LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Ćaršiski napad zavidnih munafika na poštenog imama inovatora
Srijeda, 07 Studeni 2018 23:24

 

Bingo-novaNemojte mi na kolegu Alju. Nemojte bit antislanski elementi

Bingo-efendija

Tobe jarabi, što more Torabi, nemere Aljo-efendija moj skromni kolega bosanski skromni hodžica, a diskrimacija u islamu golemi je grjeh! Kad je Mehkki Torabi preporodio i pravo finaciski potpulco poštenu braću Selimoviće prodajući hiljadama i hijadama insana boce šnjihovom ćarobnom vodom, daklem cisterne i cisterne njihove magične bir iladž vode, iz pivarskijeh bunara  zemzem nije SAFF reagiro, ni mukajat, a sad kadje mali hodžica inovator u pitanju skaću na poštena insane. Ljubomorni ba!!! Vilene!!!

Torabija su primali sve političke glavuzije, pa i tadašnji leteći reis-efendija, zvani avijatika, kase nakratko potrefijo u ćaršiji između dva iterkotinentalna leta. Prićo Torabi kasnije raji kad je bijo pri kahvi da su svi pitali – a đe sam ja tudi, pa je više od polak honolara njima podijelijo.

Muki se napijo previše te magićne vode pa je pokušo izmislit magićni leteći ćilim i probo je polećet iz Gornje Ćajne rodnog mu grada više Visokog al naja.

Ondak je Muki iz naftalina izvuko magićnu rjeć ekumenizam, pa je pošo letat ko avijatika po dunjaluku da širi taj svoj kumenizam, baš ko komunizam, al ćega god se van Bosnice kaharne dofatijo sve je bila tropa, uvjek bi sjedi na kreku. Milijone kaemova potrošijo nako samo na bizmis klase u avijonima svijetskim đe je imo vavjek kreve da spava a sa avijona bi sađi pa u hotele supet zvijezdica, ništa manje ba, ko sam - šta sam. Ćudi me da Izlamska zajednica nije bankrotirala na avijonske karte, dnevnice i najtibolje svijetske hotele. 

Pa mu i to dosadilo. Skonto - piša uz vjetar.

Ondak je pošo da sanjo da budne glavni muftija za Evropu. Par mu ćifa muda na okuci zanosili, tapšali ga, sve mu vikali – hej ba mistere doktore od nauka pa tiš bit grand mufti juropean. Garant! Duple pare nate mećemo.Ti znadeš da mi ba i Sisija u Egiptu biramo, jedne vješamo, druge skidamo. Naše je vrijeme i trajaće.

I ništa ni od tog.

Ondak je na magićan naćin hotjeo da izmjeni Ustav Islamske zajenice – ono stalno ista mantra - kad more papa bit doživotno papa, što ja ne bi mogo bit reis doživotno? Nije mu ni to upalilo.

Pa se kamdidiro da budne ćlan troglavog Prdsjeništva, i to bi pušijona totale.

Onda se plaho u sve razočaro i navalijo jest. Kažu da je kadaif najbolji prirodni ljek za depresivne poremećaje. Ništa Mukiju nije tevsija kadajifa onog na kat, sa bukadar rozina, al mehkijeh, pa na kraju i svu agdu prvo pokusa, pa kad višlje nemere kaškom ondak poliže da u njega mu Azra hanuma ne mora ni prat u mašini već samo plakne.

Garant sam siguran da će Muki prigovarat sa kolegom Aljom o masovnoj proizvodnji magićnog cekera, porodićne hamajlije. Dosadno mu je da sijedi kući nako. Ako već nije prigovaro, al je to bizmis tajna. Ti bi magićni i svemoćni cekeri mogli Bosnu izvuć iz krize i bjede. Itekako! Nagađa se i ime kompanije – “Magićni cekeri - Mustafa i drugovi – dobrotvorno društvo dva lica.” Ustvari bi to bila kućna radinost u Mukijevo jedan kroz jedan pošteno stečenoj kućici, šifra totale regulare. Hej ba, sedam milja markuna dao, sedam milja u ratu…znate li vi koja je to guta para bila?

Imo je bivši antislamski crveni katil bosanskijeh muslimana nakav Rato Dugonjić doli golem halvat ko manji podrum. Tu je letrika, šutite tajna – prikopćata na Ganića, tudi je voda prikopćata na Ganića, ko ga jebe ima on guta i guta, ima i naka hemiska hala jer Mukijeva Azra (nadimak od milja - Azrail) hanuma neda stranom svjetu da koriste hale u kući gori. To će za Alju-efendiju biti problem jerbo on ima nadimak “Prostata”, malo, malo leta na halu i uvijek bi proući ulaznu hasku dovu: Bismi-l-Lahi Allahhumme inni e'uzu bike mine-l-hubsi ve-l-habaisi, a kad bi nakon par jedva iscjeđenih kapi izađi ondak bi na ganjku glasno odeklamuj halsku izlaznu dovu: Gufraneke: Allahu moj oprosti mi!

Aljo efendija će kasnije dobiti dvije, pa kasnije kasa bizmis zaholca još nekolko sve has bula da hih podućaje kako se seriski prave magićni cekeri. Muki će bit đeneral menađer za cjeli dunjaluk s posebnim osvrtom na Ameriku.

Evo šta se desilo Halimu Takiši sa otim magićnim cekerom. Nije dobijo pemzije al je uzo magićni ceker i otišo u granap kod Huse Rastodera da uzme štogoderce nako za mezeta, da ga cura zapišu u teku. Prošeto je po granapu pa kako nije bilo nikog od kupaca stavi u magićni ceker kolut sudžuke Brajlovićke, dvije konzerve od po 150 grama goveđeg nareska “Premi”, kutiju trokutastog sira za mazanje, “Picok” – klasik, šokački iz Sirele. Imo je kod kuće još pola litre napolice što je kupijo od onog svog stalnog sejaka Hanefije iz Malešića, pa će oto bit za mezu.

