LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 16 Svibanj 2018 10:03

 

Magacin„Rušid“ – roman u nastavcima

Nadan Filipović

Poštovani posjetitelji Bošnjačkog oka,

na portalu je postavljena rubrika „Roman – Rušid“. Počinjemo objavljivanje u nastavcima. Oni koji nisu „naletjeli“ na prve nastavke jednostavno mogu, svakako ako uopće i požele, „kliknuti“ na rubriku „Roman Rušid“ u sadržaju sa lijeve strane naslovnice, pa će moći pročitati poropuštene nastavke.

Glavni junak ove duge, duge priče je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od mahala sa padina našeg grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o romanu u kojem je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog rodnog grada.

Roman je zasnovan na istinitim činjenicama. Rušid je stvani lik kojeg sam imao prilike upoznati 1974. godine u Sarajevu. Normalno, kao autor sam promijenio ime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo.

Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovaj roman, sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenog lika sa periferije Adelaide.

Molim vas da mi ne zamjerite na određenim elementima tzv. mahalskog sarajevskog žargona koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi, i bilo bi možda šteta da izumre kao što mnogo šta u Bosni izumire, ali ne samo u Bosni.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne)namjerna.    

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (3)

Jahudijama se crna vuna prede – mi ostali iz čaršije moremo oadhnut. E neka him!!!!

1939-ta je.

Rušid već četiri godine radi za Morica Gaona i Tolentina u njihovoj veletrgovini kolonijalnom robom. Bez dana godišnjeg. Nit' mu neko nudi godišnji, nit' ga on traži. Dolazi tačno petnaest minuta do sedam navečer, kada se skladište zatvara. Preuzima ključeve. Noćni je čuvar. Nije šala. Skladište je prepuno svakojake robe. Gazda Moric Gaon ga je primio za čuvara jer su bile zaredale noćne krađe. Hrsuzi su se znali preko krova ušuljat' u skladište i nakrast' se svačega. Gaon je bio jako dobar prema Rušidu. Nije bio dobar ispočetka, dok je trajao tromjesečni probni rad. Bio je hladan i strog. Testirao je Rušida pomoću različitih finti i trikova svojstvenih iskusnim trgovcima. Znao je zalijepiti skoro nevidljive konce preko ladica da ujutro vidi je li Rušid ijednu otvarao. Znao je na stolu ostaviti kuvretu sa snopčićem para da vidi hoće li makar banka faliti. No, Rušid se nije nikad uhvatio na bilo koju od njegovih “udica”, pa i kad je na njima bio i najbolji, masni mamac. Radio je svoj posao veoma temeljito i na najpošteniji način, jer je dobro znao da sva ta roba u skladištu nije bila njegova i da ništa ne smije pojesti, čak ni taknuti. Krađa nije bilo, česte inventure su pokazale da u skladištu sve štima, te je Moric Gaon bio prezadovoljan. U opisu posla je bilo da radnim danom počisti kancelariju i da zimi, već u pet izjutra, naloži golemu peć da gazdu u toplom dočeka.

-Rušide sine, je li i noćas sve bilo u redu?

-Jaštaradi gazda! Ko me zatekne da po noći u sklatištu zaspem nagrada sl'jedi, a meni noga u guj'cu, da izvinete na izrazu. A ako se, kojom svojom nesrećom, kakav hrsuz uvuče preko krova u skladište, ima da ga više nema. Samo će heknut' s krovnih greda napolje, daklem, nesretan slučaj.

-Ama jok sine Rušide. Jok! Nije sva ova roba ljudskog života vrijedna. Propusti ga kroz šake i sveži k'o cuku na sindžir do sabaha i do policije. Joj ne! Mariši ga dobro, pa ga na sabahu pusti. A ono, ako ti se uzspava, a ti malo prilegni. Ču'ćeš, bolan ne bio, ako neko po krovu ili oko vrata horlja.

-Ma jok Moric efendija! Ti mene pošteno i prepošteno plaćaš i ja moram uzornim radom plaću zaradit'.

-Hodider sine vamo. Vidiš li onaj golemi grozd duguljasta voća što se žuti?

-Vidim, da vidim. Sve sam noćas oko njega hod'o pitajući se šta li je to?

-To su banane, Rušide moj. To je slatko voće što raste u Africi i Južnoj Americi. Tamo hajvan s njima hrane, a u Evropi je skupo k'o abu zenze. Evo otkini materi i sebi po jednu da probate.

-Ma jok Moric efendija! Ne znam kako se to jede. A i jazuk je davat' materi i meni to što je skupo k'o abu zenze. Nije to voćka za sirotinju. Ostavite. Prodaće se radoznalu parajli svijetu.

Moric Gaon otkinu jednu banana, učas je oguli i dade pola Rušidu, a pola on strpa u usta. I Rušid zagrize malehnim grizom, a usta mu ispuni okus kakva nije do tog dana upoznao.

-Baš je slatka. I ti je gazda oguli brez čakije. Aaaa?

-Jašta radi! Nego, evo tri materi Sadeti, poselami je maksuzile od mene, a evo dvije tebi.

-Nije ona Sadeta. Ona je Safeta. Ma, vama je svejedno. Nemoj nama sirotinji ba banana dragi gazda Moric! Jazuk je ba! Štetova'ćeš brez veze. Za nas sirotinju je krompir, budimka, kuruz varenjak ja l' pečenjak, šljiva, hošafka, takiša, jabuka i dosta.

-No, no! Gazda se slušat' mora, moj sinko.

Uze jednu smeđu kesu i stavi pet banana u nju.

-Ode ja gazda! Fala ti đe čuo i đe ne čuo. Nek' tebi i u tebe ti evladu Allah dželešanuhu dobra zdravlja podari i svake nafake. Baš si dobar čoj'k.

-Evo i deset deka ove najnovije taze brazilske kahve materi, a i tebe ako fildžan zapa'ne…

-Uh…previše je. Al' ne smijem odbit'. Allahimanet gazda!

-Allahimanet sine. Selam češ materi.

 
Tonijeva sjećanja
Utorak, 15 Svibanj 2018 19:23

 

Umjetno cvijeceZlatin odlazak u Njemačku

Toni Skrbinac, srajavska raja sa memli strane, Bistrika, na privremenom boravku u Mariboru

Nošena avanturističkim duhom, željom da pobjegne što dalje od za nju tragične spoznaje da je moj otac kojeg je neizmjerno voljela našao drugu, a najmanje ljubavlju koja bi morala biti najvažnija, moja majka Zlata našla se te 1959.godine u sarajevskoj mahali na Bistriku. Još je bila rosno mlada, vesela i ponekad razigrana kao dijete. Pristala da se uda za čovjeka koji je od nje bio stariji skoro 25 godina.

U jesen te 1959.g došli su po mene u Zagreb majka Zlata i očuh kojeg ću kasnije do kraja njegovog života zvati babo. Mala ćerpičara imala je dvije sobe, u jednoj smo živjeli majka, očuh i ja, a u drugoj kratko vrijeme Dika i Mujo Seferović koji je rodbinskim vezama zahvaljujući raspolagao sa tim sobičkom. U maloj avliji nalazila se česma, a pored ćesme je bila hala koju je babo sklepao i poslije stalno krpio daskama od drvenih sanduka.

Dika i Mujo su bili zaposleni, on je bio dobar majstor-herikter, pravio najvažniji dio obuće, a Dika je radila u klaonici. Uskoro su započeli i ubrzo izgradili vlastitu kuću koja se pokroviteljski digla iznad naše ćerpičare.

Ako i nije bilo ljubavi, a mislim da nije, moju majku i babu ujedinio je najprije interes, a onda je ta veza postala koliko-toliko čvrsta zahvaljujući djeci koja su došla na svijet, Džemo 1960.g i Jasmina 1963.godine.

Babo je imao zlatne ruke. Svašta je znao napraviti i popraviti, ali za majku Zlatu, vlasnika diplome modistice koju je stekla učeći kako se od raznih materijala pravi umjetno cvijeće, najvažnije je bilo da babo vlada brojnim pripremnim poslovima koje izrada cvijeća zahtijeva. Od materijala su najviše i najčešće koristili su papir, ali i saten koji su zvali svilom, taft, somot…A da bi iz tih materijala nastao cvijet trebalo je što babinom rukom za grublje, što majčinom za suptilnije poslove pet-šest radnji izvršiti. I kakve su samo ruže, tulipani, tratinčice, “Vergissmeinnicht” (to je njemački naziv koji su babo i mama koristili za nezaboravak nastajale u našoj maloj sobi, punoj dima i različitih mirisa koje stvarali topljeni parafin, štirka i razni mirisi kojim su škropljeni pojedini cvjetovi.

