LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Osvrt Filipa Davida
Četvrtak, 10 Kolovoz 2017 09:20

 

Filip David - 1Vučić i Dodik pripremaju novi memorandum, Balkan opet može biti u plamenu

Filip David, Beograd

Filip David, ugledni beogradski pisac, prijatelj književnih velikana poput Danila Kiša, Mirka Kovača, Branislava Pekića i drugih, osnivač Beogradskog kruga, koji se snažno suprotstavljao režimu Slobodana Miloševića, postavši, kako su to zabilježili novinari, moralna vertikala savremenog srbijanskog društva, kaže za INS da bi “volio da nije u pravu”, ali da mu to "sve liči na neki novi memorandum". Poput onog prije Srpske akademije nauka i umetnosti od prije 30-tak godina, a koji je otvorio vrata zlu u bivšoj Jugoslaviji.

"Ne vidim šta bi drugo moglo bit osim toga. Kaže se da je položaj Srba u regionu i svim dijelovima bivše Jugoslavije ugrožen i da će Srbija, a to je rečeno više puta, na svaki način braniti taj položaj. Pa, to kad se kaže braniti položaj... I ja sam za to da položaj svih manjina u svakoj državi bude dobar, da ne budu ugroženi ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Albanci... da svi uživaju prava, ali kako se to odavdje predstavlja i kako se priprema ta deklaracija, bojim se da nam se na neki način ponavljaju devedesete", govori David.

Smatra da će deklaracija sigurno ponovo pojačat strasti i tenzije.

"Dodik je na tom sastanku dao izjavu da će prije ili kasnije Srbija i RS biti jedna država, i to u prisustvu Vučića. Ako je već bio tu i ako se zna šta Dodik govori i kako govori, morao je da se ogradi od te izjave, jer je to rušenje Bosne! S druge strane, Zorana Zaeva (premijer Makedonije), koji izgleda da će voditi mnogo oprezniju, pametniju politiku dogovora o ulasku Makedonije u EU i NATO i oko priznavanja Makedonije od strane Grčke, ovdje optužuju da radi protiv interesa Srbije. Čitao sam izjave delegata iz Makedonije na tom (Vučićevom, op. a.) skupu, a on je sa vojnim atašeom iz Ambasade Srbije učestvovao u nemirima koji su bili u Skupštini Makedonije", dodao je David, postavljajući pitanje zašto predstavnici Srba u spomenutim državama ne sarađuju s vlastima na rješavanju problema.

Ponavlja se, kako je rekao, stara priča.

"Bez stabilne Srbije i stabilnih odnosa unutar same Srbije, nema ni u tom tzv. regionu mira. Sve će početi iz početka. Na Srbiji su na vlasti manje-više neki od onih ljudi koji su '90-te sve ovo zakuvali. Teško da oni koji se nisu pokajali za ono što su učinili '90-tih i taj nacionalizam koji su probudili u Srbiji, sad rješavaju situaciju. Nemam povjerenja u srpskog rukovodstvo. Ono samo na verbalan način pokušavaj da prokaže da je za EU, za sređivanje odnosa u regionu, ali sve što čini, čini suprotno", naveo je.

Smatra da neće biti sukoba u regionu, jer su “vojske raspuštene”, ali da će biti stalnih tenzija,

"One su opasne jer ako neka od velikih sila zaželi Balkan da ponovo bude u plamenu, to se lako može dogoditi", smatra sagovornik INS.

Srbija i revanš

Komentirajući intervju historičara Milivoja Bešlina koji je kazao da se “ponižena porazom u ratovima devedesetih, Srbija sprema za revanš”, David se složio: -Čitao sam to Bešlinov intervju u Crnoj Gori i mogu reći da se sa tim stvarima slažem, sa svim koje je rekao. Bešlin pripada jednoj generaciji mladih istoričara gdje su i Dubravka Stojanović i još neki. A ima ih i u Hrvatskoj – Tvrtko Jakovina i društvo. Oni daju nadu da će ta grupa historičara uspjeti da promjeni situaciju koja se zasniva na reviziji istorije. Bešlin kaže: “Kakvu god reviziju pravili, proustašku, pročetničku itd., postoji nešto što je istina o NOB-u i što se dešavalo.

To što Bešlin i njegove kolege govore daje nadu da stvari mogu da budu bolje", smatra David.

Prava politika je proruska, priča o EU je zbog novaca

Nadalje, David ističe da je prava istina o politici srbijanskog vodstva u tabloidima, žutoj štampi koju kontrolira Aleksandar Vučić.

"Ako Vučić misli da dijalog sa Kosovom vodi priznanju Kosova, što je jedini način da se tenzije spuste i rješavaju ozbiljniji problemi, ja bih to podržao. Treba vidjeti kako to tretiraju mediji koji su pod kontrolom Vučićvom i da vam je jasno da od toga nema ništa. Preko žute štampe, tiska koji je pod kontrolom vlasti, vi možete vidjeti kakva je to politika. To je proruska politika, ista politika protiv NATO i EU. To je suština ovdašnje politike. To je ono što sve treba da nas zabrine. Ta želja da se u uđe u EU je bazirana samo na finansijskim sredstvima koja je dobivaju. Srbija bez toga ne bi mogla da opstane. Zato je ta retorika o EU, a srce je na drugoj strani, na Istoku, prema Rusiji. Nova vlada je većim dijelom proruska. Nemam povjerenja u ono što govore ", zaključio je David.

(Ovaj tekst je prenesen sa sajta FAKTOR od 8.8.2017)

 
BANDAKHANA-lažni doktor nauka Hasan Alijagić
Srijeda, 09 Kolovoz 2017 09:12

 

Hasan Alijagic -1O slučaju u Australiji – ukazanje lažnog doktora nauka Hasana Alijagića

Ivan Berisov, Portugal 

(na fotki nije Ivan Berisov već lažni doktor nauka Hasan Alijagić koji se kleberi u stili: "Niko mi ništa nemere!")