Ona cura ua pultom uredno poselami i pita šta ima u cekeru za platiti, a dedo Halim izvadi onaj kolut sudžuke i curi pokaza prazan ceker.

-Hvala dedo. Hoš platit il u teku do pemzije?

-Moreš me ubit, nejmam ni feniga, ćekam poštara sve keteći na pedžeru. Kadgod kakav motorić proprducka spored kuće meni srce zaigra kontam eto pemzije. A ono ništa! U teku zatefteri, jaštaradi. Znaš ti dobro da ću ja uredno platit.

 
BANDAKHANA
Srijeda, 07 Studeni 2018 15:28

 

Imam cekerAljo efendija Harić - super hodža sa magičnim cekerom

 

Magazin Aura je prava Iblisova (šejtanova) crna hronika. Ovaj magazin redovno promovira sihirbase, džin-hodže, ljude koji zloupotrebljavaju vjeru i nanose zlo drugim ljudima. Osim navedenih tema u Auri – Iblisovoj crnoj hronici moguće je pročitati neviđene gluposti. Tako je ovih dana objavljen tekst o efendiji sa magičnim cekerom. Riječ je o hodži iz okoline Doboja koji se hvali da njegov ceker ima super moći. Aura navodi da super hodža ” ima magični ceker kojeg pravi ručno od posebnog materijala”. “Ljudi su po trgovinama nabavljali sve i svašta, bespotrebno bacali novce. Ja mogu proučiti i na te cekere, ali kakav će učinak biti? Moj “Magični ceker“ je poseban i on je neka vrsta porodične hamajlije. Prvo mi osoba mora ispričati za šta želi zaštitu. Za svaku tegobu imaju posebne molitve i cekeri  – objašnjava za magazinaura.ba Aljo. ef. Harić. Ovaj efendija za Auru kaže da za teže slučajeve i trajnu zaštitu od šejtanskog djelovanja pravi hamajlije i magične cekere. U ovakve gluposti mogu povjerovati samo oni koji su povjerovali u prevaru marokanskog sihirbasa Torabija i njegovu super vodu iz Sarajevske pivare. Nažalost, takvih je mnogo u Bosni i Hercegovini. Zato, Alji efendiji vjerovatno odlično ide biznis sa magičnim cekerima.

(Preneseno sa portala SAFF od 4.11.2018)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 06 Studeni 2018 14:52

 

DomobraniRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (41)

Nadan Filipović

Isljeđivanje

Komesar stade pred postrojene domobrane.

Upita prvog: “Kako se zoveš, datum rođenja, mjesto rođenja, imaš li neke dokumente….”

Od jednog do drugog ide i sve pita i zapisuje. Onda reče: “Skidajte bluze, košulje i potkošulje. Brzo bando jedna!

Jedan domobran srednjih godina poče plakati: “Sada ćete vi nas skinuti do gola…. pa streljati. Aaaaj majko mojaaaa…aaaaaj…

-Kuš budaletino! Jezik za zube, plačipičko jedna. Uostalom plači, jer što više plačeš, manje češ pišat'. Kakvo streljanje, kakvi bakrači! Nećemo na takva govna domobranska municiju trošit'. Hajdemo, skidanje do pasa.

Šta će drugo nego se skinuti do pasa.

-Svi dignite ruke u vis! – naredi komesar.

Svi digoše ruke, a on ide od jednog do drugog i pažljivo zagleda. Dva puta prođe zastajkujući ispred svakog od njih.

-Što li nas poskida do pasa? – pitao se Rušid.

-Oblačite se i svi na kupanje i na pregled da vidimo jeste li ušljivi. Smrdite baš k'o prava domobranska govna. Vjerovatno su se neki od vas ukehali kad smo vas počeli skidat'.

Partizani odnekud donesoše još nekoliko buntova bodljikave žice te dodatno zapojasaše prostor tabora. Pretvoriše ga u logor za ratne zarobljenike koji će tu biti sve do dana kad će ih istražitelji OZN-e ispitati i odrediti im pojedinačne sudbine.

Slijedeće večeri dovedoše grupu novih zarobljenika pohvatanih u okolici Maglaja. Bilo ih je oko tridesetak. Većina je bila u domobranskim, a petorica u ustaškim uniformama. Zgurali su ih sve u upravnu baraku tabora. Čak su neki morali spavati na podu u nekadašnjoj kancelariji tabornog činovnika Ibrahim-efendije Kozlića, a sada nezaposlenog druga Ibrahima Kozlića kojem je ostalo još nepunih tri godine do penzije. Sve se je od desetog aprila 1941 nadao da će dočekati NDH – mirovinu, ali se nada ne pretvori u stvarnost. Propade mu država, propade mu mirovina. Sada je sjedio na sećiji u kući, gladovao, grickao nokte sve dumajući kako da se dokopa partizanske penzije i da se konačno potpuno posveti svojim pčelama. Penzija biva dođe k'o ml'jeko, med k'o med, dakle život k'o med i ml'jeko.

Sutra postrojiše pridošlice.

-Skidajte se do pasa. Dole bluze, košulje i potkošulje. Brzo, brzo! - oglasio se komesar.

Ovaj put nije bilo kukanja i plača. Rušid je virio kroz jedan prozor sa strane.

Uslijedilo je ono standardno: “Kako se zoveš, datum rođenja, mjesto rođenja, dokumente….”

Prođe jednom duž cijelog reda postrojenih dok su četvorica partizana, po dva sa svake strane, držali u rukama mašinke uperene u zarobljenike. Komesar je polako prolazio, zastajkivao skoro pred svakim, zagledao ih, ali se počesto hvatao za nos stenjući: “Joj smrada, majko moja. Smrde k'o tvorovi. Pravi bazdulji!!!”

-A sada svi dignite ruke u vis.

