceste. Cijelo vrijeme sam se plašio, kako ćemo prevrnuti nosila i zajedno s njom pasti u snijeg. Ali, dok sam je nosio, nisam skidao očiju sa nje. Ležala je mirno, i gledala me je, ne progovarajući ni riječi, svojim prelijepim plavim očima iz kojih je i tog jutra zračila dobrota. Njeni bucmasti baršunasti obrazi su se od hladnoće lagano zarumenjeli. I u tom stanju, kada joj je život izmicao, bila je predivna.

 
Priča iz džamijskog harema
Petak, 18 Kolovoz 2017 20:31

 

SamedinKad ne ide – ne ide

Samedin Kadić, Sarajevo

Vozim se na akšam u Istiklal džamiju da preuzmem neku lovu. Rascvjetale se ruže po nebu nad Otokom, a ptice kruže kao neki rasplesani insekti oko razgranatih kranova. Stigao sam ranije pred džamiju (kad trebam uzeti pare, uvijek dođem ranije) I malo mazlumao po haremu, kad se pomoli mujezin džamije, student kojeg znam od ranije. Javim mu se rukom. Priđe mi i zapodjenusmo besjedu o ovogodišnjoj “hodžijadi”, kako se već u narodu zovu Rijasetovi sportski susreti. Tu se takmiče sva muftijstva, medžlisi, medrese i druge jedinice s područja naše Islamske zajednice. Mada je riječ o amaterskim susretima i mada je najvažnije da se ljudi druže, dosta se tu znoja prolije, izleti i poneki zub, dogode se blaži bandaci, upale mišića, povrede zglobova, aktiviraju se stare leđobolje, krene i pokoje nagurivanje. Efendije te sportske susrete krajnje ozbiljno shvataju, što se, doduše, ne bi zaključilo čistim pogledom na statistike.

Nedavno je na (čini mi se mostarskoj) na poluvremenu košarkaške utakmice (ne znam ko je s kim igrao, koji medžlisi, muftijstva...) rezultat glasio 0:0. Ne da niko nije tricu ubacio, već ni slobodno bacanje – a bili su postavljeni koševi. Kad ne ide – ne ide! Nije htjela lopta u koš, nije htjela i džaba. (“Kako će u koš”, sad bi rekao moj daidža, “kad je bacaju k’o kamena s ramena?”) A možda su igrali na rezultat, prvo odbraniti svoj koš, a ako koji daju, dobro i jeste. Tvrda utakmica. I dok pričamo o tih famoznih 0:0, prilazi nam neki šaner, u kratkom šorcu, elegantno obučen, ali za čaršiju, ne za džamiju. “Zdravo, ja sam E.”, obraća nam se učtivo i pruža ruke da se upoznamo. “Da niste čuli da je neko donio izgubljene ključeve u džamiju? Javili su mi s bazena da je neko pronašao ključeve od auta i ostavio ih u džamiji.”

“Jesu li na daljinsko otključavanje?”, upita ga mujezin.

“Da.”

“Je li imaju na vrhu ono nešto što svjetluca?”

“Da!”, uskliknu mladić.

“Samo provjeravam”, reče mujezin.

“Da, neki je čovjek ostavio danas ključeve u džamiji. Kod mene su”, obradova ga mujezin.

“Hvala Bogu!”, odahnu šaner i podiže demonstrativno pogled prema nebu. “Bio sam na bazenu i, kad sam se vraćao, nema ključeva. Vjerujte mi, cijeli sam ih dan tražio ovuda, nisam smio otići, da mi neko ne odvuče auto. To je onaj sivi džip, eno tamo.”

“Vidiš da i u džamiji ima neke nafake”, ubacim se i ja čisto da učestvujem u njegovoj radosti.

“Ima, ima”, potvrdi šaner, “kad su mi rekli da su ključevi u džamiji, žena mi je rekla da moram nešto klanjati. A vidite da sam u šorcu, sad stvarno ne mogu, ali prvom prilikom ću klanjati, to sam se zarekao.”

 
Je li Mick Maslic izmislio i podatak o pohađanju Franjevačke klasične gimnazije u Visokom?
Četvrtak, 17 Kolovoz 2017 10:09

 

Franjevacka klasicna gimnazijaHasan Alijagić, navodni doktor nauka (???) nije pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom

Nadan Filipović

(na slici je zgrada Franjevačke klasične gimnazije u kojoj "doktor nauka" Hasan Alijagić nije bio učenik)

U intrevjuu se, između svega ostalog, nalazi i ovaj pasus:

Mick Maslić: Jasno. Reci nam nešto o svom školovanju. Kada si napustio Visoko?

MR. ALIJAGIĆ: -Završio sam osnovnu školu “Visočko-fojnički partizanski odred”, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, te Rudarsko-geološki fakultet u Tuzli, smjer “Ekploatacija”.

