LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Abeceda ljekovitog bilja - Lobelia
Petak, 06 Srpanj 2018 18:04

 

LobeliaLobelia (Lobelia chinensis) - lobelija

Lobelija se već hiljadama godina koristi u kineskom herbalizmu gdje spada među 50 fundamentalno važnih ljekovitih biljki. Lobelija je veoma snažan stimulator disajnih funkcija i puteva, može dosta pomoći kod astme, širi disajne puteve, dobar je ekspektorant, te djeluje sedativno na centralni nervni sistem. U Ayurvedskoj medicine Lobelija se odavno koristi za tretman epilepsije (padavice), jer je dokazano da alkaloid lobelin iz spomenute biljke ima snažno antiepileptičko djelovanje.( Karuppasamy S. Medicinal plants used by Paliyan tribes of Sirumalai hills of Southern India. Nat Prod Radiance. 2007, 6, 436–442. i Jarald E. Textbook of pharmacognosy and phytochemistry. New Delhi: CBS Publication, 2009. p. 255). Eksperti za Ayurvedsku medicinu je smatraju “zlatnom biljkom” za alternativni tretman i najtežih oblika astme i kroničnih bronhitisa. (Jegan G, Kamalraj P, Muthuchelian K. Medicinal plants in tropical evergreen forest of Pachakumachi Hill, Cumbum Valley, Western Ghats, India. Ethnobot Leafl  2008, 12, 254–260). U Ayurvedskoj medicinu često se koristi i za kjronične bolove u leđima. (Kunwar RM, Keshab PS, Rainer WB. Traditional herbal medicine in Far-west Nepal: A pharmacological appraisal. J Ethnobiol Ethnomed 2010, 6, 35 - 37) Potrebno je naglasiti da se svaki tretman pomoću Lobelije treba provoditi uz konzultiranje sa nekim stručnjakom koji dobro poznaje ljekovito bilje jer pogrešno doziranje može da dovede i do teških trovanja zato što su neke od aktivnih komponenti navedene biljke dosta toksične. Ono što valja naglasiti jeste da je naučno dokazano i u kontroliranim kliničkim istraživanjima definitivno potvrđeno da je Lobelia zaista jako dobra za prirodni tretman astme i najtežih kroničnih bronhitisa, svakako uz veliku pažnju na doze pripravljenih preparata. Osobno smatram da je najbolje koristiti tinkturu Lobelie jer su greške prilikom korištenja tinkture najmanje vjerojatne.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Četvrtak, 05 Srpanj 2018 10:30

 

Sarajevo NDHRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (18)

Nadan Filipović

Potraga za sinom

Rušid kao da je u crnu zemlju propao. Safeta samo što nije povilenila. Nit' ga ima, nit' se javlja. Obijala je kapiju gradskog poglavarstva ne bi li ponovo ujagmila “prijam” kod rođaka Atifa Hadžikadića. Gradonačelnik je, međutim, bio stalno zauzet i nikako da je primi. Njegova tajnica, ona zmija Zdenka, samo je likovala i neskriveno se smijuljila. Uporna Safeta nije odustajala.

Jedan dan je ostala sve do uvečer. Noć pade, redarstveni sat se približava, a svjetla u gradonačelnikovoj kancelariji i dalje gore.

-Ma, vala čekaću ga do sabaha, makar morala pored ulaza ketit.

Posreći joj se. Dođe automobil, parkira se, a kapija se otvori i Atif izađe i krenu prema vozilu. Safeta skoči pred njega kao razjarena zvijer: “Stan'der rode! Ne bjež' od mene jadne i kaharne, stan'der samo na minutu da te nešta pri'pitam!”

-Joj, to si ti Safeta! Šta je tako hitno, bona ne bila?

-Ma, evo obijam ova tvoja vrata već danima, a ona latinska zmijurina što je ispred tebe u kamcelariji sve viče nemere te primit gradonačelnik – nemere pa nemere. Nema mi Rušida. Ni glasa od njega. Ti si mi obeć'o da će on bit' že'jezničar na vozu da buši karte i ovda tude, samo oko stanice, a on ode haman će skoro mjesec, pa ni karte, pa ni glasa, pomagaj, Allaha ti.

-I veliš nema ga? Da nije dezertirao, bog ga ne ubio. Ako je dezertirao ne bih mu bio u koži.

-Šta ti je to – zertir'o?

-Pobjegao iz vojske.

-Pa nije on u vojski. Ti si rek'o on je že'jezničar. Jamda samo buši karte?

-Joj draga Safeta, ništa ti ne razumiješ. Prekosutra dođi i ne čekaj me ovdje, već na onoj desno kapiji gdje vozač ugoni samovoz i mene u njemu, pa ću izaći na kapiji i sve ti objasniti, ali se moram prije toga dobro raspitati. Kako češ ti sada hudnjice moja do Baruthane. Uhvatiće te policijski sat. Hajde ulazi. Odvešćemo te do kuće.

Safeta uđe. Prvi put u životu sjedi u autu. Gleda kroz prozor kako pored auta prolaze kuće poluusnulih mahala dok se auto teško brekčući penje uz Kovače, pa eto ih na Vratniku, prođoše Sedrenik, kad… kao da si ih rukom bacio, pred kućicom u Baruthani.

-Allahemanet Atife. Baš ti 'fala da me nisi pušćo pjehe tabanat' do kuće mi.

-Allahemanet Safeta.

Auto se odveze niz Baruthanu, a ona ostade da se hrva s noći punom najzlokobnijih misli.

Prođe sutra u turobnim mislima, dođe prekosutra. Safeta već u šest kod ulaza za auta. Naiđe neki mlad ustaša pa je bez pozdrava upita šta tu radi, a Safeta mu priprjeti kazavši da će ga prijaviti rođaku gradonačelnik cijelog Sarajeva i kazati da je maltretira. Ustašica podvi rep i požuri kontajući: “Ja opasne li babe! Svašta u ratu na površinu isplazi. Pa i ovakve opasne babuskare.”

Atif se doveze tek iza sedam. Izađe iz auta, a vozaču naišareti da “samovoz” utjera u dvorište iz zgrade.

 
Dioptrija profesora Bazdana
Srijeda, 04 Srpanj 2018 19:39

 

Slavko BazdanZdravko Bazdan, profesor Sveučilišta u Dubrovniku u penziji i bivši potpredsednik Hrvatskog helsinškog odbora, za Danas: “Naši narodi su bolesni i moraju se lečiti.”

Razgovarala

Jer, naši narodi nisu Britanci, koji su na parlamentarnim izborima 1945. glasali protiv Čerčila, unatoč tome što su za vrijeme rata govorili da nebo slobodnog svijeta leži na njegovim ramenima. Smatrali su da on ne bi mogao odgovoriti potrebama mirnodopskog rasta i razvoja. Naši slavenski narodi iz bivše Jugoslavije nikad nisu imali optimalnu mentalnu dubinu. U svojoj psihičkoj esenciji, ostali su primitivni. I dalje žive u atavističkom vremenu naših davnih predaka, u kojemu je modus operandi bio i ostao animalan. Bez milosti, tolerancije i empatije. S nagonom mržnje, tim oružjem za masovno uništenje – ocenjuje u razgovoru za Danas Zdravko Bazdan, dugogodišnji profesor na Sveučilištu u Dubrovniku i jedan od najznačajnijih boraca za ljudska prava na našim prostorima.