Rušid primjeti da svi digoše odmah ruke, a samo dvojica ih drže onako, nekako stidljivo, samo do pola podignute.

-Diž'te ruke, šta sam rek'o bando jedna!

I ta dvojica digoše ruke koje su jako podrhtavale u zraku.

-Ohoho, gospodo, izgleda da imamo ovde i gospodu esesovce k'o željno čekane goste u ovoj prešarenoj bašči. Jesu l' Handžar ili Vraž'ja, sve će se ispitat'. Vidi, vidi, utetovirane krvne grupe kod obadvojice. Hajdemo gospodo prošetat'. Svaki od vas, jedan po jedan ispred ove dvojice što imaju ispod pazuha napismeno da su esesovci i neka svaki glasno kaže šta vidi. Možda mene oči varaju. Hajde prvi neka krene. Šta vidiš?

-Kod jednog piše A, a kod drugog dva slova. AB.

-Sljedeći, šta vidiš.

-Jednom piše A, a drugom AB.

Procedura “na slovo, na slovo” se ponavljala sve dok se nisu svi izredali na “čitanju”. Kasnije su u baraci ustanovili da su među njima bila četvorica potpuno nepismenih seljaka, pred sami kraj rata uvojačenih domobrana, koji su kao papagaji ponovili ono što su vidjeli, dakle, kod jednog A, a kod drugoga AB. Ako ništa, naučiše prva dva slova abecede. Velika štampana. Hairli im bio početak opismenjavanja.

-Smajo, Todore, ovoj dvojici žice na zglobove iza leđa, pa u kafez s njima. Iza barake. Prije neg' što ih ubacite u kafez i noge dole oko zglobova da ste im žicom stegli. Oni zaslužuju poseban tretman. Sutra ćemo se s njima pozabavit'.

(nastavlja se)

 
Otvoreno pismo "reisu-emeritusu"
Ponedjeljak, 05 Studeni 2018 11:32

 

Edib SmoloPismo hafiza Smole bivšem reisu Ceriću: Nismo ovce koje tjerate kako poželite

Jedan status na Facebooku objavljen dva dana uoči izbora ponukao je hafiza iz Kaknja Ediba Smolu da napiše otvoreno pismo bivšem reisu-l-ulemi Mustafi ef. Ceriću. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:

Poštovana Eminencijo, gosp. Ceriću!

Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu,

Nadam se da ćete u zdravlju i rahatluku imati priliku pročitati ovo moje pismo. Naprosto sam iznenađen Vašim Facebook statusom dva dana prije izbora u kojem Vi, za demokratske standarde koje obilato promovirate, na neprimjeren način sugerirate kome bošnjački, a imajući u vidu činjenicu da ste dugo bili vjerski poglavar, i muslimanski glasački korpus treba dati glas uz vješto podešen tajming koji ne ostavlja vremena da vam se na tako nešto odgovori odmah “dok je još vruće”.

Kao građanin, Bošnjak i musliman, suzdržao sam se od bilo kakvog komentara i odgovora u predizborno vrijeme i vrijeme uzavrelih prebrojavanja glasova, usudio bih se reći i glasačkog igrokaza s nevjerovatnim brojem praznih nevažećih listića. Mislio sam da će se neko od naših akademika, intelektualaca i uleme usuditi da na bilo kakav način osudi ovakav Vaš potez, ali izgleda da tako hrabrih akademika, intelektualaca i uleme nema kod nas na ovim prostorima. Ponukan time i s distancom “završenih izbora”, pišem Vam ovo pismo, jer Vaša grubost kojom nâs (bivše podanike) tretirate, vrijeđa ljudsko dostojanstvo i zdrav razum.

U ovom pismu osvrnuću se na Vaše predizborne poruke (pred samu izbornu šutnju) koje ste nam uputili, ali ću, osvrćući se na Vaše “mudre savjete”, kazati prostu istinu bosanskog čovjeka, koja je identična bošnjačkoj i muslimanskoj, tek da znate – jesmo odani, vjerni, posvećeni ideji zemlje Bosne i Hercegovine, vjeri u Jednog Boga, ali uvažena Eminencijo, nismo ovce koje tjerate kamo poželite, pa ako Vam se prohtije, i u propast.

Na samom početku ste nam jasno rekli za koga ovaj put radite, na čije ćete fondove da prikačite Vaše “pipke” jer ste se oglasili kao “jedan od osnivača Stranke...”, uz Vaše “mudro promišljanje” – da je taj koncept odstupio od one originalnosti i da nam se “svima valja vraćati toj povijesnoj originalnosti moralnog i politički zdravog koncepta, u kojem vidim spas i uspjeh naše nacije i države”.

Mudra misao, čak originalna, ali uvažena Eminencijo, Vi ste na prošlim izborima bili protukandidat “mladom princu” i nasljedniku tog Vašeg osnivačkog grunta, Vi ste mijenjali koncepte, politička uvjerenja, demokratske standarde, pa eto... vratili biste se u okrilje “originalnosti”, ali zašto svaki put na svoj put pustošenja i vlastitog probitka nužno morate zvati “povjerene Vam ovce” – Valjda zato što ste izgradili vlastitu fikciju kako ste dobar pastir (ovce su se odavno izmijenile, a umjesto pastira, na sceni su čobani).

U Vašoj uzvišenoj brizi za “stado” ste rekli i ovo: “Mi danas moramo ići samo naprijed ili nas neće biti ni u politici ni u državi. Nema hajra od pustih početaka, koji su nas mnogo puta zavijali u crno, već nam valja nastaviti tamo gdje smo stali u duhu istine, pravde, mudrosti, hrabrosti i sabura.”