Hasan Alijagić navodi (ili je i ovo “improvizirao" voditelj intervjua gospodin Mick Maslic????) da je završio  Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom.

To nije istina, dakle, i to je lako provjerljiva laž!

Dokaz: E-mail tajnika Franjevačke klasične gimnazije u Visokom gospodinu Adnanu Jašarspahiću:

“Poštovani,

Prema popisu učenika Franjevačke klasične gimnazije od njezina utemeljenje (1882) do danas očito je da Hasan Alijagić nije pohađao ovu Gimnaziju.

S poštovanjem,

Fra Ivan Nuić, tajnik Franjevačke klasične gimnazije u Visokom.

 
Gdje su sada "viđeniji" Bošnjaci Sydney-a???
Utorak, 15 Kolovoz 2017 20:52

 

Hasan Alijagić – lik i djelo su mu prebogati nedoumicama, da ne kažem sumnjama u istinitost niza navoda

Nadan Filipović

Molim vas lijepo da pažljivo pogledate jednu e-poruku kopiju koje mi je poslao jedan naš čovjekiz NSW. Možda bi i on spadao u grupu “viđenijih”, ali ne znam da li bi pristao?

From: Hasan Alijagic < Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript >'; document.write( '' ); document.write( addy_text37776 ); document.write( '<\/a>' ); //--> Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript ;
Sent: Tuesday, 2 May 2017 11:48 PM
To:  Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript ; Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript ; Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript ; 'Omer Ayan'
Subject: Constitution as amended -THE ABHCA

Dear All,

Please find attached pdf copy of an Amended Constitution as discussed on the meeting.

Your response within 4-5 days would be much appreciated.

Kind Regards,

Hasan Alijagic, BCEng.,MEng.Sci., PhD CEng., MIEng.Aust. NPER 829521

9. Penguin Parade

HINCHINBROOK NSW 2168

T: (02) 9608 0107     

M:  0419 183 175

 

Gospodin Omer ili “Omer”, predstavnik grupe viđenijih građana bošnjačkog podrijetla koji žive u Sydney-u, (a koji mi je dao pogrešan broj “svog” telefona), ustvrdio je da je “dio intervjua gdje se spominje doktorat nauka Hasana Alijagića mogla biti (ne)namjerna “improvizacija” voditelja istog, gospodina Micka Maslica, a cilj koje bi bio sasvim jasan, a to je kompromitiranje uvaženog pregaoca Bošnjačke zajednice u Australiji”. (citat)

Jutros, međutim, dobih poruku sa kopijom jedne korespondencije između izvjesnog gospodina All-a i Hasna Alijagića, a mail je poslan ove godine. Valjda nije najstrožija vojna tajna?! Da neće “viđeniji Bošnjaci Sydney-a” i za ovu email poruku ustvrditi da je (ne)namjerna “improvizacija” voditelja intervjua gospodina Micka Maslica?

Šta velite “viđeniji” Bošnjaci Sydney-a???

Upitao bih ne samo gospodina Omera već tu cijelu grupu “viđenijih” Bošnjaka, onih koji sada, kad se pravo zakuhalo, za sve okrivljuju gospodina Micka Maslica, da pokušaju objasniti ova silna slova iza potpisanog imena Hasana Alijagića.

Hajde da krenemo redom.

Koliko moja malenkost zna BCEng bi trebalo značiti da se gospodin Hasan Alijagić potpisuje kao “Bachelor of Civil Engineering”, te kao MEng.Sci. što bi trebalo značiti da je gospodin Hasan Alijagić Master of Engineering Science, nadalje kao PhD CEng što bi trebalo značiti da je gospodin Hasan Alijagić stekao naučni stupanj “Doctor's degree of Civil Engineering” ovdje u Australiji.

Pošto je u intervjuu navedeno (citat): da je 23 Oktobra 2014 doktorirao na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u, na temu (citat): “Analytical review of the connection between physiology of the heart muscle and blood circulation with physical positions and activities within one prayer cycle”. (prevedeno-citat) “Analitički osvrt na povezanost fiziologije srčanog mišića i cirkulacije krvi sa tjelesnim pozicijama i aktivnostima u toku jednog namaskog ciklusa”, (završen citat), a što je prema navodina gospodina Omera i grupe viđenijih Bošnjaka iz Sydney-a, “improvizacija” voditelja intervjua, gospodina Micka Maslica.

