LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 04 Prosinac 2017 08:59

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (42)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Zapis o Mahmutagi Lazoviću

5. decembra umro je u 72. godini života i istog dana je pokopan Mahmutaga Lazović, pretposljednji Mohikanac sarajevske čaršije, koji je nosio starinsku nošnju – čakšire, fermen i fes. Bio je sarač, a u posljednje vrijeme je radio samo nanule. Bio je, azab olmasun, tirjaćija dugo godina, a valjda je posljednje tri-četiri godine bacio ikčiju. Nedeljom bi izišao u Muše za Višegradskom kapijom i hranio oči sarajevskim vidicima. U posljednjim godinama života, dok je još hodao, rahmetli dr. Vejsil Bičakčić bi se često svratio u njegov dućančić. Tako bi se u tom dućančiću nalazilo još nekoliko preostalih “El-kameraša”, kojima je nedostajalo više onog elkamerovskog muhabbeta, nego tekućine uz koju je nadilazio govor.

Rahmetullahi alejhi!

13.12.1966.

 
Begovićev prilog za apokrifnu biografiju Rusmira Mahmutćehajića
Nedjelja, 03 Prosinac 2017 13:48

 

Mursel-2Emotivno drogiranje - žitija Rusmira Mahmutćehajića, protopa i apostola bosanstva

Filip Mursel Begović, urednika STAV-a

U prostorima Općine Stari Grad Rusmir Mahmutćehajić najavio je na Dan državnosti BiH praktički svoju kandidaturu za Predsjedništvo BiH. Ovaj podatak nikoga ne treba zabrinjavati budući da ovog “bosanskog mudraca” ili “najmudrijeg među nama”, kako mu vole neki tepati, šta god rekao, naprosto 99,99% ljudi uopće ne razumije. Manjak komunikativnosti, koju bismo mogli nazvati i kvaziintelektualnim trabunjanjem, rezultat je njegovog pseudoznanstvenog teatralnog prenemaganja koje vazda odlikuje intelektualne pozere. No, razumjeli smo da je ponovo optužio Aliju Izetbegovića za pomaganje agresoru i za stvaranje “pseudomuslimanije” i “pseudobošnjaštva” devedesetih, a da je time izdana njegova lična spasonosna ideja “bosanstva”. Podsjeća nas to i na blasfemične izjave Fahrudina Radončića, naravno, ali sve je to više-manje poznato kroz dosadašnje Rusmirove stavove koje je predstavljao u oblandi duhovnjaka i perenijalnog filozofa. Mahmutćehajić je ustvari falsificirao autentičnu bosansku duhovnu tradiciju, koja se uozbiljavala u prošlosti i kroz djelovanje znamenitih tesavvufskih prvaka i pjesnika iz njegovog rodnog Stoca. Nasuprot čitavoj plejadi autentičnih predstavnika bošnjačke i bosanske duhovnosti iz prošlosti, on je uspostavio sebe, konstruirajući svoje “ja” kao počelo i načelo artificijelne bosanske škole perenijalne filozofije.

Uspio je ovaj laički “pop”, jer ne postoji islamski naziv kojim bismo opisali njegovo jastvo, reći i to da upravo neprijatelj želi orijentalizaciju naše kulture, a da je političko okretanje islamskim zemljama nešto kao emotivna droga, pa se treba isključivo okretati zapadnim zemljama i Rusiji. No, izgon orijentalnog iz Bošnjaka ustvari znači izbacivanja svega islamskog iz njih, i kao baštine i kao praktičnog islamskog obredoslovlja. Začuđuje da prononsirani zagovornik dijaloga Bosnu ne gleda kao moguće mjesto susreta Istoka I Zapada, Orijenta i Okcidenta. To da Bosna nije ekskluzivno ni zapadna ni istočna, nego oboje u isto vrijeme, znaju i osjećaju svi, pa i vodoinstalateri i zidari Bošnjaci, ali ne zna i ne osjeća Rusmir Mahmutćehajić, koji riječ Bošnjak nikada nije koristio u svom djelu.

Dakle, veliki bosanski perenijalni “pop”, ili “drveni filozof ”, kako za njega kaže bivši mu jaran Ivan Lovrenović, spao je na to da postane općinski intelektualni mecena novoosnovanog Nezavisnog bloka na čelu s Ibrahimom Hadžibajrićem, koji će ga, sudeći prema Rusmirovom intervjuu, predložiti i za člana Predsjedništva BiH. Nejasno ostaje kako će se složiti oko “orijentalizacijske opasnosti” koja navodno visi nad BiH i hoće li s Radončićem predizborno uzvikivati da “neće tursku kaldrmu”. Pa kako će, zaboga, to progutati Hadžibajrić, koji zna vikende provoditi u Turskoj, nakon što je općinu Stari Grad pobratimio s desetak turskih općina? Hoće li Mahmutćehajić napokon progledati i u ime zdravlja bosanske djece Hadžibajrića raskrinkati kao turkofilnog emotivnog drogeraša? Kako će na to odgovoriti Hadžibajrić, koji je s Bursom realizirao obnavljanje stare osmanske kaldrme na Baščaršiji, zamijenivši je s novom turskom kaldrmom iz Burse? Uostalom, kako će to Mahmutćehajić uopće stići na Zapad jer se svojevremeno pisalo da mu nije odobrena viza za SAD? Ne brinite, snašao se ovaj bosanski “pop”, a finansije za njegov Forum “Bosna” nisu izostale.

