LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
O "kriku" Emira Hadžihafizbegovića
Utorak, 27 Kolovoz 2019 09:29

 

KrikJe li Emir Hadžihafizbegović čovjek neupitnog moralnog autoriteta i samoproglašeni “Mesija” u Bošnjaka? (2)

Mostarac (ime i prezime poznati redakciji)

Dodao bih još samo par pitanja u vezi sa proglasom gospodina Hadžihafizbegovića.

Emir Hadžihafizbegović: “Sve ovo gore napisano dragi moj Bošnjače, zorno govori o tome kako je krajnje vrijeme da i u miru preuzmeš vlastitu sudbinu u svoje ruke.”

Gospodine Hadžihafizbegović, imate li ikakvu ideju kako bi to Bošnjak (valjda mislite na Vaš Bošnjački narod, Bošnjake) u miru preuzeo svoju sudbinu u svoje ruke? Vi, koji ste jedan od vodećih Bošnjaka, dugogodišnji član najjače političke stranke kod Bošnjaka, valjda bi trebali znati posavjetovati Bošnjake i, možda, krenuti na čelu tog naroda koji bi pod vašim vođstvom “u miru uzeo vlastitu sudbinu u svoje ruke”.

Ovako je, uz sav respekt, Vaš verbalni poziv je gromoglasni pucanj u prazno ili neka vrsta verbalne pirotehnike, jer Vi dobro znate da je već u toku rata, a kasnije u ovom, nazovimo ga, miru, sudbinu Bošnjaka u ruke uzela SDA čiji ste član. Bojim se će Vas lideri SDA mogli upitati: “Emire, što, bolan ne bio, kukuričeš u svom proglasu i buniš Bošnjake da uzmu u miru sudbinu u svoje ruke kad ti dobro znaš da smo mi davno uzeli bošnjačku sudbinu u svoje ruke i da mi kreiramo sudbinu bošnjačkog naroda.”

Slažem se s Vama da Bošnjacima prijeti da ih politička heterogenost i nacionalna atmosfera povedu u kolektivni mazohisam, ali smatram da ste ostali nekako nedorečeni, odnosno na neki način dužni, jasno reći ko je kriv za bošnjačku političku heterogenost i nacionalnu atmosferu? Nadam se da ćete dati određena pojašnjenja Bošnjačkom narodu koji to od Vas željno očekuje.

Nadalje bi Vas lijepo zamolio da u nekom od sljedećih proglasa, odnosno obraćanja Bošnjačkom narodu jasno definišete pojmove kao što su “ćafirolozi”, “domaći izdajnici”, “punktualna tačka”, te koji su, po Vama Bošnjački ministri korumpirani, kako pišete:”Znam dobro kako su nam neki Bošnjački ministri korumpirani i kako u stranci SDA ima izvjesnih uhljupa koji kompromitiraju ideju Bosne.

Bošnjački narod to od Vas očekuje.

 
Dioptrija fra Drage Bojića
Ponedjeljak, 26 Kolovoz 2019 11:27

 

Fra Drago BojicBošnjačka elita veliča srednjovjekovnu bosansku državu, i istovremeno gaji, kult Mehmeda Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo

Fra Drago Bojić

Intenzitet sklonosti prema nerealnim historijama, uvijek je obrnuto proporcionalan intenzitetu mržnje prema onima koji se ne uklapaju u takve matrice i narative. Falsificirane povijesti i krivotvorene prošlosti nose u sebi klicu budućih konflikata. Odustajanje od ideoloških i političkih „ratova protiv realnosti“, znači odustajanje od „konflikata i ratova u realnosti“.

Novija srpska historija, piše srbijanski književnik i esejist Svetislav Basara u maloj ali sjajnoj studiji Atlas pseudomitologije, nije ništa drugo do stogodišnji rat protiv realnosti, koji je u pogledu fanatizma u mnogome nalik vjerskom. Taj „rat protiv realnosti“, želja da se mijenja, prekraja i prilagođava prošlost, da se u sadašnjosti realiziraju nedogođene i mitomanske prošlosti, koštao je i srpski narod, ali i druge narode koji su se spletom povijesnih okolnosti našli na putu nerealnim aspiracijama velikosrpske politike.

Rat protiv realnosti nije obilježje samo srpske historije i srpske nacionalne ideologije, već je dominantna oznaka svih balkanskih povijesti, ideologija i politika. Da je to slučaj i s hrvatskom i bošnjačkom poviješću i njihovim sadašnjim ideologijama, potvrđuju i najnoviji javni istupi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali i igmanska hutba prvog čovjeka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisa Huseina ef. Kavazovića. Namjera ovog teksta nije u tome da se izjednače dvoje aktera o kojima pišemo ni navodne strane koje predstavljaju, ali jest da se ukaže na sličnu matricu mišljenja i (ne)razumijevanja prošlosti.

Po količini arogancije i nesuvislih javnih istupa, hrvatska predsjednica spada u najuži krug balkanskih političara koji sustavno promoviraju politički destruktivizam.

