LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste"
Četvrtak, 12 Listopad 2017 00:13

 

Rafael Boban

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (5)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Kako se rat približavao kraju, jedinice NDH počele su se povlačiti s istoka prema zapadu. Vrlo brzo postalo je izvjesno kako se planovi o pružanju otpora na Zvonimirovoj liniji, koja je bila zamišljena kao posljednja crta obrane NDH, pred nastupajućim jugoslavenskim armijama, neće realizirati te da će se pokušati bijeg prema angloameričkim jedinicama u Austriji. Taj put jedinica V. hrvatske divizije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana može se pratiti i po izvještajima pljačke stoke te raznih prijevoznih sredstava kao što su kola i zaprege po mjestima kroz koja su bježali. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 424, 33030; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 472, 37381) Uz izvještaje i prijave pljačke, povlačenje V. hrvatske divizije može se pratiti i po tragu krvi koje su njezine jedinice ostavljale iza sebe, likvidirajući zarobljene partizane u procesu svojeg bijega. V. hrvatska divizija počela se povlačiti iz Bjelovara prema Križevcima, a prije napuštanja Bjelovara izvršile su, u noći s 1. na 2. svibnja, pokolj nad oko 65 partizana koji su prethodnih mjeseci bili zarobljeni tijekom borbi na Bilogori. Članovi komisije uspjeli su nakon rata ekshumirati 17 tijela te utvrditi identitet 20 žrtava preko legitimacija koje su pronašli na samom mjestu zločina. Zarobljenici su u noći, pod izlikom da kreću za Zagreb, prebačeni iz dvaju bjelovarskih zatvora na Vojnović gdje su u grupama ubijani udarcima tupih predmeta, ubodima noževa i naposljetku vatrenim oružjem. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 196, 6190; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 203, 6788a ) Preostali dio zatvorenika prebačen je vagonom ratnog suda za Križevce gdje je jedan dio zatvorenika nastavio put prema Zagrebu, dok je drugi dio zatvorenika, točnije njih 15, ubijen noževima i vatrenim oružjem u samim Križevcima te su bačeni u rov iza tamošnje ubožnice. (HR-HDA-1561-SDS, 013.4.3) Također, još 17 partizana odvedeno je u selo Gregurovac gdje su 5. svibnja 1945. godine, pogubljeni istim metodama, četiri dana prije kraja Drugog svjetskog rata u Europi. Svjedoci su isticali da su od seljaka čuli kako se Boban taj dan nalazio u selu. (HR-HDA-306-ZKRZ. kutija 198, 6351) Zaključak komisije za utvrđivanje ratnih zločina o pokoljima pred sam kraj rata glasi: „ustanovljeno je, da su ljudi Rafaela Bobana, svaki put kad su morali napustiti koji položaj, u zadnjem času počinili razna umorstva… (…)Iz toga se vidi da ova ubistva nisu bile slučajne pojave, nego da je to bilo učinjeno po nalogu, jer se je radilo sistematski.“(HR-HDA-306-ZKRZ. kutija 203, 6788a)

Vitez i NDH

Dolaskom V. ustaškog stajaćeg zdruga na područje Podravine i Prigorja početkom 1944. godine taj prostor postaje poprište sukoba čiji intenzitet eksponencijalno raste. Takva ratna dinamika sasvim je sigurno jednim dijelom i posljedica standardnih ustaških mehanizama vladavine kojima se Boban služio ne bi li ovo područje zadržao pod kontrolom NDH, a koje je zbog rasta popularnosti NOP-a postajalo sve većim izazovom. Trenuci promišljenosti i popustljivosti bili su rijetki, a kako je sukob odmicao, tako se povećavao intenzitet represije koju su Boban i njegovi podređeni provodili nad dijelom stanovništva, za koji su smatrali da je neprijateljski nastrojen. Bivajući konstantno izloženo nekom tipu represije, stanovništvo se sve češće nalazilo u poziciji da je moralo birati stranu u sukobu koji je sada počeo zahvaćati svako selo i gotovo svaku obitelj. Ratni se sukob počeo pretvarati u totalni okršaj u kojem su ulozi zaraćenih snaga bili apsolutni, a njihovo smanjivanje nije nastupilo ni približavanjem jasnog kraja rata, što se moglo vidjeti na primjeru pokolja koje su u bijegu ostavljale jedinice V. hrvatske divizije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana.

Boban je ovim područjem vladao potpuno suvereno upravo zato što je bio jedan od Pavelićevih najpovjerljivijih ljudi. U jednom od izvještaja glavnog zapovjednika jugoistočne Europe, od 21. travnja 1943. godine, Glaise Von Horstenau ističe Bobana kao jednog od najvažnijih ljudi ustaškog režima. On ga svrstava među skupinu utjecajnih vojskovođa te ga u nizu koji prenosi Tomasevich stavlja na prvo mjesto. (Jozo Tomasevich, „Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945.“, Zagreb, 2010, 390) Sama činjenica da su nakon uhićenja i propasti puča, Lorković i Vokić bili internirani kod Bobana u Koprivnici, govori o poziciji moći koju je Boban uživao unutar NDH. (Vidi: Nada Kisić Kolanović, „Mladen Lorković: ministar urotnik“, Zagreb, 1998)

No, fenomen Rafaela Bobana nije eksces u široj povijesti Nezavisne države Hrvatske. Sva uhićenja, mučenja, strijeljanja, pljačkanja i općenita represija kojom se često koristio u svojim tehnikama vladanja nisu bili eksces, nego dio državne politike koja je stvorila okvir u kojem se okrutnost prema neprijatelju i stanovništvu mogla prakticirati bez ikakvih suzdržavanja. U konačnici, sve pohvale, medalje, titule i promaknuća dokaz su kako je takav tip politike predstavljao samu srž NDH.