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 02 Prosinac 2017 10:12

 

ToniPrijateljstvo, smrt i ljubav

Toni Skrbinac, sarajevska raja, “privremeno” u Mariboru

Kad mi dođe vrijeme za ustajanje najprije pogledam komadić neba koji mi otkrivaju prozor spavaće i balkonska vrata. Ako je nebo plavo i ozareno sunčevom svjetlošću obavezno izađem na balkon. Malo se protegnem, pogledom prošaram dvije ulice i tek onda odem u kupatilo. Nebrojeno puta pred ulazom susjedne zgrade stajao je vedar, sitan starčić koji bi me ovako pozdravljao: “Merhaba beže. Jel' se to tek ustalo?”

“Ooo, merhaba Muhamede, evo baš sad' ustadoh.”

“Kako su hanume? Gdje su?” – dalje pita moj sagovornik.

Raportirao sam i onda bi Muhamed mahnuo rukom i zaključio razgovor: “Poselami hanume.”

Neobičnost dijaloga koji sam citirao sastoji se u činjenici da se sve događa usred Maribora, u opštini Tabor, gdje smo Muhamed i ja prve komšije.

Prošlo je nekoliko godina od našeg useljenja u zgradu na Taboru. Viđao sam, ali tada još nisam upoznao mog komšiju Muhameda. Dok jednog dana naša nana nije došla i rekla: “Ma znaš li bolan Toni da preko puta stanuje naš čo'jek. Muhamed iz Banja Luke?!”

Zatim ga je upoznala i moja žena: “Što je to nekakav fin i vedar čovjek”.

I napokon sam i ja došao na red.

Stajali smo ispred ulaza u njegovu zgradu. Bela je radosno cvilila (kod pasa to ide zajedno, da cvile, a da su radosni) i skakutala oko Muhamedovih nogu i on bi se svako malo sagni da je pomilki.

Puno puta znao je početi neku od svojih anegdota: “Kad smo Tunjo i ja u Banja Luci…”

I nizale su se slike i anegdote iz davne Banja Luke u kojoj su dva Muhameda - Filipović i Višić, provodili bezbrižnu mladost.

Život je, po svome, uredio staze kojima će dva Muhameda nastaviti. O sarajevskom Banjalučaninu Muhamedu Filipoviću zna se dosta, dok njegov prijatelji i imenjak Muhamed Višić, u vremenu kada počinje naše poznanstvo, provodi penzionerske dane u Mariboru. U toku je svakodnevnih zbivanja u Mariboru i Sloveniji, a ima običaj, kad se sretnemo, da o temama koje se vrte po medijima raspravlja na način da mene pita šta mislim o, recimo, lopovlucima kojih, naravno, ima i u Sloveniji, a onda iznese svoje mišljenje o svemu. Godinama je Muhamed bio jedan od direktora u mariborskoj tekstilnoj fabrici i otuda vjerovatno njegov izoštren osjećaj za nepravde i solidarnost.

Kako li je Muhamed došao u Maribor?

Poslije Drugog svjetskog rata dorastao je do škole, pa ga poslalo u Čehoslovačku gdje je stjecao znanja o tekstilnoj industriji. Tamo ga zatekla i napeta situacija, vrijeme Informbiroa i Muhamed Višić se zajedno sa mnoštvom mladih Jugoslovena vratio u domovinu. Dekretom mu je određen Maribor i tu se nastavlja njegov život i počinje poslovna karijera.

Dva puta mi je ponovio istu priču o čudnom spletu okolnosti kako su ga u tri važne situacije srela tri različita važna čovjeka koja su nosila isto ime –Enver. Mislim da je prva bila iz vremena kada je otišao u Čehoslovačku, druga kada je došao u Maribor, a treća kada je bio u JNA.

Ustanovio sam da je Muhamed postao malo zaboravan, a evo sada priznam da nisam ni ja ništa bolji. Da me ubiješ ne znam koji je od tih Envera šta radio i zašto je bio važan u životu Muhameda Višića?!