Naprijed nam valja ići, u rikverc se auto ne vozi, samo parkira, ali ovakav način koračanja naprijed (za Vas izgleda jedini mogući i jedini ispravni način) nije koračanje naprijed, nažalost, nije niti parkiranje u rikverc, već mahnito i suludo nazadovanje koje vodi ka onoj etiketi kojom ste nas zaplašili u svom predizbornom obraćanju: “ili nas neće biti ni u politici ni u državi.” Posljednjih 25 godina mi više stojimo u mjestu nego što idemo naprijed, a dugo stajanje u mjestu je nepovratno zaostajanje za onima koji naprijed koračaju. Zapravo, nameće se pitanje: - Zašto egzistenciju naše države, Bosne i Hercegovine, i njenih građana (prije svega Bošnjaka) podređujete jednoj političkoj stranci (pa makar joj i Vi bili suosnivač)? Ponovo Vas podsjećam da je Bosna i Hercegovina država koja ima dugu historiju (makar Vi historiju uporno nazivali povijest, valjda u duhu izvornog bosanskog jezika) i tradiciju, daleko dužu i bogatiju od stranke koju Vi promovirate. Podsjećam Vas i da su Bošnjaci preturili preko glave raznorazne sisteme i vlasti, stranke i partije i sve ih nadživjeli. Kao vjernik (a držim da bi i moj bivši vjerski poglavar trebao u to vjerovati) vjerujem da će Bosne i Hercegovine i njenih građana biti onoliko koliko to Svemogući Bog bude odredio, a ne koliko to Vi i Vaša stranka budete željeli.

Nama kao narodu zaista treba istine, pravde, mudrosti, hrabrosti i sabura, ali ove stvari nisu isključivo vlasništvo niti ijedne stranke, ovo su opći principi po kojima se moraju vladati i koristiti svi narodi u Bosni i Hercegovini, a posebno bošnjački narod. Nama treba istina o tome kako su se određeni Bošnjaci, zahvaljujući političkom pokroviteljstvu Vaše stranke, obogatili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i nakon nje. Kako su ti isti Bošnjaci bili, i još su u stanju, da utaje poreze, zakinu tu istu državu, za koju se i Vi zalažete (ili je to samo privid).

Treba nam pravda, ali nam treba pravda za svakog pojedinca, a ne samo za sinove i kćeri političkih i vjerskih elita. Treba nam pravda i za Dženana Memića i za Davida Dragičevića. Dok oni ne dobiju pravdu, nema onda te pravde ni za Vas, niti za Vaše partijske drugove, iako, očito, niste toga ni svjesni.

Treba nam mudrost, ali ta mudrost mora zaista biti mudrost, a ne predizborna fraza i jeftini trik kojim se Vi vraćate u političko okrilje novih-starih političkih elita. Svako mudar, moralan, a prije svega VJERNIK, pa i Vi lično, morao bi biti u službi naroda, a ne u službi jedne stranke, partije, klana ma ko ona bila ili on bio, i ma kako se zvala ili zvao.

Treba nam i hrabrosti. Oh, kako nam samo treba hrabrosti! Trebaju nam oni VJERNICI koji će jasno i otvoreno vladaru u oči reći da je pogriješio, kako nam to nalaže naša uzvišena Vjera (kojoj obojica pripadamo). Trebaju nam oni koji će, prije svega, vladarima ukazivati na dobro, a odvraćati od zla. U Vašem statusu ne vidjeh to nigdje.

 
Mešina priča za vikend
Subota, 03 Studeni 2018 21:57

 

Na mezaruDženaza umjesto svadbe

Podsjećanje na davna vremena

Jesen 1941. godine

Kolona ustaša približavala se selu. Zna se kamo su krenuli? U brdo, kod pravoslavnih komšija da ih pokolju. Muzafer, rahmetli Osmanov babo iskupi četrnaest ahbaba i na seoskom drumu oni hrabro stade pred ustaše. U rukama su imali samo lovačke puške sa po par patrona sačme i nekoliko šišana – kubura. Kad su ih ustaše pokušale ukloniti i rastjerati kućama Muzafer napadno glasno reče: “Valja vam prvo nas pobit', pa onda gore u Vlahe ić' klat'. Dok je nas živijeh nećete nam komšije dirat'.” I ustaše se bogme okrenuše i nikad više ne povratiše. Svi pravoslavci ostadoše živi zahvaljujući komšijama muslimanima. Poslije onog rata pristojno su se slagali. Muslimani su znali odpješačiti uza stranu, u brdo, u srpsko selo, kad bi oni slavili Božić i slave, da im čestitaju, a, da se duša ne griješi, o Bajramima bi Srbi slazili da muslimanima čestitaju.

Jesen 1991. godine

Otobarska noć je iznenađujuće topla, puna srebrne mjesečine i tihih uzadaha. Sjene raskošnog jorgovana drhću po duvaru Osmanove kuće. Širi se slatki opojni miris. U krošnji se oglasi bulbul. U nemirnoj sjeni se skrila Osmanova jedinica, ljepotica Enisa sa svojim ašik Hasanom. Čuteći su se predali mjesečini. Esma i Hasan su znali da je babo Osman nakraj sela, po adetu, u džamiji gdje džematile klanja jaciju sa svojim ahbabima.

Osman jer bio duboku svjestan da mu je šćer prispjela za ašikovanje, pa bi svaki put kada bi bilo kamo odlazio od kuće upozoravao svoju hanumu da puno vodi računa o šćeri i da ne skida oka s nje. Uvijek bilo i bit će - žensko k'o žensko, uvijek samo ono krivo za sramotu, uvijek dupla bruka i sramota, a muško k'o muško, može kobili rep iščupati, pa ni to nebi nikoga zanimalo.

S'vjetovala je majka Enisu da se čuva i pogleda, a kamoli dodira, da se pažljivo oblači i ne izlaže tuđim očima ništa više do lice i ruke.