Hiperkomunikativna, na jeziku laka i brza, neupućena i k tome još i nepoučljiva predsjednica izgovorila je posljednjih godina toliko nesuvislosti da čak i hrvatska i balkanska javnost, poznate po sklonosti prema svemu što nije racionalno, razborito i istinito, nisu u stanju da to provare. U nedavnom tzv. „ekskluzivnom intervju“ opskurnom nacionalističkom i proustaškom Hrvatskom tjedniku, politički neodgovorna predsjednica Grabar-Kitarović je po količini izgovorenih neistina nadmašila samu sebe. Pritom je, najavljujući svoju kandidaturu za drugi predsjednički mandat, samouvjereno izrekla i to „da je u svome prvom mandatu izvukla Hrvatsku iz tzv. regiona, a u drugom je želi vratiti na put ponosa i dostojanstva koji je devedesetih zacrtao dr. Tuđman.“

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 25 Kolovoz 2019 08:48

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (75)

O Sulejman-begu Filipoviću

22. decembra umro je Sulejman-beg Filipović u Sarajevu, u 78. godini života. S njim sam se upoznao u Podgorici oktobra mjeseca 1933. i postali smo dobri prijatelji. I njegova žena i njegova punica su bile čestite i patrijaharne žene s kojim smo se sastajali u Podgorici i kad je Sulejman-beg bio premješten u Sarajevo.

Stotinu dana je 1941 proveo u zarobljeništvu u Njemačkoj i vraćen je u domovinu gdje postao pukovnik hrvatskog domobranstva.

U proljeće 1942. bio je zatvoren, jer se sumnjalo da je u vezi s partizanima. Sarajevska čaršija i muslimanski intelektualci su poduzimali korake da bude pušten. Napravljeno je od njegova zatvaranja muslimansko pitanje. I ja sam samoincijativno interveniorao pismeno kod Pere Blaškovića, koji je bio više književnik nego vojnik i on mi je pisao pismo da će Suljo biti pušten prije nego meni pismo bude uručeno. “Suljo je napravio jednu magareštinu”, pisalo je u pismu, “ali ne tako značajnu da bi morao biti kažnjen.”

Sutra sam saznao da je Suljo pušten, pa sam mu otišao kući i pokazao mu Blaškovićevo pismo. Pročitao ga je i zamolio me da mu ga predam, što sam i učinio.

Kasnije je služio, čini mi se, u Lici, pa od početka 1943. u Tuzli, gdje se s jeseni pridružio partizanima. Posato je član AVNOJ-a, ministar šumarstva u prvoj vladi nove Jugoslavije. Kad sam dopao zatvora, on i njegova porodica su nastojali da pomognu mojoj porodici. Žena je plela njegovoj familiji, a oni su je pomagali “fasungom” iz ministarskog magazina. Kad je jedna moja – ili ženina – molba bila na Prezidijumu FNRJ 1951, on je intervenirao kod predsjednika Ribara, koji mi je snizio kaznu za pet godina.

Poslije zatvora sam mu išao nekoliko puta na razgovor i uvijek smo srdačno razgovarali, ali kako se drugi put oženio, nisam mu išao više od dva puta.

U politici nije bio istaknuta ličnost, jer nije bio u Partiji. Dosta rano je penzioniran kao general, a dato mu je da igra vidnu ulogu u poslovima Islamske vjerske zajednice, gdje postao i predsjednik Vakufskog sabora. Njegove je zasluge ili grijeh da je “izabran” Sulejman Kemura za reis-ul-ulemu u SFRJ. Po pričanjima rahmetli muftije Mesihovića. Hadži reisa Fejića i Omera Kalajdžića (koji mi je osobno kazivao u Mostaru), Sulejman-beg Filipović i Pašaga Mandžić su nagovarali bivše muftije Džabića i Kurta, koji su bili članovi Sabora, da glasaju za Kemuru – iako su se oni bili zavjerili jedan drugom da neće za nj glasati. Bez ova dva hodžinska glasa bi bila velika sramota za Sabor da za reisa ne padne ni jedan hodžinski glas. Ja mislim da će mu ovo biti najteži grijeh na sudnjem danu.

24. decembra pokopan je Sulejman-beg u 14 sati u groblju na Barama, kao vojnik, na lafetu, ali bez vjerskog obreda.

Ja sam ga poznavao od 1943. kao vjernika – muslimana koji je klanjao i postio, pohodio je idžamije i klanjao džematile i vjerujem da je u duši bio vjernik do smrti. Stoga mi je žao što mu nije klanjana dženaza.

Neka mu Allah dželešanuhu oprosti grijehe, a nagradi ga za dobra djela.

Amin!

(Zapisano 29.12.1971)

 
Mešina priča
Subota, 24 Kolovoz 2019 09:40

 

MerajaJučer avlija, danas meraja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Moševačke mahala i njene avlije rasute uz puteve koji su povezivali Moševac i susjedna sela sa ostatkom svijeta, bile su ukrasi i špiglo (psiha) života u prošlim vremenima.

