LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
RUŠID - roman u nastavcima
Petak, 24 Kolovoz 2018 15:16

 

Ambulanta u JasenovcuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (29)

Delagacija međunarodnog Crvenog križa u logoru

(Na slici je doktor Milo Bošković u bijelom mantilu. Pored njega su sa dva člana visoke delegacije Međunarodnog Crvenog križa koja je posjetila logor Jasenovac 13. 7.1944-te)

Nastupi 1944. Hitler gubi na svim frontovima. Da se kraj neumitno približava mnogim je bilo jasno nakon bitke kod Kurska koja je trajala od 5.7. do 25.8.1943, u kojoj su Nijemci izgubili pola miliona vojnika i oko hiljadu i pet stotina tenkova. Crvena armija je nezadrživo nastupala na svim frontovima. Saveznici su se iskrcali na Siciliji, a poslije i u južnoj Italiji.

U logoru je o tome vladala potpuna šutnja. Kako se kraj približava o Luburić je bio sve nervozniji i krvožedniji.

Jednog sunčanom martovskog popodneva Alaga i Rušid su sjedili na klupi ispred upravne barake. Ćutke su pušili. Luburić je bio u Zagrebu.

Rušid konačno ne izdrža pa tiho reče: “Alaga, vidiš li ti ovo. Hitler je tropa. Totale. Kad on pa'ne, pada i NDH. Bojim se da ćemo i nas dvojica tada doći na red da gubimo glavuše. Jasno je da će naša strana zijanit'. Šta misliš šta nam je radit'?”

-Šuti budaletino! Nikom to da nisi rek'o to što si meni. Zucneš li, ode ti glava. Cinkaroša oko nas na desetine. Hoš da završiš s desne strane one ploče?” Diskretno mu pokaza malim prstom na grob za ustaše.

-Dobro Alaga! Tebe slušam k'o rahmetli babu. Šutit' ću k'o zaliven.

U junu se uzvrtiše sve jasenovačke ustaše. Luburić je došao na par dana iz Zagreba. Okupio je glavešine i rekao im da 13. srpnja dolazi delegacija Crvenog križa u logor. Naredio je da se svim logorašima pojača ishrana i skrati radno vrijeme na nasipu. Diskretno je naišaretio da bolesni, stari i previše mršavi moraju nestati prije dolaska posjete. Naredio je da se stacionar što ljepše uredi i da, prije što delegacija dođe, u krevete smjeste mlade uhranjene ustaše koji će glumatati logoraše-bolesnike u novim, iz Zagreba donesenim, pidžamama. Luburić je porazgovarao sa logorskim doktorom, satnikom dr. Martinom Jurčevim, naredivši mu da po cijenu glave na ramenima niti jednim detaljom ne smije provaliti ovaj igrokaz, pravu jasenovačku verziju Potemkinova sela.

Dva dana prije dolaska delegacije logor je blistao.

I osvanu 13. srpanj. Divan dan. Vedro, bez oblačka. Luburić je otišao za nekim važnim poslom za Zagreb. Visoke goste će dočekati i u Luburićevo ime pozdraviti ustaški dopukovnik Marko Pavlović, upravitelj radnog logora Jasenovac i Stara Gradiška i zapovjednik Ustaškog obrambenog zdruga.

Začu se zvuk automobilskih motora. Pavlović naredi postrojavanje glavešina. Ostale ustaše su na dužnostima na raznim lokacijama logora. Svi su izbrijani, odore čiste, čizme se sjaje.

Automobili i ustaška pratnja na motociklima se zaustaviše pred upravnom zgradom.

Uslijedilo je upoznavanje i zaista potpuno relaksirana atmosfera. U delegaciji Odbora Međunarodnog Crvenog Križa su: izaslanik gospodin Julius Schmidlin, glavni ravnatelj za javni red i sigurnost NDH gospodin dr. Jurčić, državni tajnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova dr Vladimir Sabolić, pravosudni savjetnik gospodin dr. Vragović, i predstojnik Odjela za radne logore u Ministarstvu unutrašnjih poslova gospodin bojnik Džal.

Pred delegacijom je postrojen samo jedan dio ustaša, a među njima su bila i dva Jevreja, kao i četiri Srbina, da bi se pokazalo, kako logorom aktivno upravljaju i drugi, a ne samo Hrvati. Postrojeni su bili: kao Jevrej – ustaški vodnik Altarac Ante, a kao Srbi, ustaški vodnik Milan Dangubić, ustaški zastavnik Stojan Martinović, vodnik Mile Vidović, kao i nezaobilazni Mile Vasić, među ustašama poznat kao ekspert za ubijanje svojih sunarodnjaka maljem. Ostale ustaše u počasnom stroju su bili uglavnom ustaše Hrvati i ustaše Hrvati islamske vjeroispovjesti.

Sa strane su stajali predstavnici logorske Interne uprave, svi Jevreji. U toj grupi su bili šef uprave Viner, šef ekonomije Feldbauer, šef pisarne Begovich, te šef električarske radione inženjer Reich, te kao predstavnik takozvanih slobodnjaka, Hason. Oni su visoku delegaciju upoznali sa činjenicom da Interna uprava logora u Jasenovcu ima pedeset zaposlenih koji primaju i plaću, a od toga su 46 Jevreja.  