 
Hidžama ponovo osvaja svijet medicine
Petak, 01 Prosinac 2017 10:43

 

SpondilozaHidžama – stara medicinska tehnika ponovo osvaja svijet (2)

Uspješnost hidžame u tretmanu cervikalne spondiloze

Nadan Filipović

Spondiloza je posljedica kronične degeneracije dijelova kičme (kralježnice) koju karakterišu hipertrofične promjene uz često gneriranje takozvanih koštanih trnova (osteofita) koji često zahvate kičmeni kanal i tako dovedu do manje ili više izraženih degenerativnih promjena na kičmenoj moždini.

Šta je glavni uzročnik sve češćih pojava spondiloze u ljudi?

Sjedenje. Sve duže sjedimo za kompjuterom, pred televizorom, u autu, na radnim mjestima.

Razlikuju se dvije glavne vrste spondiloze: cervikalna (vratna) i lumbalna u lumbalnom dijelu kičme (lumbago).

Ukratko, radi se o kroničnom obolenju koje ima jako negativan utjecaj ne samo na fizičke sposobnosti oboljelih, već i na kvalitet života.

Nedvojbeno je dokazano da hidžama može umanjiti bolove u pacijenata sa spondilozom, dakle, neće izliječiti spondilozu, neće kao nekim “čarobnim štapićem” ukloniti degenerativne (neuklonjive) promjene, ali će u simptomatološkom smislu riječi manje ili više pomoći da se bolovi, što su posljedica degenerativnih promjena, manje ili više smanje, na kraći ili čak duži rok.

Prva ozbiljnija klinička studija je objavljena u Kini. Dr Shao i Dr Liu su hidžamom kombiniranom sa akupunkturom tretirali 93 pacijenta sa cervikanom spondilozom i utvrdili da je kod više od polovine pacijenata došlo da potpunog nestanka boli, a kod ostalih se bol smanjila do razine lake podnošljivosti. (Shao M, Liu TY. Clinical observations on the treatment of 93 cervical spondylopathy by Dazhui blood-letting puncturing and cupping. Shanghai Journal of Acupuncture and Moxibustion 2003, 22, 20 –21)

Dr You i suradnici su u veoma velikom kliničkom istraživanju također dokazali da tretman hidžamom zaista ima jako pozitivan utjecaj na smanjenje, ili čak privremeno uklanjanje bolova u pacijenata sa cervikalnom spondilozom. (You Y, Yang ZH, Sun DZ, Lan CY Effect of plum-blossom needle therapy and cupping therapy combined with traction on cervical spondylosis of vertebral artery type Chinese Journal of Rehabilitative Theory and Practice 2006, 12, 1037 – 1038)

Slične rezultate koji ukazuju na efikasnost hidžame u pacijenata sa cervikalnom spondilozom objavio je Dr Wan jednu godine kasnije. (Wan XW Clinical observation on treatment of cervical spondylosis with combined acupuncture and cupping therapies Journal of Acupuncture and Tuina Science 2007, 5, 345 – 347)

Svakako treba navesti i veliko kliničko istraživanje Dr Zeng-a i suradnika koji su nedvojbeno pokazali da tretman pomoću hidžame može imati jako dobar utjecaj na smanjenje bolova i ublažavanje svih drugih simptoma u pacijena sa cervikalnom spondilozom, a bolovi su bili bolje kupirani nego što se ukljanjaju analgeticima. (Zeng HW, Nie B, Huang NB Analysis of the efficacy of blood-letting puncture and cupping plus warming acupuncture for treating cervical spondylopathy of vertebral artery type Shanghai Journal of Acupuncture and Moxibustion 2007, 26, 8 – 10)

Tri godine nakon kliničke studije Dr Zenga i suradnika , Dr Wang je objavio rezultate svog velikog kliničkog istraživanja u kojem je i on nedvosmisleno potvrdio da je hidžama izuzetno dobra terapija, čak možda i terapija izbora za osobe sa kroničnom cervikalnom spondilozom. (Wang PL Clinical observation on therapeutic effects of abdominal acupuncture combined with blood-letting acupuncture and cupping for treating nerve-root cervical spondylosis Clinical Journal of Chinese Medicine 2010, 9, 15 – 17)

Dakle, svi navedeni rezultati ukazuju da osobe koje pate od cervikalne spondiloze mogu, ako ništa, razmisliti o ovim činjenicama i o eventualnom hidžama-tretmanu sa ciljem poboljšanja podnošenja bolesti i poboljšanja kvalitete života.

 
Novinska vijest stara 148 godina
Četvrtak, 30 Studeni 2017 21:55

 

Sarajevski cvjetnikSarajevski cvjetnik, 1. maja 1869. / 1. mais[safer]* 1286., god. 1, br. 21[18]*, str. 1.

Bosanski vilajet: Sarajevo - zanimljivosti.

„U Sarajevu otelila krava Salih bajraktara Hadži Sakića dvoje teladi koje dojiti može i još daje dvije oke mlijeka na dan.”