 
Dioptrija profesora Kazaza o gradu u kojem živi i radi
Utorak, 10 Listopad 2017 22:03

 

Sarajevo-vijecnicaSarajevo – poraženi grad

Prof.dr Enver Kazaz, Sarajevo

Današnje Sarajevo je grad po mjeri Bakirove pameti, ne samo arhitektonske, već i one privredne, kulturne, ekonomske, saobraćajne

Smrdljivi grad, pisao sam prije desetak godina kolumnu u Oslobođenju, aludirajući na istoimenu pjesmu kultne zagrebačke grupe Azra i njenog frontmena Branimira Johnnyja Štulića. Bavio sam se tada sve očitijim propadanjem Sarajeva, kojeg su esdeaovske vlasti ciljano deurbanizirale i orijentalizirale, kako bi od negdašnjeg lijepog Sarajeva načinile provincijsku, zapuštenu i prljavu sredinu po mjeri svoga svjetonazora i ideoloških vrijednosti. Da, Sarajevo je prljavo; da, u njemu iz kontejnera zaudara trulo neodveženo smeće; da, njegovo smetljište je opasno po zdravlje ljudi; da, ono je kao kakav orijentalni grad u saobraćajnom haosu; da, u njemu su nikle stotine džamija da bi se simbolički obilježilo vjersko vlasništvo nad teritorijem; da, u njemu je kulturna scena devastirana, a intelektualna ponižena; da, ono je maksimalno deindustrijalizirano, a zimi se guši u smogu; da, njegov zdravstveni sistem je urušen zahvaljujući vladarevoj supruzi s enormnim vlastodržačkim ambicijama; da, njegovi muzeji izdišu; da, Sarajevo nema pristojan park u svom središtu, ali ima načičkane tržne centre sa kafeima bez alkohola i supermarketima bez svinjetine; da, to je grad koji se diči da je turistička Meka, a u njemu traju redukcije vode, smrdi Miljacka, a ljeti zaudara iz kanalizacije; da, sarajevski tramvaji su stari, prljavi, zapušteni; da, Sarajevo je grad bez trga na kome bi građani mogli iskazati svoj socijalni stav; da, Sarajevo je grad s vip-ložama u džamijama da Bakir i društvo ne bi došli u dodir s vjerničkom sirotinjom. Da, mogao bih napisati stranice i stranice ovakvog nabrajanja primjera sarajevske deurbanizacije i civilizacijskog upropaštavanja grada koji se diči najskupljim flimskim festivalom u regiji. Njegov direktor je, gle čuda, Bakirov badžo, bez ijedne ozbiljne filmske reference, a u Sarajevu je, baš zbog badžine gramzivosti, umrla kinoteka, mjesto gdje bi se mogli obrazovati novi fimadžije, a ne ona neobegovska elita, koja je, ustvari, obična intelektualna halaša što u javni prostor izbacuje parole kako voli i predstavlja Bosnu u svijetu i otvoreno laže o ljepotama Sarajeva. Ta je halaša posebno ponosna na Sarajevo, pa njegovu multikulturalnost i civilizacijsku dubinu svodi na sliku vjerskih objekata koji stoljećima traju jedan uz drugi. Ta halaša neće nikad u javnom prostoru reći kako u Sarajevu ima više džamija nego stvarnih vjernika i kako u njemu traje vjerski kič za vrijeme iftara i ramazana, kako je vjera postala legitimacija za ulazak u pokvarenu političku elitu. Kako su usta ispunjena Bogom onih koji kradu, a šire patriotske parole, i kako je u jednom momentu Sarajevo bilo izloženo opasnim čoporima pasa na ulicama, a neko je opet pokrao pare za izgradnju objekta za njhovo zbrinjavanje.

Tada, nakon objavljivanja kolumne, napali su me esdeaovski botovi i trolovi, zaduženi za širenje mržnje na društvenim mrežama, da bi se pažnja javnosti skrenula s problema nepotističke, korupcionaške, lopovske vlasti koja ubija konje da pošalje poruku zatvoreniku, oponašajući načine djelovanja mafije iz poznatog filma. Od tada do danas Sarajevo je sve gore i gore.

Na ulazu u Vogošću s autoputa prema Zenici traju višesatne jutarnje i popodnevne saobraćajne gužve, samo zato što se ništarije na vlasti nisu sjetile da naprave kružni tok na Semizovačkoj petlji. Ali, zato u Vogošći stoluje načelnik koji ne zna šata uraditi s praznom industrijskom zonom, što ju je SDA podigla iako su industrijski prostori od nekoliko kvadratnih kilometara negdašnjeg Pretisa prazni. Zato iz te i takve urušene Vogošće dolazi ministar za vodovod i kanalizaciju koji je u cvijetu mladosti, u ranim pedesetim, diplomirao, a gdje drugo, nego na Političkim naukama. Ili, iz iste te Vogošće dolaze vijesti da je voda u česmama zagađena, a na Šipu, praktično u ministrovom komšiluku, voda iz vodovoda i kanalizacija se miješaju, pa građani nakon ko zna koje analize upozoravaju da im iz kuhinjskih česama teku fekalije. Na Ilidži je, isto tako SDA-ov, načelnik, poprilično sirov i neartikuliran u javnim istupima, da iskoristim ovu litotu, kako ne bih ponovio ono što slikovito za takve primjerke političkog stada govore građani dok u bijesu pljunu ustranu kad ga spomenu, omogućio izabranim da grade septičke jame u vodozaštitnoj zoni.

 
Ogorčenost Mirze Hasanefendića
Ponedjeljak, 09 Listopad 2017 19:35

 

Donna AresAvlija mržnje

Mirza Hasanefendić, Kanada

(Dragi Mirza, mislim da bi ovom Tvom tekstu bolje odgovarao naslov "Avlija primitivizma", ali poštujući autorsku "dioptriju" neka ostane kako Ti napisa.)

Kako današnji hibridni vjernici brukaju vjeru ….

Ima jedna zemlja na brdovitom Balkanu, da ne zamjeriš, koju neko jednom prilikom nazva ”Tamni vilajet”. Nije ona ništa drugačija od onih ostalih šest koje nastadoše od one moje velike zemlje. Meni nekad bilo krivo kada to čujem, a danas mi to nekako i ne smeta, jer ima u tome istine.

E u toj državi živio je jedan veliki pisac, za kojeg ovi današnji građani ”Tamnog vilajeta” ne vole ni da mu se ime spomene, jer, između ostalog, on jednom napisa da je ova zemlja, ”Zemlja ljubavi i zemlja mržnje”, a znaš kako ono poslovica kaže; ”Istina najviše boli!”

Taj omraženi pisac napisa jednom priču ”Prokleta avlija” u kojoj opisa strašni zatvor u Carigradu, zvani ”Prokleta avlija”. U tom zatvoru robuju i krivi i nekrivi, ima i dobrih ljudi, ima i dobrote, ali vlada i mržnja koja ostaje vječno ”okovana” u tom paklu, a oni ne mogu nikako da izađu iz tog paklenog ciklusa mržnje.

E sad vidiš, meni se nešto čini da i ovaj ”Tamni vilajet” sve više liči na ”Avliju mržnje” i u toj ”Avliji” ljudi se, uz manje izuzetke, mrze po etničkoj pripadnosti, po ličnoj mržnji, po vjerskoj osnovi, po plemenskom porijeklu, po mjestu rođenja, ama… mrze se po svemu. Oni ”ušančeni” u tom zlu, kao da su okovani, ne fizički bukagijama i lancima, nego nekim nevidljivim okovima politike i vjere, koji su zasnovani na mržnji, a oni se nikako ne uspijevaju iščupati iz tog paklenog ciklusa mržnje. Osuđeni su da vječno ostanu zarobljeni u tom primitivnom ciklusu mržnje, hraneći se istom.