 

   I tako imamo slučaj koji je uzbudio dio intelektualne bosansko-bošnjačke javnosti u Australiji. Gle čuda, u redovima Bošnjaka otkriven je čovjek po imenu Hasan Alijagić, koji se predstavlja kao doktor nauka, ali provjerom je utvrđeno da on to nije. Poput zvijezde padalice iznenada se pojavio, zablistao na bosansko-bošnjačkom nebu i zatim netragom nestao. Zašto ga nema, pitaju se mnogi i sa nestrpljenjem očekuju njegovo novo ukazanje, nakon koje će nas obasjati blagotvornom istinom, koja će smiriti naše uznemirene duše.

No, vratimo se u realnost. Jasnoće radi spomenut ću ranije navode iz kojih se vidi, kako je dotični, ni od koga upitan u jednom intervju ustvrdio,  kako je doktorirao na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u na temu “Analitički osvrt na povezanost fiziologije srčanog mišića i cirkulacije krvi sa tjelesnim pozicijama i aktivnostima u toku jednog namaskog ciklusa” (“Analytical review of the connection between physiology of the heart muscle and blood circulation with physical positions and activities within one prayer cycle”).

Blistava zvijezda padalica, maštoviti Hasan Alijagić je u datom intervju, kako bi nas što više zavarao, naveo čak i datum odbrane disertacije, 23. oktobar 2014., kao i njen naslov, ustvrdivši da je ta njegova disertacija (citat) “odlično ocjenjena u naučnim krugovima i sama po sebi, predstavlja početak rada u ovoj oblasti”. 

Podsjećam kako se sve ovo može provjeriti putem linka: Hasan Alijagić - man for all time http://www.aubha.net/index.php/337-razgovor-s-razlogom-sto-nije-zapisano-nije-se-ni-dogodilo, koji se i dalje nalazi na službenom sajtu AUBHA (Australska Unija BH Asocijacija) čiji je visoko pozicionirani član, junak priče “doktor” nauka Hasan Alijagić.

Kao što ću kasnije obrazložiti najveću pometnju ne izaziva toliko Hasanovo ukazanje već šutnja AUBHA, koja, ne obazirući se na sve iznesene navode, i dalje stoji iza svog “doktora nauka” , umjesto da što prije, čuvajući svoj ugled, kako bi bilo normalno, ukloni tekst navedenog intervjua, ako već neće da p(r)ozove Hasana Alijagića da na istom sajtu ili iznese dokaze da je on zaista doktor nauka Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u, ili da se izvine široj javnosti zbog laganja.

Da li će se to zbiti?

Sumnjam, jer šutnja spomenute Unije, u potpunosti odgovara i na najbolji način oslikava naše moderno vrijeme, kada se laž sa lakoćom, ne trepnuvši okom, pa čak i medu lučonošama univerzalnih moralnih vrijednosti, pravde i demokracije pretvara, u alternativnu istinu.

Dok sam ovo pisao, u mislima zalutah u zaboravljena vremena kada su se naveliko primjenjivali već odavno zaboravljeni „stupovi srama“, koji su se zbog očuvanja društvenog morala uz fizičko nasilje šibanjem masovno primjenjivali u sličnim slučajevima. Priznajem kako bi primjena ovih „stupova“ u naše naizgled demokratsko i humano vrijeme, bila potpuno neadekvatna i izazvala bi niz protesta.

 
Razmišljanje Samedina Kadića
Utorak, 08 Kolovoz 2017 10:46

 

SamedinBiti musliman

Samedin Kadić, Sarajevo

Muslimanski grad sastoji se od četvrti s različitim rasama, vjerama, jezicima, piše Fernand Braudel citirajući u tu svrhu Paula Ricauta, koji 1668. godine opisuje pobunu u palači otomanskog padišaha: ljudi su u panici zaboravili zvanični osmanski i počeli vikati na maternjim jezicima. “Jedni su dozivali na gruzijskom, drugi na albanskom, bosanskom, mingrelijskom turskom ili talijanskom.” Sličan babilon opisuje I. B. Singer. Jedan od junaka Muškatovih (1950) smješten je tokom Prvog svjetskog rata u puku stacioniranom u poljskom gradu Pzemislu, zadužen za čuvanje zarobljenika. “Bilo ih je svake vrste: mađarskih husara u crvenim hlačama, poljskih ulana s kalpacima urešenim perjem, čeških draguna s kacigama obrubljenim mjedi, bosanskih muslimana s fesovima... Govorili su doista babilonskom mješavinom jezika: poljski, bosanski, češki, jidiš. Rusi su se lomili od smijeha.” Mađarski husari, poljski ulani, češki draguni, bosanski muslimani. Poljski, bosanski, češki, jidiš. Kakofonija, šarolikost, rat, pa opet, svako nosi biljeg po kojem ga raspoznaju. Što su osobenosti individualnije, rjeđe, sićušnije, one su, čini se, dragocjenije. (Ponovimo taj nagovještaj: ljepota se pokazuje u potankostima i rubovima, jednoličnost je tjeskobna, jeziva.)

Postupak kur’anskog pripovijedanja o ljudima suprotan je: pojedinačno se prešućuje u korist općeg – moralne pouke. Kazivanje o Božijim poslanicima lišeno je epske raspjevanosti, a detalja skoro da i nema; nema ni datuma, lokacija, predmeta, sklonosti, genealogija što se poput džinovskih merdevina spuštaju s neba do svijeća biblijskih pisara. Pokoja riječ u otkinutom dijalogu, nagovještaj egzistencijalne problematike, mikrofon što je u glavi uhvatio šaputanje Bogu. Čovjek-u-svijetu, vjernik-među-nevjernicima.

Šta nam Kur’an govori o jastvu?