U kantini je poslužen bogati zajutrak. Bijela kava ili čaj, po izboru. Žemičke od bijelog brašna, tek izvađene iz krušne peći logorske pekarne, razni suhomesnati naresci, sirevi, maslac, te više vrsta suhih kolača među kojim je dominirala orehnjača. Nakon bogatog doručka najprije su krenuli prema nasipima gdje su radili logoraši i horski pjevali “patriotsku koračnicu”, da se sve orilo:

Puška puca a top riče, grmi kao grom,
Sad ustaša bojak bije za hrvatski dom.

Puška puca krv se lije, dušman bježi klet,
A ustaška hrabra vojska vrši zavjet svet.

Tjera smjelo dušmanina, s praga djedovskog,
I podiže staru slavu roda hrvatskog.

Puška puca, a top riče, barut miriše,
Mlad ustaša na bojištu ranjen izdiše.

Ne plaši ga grom pušaka ni topova jek,
Dom, sloboda, vjerna ljubav, rani su mu lijek.

Oj Hrvatska zemljo mila, sviće danak tvoj,
Sad ustaška hrabra vojska za te bije boj.

Samo su se ustaše u pratnji delegacije počeli malo smijuljiti kad su vidjeli natporučnika Dragutina Pudića, zvanog Paraliza, kako s vrha nasipa diriguje horu logoraša. Alaga samo što nije “pukao” od smjeha. Hej! Paraliza dirigent raspjevanim logorašima! Jedva se suzdržao. Povuče Rušida iza čoška jedne od baraka.

-Sjedi ovde da zapalimo. Neka obilaze kol'ko hoće. Luburić je naštim'o da logor izgleda k'o najbolje odmaralište.

Nakon obilaska radova na nasipu gdje su članove delegacije oduševili razdragani i raspjevani logoraši oni izraziše želju da obiđu bolnicu. Upoznali su se sa doktorom, satnikom dr. Martinom Jurčevim i njegovim pomočnikom poručnikom Ivanom Belušićem, studentom četvrte godine medicine u Zagrebu. S njima, domačinima u pratnji, podijelili su “bolesnicima” poklon-pakete Crvenog križa. Svi “bolesnici” su ležali u krevetima sa kao snijeg bijelim plahtama i pokrivačima. Pored svakog kreveta nalazila se kao neka mala nahtkasna sa posudama punim naranči, limuna i drugog voća. Očigledno je bilo da su svi “bolesnici” bili jako dobro uhranjeni. U stvarnosti, u te dane, za vrijeme obilaska stacionara, u pidžame su uskočile najmlađe ustaše i legle da glumataju bolesnike, što treba ponovo istaknuti.  

Na bladan, na sam poglavnikov rođendan, 14. srpnja, delagacija je obišla svaki kutak logora i u svom pismenom izvješću navodi da je logorska bolnica jako dobro opremljena. Navdeno je da u bolnici, između ostalih, rade i dva liječnika koji su Židovi. Članovi delegacije su se upoznali sa kirurgom, doktorom Kleinom i internistom, doktorom Spitzerom, kao i sa Crnogorcem, doktorom Milom Boškovićem. Pitali su doktore imaju li kakvih problema zbog toga što su dvojica Židovi, a jedan Crnogorac. Sva trojica su uglas ushićeno odgovorili da im je u Jasenovcu jako lijepo, da jako fino rade sa kolegama Hrvatima, te da ova radna mjesta ne bi mijenjali čak ni za radna mjesta na Rebru ili Šalati.

U izvješću piše da je bolnica veoma dobro opremljena, te da se u okviru stacionara nalazi i suvremeno opremljena stomatološka ordinacija (električna Siemens-aparatura), te isto tako i dvije suvremene rentgenske aparature.

Predvođena šefom ekonomije Feldbauerom, delegacija je obišla i logorska poljoprivredna dobra i u izvješću pišu: “Zatočenici rade u okolici u doba košnje. Oni su pod stalnom stražom. Mogli smo izbrojiti oko 140 osoba. Ljudi izgledaju dobro, potamnjeli od sunca i snažni. Među tim ljudima sam utvrdio poneke s nježnim crtama lica. Naknadno mi je potvrđeno da intelektualci više vole rad na otvorenom. Istina, odjeća je kod mnogih više nego oskudna; to su još samo dronjci. Kao obuću nose drvene sandale s kožnim vezicama, koje primaju od logorske uprave. U stražarnici udaljenoj oko dva kilometra od radnih mjesta nalazila se kuhinja. Upravo se kuhala kukuruzna palenta (pura). Na vratima se nalazila pribijena ceduljica s imenima osam zatočenika za koje su od obitelji pristigli paketi sa živežnim namirnicama.”

Svi detalji izvješća iz Jasenovca pokazali su Međunarodnom Crvenom Križu da su laži i izmišljotine svi navodi o masovnim zločinima koji kolaju u javnosti. Zaključak je bio da se radi o radnom logoru koji bi mogao poslužiti kao uzor idealnog, ako uopće ima nekog idealnog mjesta za radno interniranje uz prevaspitavanje za povratak u društvo. Članovi delegacije su posebice bili oduševljeni činjenicom da se logoraši kreću sasvim slobodno, te da je nekoliko desetina Židova dragovoljno prihvatilo da aktivno učestvuju u aktivnom upravljanju logorskim poslovima. Dvojica Židova slobodnjaka su čak imali i revolvere za pojasom.