(Preneseno iz naučne studije “Bibliografije Sarajevskog Cvjetnika, prilog povijesti knjige”, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2017, uz

direktno dopuštenje autora djela, gospođe Prof.dr Senade Dizdar, kojoj se od srca zahvaljujemo.)

 
Šprehenzi dojć?
Srijeda, 29 Studeni 2017 21:49

 

RemiPartije remija kod deduke Muhidina

Nadan Filipović po pričanju Adnana F.

Krajem 1983. godine odigrana je legendarna partija remija kod dede Muhidina, u njegovoj kući u Feudenheimu. Dedo Muhidin je bio skroman u uzimanju “piksle”, a, što je jako važno, znao je napraviti jako dobro meze i poslužiti ga uz šljivu ili lozu. Nije, međutim, rakiju servirao u bokalić, već bi svakom od igrača donesi rakiju u najmanjem štampliću, onom od samo 0,03, pa bi zapiši vrijeme i tom koji pokuša ponovo naručiti štamplić rakije, jok ba, nema dok ne prođe pun sat. Pametno! Na taj način je uveliko spriječavao da se neko od igrača zacuga. Po želji je bilo kafe koliko ko poželi, pepeljare je uredno istresao, pa je njegova kuća bila idealno mjesto za remijaške obračune. Dedo Muhidin nije u kuću volio primati barbutaše i pokeraše jer se bojao policije, jer se u barbutu i pokeru lova se valja po stolu, dok se u remiju piše, a polog je na sigurnom, u dede Muhidina. Njegova “piksla” je bila umjerena, četrdeset maraka po partiji, dakle samo deset maraka po igraču.

Spomenuta “remijada grande” bila je zakazana za subotu u podne, a bile su dogovorene četiri partije, a peta, ona “za vađenje” – po dogovoru. Tačno u podne za stol prekriven zategnutom zelenom čohom sjeli su Hašim zvani Guto gutavi (bolovao je od skolioze kičme), taksist Pero, vozač autobusa Jure i naše gore list, Adnan. Poen je bio jedna marka, a polog po svakom igraču je bio deset hiljada maraka. Šta će remijaši nego izvaditi gute maraka i na stolu lijepo izbrojati i predati dedi Muhidinu. On svaki bunt još jednom pred svima prebroji, upiše u tefterčić, te dobro zategne gumicom za viklere i stavi u pogolemu žutu kuvertu. Četiri kuverte sa polozima završe u sefu, a ključ od sefa je dedi oko vrata, na zlatnom lančiću. Dedina je obaveza bila da kupi i ima spremne nove, još u celofanu upakirane Piatnikove karte, da uredno prazni pepeljare i da poslužuje džabne kafe, a mini štamplići sa rakijom alkoholna i tanjurići sa mezetom su se, kako rekoh, ekstra plaćali.

I poče “obračun kod OK korala”!

U prvoj partiji Adnan dobar oko 700 poena, dakle 700 maraka, a taksist Pero se zavalio oko tri milje.

U drugoj karta pođe taksitu Peru, a Adnan i Guto gutavi se zavališe svaki po oko dvije hiljade poena, odnosno maraka.

Treća partija – katastrofa za Adnana. Ne zna ko ga s koje strane odvaljuje. Jal upadne u dvjesto, jal u sto, helem, zavali se preko tri hiljade. Svi dobri, samo on riče. Vidi Adnan da je šejtan odnio šalu. Uzdao se u vađenje u završnoj, četvrtoj partiji. Međutim, već na početku zlo i naopako. U šest ruku četiri puta upade po dvjesto poena. Takav trend se nastavio pa je već u pola partije bio loš oko dvije i po hiljade poena. Vidi Adnan da će ostati bez pologa, preciznije, bez većeg dijela od deset hiljada maraka. Gotovo je. Kraj se približava, a nema ni teorijske šanse da se izvadi.

 
Dvije pjesme o Bosni
Utorak, 28 Studeni 2017 21:07

 

BosnaBosni

Enver Čolaković, 1913–1976

O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja!

O ti moj kameni i bijedni kršu

s kozama, panjima a mršavim konjima,

čija su leđa oglodali samari,

čije su noge iskrivili sjenari

kad su s planina kroz duboki snijeg

vukli teret težak, sitnom blagu hranu.

O ti moj gladni sušićavi raju

koliba, bunjišta, horoza i jare,

tebe ubijaju. Hoće da te nema

i stide se tebe. Tebe, Bosno majko!

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač,

bilo prvo Božansko ruho što vidjeh,

i nisu tvoji crni dijamanti

iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke

bili prvi nakit što me zimi kiti –

volim te i plačem, i plačem,

ali ne nad grobom

jer ti mrtva nisi,

nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,

I nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.

Bosno moja, moje tugovanje,

Bosno moja - tužno robovanje!