Sagovornik Danasa se istakao u odbrani ljudskih i manjinskih prava u ratnim uslovima, spašavajući najpre Hrvate tokom okupacije Dubrovnika, a potom Srbe i Bošnjake na tom području. Kako je sam jednom rekao, u ovoj drugoj fazi borbe bio je manje uspešan, iako ga dobri poznavaoci, poput pisca Nenada Prokića, opisuju kao jednog od retkih koji u toj borbi nikada nije ustuknuo, odnosno da je broj građana srpske nacionalnosti koje je spasao tokom rata nepregledan. Bivši je potpredsednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i voditelj Suradnog centra HHO-a za Dubrovačko-neretvansku županiju od 1993. do 2008.

-Nedavno je na jednom skupu istoričara regiona u Beogradu konstatovano da se službena verzija iskrivljenih činjenica iz ratova devedesetih, ustanovljena na samom početku sukoba, u gotovo neizmenjenoj formi proteže i dan danas. Da li je nakon toliko vremena moguće pretpostaviti i nadati se nekakvom velikom obrtu – od skrivanja odgovornosti i relativizacije ka istinitim stanovištima?

-Ne vjerujem i ne nadam se nekakvom velikom iskoraku u pravcu racionalnog pristupa fenomenima koje navodite. Prije ulaska Hrvatske u EU, nadao sam se da će njezine ustanove, skupa s ustanovama Vijeća Evrope, koje su temeljene na promicanju i zaštiti ljudskih prava, preokrenuti trend, da će doći do velikog obrata, koji spominjete. Ništa od toga se nije dogodilo. Danas je u Hrvatskoj, po pitanju ljudskih prava, stanje lošije nego što je bilo prije pet godina, kada smo bili u pretpristupnoj fazi.

 
Priča Velibora Mihića
Utorak, 03 Srpanj 2018 20:56

 

RazvodRazvod             

Velibor Mihić, Beograd

Sve se završilo u ciglom trenu, munjevito!

Posle Borke, ja sam pristupio stolu da „stavim“ svoj „promašen“ potpis. Nekad sam potpisao da hoću s njom, a sad da neću! Isti potpis! Neverovatno, ali i isto penkalo! A između ta dva potpisa… „mala večnost“…

Kad sam se okrenuo, ona je ležala na patosu, u nesvesti, a nisam ni čuo kad je pala, verovatno se samo spustila kao „kula od karata“. Leži, ona, ja ne znam šta da radim, odnosno, da li se uopšte od mene nešto očekuje, takav je, zaboga, trenutak. Svi su se uznemirili, neko ju je prskao vodom iz bokala (otkud tu bokal, nije, valjda, rekvizit). Neko je Borku tapkao po žutim obrazima da se povrati. Ja sam stajao „kao kolac“ kao da me se ništa nije ticalo. Jedino sam osećao da je razvod užasna stvar, taj prvi trenutak ozvaničenog raskida jedne veze između onih koji su se nekad neizmerno voleli, a sad… Borka je polako dolazila svesti. Gledala me je, tupo, „kao krava mrtvo tele“, kao da je, upravo, nekog sahranila. Pa i jest, naša ljubav je umrla. Bila, i nema je više. Ona je ovo htela, ne ja. Pa zašto sad drami?! Gde joj je dostojanstvo?! Što je htela, dobila je! Ona je našla drugog, ne ja! Pa, eto joj ga! „Uvek ću te voleti, ali mi se moramo razvesti“, rekla je, gotovo, juče.

Ništa nisam odgovorio. Znao sam da ne bi vredelo. O, da!… Da slučajno nisam otkrio njeno neverstvo, još bismo živeli u srećnom braku! Bože…

Izašli smo iz Suda kao dva tela jedne mrtve duše, sad „razdvojene“, napola. Ništa nas više nije vezivalo: ni ručak u frižideru, ni neoprano rublje, ni dogovor za neku posetu, ni slike, ni rođaci, prijatelji, ni pisma… ništa, čak ni sećanje. Nešto je prošlo, bilo „iza nas“, sad svako počinje od nule. Toliko smo bili pod uticajem proživljenog trenutka da smo ćutali kao da su nam se jezici zavezali.

Čudna stvar, pored mene, koračala je Borka, a, opet, kao da je bila meni potpuno nepoznata osoba.

Da li oni koji se razvedu treba na rastanku da se pozdrave? Šta se kaže, „zbogom“ ili „do viđenja“? Prvo je grubo, drugo komično. Ne pada mi na pamet da je ponovo vidim. Mogao bih reći da je mrzim, toliko mi je zla nanela! Pa ipak, ja je ne mrzim, sve je završeno. Nema mesta ničem, pa ni mržnji. Može da radi šta hoće, da ide kud hoće. Nismo više muž i žena. Pa ipak, Borka ide pored mene, sporo korača, ali ide, tako kao da je ja nekud vodim! Bože!… Smešno, ni sam ne znam kuda ću…

– Borise, htela bih da ti objasnim…

– Šta da mi objasniš?!

– Pa ti znaš…

– Ne interesuje me! Sve je jasno!

– Ne bih htela da ti ostanem u lošoj uspomeni…

 
Bosanski ljudi - Sead-beg Kulović
Ponedjeljak, 02 Srpanj 2018 13:37

 

 

Sead-beg KulovicSmrt Sead bega Kulovića

Sudbin Musić, Sarajevo

Život Sead-bega Kulovića i njegova do danas nerasvijetljena tragična smrt u dobroj mjeri govore o jednoj dramatičnoj historijskoj epizodi u Bošnjaka koja se, kao i sve prethodne, po naciju završila traumatično.

Sead-beg Kulović rođen je 1897. godine. Nakon završenog mekteba, osnovne škole i gimnazije u Tuzli, studirao je agronomiju u Beču. Sin je jedinac Esad-bega Kulovića, potomka stare sarajevske janjičarske porodice, i Rašida-hanume Gradaščević, kćerke Muhamed-bega Gradaščevića i Zuhra-hanume Tuzlić. Ženidbom s Rašida-hanumom Sead-begov otac Esad-beg dobit će u miraz ogromne zemljišne posjede Gradaščevića u sjeveroistočnoj Bosni. Kako mu je punica bila Tuzlićka, i dio zemljišnih posjeda ove bh. aristokratske porodice dopast će u ruke Kulovićima. Tuzlići su, opet, kuća u kojoj je Husein-beg Gradaščević biran za vođu Bošnjaka u njihovom prvom oružanom pokušaju da izbore autonomiju i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Upravo ova borba te naknadne traume austrougarske okupacije, Prvog svjetskog rata i života u Kraljevini Jugoslaviji politički će usmjeravati bosanskohercegovački begovat, aristokraciju, ulemu i industrijalce, ali i većinu naroda kojem su pripadali. Tako i Esad-bega, poznatog kao Esad--ef. Kulović, političara “naprednjaka”, obrazovanog aristokratu i mecenu, poliglotu, te od 1905. do 1910. godine četvrtog po redu gradonačelnika grada Sarajeva.

