LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
O dokturu od nauka Hasanu Alijagiću
Nedjelja, 30 Srpanj 2017 11:01

 

Jasna SamicJoš nešto o dokturima od nauka

Prof.Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo

Upravo pročitavši u Bošnjačkom oku odličan tekst o lažnim doktorima nauka, sjetih se jedne od prvih rečenica u brošuri koju smo imali na prvoj godini studija turskog jezika, gdje je pisalo: „Laž na Istoku nije sramota“.

Odavno su se već nepismeni beduini potrudili da se ova izreka proširi i postane planetarna istina.

A evo u čemu je riječ i što odlično primijećuje naivni i pošteni autor pomenutog teksta Zijad Haračić:  

On, naime, kaže da mu je prije izvjesnog vremena prijatelj skrenuo pažnju na jedan dugačak intervju pod naslovom “Čovjek za sva vremena” (divan naslov za divnog doktura od nauka!), objavljen na portalu Australijske unije bh asocijacija, a preuzet i na Facebook-portalu te unije. U njemu se anonimus Hasan Alijagić naveliko hvali o svojim uspjesima, a posebno svojom doktorskom titulom, koju je dobio nakon što je, prije nekoliko godina na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u, odbranio svoju doktorsku tezu.

Tema doktorata je NEVIĐENO važna (ovo je moj komentar o pročitanom), važna kako za ljudsko zdravlje, tako i za opstanak danas prvenstveno bosanskih muslimana.

Autor Haračić kaže da je ta disertacija imala naslov “Analytical review of the connection between physiology of the heart muscle and blood circulation with physical positions and activities within one prayer cycle”. (Zar je ikad i jedan normalan svjetski profesor prihvatio ovako stupidan i dugačak naslov teze?) Ona je u prevodu „slavnog“ doktura od nauka glasila, isto tako debilno kao i na engleskom: “Analitički osvrt na povezanost fiziologije srčanog mišića i cirkulacije krvi sa tjelesnim pozicijama i aktivnostima u toku jednog namaskog ciklusa”.  To naravno djeluje krajnje „trisomique“ – trisomično, iliti dotučeno Edwardovim sindromom - , ali kako ne misliti da je ovo od krucijalne važnosti za opstanak i u samom Sarajevu, gdje Bakirovi beduini sve pokupovaše, kako u centru grada tako i šire, pa će Sarajlije uskoro morati ići pogurene glave, ili bez glava pogureni, posebno svi oni koji ne shvate značaj namaza za cirkulaciju krvi, kao i značaj mahrame za isto to, pa i nikaba.

Razvoj rahitisa će se potom s Božijim Selametom i Berićetom razviti kod svih ženki im, pa im više neće pasti na pamet da ikad izađu iz njihovih luksuznih mužjačkih jazbina. To smo dakle razumjeli, i ponavljam: teza više nego značajna posebno za opstanak Bosne. Ali nismo znali da je to isto pitanje postalo krucijalno i za bitisanje u dalekoj nam Australiji.

Vidimo da jeste. I ne samo Bosanaca na tom kontinentu. Naravno da nije važno što Čoek nije nikad doktorirao, što je autor teksta u Bošnjčkom oku, Haračić, nakon dugogodišnjeg provjeravanja konačno uspio da dokaže da Doktur laže. To lažno doktursko biće -, i kad se ne provjerava njegov dokturat - , iz naslova teze koju je „izabrao“ kaže nam da nema pojma kako izgleda Doktorat, da nikad to čudo nije ni vidio, niti će ikad vidjeti, i da to nipošto nije važno. Ono što je bitno - doktur vjerovatno stepenuje riječ bitno, pa će rijet „najbitnije“- jeste , dakle, da je dobio „podstrek“ od onih od kojih danas treba da dođe podstrek i napredak, i da se haber o tome širi.

Mene dokturova laž uopšte ne čudi, ali čudi da ima još onih naivnih i čistih među Bosancima koji se tome čude. Ovaj "Doktur od nauka" nije jedini koji je od Bakirovih nepismenih "kolega" iz pustinje ohrabren dukatima da laže i da širi sve što je za dobrobit ljudskog roda, naročito sve što je u vezi sa namazom. A sa namazom je danas u vezi sve.