Mahale i avlije bile su ograđene tarabama i drvenim ogradama (koljem i vrljikama). U tim ogradama i u avlijama su tipične bosanske, muslimanske kuće, hambari, koševi, pojate, sušare, kolare, kokošinjci, zahodi, a kuće su pretežno bile pokrivene šindrom. Pa kada bi ih gledao sa neke visine, ličile su na pečurke.

Jednu takvu avliju najduže je imao naš komšija, majstor Salkan. Njegova avlija imala je najljepš kuću, a jako lijepe su bile štale i hambari. Sve je to napravio i održavao vrijedni majstor Salkan. Sam je napravio i postavio prelijepu ogradu od resanih i našiljenih taraba.

Nije pretjerivanje kad se kaže da je Salkan bio nadaleko poznati majstor. Tada su za takve majstore govorili dunđer – majstori, (univerzalni majstori). Radio je kao pčela, od jutra do mraka, kako sebi tako i drugima.

Salkan je često odlazio i u okolna sela da radi majstorske poslove. Ustajao je u ranu zoru da bi na svog sitnog konjića Zekana stavljao samar sa bisagama u kojima je bio njegov halat. Kući se vraćao kasno, ili nakon par dana. Bio je dobro plaćen, pa je u to vrijeme bio jedan od imućnijih ljudi u Moševcu.

Pored pravljenja svih vrsta objekata (zgrada) majstor Salkan je pravio i sve pribore i alatke, koje su se mogle napraviti od drveta. Što su mu oči vidjele ruke su mu napravile. Uz to, bio je radoznao i kreativan.

Posebna majstorija mu je bila praviti stupe i torkulje za lupanje i cijeđenje voća. Sjećam se dobro da je pravio i stupe za lupanje lana, a koje su bile korištene u Delića mahali.

Pravio je Salkan i volovska kola, sahone koje su mogli vući i konji i volovi, kao i jarmove, teljuge, vangire, ralice, brnače, civare, korita, kace, parijence, sinije, pole, načve, klupe, sećije, skemlije, prele, vile, rogulje, grablje, drške za lopate, trnokope, krampove, motike, sjekire, kose, grablje, za malu djecu bešike i dubke...

 
Tonijeva sjećanja
Petak, 23 Kolovoz 2019 08:42

 

ToniOdlazak Zulića Malog

Toni Skrbinac, bistrička raja (Memli strana), privremeno u Mariboru

O sarajevskoj braći Zulić sam nekoliko puta pisao. I nisam samo ja. Kontroverzna su sjećanja, a koja nisu, kada su u pitanju ljudi i događaji, te nemam namjeru dodavati bilo kakve argumente onima koji ih hvale, niti kontrirati onima koji ih kude. Iako, moram priznati, sa svom četvoricom sam se nadružio i moji doživljaji s njima su uvijek bili, ako ne lijepi, onda zasigurno zanimljivi.

A na ovaj tekst me nisu ponukala toliko sjećanja, koliko obećanje jednom zeničkom, dozvoliću sebi da ga nazovem mangupom, koji je odavno batalio kažnjive poslove, oženio se, zaposlio i već godinama radi na minhenskom aerodromu. Pronašao me preko FB-a i prvi put se javio nakon što sam objavio priče o historijskoj sarajevskoj uličnoj tuči između braće Zulića i Todorovića – braće Todora. Pohvalio je tekst i posebno Malog, napisavši- “ja sam neko vrijeme tutnjo s njim i on je moj idol”. Pa me pitao hoće li biti još nešto o Zulićima. Odgovorio sam da hoće. I što bi rekli kafanski muzičari: “Samo za zeničkog mangupa S.” ide priča o Zulićima i Malom.

Svu četvoricu sam poznavao, dvojicu malo više, a dvojicu manje. Stoga je valjda i logično da u mom sjećanju prva dvojica žive pod punim imenom i prezimenom i nadimkom, a druga dvojica samo pod nadimcima.

Nisam svjedočio njihovoj ranoj mladosti jer gdje je njihova Gorica, a gdje moj Bistrik? U ranoj mladosti, kao dva kontinenta udaljeni jedni od drugih.

Za slavu prve dvojice pobrinuo se donekle i Emir Kustrurica - Kusta koji je najprije u filmu “Sjećaš li se Doli Bel” angažovao Mirsada Zulića, zvanog Campo, a onda u “Domu za vješanje” i najstarijeg od braće Zulić, Ibru, zvanog Pendo.

Tu negdje, možda malo prije, možda malo kasnije, pročulo se ime najjačeg među braćom. Zvali su ga Mali i Malac. Mislim da nije bilo novine i crne kronike u tadašnjoj Jugoslaviji koja je nije objavila priču o obračunu beogradske i sarajevske “mafije”

“Kakva ba mafija?! “ - objasniće mi kasnije sam Malac i zato sam tu riječ stavio u navodnike. Na do kraja neprovjerenu vijest nasjeo je moj pokojni kolega Vlado Siljanović, pa u “Svijetu” objavio priču i nakitio je, kako to već neki novinari znaju, proglašavajući, neprovjereno, Malog mrtvim. Onda je u Redakciju došao Ibro Zulić, ljut ko ris i zamalo nije prebio Siljanovića.