Bosno moja - ti ropkinja nisi,

dok planinom tvojom gorštak hodi,

dok u tebi živi pjesma o slobodi,

dok klokoće mandra u kotlu ijednom,

dok rijeke teku i potoci tvoji,

koji u žuboru, u svom vječnom pjevu

u doline nose pjesmu, koja bodri

i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,

pjeva našu pjesmu,

pjeva pjesmu Bosne,

pjeva sevdalinku.

Bosna

Goran Samardžić, 1961

 
Tako je pisao Karl Marx
Utorak, 28 Studeni 2017 09:35

 

Karl MarxKarl Marx, Jevrej po majci, o Jevrejima

Karl Marx je rođen 5.5.1818. u Trieru, a umro 14.3.1883. u Londonu. Gledajući po nasljeđu on je bio Jevrej jer mu je majka, Henriette Pressburg (1788 – 1863) bila Jevrejka čiji je djed bio poznati rabin iz porodice koja je dala više veoma uglednih rabina.

Jedno od njegovih dosta prešućivanih djela je “Prilog jevrejskom pitanju” (On the jewish question, Arnold Ruge, Paris, 1844). Veliki broj filozofa i historičara, poglavito Jevreja, smatra da je Karl Marx bio ubijeđeni ateist i gorljivi antisemit.

U ovom kratkom podsjećanju navedeno je samo nekoliko Marksovih tvrdnji koje mogu podsjetiti na njegovu “dioptriju” kroz koju je gledao Jevreje i jevrejstvo, općenito.

CITATI:

“Suštinu današnjeg Jevreja ne nalazimo, dakle, samo u pet knjiga Mojsijevih ili u Talmudu, nego u suvremenom društvu, ne kao apstraktnu, nego u najvišem stupnju empirijsku suštinu, ne samo kao ograničenost Jevreja nego kao ograničenje društva. Čim društvo uspije da ukine empirijsku suštinu jevrejstva, torbarenje i njegove pretpostavke, Jevrej će biti onemogućen, jer njegova svijest neće više imati predmeta, jer će subjektivna baza jevrejstva, praktička potreba, biti očovječena” (Karl Marx, “Prilog jevrejskom pitanju”, 1844)

U “Ranim radovima” je zapisao: “Koja je svjetovna osnova jevrejstva? Praktička potreba, sebičnost. Koji je svjetovni kult Jevreja? Trgovanje. Ko je njegov svjetovni bog? Novac.”

Kada Jevrej bude priznao ništavnom svoju praktičku suštinu i kad bude radio na njenom prevladavanju, on će se izvući iz svog dosadašnjeg razvitka radeći na čovjekovoj emancipaciji uopće, okrećući se protiv najvišeg praktičkog izraza čovjekova samootuđenja. Mi u jevrejstvu spoznajemo, dakle, opći savremeni antisocijalni element koji je historijskim razvitkom, u kojem su Jevreji u ovom lošem smislu revnosno sarađivali, dotjeran do svoje sadašnje krajnosti, do krajnosti na kojoj se nužno mora raspasti.

Jevrej se emancipirao na jevrejski način, ne samo tako što je prisvojio novčanu moć nego što je pomoću njega i bez njega novac postao svjetska sila, a praktički jevrejski duh praktičkim duhom kršćanskih naroda.

Jevrejstvo se nije održalo historiji uprkos, nego pomoću historije.

Šta je, sama po sebi, osnova jevrejske religije? Praktička potreba, egoizam. Stoga je monoteizam Jevreja u zbiljnosti politeizam mnogih potreba, politeizam koji i zahod čini predmetom božanskog zakona. Princip građanskog društva jeste praktička potreba, egoizam, i javlja se u čistom obliku čim je građansko društvo iz sebe sasvim porodilo političku državu. Bog praktičke potrebe i sebičnosti jeste novac. Novac je revnostan bog Izraela pred kojim ne smije postojati nijedan drugi bog. Novac ponižava sve čovjekove bogove i pretvara ih u robu. Novac je opća, za samu sebe konstituirana vrijednost svih stvari. Stoga je cijeli svijet, čovjekov svijet, kao i prirodu lišio njihove osebujne vrijednosti. Novac, to je čovjeku otuđeno biće njegova rada i njegova postojanja, i to tuđe biće njime vlada, a on mu se moli. Bog Jevreja se posvjetovio, on je postao svjetovni bog. Zbiljski bog Jevreja jeste mjenica. Njegov bog samo je iluzorna mjenica. Shvaćanje o prirodi koje se formira pod vlašću privatnog vlasništva i novca jeste zbiljsko preziranje, praktičko ponižavanje prirode koja u jevrejskoj religiji doduše postoji, ali samo u mašti.