Život na imanju Kulovića

Sead-beg je rastao u daleko većem luksuzu od ostatka djece svoje generacije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata rado jepriman u odabrana oficirska društva. Mnoge diskretne kapije po Beču i Pešti za njega su uvijek bile otvorene. Austrougarski “crni kabinet” čuvao je perspektivnog begovskog sina od težih ratnih obaveza. Najveća slabost bile su mu žene. Tako je, neposredno nakon očeve smrti, 1917. godine, a na zgražanje majke, oženio izvjesnu Čehinju Nelu, svoju prvu strasnu ljubav.

Njegova majka Rašida-hanuma i njena tetka Tahira-hanuma uputile su 28. jula 1918. prosvjed Zemaljskoj vladi zbog toga što je Šerijatski sud u Tuzli obavio to vjenčanje. Brak s Čehinjom Nelom je poništen, a Sead-beg potom ženi Ifaket-hanumu, kćerku Bakir-bega Tuzlića, koja mu je, pritom, i dalja rodica.

Agrarna reforma kralja Aleksandra 1919. godine progutala je ogroman posjed od 140.000 dunuma, tako da je Sead-begu u vlasništvu ostalo oko 3.000 dunuma nanjegovim imanjima u Bukinju, na tzv. Poljani i Malinama na Spreči. Maline su za tadašnje prilike bile na najmoderniji način uređeno imanje, na kojem je sve bilo na svom mjestu. Moderno poljoprivredno gazdinstvo na koje je prvi uveo mašine, traktore i ostalu tada najsavremeniju tehnologiju, u čemu mu je od pomoći bilo stečeno znanje na visokoj poljoprivrednoj školi u Beču.

Kulovićeve štale bile su među najvećim konjskim štalama u tuzlanskom kraju. Iako je broj konja poslije agrarne reforme bio znatno smanjen, bilo ih je i dalje u velikom broju. Nekoliko momaka ih je hranilo i timarilo i s ponosom bi ih pokazivao i izvodio na utrke. Na usamljenom begovskom posjedu, dosta udaljenom od grada, vladali su ustaljeni oblici života i upravljanja imanjem. Na čelu je bio beg, a zatim i njegovi upravnici imanja, mlina, konjušari, sluge, kuharice...

Majka se nakon očeve smrti pitala tek za žensku poslugu i stoljećima njegovan kućni red čuvene begovske porodice, kojeg u svojim memoarima beogradska historičarka Vera Mujbegović, kćerka uglednog tuzlanskog ljekara, antifašiste i narodnog heroja doktora Mustafe Mujbegovića, po kojem je dugi niz godina Klinički centar u Tuzli nosime, opisuje do u detalje i prilično romantizirano. Pretpostavka za uspjeh i red na takvom imanju, piše Vera, bilo je poštovanje tradicije i ustaljenog reda stvari. “Personal” Kulovićevog imanja na Malinamapredvodila je sredovječna žena Fata, doajen kućnog ženskog personala. Daleko brojnija bila je muška posluga i osoblje, konjušari, kočijaši, vozači i mlinar Mato.

U veliku kuću u Malinama ulazilo se kroz prostrani trijem. S desne strane bila je kuhinja, a s lijeve sobe za poslugu. Prvi sprat pripadao je supružnicima i za tadašnje vrijeme opremljen “bečko-osmanlijski”. Pored velike Kulovićeve biblioteke, bila je tu i ”turska” dnevna soba u duborezu s velikim ormarima i policama za knjige i širokim minderlucima, iz koje se izlazilo na prostranu, svijetlu, drvenu verandu zaklonjenu visokim drvećem i ukrašenu cvijećem u saksijama i garniturama za sedenje. Iz hodnika se bočno išlo u dvije sobe i kupatilo s tekućom vodom – luksuzom par exellence u to vrijeme.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 01 Srpanj 2018 09:44


Jasenovac-ustaseRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (17)

Nadan Filipović

Spomenik

Nakon nekoliko dana Luburić naredi da se nad skupnom grobnicom strijeljanih ustaša napravi spomen ploča, ali ne zbog uspomene na streljane, već kao opomenu drugim ustašama. Pitao je da li u logoru imaju ikakvog klesara. Alaga mu reče da je čuo za nekog Vlaha, priučenog klesara iz okolice Kamenskog.

-Zbavi mi ga za sutra ujutro. Poslije kave.

-Razumijem, gospodine pukovniče. Za dom spremni!

Luburić odmahnu rukom i proškrguta: “Spremni!”

Isto popodne Alaga nađe tog Jovu Mačkića. Bio je među “mravima” na nasipu i tegario civare prepunjene pijeskom. Naišareti mu kažiprstom da dođe do njega. Jovo se potpuno zijanio. Na vrhu nasipa ustaša s puškom na ramenu. Ima naređenje da puca čim se bilo koji od logoraša počne udaljavati sa nasipa. I zaista, taj ustaša okrenu pogled prema Alagi.

-Treba mi ovaj da ga nešta propitam.

-Nema problema gospodine vodniče. Kad završite neka se vrati da ispuni normu.

Alaga je vrhom tanke blistave kame čistio prljavšinu iza noktiju.

-Jesi'l ti Jovo?

-Jjjjj….esam gospoddddd….ine vodniče – glas je drhturio od straha.

-Jesi'l klesar?

-Ama, nešto jesam radio za naše seljake. I okole. Ništa naročito, onako po seljački. Krstove, klesani kamen oko groba i tako to. Nisam vam ja pravi klesar, nego…

-Bio ti pravi ili krivi klesar, tvoja sudbina je sada u tvojim rukama. Vodim te pukovniku Luburiću na prijavak. Dobro znaj da te nema ako što krivo rekneš ili počneš vrludati. Jesi'l gled'o neko jutro šta je bilo.

-Jesam. Mor'o sam. Svi smo morali bit' na nastupu.

-E tako. Hajde za mnom.

Dođoše pred upravu. Alaga reče Jovi da stoji pred ulazom u baraku.

Pokuca na vrata, sačeka desetak sekundi i proviri: “Gospodine pukovniče, klesara sam zbavio, al' se bojim da će se sav usrat' dok dođe pred vas.”

-Daj ga 'vamo dok se još nije usr'o. E, baš si šejtan Alaga.

-Jovo, Jovaneee, četnički čobane…ovamo!

Jovo dotetura kroz polumračan hodnik.

-Ulazi!