Kako bilo da bilo, ipak smatram da je doktor nauka, magistar nauka, diplomirani inženjer Hasan Alijagić DUŽAN našoj javnosti u Australiji dati JASNO OBJAŠNJENJE ovog cijelog “zamješateljstva”, bolje rečeno gomile neprovjerenih i škandaloznih navoda koji su ili izraz bahate arogancije ili simptom mentalnog poremećaja onoga tko je ovo lažno predstavljanje javno iznio, a to mogu biti samo dvije osobe – doktor nauka Hasan Alijagić ili voditelj intervjua gospodin Mick Maslic.

Nadalje, mojoj malenkosti nikako ne “ide u glavu” kako je mogao renomirani Charles Sturt Univerzitet u Sydney-u dati gospodinu Hasanu Alijagiću naučno zvanje Doctor's degree of Civil Engineering” kad njegova doktorska disertacija nema apsolutno nikakve veze sa civilnim inženjerstvom. Naime, logično bi bilo da je dobio naučno zvanje “Doctor's degree of fluid dynamics in muslim prayers”, a ne titulu doktora nauka iz područja građevinskog inženjerstva jer, zaboga, kakve veze može imati krvna cirkulacija kod muslimana-klanjača sa građevinskom naukom i strukom.

Zajedno sa posjetiteljima OKA očekujem razjašnjenje.  

 
Zapetljavanje ili otpetljavanje???
Ponedjeljak, 14 Kolovoz 2017 21:05

 

LabirintJe li na pomolu preokret u labirint-aferi lažni doktor nauka Hasan Alijagić? Telefonski poziv u ime grupe viđenijih građana

Nadan Filipović

Sinoć, nešto iza 7 sati, nisam siguran je li bilo 7:15 ili 7:20 dobio sam poziv s privatnog broja. Premda se obično ne volim odazivati na private brojeve, ovaj put sam prekršio pravilo jer neki od mojih najbližih, zbog specifičnosti svojih profesija, imaju te private brojeve pa sam pomislio da nije netko od njih.

Muškarac veoma prijatnog glasa me je najpristojnije pozdravio pretstavivši se kao Omer. Kazao mi je da me naziva ispred grupe građana iz Sydney-a, sve naših viđenijih Bošnjaka, te kazao da imaju određene prigovore, ali i molbu da se čuje i njihovo mišljenje povodom jedne aktualne afere.

Uzvratio sam najpristojnijim pozdravom i zamolio da, ako već želi razgovarati o delikatnim pitanjima, nazove sa broja koji mogu identificirati i koji i sam mogu nazvati da, za svaki slučaj, provjerim identitet osobe s kojom sam razgovarao.

Gospodin Omer (rekao je i prezime koje nisam baš najbolje čuo) mi je rekao da naziva iz kuće jadnog od prijatelja te da mu je jako neugodno što je svoj mobitel zaboravio kod kuće. Povjerovao sam gospodinu Omeru, a on mi je izdiktirao broj svog mobitela na koji ga mogu kasnije kontaktirati za provjeru.

Helem, kontao sam, pristojan čovjek, zaboravio mobitel, nezgodno mu davati broj fiksnog telefona prijatelja iz čije kuće zove – te nastavih razgovor, a u stvari Omerov monolog.

Ukratko – kaže gospodin Omer da je najveći dio bošnjačke zajdenice u Sydney-u i šire ogorčen zbog napisa na Bošnjačkom oku o lažnom predstavljanju Hasana Alijagića, a za kojeg reče da je jedna od naših australijskih vertikala, izuzetno plemenit familijarni čovjek, veoma uspješan biznismen, veliki mecena (donator) bošnjačke zajednice, itd, itd. Još mi je rekao da Hasan Alijagić uopće nije imao vremena da pročita taj intervju koji je dao izvjesnom Micku Maslicu jer on ima važnije posla i velikim obavezama kompletno prebukiran cijeli dan, tako da ne dižući glavu od posla nije ni bacio pogled na službenu stranicu AUBHA ili bošnjaci.net na kojim je taj intervju objavljen. Kaže gospodin Omer da pouzdano zna da Hasan Alijagić uopće nikad ni pred kim nije govorio o nikakvom doktoratu te da je taj dio intervjua najvjerovatnije produkt mašte spomenutog voditelja intervjua. Gospodin Omer sugerira da bi se trebala obratiti veća pažnja kada se na OKU objavljuju neki neprovjereni podaci, kao što je u ovom slučaju, po njegovom mišljenju izmišljena izjava gospodina Hasana Alijagića da je on doktor nauka. Na kraju mi je gospodin Omer najdobronamjernije posavjetovao da trebam sa portala “Bošnjačko oko” ukloniti sve tekstove i komentare koji spominju Hasana Alijagića jer su takvi tekstovi antibošnjački puni laži uperenih na lik i djelo čovjeka koji bi trebao biti prototip ne Bošnjaka, već Bošnjačine. Naglasio je da je AUBHA uvidjela grešku u koju su upali i da je sa svoje službene stranice uklonila taj antibošnjački tekst. Mišljenja je, dakle, da je taj dio intervjua gdje se spominje doktorat nauka mogla biti (ne)namjerna “improvizacija” voditelja istog, cilj koje bi bio sasvim jasan, a to je nenamjerno ili namjerno kompromitiranje uvaženog pregaoca Bošnjačke zajednice u Australiji Hasana Alijagića.

