LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Sjećanje na staru Tuzlu
Petak, 25 Svibanj 2018 18:25

 

Tuzla-glavna ulicaPoremećeni život (2)

Ivan Berisov, Portugal

Dok je mama pohađala gimnaziju i marljivo učila, ujak je studirao građevinu u Beogradu, ali izgleda da se više zabavljao nego studirao. Kada je 1938. godine maturirala on se već četiri godine nalazio u Beogradu. Očito mu se nije žurio, nije polagao ispite i kako izgleda nije se ni najmanje opterećivao time što je njegova porodica odvajala poveliku svotu za troškove njegovog studiranja i života u Beogradu i to od dedine skromne profesorske plate. Iako ga na riječima nije osuđivala, dok je o tome govorila, u maminom glasu se primjećivala blaga sjeta.

Po svemu sudeći računala je na to kako će njen brat na vrijeme okončati fakultet, a onda bi  i ona, kako se nadala, dobila šansu studirati. Kada se ujak nakon pet godina, 1939., ne završivši studije, vratio svojim roditeljima u Tuzlu, za to više nije bilo vremena. Kako im ne bi bio na grbači (još bi im samo to trebalo) zaposlio se kao neki službenik na administrativnim poslovima u rudniku Kreka. Njegov neuspjeh ih je svakako razočarao, ali sa druge strane malo im je laknulo, jer su otpali izdaci za studije, a osim toga i on je sa svojom platom počeo, koliko – toliko, doprinositi porodici.

No, to poboljšanje njihovih životnih prilika kratko je potrajalo, zapravo nešto više od jedne godine. Naime od kraja marta 1941. zahvatio ih je vihor događaja koji će im u naredne četiri godine u velikoj mjeri poremetiti živote, kao i živote mnogih njihovih sugrađana, a u jednom momentu, koji ću kasnije opisati, dovesti ih na ivicu opstanka. Kao već potpuno stasala djevojka mama je bila spremna za udaju i imala je nekoliko ponuda. Međutim, dok se predomišljala, na njihovu zemlju, a okviru nje i na Bosnu, se iznenada sručio čitav niz tegobnih događaja zbog kojih su im bili poremećeni svi planovi. Niti se mama udala, a niti se ujak oženio. Sve će to uslijediti tek poslije rata, a osim toga i ujak će konačno završiti svoje studije, ali ovaj put ne u Beogradu, već u Zagrebu.

Krah relativno mirnog života započeo je 27. marta 1941. tri dana nakon što je Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu čime se u ratu i u pripremi novog svjetskog poretka zapravo stavila na stranu Njemačke i Italije. U Beogradu je tog dana izveden državni udar koji je, kako se danas sve više tvrdi, organizovala britanska obavještajna služba. Vojnim udarom je zbačena vlada Cvetković-Maček koja je u pronjemačkom stilu u Beču potpisala pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Hitler je tu neočekivanu promjenu od “gotovine na veresiju” primio kao ličnu uvredu i u bijesu odlučio da Jugoslaviju, kako je rekao vještačku tvorevinu pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu, kao i svjetske masonerije, zbrisati sa zemljopisne mape. U narednih nekoliko dana u susjednim zemljama, osim u Grčkoj, počele su se gomilati trupe za napad. Nova vlada je diplomatski pokušala ublažiti Hitlerov gnjev, ali u tome nije uspjela. Sve više je postajala svjesna kako je napad neminovan, pa se zbog toga počela spremati za odbranu. Zadatak nije bio nimalo lak, jer je trebalo braniti granicu koja se protezala na tri hiljade kilometara. No, ipak je pokušala. Izvršena je djelomična mobilizacija koja je obuhvatila preko milijun vojnika i zatim pokrenuta glavnina divizija prema granicama. Komanda je slijedila ratni plan R-41, zadnji koji je izradila kraljevska vojska, i to u trenutku kad su u Mađarskoj i Rumunjskoj već bile stacionirane njemačke trupe koje su se spremale upasti i u Bugarsku. Plan je predviđao raspoređivanje 27 divizija duž svih svojih granica osim prema Grčkoj, ali je do granica pred sami rat stiglo samo 11. Planom se predviđalo da će divizije pravovremeno stići na granice, primiti prvi napad, usporiti ga i zatim se postupno povlačiti prema Grčkoj, gdje bi uz pomoć britanske vojske stacionirane u toj zemlji,  bio zaustavljen napad i uspostavljen front. Moj djed je u to vrijeme imao 54 godine i nalazio se u pričuvi 4. konjičkog puka armije Kraljevine Jugoslavije i zbog toga u rat nije krenuo. Ujak je imao 26. godina, ali iz meni nepoznatih razloga, možda zbog potreba rudnika Kreka, nije bio mobilisan. Začudo nije bio mobilisan ni kasnije, niti u domobrane, niti u pomoćne (radne) jedinice Nezavisne Države Hrvatske (u daljem tekstu NDH). Kako mu je to uspjelo ostalo je potpuno nejasno. Jednostavno mi je promaklo pitati mamu o tome.

 
Još nešto o masovnom zločinu nad Palestincina
Petak, 25 Svibanj 2018 13:46

 

Zlatko Dizdarević- nova fotkaZlatko Dizdarević: Jučer se pokazalo ko su izvori terorizma u svijetu, sve je izmaklo kontroli

Vanjskopolitički analitičar i bh. diplomata Zlatko Dizdarević, komentarišući nasilje u Gazi i otvaranje Ambasade SAD-a u Jerusalemu, izjavio je za Klix.ba da se transparentno pokazalo ko su izvori terorizma u svijetu.

U jučerašnjim protestima zbog preseljenja Ambasade SAD-a u Jerusalem vojska Izraela je ubila 58 osoba, a povrijeđeno je najmanje 2.700 Palestinaca.

"Prema mom uvjerenju, osjećaju i onome što znam to je izmaklo svakoj mogućoj kontroli - političkoj, civilizacijskoj i ljudskoj. To više nema veze s politikom. Taj par, Netanyahu i njegova podrška Donald Trump su ušli u priču koja potpuno destruira sve što je politika, razum i brutalni interes u svijetu", rekao je Dizdarević.

Bivši ambasador BiH na Bliskom Istoku smatra da su se Sjedinjene Američke Države i Izrael ovim potezom narugali kompletnoj međunarodnoj zajednici i svemu što su principi međunarodnog poretka i međunarodne politike.