Bez svakodnevice i rutine, akcije su reducirane, motivi škrti, nema onoga na čemu danas baziramo svoje identitete: hobi, nacionalna pripadnost, tjelesni izgled, profesija... To je, iz aspekta kur’anskog kazivanja, sekundarno. Kod Ibrahima, a.s., nije bitna njegova frizura, način na koji je jahao konja ili kamilu, accent kojim je govorio, narod kojem je pripadao, fizička vanjština, uspomene, bolovi. O drugim poslanicima znamo još manje, oni su samo simboli u funkciji didaktike, broj koji podsjeća Muhammeda, a.s., da u stradanju nije jedini. Ponekad nema ni imena, samo upečatljivi proplamsaj događaja u maglini epoha. Bitna je odanost tewhidu, bitna su djela.

 
Mišljenje historičara Milivoja Bešlina
Ponedjeljak, 07 Kolovoz 2017 09:17

 

Milivoj BeslinKonstantinović je bio u pravu, Srbiju će prožderati sopstveni nacionalizam

Milivoj Bešlin, Beograd

Istoričar Milivoj Bešlin, izjavio je da je filozof Radomir Konstantinović bio u pravu kada je rekao da će Srbiju "prožderati" sopstveni nacionalizam i ocenio da srpski nacionalisti i dalje sanjaju da će se desiti "drugo poluvreme" ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

"Srbija je u ratovima poražena, srpski nacionalizam je poražen, i to je jedan od razloga zašto je u Srbiji dominantna kultura poricanja, kultura zaborava", rekao je Bešlin sinoć za podgoričku Televiziju Atlas.

On je ocenio da se srpski nacionalizam danas odnosi kvislinški i podanički prema Rusiji, iako su se devedesetih godina u Srbiji smejali Hrvatskoj u kojoj se pevalo "Danke, Dojčland".

"A Rusija srpskom nacionalizmu daje iluziju da granice na Balkanu nisu konačne, da njihov poraz nije konačan i da je revanš moguć. I zbog toga se srpski nacionalisti, više mentalno nego oružano i materijalno, pripremaju za neku vrstu drugog poluvremena. Da sam na mestu suseda, ne bih uzimao zdravo za gotovo nekakve poruke iz Srbije o dobrosusedstvu i stabilnosti. Bio bih vrlo obazriv i pažljivo bih posmatrao kako će dominantna Srbija narednih godina da se ponaša", kazao je Bešlin.

On je ocenio da nominalna orijentacija Srbije ka Evropskoj uniji nije iskrena.

"Srbija u osnovi neće na Zapad. Njoj je poteban novac sa Zapada, jer ga sa Istoka neće dobiti. Zato je odnos prema NATO-u danas u Srbiji odnos prema čitavom političkom Zapadu, jer je jedino NATO garancija orijentisanosti ka Zapadu. Zbog toga je Srbija bila toliko nervozna zbog ulaska Crne Gore u NATO. Nezavisnošću Crne Gore, a ne nezavisnošću Kosova, zakovan je poslednji ekser u kovčeg u velikodržavnih pretenzija u Srbiji", rekao je Milivoj Bešlin.

On je ocenio da se u Srbiji podiže stepen nacionalizma, a društvo se rusifikuje.

"To znači da se dugoročno Crna Gora neće ostavljati na miru. Dakle, Srbija oslonjena na Rusiju, sukobljena sa Evropom i regionom, jeste Srbija koja će opet najpre posegnuti za Bosnom i Crnom Gorom", kazao je Bešlin.

(Preneseno sa beogradskog BLIC – online, od 31.7.2017)

 
Sjećanje na Šeher Banja Luku
Nedjelja, 06 Kolovoz 2017 14:35

 

BL lipeSjećanje na miris lipe

Aljoša Mujagić, Kitchener, Kanada

(na fotografiji Bedrudina Gušića je mirisna aleja lipa jednog grada koji je bio zaista potaman za svakog čovjeka)

U gradu u koji su me otjerali lipe cvjetaju u Julu. Pojedine ulice kao i u Banja Luci sa obje strane imaju drvorede lipa koje su ovih dana u punom cvatu. Miris koji se širi čitavom ulicom i okolinom, pa iako "to nije to", vraća me u dane kada sam isti miris ćutio u našem gradu na obalama smaragdne rijeke. Idem ulicom i berem lipu, za čaj u dugim zimskim noćima i prisjećam se dječaka sa kesama, najčesće platnenim, koje su im sašile majke, kako se pentraju po već poodraslim lipama u ulici Kozarskoj, od stare stanice milicije na uglu ulica Fadila Maglajlića i Titove, koja se protezala kroz skoro čitavu Banja Luku, pa do Gornjeg Šehera.

Nigdje lipa nije mirisala kao u Banja Luci u mjesecu Junu kada je ona tamo bila u punom cvatu. Pričalo se, dok su još nebom letjeli dvokrilni avioni, da se njen miris osjeti na više od četiri stotine metara.

Mi dječaci koji smo stanovali u kraju koji je zvan Medrski, a najviše se odnosio na naselje blizu Vrbasa i Studenca čije se hladne vode napijasmo u mladim danima za vrijeme kupanja i sunačanja na obalama i na sedrama gdje se igralo "ganje", a za one manje obdarene plivače završavalo u obližnjem tihaku nizvodno od Studenca, visili smo na lipama u mjesecu Lipnju ili Junu.

Moji drugari iz škole ili sa livada na kojima smo ljeti bespoštedno udarali krpenjaču, gumene lopte i na kraju pravu nogometnu loptu, fudbal, tih dana su se pentrali po lipama i prikupljali mirisni cvat za predivni čaj koji će nas, u zimsko doba, vratiti u tople dane ljeta svojim ukusom i mirisom, posebno ako je zaslađen medom, koji je u to doba, još izraženog poratnog siromaštva, bio rjeđa slastica po našim kućama.