To je bilo otprilike sve.

Na kraju mi je veoma ljubazno izdiktirao broj svog mobitela - 0417557552.

Danas sam nazvao gospodina Omera na taj broj. Javio mi se neki čovjek i kad sam mu rekao da bih želio porazgovarati sa gospodinom Omerom on mi je uzvratio da sam očigledno nazvao pogrešan broj jer on ne poznaaje nikakvog mister Omera.

Čudno! Sigurno sam tačno zapisao broj.

 
O jednom derviškom redu
Ponedjeljak, 14 Kolovoz 2017 10:21

 

Jasna SamicBektašije

Prof.Dr Jasna Šamić, Pariz - Sarajevo 

Za one koji ništa ne znaju o Bektašijama, važno je istaći da je i za njih najvažnija ljubav prema jedinoj Istini, i Realnosti, Bogu. Kao red su nastali u 13. stoljeću, okupljajući se oko tvorca Hadži Bektaša Velija. Stoljećima nakon njegove smrti, Bektašije teže ka čistoti srca i duše, i prenose doktrinu koju je osnivač reda zacrtao, gdje je podvučena jednakost između religija, jednakost između spolova, ljubav prema znanju… Oni poštuju i Muhammada i Alija, gotovo na isti način, a Ali je putem Proroka podario islamskom svijetu mističko znanje i mističku svjetlost. U Albaniji, Bektašije su jedan od devet redova, ali se istovremeno smatraju i zasebnom religijom. Religije koje u harmoniji žive u toj zemlji su sljedeće: (sunitski) muslimani, pravoslavci, katolici i Bektašije. Od 1929. Ili  1930.godine, Albanija je centar Bektašija cijelog svijeta, a njihov vrhovni duhovni vođa je Hadži Dede Baba Edmond Brahimaj. Velik broj Bektašija postoji i u Turskoj, na Kosovu, u Grčkoj, Makedoniji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Egiptu i SADu. Kao najvažnije mjesto hodočašća Bektašija smatra se planina Tomori, kraj grada Berati, a odvija se svake godine između 20. i 25. augusta. Hadž je posvećen Muhammadovom zetu, Aliju. Mjesto betašijskog kulta je tekija.  Često Bektašije svrstavaju u isti pokret sa Alevidima i nazivaju ga bektašijsko-alevidski, čemu se Bektašije iz Tirane opiru.

Alevidi imaju zikr koji se zove Sema i sličan je mevlevijskom, jer plešu okrećući se istovremeno i oko sebe i oko svog vođe, ili oko vatre. Za razliku od Mevelvija, ovaj   ritual izvode i žene i muškarci zajedno, uz zvuke udaraljki i drugih instrumenata (vjerovatno i uz nej, vrste flaute). Oni ne vjeruju u zagrobni život i smatraju da su raj i pakao na zemlji.

Mnoge Bektašije dovode u vezu sa hurufijskim pokretom, jer su se Hurufije pridružile Hadži Bektašu Veliju. Ovi posljednji u crtama ljudskog lica nalaze Božije simbole, kao i u slovima arapskog alfabeta (otud naziv od riječi “huruf” – slova). Hurufije inače   dovode u vezu s hrišćanstvom jer zagovaraju pomirenje među svim relgijama, pa su  stoga njihovi predstavnici proganjani, a hurufijski pjesnik Nesimi živ odran zbog svojih ujbjeđenja 1408. godine.

Ličnost Sari Saltuka iz 13. vijeka, (babaijski šejh koji se 1261. nastanjuje u Dobrudži), opisan je u jednom epu kao derviš gazija koji ubija zmaja poput Svetog Đorđa. Smatra se da su, zahvaljujući njemu, mnogi hrišćani primili islam. Ova legendarna ličnost usko je vezana za Bektašije i oni ga smatraju svojim pokroviteljem.

Smatra se takođe da je u bektašizmu prisutno mnogo elemenata drugih vjerovanja, posebno šamanizma, a da su balkanski Bektašije pod jakim uticajem hrišćanstva. Ideja o trojstvu  Bog, Muhammad i Ali, davanje hljeba, sira i vina za vrijeme obreda, hrišćanskog su porijekla. Slavljenje Alija i njegovih sinova, Hasana i Huseina, vezuje ih za duodecimanske imame i otud naziv Alevidi, ili Alijanci. Podsjetimo se da se šiiti inače djele na one koji vjeruju u sedam ili u dvanaest imama. Posljednji će biti Mahdi koji će spasiti svijet. Za razliku od ostalih mističkih redova, sunitskog opredjeljenja, u bektašijskim obredima, skrivanje ženske kose nije uobičajeno - kao što sam već pomenula, žene učestvuju ravnopravno s muškarcima na tim svečanostima. Ovaj običaj, toliko osuđivan od strane sunita, smatra se takođe naslijeđem predislamskog perioda.