Možda će neko reči da pretjerujem jer svete knjige bi trebale pripovjedati ljubav i slogu među ljudima, a ne mržnju. Možda to i piše u Bibliji i Kuranu, nisam čitao tu literaturu pa nisam poznavalac, ali zato gledam svaki dan događanja u ”Avliji” i vidim da je tamo mržnja jedina izvjesnost.

Povod ovom razmišljanju je sahrana, prije par dana, estradne umjetnice Done Ares, ustvari Kolaković Azre čije je ovo bilo umjetničko ime. Odrasla i živjela u laičkom svijetu umjetnosti, izrazila je da je sahrane onako u svjetovnom stilu njenog života, sa muzikom i bez vjerskih bogosluženja. Bila je heroj, obolila je od kancera ili kako to narod zove u svom žargonu rak. Jednom ga pobjedila, drugi put pobjedila, ali u njegovo trećem zloćudnom pohodu nije uspjela pobjediti to zlo i tako je mlada otišla tamo odakle se niko ne vraća.

 
Odgovor gospodinu Heliju
Nedjelja, 08 Listopad 2017 13:26

 

Genetika HrvataOtvoreno pismo gospodinu Heliju

Poštovani gospodine Heli,

U odgovoru na Vaš komentar potvrđujem kako se medicinskom genetikom (human genetics) nisam bavio jer nisam genetičar po struci, ali se kao amater već duže vrijeme bavim populacionom genetikom, koja, možda ćete se začuditi, nema nikakve veze sa prvom, preciznije rečeno medicinskom genetikom. U svom radu “Podrijetlo Hrvata” ni Jurić se nije bavio nikakvom medicinskom genetikom već tumačenjem prošlosti Hrvata na osnovu podataka o njihovim haplogrupama koje sadrže mizernu količinu gena, a koji ničim ne utiču na funkciju organizma. Za nadati se je da ćete mi dozvoliti Vas podsjetiti na to da je haplogrupa biološka šifra sadržana u DNK molekuli ćelije i da ništa drugo ne predstavlja. Koristi se u kriminologiji, odnosno forenzičkoj patologiji, u dokaznim postupcima u nekim sudskim procesima, u dokazivanju očinstva ili materinstva, kao i u populacionoj genetici, koja proučava kretanje prvobitnih ljudskih populacija povezanih rodbinskim vezama, a nikako naroda.

Što je zapravo uradio Jurić? 

Kao prvo je, kako sam piše (str. 50), preko Genographic project-a naručio pribore za uzimanje uzoraka. Nakon toga je prikupio uzorke, zapravo bris sa sluzokože usne duplje (unutarnjeg obraza) 188 muških osoba koji su se izjasnili kao Hrvati (str. 58), i zatim je te brisove u epruvetama, preko Genographic projecta, kako sam piše, poslao poštom na analizu u SAD (str. 49). Pristigle podatke iz američke laboratorije za 188 osoba, a što je u statističkom pogledu mizerna grupa uzoraka, razvrstao je po oznakama haplogrupa. Poslije je izračunao procentualni udio svake haplogrupe u uzorku od 188 osobe, koju je kasnije, na osnovu tog “istraživanja” jednostavno proširio na višemilionsku populaciju Hrvata u Hrvatskoj. Najveći posao je naravno bio u prikupljanju tog, statistički gledano, malog broja uzoraka.

Što je zatim učinio?

Služeći se obimnom literaturom iz oblasti, prije svega populacione genetike, a zatim arheologije, historije, lingvistike, antropologije i drugih nauka (naveo je 491 naslov!), pokušao je na veoma smušen način i uz obilje grešaka dokazati ideju vodilju preuzetu od svog mentora Dragana Primorca o autohtonosti Hrvata na njihovom “povijesnom području”, na kojem navodno egzistiraju počev od kamenog vijeka i glacijalnog perioda. Njegova knjiga i pored kritike zaslužuje svaku pažnju, jer je u njoj sadržano mnoštvo veoma interesantnih i nesumnjivo tačnih, iako prilično zastarjelih podataka, koji, ako ništa drugo, barem navode na razmišljanje.

No bilo kako bilo, Jurić, po mom mišljenju, nije dokazao autohtonost Hrvata, iako se svim silama trudio. Moj odgovor bi bio suviše dug ukoliko bi se upustio u analizu svih njegovih „dokaza“. Zbog toga ću spomenuti samo jedan. Pošavši od zastarjelih podataka, kako je koncentracija haplogrupe-I najveća među Hrvatima (kao što smo ranije vidjeli, pogriješio je, jer je najveća kod Bošnjaka), Jurić dolazi do zaključka kako je neminovno morala nastati na hrvatskom tlu (a u stvari ukoliko bi bio dosljedan samome sebi, trebao bi ubuduće  pisati, na Balkanu), sa kojeg se prolaskom ledenog doba širila na sjever i stigla u Skandinaviju, kao i u neke druge zemlje. Haplogrupu-I je, kako sam već pisao, besmisleno je nazvao hrvatskom, što ni prije, a ni poslije njega nitko nije učinio niti prihvatio, jer se protivi osnovnim postulatima populacione genetike koji ne dopuštaju vezivanje haplogrupa za bilo koji narod.

Teza da su Hrvati nastali na svom tlu ne može se ničim naravno negirati i ja to ne negiram. Problem je samo kada, da li u kameno doba ili tek u 9. vijeku n.e. o čemu i sam Jurić, svjesno ili nesvjesno govori. Tako na str. 164 ide u raskorak sa samim sobom napisavši: „Genetička su otkrića nepobitno dokazala da narodi nisu genetičke kategorije već političke “ (konačno se sjetio!!!) i malo dalje na str. 174: „Smatram sigurnim da se etnogeneza Hrvata odigrala na povijesnom području Hrvatske u razdoblju od borbe Vojnomira protiv Avara pa do Trpimira …“ Zar se nije zapetljao?

Možda nisam u pravu, jer nisam genetičar, a niti sam napisao bilo kakav naučni rad iz oblasti genetike, ali bih Vas ipak, kao očigledno gorljivog sljedbenika, ukoliko se ne varam, teorije Primorac/Jurić, upitao možete li se pozvati na nekog od svjetski poznatih populacionih genetičara, koji je prihvatio teoriju o autohtonosti Hrvata, počev od kamenog doba, na svom tlu? Ukoliko jeste navedite mi njegovo ime i gdje je to učinio? Mislim da nećete – zar vam to ništa ne govori? 

Uz dužno poštovanje, srdačno Vas pozdravljam.