Imamo mi na hipten posljeratnih naučnika koji su završili fakultete i doktorate, pardon dokturate u podrumima i tranšejama, ali imamo i onih koji su bili univerzitetski profesori prije rata pa se predstavljali u Čaršiji nakon rata kao emeritus profesori svjetskih sveučilita. Jedan od njih, mislim, i sa Švedskog sveučilišta.

Bosanci sve opravdavaju ratom koji su imali, a koji je, danas to možemo slobodno reći, Babo Izetbegović Prvi izazvao, hvališući se muslimanskim snagama tik pred rat, pred četnicima, dok je ova „janjad od ljudi“ iza leđa nevinih bosanskih muslimana oštrila noževe i spremala se za klanje, čemu su, ponavljam, doprinijele upravo izjave, ali i javni abdesti usred Skupštine, Alije Prvovjenčanog i njegovih vezira...

Ne možemo, naravno, reći da je u doba komunizma bilo sve savršeno, ali se ovakve stvari ipak nisu mogle dešavati. Iako je bilo izuzetnih „teza“, za koje se vjerovalo u to doba da su od krucijalnog značenja za opstanak svih Jugoslovena. Jedna od tih, sjećam se, odbranjena na Sarajevskom univerzitetu, nosila je naziv „Neki aspekti nošenja oružja u NOB-u i uloga jutarnje gimnastike u istoj“, gdje je podvučena ta uloga jutarnje gimnastike i u razvoju sociolističke svijesti. Ali kakva god da je bila, teza je morala prvo biti napisana, a onda ili odbranjena, ili neodbranjena (odbijena).

Ne treba se čuditi, ne, laži će biti sve više i više, kao i zamotanih glava, kao i zamotanog ženskog tijela u crno, kao i doktura od nauka. Važno je, tj. kako bi neki Doktur rekao: NAJBITNIJE JE OD SVEGA je da se grade džamije, i da ih bude više nego stanovnika. I da se „pišu“ doktorati o namazu. Pardon: dokturati.

 
Reagiranje gospodina Zijada Haračića
Subota, 29 Srpanj 2017 10:22

 

Dr sc. Hasan AlijagićJe li intelektualcima bosansko-hercegovačkih korijena zaista svejedno što se Hasan Alijagić kiti lažnim perjem?

Zijad Haračić, Sydney

(Da ne bude zabune - na slici nije Zijad Haračić već nasmijani doktor nauka Hasan Alijagić)

Nije ništa novo da ima ljudi koji tvrde, odnosno lažu da posjeduju neku kvalifikaciju, diplomu ili naučni stepen koji ustvari nemaju. Nije novo, ali je uvijek sramotno, a u krajnjoj liniji i kažnjivo. Ovo posljednje (kažnjivost) se isključuje ako se to tvrdi za kafanskim stolom, u sopstvenom društvu aksamlučeći ili se tvrdi susjedima radi izazivanja njihove ljubomore. Nije kažnjivo, ali je i tada sramotno. Ipak se može gledati kao izuzetak ako se lažnim predstavljanjem zbija šala sa prijateljima.

Prije nekog vremena jedan poznanik mi je skrenuo pažnju na podugačak tekst (intervju) “Čovjek za sva vremena” što je objavljen na web stranici Australijske unije bosansko-hercegovačkih asocijacija, a koji je preuzet i na Facebook portal Unije. Tekst je ozbiljan, nema nikakve šale u njemu. U tom interview-u, negdje pred kraj podugačkog pričanja o svemu i svačemu u vezi Hasana Alijagića, Alijagić sam, uopšte nepotaknut pitanjem od strane autora teksta, izrekao je tvrdnju o sticanju doktorske titule odbranjene 23. oktobra 2014. godine na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u. Odbranjena teza, kako Alijagić tvrdi, ima naslov “Analytical review of the connection between physiology of the heart muscle and blood circulation with physical positions and activities within one prayer cycle” ili u prijevodu samog autora teze “Analitički osvrt na povezanost fiziologije srčanog mišića i cirkulacije krvi sa tjelesnim pozicijama i aktivnostima u toku jednog namaskog ciklusa”.

Dvije stvari su me nagnale da malo više pažnje obratim na ovu Alijagićevu tvrdnju.

Prva, magistar sam mašinstva sa skoro dvadeset godina rada u avio-industriji (Vazduhoplovni Zavod “Orao”) i primjena zakona i principa mehanike fluida je krucijalna za ovu industriju. U “Orlu” sam bio vodeći inžinjer za istraživanje i razvoj, preciznije, sve do agresije na BiH 1992. Dakle, ova “cirkulacija krvi” je pobudila moju inžinjersku radoznalost.