(nastavlja se)

 
Još jedna bajramska priča
Četvrtak, 23 Kolovoz 2018 09:34

 

BegovaBajramska priča

Priča se da je Hamid Ellefaf jednog petka htio da ide na džumu namaz, ali se našao u dilemi kako da postupi; magarac mu se bio izgubio, brašno mu je ostalo u mlinu a bio je njegov red da napaja svoju zemlju vodom iz potoka.

Razmišljao je: “Ako odem u džamiju, propustiću sve ove poslove.”

Onda reče sam sebi: “Ahiretski poslovi su bolji i vječniji!” – pa ode u džamiju na džumu namaz zanema­rujući svoje dunjalučke obaveze.

Kada je klanjao i vratio se kući, opazi da je njegova zemlja dobro natopljena vodom!? U štali primjeti privezanog magarca, a kada uđe u kuću vidje da njegova žena pravi kruh od tek samljevenog brašna’!

On začuđeno upita ženu o tome, a ona mu reče: “Čula sam neku trku van kuće, a kada sam izašla ugledala sam hijenu koja je gonila našeg magarca, sve dok on ne uteče u štalu. Naš komšija, koji je napajao svoju zemlju vodom, zaspao je, pa je voda natopila i našu zemlju. Isto tako, naš komšija je imao brašno u mlinu, pa kad je otišao da ga donese, zamijenio je vreću i odnio onu našu. Kada je primjetio da je zamijenio vreće, donio je našu vreću i ostavio je pred naša vrata.”

Hamid sa zahvalnošću baci pogled prema nebesi­ma pa reče: “O Gospodaru! Ja sam prema tebi izvršio samo jednu obavezu, a Ti si mi zauzvrat tri moje obaveze nadoknadio.”

(Ova lijepa priča je prenesena sa sajta AKOS)

 
Bajramska priča
Srijeda, 22 Kolovoz 2018 08:45

 

KuranBajramska priča

Prije mnogo godina na Kurban-bajram jedan bogataš iz Dubaija, koji nije imao ženu, djecu niti članova porodice odlučio je da okupi na večeri sve svoje uposlenike. Pozvao ih je i zamolio da sjednu za sto. Ispred svakog je bio Kur’an i manji novčani iznos. Nakon što su večerali, bogataš im reče: “Šta biste radije primili kao poklon- ovaj Kur’an ili ovaj novac?

Nemojte se stiditi, izaberite ono što želite”.

Čuvar  je prvi reagovao: “Gospodine, volio bih uzeti Kur’an, ali pošto ne znam čitati, novac bi mi više koristio”.

Baštovan je drugi progovorio: “Moja žena je jako bolesna i zbog toga mi je novac potrebniji, inače bih sigurno izabrao Kur’an”.

Treći je bio kuhar: “Iskreno, volim da čitam, to je jedna od stvari koje volim raditi, ali moj posao je jako naporan i puno radim da nikada ne mogu pronaći vremena da prelistam časopise, a kamoli Kur’an. Uzet ću novac”.

Na kraju, dođe red na dječaka koji je brinuo o životinjama. I kako je bogataš već znao da je dječakova porodica siromašna, prišao mu je i kazao: “Sigurno i ti želiš novac, zar ne? S njim bi mogao kupiti hranu za dobar obrok kod kuće i novu obuću?”

Ali dječak je sve iznenadio odgovorom: “Ne bi bilo loše kad bih kupio piletinu i drugu ukusnu hranu koju bih podijelio za Bajram sa svojim roditeljima i braćom i sestrama. Također mi je potreban i novi par obuće jer su mi ove cipele jako stare. Čak iako je tako, izabrat ću Kur’an jer sam uvijek želio da ga imam. Moja majka me je naučila da su Allahove, s.v.t., riječi vrijednije od zlata i da su ukusnije od saća iz meda”.

Nakon što je dječak uzeo Kur’an, odmah ga je otvorio. Unutra je pronašao dvije koverte. U prvoj koverti je bio ček na iznos deset puta veći od novca na stolu. A u drugoj, je bila oporuka na kojoj je on proglašen nasljednikom cijele bogataševe imovine.

Suočen s dječakovim emocijama i čuđenjem ostalih, bogataš otvori Kur’an i prouči sljedeće ajete kako bi ih svi mogli čuti: “a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!” (el-Ma’ide, 23.)

Molimo Allaha, s.v.t., da nam podari mudrost da uvijek izaberemo ono što je za nas najbolje.

(Ova lijepa priča je prenesena sa sajta AKOS)

 
Bajramska čestitka
Utorak, 21 Kolovoz 2018 15:06

 

Bajram-noc BAJRAMSKA ČESTITKA

Svim vjernicima koji su dušom i srcem u islamu, ali i onim koji kane kadli-tadli doći tobe, neka je čestit Kurban Bajram – Bajram Šerif Mubarek Olsun ili onako, po starinski, kako smo čestitali našim nenama i dedama – Bajram barećola.

A onim lažnim vjernicima koji se guraju iz političkih i pragmatičnih razloga u prve safove i glumataju velike has-muslimane – njima vala JOK čestitka!