Tone, Koke-Zvonko, Lasta-Mehmedalija, Ivica, Saltaga, Fikret i mnogi koji prodefilovaše mojim djetinjstvom skupljahu po uputama naših majki prvo zovu, a kasnije lipu za čajeve koji su nas liječili od prehlada, kojekakvih upala, a najviše jačali naše organizme željne hrane bogate vitaminima, u periodu našeg odrastanja. Bilo je to vrijeme kada se od 10 deka faširanog mesa pravila šerpa filovanih paprika, doduše najviše sa rižom, ali se ipak pomalo osjećalo i meso. Danas kada oni koji se bave prehranom savjetuju da se manje jede mesa, naročito crvenog, a po nekima i sveg ostalog mesa, nismo ni znali koliko smo se zdravo najčešće vegetarijanski hranili od krompiruša, zeljanica od žare ili špinata, kljukuša, maslenica i sličnih jela baziranih na brašnu ili krompiru. Ćevapi su mirisali daleko i guštalo se nadugo kada bi nas otac počastio malom porcijom ćevapa. To mu je dolazilo kao neka specijalna nagrada koju smo jeli i zubima i očima.

 
Istinita priča garnirana jezom
Subota, 05 Kolovoz 2017 10:33

 

LimbusNestvarna priča

Ivan Berisov, Portugal

Jedno ljetno popodne pijuckajući kafu sjedio sam ženom, sestrom i zetom u ugodnom razgovoru. Tek sam bio ispričao priču o jednom čudnom čovjeku iz mog komšiluka i o tome kako sam po prvi put pogledao u njegove oči. Rekoh im kako u njima ugledah žućkastu šarenicu oivičenu svjetlo plavom kružnicom (limbus). Kako bi pojačao priču i što više isprepadao prisutne dodah, kako sam tog trenutka gledao u oči đavola.

– Odakle znaš? – prva se trznu sestra, poslije šoka koji sam joj priredio. Gledala me je zapanjeno svojim prelijepim zelenim očima, a njena plava kosa bez ijedne sijede se jedva primjetno pridigla na glavi. Što je u tom trenutku pomislila, naravno, samo ona zna, ali se može pretpostaviti kako je pomislila da sam u tom trenutku skrenuo pameću.

– Pročitah o tome u jednom članku, gdje je bio dat opis đavoljih očiju. - odgovorih joj, ne obraćajući pažnju na njen prestrašeni izraz lica, te joj navedoh primjer jedne svima poznate zlokobne istorijske ličnosti, koja je, prema navodima, imala upravo takve oči.

Zet, koji je ćuteći, spustivši glavu, naizgled nezainteresirano slušao ono što sam tek bio ispričao duboko se zamisli, a onda me ozbiljno pogleda i na moju priču nastavi svoju, koju u ovom tekstu imam namjeru da prepričam. Već sam se više puta uvjerio da je moj dragi zet izvanredan usmeni pripovjedač. To mogu da kažem na osnovu niza njegovih izuzetno zanimljivih priča, jedinstvenih po svom sadržaju i prava je šteta što ni jednu od njih ne dozvoljava objaviti, plašeći se, kako mi je već jednom rekao, da se netko ne prepozna u njoj.

Ali, za ovu njegovu priču, dao mi je dozvolu da je objavim. Priča će se, kao što ćemo uskoro vidjeti, učiniti nestvarnom, kao da je izašla iz serije Edgara Alana Poa, ali bez obzira na to, poznajući autora i njegovu izrazitu racionalnost, mogu slobodno zajamčiti čitaocima kako je potpuno istinita i kako u njoj nema ni trunke izmišljenog.

Na samom početku priče nekoliko je puta zastao raspitujući se da li sam je već od njega čuo. Uvjeravao sam ga da nisam, i tako je on krenuo i ispričao je do kraja.

I krenu: Bilo je to početkom 80-tih godina prošlog vijeka, kada sam zajedno sa kolegama-inženjerima iz moje firme bio upućen na stručni seminar u Rovinju. Nije mi se išlo i čak sam pomišljao da ne odem. Kolege su već bile otišle, a ja sam se sve do nedjelje predomišljao. Da nije bilo supruge ne bih ni otišao, ali me ona nagovori. I tako, dakle, tek u nedjelju odlučih da krenem. Kupih avionsku kartu za Zagreb, u koji stigoh u večernjim satima. Dan je već bio pri kraju. Izađoh iz aviona i krećući se po aerodromskoj zgradi u pravcu izlaza, zastanem za tren, jer ugledah jedan omanji JAT-ov avion, koji je rulao po pisti.

-Kud ide onaj avion? – izleti mi spontano iz usta.

Jedan od dvojice aerodromskih službenika, koji su stajali u blizini odgovori mi da avion samo što nije poletio za Pulu.

-Uh, koja šteta, u Sarajevu mi nije nitko rekao za tu vezu – prozborih.

-Hoćete li da poletite s njim?, - upitaše me.

-Kako da ne, samo zar je to sada moguće?

 
Dioptrija Vedrane Rudan
Petak, 04 Kolovoz 2017 14:50

 

Vedrana RudanKonačno rješenje

Vedrana Rudan, Rijeka

Svi mi koji puni strave gledamo masakr palestinske djece zgađeni smo šutnjom svijeta. Evropa je zauzeta blokiranjem Putinovih računa, Amerika svim snagama apelira na obje strane da se smire, u međuvremenu Izraelcima prodaje oružje. Arapi na Palestince gledaju kao Ameri na crnce, Francuzi i Talijani na Cigane, Nijemci na Turke, Hrvati na Srbe, Srbi na Hrvate, jedni i drugi na Cigane i Šiptare, Šiptari na jedne i druge… Tko bi sve mogao nabrojiti mrzitelje i one koje se mrzi. Čitav svijet je bio i ostao dolina mržnje.