Mada je Osman bio strog prema Enisi ipak je imao razumijevanja jer je proživio lijepu mladost, ašikovao i ašikovao, pravo rečeno naašikovao se, pa se svaki put nazor nakašlji prije nego bi odškrini avlijsku kapiju. Tako bi Enisi naišaretio da poleti na verandu i tu ga dočeka. A onda bi, onako kroz šalu, prozbori: „Ko li je taj zbog kog' moram nazor i kašljat'?“

Nije dugo potrajalo i čitava mahala je znala za ašike. Pričalo se po sijelima i prelima i komentarisalo o toj ljubavi. Što je ta ljubav više rasla, rasla si i kuđenja. A, kao uvijek u takvim prilikama, bilo je i onih do srži zavidnih i bolesno ljubomornih što su na sve moguće načine pokušavali zamutiti i zavaditi zaljubljene.

Osmana i njegovu hanumu je interesovalo čije je to dijete i kakvi su mu roditelji i kakvo im je imovinsko stanje. Ne daj Bože da Enisu zapadne kakav goljo ili fukara jer su bili svjesni da u njihovom kraju mnogi jedva kraj s krajem sastavljaju, pa zašto da im se šćer uda baš tamo – u sirotinju praznih naćvi?                                                                  

Enisi su posebno imponovali Hasanov stas, boja očiju, kose, a posebno joj je bilo drago što je jedan od najboljih đaka u školi. Ali, na prvom mjestu bila je obostrana strasna ljubav u koju su se kleli.

Hasan nije bio iz familije koja je imala kuću čardakliju, pune hambare, koševe, pojate pune hajvana i prepune magaze. Bio iz familije koja je živjela u neuglednoj prizemnici pored potoka na kome je bio mali mlin, vlasništvo Hasanovog babe. Pošten je to mlinar bio. Prepošten i od sviju poštovan, a to je veliko bogatstvo.

Što se drugog “imanja” tiče Hasan je visok, vitkog stasa, oči boje jutarnjeg neba, bijele puti poput alabastera, zubi su mu kao biseri, kosa kovrdžava i sjajno - crna kao pero u gavrana, srca i duše širokih kao more.                  

Ta savršena ljepota je bila ono o čemu je Enisa snila. Briga nje za kuće, blago, dulume oranice, pune hambare, itd.

Uz sve to Enisa je bila posebno ponosna na Hasana, jer je on bio jedan od najboljih učenika Učiteljske škole u Tuzli. Ali, daleko je Tuzla, daleko je učiteljska škola, daleko je njen dragi, pa su pisma često putovala, a misli još češće.

Enisa je poštu dobijala srijedom, jer je tada poštar navraćao u njeno selo. Ali, jedne srijede niti poštara, niti pošte. To je plaho rastuži.

„Da se nije, ne daj Bože, šta desilo?“

„Da se nije poštar razbolio?“

„ Il' se Hasan u drugu zagled'o?“

Bila su to zlokobna pitanja bez odgovora; pitanja koja su je počela mučiti.

Međutim, te srijede poštar nije ni imao potrebe dolaziti u selo. Naime, desilo se da je na putu sreo neke od mještana i zamolio ih da oni ponesu i uruče pisma. Među njima se zadesio i Osman kome poštar predao pismo adresirano na Enisu.

Kada je Osman stigao kući zatekao je Enisu zamišljenu i tužnu. Nije je puno ispitivao da bi saznao razloge tuge, jer je znao da o tome Enisa ne bi sa njim raspravljala. „Istjerati ljubavne jade iz njenog srca teže je neg' ljutu guju iz kamena zida“. - mislio je Osman.

„Ljepotice babina, ima da ujagmim muštuluk, pa hajde, budi malo veselija!“                                                    

„Ah, babo, kakav sad muštuluk?“                                                                                                        

„Šta ću dobit' k'o dar ako te muštuluk obraduje?“                                                                          

„Ma hajde već reci, a za dar ćemo se lahko dogovorit'!“                                                          

„Dobro, evo ti ova kuverta, ona je za muštuluk“.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Petak, 02 Studeni 2018 09:15

 

Bodljikava zicaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (40)

Nadan Filipović

U taboru

Sutradan sabahile Rušid otrča u tabor. Nađe Ibrahim – efendiju za pisaćim stolom. Ovaj mu odredi da ide među druge domobrane koji su bajagi čuvali tabor. Posavjetova ga da što manje i s njima priča. Rušid uradi kako mu je rečeno.

Nakon dva dana, 16. aprila, eto partizana. Polako su se približavali pripucavajući iz pušaka i strojnica. Kad je u daljini čuo pucnjavu Ibrahim-efendija je hitro izvjesio nekakav, već ranije pripremljeni bijeli stoljnak na kolac i postavio ga više ulaznih vrata uprave tabora. Domobranima je rekao da na vidna mjesta postave puške i da im cijevi zabiju u zemlju. Tako i uradiše. Kundaci su se jasno vidjeli kako su bili vertikalno poredani, sve jedan do drugog, dakle puška do puške. Četrnaest domobrana – četrnaest pušaka s cijevima zabijenim u zemlju. Domobrani su stajali postrojeni ispred upravne barake tabora. Svi su stajali s podignutim rukama u vis, a u svakoj desnoj ruci je bila ili bijela maramica ili komad bijelog izbucanog stoljnaka. Ibrahim - efendija je virio s druge strane prozora mašući bijelom krpom. Kako su se partizani približavali ravnom prostoru ispred tabora tako su domobrani, ali i Ibrahim-efendija, sve energičnije mahali svojim bijelim znakovima predaje. Pucnjava prestade.

Partizani su najprije opkolili tabor i poredali se iza bodljikave žice koja ga je opasavala. Začu se zvuk motora. U dvorište tabora uletje džip. U njemu vozač i još dvojica. Iskočiše svi i pravo prema domobranima.

-Šta je pičke Pavelićke?! Jeste l' se ukehali? Do za vrat. Ha? Đe vam je poglavnik, jeb'o vas doktor Ante, a vi njega? Ko je ovdje glavni? – derao se jedan srednjovječan partizan, očigledno glavna faca u ovoj predstavi.