 
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 20 Kolovoz 2018 09:22

 

ZimaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (28)

Preselila

Dođe vakat kad Safeta više nije mogla ustati. Safija je letala oko nje kao da joj je rođena kćerka. Sada je kod nje bio ključ od magaze pa je Ejub postao mnogo oprezniji. Ulazio je u magazu samo kad ostalih nema kod kuće i kada bi on ostani da čuva i pazi Safetu na par sati dok se Safija, Ismet i djeca ne vrate iz Merhameta.

U decembru je jako zahladilo. Koliko god da su ložili kuća je bila ledena kao zindan. Metar drva šverceri su prodavali po astronomski visokim cijenama tako da su ogrjev sebi mogli priuštiti samo imućniji. Nije više bilo ni okorka, ni grančice u kući. Smrzavali su se. Safija je u sehari našla još nekih ponjava i s njima je pokrila Safetu koja se tresla od groznice i temperature koja se više nije mogla obarati ni sirćetli čarapama. Negdje oko dva Safeta pođe da ustane. Nešto je nerazumljivo buncala, a Safija je samo raspoznavala da spominje Rušida. Ponovo je poleže i Safeta kao da zaspa. I Safiju savlada san na stolici.

Svanjivalo je. Safija protrlja krmeljive oči.

-Safeta, Safeta, saću ti donjet' hapove da popiješ.

Safeta se ne odazva. Bila je okrenutra leđima. Safija je prevrnu i opipa. Hladna kao led. Prodrma je nekoliko puta. Ništa. Ustade i ode u sobu gdje su još spavali Ismet, Ejub i djeca. Svi pokriveni preko glava. Prodrma Ismeta.

-Ustaj. Ha'de ustaj. Umrla je. Smirila se.

Probudi se i Ejub. On i Ismet uđoše u Safetinu sobu i odmah se vratiše.

-De, nastavi kahvu – tiho će Ejub – valjamo dženazu pripremit. Moraju je u Bakijama prvo ogasulit'. Sreća je da je meni napisala đe ćemo je ukopat'.

Izvadi one papire i njima pokaza samo prvi, onaj o ukopu.

Ismet i Safija se preneraženo zgledaše.

Safija odahnu s olakšanjem: “Pa, bolan ne bio amidža, što nam ne kaza za te papire o dženazi?

-Rahmetli Safeta me je zaklela i zabranila da govorim bilo kome dok ne umre. Evo, ovde se trebate podapisat'. Evo, ovde na dnu k'o svjedoci da nemadnemo pošljem kak'ih problema, evo, evo… i ovde na dno, i još ovde na dno. Tako. U redu je.

Safija i Ismet su, onako zbunjeni, samo letimično pročitali tekst dokumenta o dženazi, a mahinalno potpisaše na dnu i dva dokumenta za koje su mislili da su identični onom o ukopu na Grlića brdu.

Ejub stavi papire u unutrašnji džep: “Mene je ovlastila da iđem u Bakije. Rekla mi je nasamo da u plehanoj kutijici u kredenci doli ima nešto para, a da se prodaju njena vera i dva prstena s ruku i minđuše i lančić s vrata joj da se plati dženaza…tako mi je rekla. “

Safija poleti da otvori kredenac i zaista dole nađe limenu kutiju od Divke i u njoj šest stotina kuna. Prefrigani Ejub je te pare ostavio da sve bude uvjerljivije, a posebno njegova uloga oko dženaze i ukopa.

-Uh, malo je to za dženazu. De Safija, skini joj prstenove, veru, minđuše i lančić da prodam zlataru da nadomirim za dženazu. Ha'de, šta čekaš. Hoš li da se potpuno ukoči, a ondak neš moć' skinit'? Morali bi zguljivat', gluho bilo.

-Nemerem ja to dragi amidža. De ti, svega ti, tebi je dala ćage za dženazu, pa ti i skidaj. Mene je strah tol'ki da ću se bajlisat'.

Ejub ode, zadrža se nekoliko minuta i vrati sa Safetinim skromnim nakitom na dlanu.

-Evo i tog njezina jada od nakita. Bog sami znade kol'ko ću kod zlatara dobit'. Ode ja kod onog Novalije. Kažu da je on najpošteniji zlatar na čaršiji i da će on najpoštenije platit'.

Ode niz Baruthanu.

Prvo je bio u Bakijama. Sve rekao kako je bilo. Da je bolovala, da je i pored lijekova bila sve slabija, da ju je sušica pojela, te da na kraju nije mogla ni hodati. Upitao je koliko košta dženaza sa jednim hodžom, onim nakratko, brzinskim. Rekoše mu da je zemlja sleđena, da će biti teško kopati kabur, te rekoše cijenu. Falilo je oko pet stotina kuna. Ejub ode do zlatara Novalije, ispriča mu o čemu se radi, a zlatar mu dade maksimalnu cijenu za zlato i napisa potvrdu o kupovini zlatnog nakita. Ejub ode da uplati dženazu, izbroja pare i krenu kući da čekaju kada će iz Bakija doći da je odnesu u gasulhanu i sve pripreme za sutrašnji ukop. Ostalo mu je oko dvije hiljade kuna i on je putem prema kući u sebi rekao: “Taman mi ostade da troškove Ćamila pisara mogu pokrit', a resto bo'me za me. Ko ne umije sebi, ne umije ni drugom. Vavjek bilo!”