Kad čovjek malo bolje pogleda ili kad progleda, jesmo li ikad živjeli u miru? Uvijek su negdje djeca ginula. Danas je problem internet. Ne možeš ubiti bebu u Gazi, ma koliko se čitav svijet ujedinio u mržnji protiv Palestinaca, a da se to odmah ne ukaže na svim svjetskim ekranima. Ljudi, ma kakvi bili, ne vole mrtve bebe. Zato ubojice šalju jasnu poruku, i palestinski embrij je samo pripadnik Hamasa. Ima budala koje ne puše tu priču iako svi znamo, otkako su pali oni Blizanci, postoji samo arapski terorizam. Svi drugi su samoobrana.

Kako sačuvati duševni mir u sobi u kojoj ne možeš pobjeći od mrtve palestinske djece? Preciznije, kako mogu sačuvati duševni mir oni koji misle da su Palestinci ljudi? Nema nas puno al’ nas ima. Osjećaj bijesa te ubija. Osjećaj nemoći u tebi budi bijes. I tako u krug. Gledaš na plaži vrištavu dječicu kako skaču u more, pokazuju mami i tati da mogu plivati “bez narukvica”, nisu djeca tvoja ali te veseli njihova sreća, sva su djeca na svijetu neodoljiva jer su obuzeta ogromnom životnom radošću.

Gledaš ih, smiješiš se a onda im bomba otkida glavu, krvavo, sitno tijelo pluta prema pučini, mrtva majka leži na plaži, deset metara dalje njena ruka drži lopaticu… Kako obrisati slike koje te progone?

Vrištati? Tko će te čuti? Lupati po tipkovnici? Oni koji te čitaju nemoćni su poput tebe. Moćni su jednostavno odlučili konačno riješiti pitanje Gaze. Konačno rješenje? Jes! Evo mi utjehe.

Konačno rješenje nije funkcioniralo iako je zločinac bio maštovit. Plin, bombe, masakri, odovoženje u kocentracijske logore, ubijanje trudnica, pretvaranje ljudskih bića u sapun, gušenje beba… Rezanje vratova, umlaćivanje batom, bacanje bebe u zrak i dočekivanje njenog tjelešca na nož… Uzalud. Uzalud. UZALUD!

Da, možda bih u proučavanju povijesti mogla naći mir? Kupiti nekoliko knjiga o Holokaustu? Holokaust bi mi mogao biti utjeha. Što im je sve Hitler radio a vidi šefa izraelske vlade danas. Momak sa sedam života.

Sigurna sam, povijest se tako predvidivo ponavlja, za deset, dvadeset ili trideset godina moji će unuci liti suze nad mrtvim židovskim bebama. Ako do toga dođe prije i ja ću s njima plakati.

(Tekst je preuzet sa bloga Vedrane Rudan)

 
Zapis
Četvrtak, 03 Kolovoz 2017 07:55

 

Zijina majkaZapis o majci

Zijad Haračić, Sydney

Do agresije na Bosnu i Hercegovinu nisam nikada pomislio da će mi ova majčina priča pasti na um i da će se zločini u periodu od 1992. do 1995. godine odvijati po istoj matrici. Nisam jedini koji je to shvatio. Film “Remake” režisera Dine Mustafića govori upravo o istoj zločinačkoj pojavi.

Helem, još kao dijete sam saznao da su moji, sa majčine strane, porijeklom iz Foče. Begovska porodica Šuvalija. Nije mi značilo ništa ni što “sam dvostruki beg”, kako je to moja tetka Sehija znala reći. Tada mi nije bilo jasno šta bi to trebalo da znači. Prvo, nisam znao šta je to biti beg a drugo, i da sam znao, nigdje tragova od tog begluka nisam vidio. Tek će mi vrijeme donijeti nove informacije i nova shvatanja onoga što se dogodilo desetak godina prije mog rođenja.

Dijete k’o dijete, sluša, vidi, zapaža, ali uglavnom ne reaguje na to, kao da mu na jedno uho ulazi, a na drugo izlazi. Tek budućnost aktivira neke od tih nesvjesno pohranjenih informacija zavisno od nadolazećih doživljaja, događaja i situacija.

Ne mogu reći da mi je ovo što ću ovdje zapisati bilo rečeno sa nekom porukom, da se čuvam, da zapamtim, da se ne zaboravi. Ne, čak nasuprot, tada sam imao utisak, a i danas ga imam, da mi je rahmetli mati to ispričala bez prevelikog osuđivanja. Ne bez osude, ne bez bola, ali ipak nekako dokumentaristički, bez nakane da me zatruje mržnjom. Ne znam, valjda je već tih ’60-tih ovladalo bratstvo i jedinstvo tako da je i ta priča bila sa manje emocija.

A šta mi je majka Safija tada ispričala?

Stanovali su kraj Aladža džamije u Foči. Nastupila je 1943. godina poznata po pokolju muslimana od strane četnika. Skoro je gosp. Filipović ovdje na OKU objavio isječke iz knjige Milovana Đilasa “Bošnjak Adil Zulfikarpašić” u kojima se moglo pročitati koliko je Adil-beg bio afektiran obimom zločina nad muslimanima Foče, kao i cijelog Podrinja. Moja nena Mujesira i dedo Muhamed pješke izbjegoše sa četvero djece u Sarajevo, preko Jabuke, Rogatice, Pala, tako nekako. Istina, najstariji daidža Hasan je imao 19 godina, pa se može reći da nije bio dijete. Najmlađi, daidža Husein je imao 6 godina. Cijeli put su ga nosili u naramku, dedo, nena i daidža Hasan. Ostade imanje u Foči, ostade begovat, postadoše sarajevska sirotinja.

Mati je tada, te 1943. imala 9 godina, ali je imala odlično pamćenje tog vremena, imena ljudi i događaja.