Nacionalnost Jevreja jeste nacionalnost trgovca, finansijera uopće. Neosnovan zakon Jevreja samo je religiozna karikatura neosnovane moralnosti i prava uopće, karikatura samo formalnih rituala kojima se okružuje svijet sebičnosti. Jevrejski jezuitizam, isti onaj praktički jezuitizam koji Bauer pokazuje u Talmudu, odnos je svijeta sebičnosti prema zakonima koji njime vladaju, a lukavo izigravanje ovih zakona sačinjava glavnu vještinu ovog svijeta. Štaviše, kretanje ovog svijeta unutar njegovih zakona nužno znači neprestano ukidanje zakona.

Mi ne objašnjavamo žilavost Jevreja iz njegove religije, nego, naprotiv, iz ljudske osnove njegove religije, iz pratkičke potrebe, iz egoizma. Budući da se realna suština Jevreja na opći način ostvarila, posvjetovila u građanskom društvu, zato građansko društvo nije moglo uvjeriti Jevreja u nestvarnost njegove religiozne suštine, koja je upravo samo idealno gledište praktičke potrebe. Suštinu današnjeg Jevreja ne nalazimo, dakle, samo u pet knjiga Mojsijevih ili u Talmudu, nego u suvremenom društvu, ne kao apstraktnu, nego u najvišem stupnju empirijsku suštinu, ne samo kao ograničenost Jevreja, nego kao ograničenje društva. Čim društvo uspije da ukine empirijsku suštinu jevrejstva, torbarenje i njegove pretpostavke, Jevrej će biti onemogućen, jer njegova svijest neće više imati predmeta, jer će subjektivna baza jevrejstva, praktička potreba, biti očovječena, jer će sukob čovjekove individualno-osjetilne egzistencije s generičkom egzistencijom biti ukinut. Društvena emancipacija Jevreja jeste emancipacija društva od jevrejstva.

 
Dioptrija Alekseja Kišjuhasa
Ponedjeljak, 27 Studeni 2017 08:10

 

Aleksej-1Stid je revolucija

Aleksej Kišjuhas, Beograd

Naime, u društvu ovog ministra i neizostavnog vladike, u Domu vojske su se nedavno okupili oficiri koji su komandovali vojskom za vreme rata na Kosovu i bombardovanja NATO.

Da dele ratne priče, prisećaju se, nostalgičare, paradiraju u uniformama, ruski se izljube u usta, pojedu i popiju, šta li već. Među njima, i u prvom redu, nalazio se i general Vladimir Lazarević koji je odgulio robiju, kao svojevremeno osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina, odnosno zločina protiv čovečnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja i drugih nehumanih delovanja na Kosovu. Opravdano odsutan, sa robije u humanoj Finskoj, telegram je poslao i general Nebojša Pavković, a koji je osuđen na 22 godine zatvora za deportacije, prisilna premeštanja, ubistva, progone i druga nehumana dela nad kosovskim stanovništvom. Unaokolo se motao i Nikola Šainović, takođe sveže pristigao iz zatvora zbog planiranja, podsticanja i pomaganja sistematske kampanje terora i nasilja protiv civilnog stanovništva na Kosovu. Znači, zanimljivo jedno društvo i koloritni susret braće po oružju iz zajedničkog zločinačkog poduhvata. I sad, u istorijskom i mentalnom raskoraku sa činjenicama, po govorancijama se čulo i da Srbija ničim nije bila izazivala ratove u bivšoj Jugoslaviji. Naprosto, da je ni ratni zločin jela, ni zločin protiv čovečnosti mirisala, zbog čega ovakvi balovi aveta prošlosti treba da prerastu u jednu zgodnu tradiciju. Dakle, tim i takvim povodom, ministar Vulin je rekao sledeće: "Prošlo je vreme stida, ovo je vreme tihog ponosa. Tihog, ali ponosa. Mi smo ponosni na ove ljude", zloslutno dodavši, "oni su dokaz koliko se Srbija vratila sebi".

A da li je stvarno tako? Da li Srbija zaista ne treba da se stidi zbog (zlo)dela pojedinih pripadnika svoje vojske i paravojske? Na primer i recimo, da li ne treba da se posrami i postidi zbog činjenice da su jedinice specijalnih oružanih snaga Srbije, još u proleće 1998. godine, borbenim helikopterima, oklopnim vozilima i teškim granatiranjem u području Drenice ubile deset članova porodice Ahmeti? Ili čak 58 članova porodice Jašari, uključujući tu i 18 žena i desetoro dece? Da li zaista nema ništa sramno u pogubljenju 21 albanskog civila u šumi oko Suve Reke u septembru iste godine? Ili u sistematskoj likvidaciji istaknutih kosovskih Albanaca prvi dan po početku NATO bombardovanja kada su, između ostalog, ubijeni ugledni advokat i borac za ljudska prava Bajram Keljmendi sa dvojicom sinova, ugledni lekar Izet Hima i advokat Urim Redža iz Đakovice, te posve pomirljivi profesor Fehmi Agani? Da li to nije prikladno za osećanje posramljenosti i stida ove države i društva? Možda se ipak treba bar malkice postideti zbog pogubljenja preko 60 albanskih civila u Beloj Crkvi, ili 42 civila u selu Trnje, ili 48 civila u Suvoj Reci, odnosno zbog smaknuća oko 105 kosovskih Albanaca u opštini Orahovac? Sve to tokom kampanje pljačkanja i spaljivanja kuća meštana, u posve herojskom i nadasve slavnom martu 1999. godine? Nakon čega su, po urednim naređenjima hrabrih i požrtvovanih oficira, posmrtni ostaci ovih ljudi prebacivani u kamione-hladnjače, pa prevoženi u Batajnicu i tamo pokopavani, kako bi se prikrili tragovi zločina? Ej, masovne grobnice su u predgrađu Beograda! Šta osećati, ako ne stid?