Ivan Berisov

 
Priča za subotu
Subota, 07 Listopad 2017 10:11

 

BurekMaha

Ivan Berisov, Portugal

Sarajevo. Ratno proljeće 1993. Lijepo sunčano jutro. Tog dana sam bio bez radnih obaveza, pa sam kao i obično u tim prilikama krenuo iz stana prema sarajevskoj „kifli“ da za bonove kupim štrucu hljeba i Oslobođenje. Toplina proljetnog nježnog sunca uvlačila se poput melema u moju uznemirenu dušu i ispunjavala me neopravdanom nadom kako će se rat uskoro završiti i kako ću se ponovo sastati sa svojom porodicom – ženom i djecom, o kojima već dugo apsolutno ništa nisam znao. Detonacija nije bilo, čuli su se samo pojedinačni snajperski hitci.

Negdje na prilazu ugledah Faruka, mog starog prijatelja iz školskih klupa, s kojim su se moji odnosi do te mjere ohladili, da sam ga čak počeo i izbjegavati. Ali eto i pored toga, na raznim mjestima, u toku  rata već smo se nekoliko puta sreli. Od prije sam znao kako je sa svojom jedinicom kojom je komandovao prošao rat u Posavini. Kako sam kasnije čuo u slabo isplaniranim akcijama,  njegova je jedinica trpjela teške gubitke, ali njega samog, mada je uvijek jurišao u prvi redovima, metak nije ni okrznuo. Na kraju su od njegove jedinice ostali samo on i još jedan vojnik kojega je, sa pravom ili ne, svugdje predstavljao kao svog tjelohranitelja.  Zbog čega ga je ratna sudbina poštedila, prebirući po sličicama iz njegovog života, mislim da sam shvatio, ali je to za drugu priču, koju ću možda napisati, ali u koju će malo tko povjerovati. Nakon što se iz Posavine vratio u Sarajevo, vrtio se pri komandi Armije BiH, u kojoj, koliko znam, nije zauzimao nikakav važniji položaj. Bio im je vjerojatno potreban za vršenje nekih posebnih zadataka na terenima van Sarajeva i vjerojatno u Hrvatskoj.  

Kada sam ga sreo, bio je obučen u kamuflažnu uniformu bez bilo kojih vojnih oznaka. Imao je i vojničku kapu koja mu je nemarno stršala na povelikoj glavi. Nisam ga mogao izbjeći jer me je prvi ugledao i oslovio po imenu. Zastadosmo. Iz iskustva sam znao kako će mi susret sa njim donijeti bar jednu neugodnost. Ali tog jutra, donio mi je dvije.  

Pitao me je jesam li mobilisan? Odgovorih mu da jesam i da ne bude nesporazuma maših se za unutrašnji džep kockaste jakne od koje se i dok sam spavao nisam rastajao i iz njega, kao da tražim spas, izvukoh rješenje u kojem je pisalo kako sam odlukom Armije BiH mobilisan (baš ovim riječima) na radnu obavezu. Sa primjetnim gađenjem, kriveći usta, Faruk pogleda u dokument sa okruglim plavim pečatom Armije BiH, koji mu očigledno nije ništa značio. Otpljunu i reče: - Takve, kao vi, ja bih…

Međutim, ne dovrši rečenicu, mada i nije trebao, jer sam unaprijed znao što bi mi rekao. Za njega sam bio običan nitkov uz hrpu drugih pridjeva, koji se mogu dodati. Rečenicu nije dovršio i nije mi sve ono što je naumio, bez okolišanja sasuo pravo u lice, jer mu je u tom trenutku prišao mladić iz vojne policije, očito njegov poznanik. Nakon što ga je pozdravio, ne obraćajući pažnju na mene reče mu: - Jesi li čuo? Jučer smo konačno uhvatili Mahira!

 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste"
Petak, 06 Listopad 2017 09:54

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (4)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Ilustrativan primjer je i namjera likvidacije taoca u slučaju oslobođenja Koprivnice. Naime, sredinom listopada 1944. godine, NOP i njegove borbene jedinice ponovo su nastojale osloboditi Koprivnicu iz koje je Boban vladao Podravinom i Prigorjem. Uoči partizanskog napada, cijela Podravina istočno od Koprivnice bila je oslobođena. Za taj prostor, partizanske jedinice vodile su žestoku borbu s Crnom legijom i PTS–om. Kada je Bobanu postalo jasno da će uslijediti napad na Koprivnicu, odlučio je braniti mjesto pod svaku cijenu. To je značilo i uhićenje te zatočenje minimalno 80 stanovnika Koprivnice i okolnih mjesta. Boban je dao uhititi ogroman broj civila za koje se sumnjalo da su im članovi obitelji u partizanima. U slučaju da bi partizansko zauzimanje Koprivnice postalo neminovno, oni bi se za odmazdu trebali likvidirati. (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986, 20–21)

Koprivnicu partizani tada nisu oslobodili. Borbe su trajale od 13. do 16. listopada kada su partizanske snage, uslijed velikih gubitaka i malih napredaka u borbi za Koprivnicu, odustale od napada te se povukle na početne položaje. Obrana Koprivnice protiv brojnijeg i nadmoćnijeg neprijatelja pretvorila je Bobana u vojnu legendu NDH. Ivan Paprika navodi da je jedan mali, no ilustrativan razlog uspjeha obrane Koprivnice, bio i taj što je Boban osobno, nakon što je saznao da jedini način da održi električnu ogradu pod naponom, kojom su određeni dijelovi grada bili opkoljeni tijekom cijelog napada, bio dovođenje inženjera Schontaga ne bi li mu vodio centralu te držao napon pod kontrolom. Boban je otišao direktno poglavniku Anti Paveliću, zatražio od njega da pusti Schontaga, koji se kao Židov nalazio u Jasenovcu te se s pismenom dozvolom za puštanje Schontaga zaputio direktno u logor ne bi li ga osobno izvukao iz Jasenovca kojim je u to vrijeme rukovodio Vjekoslav Maks Luburić. (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986 “, 21) Zabilježeno je i sjećanje Vlatka Hrubeca koji je kao desetogodišnjak bio najmlađi taoc zatočen u koprivničkoj sinagogi. Uspio je pobjeći iz sinagoge uz pomoć svojeg oca, koji je zajedno s njegovom majkom također uhićen. Na slobodi, s prijateljem Vinkom Zemberom, čija je majka također bila zatočena kao taoc, odlučili su moliti samoga Bobana da se njihovi roditelji puste iz zatočeništva te su po Bobanovoj zapovijedi oni već iduće jutro pušteni na slobodu, nakon čega su se susreli sa svojom djecom. (Vlatko Hrubec, „Sjećanja najmlađeg taoca“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1985, 56–58)