U jednoj zgodi mi je ispričala kako je u Foči bila jedna begovska familija koja je drđala nekog Čedu da živi kod njih i da služi porodicu. Momak iz okolnih sela. Da ga oni nisu uposlili, gubio bi vrijeme u neradu i siromaštvu ili bi bio “uzet” od neke druge porodice da radi to isto. Ni halata ni zanata, što kažu naši ljudi. Bio je to običaj u taj vakat da dobro stojeće familije imaju poslugu. Njima je trebala mladenačka radna snaga, a Čedi je trebao način da preživi, da ne bude teret nekom svom, ako je i imao koga svog.

Ne znam, ali pretpostavljam, bilo je dobrih i loših momenata u tom njihovom životu. Bez obzira što mu je to bilo zaposlenje, slično kao što bi neko danas dobio zaposlenje kod nekog privatnika, vjerujem da se Čedo nakupio bijesa na svoje gazde. Malo je tih koji su “donji” a da se ne nakupe bijesa na “gornje”. Čak i kada za to nema stvarnih razloga, ljudska priroda je to, a kamo li ako ih ima. Je li Čedo imao razloga za bijes na svoje gazde ili nije, ne znam. Tada kada mi je ispričano šta će se desiti, nisam pitao.

Došla je i ta 1943. godina. Četnici kolji li kolji i trijebe muslimansko stanovništvo Foče. U jednom su dijelu grada pokupili žene i djecu, ponekog muškarca i sve potrpali u jednu kuću koju su zapalili zajedno sa ljudima u njoj. Repriza će se desiti 1992. u Višegradu. Ništa slučajno i ništa bez već poznate matrice. Déjà vu!

 
Zapis iz Albanije
Srijeda, 02 Kolovoz 2017 09:22

 

Tekija TiranaBektašije i bektašijska tekija u Tirani (3)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

Ako želim da odem na grob Sari Saltika u Kruju (legendarni junak sahranjen u tom gradu), daće mi svoja kola sa klimom, otići ću do samog vrha, do groblja direktno, tamo se pomoliti ili poželjeti nešto, što će mi se ispuniti. Kad god zaželim.

„I dođi opet kad god zaželiš!“, kaže.

Podsjetimo se: Sari Saltik je živio u 13. vijeku, a pripisuju mu mnoge podvige. Ne zna se tačno gdje mu je grob, ali Bektašije Balkana su ubijeđeni da je jedan od njegovih brojnih tabuta zakopan u Kruji. Jedan od njih je, kako neki vjeruju, i u bivšoj bektašijskoj tekiji na Buni kod Mostara. Postoji Sari Saltikov prilično posjećen i dosta obnovljen Mauzolej i u Bagdadu. Legenda veli, naime, da je njegovo tijelo pohranjeno nakon njegove smrti u sedam tabuta u različitim gradovima svijeta. U svakom od tih sarkofaga, kad bi ga otvarali, naišli bi na Sari Saltika lično, živog.  

Ne znam koliko je trajao naš susret s Edmond-dedeom, koji sam pokušala više nego ispričati, uslikati riječima, kao da pravim knjigu snimanja. Pomalo zbunjena svim što sam vidjela, zaboravila sam duhovnjaku postaviti ona osnovna pitanja koja bih postavila prirodno da sam se još uvijek aktivnije bavim istraživanjem. Ili da je tog dana bilo manje vrelo:

Možemo li vidjeti prostoriju gdje obavljaju zikr – ritual koji se sastoji od molitve i invokacije Božijih imena - ; nazivaju li tu prostoriju semahana, da li to obavljaju u turbetu kao neki, što sam čitala  –  Edmond dede me je u jednom času pitao jesam li vidjela Turbe Tekije  - ; imaju li zikr poput svih drugih redova, kao što imaju neke Alevije (Alevidi) i Bektašije u Turskoj ?

Zaboravila ga pitati u čemu se sastoji njihov Ajini Džem (Ayini Cem), pjevaju li, a pretpostavljam da pjevaju, duhovne pjesme zvane nefes  - od turske riječi uzdah, dah, za vrijeme tog rituala, Džem (Cem);  je li se tako zvao i ritual koji su imali 10. jula, za koji nisam znala, a koji su obavljali u dvorištu Tekije, usred noći; da li poznaje ritual Mum Söndü, o kome je pisao kontraverzni  turski pisac Yakup Kadri Karaosmanoglu, u romanu „Nur Baba“...

A nadasve sam zaboravila da ga pitam postoji li „bektašijska tajna“. I ako postoji, šta je to. Makar mi ne odgovorio. Jer ne bi bila tajna.

Nisam gledala na sat. Vrijeme je brzo prošlo.

Slikali smo se skupa više puta.

A onda smo osjetili da treba da ga napustimo. Čime je on zauzet? Molitvama? Razmišljanjem? Možda. Ali i svakidašnjim pitanjima. U što ću se uvjeriti nešto kasnije.

Nakon susreta sa duhovnim vođom ovog derviškog reda, njegov pomoćnik, koji je sve vrijeme bio s nama, istakao je pred direktorom Muzeja i Arianom da je Edmond-dede bio tako blagonaklon prema meni „jer mi je na licu ispisano srce“.

Jako lijep kompliment od jednog duhovnjaka.

(Uostalom, sa velikim umovima uvijek sam se dobro slagala. A mali su me htjeli kamenovati. Što i nastavljaju.)

Cijelo mjesto je u mramoru ukrašeno arabeskama. Sve to održava bektašijsko bratstvo iz cijelog svijeta. Muzej je izuzetno bogat i govori o istorijatu Bektašizma od početaka do današnjih dana. Na prvom mjestu, tu je već pomenuta Porodica: Ehli bejt. Direktor citira nekoliko Muhammadovih misli, od kojih su mu neke posebno drage, pa i ona da bez rada nema ništa, a da je za vjeru važno da ima svoju zemlju (gdje će se i za koju će se moliti). Naravno da je to važno za njih, jer Bektašije su nosioci albanskog nacionalizma, i to  još odavno, mislim. Sve je na albanskom, i vrlo naporno pratiti i upamtiti.