Onda se nisam pitao, ali dan-danas mi nije jasno kako su to umjetno, papirno cvijeće kupovali svi. I seljaci što su dolazili iz ko zna kojih zabiti, i građani iz Mostara, Sarajeva…i mladi i stari. No, kad se počelo pojavljivati plastično cvijeće, nama je posao stao.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 14 Svibanj 2018 15:07

 

Muha„Rušid“ – roman u nastavcima

Nadan Filipović

Poštovani posjetitelji Bošnjačkog oka,

na portalu je postavljena rubrika „Roman – Rušid“. Počinjemo objavljivanje u nastavcima. Oni koji nisu „naletjeli“ na prve nastavke jednostavno mogu, svakako ako uopće i požele, „kliknuti“ na rubriku „Roman Rušid“ u sadržaju sa lijeve strane naslovnice, pa će moći pročitati poropuštene nastavke.

Glavni junak romana je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od mahala sa padina našeg grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o romanu u kojem je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog grada.

Roman je zasnovan na istinitim činjenicama. Rušid je stvani lik kojeg sam imao prilike upoznati 1974. godine u Sarajevu. Normalno, kao autor sam promijenio ime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo.

Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovaj roman, sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenog lika sa periferije Adelaide.

Molim vas da mi ne zamjerite na određenim elementima tzv. mahalskog sarajevskog žargona koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne)namjerna.      

 

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (2)

Nadan Filipović

Bez oca

Sadeta je obudovila 1932. godine. Ramo je rekao da ide u Mokro i okolo da kupi koje čokle, jal june, za kasape, a i jedno, ako bude, telešce, za koje je imao naruđbu od komšije, i za koje je dobio pare unaprijed. Prođe dan, prođe noć, a Ramo se ne vraća. Prođe još jedan dan i Safeta ne izdrža, uzbuni komšije, a oni se razletiše po njezinim i Raminim rođacima, pa nastade potraga. Prođe vas cijela noć, ojutri se, a Rame nema. Nema ni rođaka koji su krenuli u potrage. Tek s akšama, eto rođaka, a Rame jok. Svuđe su bili, mnogog su pitali, niko ništa vidjeo nije, niko ništa čuo nije. Kao da je Ramo u crnu zemlju prop'o, a još bilesi nema ni para konja i golemih nakupačkih kola s visokom ogradom.

Sve je prijavila policiji gdje je otišla s grupom rođaka koji su bili u potragama. Dali su izjave i svi se potpisaše osim Safete koja nacrta nakav krst umjesto potpisa.      

Nakon tri hefte Ramin lješ je slučajno pronašao jedan starac, čoban iz Kadinog sela. Truplo je ležalo u nekoj zabitoj jaruzi, prekriveno granjem. Po rukama i nogama su bile duboke rane napunjene solju. U ustima se nalazila jedna dječija vunena čarapa, a preko usta čvrsto stegnut crni šal. Ruke su bile vezane iza leđa čvrstim konopom, kao i noge. Žandari su rekli da je dugo i mučno umirao. Interesantno je da su mu u pregradi na bensilahu našli sve pare koje je ponio sa sobom. Donijeli su pare Sadeti. Ona je trebala potpisati potvrdu o primitku para, ali kako je bila nepismena, ovaj put su joj turili palac u naku kutijicu da u nju umoči palac i da pritisne na mjesto potpisa. Svjedok predaje novca je bio komšija, Abid, samardžija. On se potpisao.

Dakle, nije se radilo o grabežnom ubojstvu, već je u pitanju bilo nešto drugo. Kasnijim istragama je, navodno, utvrđeno da je Ramo bio u vezi s nekom mladom udovicom, pravoslavkom iz Pustopolja, koja je s njim ostala u drugom stanju. Kad su njezina braća za to saznala, odnosno kad je ova pod batinama priznala, toliko su je tukli da je u petom mjesecu pobacila i kasnije je i ona netragom nestala. Žandari i jedan policajac u civilu su braću ovlaš ispitali, a oni su rekli da pojma nemaju ni ko je Ramo, niti su s njim imali ikakva posla. Helem, ubojstvo je prekrila prašina zaborava, a kola i konje nikad ne nađoše.

Pade kuća na Rušida. Šta će, ku'će. Četiri razreda škole, još nejak četrnaestogodišnjak, ko će ga i za slugu primiti? On se, međutim, nekako snađe. Ipak mu je valjalo što ga je babo nemilo gonio da ispira hajvanske drobove. Prvo je počeo „ispirati“ za kasapa Fadila što je imao radnju u blizini Markala, a onda, kad su ostali kasapi čuli da je odličan „ispirač“ dobi posao još kod četvorice. Iz mesnica je u sepetu nosio drobove čak do poviše Bentbaše gdje ih je u Miljacki temeljito ispirao. Stari, dobro ispraksirani sistem – ugura se pijesak i kamenje u drob pa valjaj i valjaj. Puni i ispiri. Kad bi iz droba poteci čista voda znao je da je posao obavljen kako treba. Onda bi se vraćaj do kasapa, a dogovor je bio njima dvije trećine čistog droba i crijeva, a njemu trećina samog droba. Onda bi leti aščijama koji su ga željno čekali, pa bi se kasno uvečer vraćao kući i materi donosio „špaceraj“ što bi usput kupi, ali, uvijek, i zadnji sekser što bi mu ostao od dnevne zarade.

Takav mučni i zaista preteški posao ispiranja drobova potrajao je do sredine 1935-te. Posrećilo mu se kad je Jevrejin Rafael – Rafo što je radio za poznatog sarajevskog veletrgovca Morica Gaona upitao mesara Fadila ima li mu kakva mladića preporučiti. Naime, noćni čuvar u Gaonovom skladištu, neki Ostoja, je uhvaćen u krađi pet kutija šečera u kocki, od po kilu, i dvije kile sirove kafe. Moricu Gaonu nije bilo ni na kraj pameti da tu krađu prijavi policiji, posebice zbog toga što je Ostojin otac, Strahinja, vunovlačar, dovukao sina sve pod teškom batinom, natjeravši ga da ukradeno vrati gazdi Moricu i da ga poslije toga u obje cipele poljubi. Ostoja je dobio nogu, ali bez biljega u čaršiji. Zataškalo se.

Kasap Fadil reče Rafi da garantuje za Rušidovo poštenje: -Vrijedan je to momak. Familiju mu znam. Safeta je predivna žena, iz fine kuće, baš fine. A otac mu je rahmetli Ramo…znaš onaj što ga kod Mokrog Vlasi iznakaziše i u rane soli natrpaše da se napati dok ne krepa.

-A Ramin li je! Rahmetli Ramu sam dobro poznavao. Nekoliko puta mi je telešcad donosio. Uvijek je bilo kako bi se dogovorili. Nikad nije oman'o. I dobro se sjećam, kad god bi mu dadni pare za telešce, on i ne izbroji, već je, vjerujuć' mi, pare met'o u bensilah. Dobro da si mi rek'o. Pren'jeću tvoje preporuke gazdi Moricu, al' ništa ne obećavam.

I ode.

Nije prošla ni cijela hefta, a Rafo dođe i reče: “Primiće ga gazda Moric, na tvoju preporuku Fadile. Znao je i on rahmetli Ramu i njegovu tužnu sudbinu. Kaže gazda Moric – hajde da ufatimo sevapa. Al' da dobro znadeš, najprvo tri mjeseca probe, pa kako se pokaže i dokaže. Za plaću će se sam momak dogovarat'. Plaća nije do mene.

I tako Rušid dobi posao noćnog čuvara u najvećoj veletgrgovačkoj firmi tadašnjeg Sarajeva.

......

Ljetno je popodne. Avgustovska sparina tuši. Daška vjetra nema. Ni jedan list u baščici se ne pomiče. Kako li je onim dole u čaršiji i gradu? Sigurno vilene.