Utjera Jovu pred Luburića, a ovaj kleknu i zapomaga: “Nemoj dragi gospodine pukovniče, nemoj me, molim te. Petero je jedno drugom do uha iza mene ostalo i dvoje pokojno. Žena sušičava, sve propalo, umire se od gladi….”

-Na noge plačipičko četnička! Još jednom zakukaj i zvat ću Joju da te zakolje k'o gudle. Stoj tu i odgovaraj na moja pitanja. Samo da ili ne. Nikakvih seljačkih trikova i zapričavanja. Razumiješ!

-Da.

-Jesi li ti klesar?

-I da, i ne.

-Kako, da ti jebem četničku krsnu slavu i da i ne?

-Vi ste rekli - samo ili da ili ne.

-Pa je li da ili je ne?

-Da.

-Pa što se tu prenemažeš. Trebaš li alat?

-Da.

-Alagi češ reći koji alat trebaš i sutra češ ga imati. Hoću veliku ploču za desetoricu onih lopova što su jučer zakopani kod ograde logora. Evo ti teksta. Gledaj dobro. Na lijevoj strani ploče treba da stoji - ovdje počiva deset ustaša strijeljanih jer su se ogriješili o ustaške propise. Ispod toga ukleši njihova imena po redosljedu streljanja, a na desnoj strani istim slovima i istom veličinom slova treba da stoji - ovdje će doći svi oni koji se ubuduće ogriješe o ustaške propise. A između ta dva teksta treba da stoji što veće slovo “U”. Je li jasno? Evo ti papir.

-Smijem li….

-Hajde, smiješ, gukni.

-Kol'ka ploča treba da bude? Kol'ko dugačka, kol'ko debela, kol'ko široka.

-Što ploča bude duža, šira i deblja, to su veće tvoje šanse da češ odavde glavu na ramenima iznijeti. Ako posao obaviš kako treba i ako mi se svidi možda te pustim da ideš svojoj djeci i bolesnoj ženi. Nije obećanje, ali ima šanse. Pa ti gledaj. Alaga, sada je Jovo tvoj. Sve što treba podaj, a kad počne raditi neka to bude od ranog jutra do kasne večeri, svakako s pojačanom ishranom da nam ne rikne u pola posla. I da ga niko od ustaša ne dira. Idite sada.

Alaga tu skuži i svoju šansu za afirmaciju kod pukovnika, pa učas stvori sav alat, a četvorica ustaša sutradan dovukoše na kamionu nekoliko golemih ploča maznutih sa nekog pravoslavnog groblja. Dade Jovi na raspolaganje jednu manju šupu, pa kad vidje da ovaj zaista radi ne žaleći sebe, naredi da mu se umjesto logoraških splačina donosi što kaloričnija hrana iz kantine, svakako na račun logorske riznice, i to pet obroka.

Luburić se šepurio po logoru. Iza njega se kao pas šunjao Rušid. Luburić se danima pravio kao da ga ne vidi.

Nadgrobna ploča je uskoro bila gotova. Luburiću se svidjela i on pohvali Jovinih ruku djelo i to pred svim ustašama.

-Majstorski, nama šta. I to u ovim ograničenim uvjetima. Zadovoljan sam. Jovo, sada m'rš na nasip i hvataj se civara i norme.

Jovo zausti da će ga podsjetiti na obećanje i zausti: “Gos…”

-Je li imaš nešto da kažeš?

-Ne. Hvala lijepa gospodine pukovniče.

Ploča je postavljena nakon nekoliko dana. Bili su postrojeni svi logoraši i sve ustaše.

Luburić im održa kratko slovo: “Radite, norme ispunjavajte, nema ovdje kruha bez motike, neće vas naša država muhte ovdje gojiti. Moglo vam je biti u vašoj Kraljevini Srboslaviji. Gojili ste se na naš račun i krv nam pili. Eeee, nema više toga. Prevaspitavajte se, pošteni i vrijedni budite. A vi ustaše, posebno pamet u glavu i svako jutro kad se probudite, te kad pođete na počinak, ponovite naglas -“Ko ukrade jaje, ukrast će i koku, kad ukrade koku, ukrast će i voku!”, a lopova, pa i da je samo jedno jaje ukrao i još nije stigao do koke i vola, čeka samo olovno zrno u prsa. I da dobro znadete, od sada će svaki ustaša koji po službi nastupi u logor imati ponovo da prisegne i to na ovom grobu. Razlaz!

(nastavlja se)

 
Sjećanje na rijeku
Subota, 30 Lipanj 2018 12:02

 

Bosna  - MaglajMoja rijeka

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

(Bosna - Maglaj)

Kao većina mojih vršnjaka rođen sam u selu kroz koje protiče rijeka Bosna. Gotovo cijelo dijetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Uz puno drugih, rijeka Bosna je za mene jedan od najdražih doživljaja. Zanosila me kao neko živo, lijepo, umiljato stvorenje. Njena bistra, a ponekad mutna voda nakon obilnih kiša i topljenja snijegova, ispružena kao guja sunčala se i mirno tekla kroz moševačka polja. U mojim mladim danima slivala se prvo u moju dušu, a tek onda u Savu.

Svakog me je ljeta ispunjavala vedrinom i nekom čistom i čudesnom snagom. U njoj sam naučio plivati, sa vrba naglavičke skakati, čamac voziti, ribe pecati... i u sva ta ljeta u svoje oči sam kupio blještavo svijetlo sunca što je žarilo s neba i grijalo rijeku i sitni pijesak na njenim obalama. Obale su krasili vrbaci iz kojih su kao labudice izlazile i ulazile djevojke vitog stasa i jedrih grudi da se razhlade u rijeci. Taj sitni vrući pijesak (kum) smo koristili da se zagrijemo kada bi izlazili iz rijeke, a vrbaci su bili hladovina kada bi sunce žarilo sa svog vrhunca.

Naša kuća se nalazila podaleko od rijeke Bosne, gore u Delićima, na vrhu Moševca, a rijeka dole u polju. Mada sam bio podaleko, očima sam kao sa durbinom primicao i odmicao rijeku do malog okna džamli pendžera kroz koji sam je gledao kako vijuga kroz polja. A kada bi odlazio na obližnje brdo, Rudine, moševački šiljak, nisam mogao a da je ne milujem pogledom tako krivudavu, kao i njenu pritoku sestricu, rijeku Bistricu koja je Rudinama kvasila podnožje.

Njihova huka i buka pravile su mi društvo i te godine sam dijelio sa njima dok sam pored njihovih obala i vrbaka pješačio u Maglaj do škole. U Maglaju, gradu na obalama moje rijeke Bosne, družio sam se sa bošnjačkom, hršćanskom i svom ostalom dijecom. Tukli smo se, razbijali smo jedni drugima glave i nosove, a drugog dana bi sve zaboravili i opet se nastavljali družiti kao da smo od jedne matere i jednog oca.

Jeli smo kolače na Pesah, gurabije na Bajram, peretke na Vaskrs...