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 26 Studeni 2017 08:18

 

ToniNestašluci i batine

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika, ili memli strane, sada u Mariboru na “privremenom” boravku

Oduvijek mi duša bila jutrom spavati. K'o da sad vidim, a kako neću kad sam komadić najranije mladosti tu proveo: zajednička soba, možda tri sa tri, možda i malo veća, u sobi babin i mamin krevet, na sredini majkin radni stol, a uz mali prozor kauč što mi ga je baka nanijetila kad je umirala, pa mi ga poslali čak iz Zagreba. Na tom kauču smo spavali brat Džemo i ja, a sestra Minka na dušeku na podu. Bila je tu još i starinska peć na drva i ćumur, pa onda jedna stalaža koju je babo sam sklepao…i do vrata ćiviluk na kojem su visili jakne i kaputi cijele te moje uže familije.

Babo bi prvi ustajao, ponekad je razlog bio vjerske naravi, nije to bilo klasično klanjanje sabaha, nego veše nekako derviška molitva koja je podrazumijevala nešto drugačiji ritual. Ja sam katkad virio ispod jorgana i gledao kako babo kruži glavom na kojoj je bijeli ćulah koji se obavezno stavi kad počne molitvu.

Onda je babina zadaća bila da, ako je hladno zimsko vrijeme, naloži vatru i skuha kafu. Ako nije bilo potrebe za vatrom, onda se kafa kuhala na jednom malom, okruglom koheru.

Pa bi zatim svi poustajali, a majka bi počinjala:

“Hajde Toni, diži se vidiš da je već dan…” - a ja bi promrmljaj iz slatkog polusna: “saću” i obično se okrenuo na drugu stranu.

“Hajde bolan ne bio, nećeš podne čekati u krevetu” - javila bi se opet majka.

Čuo sam je, ali mi se nije dalo odgovarati.

Onda bi majka predala komandu babi: “Idi ga diži!”

Babo bi jedva dočekao, došao bi do kauča, strgnuo jorgan sa mene i ljutito i trijumfalno odjednom viknuo: “Ustajte l'jeni, bog sreću d'jeli.”

Šta ću, valjalo mi onda izaći na avliju da se umijem i konačno priključim radnim aktivnostima koje su majka i babo u vidu kratkih zadataka postavljali pred nas troje djece.

Moja funkcija, otkako pamtim, bila je uvijek intendantska. Sve nabavke, kako iz obližnjih granapa, tako i iz nešto udaljenijih mesara i pijace, išle su preko mene. I s radošću sam trčao u kupovinu. Mada je i tu znalo doći do zapleta.

Krenem niz ulicu, kad ispred kuće Emira kojeg smo zvali Kantica skupili se moji vršnjaci i donijeli loptu.

“Hoš ti igrat lopte?” - pita me Emir.

“Hoću” - kažem i u tom trenutku “zaboravim” gdje sam krenuo.

I onda se zaigramo…Jedna utakmica, druga, treća…Emira zove majka, Zambatu otac, Tarzu majka…Vrijeme je ručka. Uhhh, a ja nisam još ni do pijace skočio. Onako razigran strčim k'o metak niz Bistrik, na brzinu pokupujem i što brže nazad.

Majka ljuta k'o ris, pogotovu ako sam trebao kupiti i cigare kojih joj je u međuvremenu nestalo. Nekad se znalo dogoditi da pošalje babu za mnom da me traži. Kad sam bio manji babo je u takvim situacijama obavezno nosio šibu sa sobom, pa sam prvu porciju dobijao već usput.

Ako sam babu na vrijeme vidio, a on mene nije, brzo bi skrenuo u neku od drugih ulica pa bi onda okolo brzo došao kući. Majka bi ljutito pitala:

“Gdje si do sad?” i “Gdje ti je babo?”.