"Svako daljnje relativiziranje, traženje lažnih povoda i uzroka za činjenicu da se maltene legalno snajperima mogu ubijati nenaoružani civili i djeca, ja to ne mogu nazvati drugačije nego međunarodno legaliziranje terorizma", smatra Dizdarević.

Na pitanje da li se jučerašnji događaji mogu povezati s povlačenjem Sjedinjenih Američkih Država iz iranskog nuklearnog sporazuma te da li se mogu očekivati novi sukobi, naš sagovornik ističe da je Trumpova odluka o izlasku iz pomenutog sporazuma za sada koliko-toliko u okvirima međunarodne politike, odnosa i interesa raznih svjetskih sila.

"Ali ovo jučer je defakto poraz međunarodne politike i koncepta. Jutros su Amerikanci kazali da neće dozvoliti nikakvu reakciju Vijeća sigurnosti UN-a koje je pokazalo spremnost da se u to upusti. To su odvojene stvari. Ali da je riječ o signalu kojim se potpuno gubi glava u međunarodnim odnosima i politici je izvjesno", smatra Dizdarević.

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan nazvao je Izrael terorističkom državom te povukao ambasadore iz SAD-a i Izraela. Za petak je sazvana vanredna sjednica Organizacije za islamsku saradnju koja ima 57 zemalja članica.

Stručnjak za Bliski istok Zlatko Dizdarević ističe da članice te organizacije mogu poduzeti korake, ali da se ne mogu očekivati kapitalne promjene u ovom trenutku.

"Mnogo islamskih zemalja pokazuje više razumijevanja za Izrael ovakav kakav je na čelu sa Saudijskom Arabijom i ostalima. Proizvedena je potpuno lažna fiksacija u odnosu na Iran kao centar terorizma u svijetu, što je budalaština, jer se jučer pokazalo transparentno ko su izvori terorizma u svijetu", zaključio je Dizdarević.

(Ovaj komentar gospodina Dizdarevića prenesen je sa portal KLIX.ba, od 16.5.2018)

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 24 Svibanj 2018 20:29

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (49)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

U subotu 5. novembra umro je dr. Sabrija Karamehmedović u 65. godini života. Bio je čovjek koji je obećavao kao student medicine da će se razviti u učenjaka, ali ga je valjda sklonost za novcem uputila u liječnike opće prakse, pa je počeo služiti najprije po provinciji (Foča, Goražde, Čajnile), a od 1942. je ordinirao u Sarajevu. Mnogo je zarađivao, a rat mu je sve odnio, ali je iza rata opet zarađivao. Bio je ugovorni liječnik u mnogim ustanovama i poduzećima, a stručno neznanje je dokazao u nikakvoj dijagnozi kod moje kćerke Zejnebe, pa joj se srce vratilo na predoperacijsko stanje. I ja sam stjecajem okolnosti nekoliko puta bio kod njega u ordinaciji. Nije me pregledao, nego me pitao šta da mi prepiše. Posljednjih nekoliko godina bio je uvijek “pod gasom” i duša mu je bilo piti na tuđi račun i pušiti iz tuđe kutije. Nije mu klanjanja dženaza ispred Begove džamije.

Allah rahmet ejle!

(8.11.1966)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 23 Svibanj 2018 18:41

 

DrvoRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (6)

Jedan od zidova sarajevskog svijeta se ruši, a uskoro će i ostali.

Rušid je nakon nekoliko dana otišao do mesara Fadila. Rekao mu je da Moric Gaon i njegov poslovni partner Tolentino zatvaraju svoju veletrgovinu i magacin. Objasnio je da je opet nezaposlen, da mu valja boležljivu mater hraniti, te upitao može li se vratiti čišćenju drobova? Fadil objeručke prihvati i Rušid opet poče one svoje ture – mesnica, pa na Darivu ili čak oko Kozje ćuprije, pa peri i peri dok iz želudaca i crijeva ne počne čista voda izlaziti. Dobio je posao čišćenja drobova i kod još trojice mesara. Mlad je i pun snage. Jeste da se nahoda, ali kad aščijama proda škembad boga mi kući i friška somuna donese, a i koja para Safeti ostane. Samo je strepio kako će se mater snaći ako dobije poziv za regrutaciju.

Nastupi 1941. godine. Sredina je marta. Nekakav čudan mir je vladao Sarajevom. Svaki dan je sa sepetom na leđima. Trči na ispiranje na Miljacki.

Jednog dana, sredina marta je bila, taman počeo ispiranje jednih junećih crijeva malo poviše Darive, kad se začu naka dreka. Rušid se izvuče iz grma koji ga je skrivao od pogleda, kad šta će vidjeti? Na suprotnoj strani, jedno tristotinjak metara na lijevu stranu od Babića bašće, nekakav se dedo popeo na drvo pored džamije. U pidžami je i bos. Rukama se pridržava za drvo i dere se na sav glas: “Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sel-lem je 'vako rek'o - smak sv'jeta neće nastupiti sve dok sunce ne izađe na zapadu; kad' to ljudi tada vide, svi koji budu živi na površini zemlje će vjerovat', a to je vr'jeme kad nijednoj duši neće bit' od koristi što će vjerovat' tad', ako nije vjerovala prija. Pokori se narodeeee! Smak svjeta se približioooo! Nestaće i oni koji su vjerovali i koji vjeruju, a u smak svjeta ne vjeruju. Šnjima će i oni koji ne vjeruju nit' su vjerovali, a u smak svijeta sumnjaju.“

Oko drveta prava gungula. Nekoliko desetina ljudi i nekoliko žena. Odozdo se deru: „Sađi doli Uzeir efendija, molimo te. Sađi ako Boga znaš! Sađi da s nama budeš kad smak svjeta dođe. Hoćemo mi s tobom, našim imamom, da dočekamo smak svijeta. Sađi, bolan ne bio, eno ti se hodžinica bajlisala i nikako sebi ne dolazi. Preklinjemo te da sađeš jer će ubrzo doć vatrogasci da te k'o prošli put ozgo skidaju. Ha'de ba s'lazi, razbolićeš se. Evo kišica hladna počela.“

