LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Volio bih da nadobudni junoša Draško Stanivuković pročita ovu poemu. Mislim da bi mu pomogla u procesu sazrijevanja
Četvrtak, 16 Siječanj 2020 11:41

 

JAMAIvan Goran Kovačić

Jama

I

Krv je moje svjetlo i moja tama.
   Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
   Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
   U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
   Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
   Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
   Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
   Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
   I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
   I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
   Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
   Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
   Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
   Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
   Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
   Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
   Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II.

Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
   Krvnici tupim i debelim šilom.
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
"Oboce svima pred krst ćemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
   Zamnije, ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
   Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
   (Od straha valjda, što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
   I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu);
Provlačili su kroz uške nam žicu.

I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
"Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
 Al potrebno je, da tko ne bi bježo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
 U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
"Eh, jednu malu vidio sam danas..."
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.

III.

U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: "Gori!Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!"
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

"Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!
  Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!"
  Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
 (Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
   I tupi pad, kad lovca nož je stiže.
O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami,
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
   Tad druga srca preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
 (Što srca skaču, kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
 Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
 Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok počne
 Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
   Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,
   A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na nožnome bridu.

IV.

Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
 Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu, gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
   Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
   Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih da račun moj se ne pomete.
   Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
 U sluh se živci, krv, meso i koža

Napregli. Zbrojih trideset i jednu
   Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
   Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
   Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

V.

- O vidio sam, vidio sve bolje,
 Ko da su natrag stavljene mi oči:

I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad, što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
   - Ko da na čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
   Na žezi strašnoj tiho su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv, što iz grla pljušti).

Korak po korak pošli smo; stali opet;
   Krljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočene, ko propet,
   Stadoh: Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći,
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
   Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjeltost ko stotine zora:
   Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
  Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrne, uzdahnuo blago -
   I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
 Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
   A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.

VI.

U bezdnu uma jeza me okrijepi.
   Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
   Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,
   Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
   Svijest munjom blisne, kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
   Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
   Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
 U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
  Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
   Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
  Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam, kako umirući stenje,
   I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
   Oćutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

VII.

Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
   A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
   Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret, što na meni leži,
   Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži;
   Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlaz! - al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
   Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
   Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: na lešine liju
   Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
   Plamenom svoje samilosti... Tvrde

Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
   Taj čudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Učini da sam blagosiljo krivca:
   O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!

VIII.

Kada se mrtvi val života stišo,
   Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
   I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar, kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
   Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
   Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta, što me živa love.

Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.
   Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
   Nitko me više! - Od penjanja moga
Ruše se mrtvi! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
   Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
   Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
 Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
   Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sama sebe osjećo sam krivim,
   Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
   I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče,
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

IX.

O nikad nisam očekivo tamu
   S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
   Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
 Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
   Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
   Obarah leš za lešom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
   A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
 Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
   Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
 Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
   Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.

X.

Odjednom k meni miris paljevine
   Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
   Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha šrkipa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće,
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
   Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
   Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
   Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
   Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
   Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
 Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!"
   Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
   Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
   Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
   Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
   Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

 
Srbi na okup - svjetska bagra je protiv vas!
Četvrtak, 16 Siječanj 2020 10:41

 

SrbijaKako se odreći Guče, kajmaka, rakije i Velike Srbije?

 

Tomislav Marković, Beograd

Današnji konzervativci i tradicionalisti ponašaju se kao da je nacija večna, a koliko juče su njihovi istomišljenici bili glavni protivnici te pomodne novotarije koja puku menja svest. Međutim, i ta dalekosežna promena svesti kojom je stanovništvo transformisano u naciju je prava sitnica u odnosu na neke ranije istorijske preobražaje. Recimo, pokrštavanje Slovena je zahtevalo takvu promenu svesti i identiteta kakva se danas teško može i zamisliti.

Pored tradicionalnih strahova od promaje, uroka, crne mačke koja prelazi put, prolaska ispod merdevina i ogledala razbijenog u paramparčad, Srbijom je poslednjih godina zavladao i strah od promene svesti. Malo je reći da je u pitanju strah, pre bi se moglo govoriti o pravoj panici. Srpski rodoljubi noćima ne spavaju, a i kad usnu brzo se probude obliveni hladnim znojem, strahujući da će zli Zapad magijskim činima promeniti svest Srbima, tako da ovi zaborave na kosovski zavet, Lazarevu kletvu i Miloša Obilića, pa će se odreći Kosova, starih srpskih običaja, pečenja rakije, pravoslavne crkve, osveštanih tradicija, okretanja praseta na ražnju, ukratko – srpskog identiteta i postati nekakvi evrounijati.

Strah od promene svesti zahvatio je sve slojeve srpskog društva, nezavisno od stepena obrazovanja, ekonomskog stanja ili socijalnog statusa. Ugledni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Milo Lompar ističe da je Nemačka proklamovala promenu svesti kao jedan od uslova za ulazak Srbije u Evropsku uniju. Ugledni profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i još ugledniji predsednik Političkog saveta Demokratske stranke Srbije Miloš Ković upozorava da ta promena znači "promenu onoga u šta Srbi veruju, što su zapamtili i od svojih srpskih predaka i vaspitača naučili" te veliku opasnost sluti u tome kako Srbiju vide Holm Zundhauzen i drugi nemački istoričari.

Uostalom, otkuda tim Nemcima pravo da se bave slavnom srpskom istorijom? Čak je i srpskim vrapcima jasno da srpsku istoriju mogu da shvate samo Srbi, što i sama reč kaže. Ugledni profesor sociologije na istom fakultetu Slobodan Antonić, koji u slobodno vreme proučava kulturne fenomene giljotinom, u knjizi Demontaža kulture pokazuje da je u toku pravi rat za promenu svesti Srbalja, a taj "rat za promenu svesti srpskog naroda direktno vodi od dehristijanizacije do potpune destrukcije nacionalne države i identiteta". Čedomir Antić, ugledni profesor istorije na istom fakultetu i predsednik Naprednog kluba, pita se da li je u pitanju "promena svesti ili lobotomija" i strahuje da će nas zli zapadnjaci u sklopu tog neokortikalnog rata primorati da "pozdravimo nezavisnost Kosova i nemo posmatramo ukidanje Republike Srpske".

Pakleni planovi satanističkog Zapada

Dragan Milašinović, urednik Centra za otkrivanje političkih manipulacija i pristalica trećeg svetskog rata kao rešenja srpskog nacionalnog pitanja, otkrio je čak i metode kojima se služe srpski neprijatelji kako bi Srbima promenili svest. U pitanju je Overtonov prozor bez ragastova, koji je doveo do žalosnog stanja srpske kolektivne svesti: "Toliko se odmaklo u izdaji, urušavanju tradicije, nametanju stranih i tuđih vrednosti da se ovaj narod teško može uporediti sa svojim precima." Ugledni pravoslavni publicista i član Predsedništva Dveri Vladimir Dimitrijević tvrdi da Imperija nastoji da Srbima promeni svest tako što će ih naterati da se odreknu kosovskog opredeljenja i duše.

Borac za srpsku ćirilicu iz Toronta Radomir Baturan smatra da "imperija zla" (koju on već decenijama podriva iznutra) menja svest Srbima, nagovara srpske majke da ne rađaju decu, a u toj promeni svesti im pomažu srpski i crnogorski političari, koji "policijom štite od naroda nakazne parade srama bezdetnih homoseksualaca". Velimir Remić, glavni i odgovorni urednik rusko-srpske informativne agencije Gazeta, došao je do nepobitnog saznanja kako su "strani centri moći došli na ideju da proces izmene svesti počnu od najmlađih Srba".

Njegova ruskokolonaška koleginica Dragana Trifković, direktorka Centra za geostrateške studije, koja radi kao ekspert za ruski Centar strateških ocena i prognoza i ruski Centar strateških konjunktura, panično upozorava na paklene planove satanističkog Zapada. "Promena kolektivne svesti podrazumevala bi odricanje čitavog naroda od sopstvene istorije, kulture, tradicije i religije", veli Trifković te, s tugom u velikosrpskoj duši, zaključuje kako su "Srbi već jednom promenili svest kada su postali Jugosloveni" i kako su "posledice te nacionalne tragedije još uvek nesagledive".

Mala pihtija i Velika Srbija

Marko Tanasković, pravnik, romanopisac, borac za srpstvo, nekadašnji zamenik belog orla Dragoslava Bokana u časopisu Vodič za život, pažnji javnosti preporučuje knjigu Mrežni rat protiv Srba Slobodana Stojičevića, koja se bavi metodama specijalnog neoružanog rata SAD-a protiv srpskog naroda, gde se otkriva "očigledno postojanje plana atomizacije srpskog društva i promene svesti prosečnog Srbina", koje Tanasković i Stojičević vide, na primer, u tome što "nevlasine organizacije posvećene ekologiji i očuvanju životne sredine odjednom preusmeravaju svoje delovanje na rodnu ravnopravnost i sprečavanje 'nasilja u porodici'".