Muha uporno zuji i zuji. Povremeno se zaustavi na stori ili negdje gdje je Rušidu nevidljiva. Sa šišeta u sobičku visi muholovka, ona sa gumirabikom. Skoro sva je prekrivena mrtvim muhama koje su bile previše radoznale. Rušid razmišlja: „More bit' da se muhe izmeđuse sporazum'jevaju, da imaju nakav svoj jezik. Pa i ne zuje džabe. Biće da je to zujanje njihov muhlji govor. I k'o da su ovu golemu zelenu zunzaru opomenule one što su pokrepale na muholovki. Već tri dana zuji, zglave neće na muholovku. Otvar'o sam širom pendžer, a ona nikako da izađe. Otvorim pendžer, a ona se neđe sakrije i pritaji. Dok je pendžer otvoren, ona ne zuji. A ne mogu, vallahi billahi, po vas c'jeli dan pendžera otvorenog ostavit'. Hem će još hejbet muha uletit' u sobu, hem more neki hrsuz, dok sam na poslu, uletit' Safeti i pokrast' ovo nešta našeg jada i sirotinje. More taj neko, a najbliže kakva Vlašina, Safetu ud'rit' il' je, ne daj bože, ubit'.

 
Još jedan bolan rastanak!
Nedjelja, 13 Svibanj 2018 13:53

 

P2150431In memoriam – jednom pravom gospodinu, dragom Didi

Nadan Filipović

Sinoć oko deset sati naš Jack Russell Dido je još jedva disao. Bio je već star. Da je poživio, 5. jula bi imao tačno petnaest godina. Međutim, uz starost najčešće ide i bolest. Patio je od artritisa, a zadnju godinu dana i zbog uvećane prostate. Hodao je polako – napravi jadan 5-6 koraka, pa stane da se odmori. I srce otanjilo. Jedan izuzetno živahni pas, stalno pun energije, postade, maltene preko noći, bolesni starac. Dok je bio mlad izvodio sam ga ujutro i uvečer, a otkako ga je počela patiti prostate morao sam ga izvoditi po pet do šest puta u toku dana.

Kupili smo ga 2003. godine kad je bio mala beba. Tek je bio progledao. Šakica šećera! Ne mora mi niko vjerovati kad kažem da se samo jednom upiškio u kući. Sjećam se, gurnuo sam mu njuškicu u mokraću, za kaznu, i izveo ga u obližnji park gdje je obavio one potrebe koje svi imamo. Od tada, eto skoro petnaest godina, čak ni kad je naglo ostario, nikad ni kapi nije pustio u kući, a što je interesantno, ni u našem malom vrtu. Kad bi mu pritužilo znao je, dok je bio mlađi, skakutati oko mojih nogu dajući mi znak da ga izvedem do obližnjeg parkića.

Nisam ga dao sterilizirati, ali se potrefilo da nije imao nekog pasjeg seksualnog života. Šteta! Tek sada mi je žao što ga nisam dao da se pari pa da dobijemo njegovu kćerku ili sina. Danas bi nam bilo mnogo lakše.

Kad krenu dva zla, obično za njima ide i treće. Prije tri mjeseca mu se pojavila neka kvrgica na glavi, poviše čela. Mislio sam da je to lipom, benigni tumor koji sporo raste, a sastoji se uglavnom od masnog tkiva. Znao sam da su lipomi veoma česta pojava kod starijih pasa. Nije, međutim, prošlo ni dvadesetak dana, a “lipom” naraste do veličine oraha. Odnio sam ga njegovom pasjem doktoru, lokalnom veterinaru, koji je opipao tu kvrgu i onda, natmurena lica, počeo objašnjavati da se boji da se ne radi o lipomu, već je posumnjao na rak. Upitao je da li pristajem da se uzmu uzorci za biopsiju i to pomoću fine igle. Šta ću?! Pristao sam. Uzeo je tu špricu nadajući se da u tkivu ima cističnih dijelova ispunjenih fluiodom. Ubode on jednom, Dido ne trepnu, ne jauknu, samo u mene gleda. Fiksira me i kao da me pogledom pita: “Nadane, je li ovo potrebno?”. Milovao sam ga. Nije ni zadrhtao kad je veterinar uzeo jednu još veću i širu iglu pokušavajući da aspirira barem malo tekučine u špricu. Ni taj put nije uspjeo. Onda se prihvatio najšire igle promjera oko četiri milimetra, pa je uspio da izvuče oko mililitar fluida iz te kvrge. Dido ni jednom da se oglasi, da zaskviči, da jaukne, da lajući glasno protestuje protiv tog katilskog ubadanja bez ikakve anestezije. Umotao sam ga u njegov jorgančić i donio kući.

Popodne me nazvao veterinar i rekao da patološki rezultati nedvojbeno ukazuju da se radi o dosta progresivnoj vrsti skvamoznog karcinoma. Sjeo sam u auto i odvezao se do njega. Pitao sam ga da li bi išta pomogla operacija, ako treba i radijacija, pa čak i kemoterapija. Veterinar mi je otvoreno rekao da misli da bilo kakav treman “ne pije vode” u ovom slučaju, jer je pregledom ustanovio da je Didi i srce popustilo, pa je kazao da ne vjeruje da bi pas izdržao sve te terapije. Sledio sam se kad je rekao da ga donesem da mu da injekciju i uspava ga. Rekao sam mu da se moram dogovoriti sa suprugom i kćerkom i da ću mu javiti. Odlučili smo da ga ne dajemo ubiti sve dok nije u velikim bolovima i patnji. Veterinar nam je dao recept da kupimo jedan jaki analgetik koji se psima smije davati najviše dva puta dnevno i do po frtalj tabletice.

Tako smo i uradili. Dido je do smrti dobro jeo, pio je vodu, i čak je mogao polako hodati kad sam ga izvodio da obavi svoje fiziološke potrebe. Ona kvrga je i dalje nezaustavljivo rasla. Primjetio sam da su mu oba oka postala izbuljena. Nije ih mogao potpuno zatvoriti. Kunjao je s poluotvorenim očima. Zadnje četiri nedelje sve je teže disao jer je bilo očigledno da je tumor zahvatio ne samo sinuse već se proširio i u njušku. Ali, nema nikakvog stenjanja ili cvilenja, jauka, itd. Dido je trpio i trpio, ali nije nikakvim vokalnim išaretom pokazivao koliki je stepen njegovih patnji.

Supruga i ja vijećamo šta da radimo. Srca su nam se cijepala, ali sam predlagao da ga odnesemo veterinaru da ga uspava. Sve dogovorimo, veterinar čeka, ja, sa srcem u grlu i suzama u očima Didana mog umotam u njegov jorgančić, dođem pred veterinarsku kliniku, a kad sam pošao da ga izvadim iz auta i ponesem na taj zadnji put, on me gleda onim svojim izbuljenim očima, suze mu idu i sve me liže po rukama. Ja u auto, pa nazad kući! Nisam imao snage.

Zadnje dvije nedelje je oslijepio i postao potpuno gluh. Izvedem ga ispred kuće i povedem do obližnje zelene površine. Uz ogradu imamo pet stabala smokava, stablo nara i veliko stablo limuna. Ide Dido, jedva diše, gegucka par koraka, pa stane. Pa opet tako. Odjednom udari glavom o stablo limuna. Ne vidi jadan. Kad smo došli do zelene poršine on se popiški te obavi i ono drugo, ja spremnu kesicu imam pa pokupim, a on stade kao ukopan. Ne može više hodati. Uzmem ga u naramak i ponesem, a on mi sve liže ruke, kao da se zahvaljuje što mu pomažem.

Zadnjih desetak dana ne samo da je bio potpuno slijep, već i potpuno gluh, a tumor mu je uništio najvažnije pseće čulo – čulo njuha. On, koji je, kao i gazda mu, plaho begenisao mirisnu sudžuku, ne bi se ni trznuo kad mu pored njega na krevetcu ostavim jedan kolutić. Ipak bi, kad sam ga izvodio, stalno nešto kao pokušavao njuškati, kako svi psi na svijetu rade, ali to je bio, za pseću prirodu, samo obavezni ritual.

Sinoć je jedva disao. Tijelo bi mu se po par sekundi širilo kao balon kad se napuhuje, pa bi nakon toga ispuštao zrak iz pluća, mirovao po dvadesetak sekundi pa bi opet halapljivo hvatao zrak. Čulo se da tiho krklja zato što mu je njuškica bila skoro sasvim začepljena tumorskim tkivom.

Rekao sam supruzi: “Gotovo je! Nosim ga u dežurnu veterinarsku kliniku. Pati se grozno, na kraju je puta, ali svoje preteške muke podnosi stojički, maltene kao da ne želi da nas uznemirava. Okrenuo je njuškicu prema zidu, a izgleda mi kao da se, jadan, stidi što je u ovako katastrofalnom stanju. Idem!”