Izađe Ibrahim-efendija sa bijelom krpom u desnoj ruci: “Esselamu alejkum oslobodioci naši. Evo vas danima čekamo da konačno prodišemo nakon više od čet'ri godine. Ja sam ovde najstariji, a bio sam činovnik u administraciji. Jestel žedni, jestel gladni? Evo ja….”

 
Sjećate li se Elene Ceaușescu????
Četvrtak, 01 Studeni 2018 08:45

 

Kirba i hanumaŠokantno: Neviđen egzodus vrhunskih stručnjaka s najveće klinike u BiH. Sebija je svaki deveti dan iz KCUS-a otjerala po jednog ljekara

A.Nuhanović - S.Kurt

(Na slici naša bosanska Elena Ceausescu šapće svom hazbi: Još da skinem skalp Zehrinom maksumu, pa će mi srce biti na mjestu!)

Za dvije godine i osam mjeseci Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS) svakih devet dana napustio je po jedan vrhunski ljekar. Među 71 stručnjakom, cijenjenim ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu, koji je napustio radno mjesto na Koševu čak je 40 doktora medicinskih nauka. Većina njih, napuštajući Koševo, apelirala je da se egzodus mora zaustaviti, a to je prekjučer ponovio i dr. Kemal Dizdarević, jedan od najboljih neurohirurga koje smo ikad imali. 

Prešlo granicu

- Ovo je prešlo svaku granicu. Direktoricu KCUS-a Sebiju Izetbegović neko mora zaustaviti – kazao je dr. Dizdarević.

Njemu je uručen otkaz, ali je, baš poput većine, trpio višemjesečne torture, mobing, manipulacije, koje od dolaska na čelo najveće klinike u BiH režira direktorica Sebija Izetbegović. Da za sve ima stranačku podršku, dokaz je i ostrašćeni govor njenog supruga, dojučerašnjeg člana Predsjedništva BiH, aktuelnog predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, 5. oktobra na završnom predizbornom skupu ove stranke u Zetri.

Izetbegović je javno tada odao priznanje supruzi Sebiji i čestitao joj na hrabrosti.

- I ona je (Sebija, op. a.) izdržala je sve diskvalifikacije, uvrede, spinove, laži i uvela red, rad i disciplinu na KCUS-u. Čestitam ti, Sebija, i čestitam tvome timu, koji većinom čine žene, hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vratili poštovanje, humanost i profesionalan odnos prema pacijentu – kazao je, između ostalog, Bakir Izetbegović.

Time je još jednom potvrdio mantru koju njegova supruga ponavlja svaki put kad neki doktor zbog njene torture napusti KCUS. Dr. Izetbegović takve redovno naziva lopovima, lijenčinama, neprofesionalcima. Kakva je brutalnost njihovih uvreda, pokazuje i činjenica da su danas svi ljekari koji su napustili KCUS zaposleni širom svijeta na najboljim klinikama, imaju poseban status u društvima u kojima žive...

Inače, prema zvaničnom Izvještaju o radu KCUS-a objavljenom na stranici Skupštine Kantona Sarajevo, ukupan broj zaposlenih na dan 31. decembra 2015. bio je 3.637, a godinu kasnije 3.453 uposlenika. Lani je u KCUS-u bilo zaposleno 3.397 radnika.

Još smo prošle godine u ovo vrijeme, kada su odlasci iz KCUS-a bili mnogo manji, upozoravali šta za BiH, njeno zdravstvo, za Sarajevo znači takav egzodus.

 
Afrički Crnogorci
Srijeda, 31 Listopad 2018 10:06

 

CrnogorciAfrički đetići - da li ste znali da je u Ulcinju živelo stotine crnaca, jedan je čak otišao u partizane i evo kako je reagovala Jovanka Broz kad ga je videla

N.I.

Crnogorci, a crnci? Mnogi bi rekli - nemoguće, ali kada se pogleda bogata istorija Ulcinja, priča o afričkim robovima je nezaobilazna. Potomci robova i danas se mogu sresti u najjužnijem crnogorskom gradu, iako ih je ostalo veoma malo usled protoka vremena.

Kada je Berlinskim kongresom 1878. Crna Gora priznata kao dvadeset i sedma evropska država, u Ulcinju je, kažu, postojalo stotinu crnačkih kuća. Već 1928. bilo ih je samo pet. Danas se crnci se teško mogu sresti na gradskim ulicama. Poslednji pravi crnac, legendarni Rizo Šurla, preminuo je pre 15 godina.

Crnačko stanovništvo u Ulcinj je u šesnaestom veku donela nesreća, kada su ih gusari doveli kao robove na svojim brodovima. Ulcinjski gusari imali su tesne veze sa gusarima iz Alžira, Malte i Tunisa, a u 17. i 18. veku bili su strah i trepet Mediterana, piše crnogorski "Dan".

U ulcinjskoj istoriji stoji zapisano da se 1571. godine, nakon što su Turci zagospodarili ovim gradićem nedaleko od ušća Bojane, tu naselilo 400 berberskih porodica sa severa Afrike. Odlazili su često do Sudana i Konga, i od tamo silom dovlačili muškarce i žene, pa ih prodavali na Trgu robova u Ulcinju, koji je bio najčuveniji na Jadranu. Tu su dovodili robove za prodaju sa svih strana, pogotovo iz mnogih primorskih gradova. Kažu da su tu prodali i Servantesa i njegovog brata Rodriga. Robovi su bili prisiljeni da služe po bogatim kućama, ali su vremenom dobijali slobodu, uzimali crnogorska imena i prezimena, narodnost, ali ostajali verni islamu.