Malo pojašnjenje za čitaoce neupućene u finese zlostavljanja i navodnika: nasilje u porodici je napisano pod znacima navoda jer se radi o nepostojećem fenomenu, a u osveštanu tradiciju spada pravo svakog srpskog domaćina da mlati ženu i decu u cilju njihovog prevaspitanja i ličnog rasterećenja od nagomilanih frustracija. Ugledni beogradski reperi i branitelji Kosova sa bezbedne distance iz benda "Beogradski sindikat" još su davnih dana u svom hitu ” Govedina” objasnili u čemu se zapravo ogleda ta prokleta promena svesti, šta to od nesrećnih Srba traži zli zapadnjački svet:

Da se odrekneš Guče,
Kajmaka i radže,
A tolerišeš Hrvate, Borku,
Gej parade.

Malo pojašnjenje za čitaoce neupućene u finese hip-hop sindikalizma: radža je rakija, a Borka je Pavićević.

Dobro su reperi krenuli sa markiranjem ključnih toposa onoga što konzervativci doživljavaju kao srpski identitet, šteta što nisu pobrojali još neke elemente, kao što su: gibanica, čiča Draža, ćevapčići, svadbarski kupus, izlaz Srbije na more, sarma, podvarak, proširenje teritorija, ajvar, četnici u lepinji, škembići, Karađorđeva šnicla, Kosovo i Metohija sa ražnja, pršuta, burek, pokolj inoplemenika, mešano meso, čvarci, Dušanovo carstvo sa roštilja, komplet lepinja, pinđur, kosovski zavet ispod sača, šopska salata, crevca na žaru, svetosavlje lešo, ruska salata, mala pihtija i "velika Srbija".

Jelek, anterija i opanci - po tome se znaju Srbijanci

Moglo bi se ovako nabrajati do prekosutra, neprebrojni su glasovi svesnih rodoljuba koji upozoravaju na pošast pozapadnjačenja i opasnost od promene srpske svesti koja dolazi sa Zapada. Međutim, dovoljno je pogledati sve te dične srpske rodoljube, pa će nakon pet sekundi postati jasno da upozorenja dolaze prekasno. Svi ti branitelji tradicije i srpskog identiteta nose odela po zapadnjačkoj modi, neki stavljaju čak i mrske kravate hrvatskog porekla, voze automobile, koriste pametne telefone, a tekstove protiv pozapadnjačenja Srba pišu na zapadnjačkim kompjuterima. Kao da nikad nisu slušali Snežanu Đurišić, koja lepo otpeva po čemu se prepoznaje pravi Srbin:

Jelek, anterija i opanci,
Po tome se znaju Srbijanci.

Nigde bridž pantalona, nigde zubuna i čakšira, niko ni gunj da ogrne, ili bar šajkaču da stavi na glavu. Svi odeveni po poslednjoj zapadnjačkoj modi, a udarili u naricanje nad gubitkom identiteta. O, kukavno srpstvo ugašeno, na šta si spalo kad su i najveći borci protiv promene srpske svesti odavno podlegli zapadnjačkoj propagandi. Možda će nekome outfit srpskih rodoljuba delovati kao sasvim sporedna stvar, ali to može da se učini samo neupućenima koji ne razumeju suštinu problema i ne poznaju tradiciju srpske borbe protiv pozapadnjačenja i promene nacionalne svesti. Nije strah od promene svesti tako nov kao što izgleda na prvi pogled, ta fobija je duboko ukorenjena u srpskoj tradiciji.

Fes i turski čibuk, simboli srpstva

Još je Jovan Skerlić početkom XX veka u studiji Omladina i njena književnost (1848-1871) zabeležio kako je izgledao otpor promeni svesti kod srpskih romantičara u XIX veku. Skerlić navodi da je u vreme romantičnog nacionalizma vladala "prava manija za nacionalizovanjem svega i svačega, posrbljavanjem svega što se dalo posrbljavati". To se naročito ogledalo u odevanju. "Kao što je Aksakov, kao spoljnu oznaku svoga ruskog narodnjaštva, nosio kaftan i murmolku na glavi, tako naši smatraju fes kao znak svoga srbovanja. Vuk Karadžić svoj nacionalni fes ni u crkvi nije skidao, Branko Radičević je ostajao u kući sa fesom na glavi i dugim turskim čibukom u ruci." Skerlić navodi da je Đura Daničić "jednog dana banuo u uredništvo Serbskog narodnog lista u punom hercegovačkom odelu", a da je Svetozar Miletić "u Buni nosio seljačko odelo".

Bili su omladinci spremni i na ličnu žrtvu, samo da sačuvaju srpski identitet od nasilne promene svesti sa mrskog Zapada: "Omladinci na igranke dolaze i igraju bez rukavica, na veliko nezadovoljstvo mladih igračica u belom odelu. Beogradski licejci su se zavetovali da će celoga veka nositi samo opanke, a stari Beograđani još se sećaju ondašnjih omladinaca koji su prolazili Gospodskom ulicom sa kabanicom na leđima i frulom za pojasom." To izgleda kao sitnica, ali tada se ovakvo istočnjačko odevanje smatralo kao "vidni znak borbe udruženog Slovenstva protiv kulture švabeće".

Ono što se danas smatra samorazumljivim i podrazumevajućim, kategorija nacije – nastala je takođe promenom svesti. Kako piše istoričar Erik Hobsbaum u delu Nacije i nacionalizmi: "Budući da je sama nacija bila tako nova s povijesnog stajališta, konzervativci i tradicionalisti bili su joj protivnici"

Najveća opasnost Srbima je pretila od nemačkih štifleta (Stiefel – čizme), bečkih šešira, frakova, pantalona i krutih kragni, kao što je lepo upozoravao Branko Radičević. Skerlić navodi i reči Slavka Zlatojevića, Brankovog druga i sledbenika, koji zapomaže kako je "kaput nagrdio naš gunj", a "štivletne" - "naše opanke", jer su opoganili narodnu dušu. Kad pogledamo naše današnje borce protiv promene svesti, vidimo da je bitka naših romantičara protiv odnarođivanja bila uzaludna. Iza ovog modnog konzervativizma stajalo je duboko uverenje koje je izrazio Vladimir Jovanović: "Sve što je dobro u srpskom narodu, to mu je od prirode; sve što je rđavo, to je tuđinski duh, strani uticaj."

Takva uverenja nisu bila retkost u to vreme, u doba kad su formirane nacije. Ali, i ono što se danas smatra samorazumljivim i podrazumevajućim, kategorija nacije – nastala je takođe promenom svesti. Kako piše istoričar Erik Hobsbaum u delu Nacije i nacionalizmi: "Budući da je sama nacija bila tako nova s povijesnog stajališta, konzervativci i tradicionalisti bili su joj protivnici."

Promjena svijesti Starih Slovena

Današnji konzervativci i tradicionalisti ponašaju se kao da je nacija večna, a koliko juče su njihovi istomišljenici bili glavni protivnici te pomodne novotarije koja puku menja svest. Međutim, i ta dalekosežna promena svesti kojom je stanovništvo transformisano u naciju je prava sitnica u odnosu na neke ranije istorijske preobražaje. Recimo, pokrštavanje Slovena je zahtevalo takvu promenu svesti i identiteta kakva se danas teško može i zamisliti.

Vekovima su naši preci Stari Sloveni bili mnogobošci, verovali u Peruna, Velesa, Svaroga, Svetovida i Triglava; imali su toteme i rituale plodnosti, negovali kult drveća, a dodole su prizivale kišu pesmom i igrom; zamišljali su svet kao ogromno stablo, palili su vatre, tragali za čarobnim i lekovitim biljem, pohodili šumska svetilišta i svete gajeve. A onda su hristijanizovani - što milom, što silom, radikalno su promenili i svest i način života, i uverenja i mišljenja, i sve što se promeniti moglo.

Rušili su stare paganske hramove i kipove, podizali crkve, molili se novom Bogu, a čak su napustili i drevnu tradiciju nepismenosti i započeli sa opismenjavanjem. Taj proces umalo da dovrše zli komunisti, koji su takođe menjali narodnu svest, pogotovo analfabetsku, ali ih, srećom, rodoljubi sprečiše u tom zločestom naumu, tako da danas po broju funkcionalno nepismenih prednjačimo u Evropi. Današnji tradicionalisti pravoslavlje doživljavaju kao srž identiteta, mada činjenice govore da je tradicija mnogoboštva kudikamo drevnija i dugotrajnija.

Konzervativne šimpanze i izdajnički Homo sapiens

Opet, i ta prelomna promena svesti nastala hristijanizacijom Starih Slovena bila je prava sitnica u odnosu na jedan raniji preobražaj koji su doživeli naši drevni preci. Pre nekoliko miliona godina jedna grupa se odvojila od roda šimpanza, počela da hoda na zadnjim nogama i da pravi oruđa od kamena. Njihovi potomci toliko su promenili svoju svest da su se potpuno odvojili od krila majke prirode, ovladali su vatrom i raznim veštinama, preobrazili se u Homo sapiensa i postali najmoćnija vrsta na planeti Zemlji. Umesto da se drže tradicije, da sede po drveću i dozivaju se neartikulisanim glasovima, naši preci su istrajno radili na promeni svesti, iz generacije u generaciju, pa su prevazišli svoje prirodne predodređenosti i stvorili ono što je danas poznato kao istorija i civilizacija.