Ovdje je potrebno istaknuti kako je Mijo Bzik na saslušanju nakon rata istaknuo kako je zajedno s Bobanom spriječio ubojstvo taocâ, planirano tijekom borbi za Koprivnicu. (Despot, „Vrijeme zločina“, 168) Hirovitost i silovitost očito su bile karakteristike Bobanovih postupanja. Manje je pozitivna strana priče ono što se događalo tijekom te druge bitke za Koprivnicu, a informacije o tim događajima donosi nam Leander Brozović u svojim bilješkama, koje je sastavljao na licu mjesta te po završetku borbi piše: „Kojekuda po gradu bio je veći broj obješenih. Sad ih skidaju sa vješala i zakapaju iza gradskog dvorišta“. Brozović svjedoči i doista jezivim scenama: „Jedan ustaša odrezao je glavu poginulog partizana i donio je Bobanu. Taj ga je najurio jer je bilo nezgodno radi građana.“ (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986 “, 20) Izgleda da su obješeni bili i građani Koprivnice koji su djelovali na strani partizana, kao i ustaše kojima je zapovijedao Boban. Nema sumnje da je Boban vršio likvidacije svojih podređenih jer su se potonji pod žestokim naletima partizana povlačili. O tome svjedoči i agent Ustaške nadzorne službe (UNS), pod kodnim imenom „Judex“, navodeći informacije koje je sakupio od pripadnika PTS–a, koji su sudjelovali u obrani Koprivnice, da je Boban likvidirao dvanaest svojih časnika, dočasnika i vojnika tijekom same bitke. (HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 31, I-41, 1037.; Hrvatski narod, god. VI, br. 1223, 30.12.1944., 1) Također, nisu samo Bobanovi podređeni bili obješeni o rasvjetne stupove u centru grada. Po samom završetku borbi obješen je Franjo Krivec, kovač iz Velike Mučne zbog sumnje u suradnju s partizanima ili iz čiste odmazde. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263)

 
Preteško je pravom dokazati da je prav!!!
Srijeda, 04 Listopad 2017 19:43

 

DZ BrezaSazlija Meho - stalni stanovnik na psihijatriji (2)

Nadan Filipović

Prolazili su dani. Meho radi kao mrav. Dobar je majstor. Šta dobar?! Petica majstor. Radi u jednom državnom javnom preduzeću. Plata redovna. Cijelu “kufertu” daje ženi, al od čestih viškova pođahkad pomalo odvadi, pa bi se znaj sastati sa jaranima meraklijama, jal na Babića bašći, jal na kakvoj meraji oko Vrela Bosne ili, uz ljeto, najčešće kod Ahme u Hrasnici. Saz je uvijek bio spreman. Janjetina haman skinuta, valjaju se plećke i špinjetci na ovalima na kockastim stoljnacima, cakle se bokalići i štamplići, miriši salata od zrelog paradajza s lukom, a kucanje saza i pjesme pretvaraju u uho sve koji okolo seire i akšamluče. I dok se lahor sa Igmana naglo pretvara u ledeni povjetarac, ogrću se ili oblaće već pripremljeni džemperi. Meho kuca u saz i tiho popijeva:

Na hastalu gori svijeća
ti si draga moja sreća
Na hastalu gori svijeća
ti si draga moja sreća
Gori, gori svijećo ti
aman, pa se nemoj gasiti
Gori, gori svijećo ti
aman, pa se nemoj gasiti
Što mi draga mladost uze
ubile te moje suze……

Dotle u selu blizu Breze, kod rođaka, odjednom golema frka. Nije prošlo ni dva mjeseca od teferiča i ringišpila, a Mejra poće povraćati i povraćati. Šta god pojede ili čak pomiriše – povrati. Prepale se Raza i Muhiba pa odlučile Mejru povesti doktoru u Brezu.

-Skidaj te dronjave dimije i obuci trenerku i obuj one bolje tene. Bjele. Kod doktora se iđe, nije šala.

-Neka mati! Rahatnija sam u dimijama.

-Jok, ba! Nijene više. Trenerka i bjele tene.

Mejra, šta će, poklopi se i udunu. Sjedoše u Wartburga i krenuše. Morali su zbog Mejre dva puta zaustavljati da bi povraćala.

-Garant žuč – veli Muhiba, a Raza će joj nervozno: “Dobro je ba doktorice Muhiba. Da ti nisi kaka vidovita Muhiba, ko ona vidovita Džemila u Sarajvu?

Parkiraše pred Dom zdravlja, pa u čekaonicu. Čekaj, čekaj, oteglo se ko ciganska godina, a Mejra, malo-malo, pa u WC da povrati. Muka joj, žali se da joj se manta, da je umorna.

Konačno ih prozvaše. Uđe Raza sa Mejrom u ordinaciju, a pođe za njima i Muhiba, a doktor joj odma odreza: “Ha neno, đe si se ti zaobadala? Imal vas još da bude brigada u ordinaciji? Što niste i deduku poveli? Hade sjedi anamo u čekaonicu da mogu curicu smirom pregledati. Dosta je da je mater uz nju, a ti bi bila ko nakav familijarni biber po pilavu. Izvinider neno, neg u čekaonicu pa čekaj da izađu.

Prvo izmjeri krvni tlak. Normalan. Naloži da curica legne na krevet i otkrije stomak i dio prsa, zna se dokle. Posluša slušalicama, pipao stomak, lijevo, desno, kuckao, pa veli: “De curo, siđi i sredi tu majicu. Usput da te pitam imaš li menstruaciju?”

-Štaaa, doktore? – Mejra će.

-Dobila je prija šes-sedam mjeseci i uredna je – veli Raza.

-Kada je imala zadnju menstruaciju? – rutinski će doktor.

-Kad si imala zadnji put? – Raza će.

-Prija 6-7 hefti.

-Uhuhuuuu – oglasi se doktor ko zloguka sova, pa nastavi: “Jesil ti curo draga imala kake odnose?”

-Kake ba odnose doktore?

A Raza povileni: “Doktore, doktore, bog te ne ubijo, pa dijet je to. Kaki ba odnosi. Šta je tebi, dođi sebi!”

-Dobroooo drugarice, evo ti ova čaša, pa vodi dijete u WC da se u nju pomokri i donesi mi odma tu čašu sa mokraćom.

-Hajmo Mejro na halu, valja ti pišat.

-Mati draga meni se ne piša, samo mi je muka. Jope mi se povraća!

-Hade, ne gicaj se. I povrati, al se i popišaj.

Šta će Mejra, satjerana u čoše, već se poguri i za materom ode u WC. Vratiše se za par minuta. Raza predade doktoru čašu sa mokraćom, on u nju uroni neku traku, sačeka malo, izvadi traku, opet sačeka, zraknu u nju i zavrti glavom.

-Mala, opet ja! Jesil imala odnose?