 
Zaklela se zemlja raju....
Srijeda, 21 Kolovoz 2019 19:09

 

Izet NanicKako je poginuo Izet Nanić?

Za Izeta Nanića, legendarni komandant bužimske 505. brigade, kojem je posthumno dodijeljen čin generala; godinama se u ovom dijelu BiH među narodom i Nanićevim suradnicima može čuti da komandanta nisu ubili Srbi i da je njegovo ubistvo bilo dio političkih obračuna. Nanić je Mirsada Veladžića i njegove rođake javno nazivao dezerterima. Ubijen je na kraju rata kad je oslobodio cijelu Krajinu! Prema zvaničnoj verziji, Nanić je ubijen u četničkoj zasjedi na Grmeču. Kako je jedini preživjeli iz Nanićeve grupe Alija Osmanović nakon rata profitirao zahvaljujući Veladžiću SDA-ovci su tokom rata rahmetli Nanića nazivali komunjarom a poslije rata njegovo ubistvo koristili u predizbornoj kampanju u kpjoj su tvrdili da je rahmetli Izet Nanić poginuo u četničkoj zasjedi kada su njegove jedinice razbile četničke linije na Grmeču. Bilo je puno malih grupa četnika koje su pružale otpor. Ovo je bio odgovor predsjednika JOB-a USK Osmana Omanovića Hege iz Velike Kladuše u jednom od prošlih brojeva Slobodne Bosne, na tvrdnje Huseina Sabljakovića Brace da je legendarni komandant 505. bužimske brigade Izet Nanić ubijen kao jedna od žrtava obračuna unutar ratnog vodstva Stranke demokratske akcije, kada je Mirsad Veladžić i obiteljski klan oko Hasana Čengića u Krajini navodno htio da preuzme vlast od tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića. Međutim, i prilikom nedavne posjete novinara SB Huseinu Sabljakoviću u zeničkom zatvoru (koji, uzgred, ne izgleda kao psihijatrijski slučaj, kako to tvrde Osman Omanović i Mirsad Veladžić, op.a.), Sabljaković je ponovio svoje tvrdnje nudeći se kao svjedok u rasvjetljavanju i još nekih problematičnih događaja za vrijeme rata u Krajini: “Meni je nakon rata doktor Dževad Džanić ispričao da je on trebao putovati sa Ljubijankićem, ali da ga je nazvao Mirsad Veladžić i rekao da on neće ići. Kada ga je doktor upitao zašto, on je samo rekao; nećeš i fertig. Sa Mirsadom Veladžićem sam se prvi put sreo u Todorovu. I pri prvom rukovanju on nas je sve gledao s neke visine. Narod i vojska ga jednostavno nisu voljeli jer je bio diktator. Shvataš, ako nije bilo po njegovom ili ako mu se neko suprotstavio, onda te ljudi počnu izbjegavati, nadziru te njegovi ljudi i ograničavaju ti slobodu kretanja. Oko njega je bio manji broj ljudi iz Kladuše, njegov rođak Edhem Veladžić, Hasan Ćerimović Talin i Osman Alibabić, bivši radnici AID-a. Kada se rahmetli Irfan Ljubijankić prije odlaska u Hrvatsku sastao sa rahmetli Izetom Nanićem, meni je došao Hašim Sulejmanagić zvani Hasko Suljagin i rekao mi da će možda i meni biti lakše, jer izgleda da će Veladžić pasti. Rekao mi je da Ljubijankić nosi dokumentaciju za Sarajevo Aliji Izetbegoviću koja pokazuje da je Veladžić radio mnogo toga što nije smio. Sulejmanović je sigurno bio upućen u stvari jer je bio blizak Veladžiću. Za razliku od Veladžića, rahmetli Ljubijankić je uživao veliki ugled među borcima i narodom, i govorilo se da će nakon rata Ljubijankić sigurno biti jedan od prvih ljudi države. Poslije sastanka sa Nanićem, Ljubijankić je poletio helikopterom koji je ubrzo oboren. S njim je nestala i dokumentacija o Veladžiću” - izjavio je za naš list Husein Sabljaković.

Legenda protiv hulja

Istražujući ratni background zasigurno najborbenije brigade Petog korpusa od koje su strahovali kako četnici Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske RS, tako i elitne jedinice Narodne odbrane Abdićeve AP Zapadna Bosna, bivši Nanićevi najodaniji borci svjedočili su za Slobodnu Bosnu, kako mnoge stvari u Bužimu tokom rata nisu bile dobre. Bužimska brigada je imala preko četiri i po hiljade boraca.