Preobražavajući svoju svest, naši preci su prvo stvorili sebe, odnosno čoveka, a u tom procesu nastao je i svet kakav danas poznajemo. Krenuli su sa drveća, pa su, preko pećina, sojenica i zemunica, najzad stigli do vasionskih brodova, puta na Mesec i istraživanja svemira. Njihovi rođaci koji su odoleli iskušenju promene svesti i dan-danas egzistiraju potpuno isto kao i u drevna vremena, ljubomorno čuvajući tradiciju i autohtonost sopstvene kulture: žive u krdima, kreću se četvoronoške i spavaju u gnezdima sagrađenim od grana drveća na visini nedostupnoj grabljivcima.

Za razliku od svojih čovekolikih saboraca u bici protiv promene svesti, njima nisu neophodni medijski posrednici da bi poruku o očuvanju tradicionalnih vrednosti dobacili do publike: njihova rika se čuje na udaljenosti od 30 kilometara, i to bez ikakvih tehnoloških pomagala. Pogotovo onih koja su smišljena i napravljena na omraženom Zapadu.

(Ovaj tekst Tomislava Markovića je prenesen s portala Al Jazeera Balkans)

 
Nostalgija - podsjećanje
Četvrtak, 16 Siječanj 2020 09:49

 

BajaderaBajadera, autentični slatkiš detinjstva i mladosti

Bojan Tončić

“Sreća” i “nostalgija” imenice su koje proizvođač vezuje uz bajaderu. Od države je, pak, kao prvi proizvod, dobila oznaku “Izvorno hrvatsko”. U “Kraš” je ušao srpski kapital, ali je kompanija ostala hrvatska, izgubio je srpski biznismen Nebojša Šaranović, vlasnici su braća Pivac. Firmu su sačuvali radnici “Kraša”, buduću da su odbili da prodaju deonice Šaranoviću, iako je nudio više para. “Kraš” nije srušen u odbrani nenaoružanog srpskog življa, strojevi za bajadere su sačuvani, slatkiš se kupuje i u Beogradu, u po bela dana. Ko proba bajaderu biće bar na kratko srećan. Neki će se setiti detinjstva ili mladosti.

Zaboravimo na trenutak sirotinjska nastojanja i odvažnost čak i iskusnijih i talentovanih domaćica - njihovi hvale vredni pokušaji da naprave bajaderu bili su tek suočenje sa siromaštvom, a u boljim vremenima, mali, nepotrebni inat srednjeg sloja koji je neretko završavao istinskim fijaskom. Bajadera, prva domaća (u bivšoj Jugoslaviji) pralina, postala je brend čiji kvalitet traje već duže od šezdeset godina. I sve je tačno u kratkom reklamnom opisu proizvođača, tvornici keksa i vafla “Josip Kraš”: “Kremasti nougat u dvije boje, od najfinijih lješnjaka i badema, topi se u ustima i stvara čaroliju okusa!”

Ukratko, kad napravimo mali otklon od novije istorije bajadere, bila je poslastica koja se ne jede svaki dan i ne kupuje u enormnim količinama; iznosi se pred važnije goste koji su, pak, bili neobično pristojni u susretu sa bajaderom. Mali, neodoljivi upad sadašnjosti: samo je velika, neutaživa želja, mogla da natera izvesnog  Slobodana Gvozdenovića, naprednjaka ovdašnjeg, gradonačelnika Valjeva, da zagrabi iz opštinskog budžeta velike novce, ne bi li se - konačno - najeo bajadera. Gvozdenović je za 155 radnih dana u svom kabinetu popio 2500 espreso kafa i pojeo 4200 bajadera; što znači da je dnevno ispijao 16 espresso kafa i jeo 27 bajadera. Verovatno je zvao i družinu iz komšiluka, to je za pohvalu, ali potrošiti za sedam meseci (2018.) 200.000 za bajadere i nepotrebni espreso - malo je previše. Možda su, kao u starom vicu, drugovi, sećajući se siromašnog detinjstva, mazali oči (gladne).

Bajadera se, saznajemo od “Kraša”, izrađivala najpre ručno i bila je u svakoj bombonjeri. A od 1954. proizvodi se mašinski i plasira bez ostalih slatkiša. Ispravno. Kaže proizvođač: “Modernizacija proizvodnje odvijala se polaganim tempom kako se ne bi ugrozio autohtoni okus Bajadere. Fina, topiva struktura svijetlog sloja Bajadere rezultat je jedinstvene, zaštićene recepture po kojoj se bademi i lješnjaci obrađuju sa šećerom na poseban način do se u tamni dio dodaje još i čokoladna masa i tako se dobiva neodoljiva prugasta slastica. I koliko god se u kućnim radinostima pokušala izvesti nikada neće biti baš potpuno ista.”

Naziv je smislio “Krašov” propagandni tim, po indijskoj plesačici, nekad se vezivao uz žene koje su izvodile indijske obredne plesove. Jedna je bajadera inspirisala i Mariusa Petipa da 1877.  kreira jedan od najzahtjevnijih baleta klasičnog repertoara.

Vratimo se bajadera-stvarnosti, prvo je došao rat i sve “Krašove” prodavnice su opljačkane, iseljene, pa je bajadera dolazila iz inostranstva, a potom čak i iz RS. U međuvremenu, pravila se po kućama, ponajviše 1993; beše to teška sirotinja, nekakvi recepti tragičnog omjera, ništa u ništa izmutiti, preliti - ne povratilo se.

“Sreća” i “nostalgija” imenice su koje proizvođač vezuje uz bajaderu. Od države je,pak, kao prvi proizvod, dobila oznaku “Izvorno hrvatsko”. U “Kraš” je ušao srpski kapital, ali je kompanija ostala hrvatska, izgubio je srpski biznismen Nebojša Šaranović, vlasnici su braća Pivac.

Firmu su sačuvali radnici “Kraša”, buduću da su odbili da prodaju deonice Šaranoviću, iako je nudio više para.

“Kraš”, dakle, nije srušen u odbrani nenaoružanog srpskog življa, strojevi za bajadere su sačuvani, slatkiš se kupuje i u Beogradu, u po bela dana. Ko proba bajaderu biće bar na kratko srećan. Neki će se setiti detinjstva ili mladosti.

A neko, možda, postane i gradonačelnik nečega.

(Ovaj tekst je prenesen sa regionanog portala XXZ)

 
Poetski prilog doktora Ibrahimagića
Srijeda, 15 Siječanj 2020 11:32

 

indexBALKAN

Dr Omer Ibrahimagić, Tuzla

 

Opet se mute jezera,

i rijeke,

krvave prolijeću ptice,

put Meke.

Tmušti se oblaci nižu,

svod pune,

krvnici nanovo dižu,

harpune.

Svaki ubod te kida,

jal stvara,

opet pravimo kuće,

iz gara.

Tu život nije tek spleen

i voda,

pitam se,

koliko košta sloboda?

Postoje čudne minute,

i sati,

i Neko istinski Velik,

da shvati.

Postoji Neko što broji

i mjeri,

postoji Nešto što učiš,

u vjeri.

Postoje kanoni života,

slijed stvari.

Al ko o tome misli,

ko mari.

Čovjek je rođen da ništi,

i kvari.

 
Obiteljske sličice
Utorak, 14 Siječanj 2020 17:15

 

ToniVjerna Katarina

Toni Skrbinac, bistrička raja, na privremenom boravku u Masiboru

Gospođa Segal, zagrebačka Jevrejka i ugledna modistica koja je imala radnju u Bakačevoj ulici, skoro pa prekoputa zagrebačkog Kaptola, bila je krsna kuma mojoj majci Zlati. I ona ju je jedina zvala Kumom, a svi ostali Stara. Nije mi poznato kojom čarolijom je ne samo uspjela preživjeti Drugi svjetski rat nego i sačuvati svoju radnju i nakon Drugog svjetskog rata pripadati pravoj agramerskoj aristokraciji. Gospođe Segal nema već dugo među živima, a meni je ostala u dragoj uspomeni jer mi je uvijek davala novac. Najprije me je strogo ispitivala o školi i uspjehu pa kad bih joj ja pokazao svjedočanstvo za koje se Zlata pobrinula da bude uza me, uvijek je slijedila plava koverta sa krupnom novčanicom.

Kćerka gospođe Segal zvala se Betika, naslijedila je majčin posao i modističku radnju i bila je moja krsna kuma. Ona mi nije dala nikad ništa.