 
Osvrt Bojana Budimca
Subota, 25 Studeni 2017 09:38

 

Bojan-slikaMorbidno obilježavanje stogodišnjice Balfourove deklaracije – slavljenje terora Izraela

Bojan Budimac, Istambul

Način obilježavanja stogodišnjice Balfourove deklaracije, dokumenta koji se smatra ključnim za stvaranje države Izrael, govori mnogo, ako ne i sve, o “kontroverzi” tog papira ili, još bolje, o posljedicama koje je proizveo. Dok je premijerka Velike Britanije Theresa May s ponosom slavila i priredila večeru za izraelskog kolegu Benjamina Netanyahua, vođa britanskih laburista Jeremy Corbyn insistirao je da je pravi trenutak za priznavanje Palestine. Dok su Palestinci u Zapadnoj obali i Gazi protestirali ili držali podrugljive komemoracije, palestinske vlasti zahtijevale su izvinjenje od britanskih.

Nepravda i nemoral prema Palestincima

Priznanje Palestine od Velike Britanije neće se dogoditi, bar ne u dogledno vreme, a izvinjenje se neće desiti nikad, i to odražava odnos moći glede palestinskog pitanja, ne samo u Britaniji nego i u cijelom svijetu.Ta moć obrnuto je proporcionalna količini pravičnosti i etike spram Palestinaca. Deklaracija koju je Arthur James Balfour, tadašnji ministar inostranih poslova Velike Britanije, potpisao 2. novembra 1917. godine, ima formu pisma lordu Walteru Rothschildu, lideru jevrejske zajednice u Britaniji. Pismom ga obavještava da “Vlada Njegovog visočanstva zauzima blagonaklon stav prema uspostavljanju nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini i učinit će sve što može da pomogne u postizanju ovog cilja, uz jasno određenje da ništa ne smije ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, odnosno prava i politički status koji Jevreji imaju u bilo kojoj drugoj državi”. Ta rečenica od (u originalu) 67 riječi jeste vjerovatno jedna od najanaliziranijih rečenica moderne historije. Tomovi su ispisani o njoj i njenim posljedicama. Međutim, ono što je neporecivo, pa čak i iz površnog pogleda na ovu rečenicu, jeste da “Vlada Njegovog visočanstva” obećava zemlju koja joj ne pripada (u trenutku deklaracije nije ni pod njenom kontrolom) i na kojoj obitava “postojeća nejevrejska zajednica” za “nacionalni dom za jevrejski narod”.

Kome obećava?

To je jasno iz završne rečenice pisma: “Bio bih vam zahvalan kada biste prenijeli ovu deklaraciju Cionističkoj federaciji.”

Dakle, Cionističkoj federaciji.

Historijska činjenica jeste da je tada to bila manjina manjine. Kao što je historijska činjenica da je Cionistička federacija već bila obaviještena o odluci. Naime, 31. oktobra 1917. godine, kada je zapravo odluka donijeta u Britanskom ratnom kabinetu, Mark Sykes izašao ja sa zasjedanja da bi riječima: “Doktore Weizmann, rodio se dječak!” obavijestio dr. Chaima Weizmanna, tada cionističkog lidera, a kasnije prvog predsjednika države Izrael.

Također je historijska činjenica da se to obećanje kosilo s obećanjem Vlade Njegovog visočanstva dato Sharifu Husseinu od Meke, kojem su, u zamjenu za revolt protiv osmanske vlasti, bile obećane praktično sve arapske teritorije, uključujući Palestinu. No, Sharif Hussein tada je već bio prevaren dogovorom Sykes-Picot za koji nije znao.

Vojno-politički kontekst Balfourove deklaracije jeste također vrlo jasan iako postoji i dan danas (cionistička) tendencija da učini te historijske činjenice “elastičnijim” ili zamagljenijim. Vrlo je dobro dokumentirano (ali uglavnom odsutno u današnjim analizama) da su tvorci deklaracije još 1916. godine flertovali s idejom o pridobijanju simpatija američkih Jevreja ne bi li uvukli u rat tada vrlo izolacionistički raspoložene SAD. Tada još nije bilo sigurno da će saveznici – Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska – uspjeti u svojim namjerama da iskasape Osmansku imperiju i odnesu pobjedu nad Njemačkom. Ulaskom SAD-a u rat, pobjeda je postala izvjesna. Pobjednici su iscrtali granice Bliskog istoka (uglavnom koristeći se linijarom) – regija koji krvari i dan danas. Britanija je preuzela mandat nad Palestinom i kroz toplo – hladnu politiku prema cionistima, ali zato konstantno hladnu prema Palestincima, utrla put ka osnivanju naseljeničke kolonije – države Izrael. Između ostalog, “zaboravljen” je dio rečenice iz deklaracije da “ništa ne smije ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini”. Naime, ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje te “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru, a da svijet nije ni trepnuo zbog toga. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost.

Lomljenje otpora “običnih ljudi”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search