Devedeset i devet posto boraca bili su stanovnici Bužima, uključujući i njihove žene koje su čuvale ukopane položaje. Naime, njihovi muževi su išli isključivo u izviđanje i proboje, koje je predvodio osobno komandant Izet Nanić. Svi vojno sposobni članovi Nanićeve obitelji nosili su pušku. Za samo nekoliko mjeseci, Nanić je izrastao u narodnu legendu. Bivši poručnik JNA bio je isključivo vojnik i nije znao igrati političke igre zbog kojih je, prema mišljenju njegovih preživjelih suboraca, vjerovatno i izgubio glavu.

 
Sarajevske zvijezde potamnjelog sjaja
Utorak, 20 Kolovoz 2019 09:36

 

ZvijezdeSARAJEVO I NJEGOVE ZVIJEZDE: BREGA, ČOLA, DŽINOVIĆ, NELE, ĐURO

Mersiha Drinjaković, Sarajevo

Ako se složimo da su u Sarajevu, ali i u BiH danas neupitne muzičke zvijezde Dino Merlin i Halid Bešlić, svako na svom žanrovskom polju, možda bi dobro bilo analizirati ostatak zvjezdanog establišmenta koji je potekao iz bh. prijestolnice (ali danas ne živi ovdje) i odnos medija prema njima.

Dino i Halid žive u Sarajevu, pa su u medijima stalno ili povremeno, u zavisnosti od toga šta sami žele ponuditi kao informaciju, odnosno, šta konzumenti njihovog sadržaja žele čuti od njih. A šta je sa Goranom Bregovićem, Zdravkom Čolićem, Harisom Džinovićem, Neletom Karajlićem, Brankom Đurićem Đurom…? Odnos prema rodnom gradu (posebno u vremenu opsade) i proteklom ratu uveliko je protekle dvije decenije diktirao medijski odnos prema pobrojanim zvijezdama.

U slučaju Gorana Bregovića u tekstu za Analiziraj.ba pod naslovom  DUGA I USPJEŠNA KARIJERA GORANA BREGOVIĆA: Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo ovim se, dijelom, bavio i kolega Dragan Golubović: „U intervjuima tokom rata, a i poslije, uglavnom bi zauzimao neutralan stav u smislu da to nije njegov rat. ‘Ja sam imao tu komotnu poziciju da mislim sa distance jer sam bio u Parizu; da sam bio u Sarajevu i da su pucali po meni, vjerovatno bih imao neku drugu poziciju’, rekao je Bregović u emisiji Nedjeljom u dva.“

U Bregovićevom intervjuu sarajevskim Danima Senad Pećanin se dotakao i ove činjenice.

DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu tokom tri i po godine njegove opsade.

BREGOVIĆ: Pa, šta sam ja mogao uraditi?

DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd već drugog dana nakon početka njegovog bombardovanja – napravio si veliki koncert u Solunu.

BREGOVIĆ: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu.

DANI: Nego za koga?!

BREGOVIĆ: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu.

DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu?

BREGOVIĆ: Kakvu sam priliku imao?

DANI: Istu kakvu i svi ostali muzičari. Svi su bosanski muzičari pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe.

BREGOVIĆ: To znači da ja u tom trenutku stajem na stranu Alije Izetbegovića, što mi ne pada na pamet.

O ovom Pećaninovom intervjuu, koji je završio na naslovnici tadašnjih Dana s porukom „Nisam htio svirati za Alijino Sarajevo“ pričalo se mjesecima, pa i godinama. Ali je Brega ipak uspio, i uz pomoć medija, približiti se Sarajevu, prije osam godina dobio ličnu kartu s adresom prebivališta, stalno je prisutan ovdje, bilo lično bilo medijski. Danas već priprema novi pohod na rodni grad: spektakl u najavi pod imenom „Tri pisma iz Sarajeva“ za kraj augusta. Mediji mu ovdje izlaze ususret, recimo, Dnevni avaz voli pisati hvalospjeve o njemu – pa to nije propustio ni ovaj put u tekstu Neko sa strane našao bi mu mnogo mana, a ja bezuslovno volim Sarajevo: „Kada se ime Gorana Bregovića (68) nađe u knjizi 101 umjetnik kojeg morate čuti prije nego što umrete autora Ricarda Cavola, rame uz rame s Mozartom, Elvisom Presleyjem, Nirvanom, Frenkom Sinatrom, Beatlesima… pa kad se tome doda da je Brega počasni građanin Buenos Airesa, Atine, Praga, Tirane, pa da je počasni doktor Univerziteta u engleskom Sheffieldu, da su ga francuske vlasti odlikovale Ordenom viteza umjetnosti te da je bio u konkurenciji za nominaciju za prestižnu muzičku nagradu Grammy… samo dušmani mogu odmahivati glavom na notornu istinu – da je Brega jedan jedini muzičar s prostora bivše Jugoslavije koji je ostvario svjetsku karijeru.”