Navodno je moje krsno ime bilo Danijel, ali to nisam nikad provjerio. Zlatinu zagrebačku obitelj činili su moja baka Tereza, te sestre Dragica i Katica i ujak Stjepan. Iz rodnog Zagorja baka Tereza stigla je u Zagreb sa suprugom Slavkom i četvoro pomenute djece, a mene tada nije bilo ni na mapi. Kako je Slavko umro mlad, sa nepune 33 godine, baka je u nemogućnosti da prehrani sve četvoro djece Dragicu poslala nazad u Zagorje, a sina Stjepana dala je jednoj bogatoj porodici bez djece koja je od njega napravila urednog, disciplinovanog i na kraju uspješnog čovjeka.

Sa bakom su ostale sirotice, moja majka i mlađa sestra Katarina koju smo svi uvijek zvali Katicom. Siromaštva i drame u životu moje obitelji nije manjkalo nikada, a po tome i nisu bili neko čudo. No, ne pišem ovo zbog socijalnih i geneoloških razloga, jer to više nije ni meni, a kamoli će biti nekom drugome bitno i zanimljivo... nego iz religioznih razloga. Kako stojimo, dakle, s crkvom, biblijom i molitvom?

Činjenica da smo mama i ja primili sakrament, potvrđuje pripadnost Katoličkoj crkvi. Kad se malo izašlo iz sirotinje koju ja ne pamtim, onda je bilo božićno drvce i kod bake i kod ujaka Stjepana, ostala mi je u sjećanju i jedna ponoćka u nama najbližoj crkvi Sveti duh. Ali, odlaske u crkvu običnim danima ne pamtim da je iko prakticirao osim rijetko moje bake i češće njene sestre tetke Fanike. Religioznog odgoja u smislu upoznavanja sa kršćanskim običajima i obredima nisam imao, a zanimljivo je možda i to da je baka u poznim godinama konvertirala među adventiste. Tada sam često znao u njenim rukama vidjeti vjersku literaturu. Mladi su bili u svjetovnim životnim pričama: poslovi, karijere, kuće, auta, djeca, odmori, takoreći jedna malograđanska šema u kojoj su materijalni motivi određivali stil i način života.

Sa preseljenjem u Sarajevo, ulazim u jednu sasvim drugu priču. Očuh Hamdo prakticira vjeru, pripadnik je jedne derviške sekte, ne ide u džamije, ali ide svake godine najmanje jednom u tekiju na Kosovu, gdje živi poglavar njegovog derviškog reda, titula šejh. Mahala, ovako i onako: stariji stanovnici, a i oni su rijetki, odlaze na poziv mujezina u okolne džamije... djeca, može se reći u zavidnom procentu, upisuju se u mekteb. Ni babo ni majka ne vrše nikakav pritisak na mene, nego Zlata jednostavno kaže: “Ako idu svi, idi i ti, svaka vjera je dobra”. I tako sam se prvi put susreo sa religijom u smislu učenja molitvi i slušanja, moram priznati infantilnih priča o, recimo, Ademu i Havi. No, neko vrijeme sjeme religije izniklo je u krhku biljku u mojoj duši i ja sam se nastojao držati šerijatskih pravila, sjećam se npr. da sam znao ustajati u zoru i klanjati sabah-namaz. No, potom me život odnio zamamnim stazama svjetovnih radosti i zadovoljstava i krhka biljka je jednostavno uvenula. Radoznalost se nije nikada izgubila, čitao, slušao, upoznavao vjerske sljedbenike i božje službenike po crkvama, džamijama, samostanima i manastirima.

Milina biti i raspravljati sa bogobojaznim a učenim vjernicima, tegoba slušati fanatične primitivce koji svaku riječ i postupak mjere vjerskim kantarom. Kad god dođem u Sarajevo, svratim u Crkvu sv. Ante na Bistriku, ne zbog samog objekta, pa možda malo i grižnje savjesti, jer sam k’o mlad znao zaći u crkveni vrt, nakrasti se ruža i onda ih prodavati po uglednim sarajevskim restoranima... ne, ne, dođem, potražim i uvijek nađem oca Barišu s kojim me je povezao jedan stari doživljaj. Valjda taj bogougodni život obilježen skromnošću u jelu i piću, stalnim aktivnostima koje se ogledaju u molitvi i brizi o crkvi i potrebama objekta utiče na izgled čovjeka, pa mi Bariša danas skoro pa isti i nakon četrdeset godina kada sam kao mlad novinar došao na crkvenu portu, a tamo sjedio on - otac Bariša. Ljubazno saslušao moju molbu, proslijedio poziv nekom od svećenika, pa kad ostadosmo nakratko sami, pita me otac Bariša:

- A jeste li vi vjeran čovjek?

- Pa, kako da vam kažem... i jesam i nisam...

- A kako se zovete?

- Antun, odgovorim.

- E, brate Antune, vi nosite sveto ime... i ima vremena, bićete vjernik.

Susretao sam poslije oca Barišu dosta puta. Nedavno, nakon tih četrdeset godina, skoknem opet do Crkve sv. Ante. Nikada poslije, pa ni sada, Bariša me nije pitao o mom religioznom statusu. Pričali smo o životu, onako... o teškim vremenima i potrebitim ljudima.

No, vraćam se nakratko u svoju rodnu zagrebačku kuću. Nakon što je moja majka, odvodeći me u Sarajevo otišla iz nje i nakon što je baka Tereza umrla, u kući je ostala tetka Katarina. Udala se pa u kući ko u vrtu novo cvijeće zamirisalo. Došla djeca i sretna obitelj život živjela. Kad bih svratio, a rijedak sam gost bio, kod tetke Katarine, ona je redovno i papagajski ponavljala: “Dragi Tonček, sve, sve, ali obitelj je najvažnija”.

Jednom me je u času moćnog nadahnuća pozvala u hodnik pred ulazna vrata od kuhinje. Na desnoj strani, na zidu je bilo raspeće, minijaturni drvorez sa Isusom na križu.

- Vidiš, Tonček, ja svako jutro kad se probudim i siđem niz stepenice stanem ovdje pred križom i dragom Isuseku zahvalim. I molim za zdravlje i sreću svih, najprije mojih najbližih, a onda i svih iz cijele familije...

Ima već dosta vremena otkako je Katarina u stanju ljudskog bića koje poredimo sa biljkom. Teret i sebi i drugima. Nema šta joj od mozga pa do srca nije oštećeno. Po cijeli dan sjedi ili leži, šuti i zuri u prazno. U stanju je ljudskih bića za koje imamo običaj reći da je smrt za njih rođenje.

I sad kad bih počeo da postavljam neka pitanja – ispao bih bogohulan.

Bolje je složiti se sa izrekom koju vjerni ljudi znaju koristiti kao objašnjenje za tegobe: “Svako nosi svoj križ. Neko veći, neko manji”.

 
Doli izdajnicu KCUS-a i našeg naroda osjetiće SNAGU NARODA
Utorak, 14 Siječanj 2020 12:01

 

Sebi jaSpisak svih ljekara koji su iz KCUS-a, u posljednja 32 mjeseca utekli kao izdajice zdravstva BiH KCUS u posljednja 32 mjeseca!

Oni će kadli-tadli ketiti kao mace umiljate ispod prozora menadžmenta KCUS-a, moleći da se vrate, ali neka zapamte nikad hih nećemo primiti u redove našeg temeljito pročišćenog zdravog kadra čiji pripadnici ponosno dignutog čela, kličući radosne parole stupaju u susret svijetloj zdravstvenoj budućnost i prosperitetu medicinske struke i nauke naše domovine.

Da se ne bi pravile , ne daj Bože , nekakve diskriminacije koje neki zli čaršijski jezici mogu insinuirati doživjeće da kolektivno osjete SNAGU NARODA, odnosno, preciznije rečeno protiv svih izdajica otškolovanih na račun poreznih obaveznika Federacije BiH bit će procesurani na Prijekom sudu KOMPENZACIONOG KOMTETA medicinsko - petriotske NARODNE PRAVDE

Prema zvaničnom Izvještaju o radu Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu broj uposlenih na najvećoj zdravstvnoj ustanovi smanjio se za 240 u nešto manje od tri godine. Među njima je i 69 ljekara koji su napustili tu zdravstvenu ustanovu, dok ih je 19 otišlo u penziju. Među tih 88 ljekara bez kojih je KCUS ostao u dvije godine i osam mjeseci, 40 je doktora medicinskih nauka!  

Ukupan broj zaposlenih na KCUS-u na dan 31.12.2015. godine iznosio je 3.637, dok prema Izvještaju o radu KCUS-a za 2016. godinu ukupan broj uposlenih smanjio se na 3.453 uposlenika, a 2017. broj je smanjen na 3.397 uposlenih.

U periodu od 32 mjeseca KCUS je prosječno napuštao jedan ljekar svakih devet dana!