Nije se stigao ni odmoriti, a dođe auto iz Bakija. U kuću uđe doktor, ovlaš pregleda meita, nešto zapisa, te jedino upita što je pokojnici plav desni palace. Ejub mu objasni da je bila nepismena i pokaza samo onaj papir sa uputama za ukop, Doktor klimnu glavom u znak razumijevanja i zahvali se. Dva momka iznesoše Safetu do auta koje je ozada iza vozačevog i putničkog dijela karoserije imalo kao nekakav dograđeni sanduk za smještanje meitova. Odmah odoše kazavši da će dženaza biti sutra u podne.

I bi kratka, svijetom siromašna dženaza. Samo par muškaraca, komšija. Puhao je ledeni vjetar koji je probijao kosti. Ejub i Ismet je spustiše u kabur. Nekakav mlad hodžica izdeklamova na brzinu, priđe Ejubu i pruži mu dlan. Ejub pomislio da se hoće rukovati pa prihvati ruku. Hodžica je izvuče i tiho upita: “Hoću l' ja štogoderce steč'?”

-Vala si izdeklamov'o sve u dvije minute, al' helem neise, evo ti petobanka, jerbo takav je red vama hodžama vavjek nešta pošljem dženaze dat'.

Dok su dva grobara zatrpavali mezar, svi krenuše zajedno kućama, uzbrdo, prema Baruthani. Niko nije ni jedne progovorio do pred kraj puta, kad jedan komšija upita: “Bože moj, zna l' Rušid da mu je mater ukopata?”

Ejub ga sasiječe: “Ako ne zna, saznaće, svakako ako je živ. Al' pošto se rahmetli materi samo jednom davno kartom javio lahko more bit' da je i on neđe glavušu zijanio. A ovaj karavakat je progut'o mnoge glave, a još će hih progutat'. Mi ostajemo u kući.”

Tako su muhadžiri ostali u kući u Baruthani, a samo je Ejub dobro znao ko je stvarni vlasnik kuće i okućnice i sveg bogatstva u magazi. Ni njih troje, ni djeca, nisu više imali problema s glađu. Ejub diskretno isposlova uknjiženje kuće i okućnice na osnovu hizmeta koji je rahmetli Safeti činio, a uknjižbu još pojača odnijevši onom u pisarnici dva koluta sudžuke, litru rakije i kantu sa pet litara zejtina. To mito je u taj vakat bilo toliko jako da bi pisar i cijelu vakufsku imovinu na davatelja mita upisao samo da se te hape i rakije dokopa.

(nastavlja se)    

 
Humoreska za subotu
Subota, 18 Kolovoz 2018 21:25

 

Bosna kod Omerdina PoljaKad “izda pamćenje”

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Dole, na obali Bosne, kod starog Husanovića mlina koji više ne melje, na vrućem kamenju okupe se seoske starine koji se onda sunčaju i izmeđuse promuhabete.

Nekako su slični onim morskim račićima koji se uspentraju na stijenu da se sunčaju, spremni da umaknu čim se neko približi.

To je valjda i jedina prilika između, račića i starčića, jer ovi se sunčaju i ne misle da bježe, pošto ih niko i ne juri.

Blaženo opušteni, trude se da odozgo prikupe što više sunca, a odozdo, sa vrelog kamena, da upiju što više topline. Vele - nekako, se ljepše spavanakon sunčanja.

-Kol’ko ti imaš godina Šaćire? – upita jedan tek da nešto pita.

-Šta kažeš? Haaaa? – stavlja Šaćir ruku na uho.

-Kol’ko ti je godina, pitam?

-Ako sam dobro upamtio, biće ih 76... i da znaš, gotovo ih i ne osjećam, mislim te moje godine... Jes’ da sam mrven potvrd na ušima, al’, osim toga, sve je u redu...šućur Allahu… mada ne bi bilo loše da sam tvrd i na nekom drugom mjestu.

-Mene uši dobro služe – reče Omer.

-A kol’ko ti imaš godina? – umješa se sada i Suljo u razgovor.

-Rek’o bi’ da sam tri godine stariji od Šaćira, znam da sam ga često tuk’o, a to ne bih mog’o da sam mlađi od njega.

-Mog’o si bit’ jači?

-Mog’o sam, al’ nije to. Zna se red. U našem selu nikad nije tuk’o jači slabijeg, neg’ stariji mlađeg.

-I šta kažeš – interesuje se Šaćir – dobro čuješ?

-Rek’o sam već. Uši su mi k’o u zeca, ne mislim tako vel’ke, već tol’ko da mogu da hvatam sve što zuji, cvrči, huči, viče, pjeva, zapomaže.

-Znači nemaš nikakve probleme?

-Eh, kakav bih ja to čo’jek bio kad ne bih im’o problema? Imam ih i ja. Vid me ne služi najbolje. Moram da uzmem đozluke dok čitam ili radim nešto sitno.

-Ja sam načeo već osamdesetu. – veli Suljo, i još imam dobre uši i dobre oči i sve me dobro služi.

-Baš sve? – upita Omer podsmješljivo.

-Sve, baš sinoć pade mi nešto na pamet, pa kažem mojoj staroj: -A šta misliš, ljepotice moja, da se malo povaljamo, a...?

-A ona? A ona?

-Pogleda me nekako iskosa, pa se obrecnu na mene:

-Šta je tebi, matori?

-Pa l’jepo te upita.