Druga stvar je bila neka vrsta unutarnjeg “alarma” koju sam osjetio pročitavši napisanu tvrdnju. Jednostavno, instinkt mi je govorio da nešto ne zvuči ispravno.

Istog dana kada sam pročitao pomenuti tekst (16. aprila 2017.) objavio sam komentar na Facebook stranici Australijske unije BiH organizacija (https://www.facebook.com/aubha/posts/1370856836269406) u kojem sam izrazio svoju sumnju u tačnost navoda o doktorskoj tituli stečenoj na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u.

Od prozvanog nikakav odgovor!? Ni ispravka, ni daljnja tvrdnja o tačnosti, ni, naprimjer fotografija diplome koja bi onim sumnjičavim “začepila” usta. Jednostavno, šutnja sa svih strana. Normalna reakcija bi bila da neko od pobrojanih pobije moje sumnje koje sam jasno izrazio, napisao i potpisao.

Možda će neko pomisliti da ne čitaju komentare. Ne zavaravajmo se.

Helem, 2. maja 2017. stupih u kontakt sa bibliotekom Charles Sturt University jer u katalogu iste MORAJU biti svi doktorski, magistarski i ostali naučno-istraživački radovi koji su ostvareni na spomenutom univerzitetu. U dopisivanju uživo (live chat) dobio sam informaciju da na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u ne postoji registrovano ime Hasan Alijagić, te da nema ni traga doktorskoj tezi koju Alijagić navodi kao svoju, a nije pomogao ni datum kada je teza navodno odbranjena.

Bibliotekarka Belinda je bila jako “sorry” što nije mogla ništa pronaći. Zatražio sam od nje transkript razgovora u elektronskoj formi. Taj transkript je na raspolaganju svakom ko ga zatraži, pa i doktoru nauka (???) Hasanu Alijagiću.

 
Šprehenzi dojć?
Četvrtak, 27 Srpanj 2017 22:11

 

SantaAjnc u Mannheimu (1)

Nadan Filipović

Pričao mi jedan Adnan sa Ilidže, zvani Ado, kako je prvo kibicirao, a onda nakratko i učestvovao u jednoj partiji ajnca u nekoj birtiji u Mannheimu u kojoj su se, uglavnom, okupljali naši ljudi iz tadašnje Juge.

Helem, ufatilo se “šejtansko kolo” u separeu birtije. Bank držao jedan naš, odavno rahmetli, pjevač iz Krajine. Imao je ogromne ruke, k'o dvije lopate. Kad drži špil od trideset i dvije karte za ajnc, taj mali špil se prosto zijani u njegovim “šapama”. Pred pjevačem redovna polovka Asbach Uralta, njemačkog konjaka, boca Coca-Cole i posudica sa ledom. Nije bilo dana kad nije pio i na kraju mu je alkohol i skratio život. A i pušio je k'o lokomotiva, ono, cigara na cigaru.

U banku, pričao mi Ado, preko osam hiljada maraka. Niko se ne usuđuje da “tuče” za sve pare u banku. Golema je to para, nakupila se, a igrači, njih desetak nemaju kešovine i da hoće da sav bank “potkuju”. Ko dobije keca “tuče” pet stoja, milju najviše i pjevač mu dadne kartu iz svoje goleme šape. Kad svi očekuju da će se zaoriti povik “ajnc sam”, dakle dvadeset i jedan, razočaraju se kad vide da se na igračevom licu pojavilo drhtavo blijedilo popraćeno tihim: “Daj još jednu, jarane!” Tada uslijedi gustiranje, pa ili, riječi “tropa sam” il' “meni dosta”.

Tada pjevač vuče karte, te ako nije ajnc, on je dvadeset, devetnaest ili najmanje osamnaest.

Ljudi “tuku”, slabo ko čupne dvije ili pet banki, ali ovi koji “tuku” po pet stoja i naviše obično zijanjuju.

Neki Ostoja, grmalj od dva metra, viši od pjevača, odjednom poskoči i vrisnu: “Sad' il' nikad'!” izvadi sve pare iz džepova, prebroja i veli: “Igram za sve što imam. Za traktor sam skupljo. Jal 'odža, jal bos! Evo ovde dvije milje i osam stoja. Pribroj banker, svega ti.”