Najveći broj ljekara koji su napustili Klinički centar u Sarajevu i prešli da rade u druge bolnice u zemlji ili u inostranstvu, kao razlog svog odlaska sa KCUS-a naveli su mobing generalne direktorice dr. Sebije Izetbegović i njenog tima. O tome su govorili u brojnim medijskim izvještajima. Dr. Izetbegović, specijalista ginekologije i akušerstva, na čelo KCUS-a imenovana je početkom 2016. godine. Domaće i strane nevladine organizacije to imenovanje nazvale su političkim pritiskom na zdravstvo u Sarajevu. Dr. Izetbegović je supruga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića.

Pravednost snage naroda posebno će osjetit oni klevetnici koji su se usudili ustvrditi da su te izdajice pogbjegle iz KCUS-a zbog mobinga generalne direktorice dr. Sebije Izetbegović i njenog tima, a ti pokvarenjaci čak u svoja laprdanja upliću i predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića, inače po zanimanju supruga unamanam hazreti generalne direktorice dr. Sebije Izetbegović, a on ni luk jeo ni lukom miriso. Čovjek ne radi u KCUS-u i sa kolektivnom bježanijom izdajica nema baš nikakve veze. Njegova “jedina krivica” je u ovom slučaju činjenica da je on legalni suprug doktorice Sebije Izetbegović.

Dalje, ooptuženi će morati objasniti na potpuno neutralnom i nepristrasnom Prijekom sudu KOMPENZACIONOG KOMTETA medicinsko - patriotske NARODNE PRAVDE svoje veleizdajničke izjave da je naša direktorica devastirala sarajevsko zdravstvo..gospodo izdajnici, pripremite se odgovoriti na pitanje: “ Za koje vi mračne sile radite i kojih neprijateljskih agentura ste neprikriveni špijuni?.

Eški vas! Prodali ste se kojekakvim nevladinim agenturama koje šire klevete da je kolektivnim bjegom doktora – izdajica sa KCUS-a dovodena u pitanje i edukacija budućih generacija ljekara. Sve skupa može imati nesagledive posljedice po zdravastveni sistem Bosni i Hercegovini.

-O čemu buncate? Nikad mi nećemo imati manjak doktora, dok je nama u KCUS-u našeg bratskog Medicinskog fakulteta, koji svake godine nama proizvodi toliko novih doktora koji lahko mogu popuniti i popunit će vaša izdajnička mjesta

- Šta?! Velite da mladi doktori nemaju iskustva! Pa šta?! Niste ga ni vi imali kad ste bili početnici. Iskustvo se stiče vremenom, a uostalom skoro sve se može pročitati na Internetu, lijepo googlate svaki dan i nađete sve i eto iskustva, plus znanje nas njihovih mentora koji će ih naoružati znanjem svjetskog nivoa.

Uporni ste pitate: “A nastavna baza?” Ni to nije problem. Imamo dovoljno profesora čije je znanje na svjetskom nivou. Oni će “probrati” najambicijoznije najajtalentovatije novoproizvedene doktore, pa će him biti mentori za magistrate i doktorate nauka i znanosti. Mentorski rad će biti stimulisat sukladno našem pravilniku o proizvodnji magistara nauka i doktora od nauka i znanosti. Za jednog proizvedenog magistra 900 bodeva ili 900 KM plus PDV, a za jednog proizvedenog doktora nauka ili znanosti 1800 bodeva plus PDV.

Još se usuđujete pitati: “ A šta je sa naučnim radovima te nove nastavne baze koja će biti naš zdrav podmladak? ”

-Nejma ba problema izdajice! Ne brigajte se! Mi imamo naš “Medecinski arhiv” koji ima tradiciju od zadnjeg sultana Abdul Hamida, Allah rahmetejle. Tu će objavljivati svoje naučne i stručne radove. Ima tu jedan naš uhodati system. Vako ide – jedan obijavi jedan rad i on je na primjer prvi autor, ali dopiše još desetak kolega. Onda na red dolazi drugi koji sebe metne za prvog autora, pa on velikodušno dopiše dvadesetak kolega i sve tako. Eto vam naučnih radeva ko sitnog ćevapa. Ako je naša direktorica uspjela imati više nučnih radeva od one harambašice izdajica KCUS-a one notorne Senke Dinarevićka, koja je šatro akademik u Sarajvu, neka zna da će je direktorica išćerat i iz Akademije, kad je zazmemo i metnemo svoje bogme akademike, a za prdsjednicu ZNA SE koju, onu iza koje stoji SNAGA NAUKA! BOgme ona dopisivl svoje jrane, nju redovno dopisivli njezini jarani I sve je čisto bistro, sve po zakonu Kko mudro veli Njezin komšija sa Poljina Prof.Dr Nedžad Branković.

I Ne prestajete, pa pitate: “ Kako će se nučnici cijelog svijeta uvjeriti u superiornost medicinske nauke u Bosni, kad su naučni radovi štampati u Medecinskom arhivu na bosanskom jeziku, koji malo ko od njih zna? Većina piše na engleskom što je općeprihvaćeno pravilo, je najviše čitatelja medicinske literature piše i objavljuje naučne priloge na engleskom jeziku. Ha.. a šta sad?! Imate li i na ovo suvisli odgovor?

.Imamo odgovor bando izdjnićl nepoprvljiv. Joj vas, jeste vala pravi blećci! Svaki onaj svijetski naučenjak koji je baš uporan da se napoji na našem vrelu nauke i da nešta od nas nauči, lahko će u tome uspjeti. Samo otvori Google translate Bosnian to English, pa ljepo čitav rad ukuca n bosanskom, klikne i eto ga na engleskom. Preostaju mu samo zahvati copy – paste i print i eto mu pred nosem bosanskog medecinskog nučnog rada sprevedenog sa bosanskog jezika na engleski, pa ljepo legi na sećiji i čita, uživa i divi se.

Evo raji diljem svijeta spiska izdajnika koji će uskoro biti sudski goniti pred neutralnimm i nepristrasnimm Prijekimm sudom KOMPENZACIONOG KOMTETA medicinsko - patriotske NARODNE PRAVDE.

Nepotpuni spisak izdajnika, bićhih još:

Harambaša izdajnika liderica, šatro akademik ANUBiHBivša Prof.dr. Senka Dinarević , pedijatrija
Prof.dr. Nenad Vanis,  gastroenterohepatologija
Prof.dr. Rusmir Mesihović, gastroenterohepatologija  
Prof.dr. Goran Akšamija, abdominalna hirurgija
Prof.dr. Reuf Karabeg, plastična hirurgija
Prof.dr. Nedžad Šehović,  abdominalna hirurgija
Prof.dr. Velija Zelija Ašimi, endokrinologija
Doc.dr. Ismar Raščić, abdominalna hirurgija
Prof.dr. Mirsad Kacila, kardiohirurgija
Prof.dr. Ajša Meholjić, dječija fizijatrija
Doc. dr. Adnan Hadžimuratović, dječija hirurgija
Doc.dr. Alden Prcić, urologija  
Doc.dr. Mehmed Kulić, invazivna kardiologija
Dr.sc.dr. Selma Vanis, dječija anestezija
Prim.dr. Alemko Čvorak, plastična hirurgija
Prim.dr. Alija Agincic, plastična hirurgija
Prim.dr. Suvad Karčić, oftamologija
Mr.sc.dr. Huda Hajjir Karčić, oftamologija
Dr. Sabina Kurtagić, subspecijalista dječije gastroeneterologije
Mr.sc.dr. Ivanka Hizar, psihijatrija
Dr. Samra Soškić, dermatologija
Dr.sc. Rijad Konjhodžić, molekularna biologija
Dr. Anes Mašović
Mr.sci.med. dr. Nina Solaković, specijalista dermatovenerologije
Dr. Samra Soskić, kožne bolesti
Dr. Majda Jukić, kožne bolesti
Dr. Nusreta Hadzimuratović, kardiohirurški anesteziolog
Prof.dr. Jasenko Karamehić, Klinička imunologija
Prof.dr. Aida Pilav
Dr. Haris Vukas, vaskularni hirurg
Prof.dr. Emir Solaković, vaskularni hirurg (penzija)
Dr. Benjamin Bejtović, maksilofacijalna hirurgija
Dr. Amir Hadzić, infektivne bolesti
Mr.sc.dr. Adnan Delic, kardiologija
Dr. Suad Rožajac, anestezija
Dr. Mubera Hasanovic, pedijatrija
Prim.dr. Alma Mujanovic-Narančić, endokrinologija
Dr. Dragan Đokanović, neonatalna pedijatrija
Dr. Nermin Muminbasić, ginekologija
Dr. Amina Rovčanin, ginekologija
Mr.sc. dr. Edin Avdagić, neuroradiologija
Mr.sc. dr. Edin Omerbašić, kardiologija novorođenčadi
Mr.sc. dr. Mirza Kozarić, ginekologija
Mr.sc.dr. Anela Sofic-Kasumović, ginekologija
Prof.dr. Đemo Subašić, dipl.biolog, klinička imunologija
Dr. Harun Lepara, oftamologija
Dr. Esad Brigić, subspecijalista dječije gastroeneterologije
Dr. Aladin Čarovac, dječija radiologija
Dr. Emir Alispahić, anestezija
Dr.sc. Sanko Pandur, dječija kardiohirurgija
Dr. Hasan Tanovic, ortopedija
Dr. Senad Maksić, ortopedija
Dr. Semin Bećirbegović, ortopedija
Dr.sc. Semir Vranic, patologija
Dr. Srebrenko Vuković, anestezija
Prim.dr. Rusmir Ajanović, interventna kardiologija
Dr. Faris Hasečić, ortopedija
Doc.dr. Harun Avdagić, kardiologija
Prof.dr. Ismet Gavrankapetanović, ortopedija
Dr. Kenan Nahodović, gastroeneterologija
Dr. Lana Mulabegovic Hadžić, kardiologija
Dr. Esada Kominlija, anestezija
Dr. Marina Delić
Prof.dr. Jasmina Alajbegović-Halimić, Klinika za očne bolesti
Dr. Aida Bjelopoljak, ginekologija
Dr. Jasna Dervoz, anestezija
Doc.dr.sc. Muhamed Đedović, vaskularna hirurgija
Prof.dr. Mirza Biščević, ortopedija
Mr.sc. Avdulah Hasanagić, neurohirurgija, ima ih još hipten