Konačno se i ona složila i prelomila. Umotao sam mog najboljeg životnog jarana, mog dobrog Didana, u njegov jorgančić i odvezao do klinike. Stavio sam ga onako umotanog na jednu stolicu u čekaonici, ispunio one obavezne formulare, platio unaprijed jer se tako mora u ovakvim situacijama, te ispunio formular za kremiranje. Sve potpisao i sjeo pored mog najdražeg. Milujem ga po cijelo tijelu, od glave do repića, a on mi liže ruke. Eh moj Dido, meni je grozno žao, ali se neumitni rastanak primakao.

Veterinar, čovjek poznijih srednih godina me pita želim li prisustvovati davanju zadnje injekcije koja znači brzu smrt, bez patnje.

-Da! Ostat ću sa mojim najvećim jaranom, do zadnjeg trena!

-Jeste li sigurni? Potpišite ovdje i sjedite, jer je bilo slučajeva da se vlasnici pasa u ovakvim situacijama onesvijeste i padnu na pod. Bilo je i povreda.

-Ostat ću stajati.

Veterinarska sestra mu je nježno obrijala desnu nogicu. Milovao sam ga dok je ona je našla venu da ubode onu kanilu. Dido ni da se trzne. Samo mi liže ruku, kao da se pozdravlja sa mnom. Veterinar je imao spremne dvije injekcije. Jedna je, kako mi je objasnio, sadržavala brzo djelujući sedativ, a druga supstanciju koja će mu zaustaviti rad već slabaćkog srdašceta.

-Možemo li krenuti sa procedurom?

-Da.

Ubrizga prvu injekciju sa sedativom. Dido me je liznuo po ruci još nekoliko puta, sve nježnije i nježnije. Odjednom zaspa.

-Sada je u dubokom snu. Možemo li krenuti sa zadnjim izborom?

-Da.

Pritisnu onu špricu. Desetak sekundi je trajalo i moj Didan se samo blago trznu u snu. Veterinar ga posluša slušalicama i reče: “Upravo je otišao. Hajde, sjedite s nama da vam pripremimo čaj ili kafu. Da se smirite.”

-Nema nikakve potrebe. Savršeno sam miran. Hvala lijepa. Idem kući.

-Kako ćete voziti? To je pregolem stres za vas. Ostanite barem desetak minuta, pa onda….

-Gospodine, moj život je pun stresova. Navikao sam na udarce života i sudbine. Meni su stresovi odavno postali sasvim normalna stanja. Ne brinite. Blizu stanujam.

Sjeo sam u auto i krenuo. Bilo je oko jedanaest sati. Odjednom primijetih da se čudno i prejako sjaje farovi u susret mi dolazećih automobila. Nisu to bila duga svjetla, kako sam pomislio. Svjetla su se prelamala u mojim suzama. Plakao sam. Suze su same navirale. Brzo sam se dovezao do kuće, obrisao oči maramicom i ušao. Supruga je bila sva u suzama.

-Kako je Dido sve to podnio?

-Kao pravi gospodin! Kako je živio, tako je i umro. Tiho, bez jauka. Čini mi se da je bilo jako bitno da sam bio uz njega u tim zadnjim trenucima. Da nisam, mislim da bi ga izdao. Znao je dobro da sam tu, uz njega. Ližući mi ruku do zadnjeg momenta on se tim znakom pozdrava i rastao od života i mene, ustvari sviju nas koji smo ga neizmjerno voljeli.

Cijelu noć sam se budio kao u bunilu. Zapalim cigaru, ponovo ugasim svjetlo, ali san ne dolazi na oči. Samo mi je pred očima njegova slika onako mladog i razigranog. Toliko nam je sreće unio u živote da mu se ničim ne bi mogli odužiti.

I sve mislim nešto – otišao je u neki pseći raj gdje ga je dočekao njegov jaran Fido, pas moje starije kćerke koji se u našoj kući prošle godine razbolio baš kad su oni bili na ljetovanju u Evropi. I on je, kao Dido, dobio zadnju injekciju. O njemu sam pisao u tekstu “Rastanak, zaista bolan rastanak”.

Obadvojicu ću tražiti u oblacima kad sjedim napolju u bašti. Siguran sam da ću ih vidjeti.

     

 
RUŠID - roman u nastavcima
Petak, 11 Svibanj 2018 21:50

 

Ruzicnjak„Rušid“ – roman u nastavcima

Poštovani posjetitelji Bošnjačkog oka,

na nagovor nekolicine starih prijatelja na portal postavljam roman "Rušid“. Počinjemo objavljivanje u nastavcima. Oni koji nisu „naletjeli“ na prve nastavke jednostavno mogu, svakako ako uopće i požele, „kliknuti“ na rubriku „Roman Rušid“ u sadržaju sa lijeve strane naslovnice, pa će moći pročitati poropuštene nastavke.

Glavni junak romana je Rušid, rođeni Sarajlija iz jedne od mahala sa padina našeg grada. Njegov život su napisali sudbina i stjecaj niza okolnosti na koje on nije mogao bitno utjecati. Ja sam samo kao neki zapisivač. Dakle, radi se o romanu u kojem je glavni lik čovjek koji se rodio u strahu, živio strah i umro u strahu, daleko, daleko od svog grada.

Roman je zasnovan na istinitim činjenicama. Rušid je stvarni lik; čovjek kojeg sam imao prilike upoznati 1974. godine u Sarajevu. Normalno, kao autor sam promijenio ime glavnog junaka, te neke druge podatke koji bi, ne daj Bože, mogli biti neugodni i bolni za njegovo potomstvo.

Nadam se da će se još poneki stari Bosanac, iz one grupe koja je emigrirala poslije Drugog svjetskog rata u Australiju, bude li uopće čitao ovaj roman, sjetiti tog od mnogih davno zaboravljenog lika sa periferije Adelaide.

Molim vas da mi ne zamjerite na određenim elementima tzv. mahalskog sarajevskog žargona koji odavno postoji, a i danas se tamo uveliko koristi.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima je (ne)namjerna.    

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (1)

Hadžića kuća

Nadan Filipović

Hadžića kuća se nalazila na lijevoj strani Moščanice, u dnu mahale Baruthana, nekako na pola puta između Sedrenika i Faletića. Baš blizu mjesta gdje se Baruthana spajala sa sokakom Moščanica. Odavno te kuće tamo više nema.

Rušid je imao daleka sjećanja. Je li moguće da se sjeća nekih detalja koji su mu se još u bešici urezali u pamćenje i koji su ga pratili cijeli život i ispratili iz njega?

Naprimjer, duboko mu se u sjećanje, do nezaborava, urezao zanosni miris ruža. Mati, Safeta, ga je znala, dok je bio još u bešici, ostaviti ispod mnoštva ruža đulbešećerki - penjačica čija su se stabla isplela i raširila kao neki krov ružičnjaka koji je bio Safetin ponos. Taj miomiris ga je omamljivao i uspavljivao dok je Safeta bila zauzeta poslom u okolnoj baščici, njima troma dovoljnoj.

Dalje se cijelog života sjećao kad ga je malehnog, još u bešici, mati jednom poljubila kada mu je u usta zalutala duga vlas iz njenih dugih kosa. Sjeća se da se je zagrcnuo, da nije mogao disati, pa je mati prstima, nimalo nježno, pokušavala i konačno uspjela izvaditi tu vlas iz njegovog ždrijelceta. I kao kroz maglu se sjećao, ali se zaista sjećao da je plakao, plakao i onda zaspao dubokim snom.

Niko u komšiluku nije imao takav ružičnjak kakav je bio u njegove matere. Kasnije, u toku života nikad ga nije osvježilo nikakvo piće, kao naprimjer boza, limunada, šerbe od drenjaka, pa čak ni slasna ledena šabesa, kao što mu je godio, za njega đenetsko, šerbe od materinih ruža sa kao led ledenom vodom sa avlijske fiskije. Nikad nije ništa slatko pojeo što bi se moglo mjeriti sa materinim slatkom od ruža. Taj miomiris i taj davni, nikad zaboravljeni okus tog materinog slatka pratili su ga i u najtežim situacijama burnog života ispunjenog strahom, a za koji je ponekad znao pomisliti da je u stvarnosti, džehenem nekog njegovog prošlog života u kojem je preteško griješio.