-To ti misliš, pita ona mene: -Šta je tebi, matori? Pa zar, se nismo jutros povaljali.

A Suljo kao da ne primjećuje njihovu podrugljivost, dodaje: -Mene, vidite, izdaje pamćenje, a to nikako ne valja...

 
Dioptrija Bože Kovačevića
Petak, 17 Kolovoz 2018 13:04

 

ClownTrump je svojim ludovanjem Erdogana pretvorio u neprijatelja i gurnuo ga Putinu (pa si stvorio golemi problem)

Božo Kovačević, Zagreb

Nedvojbeno je da način zaoštravanja odnosa između SAD-a i Turske posljednjih dana u mnogome ovisi o karakterima osoba koje su na čelu tih dviju zemalja. Njihove osobine, način na koji doživljavaju sebe i druge te način na koji reagiraju na zbivanja u svojim zemljama i u svijetu uvelike oblikuju kontekst za donošenje daljnjih odluka. Ako se nastavi sadašnja konfrontacija, koja se odvija ponajprije kao razmjena sve oštrijih poruka dvojice predsjednika, moguće je da se stvori takav kontekst koji nijednom od njih neće dopustiti uzmak.

Erdogan se čudi da mu NATO saveznik, u čijem interesu i Turska ratuje u Afganistanu, zabija nož u leđa. Neobično je da ponašanje američkog predsjednika izaziva čuđenje nakon svega što je priredio najbližim saveznicima u okviru G7, u EU i na posljednjem NATO summitu. Erdogan kao da nije shvatio da Amerikanci – neovisno o tome koja je administracija u Washingtonu – teroristima priznaju samo one koje sami takvima proglase, a nekadašnji Erdoganov saveznik i sadašnji najveći neprijatelj Gülen za Amerikance nije terorist. Stoga su Erdoganova očekivanja da bi Gülen mogao biti izručen Turskoj bila velika zabluda. Ako se konfrontacija Turske i SAD-a bude zaoštravala, nije isključeno da upravo Güilen postane američka uzdanica u postupku promjene režima u Ankari.

Trump bi mogao dobiti podršku američkog političkog establištmenta

Premda je američki pastor Brunson, koji je u Turskoj zatvoren pod optužbom za terorizam, Trumpu poslužio kao zgodan način pridobivanja izborne podrške križarski raspoloženih evangelističkih zajednica u Americi, analitičarima je ipak jasno da samo to nije povod za eskalaciju napetosti kojoj svjedočimo posljednjih dana. Daleko od toga da predsjednik Trump djeluje samo u skladu sa svojim osobnim animozitetima i trenutnim porivima. Postoji niz elemenata temeljem kojih se može pretpostaviti da Trump ima ili će dobiti podršku američkog političkog establišmenta za svoju politiku prema Turskoj.

Ne treba zaboraviti da je nastojanjem pripadnika obiju vodećih stranaka Kongres pokušao obustaviti isporuku borbenih zrakoplova F-35 Turskoj. Kako prvih nekoliko zrakoplova koje je Turska platila ionako ostaju u Americi gdje turski piloti trebaju proći potrebnu obuku, nije isključeno da do konačne isporuke uopće ne dođe. Najnoviji Trumpovi potezi mogu se shvatiti kao njegovo približavanje stajalištima Kongresa.

Takvo ponašanje kongresmena, kojima Trump u sve većoj mjeri daje za pravo, uvjetovano je, između ostalog, i činjenicom da je Turska s Rusijom u prosincu 2017. godine potpisala ugovor o kupnji raketnog sustava protuzračne obrane S-400. Glavna je svrha tog sustava obrana Rusije od mogućih napada NATO snaga. Sustav se ne može integrirati o postojeće NATO obrambene sustave. U očima američkog predsjednika, čiji je prioritet u odnosima sa saveznicima da ih primora na kupnju veće količine američkog oružja, taj potez je čista izdaja. Takvo njegovo stajalište blisko je stajalištima kongresmena koji su nezadovoljni ponašanjem turskog predsjednika.

Zašto je Erdogan mislio da Trumpa neće smetati suradnja Turske i Rusije

 
Zukina "slika" Sarajeva
Utorak, 14 Kolovoz 2018 21:10

 

PanoramaSAČarobni grad

 

Zuko Džumhur

Odavno je rečeno i zapisano da dušu imaju samo oni gradovi koji imaju svoju prošlost. Sarajevo ima svoju prošlost. Ima svoju povijest, dugu priču o rođenju, postanku i nastanku. U podnožju moćnog i šumovitog Trebevića na lijevoj strani Ishaković podiže svoj konak, dvorac – saraj – po kome, od tada, stara Vrhbosna, dobi novo ime – Saraj ovo – polje oko dvora, saraja – Sarajevo.

Ima jedna čudesna zemlja na ovome lijepom i šarenome svijetu. Ta zemlja je Bosna ponosna. Bosna je na Balkanu, Balkan je na jugu Evrope. U zelenim šumovitim njedrima te brdovite zemlje Bosne ima jedan čarobni grad. Taj grad se zove Sarajevo. Sarajevo, šeher Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine. Nadomak grada Sarajeva su bistri i hladni izvori rijeke Bosne po kojoj je čitava ova lijepa zemlja dobila svoje ime. Nekada, veoma, veoma davno ova rijeka zvala se je Bosante ili Bosanius. Čeljad što je oko rijeke živjela bili su Bošnjaci.