Na čelu bektašijskog reda, na samom vrhu hijerarhijske ljestvice, nalazi se pir, ili dede, iza njega dolazi baba, odnosno kalife/halife, pa tek potom šejhovi (kod njih u značenju derviš, a ne duhovni vođa), odnosno muridi i muhibbi. Za razliku od ostalih, sunitskih redova gdje ovi posljednji (muhibbi) predstavljaju samo simpatizere, ovdje su oni pravi derviši koji su položili zakletvu i pristupili redu. Ašikom se naziva simpatizer (za razliku od drugih sunitskih redova gdje je ašik, pak, pravi derviš). Ipak, pristup ritualnom obredu, bektašijskom ašiku nije dopušten. Prema riječima Tahir Babe, šejha iz Džakovice, razlika između babe i halife je ta što halifa postavlja novog babu, a baba to ne može.

Bektašizam je ostavio dubokog traga na cjelokupni život Osmanskog carstva. Smatrali su ga oduvijek slobodnijim i demokratskijim od ostalih redova. Njihove pristalice su bili široki društveni slojevi, počev od seljaštva sve do visoke aristokracije. Činjenica da su Bektašije bile u fra-masonskim ložama nije više nikakva tajna. Smatra se da je konačno formiranje reda u organizacijskom pogledu učinio Balim Sultan (umro 1516.), koji je zbog toga nazvan Piri Sani - Drugi Pir.

To što su bektašije imali veoma mnogo uspjeha među stanovnicima Balkana, mnogi objašnjavaju njihovim vezama sa janjičarima koji su bili hrišćanskog porijekla i kojima je demokratičnost ovog bratstva bila bliža nego vjerovanje ostalih sufijskih sunitskih redova.

Nakon reforme Mahmuda II kojom se ukida janjičarski red (19.v.), Bektašije, na koje se do tada gleda sa podozrenjem, još više se zatvaraju u sebe. S tim u vezi do posebnog značaja od tada dolazi tzv. bektašijska tajna.  

Odlaskom Turaka, a posebno Austrougarske sa Balkana, gotovo sasvim i takorekuć preko noći, nestaje Bektašija u Bosni. Najzad, oni tu nikada nisu imali naročitog uspjeha, s obzirom da je Bosna bila izrazito sunitska sredina. Paradoks je, međutim, sljedeći: Bektašije, kao izrazito heterodoksni pripadnici islama i duhovnog pokreta u ovoj religiji, uvijek su postojali samo u sunitskim sredinama, nikad u šiitskim. 

 
Classicum gymnasium franciscanum - Visoko
Nedjelja, 13 Kolovoz 2017 11:11

 

Fra Ivan NuicFranjevačka klasična gimnazija u Visokom - škola otvorenih vrata

(na fotografiji je tajnik Franjevačke klasične gimnazije fra Ivan Nuić)

Uvodna napomena urednika OKA:

Mislim da je važno napomenuti da su komunističke vlasti u veljači 1947. godine Gimnaziji uručili svoju odluku prema kojoj izričito zabranjuje rad Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Međutim, uporni provincijal Bosne Srebrene dr. fra Vitomir Jelčić je 27. studenog 1947. godine uspio kod Ministarstva prosvjete BiH isposlovati “minimum minimuma”, a to je bilo dopuštenje da Gimnazija promijeni ime u “Franjevačko sjemenište” uz uvjet da to bude škola samo za mlade katolike koji će nakon maturiranja upisivati više katoličke teološke škole i teološke fakultete. Tek od školske godine 2006/2007, odlukom Bosne Srebrene, u Franjevačku klasičnu gimnaziju su se ponovo mogli upisivati vanjski đaci bez obzira na vjeroispovijest, a po prvi put i učenice.

Dakle, u periodu od preko četrdeset godina, preciznije rečeno od kraja 1947. godine pa sve do školske godine 1990/1991 u Franjevačku klasičnu gimnaziju nije upisan niti jedan “vanjski” učenik.

Otvorenost svima i uvijek

„Otvorenost svima i uvijek“, jedna je od deviza Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. To je škola koja „ruši barijere između različitih religija“.