 
Za pasti u bandak - u laži su kratke noge, ali nos zna da poraste kao u Pinokija
Petak, 11 Svibanj 2018 12:28

 

PinokioAleksandar Vučić ponosno nosio sliku svog dede, pokojnog Anđelka, na čelu kolone “Besmrtnog puka” u Moskvi

Nadan Filipović

U sklopu proslave Dana pobjede 9. maja 2018. godine u Moskvi je održana i manifestacija "Besmrtni puk", u znak sjećanja na sve koji su se borili protiv fašizma. Na čelu kolone, zajedno sa predsjednikom Putinom koji je nosio fotografiju svog oca, te izraelskog premijera Netanjahua koji je takođe nosio neku fotografiju široj publici nepoznatog čovjeka, bio je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sa požutjelom fotografijom svog djeda Anđelka u rukama. Pokojni Anđelko se eto nađe u društvu Putina i Netanjahua. To prenametljivo, a u suštinski klovnovsko nosanje dedine fotografije u svečanom mimohodu “Besmrtnog puka” neizbježno podrazumijeva činjenicu da je Vučićev deda Anđelko bio aktivni učesnik grandiozne svjetske borbe protiv nacizma i fašizma.

A je li on to bio?!

Naime, Aleksandar Vučić je u više navrata urbi et orbi telalio svoju već podobro izraubovanu mantru prema kojoj su ustaše u Jasenovcu pobile cijelu njegovu familiju, preciznije 20 članova familije, ni manje – ni više.

Naprimjer, evo šta je izjavio za beogradske Večernje novosti od 12.10.2015: “Oca moga oca, Anđelka, jednog od najbogatijih srpskih domaćina u selu Čipuljić, ustaše su odvele u prvoj grupi i nedugo zatim likvidirale. Moj otac ga nikada nije ni video, jer se rodio nakon njegove smrti. Ubili su ga, a nama su kao porodici poznata imena ustaških koljača koji su u tome učestvovali, i potkazivača i neposrednih izvršilaca. Takođe, ubijeni su i Stevo Vučić, Ilija Vučić, Đorđo i Rajko Vučić, najbliža familija moga oca. Svi su ubijeni na početku Drugog svetskog rata.”

Ima, međutim, i sasvim suprotnih mišljenja potkrijepljenim nepobitnim dokazima koje bi predsjednik Srbije davno pobio kad ne bi bili zaista nepobitni.

Najvažnije pisano mišljenje o “stradanju” cijele familije bugojanskih Vučića objavio je nekadašnji srbijanski radikal i potpredsjednik Srpske radikalne stranke i dugo vremena najbliži saradnik i dugogodišnji veliki prijatelj tadašnjeg radikalskog četničkog vojvode Aleksandra Vučića. Ljubiša Petković u svojoj knjizi “Haške muke” tvrdi da posjeduje zvanični dokument tadašnje NDH, datiran 19. rujna 1941, iz kojeg se jasno vidi da su navedenog dana Vučići dobrovoljno iz pravoslavlja prešli u katoličanstvo. Petković tvrdi da upravo zato na spomen-ploči u Jasenovcu na popisu žrtava nema nijednog prezimena Vučić. Dalje se u knjizi može naći podatak da je rođeni stric Aleksandra Vučića bio istaknuti ustaša.

“Zato na spomen ploči u Jasenovcu nema niti jednog Vučića”, tvrdi Petković te dodaje: “Naravno da ih nema kada se dobro zna da je obitelj Vučić promijenila vjeru za večeru i da su svi preživjei Drugi svjetski rat. A kako i ne bi kada je obitelj Vučić bila tijesno povezana s ustaškom organizacijom. Naime Aleksandrov stric Braco bio je oženjen kćerkom iz poznate ustaške obitelji Tomas. Ljubo Tomas je jedan od najozloglašenijih ustaša u Bugojnu, a isticao se nezapamćenim zločinima nad srpskim narodom”, piše u svojoj knjizi koja je izazvala brojne kontroverze u Srbiji.

Ljubiša Petković nastavlja: “Niko iz porodice Vučić nije stradao u Jasenovcu. Posjedujem dokument od 19. rujna  1941. iz koga se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička obitelj. Porodice Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su navedenog datuma iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru. Glava porodice je bio Anđelko Vučić, Aleksandrov deda. O Anđelkovoj supruzi nemam mnogo podataka, budući da je u relativno kratkom roku nakon pristupanja rimokatoličkoj vjeri, napustila Bugojno i preselila se u Vojvodinu, u Kikindu, gdje se i rodio otac Aleksandra Vučića, Anđelko Vučić. Anđelko stariji imao je četvoro djece. Najstariji sin Antonije imao je nadimak Braco, drugi po starosti bio je Kojo, a najmlađi Anđelko. Stari Anđelko, deda Aleksandra Vučića je bio jedina žrtva Vučića u Drugom svjetskom ratu, ali ni on nije stradao od ustaša. Naime deda Aleksandra Vučića umro je od zadobijenih rana nakon jedne kavanske tuče u Banja Luci. Bavio se švercom. Pošto je bio u stalnim dugovima, osnovano se sumnja da je u pitanju osveta za nenaplaćena potrživanja. Po njemu je, najmlađi sin Antonije – Braco Vučić, inače otac Aleksandra Vučića dobio ime. Antonije je umro u Beogradu 1991. godine od posljedica hroničnog alkoholizma. Deda Anđelko je sahranjen je mjesnom groblju u Čipuljiću, neposredno iza pravoslavne crkve, gdje se nalaze i grobovi ostale Vučićeve rodbiine. Sudeći po godištima ispisanim na spomenicima obitelji Vučić, svi su doživjeli lijepu starost, baka Dragica, Anđelkova supruga, umrla je 1992, stric Mile poginuo je 1964 godine, daljnja rodbina; Petra 1976, Radoslava 1984, Višnja 1991. godine, itd.itd., dakle nisu poklani u Jasenovcu već su starost dočekali u rodnom selu gdje su preminuli prirodnom, nenasilnom smrću, svakako svi osim deda Anđelka koji je ubijen u kafanskoj tuči koja blage veze nije imala sa antifašističkom borbom.”

 
Prikaz knjige Slobodana Bode Stefanovića
Četvrtak, 10 Svibanj 2018 10:29

 

SjeneSlovo o knjizi „Sjene iz bureta“ Slobodana Bode Stefanovića

Nadan Filipović

Slobodan Bodo Stefanović je stara tuzlanska korjenika. Bosanac za ugled. Izuzetno je vezan za rodni grad premda sada živi 15.545 kilometara udaljen od njega. I tako, koračajući putem u već poznu jesen života, naviru mu sjećanja na grad u kojem je proveo najveći dio života kao i sjećanja na već, od mnogih drugih, zaboravljene ljude.

Nakon Bodinih prelijepih djela „S golubovima u Tuzli“ i „Čo'ek k'o 'tica“ evo mi u rukama romana „Sjene iz bureta“; romana punog bosanske duše i duha. Bodo u svojoj najnovijoj „slikovnici“ uspomena „veze“ svoj, kako kaže, životni vremeplov ili, još umjesnije rečeno, jedno hodoljublje kroz vrijeme koje je davno ostalo iza njega i prostore koji su već odavno ili nestali ili su podobro izmijenjeni, čak do neprepoznavanja. U romanu “Sjene iz bureta” svoja sjećanja veže za sjećanja jednog, starijeg od njega, a nama, do kraja čitanja, neznanog fikcionalnog pripovjedača, s kojim autor zajedno hodi po nezaboravu njima dvojici drage prošlosti. Sa neskrivenom sjetom i s valerama očigledne nostalgije za prohujalim vremenima oni se sjećaju nekadašnje Tuzle, starih sokaka i bašta kojih više nema osim u njihovim sjećanjima, male rijeke, a više potoka koji podivlja nakon obilnijih kiša i kroz “varoš” pronese debla drveća, rasturene štale, ćumeze, stoku i živinu, a sutra, kad sunce ponovo zasja, smiri se i opet je samo veći potok. Autor i njegov, nazovimo ga saputnik, sjećaju se tog tada malog grada u kojem je zadana riječ u taj vakat značila nešto golemo i čvrsto; grada - legure crnih rudara, golubara, boema; grada sevdaha začinjenog pjesmom iz avlija i nezaboravnog, a ovdje neponovljivog mirisa one naše taze jutarnje kafe “sabahuše” koja se obavezno ispijala sa najbližim komšijama.