 
Obznana i presuda
Ponedjeljak, 13 Siječanj 2020 20:47

 


Sebi jaDosta je izdaja!!!- Obznana i Presuda Prijekog Suda

Iz pouzdanih izvora bliskih menadžmentu KCUS- i već potpuno pacificiranom Medicinskom fakultetu “Bošnjačko oko “ je saznalo da će na višim razinama odlučivanja KCUS-a i Medicinskog fakulteta uskoro biti ostvaren prijedlog materijala zakonskog akta u vezi sa objavljivanjem OBZNANE  KOMPENZACIONOG KOMTETA medicinsko - patriotske PRAVDE koji je konačno legalizirao obavezne financijske KOMPENZACIJE, svih tih “izdajnika” sa u daljem tekstu navedeni na CRNOM spisu.  Spisak medecinskih izdajnika biće objavlje uskoro, da vidite ko nas je ljećio.

Naime, naši ljudi u Bosni i Hercegovini, dakle konstitutivni narodi Federacije BiH, ali i pripadnici “ostalih” treba da znaju koliko je našu domovinu koštalo, na primjer, školovanje, studiranje, specijaliziranje, uzmimo za primjer Prof.dr. Nenad Vanisa, (sasvim slučajno naveden kao primjer medecinskog izdajnika)  ahmaka kojeg je narod Bosne i Hercegovine otškolovala, isti narod to bi reci: I Vlah i Turčin, a i ostali i Jahudije su mu platili studiranje medicine, izdvojio ogromne pare za njegovu specijalizaciju, postdiplomski studij, magistarski rad i doktorski rad, te su mu konstitutivni narodi Federacije na taj način obezbjedili uslove ili uvjete da se bavi naučnim ili znanstvenim radom i da objavi oko 120 naučnih ili znanstvenih radova. Dobio je od naše Bosne i Hercegovine sve, profesuru, veliki stan, veliku plaću, itd, a on je međutim već odavno na Mom spisku  izdajnika, od kojih mnogi rade za neke inozemne naučne ili znanstvene agenture koje čine titanske napore da izšpijuniraju naš BiH medecinski naučni ili znanstveni rad, koji je u strelovitoj fazi uspona.

Nenad – efendija je, zamislite raja, te svoje radove objavio u inozemstvu, što jasno ukazuje da je sve te rezultate dobijoo nako, na guzove, u KCS-u u Sarajevu, a onda umjesto da ih objavi u našem medicinsko-patriotskom časopisu "Medecinski Arhiv", on ih je podlo objavio u inozemstvu i vjerovatno naplatio silne pare prodajući naučne radove koji pripadaju nama svima u Federaciji.

Sada je on, ZAMISLITE!!!, medicinski direktor na Klinici za gastroenterologiju u Middle East Hospital u Bahreinu. Ehe-he…. Nenad-efendija, pobjeg'o si a Moje zapapričene  jahnije prob'o nisi. Sada imaš mjesečnu plaću od $USA 2,000 vakog prvog, čisto bez pedevea.

Mi, konstitutivnu narodi Federacije BH i pripadnici OSTALIH, te otškolali, stvorili ba od tebe doktora profesora i povjerili našu dijecu da him predaješ medecinu, a ti l'jepo put pod noge, pa bub za profesora u Bahreinu.

Evo ovde Presude pokretnog Prijekog suda KOMPENZACIONOG KOMTETA medicinsko - petriotske PRAVDE koju bivši kolega  MORAŠ izvršit ' u roku mjesec dana, roku koji teće od datuma objave u Službenom listu KCUS- a, tačnije od sutra 24. januara 20020-te godine i to ovako kako je dole navedeno i finyanciski specificirato:

Osnovna škola…………….USA$ 30.000

Srednja škola……………. USA$ 90.000

Medecinski fakultet u Sarajevu USA$100.000, po dvjes milj po svkoj godini od studiranja.

Postdiplomski studij … USA$ 80.000

Magistarski sa diplomom USA$100.000

Doktorska disertacija ili doktorijat od nauka ili znanosti USA$ 300.000

Titula od profesora i doktora na Medecinskom fakultetu KCUS-a

USA$ 500.000.

Na svaku gore navdenu stavku MORATE uplatit I PDV od 17%.

 

UKOLIKO ne platite konpezaciju Federaciji BiH, odnosno njezinim konstitutivnim narodima i “ostalim” Koji su vas odškolali za profesora - doktora Mi ćemo zakonskim putom da Vam ukinemo I proglasiti nevezećim sve diplome: one od osnovne škole, od srednje škole, od Medecinskog fakulteta, od magistrata, od doktorijate i sve će Vaše naučne radove “stvorite” u BiH, a “objavite” špijonskim inozemnim časovima.

 

Prd-sjenica Prijekog suda KOMPENZACIONOG KOMTETA medicinsko - patrijotske PRAVDE, koja je zbog štednje  i kadija i sudija

 

Prof. DR od nauka i znanosti, šifra (na sabahu u kupatilu – OGLEDALCE – ogledalce, ko je najpametnija i najtoleratnija u butum KCUS-u?)

 

U potpisu : Prof Dr S.I.  -“svijetska” rekorderka u studiranju “medecine” – zlatna medalja za medecinske-sportove trčanj studiranja na duge staze

 

Smrt podmuklim izdajicama i prodanim dušama koji su dobrovoljno pobjegli iz mog KCUS-a, a sloboda nama hamelju koji je osto vijeran našoj dragoj domovini FEderaciji BiH u nezvisnoj i nedijeljivoj Bosni i Hercegovini.

Bogme- živila  Sebi ja i umene mi nabas hazbo!

Doli Senka Dinarevićka, eno je keti u Mostaru đe je niža bolnićarka , istresa tute, ha-ha - ha, ne smije na Sarajvo-Fest doć! HE-he-he!

 
Jedna prekrasna pjesma uz koju smo odrastali
Nedjelja, 12 Siječanj 2020 11:25

 

indexVjerni DingoBalada o Dingu

Žarko Roje, 1957. godine 

Vjeran do groba,

Možda za vas Ta fraza zvuči  ko prazna riječ

Al' vjernost ovu, ipak ja znam

Kaži mi pjesmo što vidjeh sam

 

Sumrak je tiho padao snen.

Kad smo  u tami grob našli njen

Nešto zacvili i u taj čas,

spazim na humki

gdje leži pas

 

Zove se Dingo 

Svako ga zna

Prošapta grobar 

Za vjernog psa

Već osam dana 

Čuva on tu 

Djevojku neku u vječnom snu

 

 Sutradan opet dođoh na grob

Nemoćno pseto  ko vjeran rob

Još uvijek leži  

Al mrtvo već 

Suze tad nijemo počeše teć'

 

Mrtav je Dingo

Taj refren sad

Odzvanja tužno kroz cijeli grad

I kao da jeca grobarev glas :

Mrtav je Dingo, njen vjerni pas.

 
Sjećanje na Oskara
Subota, 11 Siječanj 2020 10:48

 

OskarSmrt Oskara – kockara

Nadan Filipović

U staroj kući pored Miljacke, na Obali 18 proživio sam djetinjstvo i veliki dio mladosti. Nekoliko “sličica” iz mojih “Haustorskih priča” posvetio sam stanarima moje kuće, komšijama i susjedima, inače, odavno zaboravljenim sasvim malim, običnim ljudima. Vidi se da ih ipak nisam zaboravio, te tako usprkos prohujalom vremenu, eto ostadoše zapisi o njima kao na nekim grobovima krajputašima.