Uzeir efendija ni mukajet. Nastavlja se derati: „Akšamsko će vr'jeme nastupit'. Uzvišeni Allah će poslat' vjetar iz pravca Šama koji će tri puta obaći zemaljsku kuglu i uzeće dušu svakom' u čijem srcu bude bilo kol'ko i trun imana. Tog' dana akšam-namaz niko neće ni klanjat'. Smak svijeta će nastupit' i zbog radi od tog' što se mnoge ženturače i mnogi ljudi, poput magarica i magaraca, jebu na javnim mjestima. Svojim očima sam vidio. Da, da! Svojim očima. Allaha mi! Vjeru smo zijanili. Omladina ne zna šta je namaz, šta je post, šta je zekjat, šta su fitre, a kamo li šta je hadž. Samo rakijetinu piju, puše cigaru na cigaru, kockaju se i jebu se po javnim mjestima. Niko ih ne uči šehadet….. Opet ove nove hodžice nabili drobove, gmaze i gramze po dženazama, samo da steknu, da im je još više. Svaki od se'jačkih hodžica sebe k'o reisa sanja. Narodeeee, ima podosta hodža koji piju rakiju, pa poslije opijanja u gubice nevjerničke metnu po šaku nanijag bonbona da se rakija iz njiha ne čuje. Da ne bazde na rakijetinu. Misle Allaha dželešanuhu nanijag bonbonama prevarit'. Sakriju se, forange navuku pa loču rak'jetinu, k'o da ih Allah dželešanuhu kroz forange viđat' neće. Ne poštuju nas stare hodže. Izgurali nas do zadnjeg safa. Uskoro će nas jamda i iz džamija istjerivat' kako su mene iz ove moje džamije isćerali. U Saraj'vu sve hodže se'jaci. Kijamet nam dolazi. Mnogi Sudnjeg dana dočekat' neće. Uskoro će vam se vid od straha ukočit', mjesec će se pomračit', a sunce i mjesec spojit'. Tog dana čo'jek će povikat' - Kuda ćemo bježat'? - Nikuda! Nikuda! Utočišta nejma. Nejmaaaa! Džabe vam je i ovaj akšam klanjat'. I ne očekujte ništa od onih koji su od vas sve očekivali i sve očekivano na sahanu od vas dobili….Djeca više nisu djeca, već katili rodite'jski. Samo čekaju da mater i babo heleknu pa da steknu…… Šejtan će inovjerni jedan narod uništit', al ga neće moć' svega uništit'. Ostaće tog naroda i on će se svetit' za svoju zlu sudbinu na onim koji mu krivi nisu, al' su slabiji od njega i njegovijeh zaštitnika. Taj će narod postat' gori od samog šejtana što je njima hotjeo dokundisat'. Doće ostaci ostataka otog naroda što sebe naziva izabranim od Boga; doće u muslimanske avlije k'o prognan narod pa će u otim avlijama svoje šatore postavit'. Vlasnici avlija će otog naroda žalit' i svoje će mu gostoprimstvo darežljivo pokazat'. Neće dugo proć' a otaj prognati narod će sve muslimanske kuće otet', a svoje dobročinitelje će u šatore prognat'. Sav će him zirat i imanja pootimat', a njiha, djecu him, unučad i praunučad će nemilo ubijat' i niko na dunjaluku ni mukajet bit' neće. Daklem, oni koje je šejtan proganj'o postaće gori od samog šejtana, al' ni to neće vječito trajat'. Oni će u džehenemskijem vatrama jope gorit' jerbo će sami ote vatre potpalit' ne havizajuć' da će hina jope vatra progutat'. I oni koji za urneka samo ostanu jope će tulit' i kukat' nad sudbinom svojom k'o da sami za nju krivi nisu. Allah je nad nama i ako tako ne budne svi će na dunjaluku njihovi robovi postat'. Niko dugo neće smjet' ništa protiv njiha rijet', svi će sve viđat, al' nije'ne neće smjet' progovorit'. I to će sto godina trajat' i po njih sve će jope se džehenem na dunjaluk spušćat' i r'jetko će ko od njiha ostat' i ti r'jetki koji ostanu će ko zmija noge krit' da su oni od tog naroda. I ovdi, u Sarajv'u je sve skoro njihovo, al' neće bit dugo njihovo, al' neće ni naše bit' jerbo i nije naše i bilo bi haram njihovo sebi uzet', al' će drugi inovjerci pod križem i krstom doć' i sve njihovo poklopit' i otet' him, a njiha će većinu pobit'. ”

-Prevrno je sasvim i nejma l'jeka za ovaj mahnitluk. Džabe nam ga je i u mahnithanu mećat' jerbo za njega ni doktora psihijatora ni l'jeka nejma na dunjaluku – postavi “dijagnozu” jedan od Uzeir efendijinih zetova.

Uto se Uzeir efendija nekako poče spuštati, a kad se dovoljno spustio dva ga njegova zeta spengaše i ubaciše u vozilo hitne pomoći. Pravac Jagomir kod doktora Karabaića koji ga je na navaljivanje familije nerado otpustio iz ludnice prije dvije hefte.

Gomila se razišla, ponovo je nastupila tišina koju su samo remetili grgolj vode i jači zvukovi ispuštanja ispiranih crijeva i drobova u plićaku.

Rušid na tren kroz glavu bljesnu šta ako duševno oboljeli Uzeir efendija ima pravo, ali brzo odagna tu zloslutnu misao.

 
Dioptrija gospodina Nedima Hasića
Utorak, 22 Svibanj 2018 20:21

 

Sirenje IzraelaDržavu su pravili oružjem i nasiljem

Nedim Hasić, Sarajevo

U ljeto 1882. godine parobrodi iz Evrope usidrili su se na obalama Palestine. Vlasti Osmanskog carstva odbijale su im pristup svojim lukama. Zbog toga su se prvi Jevreji iz Rusije i Rumunije obreli u obećanoj zemlji. Bilo ih je raznih profila: intelektualci, muzičari, ali i obične porodice. Tokom sljedećih 20 godina došlo ih je oko 30.000. Došli su ostati u Palestini. Bez diskriminacije, bez straha i pogroma. Ovaj val imigracije krajem 19. stoljeća ono je što se u jevrejskoj historiji naziva “prvom alijom”. Tako su se Jevreji naselili u Palestini i pomiješali s tamošnjim muslimanskim i kršćanskim stanovništvom. Godine 1882, kada je počela alija, samo 13.000 Jevreja živjelo je među 27.000 kršćana i 300.000 muslimana. Bili su to prvi cionisti koji su vjerovali u izgradnju jevrejske države u svojoj biblijskoj domovini.