 
Bravo Ante!!!!
Utorak, 03 Listopad 2017 23:38

 

Ante TomicSmrt Slavka Goldsteina do kraja je razgolitila našu moralnu mizeriju, pokvarenost, sramotu i glupost

 

Ante Tomić, Split

Znate li koja je razlika između jednoga prosječnog hrvatskog svećenika, na primjer, sisačkog biskupa Vlade Košića, i njegovog afričkog kolege, vjerskog službenika u ljudožderskom plemenu daleko od civilizacije, jednoga vrača s ogrlicom od lavljih zubi?

Razlika je da u ovome drugome, u vraču s ogrlicom od lavljih zubi, nesumnjivo ima više kršćanske ljubavi i milosrđa nego u preuzvišenom Vladi Košiću. Toga biskupa, kao i tolike druge naše katoličke duhovnike, a i njihovu pastvu, valjalo bi ponovno krstiti, rekristijanizirati.

Jer, tko god je kristijanizirao naš narod, nešto je definitivno krivo napravio. Nešto je bilo loše u onoj svetoj vodi kojom su romanski svećenici prije trinaest, četrnaest stoljeća škropili odrpane slavenske doseljenike.

Trebalo bi u Vatikanu uzeti drugu, prvorazrednu vodu koju je sam papa Frane posvetio, uliti je u tankove aviona za prskanje usjeva i njome čitavu Hrvatsku još jednom prevesti na vjeru Isusovu, i trebalo bi to napraviti što prije jer prilike svakodnevno bivaju sve gore, mic po mic tonemo u divljaštvo, sve smo užasniji nekrst.

Do neki dan, recimo, nismo vjerovali da bi se neki svećenik mogao otvoreno radovati smrti drugog čovjeka, i deklariranim četnicima, jugonostalgičarima i drugim osvjedočenim neprijateljima crkve to bi bilo, onako, malo previše, “jebi ga, ne možeš opet tako“, rekli bismo mu, ali eto, i to smo dočekali.

Jedan je hvarski župnik od riječi do riječi napisao: “Obradovala me je vijest da je umro dr. Slavko Goldstein“, i bila je to samo jedna od bezbrojnih sličnih rečenica na internetu, samo jedan od tisuća oduševljenih usklika, neobuzdane orgije veselja domaćeg poganskog ološa.

 Neke kršćane potrese i kad umre vrabac, ili čvorak, ili hrčak, ili mrav, ili kakvo drugo, beznačajno biće, a naši se raduju i kad ode jedan po svemu nalik njima, nečiji otac, djed i brat.

Smrt Slavka Goldsteina do kraja je razgolitila našu moralnu mizeriju, našu pokvarenost, sramotu i glupost. Pod tmurnim jesenjim nebom prošlog petka na Mirogoju ispunila me je žalost i beznađe, i to ne čak zbog onoga kojega smo ispraćali, našeg prijatelja u smeđem lakiranom sanduku pokrivenom cvijećem.

 
Četvrto pismo iz Portugala
Ponedjeljak, 02 Listopad 2017 20:25

 

Cetvrto pismoČetvrto pismo iz Portugala

Ivan Berisov, Portugal

Dragi prijatelju, najvjerojatnije ću Te ovim novim pismom ponovo šokirati jer u njemu opisujem događaj koji se zbio prije četiri godine. Kao što znaš, o tome nismo mogli porazgovarati jer smo se, poslije dugog prekida, počeli tek prije koju godinu ponovo družiti i tek sam tada saznao da si kao i ja bio primoran napustiti Sarajevo i Bosnu te kao i ja potražiti kakav-takav mir na drugim prostorima.

I tako, da ispričam što se desilo tog značajnog dana, a mogu ti reći i tačno kada. Bilo je to 19. septembra 2013. godine, dakle dvije godine nakon što su Hrvati „postali“ najstariji narod Balkana i cijeloj Europi.  Te noći sam ponovo sanjao komšiju Zea kako me drma za rame i kaže: “Probudi se! Šokiran sam! Senzacija! Senzacija!“ Stajao je iznad mene i kao da ga struja drma tresao glavom i fiksirao me svojim zmijskim očima. Bili su to samo djelići sekunde, jer sam na riječ „senzacija“ kao oparen iskočio iz kreveta. Zea pored mene naravno više nije bilo, jer je to bio san. Poučen ranijim iskustvom nisam uključio TV, već sam se odmah dohvatio kompjutera i prešao na hrvatske i bosanske listove. Vidim – nikakve senzacije nema. Odoh onda na srpske i gle čuda, vidim kako me Ze ni ovaj put nije prevario. U svim glavnim srpskim listovima, da ih sada ne nabrajam, kao po nekoj komandi i sa malim varijacijama u naslovu, osvanuo je potpuno isti tekst. U Telegrafu, čitam naslov ispisan velikim i masnim slovima: NAUČNO DOKAZANO: Srbi najstariji narod iz čijeg gena potiču Hrvati, Bosanci i Arijevci!

Brinući se za Zea, koji, jadničak, ionako već dugo svakodnevno pije po jednu tabletu za stomak i tri tablete za živce, što mu ih je psihijatar prepisao, dakle ne smije se uzbuđivati, čitam dalje:  „Anatolij Aleksejevič Kljosov, profesor biologije Harvadskog univerziteta, u svom naučnom radu izneo je tvrdnje da je srpski gen star 12.000 godina i da potiče od Nojevog sina. Na osnovu postojećih mutacija, koje je veoma studiozno proučavao, Kljosov je došao do zaključka da svi Sloveni potiču sa Balkana. I to ne bilo gde sa Balkana, već iz današnje Srbije i Bosne. Od tada smo, znači, mi na ovim prostorima.“

Pročitavši - „od Nojevog sina“ - (Kasnije se ispostavilo da se radi o Jafetu. Ne znam da li si čuo za njega?) pomislio sam kako su Srbi pobili sve rekorde u pogledu starosti svojih gena. Po gluposti svojoj pomislio sam da je zaista tako, ali kada sam bolje razmislio shvatih kako „mizernih“ 12.000 godina nije ništa u usporedbi sa „hrvatskim“ genom iz ledenog doba i kamenog vijeka, starim 25.000 godina, o čemu sam Ti već pisao. Kakav Noj, kakvi bakrači. - Nisu nam ni do koljena – sigurno su neki pomislili.

Slijedećih dana istu vijest prenose  gotovo svi hrvatski i bosanski listovi. U Jutarnjem listu udarni naslov: „Znanstvenik s Harvarda šokirao svijet. Srbi su najstariji narod i potječu od Noinog sina“.