Po završetku školovanja napustih zavičaj i u moju rijeku Bosnu. Kao i većina mojih vršnjaka otišao sam na otsluženje vojnog roka u JNA. Potrefilo me je da vojni rok služim u Benkovcu u blizini Zadra, dijelu kamene i sušne Dalmaciji, bez potoka i rijeka, bez vrbaka, čamaca, djevojaka...

Nakon otsluženja vojnog roka sudbina mi ispruži ruku i odvede me na daleki Zapad. Onako vedar i pun sunca, rumen k'o jabuka sam otišao, a puno toga u zavičaju ostavio. Ostavio moju rijeku Bosnu, ostavio rodeno selo puno ptica, cvijeća, behara, šuma, voćnjaka, pjesama, igranki i prela, ostavio suzne oči majke, oca, sestara, braće, prijatelja.

Tuđina mi je srce izranjavala, mračila dušu, raubovala tijelo, a kao mehlem za te rane ostalo mi je predsansko razmišljanje o svemu što je tamo daleko preko Alpa, na obalama moje rijeke. Hladna tuđina je iscijedila iz mene i skoro svu onu toplinu koju sam u sebe nakupio u djetinjstvu.

U tuđini, u gradu Wittenu na rijeci Ruhr, gdje decenijama živim i radim, ima i šume i prelijepih uređenih parkove sa puno cvijeća, ali onoga koje uopće ne miriše kao ono u zavičaju.

Poznata je rijeka Ruhr. Na toj rijeci je nastala „Rurska oblast“ najrazvjenija industrijska oblast u Njemačkoj. Ruhr protiče kroz Witten, meni, štp se ono veli, ispred nosa. Ta rijeka je tako blizu, a ipak tako daleko. A moja rijeka Bosna koja protiče kroz moj zavičaj je tako daleko, a ipak blizu, tu u srcu, u duši.

Često sanjam kako plivam u mojoj rijeci i bivam sretan i raspoložen dok me žari sunce i slade osmjesi i kikoti djevojaka skrivenih u vrbacima.

Svi oni rođeni uz obalu ili u mjestu kroz koje Bosna teče znaju da je ona jaka i široka, plahovita i opasna kad nabuja, a ljeti tako umiljata i nježna od samoga podnožja Igmana, gdje se rađa iz tridesetak vrela podzemne igmanske rijeke, a do ušća u Savu kod Bosanskoga Šamca žubori čitava 272 km. Usput je najviše snaže Željeznica, Miljacka, Krivaja, Bistrica, Spreča i Usora...

Ime moje rijeke predslavenska je – kažu čak i predindoevropska riječ. To su ime preuzeli naši slavenski preci od zatečenoga stanovništva, prilagodili ga svome izgovoru (grčki car i pisac Porfirogenet polovicom 10. stoljeća bilježi ovo ime u obliku Bosona; u Dubrovniku se poslije pisalo: Bosina), potom ga dali i zemlji uz ovu rijeku, a od imena države Bosne izvođena su poslije imena njenih žitelja: Bošnjanin, Bošnjanka, zatim Bošnjak, Bošnjakinja, Bošnjakuša, Bošnjo, te Bosanac, Bosanka, kao i prisvojeni pridjevi bošnjanski, bošnjački, bosanski.

Tako je moja plahovita Bosna zemlju Bosnu imenima preplavila...

Eh, Bosno, Bosno!

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 28 Lipanj 2018 20:55

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (52)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

U petak, 7. aprila, umro je Tahir efendija Delić, imam Lubine džamije i džamije na Ploči, muallim. Nekad je bio cipelar, pa podvornik u mektebu, a zatim i muallim, čini mi se u Dženetića mektebu na Bistriku. Ovo pišem samo da se zna tko je sve bivao muallim. Učeni su pravili šale na njegov račun, da se nije znao pravo ni potpisati arapaski, ali jednu stvar ističem, da je bio jedan od najvrijednijih koji su obavljali vjersku pouku čim je to bilo dozvoljeno raditi u džamijama. Dok su drugi učili mevlude, kupali mrtve i vršili ostale vjerske i običajne obrede, pri kojima se dobro zarađuje, on i dvojica Olovčića, Đulaga i Abdullah, jedini su vršili obuku u cijelom Sarajevu. Koliko je on mogao druge naučiti, ne znam, ali njegov rad cijenim jer je bio gotovo osamljen u Sarajevu. Drugi su ga potcjenjivali, a nisu ništa radili.

Umro je u 74. godini života, a dženaza mu je obavljena u subotu 8 aprila.

Allah rahmet ejlesin!

(11.IV.1967.)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 27 Lipanj 2018 16:40

 

StreljanjeRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (16)

Nadan Filipović

Tmurno zadnje jutro

Još oko pet ujutro počeše pripreme za izvršenje smrtne kazne. Logoraši iz stolarije su još jučer za sve osuđenike istesali i skovali sanduke. Sve jednake za svih jedanaest. Streljački stroj od šestorice ustaša stajao je ispod nadstrešnice najbliže barake. Pušili su i o nečem žustro raspravljali. S lijeve strane direka predviđenog za vezivanje osuđenika postavljen je stol sa stolicama za pukovnika i dvojicu članova sudskog vijeća. S desne strane je cijelu noć iskopavana grobnica koja se nije vidjela od gomile mrtvačkih sanduka. Nasuprot direku, te s lijeve i desne strane, na udaljenosti od oko pedesetak metara postrojeni su u nastupu troredi logoraša. Dotle, fra Zvonimir Brekalo daje zadnji sakrament i prima ispovjedi od katolika, a hodža Tahir Vojniković u rukama drži musaf i uči nad glavama osuđenika koji su klečali oko njegovih nogu. Neki puše svoje zadnje cigarete.

Na vratima uprave se pojavi Luburić. Pet je do sedam. On pogleda na sat, mahnu rukom i dade znak Alagi i Brkljačiću da krenu za njim. Sjede za sto, stavi papire ispred sebe i viknu:

“Pvog dovedite! A zna se ko je prvi! Lopov nad lopovima. Dovedite taj otpad što se našao među ustašama.”

-Na vratima barake se pojavi Ibro Šabić. Pridržavaju ga dvojica ustaša i vode prema onom stolu za kojim je vijeće ustaškog, bolje rečeno, Luburićevog prijekog suda. Ibro je bijel kao kreč. Skljokao bi se da ga ona dvojica hercegovačkih grmalja ne pridržavaju.

-Ibro Šabiću, lopove nad lopovima! Uskoro češ na drugi svijet, u džehenem, vaš muslimanski pakao. Imaš li šta reći?

-Mmmm…olim vas gospodine pukovniče, preklinjem vas da me poštedite ne tol'ko radi mene sama, već rad' moje jadne matere i jadnog mi babe kojim će srce od tuge puknut' kad čuju da ste presudili da me streljaju. Obećajem da ću….

-Dosta! Vežite ga!