Pomoć Rotschilda

A sve je, zapravo, počelo godinu dana ranije, 1881, nakon ubistva ruskog cara Aleksandra II. Tada je počeo pogrom Jevreja u toj zemlji. Pljačkane su trgovine, uništavane kuće, ubijani ljudi. Stotine mrtvih, hiljade ranjenih, na desetine silovanih žena i šteta koja se mjerila milionima rubalja. Jevreji su ionako decenijama bili diskriminirani u carskoj Rusiji. Bila im je zabranjena kupovina zemlje, živjeli su samo u posebno određenim područjima, bilo im je zabranjeno obavljati razne dužnosti. Jedino su redovno pozivani u vojsku. Carska policija žmirila je na oba oka kada su ubistva i pljačke bili u pitanju. Jevreji, posebice njihovi intelektualci, osjećali su se izdanima. Desetljećima su se pokušavali asimilirati i nisu u tome uspijevali. Godine 1882. Leon Pinsker, liječnik iz Odese, anonimno objavljuje članak u kojem poziva na jedinstvo i odlazak u zemlju u kojoj će živjeti dostojanstveno. “Veliki komad zemljišta za našu jadnu braću koja bi trebala ostati naše vlasništvo i iz koje nas nikakav stranac ne može istjerati.” Ta je zemlja, naravno, bila Palestina. Ali, tada su budući jevrejski naseljenici smatrali kako bi tamo trebali kupiti zemlju, ne pljačkati ili je jednostavno oteti. Pinskerovo pisanje bilo je osobito popularno među Jevrejima Istočne Evrope.

Arapi nisu isprva prema prvim doseljenicima bili neprijateljski raspoloženi. Međutim, zakoni osmanskih vlasti otežavali su Jevrejima naseljavanje. Primjerice, nije im bilo dopušteno graditi kuće, morali su živjeti u šatorima sve dok neko od arapskih susjeda ne bi odlučio prodati im kuću. Naseljenici su se teško borili kako bi obradili zemlju u vremenskim uvjetima u kojima do tada nisu živjeli. Vrućina, malarija, bolesti... Sve su to bili problemi koje su jedva rješavali. Ipak, bili su uporni. Historičar Simon Dubnow opisivao je njihove napore s divljenjem, o tome kako su obrađivali zemlju koju plug nije dotakao stoljećima.

No, onda su dobili neočekivanu pomoć. Multimilioner Edmond James de Rothschild odlučio je pomoći naseljenicima da ostvare san o svojoj zemlji. Rođen je u Francuskoj 1845. godine, bio je sin bogatog bankara koji je od oca naslijedio unosne poslove i brojne nekretnine. Ali, poslovi i zarada nisu ga zanimali onoliko koliko ga je zanimala ideja o izgradnji novog doma Jevreja u obećanoj zemlji. Već 1882. godine kupuje prve komade zemlje koje poklanja doseljenicima. U sedam godina otkupio je 25.000 hektara zemlje. Sponzorirao je nove dolaske, poslao poljoprivredne stručnjake kako bi naseljenike podučili hortikulturi i vinogradarstvu. Rothschild je brinuo za sve poslove u koloniji. Sagradio je sinagoge, bolnice, kuće, škole, useljenicima isplaćivao plaće. Prema nekim procjenama, potrošio je tadašnjih 50 miliona dolara.

Ipak i pored pored uloženih miliona, nije sve išlo onako kako je Rotschild očekivao. Pobune i sukobi među naseljenicima bili su toliko česti da je nerijetko morala intervenirati i osmanska policija. Mnogi su kolonisti odustajali, pa bi preselili natrag u Evropu ili u SAD. “Obećana zemlja pokazala se vrućom, prašnjavom i neplodnom. Ipak, prva alija bila je početak sporog, ali važnog procesa”, piše izraelski historičar Shlomo Sand.

Od početka prvog vala pogroma, više od 2,5 miliona Jevreja napustilo je Istočnu Evropu između 1882. i 1903. godine, ali su najčešće emigrirali u Sjedinjene Države ili Francusku. U to doba u Palestini ih je bilo tek 50.000. Ipak, najveći uspjeh prve alije bio je savremeni hebrejski jezik. Njega je razvio pisac i novinar Eliezer Ben-Yehuda, rođen 1858. godine. On je stvorio zajednički jezik za Jevreje koji će u narednim desetljećima dolaziti u Palestinu iz Rusije i ostatka Evrope i koji su do tada govorili judeo-španski ili turski.

Nakon prve, 1904. godine uslijedila je druga alija, kasnije treća, četvrta, peta i šesta. Sudionici drugog vala naseljavanja tada su već sanjali o vlastitoj državi. Ulagali su u industriju, osnivali stranke. Neke su počivale na socijalističkim idejama. U jednoj od takvih partija aktivan je bio mladi novinar iz Poljske. Zvao se David Ben-Gurion.

Tagartovi dobermani

 
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 20:45

 

NightRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (5)

Šarao je i šarao, čekajući da prođe ponoć. Neće Ramizu ostati dužan. Još jedna dvobanka i Ramiz će biti više nego zadovoljan. Reći će mu da nije htio smarati konje, a daće mu na peškeš i fišek sirove kafe.

Kad je stigao pred kuću oblaci prekriše mjesec. Nesta srebrne mjesečine. Odjednom se, kao utvara, Safeta stvori pored njega.

-Mati, idi u kuću. Sam ću istovarit'.

-Sine dragi, nalet te ne bilo, đe si to sve pokr'o. Joooj, majko moja, Allahu dragi, k'o da gledam…. eto đandara jal' noćas, jal' sabahile. Sine, haram je ovo sve. Harama u kuću neću. Gon'  to i vraćaj na vakat dok đandari došli nisu.

-Mati draga, nije haram, već halaljeno od gazde Morica. On uskoro zatvara firmu, veli gurava su vremena, pa nemade plaće mi isplatit' i dade robu umjesto plaće.

-Ha'de, bolan ne bio, rahmetli bi Ramo dvajes godina svaki dan bez odmora irgatio, pa jope ne bi skupio para za kola puna svačeg'.

-Šuti mati. Karavakat je na pragu. Ha'de da sklonimo, l'jepo rasporedimo, zaštitimo od miša, pa da imamo za crne dane što su pred nama. I šuti kako ti je rahmetli mati pod rahmetli ocem šutila, i nikom ni r'ječi.

Istovarali su i slagali, a sve u najcrnjoj tami jer Safeta nije htjela ni petrolejke upaliti. Kad su došli do donjeg reda, odnosno do vreća s brašnom ispod kojih je bila limena kutija, Rušid reče materi da ode i podgrije mu štogod za večeru. Ona tiho ode uz basamke.