Pored ovih bogatih i hladnih izvora u tamnim šumama na početku prostranog i plodnog polja u staroj bosanskoj državi u srednjem vijeku bila je jedna od najvećih i najbogatijih sretnih župa – župa Vrhbosna. Kud god pošli sa ovoga mjesta na kome je bila stara župa Vrhbosna, pratiće vas slika neobične zemlje Bosne i svuda će vas slijediti opojni šum njezinih hladnih vrela ukraj sretne župe.

Noseći u sebi sjenovitu tišinu prastarih nepomičnih stabala što su se ko zna kada i u koje doba kao nekakvi radoznali putnici ogrnuti bogatim zelenim kabanicama, zaputili sa vrhova visokih planina niz blage travne padine i skamenili se, pravije, zdrvenili se i zauvijek ostali u mjestu očarani i opijeni ljepotom i basnoslovnim sjajem grada na vidiku. Taj grad na stranama okolnih brda i u prostranom polju oko rijeke ima svoju divnu dušu. Odavno je rečeno i zapisano da dušu imaju samo oni gradovi koji imaju svoju prošlost.

Sarajevo ima svoju prošlost, svoju povijest, drugu priču o rođenju, postanku i nastanku od mlađeg kamenog doba, naseobina staroga Rima i dolaska raznih slavenskih plemena do bogumilskih nekropola, trgova, stare Bosanske crkve. Ovaj grad ima i svoj duh. Taj duh, taj vječiti duh Sarajeva, to je duh sarajevske na daleko čuvene trpeljivosti, pažnje i uvažavanja. Na jedva stotinjak metara zračne udaljenosti uzdižu se, postoje i traju bogomolje i muslimanske, i katoličke, i pravoslavne, i jevrejske. I tako u dugim vijekovima različiti hramovi, drugačijih propovijedanja i obreda, tako daleko, a tako blizu jedan drugome, da ih nadlijeću i pod njihovim strehama cvrkuću iste ptice, stoje i obstoje bez nerazumnih mržnji, razaranja, geta i pogroma.

Kao što ima i svoju dušu, i svoj duh, Sarajevo ima u njedrima i svoje veliko srce. To je njegovo srce kojim se ludo voli, osjeća, uzdiše i stoljećima i danju i noću pjeva o ljubavi. I sarajevske pjesme sevdalinke i zvuci harmonika, ćemaneta, tambura i sazova u slatkim trenutcima vedrih opuštanja i životne radosti, imaju nešto duboko sjetno i suzno. I prošli sretni i nepovratni dani i mladost u sarajevskoj pjesmi ožive u uzdasima i jecanju i sve u ovom gradu ima prizvuk neke nježne tuge, i krajolici i čeljad, a ovaj čovjek je često i pored sve svoje prividne tvrdoće i ukočenosti blag, nježan u dubini svoga srca poput kakvog velikog i dragog djeteta.

Ne znam da li je igdje na ovom svijetu ljubav ljudi tako spojena sa tugom kao u Sarajevu, divnom gradu velikih ljubavnih zanosa. Istina da velika ljubav i tuga čine jedno isto, nigdje nije tako uočljiva kao u šeher Sarajevu. Ovaj grad je središte bosanske pjesme i svirke, prijestonica zanosnog sevdisanja, zagledanja, ašikovanja i begenisanja.

 
U sridu!!!!
Ponedjeljak, 13 Kolovoz 2018 21:06

 

MilivojBeslinZnak za početak hajke na Crnu Goru dao Irinej, SPC kišobran za sve nacionaliste

Milivoj Bešlin, Novi Sad

Crna Gora nije odgovorna ni za jedan potez koji je u pogrešnoj i destruktivnoj politici Srbija povlačila posljednjih 30 godina. Svaki pokušaj iz Srbije da se Crnoj Gori nameće stav, gdje može ili ne može da šalje svoje oficire je suštinski nepriznavanje crnogorske nezavisnosti i pokušaj da se ovom državom ponovo upravlja iz Beograda, poručuje u razgovoru za Dnevne novine jedan od najznačajnih srpskih istoričara mlađe generacije Milivoj Bešlin.

Bešlin naglašava da je znak za početak hajke na Crnu Goru dao patrijarh Irinej, te da je SPC “kišobran” za sve nacionaliste i desničare, ksenofobe u Srbiji.

“Znak za početak hajke na Crnu Goru je dao patrijarh Irinej, da bi se nastavilo izjavama Vuka Jeremića, Boška Obradovića, Vulina, Nenada Popovića koje su zaista skandalozne i s one strane razuma. U središtu je ponovo zloupotreba Srba u regionu i problematizacija njihovog položaja”, smatra Bešlin.

On napominje da se kada je riječ o Oluji stvari moraju poređati hronološki.