 
Krik Emira Hadžihafizbegovića
Ponedjeljak, 19 Kolovoz 2019 08:35

 

Emir HHBTekst Hadžihafizbegovića o Bošnjacima: Vi, Bošnjačka inteligencijo! Vas pozivam

Emir Hadžihafizbegović

“Bošnjačka ulema bije se za pare, Bošnjački ministri kradu, Bošnjački generali kriminalci u Krajini, Bošnjaci pomeli tri hiljade Srba u Sarajevu, Bošnjačke firme švercerske, Bošnjačka Armija klala po Grabovici, Bošnjaci u federalnom MUP-u nesposobni, djeca iz mješanih brakova nepoželjna u Bošnjačkoj vojsci, Bošnjaci majoriziraju Hrvate u Travniku i u Varešu, Bošnjački primitivizam napunio Skenderiju uživajući uz Jusufa Islama, Bošnjaci dižu ruke za Velibora Ostojića, Bošnjačka žena umotana poput utvare baulja Titovom. E, pa neka vam Bošnjaci, nek’ vam gaze zastavu kad ste ovako nakaradan narod…”

Ne foliramo kad volimo

Eto, tako o tebi pišu “vakumirani” bošnjački insanu. O tebi koji si protjerivan, klan, ponižavan, o tebi koji si na rukama nosio mrtvo dijete i koji si tražio da sa ubicom popiješ kahvu kako bi ga upitao za razloge pucanja u lubanju tvoje ćerke, o tebi kojeg su u Batkovićima razapinjali između dva džipa, o tebi koji si oslobađao Vlašić i bosom nogom Unu gazio, o tebi koji si Pejanovića pazio bolje od rođene matere, o tebi koji voliš ilahiju i kome su silovali majku, o tebi kojem djeda i nenu sahranjuju na groblju za “auslendere” sa pogledom na sidnejsku operu, o tebi koji ibadetiš i Bajrame dočekuješ u Oslu i Stockholmu, o tebi koji ne foliraš kad kažeš da voliš Jovu Divjaka, Dragana Vikića i Nenada Markovića, o tebi koji si se sa svojim dostojanstvom popeo na vrh civilizacijske piramide.

Ti, eto, imaš takve prvake kojih treba da se stidiš. I defetizam je tvoja određujuća kategorija i da se, kojim slučajem nisi odbranio i sačuvao domovinu, nikada nijedna ružna riječ s početka ovog teksta o tebi napisana bila nebi.

E, zato što si takav, Bošnjače, što nije bilo po nečijem, zato što te je tvorac “Islamske deklaracije” poveo u najslavniju epopeju nacionalne samobitnosti, zato što je prekrižio nečiju geopolitičku matricu po kojoj si, Bošnjače, kozmetička greška i strano tijelo, na transferzali Atina-Beč, zato što u svoju malu zemlju dovodiš Pavarottija, Milansku skalu, Kasparova i Bono Voxa i zato što si ustvari jedan dobar narod, a nečiji koncepti ne trpe dobre narode, ne trpe one koji tepsiju krompiruše podijele sa kompletnim haustorom i koji od svoje bijede, negdje na putu Tuzla-Teočak, pristave kahvu i iznesu hurmašice ekipi švedske televizije. Eto zato što si dobar, a ne pogan, zato što se ne uklapaš u nečiju sliku o Islamu i što ne mogu od tebe napraviti novi Alžir, moraš biti kažnjen. Ako ne u ratu, bićeš povaljen u miru.

U tu svrhu uradit će sljedeće:

Pod jedan: Priču o agresiji eufemizirati, odvlačeći je na kolosjek međunacionalnih sukoba.

Pod dva: Četverogodišnje orgijanje barbara po Bošnjačkoj koži amortizirati naručenim tekstovima o Kazanima i Grabovici.

Pod tri: Aktivirati Pejanovića, koji je najzad istjeran iz grma i čija skaradna poruka o tome kako će on lično krvavog vladiku Kačavendu vratiti u Tuzlu, a preko koje su Bošnjaci olahko prešli, samo potvrđuje tezu o srbima po zadatku, itd.

 
Sa naućenjakom Poprdanom
Subota, 17 Kolovoz 2019 17:55

 

Bingo-novaSpecialna teorija relativiteta nirvane akšamluka

Bingo efendija, školani online imam su tri šarene diplome, bogme

Esselamu alejkum draga braćo i sestre,

evo se javljam iz Bosnice naše kaharne đe sam došo kad sva dijaspora dolazi. Kupio sam na ćaršiji Đekinog dresa sa brojem 9 al ga neću ovda nosat već kase povratim u Kengurland.

Sijedijo tako pred akšam tako u Šete u kahfani Višegrad. Otišo tamo na sitni ćevap i taze somune. Sijeo i narućijo kad neko zove: “Mustafaaaa, Mustafaaaa…Mukiiii!” Pogledim malo višlje kad za jednim stolem sijedi nakav ćojk meni nepoznat, debo i podobro glavat, baš cvajglav kako švabe na njemaćkom kažu u Njemaćkoj. Pozentam mrven bolje…aaaa, pa to je moj jaran iz dijetinjstva Hamdica Hađihafizparmakbegović, zvati Poprdan. Išareti mi da dođem za odnjegamu sto. Šta ću podignemse i kod njega za hastal.