Rušid vreću po vreću na rame pa unosi u magazu. Prvo je stavio kutiju na pod, a onda preko nje vreće.

Uđe u kuću ne paleći svjetla, na brzinu pojede nekakav gulaščić što mu je mati podgrijala i leže. Neće san na oči, pa eto ti. Sve je osluškivao ne bi li čuo kakav sumnjiv zvuk ili grebanje oko brave na vratima magaze. U tom nemiru je možda uspio otkunjati par puta po pola sata.  

Sutra, dok još nije svanulo, vrati Rami kola i konje. Objasni da nije htio morit' konja. Dade mu još dvobanku i pogolem fišek sirove kafe za mater mu. Kad je krenuo konji kao da će se pokrenuti za njim. Sve ga gledaju i ržu.

-Aaaa! Ovo je čudo. Nikad za mnom krenuli nisu, a u tebe gledaju k'o da su u te zaljubljeni, od sreće ržu i da ih pušćam, poletili bi za tobom.

-Vallahi billahi, ne znam šta him je. 'Fala i Allahimanet.

-'Fala tebi, previše si dao, a mater će mi se pravo obveselit' kad joj ov'liko kahve donesem. Evo ti ba dvobanka izvadka. Dosta je kahva. I previše.

Jok ba! Samo metni u šlajpek. Allahemanet.

-Allahemanet.

…….

Preksutra se navuče mrkla noč, oblačna, bez mjesečine, crna da ne može crnija biti. Safeta oko jedanaest učećerila, spava k'o top. Rušid se nečujno izvukao iz kreveta pa bos krenuo na vrata. Podmazao ih je jučer, da ne zaškripe. Sišao je do magaze. Tiho otključao Okretao se lijevo-desno. Ništa nije vidio, niko, dakle, njega ne vidi. Zavukao je ruke ispod vreća s brašnom i napipao kutiju. Polahko je iznese u crnu noč. Sinoč oko ponoći je tačno izbrojao trideset i osmi direk počevši od prvog lijevog do avlijske kapije. Pored njega je ostavio pogolem kamen. U naramku ponese kutiju. Pipao je i pipao u mraku i konačno napipa kamen. Tu je trideset i osmi direk. Drmao je direk što tiše, lijevo pa desno, naprijed pa nazad i jedva ga izvadio. Onda je uzeo ašov, onaj Ramin špicasti, pa čučeći poče kopati da produbi rupu. Kopao je i kopao, baš bez zvuka, kad se oglasiše komšijski psi. Leže na već rosnu travu. Psi se ubrzo utišaše. Nastavio je kopati. Probao je da li kutija može da stane u rupu? Može. Postavio je direk na nju. Joj, direk malo viši ostalih. Može neko primjetiti da je viši od ostalih, da se nekako izdvaja. Izvadio je kutiju, iskopao još zemlje, stavio kutiju u rupu, a na kutiju postavio direk. Sad' je štimalo. Zatrpao je rupu i utabao svu zemlju oko direka, a sutra na noć će kokošijeg izmeta zakopati oko direka da tu što više korova izraste.

Vrati se i leže. Uzdahnu nekoliko puta. Gola je voda. Prevrtao se u nekom čudnom nemiru već opterećen tajnom koju od sada mora držati u sebi. Kao u hodajućem mezaru.

(nastavlja se)

 
Safet efendija o ramazanu
Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 10:13

 

Safet efendijaIz ramazanske sehare

Safet efendija Pozder, Prozor

Bio je ramazan. Sporo je protjecao još jedan vreli dan. Sporo, ali lijepo. Zapravo, više nego lijepo. Dok sam se pripremao za prijepodnevnu mukabelu, zazvonio mi je telefon. Uslijedio je kratak razgovor čiji sam prvi dio donekle pratio, a ostatak sam samo slušao i klimao glavom. Epilog je da je muftijstvo odredilo da te godine obavim hadž. Učio sam mukabelu u nekom posebnom stanju, transu ili nečemu drugom što ne znam objasniti. Poslije namaza sam tumačio proučene ajete i stranice, ne smogavši snage da kažem džematu za hadž. Tačnije, usplahireno sam očekivao da će uslijediti novi telefonski poziv te da će mi biti rečeno kako je slučajno došlo do greške i kako od mog hadža, barem ovaj put, nema ništa. Otišao sam korak dalje pa sam još jednom provjerio i utvrdio – idem na hadž.

I dok sam se borio da prigušim jedno, naišlo je i drugo oduševljenje, a njega je priredio, naravno, naš Džeko. Igrao je neku ludu utakmicu i postigao ravno četiri pogotka, ako se ne varam, Tottenhamu, i to usred Londona. Ulazim na ikindiju i kontam uzeti muštuluk, kad, ono, ljudi već na sav mah pričaju o tome.

Da bi se sve svarilo na najefikasniji način, odlučujem otkunjati do iftara i iskoristiti pogodnost postača čiji je i san ibadet. Uskoro se iftarim i krećem onako kako sam i planirao – u obilazak džemata, a ti susreti s našim vrijednim ljudima uvijek su posebni i inspirativni.

U našoj lijepoj tradiciji skrivena je cijela sehara mudrosti. Zapravo, to su sehare, sve jedna do druge i sve kićenija od kićenije, a u njih se metalo sve ono što se generacijama tkalo i plelo kako bi vez naše vjere i tradicije bio što ljepši i sadržajniji. Kur’an, namaz, mejtef, džamija, mevlud, šerijatsko vjenčanje, hadž ili kurban mogli bi biti nazivi zasebnih sehara koje smo stoljećima čuvali i, nadam se, sačuvali i u koje je istinski užitak povremeno zaviriti.

Zasebna sehara svakako je i ramazan.

Ako bismo, barem i na trenutak, zavirili u njenu unutrašnjost, naišli bismo na mnogo toga što direktno izvire iz riječi časnog Kur’ana: “Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom.” Nošen tim razmišljanjima, stižem na odredište. Vruća ljetna noć izmamila je ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu i iščekuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vrijedno radili na njivama. Razgovaramo i prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući se ustaljenom dinamikom, padali u vrijeme koševine ili berbe trešanja. Postilo se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se marilo ni za dobronamjerne savjete da se, tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem tako što će vodom samo nakvasiti ispucale usne. Iako sasvim legalna i legitimna opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti posezao za njom.