Ovu priču sam posvetio jednom tragičnom liku, mladom inženjeru elektrotehnike, mom susjedu iz kuće ne broju 14. Bili smo komšije “kuća do kuće” kako se i danas zna kazati.

Oskar Petelin (na slovenačkom petelin je pijetao je) bio je jedinac bračnog para “hauzmajstora”, Slovenaca Avguština Barbare Petelin (dekliški – djevojački Črv, odnosno crv). Taj par je kraj rata ostavio 1945-te ostavio u Sarajevu u koje su iz okoline Kranja došli još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Prvo su bili kućepazitelji, ili, kako se u Sarajevu govorilo – hauzmajstori u nekoj staroj zgradi u blizini gradske bolnice na Koševu, a odmah nakon rata su doselili na Obalu 14. Za razliku od većine stanara, uglavnom seljaka, novopečenih partizana-vojnih lica i udbaša, hauzmajstori su bili veliki čistunci, čas i pretjerani čistunci. Stubište i haustor zgrade su blistali, a u dvorištu se nije nikad mogao naći bilo kakav otpadak ili komadić papira. Bili su jako strogi prema stanarima zgrade od kojih su zahtijevali, kako su znali reći “visoki stupanj higijenske discipline”, a još strožiji su bili prema, nama, djeci iz zgrade i komšiluka, te nam uopće nisu dozvoljavali igrati se u njihovom dvorištu u kojem su Petelini imali mali prizemni hauzmajstorski stan, za koji nisu plaćali stanarinu, kao što je nisu plaćali mnogi hauzmajstori.

 
Mešina priča za vikend
Četvrtak, 09 Siječanj 2020 17:50

 

StaricaStarica sa maglajske pijace

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Srijeda, rano je i prohladno jutro pijačnog dana. Kada sam u Bosni i ja obavezno odlazim na pijacugdje mi je odredište jedan betonski stol na kome se nalaze prizvodi iz vlastitog vrta. Na tom stolu su neizostavno dva – tri mlada pileta što su do jutros dimljenih, flaša friškog mlijeka, surutke, desetak jaja od kokoški pileta, koja su slobodno hodala po avliji i pasli travu, te manji povezani svezica mrkve, peršuna, mirisnog bosiljka, mladog luka, te hrpice sezonskog voća...

Iza betonskog stola sjedi umiljata starica. Priđo bliže stolu, starica ustaje radosna, nudi mi svoju izloženu robu.

Dok mi je pomagala da stavim robu u ceker usput me upita: -Da li još radim ili sam u penziji, kako hanuma, da li imam djece, unučadi?

Dok sam spuštao novac u njenu drhtavu šaku odgovarao sam na pitanja.

-A kako vi i kako prolazite na pijaci?

-Eee, sinko moj, slabo, odgovara i podiže kapak sa drvene kutije u kojoj drži pazar.

-Gledaj, ovdje sam od ranog jutra, a samo šest maraka zaradila, više je Ciganka naprosila...

-Nemaju ovi ljudi, nemaju...

-Šta je ovo, kakav je to došo vakat, da ne vrijedi više ni plakat?

Sležem ramenima, jer kako ću starici bistriti zakone ekonomije koji nisu ni slični onima iz prošlog Titinog vremena. Za mnoge ljude pijaca je skupa, trgovački centri su jeftiniji i to je to.

A da bi staricu malo razveselio prelazim na lakša intimnija pitanja. Pitam je za zdravlje i opće stanje.

-Ooo, dobro, dobro sam hvala Bogu šta se sve prodeveralo, samo me malo u zadnje vrijeme glava boli, a slabo se i spava.

Naiđem opet jedne srijede, kratko zastanem ispred betonskog stola čujem staricu kako nudi svoju robu nekom kupcu, kojeg oslovljava sa „profesore“.

-Hajde uzmite još i ove trešnje daću vam ih jeftinije, samo da ih se riješim.

-Koliko? - pita „profesor“.

-Koliko god date biće u redu.

-Aaa, tako to ne može. Vi prodajete i recite cijenu, insistira „profesor“.

-Hajde neka bude sve za šest maraka, velikodušno će starica.

I dok je „profesor“ preturao po novčaniku i tražio siću, starica je posegnula i za buntom poljskog cvijeća koje je čuvala ispod stola.

-A, ovo vam poklanjam, obradujete vašu gospođu.

Iza „profesora“, eto jednog čičice, pita pošto je zelen za supu.

-Jedna marka, a tvoja penzija je mala i neredovna, daj pola marke...

Ta moja prisutnost i velika radoznalost me nagovoriše da napišem ovu priču o starici s pijace koja je svake srijede tu da nešto ispriča, pokloni, proda pa i u pola cijene.

Jedne srijede počeli smo da zajedno pravimo priču. Ja pitanjima, starica odgovorima. I tako je ona otvorila stranicu svog burnog života.

Šta ima važnijeg, ljepšeg i svijetlijeg od ljubavi. Skoro ništa.

Ispričala mi je kako je prije agresije i rata u Bosni bila sretna sa svojim mužem i sinom kojeg je trebala oženiti. Ali, rat, taj prokleti rat. Sina su joj zarobili i odveli u nepoznatom pravcu, a onda su dušmani došli, pretresli kuću nju i muža odveli u logor.

Starica je to nazvala logorom, jer su bili ograđeni bodljikavom žicom, a tu su dovođeni i odvajani muškarci od djece i žena, a onda odvođeni na prinudan rad i strijeljanja.

Naredne srijede starica je donijela nekoliko fotografija. Na jednoj od fotografija bila je ona, ali bez njene pomoći nisam je mogao prepoznati. Prava ljepotica, obučena u muslimansku nošnju karakterističnu za njeno mjesto u kome je rođena i odrastala. To je bila moda tog vakta.

Od kada se rat završio čekala je svog muža i svog sina, a koje nije prežalila do današnjih dana.

 
Dioptrija Damira Nikšića
Utorak, 07 Siječanj 2020 18:29

 

KRALJEVSKI PARMonarhisti iz vašeg sokaka

Damir Nikšić, Sarajevo

(na fotki nisu Elena i Nicolae Ceausescu, a znamo da  Bošnjaci nisu Rumuni. Kontam šta je Nikšić "hotjeo" kazati? Damire, đe su ba krune, đe su žezla,đe su prijestolja?  "Na sliki" je samo  obični bračni par srednjih godina, par ko milijoni drugih u Bosnici, bore se sa ba njiha dvoje sa bijedom, ona donosi hapu iz Merhameta, da joj hazbo hapi, hajmo skupljat repa da him šaljemo tauzendića preko WU da prežive krizu. Jadni , ako ih ne "potpulcamo" mogu jadni napustiti Bosnu, što bi bio golem financijski zijan , a i demografski!)


Nije na našim prostorima ništa novo i nepoznato to da iz ratova i ustanaka proiziđu čitave kraljevske dinastije. Vođe Prvog i Drugog srpskog ustanka su dali Karađorđeviće i Obrenoviće.

Bakir Izetbegović, ne znamo da li svjesno ili podsvjesno, nastavlja tu tradiciju koja mu ni po porijeklu ne bi trebala biti tuđa.

Kao posmatraču, istoričaru umjetnosti i nekom ko takođe vuče korijene iz Srbije i Stare Hercegovine, a današnje Crne Gore - to mi je sve jako interesantno, ali kao građaninu, a od prošle godine i parlamentarcu pod zakletvom, nekom ko ipak treba braniti i zastupati parlamentarnu demokratiju i republikanski sistem - to me zabrinjava.

Mogu prihvatiti činjenicu da je SDA u svojoj suštini monarhistička, da je vodi jedan bračni par i njima lojalni rojalisti koji se “zalažu za konkretnog vladara ili vladarsku lozu na čelu države”, poneka vojna aristokratija koja se formirala u ratu i nakon rata na ratnom profitu, pljački humanitarne pomoći, društvene/državne imovine i sl. , ali ne mogu prihvatiti njihovu svjesnu ili podsvjesnu namjeru da uspostave parlamentarnu monarhiju u Kantonu Sarajevo.

Jer na to mi liči ovo što rade. SDA monarhisti pomoću svojih vazala praktično dovode Bakira i Sebiju Izetbegović na vlast u Kantonu Sarajevo.

Možda bi bilo dobro podijeliti Skupštinu Kantona Sarajevo na dva doma: na “gornji” Dom lordova (tj. begova i vojne/ratnoprofiterske aristokratije koju, u tom slučaju, posve adekvatno predstavljaju SDA, DF i SBB) i “donje” - komonse, obične građane, “raju i fukaru” iz ostalih stranaka i samostalnih zastupnika “sitne buranije”.

Samo naglas razmišljam.