„Živim u Visokom tako da sam donekle bio upoznat s ovom školom i prije upisa. Volim neobične stvari, volim nova iskustva. Privukli su me grčki i latinski, jezici koji se ovdje izučavaju četiri godine, naravno i ostali predmeti“, kaže za Deutsche Welle učenik trećeg razreda Franjevačke klasične gimnazije Zlatko Hadžić.

„U Bosni i Hercegovini (BiH) trenutno postoje mnoge barijere između različitih nacija i religija, ali naša škola ruši sve te barijere. Impresioniran sam atmosferom koja ovdje vlada. Kontakt s profesorima je nevjerojatan, prijateljski i potiče nas da se maksimalno zalažemo u učenju. Ovdje svakodnevno stječemo nova iskustva i suočavamo se s novim izazovima. Motivirajući faktori su brojni i u svakom trenutku osjećamo spremnost škole, naših profesora, da nas podrže u izgradnji pozitivne budućnosti“, kaže Zlatko Hadžić.

Ova gimnazija je jedina franjevačka škola u BiH. „Mi smo i jedina klasična gimnazija u državi. To znači da imamo program kao sve opće gimnazije, s dodatkom klasičnih jezika. U svim razredima, pored njemačkog i engleskog jezika, izučavamo i grčki te latinski jezik. Ostali predmeti su prisutni kao i u općim gimnazijama, likovna i glazbena umjetnost, povijest, zemljopis, matematika, fizika, biologija, informatika i tjelesni odgoj“, kaže tajnik Franjevačke klasične gimnazije fra Ivan Nujić.

„Umjesto konfesionalnog vjeronauka, privilegiramo predmet religijska kultura. Ne želimo se razdvajati po konfesionalnoj pripadnosti i zato roditeljima sugeriramo da bi njihova djeca trebala izučavati religijsku kultura i s tim imamo jako dobra iskustva. Mi smatramo da je na nama najveća odgovornost za budućnost naše države. Ne želimo obrazovati samo katolike, pravoslavce i muslimane, nego i čestite i odgovorne građane BiH, ljude koji će sutra spremno i odgovorno odlučivati o društvenim pitanjima i snositi teret odgovornosti za društvo u BiH“, kaže za DW fra Ivan Nujić.

Učenici iz cijele BiH

U Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji nema međunacionalne ili međuvjerske netrpeljivosti iako pojedini učenici, koji dolaze iz „jednobojnih nacionalnih sredina“, ranije nisu imali priliku sresti vršnjake druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti. „Oni vrlo rado uče o drugima jer su djeca po prirodi radoznala. Često i za vrijeme raspusta odlaze jedni drugima i ta različitost ovdje djeluje vrlo pozitivno“, naglašava fra Nujić.

Franjevačka klasična gimnazija ima 150 učenika od kojih 25 žive u Sjemeništu. To su dječaci iz BiH koji nakon mature mogu stupiti u franjevački novicijat, a potom studirati teologiju kako bi postali franjevci, svećenici. 40 učenika je iz Visokog ili okolice, dok 85 učenika živi u Franjevačkom konviktu (internat) i oni su iz cijele BiH.

 
Sjećanje na Izeta Nanića
Subota, 12 Kolovoz 2017 19:34

 

Izet NanicNa Izeta se hiljade ljeta čekalo

Jasmin Grošić

Tradicija je Krajišnika da imaju svoje vođe i heroje. Svako stoljeće prođe u znaku jednog od njih. Zajedničko im je svima njihova borba za Bosnu i Bošnjake, njihova hrabrost, ustrajnost i žrtva. Skoro svaki od njih položio je život za odbranu svog vatana i naroda i otišao u vječnost. Njihova djela ostala su da žive u pjesmama i pričama. Još davno, svoje mjesto u pričama i pjesmama našli su slavni krajišnici Hasan-paša Predojević, braća Hrnjice, Mustaj-beg Hasumović, Tale Ličanin, Huska Miljković...

Posljednja borba za opstanak Bosne i Bošnjaka iznjedrila je nove junake i heroje. Najslavniji među njima jeste šehid i komandant Izet Nanić. Da je živio u vrijeme braće Hrnjica, o njemu bi se stoljećima na sijelima pričalo i pjevalo. Ali, Stvoritelj nije htio da svi junaci budu rođeni u isto vrijeme, pa je komandanta Izeta ostavio za neko drugo vrijeme. Za puno teži i krvaviji vakat.