Pjevač prebroja, metnu pare sa strane, izdvoji iz banka dvije hiljade i osamsto maraka, stavi ih na Ostojinu kamaru i pođe da će mu dati jednu kartu odozdo, al' grmaljina krisnu: “Stoooj, jebemti kuruz, sam ću se poslužit'!”

Pjevač podiže špil držeći ga između prstiju i Ostoja sam povuče sebi kartu. Naime, on je kao prvu kartu dobio takozvanu šantu, damu tref, a koja u ajncu vrijedi ili jedanaest, ili deset, ili tri, kako je igraču volja da je upotrebi. To je najidealnija karta u ajncu jer ako ti nakon šante dođe as koji vrijedi jedanaest ti imaš dvadeset jedan što je neupitno dobitna kombinacija i pare su tvoje. Ako opet kao drugu kartu dobiješ deset, šanta zamjenjuje asa pa opet imaš ajnc, dakle dvadeset i jedan, i dobivaš. Ako, pak, nisi te sreće, pa dobiješ naprimjer osmicu kao drugu kartu, opet u ruci imaš ili jedanaest ili devetn'est. Ili čak možeš vući na jedanaest, pa slijedi treća karta koja može biti desetka, pa si opet ajnc, itd.

Dakle, sa šantom u rukama možeš imati niz kombinacija i šanse za dobitak su veoma izgledne.

Ostoja je sav drhtureći “gustirao” drugu kartu. Trajalo je to najmanje minute, ako ne i dvije.

Pjevač-banker ga upita nemarnim glasom: “Jaro, hoš' stat' il' češ povuć' slijedeću kartu?”

-Hajde, daj još jednu!

Pjevač mu opet ponudi da se sam posluži, a što je bilo popraćeno zajedljivim komentarom: “Bolje da se sam svojom rukom zakolješ, neg' da te ja svojom rukom koljem.”

Ostoja je gustirao i treću kartu najmanje jednu minutu, pa reće: “Meni dosta. Gonjaj me!”

Pjevač okrenu svoju kartu. Bila je to devetka. Povuče drugu, preokrenu je na devetku, a ono as. Dvadeset!

Ostoja izvrnu svoje tri karte. Sedamnaest. Šanta, kralj i desetka.

Pjevač ćutke gurnu sve pare u bank i reče: “Hajmo dalje, kolo sreće se okreće. Ko bi gore, učas dole…hajde, šta ste se stisnuli. Udarajte!”

Uskoro neko od igrača dobi asa pa zaigra za pet stoja. Pjevač mu veli da se sam posluži. Igrač uze drugu kartu. Poblijedi.

-Daj još jednu!

-Samoposluga! Sam se zakolji – pruži mu špil držeći ga vrhovima prstiju da igrač sam sebi uzme donju kartu. Uslijedi gustiranje i tiho: “Tropa”. Na keca je dobio kralja, a to je petnaest kada moraš vući, a nakon toga je sam sebi uzeo desetku, što je ukupno dvadeset i pet, a to je tropa.

Ado upita: “Mogul' se i ja u kolo ufatit?”

More ba jarane, kako da ne more! – odvrati pjevač pa iskapi čašu kombinacije Asbach – kola.

 
Skloni se da prođem, ubit ću te opet
Četvrtak, 27 Srpanj 2017 14:53

 

MuratNisam te se bojao živog, a kamoli mrtvog

Samedin Kadić, Sarajevo

Murat Dž. iz okoline Gradačca bijaše, po usaglašenoj ocjeni šireg kraja, junak, u arhaičnom smislu: popiti, zajahati u trku konja, opaliti iz prangije i krenuti na prangiju, zapodjenuti u kafani i na teferiču tuču, podići pred džamijom bajrak, pobiti se jedan na jedan, jedan na dva, jedan na tri i tako eksponencijalno dokle ima smisla, dokle ne bi neko rekao: “Odvadi malo!”