U neka doba, pred sami ezan, dok smo još bili pred džamijom, prilazi mi dječak od osam ili maksimalno devet ljeta i, u maniru ozbiljnog čovjeka, pita da li se njemu pika post ako jedan dan posti dokle mogne, a da drugi dan nastavi odatle do iftara. Veli, njemu je nana obećala da to tako može, pa želi da se uvjeri u to. Naravno, dajem mu potvrdan odgovor, osokolim ga i kažem kako slobodno može uraditi tako sve dok se ne osjeti dovoljno jakim da cijeli dan isposti bez poteškoća.

Pravda se dječak kako bi on mogao ispostiti cijeli dan, ali ide s roditeljima na njivu, radi i pomaže im, pa ožedni.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 20 Svibanj 2018 09:42

 

SA ZGOdlazak mami Zlati u Njemačku

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa memli strane, Bistrika, na privremenom boravku u Mariboru

Baš u vrijeme kada je moja mama Zlata bila u Njemačkoj, stasala je svježa provalnička trojka, imena im ne beih pominjao jer su se tog posla odavno okanili. S jednim od njih sam bio neobično blizak, a zahvaljujući njemu bio sam neposredni svjedok skladištenja ukradenih kutija cigara, kafe čokolada, bombonjera…u jednoj od usamljenih kuća gdje je živio blizak rođak jednog od trojice. Kako je živio potpuno usamljen, a volio popiti, nije imao ništa protiv da njegova kuća postane skladište ukradenih artikala koji su poticali iz raznih marketa i granapa.

Glas o hrabroj trojci ubrzo se proširio po mahalama, a ja sam, znajući da onda ne treba dosta vremena da taj glas dođe do milicije i inspektora (gentera), počeo nagovarati tog svog najbližeg od trojice da zajedno pobjegnemo u Njemačku. I nagovorio sam ga. Ali, ali…nije sve išlo kako smo u početku planirali. Nije.

Udarila para i slava u glavu mojoj trojici prijatelja, pa ih evo skoro svake noći ne nekom od derneka, đah na Jekovcu, đah kod Mehe na Sedreniku. Ima se, troši se, razbacuje se.

Kažem svom prijatelju: “Čuješ da već svi pričaju o vama. A kad god je mahala brujala o nekom, došlo je i do ušiju murije. Nisam prorok, ali mislim da je pitanje dana kada ćete pasti…”

On je odšutio, a ja nastavio: “Ti imaš brata u Njemačkoj, a ja majku. Hajmo odavde, spašavaj se.”

“Ali, kako ćemo kad ni ja ni ti nemamo pasoša?”.

Znao je da sam ja svoj pasoš prodao džeparošu Muhi. Bio je svjedok kad smo u “Vatrogasnoj” trgovali. Muha me dobro nagradio i obećao da će se samo za jedan put poslužiti mojim pasošem. Kad se vrati, pasoš će biti opet moj. Ali nikad ja više tog svog pasoša nisam vidio. Muha mi je rekao da ga je ustupio svom kolegi Mićku, a on, nesretnik, uskoro je poginuo.

“Pa nabavićemo nekako…znaš da svako malo neko od raje kad obija auto nađe i dokumente…Samo im treba reći da ih ne bacaju…”

Kroz nekoliko dana imali smo četiri pasoša. On se odlučio da putuje na sliku svog starijeg brata, a meni su ostala tri. Jedan je bio zeleni, talijanski, prezime sa zapamtio jer je pamtljivo “Bombardieri”, a druga dva jugoslovenska. Da ne bi ispao šupak moj je prijatelj pozvao svoje provalničke ortake na oproštajni akšamluk na Jekovac i oni su se takođe složili da je dobro da se malo pritaje i “odmore” od posla.

Sve smo lijepo isplanirali, spremili stvari u torbe i jedne zimske večeri krenuli sa sarajevske željezničke stanice. Ne mogu tvrditi, jer to mi moj prijatelj nije nikada priznao, ali mislim da je za sve što mu se uskoro dogodilo bila kriva njegova svježa i velika ljubav. Oprostio se on i s njom za neko vrijeme, ali znate kako dugo traje i jedan dan u kom nisi vidio lice svoje ljubavi. U Zagreb smo stigli ujutro. Do večernjeg voza za Trst, on me nagovarao da napravimo neku provalu. Bilo je to vrijeme primitivnih obezbjeđenja i on me uvjeravao da će s lakoćom opljačkati jedan casino na Kvetrnikovom trgu. Ja treba samo da stojim, čekam i kako se govorilo “čuvam stražu”.

Nisam htio ni da čujem. Jesmo li krenuli za Njemačku, on svom bratu u Stuttgart, a ja majci u Schonach? Jesmo. Imamo li pare za karte? Imamo. I čemu onda rizikovati usred Zagreba? I inače ćutljiv, povukao se u svoju tišinu, a ja sam jedva čekao da se ukrcamo u voz koji je polazio oko pola jedanaest.

Kupe je bio prazan, smjestili smo naše torbe, zapalili i možda pet minuta prije polaska on odjednom skoči: “Odoh kupiti maramice”. I izađe. Prođe tih pet minuta, voz krenu, njega niđe. Uzalud sam gledao kroz prozor očekujući da će odnekud dotrčati. Ostao sam sam. Sa dvije torbe. I strahom koji je postao još veći kada sam otkrio kako je on, osim garderobe i sendviča, ponio i jedan veliki nož i šerafciger. Vrtio sam se po kupeu, izmiješali su se panika, strah i umor…a kako se bližila granica i zora počeo me hvatati san i skoro pa nekakav mir ili pomirenost sa sudbinom: neka bude što će biti. Odlučio sam se za pasoš jednog Beograđanina još ranije i stoga sam se i ošišao na nulu. Oblik glave i crte lice bile su slične, ali pošto je njegova kosa bila crna i čičkava, moja ćelavica potpuno je sakrila tu drastičnu razliku. Pred zoru smo bili u Sežani, ležerno sam pokazao pasoš graničnom policajcu, carinik me nije ni pitao za torbe…i lako, da ne može lakše, stigao sam na trščansku stanicu.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 19 Svibanj 2018 09:17

 

Old metal boxRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (4)

Kutija

Magacin se sve više i sve brže praznio, a nova roba više nije dolazila na skladištenje. Rušid je osjetio da postaje višak u magacinu jer što će u njemu noćni čuvar kad skoro više i nema što da čuva. U Čaršiji je vladalo i pojačavalo se zlurado uživanje kako muslimanskih, tako i pravoslavnih trgovaca i gazda. Uopće i nisu skrivali svoju radost što jevrejska konkurencija ubrzano tone i propada, te su se nadali da će se propašću konkurencije njihovi profiti golemo uvećati. Bio je to, kako će vrijeme koje brzo dolazi pokazati, baš “račun bez krčmara”.