"Akcija hrvatske vojske je samo posljednji čin u ratu koji se tada i završava, dakle, 1995, ali je počeo četiri godine ranije. Podsjetiću da su Srbi u Hrvatskoj sistematski zastrašivani i od strane režimske propagande iz Beograda, da će im se ponoviti ustaška klanja iz vremena II Svjetskog rata i od strane nove nacionalističke vlasti u Zagrebu, koja je rušeći socijalističko nasljeđe, od Hrvatske željela da u političkom smislu napravi ekskluzivno državu hrvatskog naroda. Rat je počeo balvanima, tenkovi JNA koja je već bila pod Miloševićevom kontrolom, izgubivši svoj jugoslovenski karakter, zasipani cvijećem u Beogradu, do temelja su razorili Vukovar. Nakon zauzimanja, počinjeni su strašni zločini na Ovčari, koji su rekonstruisani, zahvaljujući brojnim sudskim procesima. Ubrzo je Miloševićeva JNA zauzela trećinu teritorije Hrvatske. Odatle je proterano gotovo svo hrvatsko stanovništo, počinjeni su brojni zločini. Dakle, rat ima svoju dinamiku i svoju hronologiju. Zvanična Srbija bi htjela da ga svede na Oluju i da kaže da je čitav srpsko-hrvatski rat 1991-1995. sadržan u Oluji. Ali, čekajte, da nije bilo Ovčare, ne bi bilo ni Oluje. Stvari u istoriji su uvek uzočno-posledične. Niko ne može da opravda zločine tokom Oluje, zvanična Hrvatska teško griješi što ih negira, ali reći da je to isto što i Holokaust je primer neodgovorne i populističke retorike.

“Svaki pokušaj iz Srbije da se Crnoj Gori nameće stav, gdje može ili ne može da šalje svoje oficire je suštinski nepriznavanje crnogorske nezavisnosti i pokušaj da se ovom državom ponovo upravlja iz Beograda”, naveo je Bešlin.

Bešlin je komentarisoa i izjavu patrijarha SPC Irineja koji je nedavno kazao da je položaj Srba u Crnoj Gori gori nego u vrijeme zloglasne Nezavisne Države Hrvatske.

 
Eugenu Didi Kvaterniku je još davne 1952. godine postalo sve jasno, a Kolindi i Plenkoviću još i danas nije
Ponedjeljak, 13 Kolovoz 2018 10:02

 

KvaternikDido Kvaternik u Argentini - 1952. godina

Eugen Dido Kvaternik, koji je po Pavelićevim usmenim nalozima organizovao masovna ubojstva, kojima je najčešće osobno prisustvovao, poslije rata u Hrvatskoj reviji (glasilu ustaške emigracije u Argentini) 1952. kaže: „Naš narodni pad tako kratko vrijeme nakon uspona 1941. uzrokovan je stalnim i opetovanim kršenjem osnovnih etičkih i moralnih zasada... Notorna je činjenica koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošlog rata i sa hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, sa pravnog zločin, a s političkog ludost... Zato našu odgovornost pred poviješću ne će nitko moći izbrisati.“ (Citat iz knjige Slavka Goldsteina, 1941 - Godina koja se vraća, Službeni glasnik, Synopsis, Beograd – Sarajevo, 2012, 70)

 
Podsjećanje na balvan-revoluciju koju su mnogi Srbi zaboravili
Nedjelja, 12 Kolovoz 2018 10:01

 

Balvani i gumeSećam se oluje koja je avgusta 1990. razbacala balvane od Hrvaca do Knina

Boris Dežulović

Oluja, avgust mesec, subota, podne: topao vetar s Dinare razvija na kninskoj tvrđavi džinovsku trobojku zastavu, a tamo dole, na krajinskim drumovima, kolone prljavih automobila, oznojeni mrki vojnici s pretećim dugim cevima i uplašen neki svet koji ne zna šta ga čeka u mesecima i godinama koje slede.

Dabome da se sećam. Oluja je valjda bila, šta drugo, kad su te vrele avgustovske subote polomljena popadala sva stabla i bandere pod Dinarom, a moj drugar Predrag i ja uputili se u Krajinu da vidimo to čudo neviđeno – drveće i stenje rasuto po cesti od Hrvaca do Knina.

Oluje koja je 17. avgusta 1990. po krajinskim drumovima razbacala balvane, u Srbiji se, međutim, malo ko uopšte seća. Sva su sećanja na Balkanu oštro presečena, a svaki srpski pomen na avgustovsku oluju počinje od 1995. godine. Dan će tada biti 5. avgust, a boje na zastavi s kninske tvrđave malo drugačije raspoređene, ali jednako će biti subota, i jednako će biti kolone prljavih automobila na krajinskim drumovima, oznojeni mrki vojnici s pretećim dugim cevima i uplašeni neki svet koji neće znati šta ga čeka u mesecima i godinama koje slede.

Tačno pet godina i dvesta pedeset subota u to će vreme već proći od subote 17. avgusta 1990., kad smo Predrag i ja iza Hrvaca pokušavali da razgovaramo sa rabijatnim nekim tipom što nam se kalašnjikovom unosio u kola. Na poslednjoj barikadi pred Kninom – a sećam se da je bila napravljena od kamenih gromada na poslednjoj serpentini stare ceste nad gradom, neposredno pre tunela – pitali smo naoružane pobunjenike čime će se baviti, od čega će živeti kad onu orijašku zastavu Srpske autonomne oblasti Krajine sa kninske tvrđave jednog dana podignu pred staklenim tornjem Ujedinjenih nacija na Ist Riveru, i ponosno zavijore kao zastavu Republike Srpske Krajine. ‘Od čega ćemo da živimo? Od drumske pljačke, kao i prije’, oholo nam je odgovorio jedan od njih, pozdravljen zadovoljnim cerekom ostalih.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search