Ašikovao je s mnogima, pa tako i s izvjesnom Hankom, ali ništa pretjerano, bijaše, kažemo, i drugih djevojaka na Muratovom radaru. Hanki, koja je rasla u pobožnom ružičnjaku, braniše da se i gleducka s Muratom, tim bumbarem, i ubrzo isposlovaše da je udaju za jednog postarijeg, ali čestitog Veliju iz Brčkog, dobrostojećeg majstora u trenutno neperspektivnom zanatu: abadžiju. Dođoše veseli svatovi u ružičnjak Hankinog oca, i automatski, kao kakav leptir, odleprša haber do Murata da se Hanka udaje, što mu i nije bilo toliko krivo, da se udaje samo zato da se ne bi udala za njega, što, međutim, upali u njemu junački ponos, te skoči na konja i krenu zaobilaznim putem prema izlazu iz sela.

Svatovi bijahu otandarali iz sela i, kad izađoše na jednu zaravan, pred njih izjaha srditi Murat na bijesnom đogatu i viknu kako junaku i priliči: “O, Boga vam, hrđavi svatovi, kud ste pošli s tom mojom mladom?” Krenu sam na njih sve, dohvati se djevojke, uhvati je za bijelu ruku, pa je baci za se na đogina i uteče, kao u vesternima, kao u pjesmama, vesela mu majka!

Ote im Hanku ispred nosa i tako je spasi mlitavih ubadanja u tvrdo sukno pod abadžijskim fenjerom; niko se nije ni za nož, ni za kuburu uhvatio, a kamoli da je pomislio svoja prsa postaviti, čak ni mladoženja koji podiže ruke uvis I iskašlja: “Bit će sreće drugi put.” Odvede je u svoju kuću, gdje ga čekaše ostarjela majka da joj Hanka hizmet čini. Hoćemo reći: oženi je. Mladoženja i nesuđeni djeverovi oborenih noseva odjahaše prema Savi, a Hankini se pomiriše sa sudbinom: udala se, nema joj sad nazad.

Takav junak bijaše Murat! Siđi bi petkom na džumu u čaršiju, a poslije se zarakijaj, kako je to već kod nas u tim vremenima išlo. Ali nikad, nikad, pričala je kasnije Hanka, Hanka koja je iz kuće ponijela svoj bešvakat, nikad ne bi unišao u kuću pijan, toliko bi mu pameti, ma koliko se naljoskao, u glavi ostalo: peksinluk se ne unosi ondje gdje se na sedždu pada! Nego, kada se vrati noću iz kafane, pijan kao guzica, uvijek se svali negdje pred kućom: pod jabukom, na verandi ili na sijenu u štali. I tako je to išlo godinama.

Nekakav Petar iz Pelagićeva, junak Muratovog formata, naiđe kroz jedno naše selo i vrijeđaše muslimanke, je li bio pijan ili nije, ne znamo, ali je pričao svašta. Požališe se mještani Muratu i ovaj prve prilike sačeka Petra, s kojim je povremeno čak znao popiti u kafani, u najvećem miru i poštovanju, i zamoli ga, upozori ga, zaprijeti mu da u muslimanskim selima ne vrijeđa muslimanske žene. Petar se uzjoguni, uvrijedi, riječ po riječ, uvreda na uvredu, zametnu se tuča. Jedan na jedan, šakama. Bili su se cijela dva sata, nisi znao ili grmi ili se zemlja trese od silnog fursata s obiju strana. I Murat ubi Petra na onom mostu, ubi ga šakama.

 
Greška tehničke naravi
Četvrtak, 27 Srpanj 2017 09:02

 

Korekcija greške tehničke naravi

N.F.

Raja,

Nešto mi se čudno desilo u administraciji komentara. Gospodin Zijad Haračić je poslao tri komentara na tekst gospodina Marjana Hajnala. Komentari “stoje” u administraciji kao objavljeni, a nema ih ispod Hajnalovog teksta. Kao da je šejtan upetljao svoje prste?!

Šta sam mogao drugo uraditi već kopirati sva tri Zijina komentara, svakako sa upozorenjem koje mi je poslao gospodin Nihad Filipović, i objaviti ih na naslovnici.

Izvinjavam se posjetiteljima OKA zbog ovakve čudne situacije koja je najvjerojatnije posljedica neke tehničke greškice.

Nihad Filipović: Đe ispari Zijin komentar? Čovjek reče istinu... A i Marjan u tekstu. Jasno, nismo svi isti, ali treba samo malo prošetati internetskim društvenim mrežama i portalima, pa se uvjeriti koje je to stanje prosječne svijesti u Bosanaca/Bošnjaka na ovome topiku.