Jednog jutra dođe gazda Moric ranije u kancelariju. Nikog nije bilo osim njega i Rušida.

-Sabah hajrula i šalom moj dobri sine. Evo, ja uranio - zoru prevario. Nemoj pomisliti da sam došao tebe provjeravati. Jok! Nego šta je?! Noćima oka sklopiti ne mogu. Bolje bi mi bilo da sam svaku noć dolazio i da smo nas dvojica dominama il' tavlom zabavili. Moj Rušide, karavakat je na pragu. Bježe Jevreji iz Njemačke, Austrije, Češko-Slovačke, Mađarske i odkud sve znam. Puna je Kraljevina Jevreja izbjeglica. To je, međutim, klopka. Hitler će i Jugoslaviju zamezetit', ma kol'ko mu ovi današnji političari išli kao krmku niz dlaku i muda na okukama zanosili. Valjam firmu isprazniti, dakle, sve što je u skladištu bud zašto rasprodat', i dok je vakta, a pitanje je da li ga više i ima, pa nagarit' odavde. Neće me šubha prevarit', k'o nikad do sad'. Nego, da tebi Moric nešto kaže. Nađi, bolan ne bio, kakva furmana, što se kaže sutra, pa prevuci desetak vreća brašna, soli svakako, so će biti k'o suho zlato, šećera par vreća, zejtina nekoliko kanti, po volji ti, konzervi sardine i pašteta nakamaraj, ionako im je blizu kraj roka upotrebe al' znaj da mogu trajat' i još makar deset godina…ma uzmi puna kola moj Rušide, valjaće materi i tebi, rat nam kuca na vrata. Teška srca ti velim da mi je stvarno žao što više ne trebaš dolaziti na pos'o, jer ću sve likvidirati pa ključe u katance, gotovo je i sa prodajom i sa veleprodajom. Valja mi familiju i vlastitu glavu spašavati. Da mi se nekako Amerike dokopati pa makar u njoj gologuz osvanuo. Ne bi dugo bio gloguz kokuz. Snaš'o bi se ja i na Marsu, a kamo li u Americi.

-Poštovani gazda, ne brigaj se za mene. Vidim i ja da se nešta iza brda valja, al' ipak mislim da rata bit' neće. Meni se svakako sprema poziv za u vojsku, a šta ću poslije, eeee… to baš ne umijem sad' rijet'. Nego, šamse nema da bilo šta iz radnje ponesem. Mogu samo pon'jet' što rukama mogu pon'jet', svakako samo ako platim.

-Hajde, bolan ne bio, nemoj mi se tu namiti. Znam da si pošten, da si ponosan, da sve sa svojih deset prsta stvaraš, ali pomisli na mater, ako nečeš na sebe. Još ti nisi zelenih opanaka poder'o, moj sinko. Upamet se. Sutra da su kola bila pred magacinom. Jes' čuo? Ni jedne više! Moja se ne poriče. Kajado!

Rušid se počeša po glavi i smjerno reče: “Kako vi kažete gazda Morice. Stid me je, u crnu zemlju bi prop'o da mogu. To mi dođe k'o naka sadaka….

Dosta! Kakva sadaka, bolan ne bio! Bolje da ti kola robe materi i sebi odvučeš, da imaš štek za crne dane što su iza čoška, nego da čaršijska jalija razvuče 'nako. Čekam te sutra uvečer. U sedam se nacrtaj. Najkasnije. Hajde sad.

Rušid je znao oko kola i konja. Nije ni šest bilo kad plati Ramizu iz Hladivoda sokaka dvije banke u komadu i ovaj mu posudi kola i konje da se posluži uz molbu da konje uzbrdo ne goni, već plahko, 'nako lag-laganice, s odmaranjima. Sretan Ramiz da ne mora “drva” utovarati i istovarati, jer mu je Rušid reče da mu valja tri-četiri metra drva za zime obezbijediti. A da ga je zovnuo da on furmani, Ramiz mu opet ne bi mogao naplatiti više od te dvije banke.

Dovezao se još prije sedam. Vidi svjetlo u kancelariji. Izađe gazda Moric.

 
Šprehenzi dojć?
Petak, 18 Svibanj 2018 09:45

 

JockerS(p)retni Muha

Nadan Filipović

Adnan mi je pričao o svom poznaniku Muharemu kojeg su u gostionici kod Bauhausa u Heidelbergu svi zvali - sretni Muha. Helem, stalno su naši Jugovići tamo igrali karti, jaštaradi, u šta će neg' u pare, i to lijepe pare. Najčešće su igrali remija jer je to bila naizgled bezazlena igra. Četiri igrača mirno sjede, drže po 14 karata u rukama, puše, ispijaju pivice, gazda zadovoljan prometom, nema para na stolu, nema žetona, sve se nešto piše, n ema nikakvog raspravljanja ili, ne daj bože, galame, a kod najstarijeg od četvorice se nalazi polog. Naprimjer, kad se igralo u dvadeset pfeniga poen, polog je bio po pet stotina maraka za svakog igrača, a ako su bile dogovorene četiri partije, onda je polog bio hiljadu maraka po glavi.

I igralo se uglavnom uvečer, a subotom i nedeljom, po cijeli dan. Igra se, igra, a Muha, malo-malo presječe džokera. Pogotovo je bio “sretan” kad počne “upadati”. Šta će drugi?! Šute. Sretan dečko, pa to ti je. Muha rijetko gubi, ali i ne dobiva na kamare. Ono, kako se kaže, gricka pomalo. Skoro uvijek je u plusu po par stoja. Najmanje. Kad god bi ga ko upitao je li na zijanu ili u dobitku on bi samo odgovarao: “Ne žalim se!”

Jedno nedeljno jutro Adnan došao ranije. Gasthaus tek otvoren. Nema još nikog osim gazde Joze i konobarice za šankom. Naručio kafu sabahušu. Čeka ekipu za partiju, kad eto Muhe.

-Đes' ba Adnane? Šta ima, šta nema? Daj curo i meni jednu jaku kratku.

-Evo Muha, čekam da se skupe pa da se sastavi ekipa.

-Bojim se da ćemo se načekati. Nedelja je. Kasnije ustaju. – reče srčući kafu.

-Pa šta ćemo? Valja nam čekati.

-Mogli bismo skratit' čekanje.

-Kako ba misliš?