-Đes bolan ne bijo Poprdane. Jedva te poznah. Joj jesi debo! Štasto odase uradijo? Eto te širlji neg višlji.

-Ma moj Muki…od sijedanja je to, a i od jazuka. Znaš…ono jazuk na sahanu išta ostavit.

-Pa đe radiš moj si mi Poprdane?

-U kamcelariji sarajevskog muftijstva…kod Enesa.

-Ljevog Ljevaka?

-Ma Enes je ba profesor i pride doktor. Uznapredovo on pravo.

-Koga ba on ko doktor lječi?

-Nejma on pacjenata. On je doktor od nauke.

-Lječi daklem nauku. Od čega je lječi?

-Ma to se kaže tako…titula ba. Muki reis emeritus profesor i doktor od nauka, pa sadašnji reis Huso isto profesor i doktor od nauka, Ljevaka profesor i doktor od nauka, a ima još bukadar profesora i doktora u Islamskoj zajednici našoj, samo Ljevak mršav ko trijeska, a ostali sve debeli. Ako vako nastavimo doktorijate i profesore štamcat jamda ćemo za desetak godina preuzet sve katedre na Univerzitetu.

-Pa šta radiš u Ljevaka?

-Sijedim nako. Ne radim, samo sijedim i nekad kakog muhura udrim i štogoderce podapišem. Imam hejbet cajta pa se i ja poćeo bavit naukom da je i meni doktorijata se dokopat.

-Aaaa! Pa šta to naućno radiš?

-Znaš moj Bingo jako dobro da rakija i islam nemere bit zajedno, al kažu da ima nakav ajet da se rakija more koristit i konzumirat u naućne svrhe. I tako ja u naućne svrhe pravim jednu naućnu teoriju.

-Kaku ba teoriju?

-Specijalnu teoriju relativiteta disproporcije šljive u bokaliću i mezeta na sahanu s posebnim osvrtom na sitnovibracijone nirvane u situvacijama relaksacijonih akšamluka.

- Joooj…stander ba….zamanta mu se u glavuši. Šta to?

-Saću ja tebi obijesnit. Vidiš ovaj tefterćić?

-Vidim.

-Tu pišem statistićke rezulate.

-Šta zatefteruješ?

-Rezultate.

-Ćega ba rezultate?

- Nauke! Evo saću ti natenane obijasnit. Gledaj vako! Narućijo sam dvije dece šljive, one na mehke, već napolice, stoposto Šetovaća, pa za mezeta deset deka ukoso tanko sijećene suđuke, deset deka travnićkog sira, salatu od zrelog paradajiza sa nakriškatim crvenim lukom i zejtinom, posolito totale regulare, ono da pusti dobar saft, i svakako po somuna. Evo gledaj ovdi moje meze i bokalića i štanplića ovog najmanjog. Evo u bokaliću napolica pri dnu, a doćim ostalo više od pola mezeta. Gledaj sad. Saću ja popit jedan štanplić i umoćit ovo mrven somuna što je ostalu u saftu od salate.

 
"Drama" pored bazena
Petak, 16 Kolovoz 2019 18:44

 

Na bazenuŠuti i plivaj!

Efraim Kišon

Moj sin stoji na rubu bazena i plače.

- Amire, hajde uđi u vodu! – zovnem ga.

- Bojim se.

Već punih pola sata pokušavam nagovoriti svog riđokosog potomka da uđe u vodu kako bih ga naučio plivati, ali on se, eto, boji. Od straha plače, zasad doduše još samo potiho, ali zamalo će se derati punim glasom, znam ja njega. Pa ipak mu ne zamjeram. Sjećam se još kako je moj otac mene učio plivati, i kako sam ja isto tako stajao na rubu bazena i bojao se. Bio je prilično grub prema meni.

Odgojne su se metode odonda znatno promijenile, postale su lukavije. Meni, na primjer, ne bi ni na pamet palo da silim svoga sina na nešto za što on nema volje. Odlučni korak mora on sam učiniti, poput mlada orla koji prvi put napušta roditeljsko gnijezdo i vine se u nebesko prostranstvo. Treba ga samo blago gurnuti - sve ostalo je stvar prirode. Od svega je najvažnije imati strpljenja, razumijevanja i ljubavi - ponajviše ljubavi.

- Gledaj - govorim ja svom ptiću - uvjeri se sam. Voda ti je tek do pupka a tata će te držati. Ništa ti se ne može dogoditi.

- Ali ja se bojim.

- Vidiš, sva su djeca u vodi, igraju se, plivaju, smiju se. Samo ti stojiš tu vani i plačeš. Zašto plačeš?

- Zato što se bojim.