Ibru ona dvojica dovedoše do direka, a druga dvojica mu vezaše ruke oko direka, a noge oko skočnih zglobova. Jedan od njih iz džepa izvadi crnu maramu i zaveza mu je oko očiju.

Izmakoše se. Ibro je toliko drhtao da se to osjetilo, pa čak i vidjelo i na direku za koji je čvrsto vezan. Pantalone su mu bile mokre. Uneredio se. Čuli su se osuđenikovi jecaji, ali riječi više nije bilo. Luburić ustade i kažiprstom pozva ustaše određene za streljački stroj da zauzmu svoje mjesto. Šestorica ustaša se postrojiše, a jedan, sedmi, bit će kao neki dočasnik izdaje naređenja: “Pripremit se….naciljati….pali!!!” Plotun jeknu, a ptice iz oblišnjih vrbaka uz Savu prhnuše put sivog neba. A među ustašama muk.

Priđoše ona dvojica i odvezaše streljanog Ibru. Presavijeno tijelo se skljoka i ostade u sjedećem položaju, s leđima uz direk. Desna noga se još trzala. Kad su skinuli povez s očiju svi su vidjeli da su oči još otvorene i da desno žmirka kao da svima namiguje.

Luburić prekinu tišinu: -Joja, odradi! Odmah, da se ne pati.

Ustaša Joja brzo prileti i ispali metak direktno među oči. Noga se odmah umiri, a oči se više i nisu vidjele.

-Slijedeći je Ivan Lasić.

Dovedoše Ivana. Blijed, ali uspravan.

-Imaš li što reći?

-Nemam gospodine pukovniče. Zbogom. Odoh i znam što idem.

Ponovi se ista procedura, a dotle je tijelo Ibre Šabića već stavljeno u sanduk obilježen brojem jedan. Dok se pripremao streljački stroj za Ivana Lasića dvojica logoraša su vrijedno ukivali eksere u poklopac na prvom mrtvačkom sanduku.

Zaredali su ostali. Neki su se putem do direka potpuno uneredili, a neki su relativno mirno dočekali svoj sudnji čas.

Konačno dođe na red i na jedanestog osuđenika, Rušida. Koračao je bez pridržavanja one dvojice ustaša što su ga pratili. Malo poget, obrijan, plave, uredno počešljane kose. Približavao se direku kao da je u šetnji. Noge su mu dosta krivonoge. Čelično plave oči gledale su smjelo pravo u Luburića i dvojicu iz vijeća. Na licu je titrao osmjeh. U stvarnosti to i nije bio osmjeh već neka grimasa koja je osmjehu ličila i koja je stalno bila na Rušidovom licu. Od djetinjstva, pa, evo, do prerane smrti po presudi države, odnosno njenog tada “boga i batine”, pukovnika Luburića.

-Imaš li šta za reći?

-Ne želim vam oduzimati vrijeme, gospodine pukovniče. Uostalom, da sada nešta i kažem bilo bi mi džabe. Moja sudbina je zapečaćena.

Vezaše ga za direk. Odbi da mu se stavi crni povez preko očiju. “Osmjeh” je bio još izraženiji.

-Pripremiti se….naciljati…..

-Stoooj! Stanite! - prodera se Luburić.

Okrenu se za direk zavezanom Rušidu, pa onda svim logorašima koji su u sleđenom stavu mirno gledali izvršenje smrtne kazne.

-Za ovog zadnjeg osuđenika slijedi preinačavanje smrtne kazne u tri godine popravnog boravka u Jasenovcu. Pomilovanje je moja odluka kao predsjednika vijeća ovog ustaškog prijekog suda. Neka svi vidite tko je pukovnik Luburić. Poštedio sam ovaj mladi život iz nekoliko razloga. Prvi je držanje osuđenika pred sudom i posebice prigodom susreta sa vlastitom smrću. Drugi razlog je moj duboki osjećaj da u izjavi glavnog svjedoka, one švercerke, ima neistine, bolje rečeno laži i potvaranja. Treći razlog ne bih sada iznosio, samo mogu reći da ja i Rušid imamo slične dijelove životne sudbine. Odvežite ga i privedite ovamo, k meni.

Rušid je bio bijel kao najbjelji kreč. Nekako je doteturao do stola i stao pred Luburića. Gledao ga je pravo u oči.

-Poštedio sam ti život. Mislim da to trebaš cijeniti. Ostat češ u logoru slijedeće tri godine, na prevaspitavanju. Kad sam ja u logoru, a često sam, ima da ideš za mnom kao pas, na dva metra. Kad nisam u logoru ima da ideš kao pas za vodnikom Alagom i da se ne mičeš od njega. Ukoliko se u najmanjoj mjeri ogriješiš o ustaška pravila biti češ vezan za ovaj isti stup i ustrijeljen. Sada razlaz, nastup je završen.

Okrenu se logorašima koji su sa lopatama u rukama stajali oko mrtvačkih sanduka u koje su smješatana tijela strijeljanih.

-Što čekate?! U jamu, pa zatrpavajte ta lopovska govna.

Oglasi se Alaga: “Gospodine pukovniče, šta ćemo sa praznim sandukom koji je bio predviđen za Rušida?”

Luburić se nasmija: “Zakopajte ga praznog, pa ako Rušid u ove tri godine koje su pred njim bilo što zgriješi najbolje je da sam otkopa svoj sanduk i legne u njega, a ti mu zakuj čavle u poklopac i zatrpaj ga. Je li jasno?”

Na putu prema upravi Luburiću smjerno priđe hodža Tahir Vojniković: “Gospodine pukovniče, smijem li vas nešto upitati? Radi se o čisto vjerskoj zamolbi.”

-Hajde, samo brzo. Nemoj sada da razvezeš kao kišnu dovu.

-Znate, gospodine pukovniče, prije no što ukopaju ove, da kažem moje, sukladno islamu, trebali bi ih sve ogasuliti i umjesto u sanducima sahraniti na tabutima.

-Ma, molim vas lijepo Tahir efendija! Brzo mi se sklonite s puta da mi ne padne mrak na oči i da se ne nađete u onom praznom sanduku. Brkljačiću, Brkljačiću, hodži se jako žuri nazad u Kozarac. Upravo me je zamolio da mu se obezbjedi samovoz. Riješi to.

Hodža Tahir ostade ukopan čekati vozača i samovoz. Gledao je u sivo nebo prebirući po tespihu i tiho učeći: El-Hamdu lillahi rrabil-alemin. Er-rahmanir-rahim. Maliki jevmid-din ijjake n'abudu ve ijjake....“

Eto tako se Rušid našao u Jasenovcu. Krenuo da sprovede švercerku Muliju Zuko do Sunje, pa završi u Jasenovcu. Sekunda je falila da bude strijeljan. Ipak, ostade živ.