U knjizi "Ulcinj u Osmanskoj imperiji", publicista Mustafa Canka piše da su se neki jednostavno prezivali Arap (crnac) ili su preuzimali prezimena brodovlasnika i kapetana koji su ih doveli iz Afrike u Evropu. Odevanjem se nisu razlikovali od ostalih, oblačeći se "po turskom" kako je bilo uobičajeno u ta doba.

Prof. dr Đurđica Petrović, jedan od najznačajnijih etnologa druge polovine XX veka, u svom ekspozeu piše da je u Ulcinju 1878. bilo oko 100 kuća crnaca. Toliki broj Afrikanaca, prema njenim navodima, bio je rezultat prestiža ulcinjskih velikaša jer je veći broj posluge značio i veću reputaciju familije.

U svom radu, Petrović podseća da su ulcinjski pomorci i posle 1878. nastavilli trgovinu robljem sve do balkanskih ratova i da su poznata imena petoro trgovaca iz tog perioda. U nekim istorijskim aktima pominje se i dobrovoljni dolazak crnaca, poput poznate crnkinje Zahre iz Sudana koja se udala za Ulcinjanina Hadži Halil Ficija, koji je tada bio major u turskoj vojsci, pišu podgoričke “Vijesti”.

 

Najpoznatiji tamnoputi Crbogorac

 

U toku Drugog svetskog rata među velikim brojem partizanskih boraca iz svih krajeva ondašnje Jugoslavije našao se i crnac Rizo Šurla, iz Ulcinja. U jednoj od borbi bio je ranjen, pa ga drugovi odvedoše u partizansku bolnicu i dadoše mu prvu pomoć. Jovanka, kasnije supruga Josipa Broza Tita, zadesi se u bolnici i tokom obilaska ranjenika ugleda Riza, pa se prilično iznenadi, piše "Dan".

– Odakle ste vi, druže – upita ga ona.

– Iz Ulcinja – odgovori Rizo.

 
Alijine iskrice
Utorak, 30 Listopad 2018 10:30

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (58)

O Ahmedu Sefiću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

13. maja umro je u Sarajevu Ahmed Sefić, penzioner, rodom iz Mostara (rođen 1894). Dugo je godina bio željeznički službenik, a jedno vrijeme rata i šef stanice u Sarajevu. Sjećam se da sam jednom došao vlakom odnekle oko devet navečer, kad je već nastao policijski sat, pa me on izveo u svoj stan da otspavam do ujutro. Bio je iskren i pošten čovjek, dobar musliman. Imao je pomalo i literarnih ambicija, pa je za vrijeme rata štampao neke sitnice u Novom Beharu i kalendaru Narodne uzdanice. Polemizirao je sa dr Dragutinom Kamberom koji je u nekom članku nazvao muslimane “suncokretom” i “celulozom”.

Meni je prije tri-četiri godine ispričao događaj iz života svoje matere, koji sam napisao, gotovo bez imalo dotjerivanja, pod naslovom Čoban duduk čaldi.

Bolovao je od hemoroida i srčane astme. Dok je mogao odlazio je u džamiju da klanja džematile. Otac mu je bio muderis u Doboju, Derventi i Mostaru.

Rahmetli Ahmed je darovao dobar dio porodične arhive na turskom jeziku Napretkovoj kulturno-historijskoj zbirci. U tim dokumentima vidio sam da se ova porodica pisala turskim hurufatom Sejfizade, od čega je nastalo Sefići, a u stvari je trebalo Sejfići.

Zakopan je 14. maja u novom sarajevskom groblju, a dženaza je bila u svakom smislu pristojna.

Rahmetulahi alejhi!

(16.5.1968.)  

 
Nemanjin portret
Ponedjeljak, 29 Listopad 2018 08:48

 

NemanjaDodikov savjetnik: Četnički pop-star za 21. stoljeće

Sergej Zupanić, Zagreb

Skoro niti trenutka nije opstala nikakva dilema oko toga kakav cirkus Milorad Dodik, kao izabrani član predsjedništva BiH iz redova bosanskih Srba, namjerava raditi na svojoj novoj političkoj poziciji. Već ranije je rekao da će inzistirati na tome da se na zgradu Predsjedništva BiH postavi i zastava Republike Srpske, očito savršeno svjestan koliko će taj potez smetati, pa i boljeti sve Bošnjake i Hrvate u BiH koji su stradavali i ostali bez članova obitelji tijekom stvaranja entiteta za koji kažu da je "nastao na genocidu".

Sada je Dodik u intervjuu za "Večernje novosti" od utorka (16. listopada 2018.) nastavio u tom stilu.

"Moj ured kao srpskog člana Predsjedništva bit će u Istočnom Sarajevu, u administrativnom centru Republike Srpske... Ako ne bude zastave RS-a u predsjedništvu, sjednice ćemo održavati preko videoveze", kazao je.

A onda je otkrio i da će mu navodno prvi potez biti imenovanje krajnje kontroverznog, mnogi će reći i krajnje nacionalističkog bosanskog redatelja Emira Kusturice. Za svog savjetnika. Izbor, koliko god šokantan, logičan je potez i Dodika takvog kakav jest i kad je riječ o svjetski proslavljenom redatelju. Jedan od rijetkih novinara koji je od raspada Jugoslavije pokušao s Kusturicom napraviti intervju, ispitujući sva sporna pitanja oko njega, bio je Aleksandar Stanković u studenom 2009. za svoju emisiju "Nedjeljom u 2". S ekipom HTV-a Stanković je tada čak otputovao posjetiti Kusturicu u njegovom domu u selu Mokra Gora u Srbiji, sa same granice s BiH i nedaleko od Crne Gore. Kusturica je živce izgubio u 22. minuti intervjua kad ga je Stanković pitao zašto je s Miloševićem pio viski dok je Sarajevo bilo opkoljeno u ratu. "Uzvratio mi je da nije imao izbora. Na to sam ga podsjetio da je svojedobno izjavio da je bilo dirljivo gledati kako Milošević u haaškoj sudnici šalje poljupce supruzi Miri, te ga pitao hoće li i u Izraelu, gdje snima idući film, Izraelcima reći da je bila dirljiva pažnja kojom je Hitler obasipao Evu Braun u Vučjoj jami. Na to nije imao odgovora, već mi je uzvratio protupitanjem: 'A zašto mi malo ne pričamo o hrvatskim legionarima koji su ubijali Srbe po Hrvatskoj?'", pričao je poslije Stanković.