 
Bingo efendija protestira
Utorak, 01 Kolovoz 2017 14:59

 

Bingo-novaHasan Alijagić jeste doktor od nauka a Zijad Haraćić nije doktor od nauka nitće ikad bit pa zavidi u nama nam Hasanu pihećdiju

Doktor od nauka Bingo Efendija, specialac pihejćdi u klanjanju kišnijeh dova

Šta ba hoće otaj Zijad bolje rećeno Zijan-insan? Zavidnik jedan zavidni. Sve je ljude moguće zadovoljiti osim onoga koji zavidi na blagodati. Njega neće zadovoljiti ništa do nestanak blagodati – reko je kolega Muavija. Treba Zijad da znade da zavist u negativnom smislu skrnavi Allahovo određenje u davanju prednosti jednim ljudima nad drugima a što je suprotno islamskom vjerovanju – tako kažu kolege islamski naućenjaci.

Sram te da budne Zijade! Mjesto da te veseli što je Hasan efendija Alijagić doktor od nauka iliti pihejćdi ti mu zavidiš i ota ćete zavist pojest ko hrđa što pojede žejezo. Pukni od muke nalet te bilo!!!

Ja sam svijedok da je Hasan Alijagić doktoriro. Ja mu bijo mentor i glavni ćlan komisije za odbranu od doktorijata. Lićno bijo!

Oooo kako su se obveselile kancelorka doktorica od nauka profesorica Mišela i njezin zamijenik vicekancelor Endrju-efendija kasu dobili takog kandidata za doktorijat unama nam Hasan efendiju. Takim oduševitim pristupom oni su pokazali golem stupanj od stepena vijerske toleracije i neskrivene ljubavi prema doktoratima sa islamskim temama na njihovom juniverzitiju.

Helem da javnost zna Hasan efendija je na juniverziti dogno šeststotina kljanjaća bruto-neto još prija sabbaha a oni su svi ponjeli sasobom pustekije za klanjat kako je dogovorito sa doktorom od nauka u nastajanju. Ondak je Hasan efendija svima metnijo na glave nake mašine što mijere kako krv kola u njihovim glavama i doli. Mijerijo je krv prije abdesta u sviju njiha u svih pet vakat namaza, daklem, sabbaha, podneva, ikindije, akšama i jacije. Kasu svi uzeli abdeste u toiletima juniverzitija ponove him je prikljućio te aparate naglave i izmijerijo krv kako iđe kroz glave i doli ostalo, sve do tabana.

Kadje to uradijo uporedijo je dobijene para metre. I zamislite šta je prvi na dunjaluku Hasan otkrijo – otkrijo je da je hladna abdestna voda veoma jaka draž za kožu, odnosno za njene repceptore za hladnoću koji se nalaze na koži, a preko njiha koža je povezata sa mozgem. Poljevanjem i trljanjem hladnom vodom sa dlanovima šake o lice i stopala, daklem tenperaturnom razlikom vode i tjela dolazi do jake reakcije na krvne sudeve koji se skupe (stisnu) i svi su klanjaći osjetili hladnoću a kasu se zgrijali (bila kahva sa rahatlokumom svakom klanjaću, Hasan platijo sve iz svoga mu đepa, a i pošljem je bilo mrven hape burek svakom i jogurt da ne terete droba) dolazi do širenja od krvnih sudeva te ondak kroz njiha (logično ingenijozno) protiće više krvi pa je zato i cikulacija bolja. Hasan je prvi izmislio naziv za ovu iteresantnu pojavu koja je bila do njegova doktorijata đematlijama nepoznanica. Nazvo je to hidrotermalna reakcija našeg tijela na hladnu vodu u toku uzimanja abdesta. Da, da! Hidrotermalnaaaaaa reakcija!

Ondak su svi klanjali sabbah namaz. I ja šnjima. I Hasan.

I zamislite šta je Hasan dokazo – dokazo je da svi pokreti u klanjanju povećavaju cikulaciju od krvi. Zamislite drage đematlije, Hasan je prvi na dunjaluku dokazo da pokreti koje prave klanjaći povećavaju cikulaciju od krvi i to, PAZITE sad, kod svih pet vakat namaza. Spomoću otih njegovih izumitih aparata na glavama klanjaća Hasan je brez zehre dileme dokazo ono što se nikad prija njega nije znalo a toje da je u sve to ukljućito srce koje je punpa koja punpa krv uglavu, ruke, noge, tabane, itd. A tudi su ukljućita i pluća koja gone havu a više have treba kase klanja neg kase neklanja. I to je dokazo unamanam Hasan efendija.

Ingenijozno!!!

Ondak je zalego na pisanje rezultata i statičku obradu od svih podataka. Metnijo ljepo u kopjuter u nakog programa eskela i poskoćijo na šiltetu baš veso ko dijet. Sjećam se dobro da je krisno: “Mentor efendija poštovati kolega Bingo efendija postoji signifikatna razlika u krvi prija i pošljem klanjanja. Evo aritmetićkih sredina plus minus stadardna devjacija! Ode ja bome pisat diskusiju i zakjućke.”

I ljepo je braćo draga napiso i ukorićijo doktorijat u zeleno, sistem boja fesa, boja dresa, 695 strana, debo ko u menemi moj Musaf, al iteresatno plaho, hoće Emglezi da sprevedu da i oni ćitaju i ćejfe. Plaho ga profesori sa juniverzitija fale, bom baš, i hoće ga namah da metnu za profesora meritusa na Katedri za religiju, a on skromni skromno, nezgodno mu, sve se crveni ko dijet na tuti, a ja muj velim jami oto ponudito mijesto profesora meritusa i kad zasijedneš ima da hih sve naćeraš da ti stalno nazivaju selam i još više poštuju islam.