-Pa, kontam nešto mogli bi odigrat' koju partiju u dvoje. Do handa. Ono - nema otvaranja, već ko handira taj nosi pare.

-Može. Što da ne. Hoćemo li u ono čoše?

-Može. Uzmi od Joze karte pa dođi. Samo da ubijemo vrijeme.

Počeše igrati. Dogovorili jedna ruka do handa – pedeset maraka.

Muha se ohanda četiri puta za redom. Adnanu krivo.

-Muha, šta veliš da pojačamo?

-Na kol'ko?

-Jedna ruka do handa, stoja?

-Puno je ba.

-Jesil' to utrt'o?

-Ma jok! Ha'de ka'si navalio.

Adnan izmješa karte i stavi pred Muhu da presječe. Hop! Džoker.

 
Sjećanje na staru Tuzlu
Četvrtak, 17 Svibanj 2018 11:56

 

Stara TuzlaGrad mamine mladosti (1)

Ivan Berisov, Portugal

Sjećanja Tuzlanke Vere Mujbegović (u daljem tekstu Vera M.) pod naslovom “Tuzla moje mladosti”, su izuzetno lijepo i emotivno napisana. Pročitao sam njena sjećanja sa velikim zadovoljstvom, prije svega zbog toga što me je snažno podsjetilo na moju mamu, kao i na moje pretke, kako sa majčine, tako i sa očeve strane, a koji su dugi niz godina živjeli u tom gradu.

Moja mama je u Tuzlu došla sa svojim roditeljima i starijim bratom davne 1935., kada je imala petnaest godina. Slučaj je tako htio, jer je njen otac, dakle moj djed, po odluci Ministarstva za prosvetu Kraljevine Jugoslavije bio premješten na rad u Realnu tuzlansku gimnaziju. Prije toga je, kao ugovorni profesor, dugi niz godina radio u raznim manjim mjestima Srbije. Prije dolaska u Bosnu dugo je radio u Novom Bečkereku, poslije rata preimenovanom u Zrenjanin, gradu kroz koji teče, kako mi je mama rekla, predivna rijeka Tisa, rijeka njenog djetinjstva. Bio je to grad u kojem je njena porodica lijepo živjela i koji su voljeli. No, pošto je moj djed bio ugovorni profesor često su ga premještali pa su ga i iz tog grada, koji su toliko voljeli premjestili najprije u Bijeljinu, gdje je odradio dvije godine, a iz Bijeljine su ga premjestili u Tuzlu. Našavši se u Tuzli, mama je od šestog razreda nastavila školovanje u Tuzlanskoj gimnaziji („žutoj zgradi“ kako su je mještani najčešće nazivali) i nakon tri godine, 1938., dakle tri godine prije rata, maturirala sa 18 godina.

Bila je sedam godina starija od gospođe Vere M., ali je kao i ona do kraja života imala veoma dobru memoriju i sjećala se mnogih događaja pa i najsitnijih detalja iz mnogih gradova u kojima su živjeli, pa tako i Tuzle. Zamolio sam je da mi ispriča o svom životu kada se već bila približavala devedesetoj. Bio sam skoro siguran da će me odbiti, da će odmahnuti rukom i reći kako se više ničega ne sjeća, ili će naći neki drugi izgovor. Pošto sam mislio da će upravo tako i biti sa velikom sam zebnjom očekivao što će mi odgovoriti. Ona je, međutim, na moje potpuno iznenađenje, rado pristala. I tako tog nezaboravnog ljeta, kada je boravila nešto duže kod nas, u jutarnjim satima, odmah nakon ustajanja, doručka i prve kafe, pa sve do ručka, zapisivao sam u svesku njena živa sjećanja. Priču bi započinjala odgovarajući na moja pitanja i nadovezujući događaj na događaj, ali je često preskačući s teme na temu širila priču u beskonačnost. Pošto sam stalno mislio da će nas nešto prekinuti, kao i to da će se zamoriti, posvećivao sam pažnju samo važnijim događajima, a na sve ono što se nije ticalo njenog života ili naše rodbine, o čemu mi je u zaletu htjela ispričati, nisam obraćao pažnju. Zbog toga sam je često prekidao, a poslije mi je bilo žao što sam to činio i što sam toliko žurio, jer kada sam se sa njom kod sestre ponovo sastao i pokušao više saznati ili razjasniti neka pitanja, zatvorila se u sebe i na moja dodatna pitanja je odgovarala nekako preko volje. No, bez obzira na sve, njena dragocjena i mojom krivicom nepotpuna sjećanja su mi omogućila da saznam mnogo toga ne samo o njenom životu i vremenu u kojem je živjela, već i o životu gotovo sve moje rodbine, uključujući i rodbinu sa očeve strane, nekoliko koljena unazad.

Kao što sam već rekao prije dolaska u Tuzlu oko dvije godine živjela je sa roditeljima u Bijeljini iz koje je ponijela malo uspomena i od svega se najradije sjećala kupanja na rijeci Drini i nekih svojih prijateljica iz Bijeljinske gimnazije koju je pohađala i u kojoj je njen otac predavao. Rekla mi je da su bili presretni kada su preselili u Tuzlu, jer im je taj grad u usporedbi sa Bijeljinom - upravo je tako rekla - izgledao kao Pariz.

Kao i u svim drugim gradovima i u Tuzli su zbog stalnih selidbi živjeli u iznajmljenom stanu. Po njenim riječima prvi stan su iznajmili kod učitelja Adema Bise, koji je u Tuzlu, kako je rekla, došao iz Hercegovine. Iznajmio im je prizemlje i nastavio živjeti sa svojom porodicom na spratu iznad njih. Prema tome i njega i članove njegove porodice je morala dobro poznavati, pa sam o njima siguran sam mogao daleko više saznati, da je nisam prekidao. Ali, ipak ponešto mi je uspjela reći. Tako mi je rekla kako je Adem Bise od mnogih poznanika posuđivao novac, ali se nije žurio vratiti ga. Zbog toga se među onima koji su ga poznavali, a prije svega među komšijama, proširila komična uzrečica “Kad te vidi Adem Bise, uzmi pušku i ubij se!” Osim ovog ispričala mi je još jedan ne manje zanimljivi detalj vezan za tu kako sam tek kasnije shvatio uglednu porodicu, a to je da je Ademova žena bila prva muslimanka iz Tuzle, koja je u grad izlazila bez zara, na što joj je sestra, po njenim riječima, zamjerila i nije joj do kraja života oprostila.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search