(nastavlja se)

 
Britki osvrt gospodina Ivana Violića
Utorak, 26 Lipanj 2018 21:35

 

MussoliniViše uopće nije upitno - Zapad živi u novoj vladavini esencijalnog fašizma

Ivan Violić, Zagreb

Bauk fašizma više ne prijeti Zapadu. Bauk fašizma preuzeo je dobar dio onoga što smo smatrali barem hologramskim idealom demokracije, slobode i ljudskih prava, a što se zajednički zove Zapad. Američki predsjednik Dinald Trump glavni je protagonist novog vladajućeg fašizma na Zapadu, prvog autentičnog od njemačkog i talijanskog prije osamdesetak godina (s tim da se Trumpov fašizam, očigledno, razlikuje po sadržaju i metodama vladanja, ali ne i po nekim manifestacijama i pojedinim ideologemima).

Svaki se racionalni medijski istup treba bojati preteških riječi, i treba pokušati pronaći argumente, pa makar i posve formalne, u korist druge, optužene strane. Međutim, u posve iznimnim uvjetima vrijede jedino psovke teške, baš mračno teške riječi, jer su sve drukčije riječi nedostatne. Fotografije hispanoameričke djece u Trumpovim kavezima baš su taj slučaj, jedan od onih bez presedana u suvremenoj povijesti Zapada.

Trumpov zločin zaslužuje dugu zatvorsku kaznu

Činjenica da je Donald Trump odvojio tisuće djece od njihovih roditelja najskandalozniji je podatak o organiziranom američkom državnom nasilju još od vremena progona Indijanaca iz druge polovice devetnaestog stoljeća. U današnjem društveno vrijednosnom kontekstu, koji je bitno drukčiji nego prije 150 godina, svatko tko naređuje da se djeca masovno odvajaju od roditelja, i tko tu djecu smješta u kaveze, nije ništa drugo nego autentični fašist.

Donald Trump nikad se neće oprati od etikete prvog zaista moćnog državnog čelnika Zapada, koji se ponaša kao najbrutalniji, trećerajhovski i mussolinijevski fašist. Trumpov zločin prema djeci, najgori od svih njegovih dosadašnjih podvala, laži i prevara, sasvim sigurno zaslužuje i formalnu, dugogodišnju zatvorsku kaznu, a ne samo javni prezir i, nadamo se, najteži mogući poraz na idućim izborima.

Trumpov i Salvijnijev potez suština su fašizma

No, Donald Trump i njegova neobično glupa supruga (pridjev glupa morali smo, nažalost, koristiti zbog poruke na jakni koju je obukla, kada je išla posjetiti zatočenu imigrantsku djecu), samo su najekstremniji, ali nipošto jedini primjeri novog zapadnog vladajućeg fašizma. Drugi je takav primjer talijanski ministar policije Matteo Salvini, ne samo zbog bešćutne politike prema migrantima, nego, puno više, zbog prijedloga da se izvrši posebni popis Roma u Italiji, i da se deportiraju oni koji, eto, po nekim kriterijima ne bi smjeli boraviti u Italiji.

Vrijednosno govoreći, i Trumpova izvršna uredba o imigrantima i njihovoj djeci, i Salvinijev napad na Rome, esencijalni su fašizam: riječ je o akciji u ime većine da se fizički eliminira manjina, koju se smatra opasnom ili nepoželjnom. Akcija većine da eliminira manjinu, pod bilo kakvim izgovorima, sama je suština fašizma: zato su Nijemci, uostalom, bili eliminirali Židove. Trump i Salvini nisu, nažalost, nikakvi iznenađujući ekscesi.

Kako su fašističke tendencije prešle u mainstream

Fašizam na Zapadu počeo je jačati prije desetak godina, uslijed Velike ekonomske krize, jer je pravilo da se u kriznim situacijama većina okuplja oko vrijednosti tla i krvi, i da se okreće protiv manjina, budući da smatra kako su manjine krive za državne probleme. Drugi razlog ekspanzije zapadnog fašizma jest dugogodišnja dominacija političke korektnosti, čija su pravila postala nesnošljiva za dobar dio pripadnika bijele većine, kako u Americi, tako i u Europi.

Dio europskih bijelaca (kao i dobar dio arapskih muslimana) ne vjeruje i ne želi tolerirati načelo vrijednosnih i političkih i religioznih jednakosti. Koncept otvorenog, ravnopravnog i tolerantnog društva odveć je napredan za stvarnost većeg dijela svijeta. I treće, migrantska kriza stvorila je kod jako puno ljudi osjećaj fizičke i identitetske ugroženosti. Neovisno od činjenice da je taj osjećaj potpuno besmislen,jer par milijuna migranata ne može promijeniti identitet šestomilijunske Europe, on jest realan.

Zbog svih tih faktora, fašističke tendencije u zapadnoj politici, koje su do prije desetak ili manje godina zauzimale rubne pozicije, sada su prešle u čisti i neumoljivi mainstream. Pa su tako Amerikanci uz rusku pomoć, izabrali fašističkog predsjednika, dok su Talijani izabrali polufašističku vladu. Njemačka i Francuska zasad su se, srećom, uspjele obraniti.

Zapadni fašizam uživa podršku zapadnih građana

Ovakvo stanje stvari postavlja nekoliko teških, povijesno važnih pitanja. Prvo, na globalnoj razini, više ne postoji nitko, tko bi se suprotstavio ruskom i kineskom totalitarizmu, jer je Trumpova Amerika, neovisno od slobode govora i postojanja niza demokratskih institucija, zapravo postala totalitaristička država, koja je izgubila bilo kakav etičko politički legitimitet. Drugo, zapadni fašizam, koji se dosad manifestirao uglavnom kroz prijeteću retoriku, sada postaje brutalna fizička sila, koja, naravno, pogađa one najmanje zaštićene: meksičku djecu u Americi i Rome u Italiji.

Zapad je, prvi put poslije Drugog svjetskog rata izložen sustavnom ideološkom fizičkom državnom nasilju. Zaista je teško čak i pokušati pronaći odgovore na zapadni fašizam, naprosto zato što zapadni fašizam uživa veliku podršku zapadnih građana, baš kao što su i Hitler i Mussolini uživali masovnu potporu ondašnjih Nijemaca i Talijana. Možemo se samo nadati da Amerikanci ipak nisu toliko neosjetljivi, da bi ponovo glasovali za čovjeka koji je djecu zatvorio u kaveze, te da će se najmračnije razdoblje Zapada poslije Drugog svjetskog rata, početi rušiti nakon idućih američkih izbora.

(Ovaj britki autorski osvrt Ivana Violića prenesen je sa sajta telegram.hr Zahvaljujem se jaranu Ibrahimu iz Crne Gore koji mi je skrenuo pažnju na ovaj uradak i poslao link.)

 
MIljenko Smoje i današnji Split
Ponedjeljak, 25 Lipanj 2018 20:54

 

SmojeSamo kurbin sin: Grad kojega je Smoje napravija velikim danas ne želi njegove knjige

Ivo Anić, Split

Vikend je na bilo kojem našem otoku festival. Jel petak, tri ure, svi su boduli već na svojin trajektima. Tako to ide i tako će to pari mi se uvik ić. 