Englezi ga tapšu, nosali ga na rukama pošljem odbrane od doktorata a hotjeli su nosat imene a ja reko: “Tenk ju koligs pliiiiz! On jungers vorld remajnz. Onli ju kari Hasana bat bi kareful end dont alov dat Hasan fal daun sins on flor bikoz in suć situejšn hi kud hev šatering od his big and smol brejn a to bi bilo jazuk teribl!”

Eto! Poštuju ga Emglezi ko cara od nauke, a našo se nakav Zijad, bolje rećeno Zijan-insan da mu javno zavidi. Šta ćemo – naši insani će ti sve halalit al uspijeh nikad!

Pukni Zijade -Zijane od muke. Grov ap ba!

 
Šprehenzi dojć?
Ponedjeljak, 31 Srpanj 2017 16:14

 

AjncAjnc u Mannheimu i pjevačeve “šape” oko grla (2)

Nadan Filipović

Prošlo je nekoliko mjeseci od te “bitke”. Jednom je Ado igrao remija u nekoj birtiji na periferiji Mannheima. U sitne pare. Popio je nekoliko piva, pa kad dobi slabe karte, otpisa se i krenu u WC. Taman se “olakšao” kad se otvoriše vrata, a on ne obrati pažnju. Odjednom ga ščepaše dvije goleme ručerde oko vrata i počeše ga daviti. Zacrni mu se pred očima. Ipak je uspio da čuje: “Varalico, dabili varalico, još jednom mi se pojavi kad sa seljacima igram ajnc, znaš da ću te tada pravo zadavit'. Ovo ti je samo žuti karton! “ Udari ga iz sve snage nogom u stomak, a kad se Ado previ od bola, puče ga koljenom u nos, a iz nosa krenu “čorba” na obe nozdrve.

Pjevač ode, a Ado sjede na WC-šolju i na nos metnu gutu toalet - papira nakvašenog hladnom vodom, pokušavajući tako zaustaviti krvarenje. Utom u WC uđe jedan od igrača iz partije remija: “Šta je ba Ado, igraš li, il' ne igraš. Propašće ti polog!...Joooj šta ti je s nosom?”

-Odjebi nazad odakle si doš'o. Otpis još jedna ruka! - reče Ado. Zaustavio je krvarenje, vratio se, otaljao tu partiju u kojoj je nakon degeneka u WC-u puno griješio, pa otišao kući na “lizanje rana”.

Neki će se upitati zašto je Ado dobio degenek u WC-u i zašto ga je pjevač-grmaljina nazvao varalicom? Uostalom, kako će Ado biti varalica, kad je pjevač narodnih pjesama držao bank i dijelio karte?

Evo Adinog objašnjenja!

-Jarane, davno sam ja pjevačevu foru “popušio”. U Famosu mi dobili plate i neko od raje reče da odemo u Kovače (kod Hrasnice) na par piva. Svi prihvatili, pa i ja, iako sam znao da moja Ferida i njihove žene strijepeći čekaju u strahu da se ne zakonjakamo i de na zapijemo plate na piće i muzike. Zasjeli mi u čoše, a za stolom do nas gazdin sin Ilijas i još njih nekol'ko igraju ajnca. Odjednom se nešta pofestaiše. Mi ih smirismo, a meni šejtan ne dade mira, prebacim se za njihov sto da koju ruku povučem. Dobih asa ili keca, kako ho'š da kažem, pa zaigram crvenku (deset milja). Nadah se desetki da budem ajnc, al' druga karta kralj. Petn'est. Povućem treću kartu. Bi sedmica il' osmica, ne sjećam se više. Tropa!

-Opet, nakon nekol'ko rundi, dobijem desetku i udarim za dvije crvenke, dvajes milja, da se izvadim. Opet druga karta kralj. Četrn'est! Vućem treću žandar, dobro se sjećam. Šesn'est. Šta ću, moram vuči i četvrtu, a ono as. Tropa. Čupk'o po malo, kad mi dođe šanta, dama tref. Bank pun para. Crveni se sto od cenera. Ja poigram u cijelu platu. Šanta je šanta. Sada je šansa da se izvadim i da budem debelo na dobitku. Povučem drugu kartu. Opet kralj! Imam il' četrn'est il' petn'est il sedam. Moram vući treću kartu. Dođe dama herc. Sada imam il' deset, il' osamn'est Odlučim stat'. Ilijas izvrne prvu svoju. Devetka. Povuće drugu, opet devetka. Stade i on na osamn'est. Ja osamnest, Ilijas osamnest, al pošto je on drž'o banak njegovih osamn'est jače od mojih osamn'est. Tak'o je pravilo u ajncu.

Kokuz totale i frontale! Potpuno se zijanih. Još me raja počasti da me utješi, pa se dodatno oblokah i dođoh kući u katastrofalnom stanju. Praznih džepova i dodatno dobro p'jan. Ferida nadigla frku: “Jamda si po plate polok'o! Daj vamo za kuću što je ostalo!

Ja izvrnuh džepove i rekoh da nemam ni žute banke.

-Đe su ba pare pjano jedan?!

-Zijanio na ajncu!

-Štaaa?! Jebo te ajnc da te jebo! Sutra kad se razmahmuraš letaj i pare za kuću zajmaj i vraćaj kako znaš. Hoš da nam djeca odgladuju mjesec dana do sljedeće?

I teško prebortah taj mjesec. Utjer'o nekih par starih dugova i nekako se izvadih.

Jednog dana, na pauzi, veli meni jedan Hamo iz radione: “Znaš li ti jarane kako te Ilijas uz'o c'jelu platu?”

-Jok ba! Pošteno je izgledalo!

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search