Zijad Haračić: Gospodin Hajnal je za svako postovanje. Pratim njegove tekstove citav niz godina i iz tih tekstova sam dobio vrlo pozitivnu sliku o njemu. Ima kosmopoltsko a ne lokalno/nacionalno/vjersko i ino gledanje na dogadjaje i ljude.

Slazem se sa iznesenim stavom o neuporedivosti Holokausta sa Genocidom u Srebrenici, ustvari u citavoj BiH. S druge strane, gospodin Hajnal eksplicitno izrazava svoju osudu za ono sto se desava u Izraelu s Palestincima. Zalosno je da moramo uporedjivati i mjeriti koji zlocin je strasniji od kojeg, ali ako se vec mora onda ja podrzavam stav gospodina Hajnala o neuporedivosti.

Zijad Haračić: S druge strane, "ispravka" gosp. Filipovica je potpuno na mjestu i vjerujem da je i gosp. Hajnal prihvata. Bilo bi interesantno istrazivanje da li je procjena o "malobrojnosti" na mjestu, jer nazalost stavovi ljudi zavise od socio-ekonomskog/obrazovnog i stanja indoktriniranosti odredjene grupacije. Nemam najbolje misljenje po ovom pitanju o nama Bosnjacima.

Zijad Haračić: Takodjer vjerujem da je gospodin Hajnal otvoren za razmisljanja na temu koju je naveo gosp. Filipovic. Gdje bi smo sada svi trebali biti ako bi trazili pravo ili nas neko potjerao tamo gdje su nam bili pretci prije 2.000 godina??

Ili jos ranije? Ili mozda kasnije-zavisi sta nam odgovara? Gdje je granica vracanja u proslost?

Ne umanjujem znacaj pitanja domovine za Hebreje, cak se, kao i svako razuman, divim opstanku i odrzanju identiteta, jezika, obicaja i svega ostalog sto su uspjeli. Medjutim, da je za diskusiju-jeste. Kao i druga pitanja, koja uostalom mogu da se diskutuju i za sve ostale grupacije (nacionalne, religijske, sportske itd).

 
Komentari kao psihijatrijski dijagnostički parametri
Srijeda, 26 Srpanj 2017 14:18

 

SnezanaObratila mi se Republika Srpska

Snežana Čongradin, Beograd

(Skrećem vam pažnju na komentare koji su prilog ovom tekstu Snežane Čongradin. Po mom osobnom mišljenju ti

komentari su zaista indikatori kroničnog sociopsihijatrijskog stanja u kojem se nalazi veliki broj pripadnika "nebeskog

naroda" - da ne kažem signifikantna većina srpske populacije. N.F.)

 

Obratio mi se zapravo Pero Simić, savetnik predsednika Republike Srpske Milorada Dodika - ali, u ime svih građana ovog bosanskohercegovačkog entiteta, odnosno cele RS - koja, kako kaže, ne priznaje genocid u Srebrenici. Rekao mi je - Republika Srpska i gotovo svaki njen građanin smatra da u Srebrenici nije bilo genocida.

- OK, Republiko Simić. Pretpostavljam da su ovaj ostatak, u čije ime ne govorite, građani koji su pobijeni u genocidu, odnosno porodice žrtava genocida.

Moram da priznam da mi je zastrašujuće i vrlo neprijatno da mi se na ovaj način obraća takav čovek, i to u ime svih građana RS, jer sam duboko uverena da u ovom postgenocidnom dobu Pero Simić i njegov šef Dodik predstavljaju produženu ruku genocida, preciznije - u aktuelnim okolnostima, politiku opasnu isto onoliko koliko je bila politika koja je dovela do genocida. O tome da je negiranje genocida, kao i propagiranje i slavljenje lika i dela najvećih balkanskih krvnika - Ratka Mladića i Radovana Karadžića, godinama unazad, verovatno jedan od najjasnijih i najbrutalnijih primera ispoljavanja krajnje neljudskosti, primitivizma, manipulacije, sramotnog i najjeftinijeg političkog profitiranja, koji zabada nož direktno u srce preživelih iz srebreničkog genocida, napisano je i izgovoreno beskrajno mnogo reči. Takođe, o tome da takva politika (ako se takav odnos, zbog stepena brutalnosti, može uopšte nazvati politikom) predstavlja opasnost po bezbednost građana, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u celom regionu, jer neguje i raspiruje žestoku međunacionalnu mržnju i netrpeljivost, koja je pre 22 godine i dovela do genocida - upozoreno je nebrojeno puta.