Moram Ti reći kako sam Anatolija Kljosova od ranije poznavao i od njega sam najviše, ako ne i sve, naučio o populacionoj genetici. Poznat je kao veliki popularizator ove mlade nauke, veoma je pristupačan i veoma aktivan. Sve u svemu, ostavio je na mene veoma prijatan utisak. Međutim, istine radi u velikom je sukobu sa najpoznatijim ruskim populacionim genetičarima koji za njega otvoreno kažu kako nije nikakav naučnik već obični šarlatan, a neki su ga nazvali „Führer sa Harvarda“. Sa svoje strane ni Kljosov im ne ostaje dužan, ali kako im odgovara nije bitno za ovaj tekst.

Poučen time pomislio sam kako je Kljosov, inače sklon senzacionalizmu i privlačenju pažnje, zaista to negdje o Srbima i napisao kako bi još jednom zgrozio i doveo do živčanog sloma svoje kolege u Rusiji.

No, bilo kako bilo, sa konačnim zaključcima nisam žurio već sam poduzeo pretragu na Internetu, te sam tako naišao na komentar samog Kljosova u vezi napisa u srpskim listovima, koji je on na svom portalu objavio 27. septembra, dakle 8 dana kasnije. Pokazalo se kako je i on bio šokiran. Mislio sam da Ti opširnije prenesem njegov komentar, ali za to nema potrebe (ako želiš mogu Ti ga dostaviti). Suština je u tome što je navode srpskih listova, a koji su bili vezani za njegovo ime, na svom portalu tog datuma u potpunosti demantirao, tj. napisao je jasno da jasnije ne može biti, kako tako što nikada nigdje nije objavio, a još manje da je spominjao Noja i njegovog sina Jafeta. Uz komentar je priložio i sadržaj pisma, koje je 22. septembra, dakle tri dana nakon njihove pojave, uputio Telegrafu, od kojega je sve i počelo. Uz pismo je priložio i svoje viđenje događaja na Balkanu, koji se tiču tog perioda pod naslovom: „О најстаријој историји Прасловена на Балкану и њиховим миграцијама на Руску низију, у Индију, Иран, на Блиски Исток и даље на југ до Индијског океана“ (tako je u originalu prevoda)

(Ako želiš mogu Ti poslati puni tekst njegovog pisma zajedno sa prilogom upućenog Telegrafu)

Prema tome, reagovao je brzo i misleći valjda da će se tako u potpunosti ograditi od svega što je navodno on napisano i čime je, kako je pisao Jutarnji list, „šokirao svijet“.

Međutim, pretragom na Internetu, ustanovio sam da njegovo pismo, Telegraf uopće nije objavio, a niti ga je objavio bilo koji drugi list u Srbiji, Bosni ili Hrvatskoj. Možeš provjeriti, ukoliko Ti se da, možda nisam dobro pregledao. 

 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste"
Nedjelja, 01 Listopad 2017 23:27

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (3)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Represija koja je zahvatila stanovništvo Koprivnice bila je sveobuhvatna i nedovoljno precizna. Ustanovljen je Ratni sud V. ustaškog stajaćeg zdruga koji je privodio te ispitivao sumnjivce. Većina tih ispitivanja zapravo su bila mučenja. Možda je najilustrativniji primjer koprivničkih gimnazijalaca Josipa Hercega, Josipa Bednaića, Željka Jaunikara (prezime osobe nije ujednačeno kroz izvore, no autor potpisanog teksta odlučio se za ovu varijantu), Željka Doleneca, Maile Randić i Ivana Šimdlehera koji su bili uhićeni u noći sa 7. na 8. ožujka 1944. godine. Nakon njih, uhićeno je još mnogo gimnazijalaca koji su se na bilo koji način dovodili u vezu s njima. Jedan od uhićenih, Josip Herceg, koji je preživio Jasenovac i dočekao kraj rata, u svojim sjećanjima ističe kako su u zatvoru bili strahovito mučeni od pripadnika Crne legije. (Božena Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1977, 72) To potvrđuje i ponovljeni iskaz Željka Jaunikara pred ispostavom župskog redarstva u Koprivnici, koje je krajem lipnja 1944. godine preuzelo slučaj ratnog suda Crne legije, u kojem decidirano tvrdi kako je njegov prethodni iskaz iznuđen pod fizičkom prisilom pripadnika Crne legije, koja je nastojala dobiti priznanje za pokušaj osnivanja ćelije SKOJ–a te organiziranje atentata na Rafaela Bobana. (HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 185, IV-3, 826) Nakon što su navedeni učenici koprivničke gimnazije proveli više od tri mjeseca u koprivničkom zatvoru te bivali izloženi brojnim mučenjima, Željko Jaunikar, Josip Bednaić, Josip Herceg, Maila Randić, Desanka Trbojević te Slava Aržišnik osuđeni su na internaciju u koncentracijskim logorima Jasenovac i Lepoglava. (Božena Loborec, „Josip Bednaić“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1988, 19; Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, 74) Zbirka izvorne građe Nezavisne države Hrvatske, sačuvana u Hrvatskom državnom arhivu, sadrži dva očajnička pisma oca Željka Jaunikara, ujedno i činovnika u NDH, u kojima moli da se njegovo petnaestogodišnje dijete koje je pokušalo sa svojim vršnjacima osnovati ćeliju SKOJ–a u Koprivnici, pusti iz pakla kaznionice, kasnije logora u Lepoglavi. I dok su se na prvo pismo vlasti očitovale istaknuvši kako bi puštanje Jaunikara prije odslužene kazne značilo da moraju pustiti i njegove kolege, a koji po njima predstavljaju smrtnu opasnost za NDH, te da se iz tih razloga odbija Jaunikarovo puštanje na slobodu, na drugo pismo koje je pristiglo u ožujku 1945. godine nije sačuvana nikakva reakcija. Naime, Željko Jaunikar tada se još uvijek nalazio u Lepoglavi iako je vrijeme kazne na koju je bio osuđen već odavno bilo prošlo. Od osuđenih petnaestogodišnjaka slobodu su dočekali samo Herceg, Randić i Trbojević, a iz Lepoglave nikada nisu izašli Željko Jaunikar, Slava Aržišnik i Josip Bednaić. Zadnje pismo koje je Bednaić poslao iz Lepoglave bilo je uoči Božića 1944. godine i bilo je upućeno njegovoj majci: „Draga mama! Zašto ne šalješ pakete? Šalji svaki tjedan, kruha i ostalu hranu. Svakako pošalji za Božić paket. Brini se za mene. Sretan Božić svima, puno pusika mami, vaš Josip.“ (Božena Loborec, „Josip Bednaić“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1988, 19; Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, 74)

Bitno je istaknuti kako je nemali broj gimnazijalaca u Podravini i Prigorju bio i strijeljan u odmazdama po nalogu Rafaela Bobana.