Ako analiziramo izjave, propagandu, riječi, istorijski revizionizam, interpretacije uloge SDA u odbrani BiH, a potom i djela, konkretne političke poteze koje ova stranka povlači u posljednje vrijeme, stiče se utisak da oni ni danas, a ni prije nisu čuvali ni građansku republiku niti njene građane. Stiče se utisak da su oni zapravo čuvali vladarsku lozu kao nacionalno blago u trezoru Centralne banke i da je to bila i do danas ostala jedina svrha te privatne monarhističke partije. Ako se to pokaže tačnim, a sve su prilike da sve otvorenije nastupaju kao monarhisti (bez obzira na to da li su toga svjesni ili ne, da li to čine namjerno ili podsvjesno) ja i kao slobodni građanin, a i kao parlamentarac, skupštinski zastupnik na određenom nivou vlasti nečega što bi po definiciji i ustavu trebala biti država sa republikanskim sistemom, ne mogu prihvatiti njihov monarhizam u skupštini iz jednog objektivnog političkog razloga, a to je da je monarhistička ideologija u suprotnosti sa republikanizmom.

S druge, subjektivne strane, monarhizam smatram nazadnim, te stoga i moralno i intelektualno neprihvatljivim.

Mislim da je ideja i ideologija monarhizma jedna pogubna ideja, jedan politički ćorsokak koji vodi u samouništenje, pogotovo u zemlji kulturne i etničke raznovrsnosti kao što je Bosna i Hercegovina.

Ako iole ozbiljno i nepristrasno proanaliziramo skoriju prošlost naših prostora vidjećemo da na isti način na koji je srpski monarhizam i srpski rojalisti uništili jugoslovensku republiku insistirajući na “kralju i otadžbini”, jedan veliki broj Bošnjaka je u potpunosti obuzet identičnom idejom, a da vjerovatno toga nisu ni svjesni. Oni sve manje razmišljaju, promišljaju ideju demokratske republike, a sve više djeluju na bazi osjećaja, emocije, kmetske privrženosti i lojalnosti dinastiji koja, ohrabrena tom narastajućom emocijom u (najbrojnijem) narodu, ne preza ni od pokušaja kreiranja svoje feudalne paradržave u glavnom gradu zajedničke države. Taj projekt svesrdno podržavaju i ohrabruju neuki kmetovi, dvorske sluge, trabanti i ulizice, jednako kao i svi oni koji imaju slične planove i namjere u svojim dijelovima države i regije.

Najtužnije u svemu tome je što se u toj jednostranoj i jednostranačkoj, po mom mišljenju veoma tijesnoj i pomućenoj viziji bosanskohercegovačke i bošnjačke stvarnosti, u svojstvu samozvanih suverena/vladarske loze Izetbegovići postavljaju sebe i “svoj” narod u vazalski odnos prema npr. predsjedniku Turske koji, izgleda doslovno, “hrani” (finansira) tu njihovu iluziju, tu političku halucinaciju, očekujući valjda da će mu ovi jednog dana prepisati Bosnu i Hercegovinu u amanet.

Tako se barem da zaključiti iz svih navedenih i prenesenih izjava, poteza i ponašanja.

Ja bih volio da se radi o kratkotrajnom pijanstvu koje jedan nedjeljni mahmurluk može izliječiti, ali bojim se da ova ideja prerasta u ideologiju i zvaničnu politiku. Ako je to zaista tako, onda je to katastrofalan koncept koji državu Bosnu i Hercegovinu i narode u njoj vodi i dovodi u mnogo kompleksniju i težu situaciju od one u kojoj je bila početkom devedesetih.

U ovom momentu i ovih dana nikakve deklaracije i koalicije, nikakve velike riječi ne mogu zamaskirati djela, gard i ponašanje bošnjačkih rojalista i monarhističke SDA.

Lično mislim, a vjerujem da nisam jedini, da je borba za “Sarajevsku Republiku” i Sarajevo kao istinski glavni grad BiH (a ne prijestolnicu monarhije Izetbegovića) bila jedina iskrena i istinska borba za Bosnu i Hercegovinu koju neki jednostavno nisu intelektualno bili u stanju pojmiti.

Poneseni emocijama i zasljepljeni navijačkom ostrašćenošću, te povrh svega obmanuti jeftinim populizmom i turbo-patriotizmom koji je zapravo samo kamuflaža za ono što u dubini grmi, tutnji i ječi monarhističkim odlikama - rojalistički lojalisti su odlučili rastrgnuti krhku demokratiju i progresivnu Vladu Kantona Sarajevo. Meni je iskreno duboko žao što su uspjeli ucijeniti/kupiti/nagovoriti neke skupštinske zastupnike i zastupnice na izdaju parlamentarizma i republikanizma. Veoma sam zabrinut za budućnost demokratije i same države zbog svega toga, ali moram javno priznati da sam onomad pogriješio kada sam ovu pojavu nazvao “bošnjačkim fašizmom”.

Kao prvo, Fašizam nikada ne bi pristao na dominaciju bilo kojeg vođe iz bilo koje druge zemlje, a naročito ne bi pristao na tuđi imperijalizam u svojoj državi. Fašizam je previše gord i začahuren da bi tako nešto dopustio. Ni Musolini nije dao Hitleru “ispred sebe”, bez obzira na to što je ovisio o njegovoj pomoći jer fašistička ideologija jednostavno ne vidi fašističku državu kao marionetsku državu.

Nema ovo odlike fašizma i ispričavam se zbog greške.

Ovo je metastaziralo u nešto drugo. Radi se o bošnjačkim monarhistima čiji pokret poprima sve šire razmjere i zahvata sve slojeve društva: od čistačica i portira do doktora i hotelijera - svi padaju ničice i poklanjaju se protokraljevskom paru - svi kmetovi i seljaci, radnici i intelektualci, simpatizeri i članstvo SDA - postaju lojalni rojalisti a da možda to ni ne znaju.

Antifašistička i narodnooslobodilačka borba nekoć na ovim prostorima se nije vodila samo protiv njemačkih nacista i italijanskih fašista protiv kojih se borio čitav antifašistički svijet, već i protiv domaćih rojalista. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (čiji je dio bio i ZAVNOBiH) na svom zasjedanju u Jajcu nije imalo posla samo sa okupatorom, već se bavili i kraljem Petrom II Karađorđevićem, ako se sjećate tog gradiva.

Danas možemo reći da nisu Srbi jedini narod na našim prostorima koji njeguju monarhizam, koji “tradicionalno” pate od te boljke. Svjedočimo da i drugi narodi u sebi prepoznaju taj poriv. Bez obzira koliki nacionalisti bili, bez obzira koliko insistirali na svojim etnonacionalnim republikama, na parlamentarnoj demokratiji, na ustavima, činjenica je da postoji određeni, da se tako izrazim: “bipolarni poremećaj” zbog kojeg ovdašnji narodi nisu načisto sami sa sobom šta zapravo žele.

Dovoljno je samo prostudirati simbole i zastave republika koje krase insignije kraljevskih familija: od Kotromanićevih ljiljana na grbu i zastavi Republike Bosne i Hercegovine, preko dvoglavog orla Obrenovića, Karađorđevića i Petrovića na grbovima i zastavama Republike Srbije i Crne Gore, pa sve do krune na grbu Republike Srpske i vidjeti da dva politička koncepta koji se međusobno isključuju - mirno koegzistiraju na državnim obilježjima.

Biće da je to zato što ovdašnji narodi, nakon duge kolonijalne prošlosti, nisu dovoljno zreli niti da izrode sebi kraljevske loze i stabilnu parlamentarnu monarhiju, a ni da uspostave građanske republike i liberalnu demokratiju.

Ovo o grbovima i zastavama je možda bolna činjenica koja, ovako izrečena, može izazvati određene ili pomiješane emocije, određene negativne osjećaje u nekima, ali im želim skrenuti pažnju da to nije “nacionalni osjećaj”. Nije im povrijeđen nacionalni ponos tim što neko “pljuje” po kraljevskim oznakama.

Kraljevske oznake nemaju nikakvu vezu sa slobodnom nacijom i republikom, osim one veze koje su u svojim moždanim sinapsama napravili neuki narodi. Taj osjećaj negodovanja koji se u njima budi kada neko kritički upre prst u kraljevske simbole na republičkim oznakama je duboko utisnuti osjećaj lojalnosti kmeta vladarskoj familiji, njenom autoritetu, imenu i grbu iza kojeg se danas kriju “demokrate” i “republikanci” naših prostora. To je osjećaj koji politički prevaranti, mutikaše, šverceri i šibicari koriste kako bi vladali.

To nije ni nacionalizam, ni etnonacionalizam, to je duboko ukorijenjeni monarhizam u ovim narodima kojima su oduvijek vladali i kojima tuđi i “sopstveni vladari”, narodi kojima nikada nisu dopustili da slobodno i demokratski vladaju sobom.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search