Sad imamo velike, široke trajekte i više se niko ne mora stiskat. Na onaj moj mali, koji je iša za Šoltu ili Brač, natiskali bi se svi na šank. Pun brod bi bija borši, bagaja i kesa, a oni moj mali frižider puca bi od kokoši, mesa i ribe šta bi se kupilo za dva lipa i ugodna dana na otoku. 

Triba „provitrit“ kuću, triba „šporkat“ gradele, i često bi u tom malom trajektu zna bit i sprovod i vinčana torta. Sve u isto vrime. Ožalošćena familija natiskala bi se u jedan kraj, a mladenci, kumovi i muzika u drugi. Takav je život na našim škojima, cili taj život stane u jedan mali trajekt. I kapsel i trudnica koja će se sutra vinčat. 

Moran priznat da mi fali ta Fellinijeva kakofonija života, sav taj svit prid kojin bi otvorija šank i gleda taj festival života. I smrt i novi život, sve u isto vrime. I u istoj balanci. I u vrimenu su mi ostala ta lica, ma jedno nikad neću zaboravit. Lice moje Lepe, koja bi sa svojin Smojon išla u bungalov na Brač. 

Gleda san Smoju kako dite gleda ikonu svoga grada, čovika koji je taj mali grad stavija na kartu svita, opisa ga i uveliča ka misto buntovnih, a opet dragih ljudi, opisa ga u svoj njegovoj veličini i zauvik mu udarija timbar. Timbar za vječnost. Bilo di, i dan danas da vas put zatekne, u Beograd, u Sarajevo, u Novi Sad, Banja Luku, jel čuju da si iz Splita svi ti žele stisnit ruku. Svi platit piće. 

Taj nesritni grad nikad ustvari i nije bija velik, baš po ničemu, a velikin ga je napravija Smoje. Toliko velikin, da i dan danas ljudi misle kako smo mi iz Splita nešto posebno. Kako se uvik bunimo, dižemo revolucije, kako nas niko ne more pokorit, ubit u nama dišpet, satrat nas, i kako smo mi Splićani u svemu posebni. Najbolji. U svemu čega se uvatimo. Bilo kojen sportu, bilo kojoj umjetnosti, filmu, književnosti dajemo taj svoj timbar. I Smoje je to zna. Dite ribara zaljubljeno u svoj grad, cili život uz Matejušku, uz ribare, udice i more. Smoje je zapravo bija Split, u svim njegovim veličinama, koje su činili njegovi mali ljudi, njegov Šanto, njegov Toma, njegov Roko. Split koji je zauvik nesta.

I taj Split kojega je toliko proslavija po bivšoj Jugoslaviji, da su ulice širom te zemlje bile prazne kad bi se repriziralo Velo misto, ugriza je starog barda za srce. Više nego bolest, više nego starost. Na njegovo misto u „Gage“ konobari ga nisu tili poslužit. Rekli su mu da Jugoslavenčini neće donit kafu. Na vratima mu je osvanulo – „Lepa i Smoje, četnici“. 

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Dioptrija Nebojše Krstića
    Nema se sta dodati. Da je samo vise ovakvih razboritih ljudi. Više...
    21.07.18 02:17
    Autor - Zijo
  • Osvrt “doktora” Milojka Pantić...
    Necija kolumna ili YouTube interview, propovijed, predavanje I sl.- ja ih dozivljavam kao pojedinacn... Više...
    21.07.18 02:14
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Mislio sam da imate cijelu priču na jednom mjestu. Onda ništa, zahvaljujem se na ovome što imamo. Že... Više...
    17.07.18 03:24
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Gospon Zike, rado bih Vam izašao u susret, ali nisam u kondiciji. Naime, pišem ovaj tekst nastavak p... Više...
    16.07.18 19:42
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane dragi, uz svo dužno poštovanje, molim vas da mi pošaljete tu priču na mail, da je pročitam na... Više...
    16.07.18 17:22
    Autor - Zike
  • Dijagnostički osvrt doktorice...
    Srbi be svojim ženama, odmah do onog Neznanom junaku, trebali podići spomenik i nazvati ga Spomenik ... Više...
    14.07.18 05:44
    Autor - Nihad
  • Priča
    Lijepa prica, sentimentalna. Mirza, malo ise koncentracije kod citanja. Kontraadmiral je izgubio nog... Više...
    05.07.18 00:20
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nihade, ne bi bilo neobicno da se upravo to desi. Ljudska priroda je nepredvidljiva, nije jedan ugnj... Više...
    05.07.18 00:12
    Autor - Zijo
  • Priča
    Sande lepa prica. Salom Elijas-Lelo je bio moj teca. Rodjen u Mostaru, Bio je oficir JRM. Nije koris... Više...
    04.07.18 03:19
    Autor - Mirza
  • Tahebo čaj i rak
    Ima izreka: "Davljenik se i za slamku hvata". A, bolesna osoba eto i za čaj. Ako pratimo kako i šta ... Više...
    03.07.18 14:59
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Tahebo čaj i rak
    Moj muž imao dobrocudni tumor iza uha 3 godine je pio čaj Taheebo i svake godine kada je išao na mag... Više...
    03.07.18 00:37
    Autor - Kathy
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Evo kladim se Zijo da ce nakon treninga u Jasenovcu, završiti ko Luburićeva kopija. Više...
    30.06.18 16:15
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na rijeku
    Nadanu se srdačno zahvaljujem da Bošnjačko oko (u)gleda moju rijeku Bosnu! Pozdrav i selam iz Witten... Više...
    30.06.18 15:44
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovani Meša, želio bih se još jednom zahvaliti na ovoj prelijepoj priči. Posjetitelji Bošnjačkog ... Više...
    22.06.18 21:17
    Autor - Nadan Filipovic
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovana/i, javljam se ne da bi nekome zahatorio, već da bi se zahvalio da ste ovo objavili i usput... Više...
    22.06.18 17:31
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • RUŠID - roman u nastavcima
    samovoz :lol: :lol: :lol: sepIri, bravo kad je ijekavski u pitanju, a ne ekavska varijanta sepUri. S... Više...
    21.06.18 16:18
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Haman da će, al će se valjda nekako izvuči i to u zadnji čas. Nemoj se ba pekmezit! Više...
    14.06.18 09:24
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nisam čitao par nastavaka ali sam zapamtio Rušida. Jooj, baš mi ga je žao... Nadane ako će ubiti Ruš... Više...
    13.06.18 22:27
    Autor - Zike
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Citam ovaj tekst i vidim kako se povjest ponavlja. Ponasnje ustaske vlasti ocjenjujemo kao fasistick... Više...
    12.06.18 03:22
    Autor - Heli
  • Podsječanje
    Zar je ovaj još živ? Ja sam njega doživljavao kao Miloševićev kadar (iako se on sa njim kasnije razi... Više...
    09.06.18 17:59
    Autor - Nihad
home search