Boban i njegovi najbliži suradnici sudjelovali su u uhićenju te obrađivanju zatvorenika koji su potom nestajali u kaznenom sustavu NDH. Razina do koje su oni, kao i režim koji su zastupali, bili delegitimirani, predstavlja i činjenica da su se sada morali boriti i protiv gimnazijskih đaka. No, povijesna uloga Rafaela Bobana i njegove Crne legije koja je poslana uspostaviti red i sigurnost u Podravini i Prigorju neće biti upamćena samo po uhićenjima, nehumanim uvjetima zatvaranja, obračunu s adolescentima i mučenjima. Važnu ulogu u nastojanju da se uspostavi red i sigurnost na spomenutom području, imale su egzekucije pojedinaca te njihovih obitelji za koje se dokazalo ili sumnjalo da su povezane s NOP–om. Nakon zauzimanja Koprivnice nije trebalo dugo čekati na prva smaknuća koja su po Bobanovom nalogu započeta 10. veljače 1944. godine. Tada je strijeljana grupa od 10 ljudi. Druga egzekucija se dogodila 21. veljače gdje je strijeljano također 10 ljudi. 16. ožujka strijeljano je 20 ljudi. Zbog suradnje s partizanima, Dragutin Lukić je 26. lipnja obješen na glavnom koprivničkom trgu o uličnu svjetiljku. (HR-HDA-907-Zbirka stampata, 23/92) Nadalje, 30. lipnja strijeljana je velika grupa od 28 ljudi od kojih se dvoje uspjelo spasiti bijegom. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 288, 16484; HR-HDA-907- Zbirka stampata, 59/94), a 12. kolovoza strijeljano je 8 Srba iz Velike Mučne od strane 37. bojne V. stajaćeg zdruga. (Nakon što je i Đurđevac početkom ljeta 1944. prešao u ruke Bobana, 5. srpnja 1944. godine izvršeno je strijeljanje Ignaca Živka, Herberta Kukeca, Josipa Berte i Zlatka Mihalica na đurđevačkom groblju. Oni su, nakon mučenja i maltretiranja u lokalnom zatvoru, strijeljani kao partizanski suradnici, a javnu obavijest o strijeljanju potpisao je Rafael Boban kao „vrhovni sudski glavar“. Nakon strijeljanja, pripadnici Crne legije opljačkali su urarsku radnju Josipa Berte. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 260, 14044; Josip Berta je bio odbornik Narodnooslobodilačkog odbora te je prema jednoj prijavi prema župskom redarstvu NDH u Bjelovaru on prijavio jednog lokalnog ustašu kao ratnog zločinca nakon čega je isti po partizanskim vlastima strijeljan, vidi: HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 196, VI-2, 921) U periodu između 19. do 22. srpnja uhićena je 31 osoba za koje se sumnjalo da su na neki način povezani s NOP–om. 25. srpnja desetero ljudi iz te grupe strijeljano je na đurđevačkom groblju. (HR-HRD-306-ZKRZ, kutija 296, 17307; HR-HDA-907-Zbirka stampata, 36/11)

 
Tonijeva priča za nedelju
Subota, 30 Rujan 2017 19:43

 

SjekiraZločin u mojoj zgradi

Toni Skrbinac, strogo prava sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Kada sam prije dvadesetak godina uselio, zgrada je ličila na starački dom. U stanu do našeg živio je čudan par. Smežurana, bezuba starica i njen zlobni muž. Bili su, uglavnom tihi, ali ponekad se čulo kako se on dere, grdi je i psuje, a ona vrišti. Rijetko sam vidio tog čovjeka i nikada ga nisam čuo da je nekoga pozdravio. Jedne večeri su se dva stara bića svađala duže i glasnije negoli inače i ujutro je na oglasnoj dasci u prizemlju osvanulo pismo. Nevještim rukopisom, jedva čitljivim riječima, dolje potpisana starica napisala je nešto kao izvinjenje stanarima zbog buke, navodeći olakšavajuću okolnost da je njen muž preživio tešku operaciju na mozgu.

Jednoga dana – nije ih više bilo. Susjeda Tatjana iz prizemlja mi je rekla da su smješteni u neki dom. Stan je potom bio prazan, a onda sam se jednog jutra sreo s čovjekom koji ga je otključavao. Pozdravio me je bog zna kako ljubazno. Kada sam se popodne vratio iz grada, na ulaznim vratima stajala je pločica sa prezimenom: Čerimagić. Nakon nekog vremena ponovo sam sreo susjeda, bio je naglašeno ljubazan, pružio mi ruku i predstavio se: “Jaz sem Simon”. Govorio je čistim i pravilnim slovenačkim jezikom.

Za ovih dvadesetak godina u našoj zgradi dogodila su se i tri smrtna slučaja. Nastavio sam sa nekim drugima susjedima da razmjenjujem dobro jutro, dobar dan i dobro veče, ali nikada nisam nikome ušao u stan. Osim jedne večeri kada me susjeda Tatjana panično pozvala da joj dođem pomoći da digne nepokretnu majku koja je pala s kreveta.

Stoga me je prijatno iznenadio ljubazan i insistirajući poziv Simona do dođem kod njega na kafu. Stavio je odmah vodu za kafu, ali prije nego što je voda provrela, već smo nazdravili iz čaša u koje je, ne štedeći, nasuo viski. Onda mi je otvorio svoju knjigu života.

- Žene će me ubiti, moj prijatelju, zaključio je Simon prije negoli mi je opisao cijelu svoju dramu sa nekom Metom s kojom se razišao ostavivši joj kuću u ljubljanskom predgrađu Medvode vrijednu toliko i toliko para.

- Zato sam došao ovdje u Maribor i kupio ovaj stan, da mogu mirno u penziji uživati. I da ti kažem, želim naći jednu normalnu ženu s kojom ću na miru dočekati kraj života…

Simon je inače prilično očuvan čovjek. Sijeda kosa, blage crte lica, još uvijek snažno tijelo… Jedino nakon druge ili treće čašice počinje da mezi vlastite riječi, pola ih pojede prije negoli ih izgovori, tako da sam često morao reći: “Šta kažeš?”

I nakon kratkog vremena, imao sam prilično jasnu biografiju čovjeka u kojoj me je zbunjivalo jedino to što je, po sudskoj terminologiji, često mijenjao iskaz. Najprije je bio na ljubljanskoj autobuskoj prometnik, onda vozač, a nakon ne znam koje čašice mi kaže: “Znaš, mene u Ljubljani na autobuskoj znaju svi taksisti, ja sam bio direktor autobusnog saobračaja”.

Što se tiče kuće u Medvodama, i njena je cijena uskoro narasla. U početku je bila 150.000 eura, a onda: “Znaš, meni je glavno da sam se riješio te žene i ne zanima me, rekao sam, niti jedan euro. Ja sam kuću napravio, mogao sam je prodati za 300.000 eura, ali sam rekao, eto ti sve, ja odoh tražiti sebi mir i novi život”.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search