300 NANIĆEVI H LAVOVA

Legendarni bužimski komandant došao je u sudbonosnom trenutku po Bosnu i Bošnjake. S odjekom prvih eksplozija i pucnjeva, s vriskom ucviljene siročadi i jaukom ranjenih, putovao je i glas o novom junaku, vođi koji od dušmana brani svoj narod i domovinu. Bužimljani su među Krajišnicima bili posebno cijenjeni kao hrabri, sposobni i odani ljudi. U svakom od njih živio je duh nekog od naših epskih junaka, u svakom od njih spavao je neustrašivi zmaj kojeg je samo trebalo probuditi. Kada je Izet Nanić došao na čelo Bužimljana, svojih komšija, prijatelja, školskih drugova i poznanika, u svakom od njih probudio se taj zmaj i krenuli su da junaštvom i pobjedama ispisuju najljepše stranice naše historije. Prvi su u Bosni i Hercegovini oslobodili cjelokupan teritorij svoje općine, stavili su pod kontrolu državnu granicu s Republikom Hrvatskom, za samo jednu noć potpuno su rasturili višestruko brojniju vojsku izdajnika Fikreta Abdića i oslobodili Veliku Kladušu. Proveli su vojnu operaciju “Munja 93”, kojom su srušili mit o nepobjedivosti Karadžićeve armade. Uz minimalne gubitke, slabo opremljeni i naoružani, likvidirali su više od 160 agresorskih vojnika, nekoliko stotina ih ranili, a najelitnije jedinice VRS, koje su narednih dana dolazile u ispomoć, natjerali u bijeg.

“Nakon što smo oslobodili Ćorkovaču, krenuli smo u pripreme za ‘Munju’. S ovih pozicija komandant je rukovodio ‘Munjom 93’, koja je jedna od najblistavijih pobjeda 505. brigade, a mogu reći i Armije RBiH, ako znamo da je u ovu bitku pola ljudi išlo nenaoružano. Poslije proboja udarnih grupa i zarobljavanja naoružanja dolazile su jedinice bez oružja, naoružavali se, popunjavali municijom i kretali naprijed”, priča za Stav jedan od Nanićevih najbližih saradnika i operativac 505. viteške bužimske brigade Šefik Veladžić Šeki.

Neustrašivi Bužimljani natjerali su u bijeg i “slavne četničke junake” Mladića, Talića, Kobca, Legiju i ostale koji su se sukobili s njima. Tokom trajanja četničke ofanzive “Breza 94”, komandant Nanić, sa svega 300 boraca 505. viteške bužimske brigade, teško je porazio 7.000 Mladićevih najboljih ubica. U srpskim redovima dosta je bilo dobrovoljaca iz Srbije koji su došli da ubijaju, siluju i pljačkaju. Zaboravili su da u okršaju protiv Nanićevih Bužimljana treba imati puno više od oružja i puke sreće.

“Nakon okršaja sa snagama Fikreta Abdića, krenula je četnička ofanziva na Bužim pod nazivom ‘Breza 94’, kojom je rukovodio Ratko Mladić. Pred početak ofanzive rekao je: ‘Ovdje je sve najbolje što ima srpska vojska i mi moramo za sedam dana ući u Bužim i slomiti kičmu 5. korpusa, a za 15 dana s bužimskom gredom spojiti se s ostalim našim snagama i zauzeti Bihaćki džep.’ Nakon iscrpljujuće borbe, Mladiću to nije pošlo za rukom iako je imao 7.000 vojnika. Mi smo 12. Septembra 1994. godine, po pripremi i zapovijesti komandanta Nanića, izvršili kontraudar. S 300 boraca udarili smo direktno na komandu Mladićeve svite i razbili potpuno Mladićevu vojsku i oslobodili taj dio terena. Prestala je njihova prijetnja. U toj je bici ranjen i Mladić”, priča Šefik Veladžić.

Koliko je snažan bio udar bužimskih vitezova, govori činjenica da su mnogi četnici bosonogi bježali kroz kupine samo da se spase. Bježali su Mladić i Talić. Mladić je ostavio svoj džip i torbu s dokumentima u kojima se moglo vidjeti da je Bužimu bio namijenio istu sudbinu kao i Srebrenici nepunih godinu dana kasnije. Ovim činom, komandant Nanić jasno je zločincima dao do znanja da nemaju posla s nenaoružanim civilima, ženama i djecom, već s istinskim gazijama i potomcima svojih neustrašivih djedova Krajišnika.

 
Priča za subotu
Petak, 11 Kolovoz 2017 20:17

 

Oci boje jantaraZeove oči

Ivan Berisov, Portugal

Unaprijed upozoravam čitaoce slabijih živaca da ne čitaju ovu moju priču, a onima koji će je pročitati jamčim, kako ništa nije izmišljeno.

U ranim prijepodnevnim satima mjeseca jula prilazio sam malom parku u blizini našeg stana. Za drvenim kvadratnim grubo otesanim stolom ispod prelijepe krošnje listopadnog drveta koje raste i u našoj zemlji, ali je malo poznato (košćela), sjedio je moj komšija po imenu Ze (skraćenica od Žoze) i još dok sam prilazio ugledao me je i vrebao svojim očima.