- Zar si ti slabiji i gluplji od druge djece?

- Jesam.

Rekao je to s dubokim uvjerenjem. Kao zaključak. Osvrnuo sam se oko sebe: drugi roditelji su se smijuljili, a čuvar bazena promatrao me ispod slamnata šešira. Zamislio sam brod koji tone. Svi putnici okupili su se na palubi i disciplinirano, mirno, čekaju kapetanove upute. Samo se mali, zdepasti crvenokosi čovjek gura među žene i djecu kako bi se među prvima dočepao čamca za spašavanje. Taj čovjek je moj sin koga nisam naučio plivati...

- Reci mi čega se bojiš?

- Da se ne utopim.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Četvrtak, 15 Kolovoz 2019 09:15

 

Beovoz grafit“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (16)

Nadan Filipović

(Na slici: grafit na takozvanom Beovozu snimljen na beogradskoj željezničkoj stanici)

Treba se međutim znati da i pored 11. februara 1993. godine usvojene rezolucije Evropskog parlamenta o evropskoj i međunarodnoj zaštiti koncentracijskih logora kao historijskih spomenika u Srbiji ni dan danas nema niti jedne oznake koja bi pokazivala gdje su se nalazili srpski logori smrti “Sajmište” i “Banjica”. Vjerovatno se spomenuta Evropska rezolucija ne odnosi na logore smrti u kojima su pobiljeni skoro svi srpski Jevreji. Nekako proizilazi kao da tih logora u Srbiji nije ni bilo. Interesantno je da ni u Memorijalnom centru “Jad Vashem” u Dvorani sjećanja među 22 najveća koncentraciona logora u kojim su uništavani Jevreji nema Sajmišta, največeg jevrejskog gubilišta u marionetskoj Srbiji. Od svih logora smrti na prostoru bivše Jugoslavije ispisano je samo ime “Jasenovac”. U jevrejskom sjećanju na Holokaust ostaje neistinita činjenica ili utisak da su svi Jevreji sa područja bivše Jugoslavije pobijeni u Jasenovcu, odnosno u tadašnjoj NDH, a upravo oni ne bi trebali “zaboravljati” logore smrti “Sajmište” i “Banjicu” u kojim je ubijeno preko 11.000 njihovih sunarodnjaka.

Možda bi Jevreji trebali izvršiti dodatne napore i u današnjem svjetlu trajnog njegovanja uspomena na Holokaust svakako obnoviti sjećanja barem na logor smrti “Sajmište”, jer bi tako dali najbolji prilog svestranom prikazivanju dešavanja tokom tadašnjeg istrebljenja Jevreja, ali i borbi protiv antisemitizma koji je u današnoj “demokratskoj” Srbiji ponovo digao glavu, a na tu mračnu i prijeteću pojavu ama baš niko ne reagira.

Donosimo uvod u pismo koje je Philip J. Cohen, američki publicist jevrejskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, uputio rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal. U pismu Cohen uspješno raskrinkava velikosrpsku propagandu koja je početkom devedesetih Hrvatsku optuživala za fašizam i antisemitizam. Cohen ističe da je antisemitizam duboko ukorijenjen u povijest Srbije.

Poštovani rabine Cooper,

U toku je kampanja kojoj se želi američku jevrejsku zajednicu uvjeriti da Srbi vole Jevreje. Svrha ovoga pisma jest sagledati tu propagandnu kampanju.

Ovdje donosim dokaze:

1. Da Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas.

2. Srpska „ljubav“ prema Jevrejima politički je motivirana – žele pridobiti simpatije i potporu Jevreja za srpske terorističke ambicije.

3. Srbi zloupotrebljavaju žrtve Holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz Holokausta koji se dogodio u Srbiji.

Mnogi bi mogli pomisliti da bi međunarodno demokratsko javno mijenje trebalo biti mnogo određenije, odnono kritičnije prema određenim pripadnicima srpskog historiografskog milieua, ustvari pripadnicima radikalnog i ekskluzivnog srpskog nacionalizma, koji i danas žele kozmetički dotjerivati, odnosno prepravljati i falsifikovati istinu i revidirati historiju na takav način da jedino može služiti srpskoj nacionalnoj ideologiji, te srpskom dnevnom politikantstvu. Smatram da je u Srbiji i među Srbima potpuno izgubljen pijetet prema žrtvama Holokausta pobijenim u Srbiji. Na kraju da kažem da me najblaže rečeno čudi nereagiranje svejevrejskog javnog mijenja i njihovih organizacija za zaštitu uspomena i istina o Holokaustu na sva srpska podmetanja i njihove pragmatične transformacije u samoproglašene novokomponovane evropske Jevreje, navodene žrtve stalnih zavera Vatikana, Berlina, Rima, Beča, Zagreba, Sarajeva, Muslimana, Hrvata, Albanaca i ostalih mnogobrojnih srboždera.

Kako Jevreji mogu dopustiti ovakve laži i ovakve historijske falsifikate?

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search