O tome, dakle, nema potrebe da pišem i ponavljam, to je jasno svakom iole razumnom čoveku, koji nije pod udarom jezive i sveobuhvatne propagande. Jasno je to i Peri Simiću, savetniku predsednika Republike Srpske, ali je želja za vlašću, moći, odnosno strah od gubljenja privilegija i mogućnosti da odgovaraju za propagiranje zla i mržnje, trovanja sopstvenih građana najopasnijim i najbeskrupuloznijim stavovima o njihovim sugrađanima i najbližim komšijama druge nacionalnosti i vere preovladao i nagoni ih da nastave, da se ne zaustavljaju u svojim naopakim i bolesnim namerama - da sa pozicije vlasti, snažnom postgenocidnom propagandom širenja laži, drže kao taoce obične ljude, praveći od njih monstrume bez trunke empatije prema žrtvama najbrutalnijeg masakra na evropskom tlu nakon Drugog svetskog rata.

 
Zapis iz Albanije
Utorak, 25 Srpanj 2017 08:37

 

Edmond dedeBektašije i bektašijska tekija u Tirani – susret sa dede Edmondom (2)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

Obilazimo Tekiju izvana, Arian i ja. Tekija je građena okrugla, sa kupolom. Podalje je turbe sa tri kupole, koje simboliziraju derviške kape, ali po svoj prilici i trojstvo u koje Bektašije vjeruju: Boga, Muhammada, i njegovog zeta Alija.

Je li prva prostorija koju vidim kroz prozor arena – semahana,određena za ritual? Unutra je mihrab iznad kojeg piše na arapskom „Allah“. Kupola je iznutra ukrašena arabeskama. Unutra je i muzej. Prima nas direktor muzeja, koji je i Arianov prijatelj. I direktorova pomoćnica. Srdačno, da ne može srdačnije. Odvode nas u veliku prostoriju s bibliotekom na čijim policama su knjige o Bektašijama na svim jezicima. To je ujedno i njihova prostorija za sastanke. Nude nas rakijom u specijalnim čašicama - nalik na one za vino ali u minijaturi -, s vodom, a na platou: umjetnički predstavljene narandže i sir: naradže su pravilno isječene u vidu polumjeseca, i poredane skupa sa isto tako izrezanim sirom. Kako ću piti rakiju na ovom paklu napolju? Iako je u prostoriji pravi raj, gdje klima uređaj besprijekorno radi, a Bektašije, za razliku od mnogih novokomponovanih muslimana, ne preziru modernost i njena tehnička dostignuća. Džihadisti mrze i Zapad i zapadne tekovine, ali se rado služe njima. 

Ne moram sve popiti, ali je red barem koji gutljaj u grlo sasuti, u bektašijsku čast, upozorava me Arian, i ja, prisjetivši se da sam bila nepristojna, potegnem istinski rakije iz svoje čašice. Misleći: konačno pravi muslimani, ima i takvih, znači, koji se ne prenemažu, bez trunke hipokrizije.

Direktor na albanskom priča vrlo brzo - Arian prevodi na engleski, ne mogu baš sve povezati -, pominje Ivu Andrića, njegov tekst o Sarajevu koji mu se dopada, voli i tog pisca, kao i Mešu Selimovića. Kažem da je moj otac poznavao Andrića, i na njemu radio jedan od dva doktorata u Parizu, a da nam je Meša bio susjed. Arian objašnjava na albanskom, - lako je razumjeti -, da dolazim iz intelektualne obitelji. Ja sam htjela nešto drugo reći u vezi sa Andrićem i očevom tezom, ali odustajem.

Dobijamo i poklone, ja na engleskom knjigu o Bektašijama, autora Baba Rexhepa, pod naslovom „The Mysticism of Islam and Bektashism“, kao i dvije monografije o  Bektašijama, od kojih je jedna posvećena Balimu Sultanu, a druga Dede Ahmeti-ju. Arian dobiva, pretpostavljam, nešto specifično, samo za njega, i na albanskom jeziku.

Naglo moramo prestati s ićem i s pićem. Poziva nas duhovni vođa Bektašija i ove tekije, Edmond-dede. On je inače veoma zauzet i rijetko prima goste, ali nama će ukazati tu izuzetnu čast, kažu mi.