Međutim, u srmi tanane mreže sjećanja njajvažnija mjesta zauzimaju određeni ljudi koji su ostavili traga na autora tokom njegovog djetinjstva. O nekim ljudima više priča autorov fikcionalni saputnik na tom putu u prošlost, dok Slobodan Stefanović pažnju posvećuje ljudima koji su bili njegova socijalna okolina tokom odrastanja. Za mene kao čitatelja “glavni lik” koji dominira pričom je Daidža Stevo, komšija stare tuzlanske familije Stefanović. Autor je zaista u punoj mjeri “potrefio” portret tog čovjeka koji je bio i ostao zagonetka za tuzlansku čaršiju, a pomalo ili, prema nekom, i poluotvorena školjka neupoznata do kraja njegovog života.

Dalje se redaju crkvenjak Obren, Hamo i Hamin mlađi brat Zijo koje sudbina i ratna događanja potpuno razdvajaju i u kojim Zijo tragično završava izabravši stranu okupatorskog, odnosno njemačkog saradnika. Među glavnim likovima su Slobodanovi drugari Bato, Bibi, Lidija, Piba i svako nezaobilazni “šejtan” Dule.

Uslijedio je rat koji je imao veliki utjecaj na njihove sudbine. Vojska Kraljevine Jugoslavije je hitro kapitulirala, u Tuzlu su ušli Nijemci, a za njima i ustaše. Nastupila su crna vremena koja autor zaista majstorski oslikava onako kako bi ih vidio mali dječak kojeg su ta vremena zatekla u rodnom gradu. Stefanović na profinjen način uvezuje historigrafske podatke i sudbine. Fabula se, međutim, uglavnom “vrti” oko Daidže Steve, crkvenjaka Obrena, Hame, Zije, Meše, ali u nenametljivim nijansama u njoj se pojavljuju likovi Miroslava Crnkovića, Lidijinog (Lidinog) oca koji odjednom nestaje na početku priče da bi na njenom kraju ponovo izronio, Lidijine majke, Haminog babe Hilmije, njihove matere, te Huske i njegovog oca Sulje šnajdera, Meše, da dalje ne nabrajam i ne otkrivam.

Autor je jako dobro, bez viška bilo kakve emocionalne subjektivnosti ili historijskoj procjeni podložnih činjenica, oslikao ratni period gladi, neimaštine i stalnog straha de će ustaše ili Nijemci hrupiti na vrata i narediti - pravac logor ili čak izvjesno smaknuće u prvom šumarku. Slikovito je opisano prvo oslobođenje Tuzle s jeseni 1943, ponovni ulazak Nijemaca i ustaša u grad i njihov krvavi teror sve do kraja rata, odnosno do definitivnog oslobođenja.

Stefanović se osvrnuo i na to “novo vrijeme” obećavajuće budućnosti, a posebice na nepromišljenu hitrinu obračuna i sa krivima i sa pravima u toj euforiji dolaska na vlast. Kada su se novi “vlasnici” vlasti masovno obračunali sa zarobljenim, ali i prokazanim saradnicima okupatora i njegovih slugu, počinju “padati glave” ljudi koji su cijeli rat proveli u borbi za ideju bezklasne komunističke Jugoslavije. U tom periodu kad komunistička diktatura “jede svoju djecu” zaglavio je i prvoborac Hamo, jedan od glavnih junaka ove Stefanovićeve priče i on na Golom otoku upoznaje Miroslava Crnkovića, starog komunistu i španskog borca, koji je, baš kao i Hamo dospjeo na mjesto “preodgajanja” i mogućeg ponuđenog revidiranja. Jasna je autorova poruka da u takvim vremenima najviše nagraišu pravi, pošteni ljudi s kojim se novozasjeli politički hamelj nemilosrdno obračunava upravo zato što su ti na bigajri hak (na pravdi boga) osuđeni bili stvarna negacija vlastodržačkog karaktera slijepo poslušnih vojnika Partije, skutonoša “narodne vlasti”, a bez traga vlastitog identiteta.

Posebno mjesto zauzima kornjača koja živi u buretu u Daidžinoj avliji. Djeca su “progutala” Daidžinu priču o tome da ta kornjača može bajagi pretskazati sudbinu, ali samo i jedino u onoj srebreno-blještećoj noći najpunijeg mjeseca. Jako je lijepo opisana ta noć u kojoj se grupica drugara išuljava iz kuća ispod paske usnulih roditelja i njihov drhtureći dolazak na “suočavanje” sa čitanjem sudbine i budućnosti nad sjajnim ogledalom površine vode u buretu u kojem se, s njima ogledavao i puni mjesec.

Dakako da se radio o Daidžinoj zezanciji s “najmanjom rajom” i raspirivanju njihove dječje mašte, ali ipak pažljiv čitatelj ne može da se otme utisku da je spomenuta kornjača – vračara možda i mogla predvidjeti nečiju sudbinu. Autor je jako dobro zapamtio da je za trenutak jasno vidio svoj lik u srebrenoj vodi u kojoj se kupao pun mjesec, a na ramenu mu je bio štap sa nekim zavežljajem na njegovu kraju. Simbolika ili stvarni znak sudbine? Davno je to sve bilo i skoro da je zaboravljeno, ali neki kasniji događaji osvježiše sjećanja i ono pitanje: Je li mi zaista sve bilo suđeno?

Priča ima svoju punu nit. Napisana je jezikom koji je bio uobičajen u Tuzli, svakako bez obzira na bilo kakvu nacionalnu ili religijsku pripadnost. Nekako, da si dozvolim kazati – tuzlanskim čaršijskim žargonom.

Od početka do kraja se smjenjuju slike događaja i likova, baš kao na platnu u kinu. No, nije mi izmakla vrlo važna stvar. Autor, čovjek spreman za daleke pute, čovjek sa štapom o čijem vrhu visi zavežljaj nas je izgleda doveo tek na pola puta. Mislim da bi nam svima ostao veliki dužnik ako ne bi “sjeo na nakav kamen krajputaš”, odmorio se i nastavio putovati drugom polovinom priče, najvjerojatnije bez pratnje “saputnika” iz prvog dijela.  

Smatram da je roman majstorski napisan te sam ubijeđen da će se jako svidjeti široj čitateljskoj publici, a posebice našoj bosanskoj, kako u Bosnici, tako i našoj emigraciji rasijanoj na sve četiri strane svijeta, gdje nas ima golemi broj onih što su se s autorom ogledali u buretu sa kornjačom svepogađačicom, a svaki je imao na ramenu zavežljajčić na vrhu štapa. Spremni za odlazak.

Moram reći da sam “Sjene” pročitao, ono što se kaže, na eks. Kako sam počeo čitati, knjigu nisam ispustio do zadnjeg slova. Bodino novo djelo ima svoju nit koja je neprekinuta od prvog do zadnjeg slova, a ne prekinuti nit romana zaista mogu samo majstori pisane riječi. Siguran sam da će svako ko pročita “Sjene iz bureta” biti na najplemenitiji način duhovno obogaćen, a osjetit će nepatvoreni “miruh” naše Bosnice, te će mu, tokom čitanja, duša i misli biti u Bosni.

Šta na kraju kazati?

Jednostavno i kratko: Knjiga s dušom!

Roman “Sjene iz bureta” može se kupiti kod Balkan Express Export, 2/332A Main Road East, St.Albans, Victoria, telefon: 0409 500 255.          