 
Mešina priča za vikend
Subota, 27 Listopad 2018 09:40

 

Most MaglajSamotna šetnja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Azra je ispražnjena, lepršava. Vrluda vitkim tijelom i hitro promiče vremenom uglačanom kaldrmom što odsjajem liči na zvjezdano nebo. I zaista, zvijezde su pokovale nebo i prosule srebro po sjajnoj kaldrmi. U tihoj noći odzvanja klepet njenih nanula. I klepet brzo nestaje, a prati ga huk ćuka negdje iz krošnje jablana.  

Njoj je njena mahala najljepša. Najljepša joj je zbog džamija, avlija, taraba i kapija, kapidžika i mušebaka, šarenih bašči, miomirisnih đulistana, a posebno zbog stare mahalske česme, izvora života. Mahala joj se za dušu prionula, prosto joj se prilijepila najprije svojim danonoćnim žuborom česme i životom kojim neprestano ključa. A ta mahalska zahuktalost zacijelo je kao nigdje: u stanju je da joj rastjera trenutačne potištenosti sputavajući dvoumljenja, ako ne do kraja, a ono da ih bar za neko vrijeme negdje zaturi i pomjeri s duše, tako da se iza toga s olakšanjem predaje makar i prividnom slađanom samozaboravu.

Sitnim koracima lebdi uglačanom kaldrmom do kraja se predajući talasanju mahale, ispunjena žuborenjem česme i prijatnim lahorom koji su se miješali i gubili u baščama i đulistanima.

Azra je umjereno i istovremeno po izvirućoj potrebi, s kojom je rijetko uspijevala usaglasiti i usmjeriti svoje korake, upijala je još iviek neizgubljenu sposobnost sjetnog osmijeha i ponekog uzdaha iz sehare brzo prošle mladosti.

Nije više za nju bila navika nego obaveza da kad krene u šetnju navrati i na česmu, stisne šake i podbaci ih pod mlaz bistre i led-ledene vode, da ovlaš okvasi vrele usne. To je česma iz koje tiho žubori voda, kako kroz njene šake, tako i kroz njeno djetinjstvo. Kao da joj vrijeme uteklo kroz prste.

Nakon obilaska česme odlazila bi na most koji spaja obale „novog“ i „starog“ grada i  mnogobrojne mahale.

Kad bi stigni na sredinu mosta zaustavila bi se prebacivši torbicu preko ruke i naglo bi se naslonila preko gvozdene ograde i zagledala se u mutnu masu koja se neumorno valja nekud prema nekom dalekom, dalekom moru. Čudna je ta rijeka. Ona često svojim promjenjljivim vodostajem oslikava sudbine na svojim obalama.

Stopila bi se sa hukom rijeke koja žuri ispod mosta i dok joj promatra valovita i živahna leđa i sama se predaje nečujnom razgovoru dvoje mladih koji upravo zagrljeni prođoše pored nje.

Svi ljudi imaju neku svoju rijeku koja ih ljulja i nekud odnosi. I Azru je njena rijeka jednom ponijela i pljusnula u naručje vrbaka dok je pokušavala da se u njoj rashladi. Iz tog vrbaka je spasio zorooki momak, slučajni prolaznik. Taj momak joj je tada izgledao kao izvor rijeke. Bistar i otvoren. Kao da je bila u stanju trenutačne i slijepe zaljubljenosti ili je bila očarana dodirima njegovih ruku i očiju koje su joj nudile svoje najskrivenije osjećaje. Zbog tog, već davnog događaja urezanog u sjećanje ona i navrati na most sa koga upire pogled prema vrbaku osluškujući šumove rijeke i uzdahe koji su se iz nje otkidali kao onog trenutka kada je nepoznati momak izbavio iz vrbaka, noseći je u čvrstom naručju.

U tim trenucima u njoj ključa stotine misli i, ma koliko se trudila da nešto poveže, ostaje kao prikovana uz hladnu gvozdenu ogradu. Svaki put vrijeme njene šetnje prođe kao udar dlana o dlan, svjesna da njeno odsustvovanje nikome u mahali nije smetalo. Naprotiv, mnogi su mislili da je konačno našla unutarnji spokoj.

Poče kiša, a ona je bez kišobrana. Ulica je bila mokra kao i njeno srce koje je polahko krvarilo. Žurili su ljudi, a i Azra im se pridruži. U duši joj kao i u džepu. Praznina. Nije znala šta će sa sobom. Tuga, nemiri i sjećanja razdiru joj dušu.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
  • Jedan savjet
    Fala na clanku, pred dva dana na kolonoskopiji mi j utvrden diverticolosis coloni totius uz napomenu... Više...
    02.11.18 21:36
    Autor - Durdica Jelenc
  • Nemanjin portret
    Emirovoj majci nije ime Senka, već Senija. Nebitno, čovjek se osjeća nacionalno Srbin i sasvim dovol... Više...
    02.11.18 21:27
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Koliko ja znam u ovom tekstu je napravljena cinjenicka greska. Senka Kusturica, rodjena Numankadic n... Više...
    29.10.18 22:24
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Vlado, dobro ti Zike napisa, ne pravi se ni ti ni ostali mutavi, a ja dodajem glupi. Srbi iz Srbije ... Više...
    29.10.18 22:03
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Normalno da su Srbi agresori kad su proglasili srpsku republiku BiH. Vlado ne pravi se mutav, možeš ... Više...
    24.10.18 17:13
    Autor - Zike
home search