Pomislih u sebi: - Baš mi je on trebao! Htjedoh već otići na drugu stranu, ali sam se plašio da bih ga mogao uvrijediti što mu nisam prišao. I tako priđoh i sjedoh pored njega.

-Lijepo izgledate - obratih se komšiji, bivšem trgovačkom putniku, punačkom čovjeku mojih godina, širokog lica, prosijede uvelike prorijeđene kose, sa kratkom sijedom bradicom.

Prema poznatom scenariju unaprijed sam znao da neće ni obratiti pažnju na moju primjedbu i da će krenuti sa nekom svojom pričom, koja mu se u tom momentu vrtjela u glavi.

I on zaista krenu:

-Upravo sam se sjetio kako plovim u prenatrpanoj lađi. Sunce je nemilosrdno pržilo. Goli do pasa polijevajući se neprekidno vodom spašavali smo se od vrućine. Bili smo svi mladi i zdravi. Otpremali su nas u Angolu, gdje sam se zajedno sa drugima trebao uključiti u borbu protiv pobunjenika. Kada smo se već bili primakli obalama Angole, priđe mi jedan od članova posade, kojega sam od ranije poznavao i reče mi: „Zamisli Ze, ne idemo u Angolu! Kapetanu su upravo naredili da skrene brod za Gvineju Bisau, u kojoj je jučer buknuo rat“. Iskreno rečeno meni je bilo svejedno. Rat ko rat, pa bilo gdje on bio. Međutim, jako sam se prevario, jer je to bio za nas najteži kolonijalni rat, od svih koje smo vodili i mnogo nas je izginulo, mnogo je bilo povrijeđenih, mnogo oboljelo i mnogo je ostalo umno poremećeno. Proveo sam dvije godine u toj močvarnoj zemlji, sa užasnom klimom, u kojoj bijeli čovjek jedva može da opstane.

Pa nastavi:

-Srećom preživio sam rat i zaposlio kao trgovački putnik. Dobro sam zarađivao i stekao dobru penziju. Zdravlje me je služilo sve dok se nisam penzionisao, ali kako su godine prolazile postajao sam sve gori.

Znao sam kako će nakon tog uvoda po ne znam koji put podnijeti mi izvještaj o svom trenutnom psihičkom stanju, koje je u jednom periodu bilo veoma zabrinjavajuće. Liječnici su mu davali prejake doze brojnih lijekova za smirenje živaca, koji su, prema mojoj ocjeni, na njega veoma loše djelovali. Pod utjecajem tih lijekova jako se udebljao i počeo je hodati kao robot jedva mičući nogama. Videći kako čovjek propada, jednom prilikom sam mu posavjetovao, kako bi možda bilo dobro zatražiti mišljenje drugih liječnika. Izgleda da je tako i učinio.    

Započe sa izvještajem:

 
Urednički dodatak diskusiji o lažnom doktoru nauka Hasanu Alijagiću
Četvrtak, 10 Kolovoz 2017 14:34

 

TetrijebHasan Alijagić, lažni doktor nauka - AUBHA ne može biti odgovorna za njegovo lažno predstavljanje

Nadan Filipović

(na slici je tetrijeb, latinski Tetrao urogallus)

Poštovani gospodine Berisov,

U Vašem autorskom osvrtu o “ukazanju lažnog doktora nauka Hasana Alijagića” napisali ste: “Kao što ću kasnije obrazložiti najveću pometnju ne izaziva toliko Hasanovo ukazanje već šutnja AUBHA, koja, ne obazirući se na sve iznesene navode, i dalje stoji iza svog “doktora nauka”, umjesto da što prije, čuvajući svoj ugled, kako bi bilo normalno, ukloni tekst navedenog intervjua, ako već neće da p(r)ozove Hasana Alijagića da na istom sajtu ili iznese dokaze da je on zaista doktor nauka Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u, ili da se izvine široj javnosti zbog laganja.

AUBHA je povukla dovoljan i po mom mišljenju korektan potez tako što je navedeni intervju sa lažnim doktorom nauka uklonila sa svoje službene stranice.

Dakle, za sada samo toliko s ciljem da se sami uvjerite da je u AUBHA bilo rasprave o lažnom doktoru koji se u korespondenciji putem elektronske pošte i dalje potpisuje, ni manje ni više, kao Hasan Alijagic, BCEng.,MEng.Sci., PhD CEng., MIEng.Aust. NPER 82952.

Vidimo da on, Hasan Alijagić, ima u titulama tri puta više slovnih znakova od broja znakova u imenu i prezimenu.

Pitam se da se nije “maturant” Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, a sada lažni doktor nauka, bez nikakve potrebe, pretovario sa tolikim titulama za koje ne znamo jesu li baš sve provjerene što se njihovog legaliteta tiče? 

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search