 

 
Jovan Dučić - pesma o Hrvatima
Srijeda, 09 Svibanj 2018 10:28

 

Jovan DucicSinu tisućljetne kulture – p(j)esnikova poruka Hrvatima

Jovan Dučić (Lisabon, 1942)

Uvod:

Jovan Dučić je otvoreno i bez rezerve podržavao četnički pokret Draže Mihailovića vjerojatno i ne sanjajući da će taj zločinački pokret preko noći postati antifašistički u najnovojoj Srbiji. Isto tako je otvoreno i bez rezerve izjednačavao sav hrvatski narod sa ustašama. Dakle, podržavao je “svoje” koljače i zločince, sada vrle srpske “antifašiste” koji su se borili protiv “fašiste” Tita i njegovih “fašističkih” hordi samonazvanih Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije, a izrugivao se sa Hrvatima i njihovim zločinačkim otpadom, sve po sistemu “u svom oku ne vidim kladu, a u tuđem oku vidim dlaku”. Međutim, Dučić nije ni sanjao da će šezdesetak godina nakon njegove smrti doći do državne i sudski potvrđene rehabilitacije đenerala Draže Mihailovića i četnika i njihovog proglašavanja antifašistima, ali ni činjenicu da će tako biti “upaljeno zeleno svjetlo” Hrvatima da bez ikakva pravdanja proglase poglavnika Antu Pavelića i njegov ustaški pokret za antifašiste, a sve po vječitom sistemu (sustavu) srpsko – hrvatskih spojenih posuda. Svakom normalnom čovjeku bi trebao biti jasan znak jednakosti između ćiriličnih i latiničnih koljača, dakle, četnika i ustaša, kojim se, evo svi vidimo, veliki, da ne kažem preveliki broj Srba i Hrvata sada ponose, zaboravljajući pri tome onu narodnu koja glasi – “Čega se pametan stiti, time se budala ponosi.”

Šta kazati?

Jasno je da se fašizam uveliko povampiruje na prostorima bivše Jugoslavije.  

Evo na uvid šta su o Jovanu Dučiću napisali neki poznati Srbi, dakle ne Hrvati, Albanci, Muslimani,itd.

Radomir Konstantinović je napisao da je Dučić bio "sretan zato što je Srbin". Konstantinović zaključuje da smo imali i još imamo takvih sretnika među hrvatskim i srpskim pjesnicima. Biti sretan što si Srbin ili Hrvat - ima li išta poraznije za samu sreću?

Marko Ristić je napisao da je Jovan Dučić umro u Americi kao "četnik emigrant". Usput je naveo neke značajke toga slavom i srećom ovjenčanog pjesnika, između ostalih da je bio loš i nesimpatičan tip, "sebičan, ambiciozan, beskarakteran, neinteligentan, skorojević i snob...".

Miloš Crnjanski u svojim "Embahadama" zapisao: “Dučić bješe uobrazio da je vizantijskog, kneževskog porekla, pa su ga svi prijatelji titulisali, Duka. Ja nisam".

Sinu tisućljetne kulture

Ti ne znade mreti kraj slomljenog mača,
Na poljima rodnim, braneći ih časno
Kitio si cvećem svakog osvajača.
Pevajuć’ mu himne, bestidno i glasno.

Slobodu si večno, zakržljala raso,
Ček’o da donesu tuđi bajoneti,
Po gorama svojim tuđa stada pas’o,
Jer dostojno ne znaš za Slobodu mreti.

Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.

S tuđinskom si kamom puzio po blatu,
S krvološtvom zveri, pogane hijene,
Da bi mučki udar s leđa dao Bratu,
I ubio porod u utrobi žene.

Još bezbrojna groblja zatravio nisi,
A krvavu kamu u nedrima skrivaš,
Sa vešala starih novi konop visi,
U sumraku uma novog gazdu snivaš.

Branio si zemlju od nejači naše,
Iz kolevke pio krv nevine dece,
Pod znamenjem srama uz ime ustaše,
Stavio si Hrista, Slobodu i Svece.

U bezumlju gledaš ko će nove kame,
Oštrije i ljuće opet da ti skuje,
Čiju li ćeš pušku obesit o rame,
Ko najbolje ume da ti komanduje.

 
Svjedočenje o perfidnoj strategiji psihološkog pritiska koja ubija najbolje sinove naše države
Utorak, 08 Svibanj 2018 08:32

 


TunjoČije račune plaća slavni general Armije BiH Atif Dudaković?

Muhamed Filipović

Za sve Bošnjake i za sve poštene ljude u ovoj zemlji jedna činjenica je sa stanovišta ljudskog razuma pravne i političke logike apsolutno nerazumljiva. Naime, radi se o nerazumljivoj činjenici da se progone vodeći oficiri Armije Bosne i Hercegovine, države koja je kao osamostaljena bila priznata u svom ustavnopravnom poretku i kapacitetu pod kakvim je proglašena kao nezavisna država i kao takva primljena u Ujedinjene narode.

Upozorenje Rokara

Stoga je bilo očekivano da će UN, a posebno njegovo Vijeće sigurnosti, izvršiti ono što piše u Povelji UN-a, a to je da će UN i Vijeće sigurnosti štititi teritorijalni integritet i političko jedinstvo svake članice Ujedinjenih naroda, pa tako i BiH. Nažalost, oni koji su mislili da imaju pravo da kroje geografsku i političku mapu svijeta, prije svih Velika Britanija, Francuska i SR Njemačka, donijele su odluku na zasjedanju u sjedištu predsjednika Francuske Republike Fransoa Miterana (Francois Mitterrand) da će Evropa voditi politiku koja će Srbima omogućiti da nadoknade  gubitak Jugoslavije u kojoj su od 1918. pa do devedesete dominirali i uz to u dva rata bili saveznici Velike Britanije i Francuske. Istovremeno je donesena odluka
da se Srbima onemogući da svoje aspiracije zadovoljavaju uzimanjem hrvatskih teritorija, zbog čega treba odmah prekinuti rat u Hrvatskoj, a da se i Srbiji i Hrvatskoj treba omogućiti da se namire na Bosni i Hercegovini kao da ona nije historijska država i da nema kontinuitet državno-pravnog razvoja jednako kao i Srbija i Hrvatska ili bilo koja druga republika bivše Jugoslavije.

Ova informacija došla je u posjed vodećih političkih i državnih organa Bosne i Hercegovine zbog okolnosti da je tadašnji predsjednik francuske vlade Mišel Rokar (Michel Rocard) bio lični prijatelj iz dana doktorskih studija u Britaniji sa prof. Muhamedom Filipovićem kojem je ovu informaciju saopćio i savjetovao da ne prihvatamo pregovore u Ženevi osim kao pregovore o hitnom prekidu svih ratnih djelovanja i kao otvaranje pregovora o rješavanju političkih pitanja unutar institucija države Bosne i Hercegovine.

Tragična okolnost za nas se sastojala u tome da neki primitivci koji su vodili glavnu riječ nisu vjerovali da jedan običan profesor, koji u našoj zemlji ne vrijedi ni pišljiva boba, može imati prijatelja na tako visokom položaju i upali su u zamku koja im je namještena, tako da su otpočeli pregovore koji su od početka bili pregovori o ustavnom poretku, a ne o prekidu rata. Ta greška dovela je do sljedeće greške, a to je da je rahmetli Izetbegović prihvatio insistiranje Dejvida Ovena (David Owen) da pregovara s Matom Bobanom i Radovanom Karadžićem, što je relegiralo njegovu poziciju i svelo ga na predvodnika jedne od strana u sukobu.

 
Jedna nostalgična priča za nedelju
Nedjelja, 06 Svibanj 2018 13:31

 

Jatagan mahalaJatagan – malac

Advokat Pavle Srdić, Beograd

(Na fotografiji: Jatagan - mahala)

Danas sam čitao u nekim dnevnim novinama članak o Jatagan-mali, opet aktuelnoj kroz seriju “Senke nad Balkanom’’ i kako je danas teško naći čoveka koji je tu živeo, jer su “jataganci’’ svuda rasejani po belom svetu, a i malo je onih među živima koji to vreme pamte, jer neko ko je bio tada dete, sada je sigurno starina od preko 85 godina. A ja sam jednog takvog čoveka poznavao. Štaviše, bio mi je klijent. Pa, ako neko bude pročitao ovu moju skasku o njegovom sećanju na to vreme, neka prosledi.

Elem, ja sam znao za Jatagan-malu, međutim, uvek sam je smeštao negde kod Autokomande, sa vračarske strane , pa tamo gore ka Hramu, a u stvari, ona je bila na obroncima onog brda što se spušta na autoput, pa je puzala uz Deligradsku, pored današnjeg Kliničkog centra, a granica joj je bila Pasterova ulica, tu negde. Ništa nisam posebno znao o njoj osim tog, opasnog imena.

Sudbina je htela da jednog dana, preko mog oca, upoznam gospodina Boška Radovića. Po zanimanju je bio univerzitetski predavač opštenarodne odbrane, mislim da je završio Filozofski fakultet, a kao nastavnik radio je u Skoplju, dugi niz godina. Kao dečak odlazi u partizane ode 1942. godine, sa nekih 14 godina. Rat je završio kao poručnik, a penzionisan je u činu pukovnika. Elem, čika Boško je poput mnogih svojih drugova, koji su pregrmeli ratne strahote, pa posle rata neki od njih Informbiro, doživeo i oduzimanje imovine. Na mestu velike betonske vojne zgrade na dnu Deligradske ulice, nalazila se i njegova rodna kućica i plac skromne veličine. Dakle, rođeni “jataganac’’.

Zakon o restituciji davao je nade čika Bošku da će dobiti nešto novca za ono što mu je oduzeto negde početkom šezdesetih godina dvadesetog veka. Ali, avaj, kuća nije bila upisana niti u jednom katastru, a čika Boško nije imao primerak ugovora kojim je njegov deda-stric ostavio kuću i plac njegovom ocu, Aleksandru, i sve je bilo osuđeno na neuspeh u tom postupku.

I pored svih tih nezgodnih okolnosti, prvi put sam seo u jedan lokalni kafić na Padini sa njim, da on meni objasni predistoriju svog problema. Otuda i gornja priča. Međutim, kad mi je rekao da je rođeni “jataganac’’ , ja sam se pretvorio u Milomira Marića, i počeo da ga onako neznalački zapitkujem. A ja stvarno ništa o tome nisam znao. Bio je to svojevrstan lov u mutnom, mada šta me sramota? Ja sam ipak od Boška bio mlađi čitavih 60 i kusur godina.

“Ja sam se rodio u toj Jatagan-mali, a to je bio jedan zapušten kraj, sa udžericama, uličicama od kaldrme i blata, užas živi. Bilo je baš skromno, ali imalo je neke duše. Bilo je tu prekih ljudi, manguparije, Cigana, prevaranata, secikesa, lupeža, ali i dobrih i poštenih ljudi. Razlika je bila u tome što sve ove karakteristike koje sam izneo, ovi ljudi su imali u odnosu na bogate. Oni njih jesu krali, tukli, otimali, pljačkali. Ali, nikada malog čoveka, uvek nekog nabeđenog ili prljavog bogataša. Morao si sa njima da budeš dobar, da se javiš na ulici, skineš šešir. Oni su imali manire, ali ćud zeznutu.’’

Gledam čika Boška i upijam. To su priče o nekom vremenu koga više nema. Njegove ratne priče su ispričane u tomovima knjiga, i sve liče jedna na drugu, ali za ovu mislim da retko ko može da je ispriča.

Nastavlja : “Sećam se kao mali, vraćam se ja iz škole, unose se stolovi tu u lokalnoj birtiji nekoj, ljudi ulaze i zamandaljuju vrata. Uvek sam se pitao šta to znači, što se oni zaključavaju, čemu to… Dva dana, zaključano! Otac bio poprilično nervozan, voleo je malo sa rajom da okvasi grlo, da se ispriča, ali nema gde! U to vreme, nije svako baš tako mogao u gradske kafane, one su bile malo otmenije, a drugo – tu mu je sedelo društvo. Komšiluk i poznanici. Nakon ta dva dana, ja u dvorištu vezujem cipele da krenem u školu, kad moj komšija izlazi umotan u stolnjak, go kao proleter, i pravac niz ulicu. Videlo se ono njegove sramote kroz onaj stolnjak, pa meni majka jednu ruku na oči, a drugu sebi na oči, pa će : “Crni komšija, pa šta bi?’’. Ovaj ćutke produži. Puče glas – odrali ga na pokerici. Ja sam tek posle rata saznao da su tu igrali ozbiljni mangaši, puni sumnjivih para. A bile su to bećarine, Paki! Tu su ženske, tu odela, tu satovi… kola nisu imali, za to je trebalo u ono vreme pravo malo bogatstvo. Pazi, bili su oni sirotinja, danas ima – sutra nema, ali kad se nose… kao prava gospoda! Ja sam zato posle nosio odela ceo život, do u starost, kad više nije bilo potrebe’’, nasmejasmo se obojica.

 
Dioptrija Milojka Pantića
Subota, 05 Svibanj 2018 15:51

 

MilojkoSrbija iznad kukavičijeg gnezda

Milojko Pantić, Beograd

Kada danas čitate roman koji je šezdesetih godina prošlog veka napisao, tada dvadesetsedmogodišnji američki književnik Ken Kejsi, pod naslovom „Let iznad kukavičjeg gnezda“, postaje vam jasno zašto je književnost vrsta umetnosti. Jer tačno pola veka kasnije, vi shvatite da je sadržaj te knjige i kasnije kultnog filma nedavno preminulog reditelja Miloša Formana prava metafora života u Srbiji početkom dvadesetog prvog veka. Knjiga i film postavljaju pitanje da li su pravi ludaci u ludnicama ili se nalaze izvan njih? Kad pogledate film, ne možete a da se ne upitate da li danas biti normalan zapravo znači biti lud, odnosno da li je normalnost postala bolest.

I prvi čovek koji će vam pasti na pamet posle čitanja knjige ili gledanja filma je ratni zločinac Vojislav Šešelj. Jer on nije ništa drugo nego glavna ličnost romana i filma Patrik MekMarfi. Jedina razlika je u tome što se MekMarfi, bežeći od kazne zatvora sklanja u ludnicu a MekŠešelj sa svojim sledbenicima štiti se Parlamentom i drugim državnim institucijama, pretvarajući ih u psihijatrijske klinike.

Nijedan ludak u ludnici neće svojim srodnicima bolesnicima reći ono što u Parlamentu Srbije javno izgovara ratni zločinac Šešelj svim poslanicima koji ne misle kao on. Patrik MekŠešelj se tako ponaša, jer predsedavajućem Parlamenta ne pada na pamet da pozove obezbeđenje i policiju i strpa ga u pravu ludnicu, što je po zakonu morao da uradi.

U Srbiji je međutim na delu čist voluntarizam umišljenog kralja a ne zakoni. Jeftini politički trikovi i obećanja ludom radovanja su način na koji on vlada.

Pitanje svih pitanja na koje građani Srbije moraju sebi pod hitno da odgovore glasi: Da li smo mi političko ili pretpolitičko društvo? Sve je jasno kad se zna da u politički organizovanom društvu postoje klase, radnička, seljačka, srednja ili građanska i kapitalistička. Te klase preko svojih političkih partija vode društvo na bazi trodelne podele vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Toga u pretpolitičkom dobu nije bilo. Postojali su „od Boga dati vladari“ i narod, odnosno njihovi podanici. Jedina klasa koja u Srbiji postoji od propasti komunizma i raspada Jugoslavije je „politička klasa“ koju je stvorila „Služba“ radi očuvanja vlasti. Zato je osuđeni ratni zločinac Šešelj i dalje u Parlamentu, jer tako hoće njegov najbolji učenik koji zamišlja da je kralj „Sunce“.

Da je u glavi našeg „kralja“ totalna politička i svaka druga konfuzija, pokazuju izjave u kojima se on poziva i poredi sa Josipom Brozom Titom umesto sa svojim učiteljom Patrikom MekŠešeljom ili rodonačelnikom srpske „političke klase“ Slobodanom Miloševićem.

Tačno je da su Titovi komunisti krvlju došli na vlast, kako je svojevremeno govorio Sloba – sloboda. Ali za razliku od njega i njegovih današnjih naslednika, Tito tu vlast nije branio krvlju, jer je znao da se ne može dugo vladati parolama i praznim obećanjima, i da se društvo mora razvijati i napredovati. Shvatio je da je u tom smislu jedina trajna motivacija i stimulacija ljudi materijalne prirode, a da takva stimulacija ne postoji u kolektivizmu. Zato je napustio sovjetski tj. ruski model vladavine i okrenuo se Zapadu i Americi. Uz pomoć njihovog kapitala, Tito je u Jugoslaviji stvorio svojevrsni model socijalne države i pravde.

Nažalost, Titovi naslednici u Srbiji i u ostalim republikama bivše Jugoslavije, osim jedne, pokazali su tragično nerazumevanje vremena u kome su živeli. Jer, umesto da kao u Sloveniji i zemljama komunističkog lagera Istočne Evrope, Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj na primer, vlastodršci posle pada Berlinskog zida sprovedu koliko toliko pravednu privatizaciju, bivši komunistički rukovodioci u svim ostalim republikama komunističku ideologiju zamenjuju nacionalističkom, šire mržnju među narodima i izazivaju građanske i verske ratove. Sve to sa jednim jedinim ciljem da bi zadržali vlast i lakše opljačkali i prisvojili dotadašnju društvenu imovinu.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search