I Jovan Nikolaidis je želio da se susretne sa baba Edmondom, kaže Arian, ali meni je tada umro otac, pa to nismo mogli izvesti. Zato će doći jednom naročito radi tog susreta. (Baba je jedna od visokih titula kojom se obraća Bektašijama visokog ranga, ali dede je mnogo veća, a pir najveća i krajnje rijetka. Ipak nije greška obratiti se dede-u sa „baba“. Kod drugih redova, najveća titula je šejh.)

Prolazeći kroz hodnik u drugom dijelu zgrade, na čijim zidovima su s obje strane slike ranijih duhovnjaka, ulazimo u prostranu prostoriju sa divanima i foteljama. U dnu salona, u sredini je „prijestolje“. Sa njegove desne strane je otvoren Kuran na arapskom jeziku, postavljen na srebrenkastom stoliću. Sve blješti, i kao da je poškropljeno srebrom i zlatom. Fotelje i divani se završavaju srebrenkasto-zlatastom rezbarijom. Baba Edmondov sekretar mi daje počasno mjesto sa lijeve strane „prijestolja“. Iznad moje fotelje sa cvijetnim motivima, kakve su i ostale, stoji albanska zastava sa dvoglavim orlom. Iznad „prijestolja“, rezervisanog za Edmond-dedea, slika je „Ehli-bejt“-a: Porodice, koja je kod Bektašija sveta obitelj: prorok Muhammad je sa lijeve strane na slici, sa njegove desne je Ali, njegov zet, a između njih, poslanikova kćerka i Alijeva supruga, Fatima. Alijevi i Fatimini sinovi, mučenici (šehidi), Hasan i Husein su, jedan s Muhammadove desne strane, drugi s desne Alijeve. Muhammad i Ali su naslikani sa oreolom na glavi. Nezamislivo za sunite i druge mističke redove. Svi imaju, pa i Fatima, prebačene duge šalove preko glave, muškarci bijele, svezane u obliku turbana, a Fatima zelenkast, ispod kog izviruje, barem mi se tako čini,  Fatimina duga, zlatasta kosa. Iznad njih lete anđeli (meleci). To je ista ona sveta porodica koju slave i svi šiiti. Bektašije su šiiti, ali svi šiiti nisu Bektašije, podvući će kasnije direktor, citirajući nekog učenjaka, ni sam se ne sjećajući više kojeg.

 
Boris Dežulović o "resortima"
Ponedjeljak, 24 Srpanj 2017 13:27

 

BorisMahala se po novome zove “resort”

Boris Dežulović

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, pitao mali babu, “baba”, veli, “koje je boje šljiva?”. Baba kaže “plave”, mali je zbunjeno upita “što je onda crvena?”, a baba odgovori - “zato što je zelena”.

Posljednjih godina - doći ćemo do zelene šljive, polahko - primijetili ste i vi neobičan prirodni fenomen, to naime da mapa Sarajeva i okolice izgleda poput karte šireg područja Los Angelesa ili Londona: Poljine Hills, City Garden, Bosmal City Center, Sarajevo Tower, Ilidža Towers, Aljazeera Residential, Duranovići Residential, Sarajevo Waves Riverside Residencies, Buroj Ozone City, Green Residence, Green Valley City, Green Hills, Golden Hills, Dobrinja Exclusive, Salam City, Nebocaj Forest, Sarajevo Sun, Sarajevo Resort Osenik, Ilidža Pearl Resort, Country Side Resort, tek tih, kako se zovu, resorata ima koliko hoćeš: Saraya Resort, Dema Resort, Orchid Resort, Malak Resort, Jasmin Resort, Vlakovo Resort, Smrekovica Resort, Loulou Resort, Ovay Resort, Onay Resort.

Kako sam ja to shvatio - ispravite me ako griješim - mahala se po novome zove “resort”, i putnik bi namjernik, ovako izdaleka kad gleda, rekao da su Sarajevo i Bosna četiri stotine godina bili pod Amerikancima i Englezima, a ne pod Turcima. Bogami se ono 1463. pod Bobovcem pojavila strašna vojska Edwarda IV Osvajača, zloglasni vitezovi okruglog stola uhvatili kralja Stjepana Tomaševića u Key City Residenceu, rečenome Ključu, pa ga pogubili u Little Ball Resortu, danas - jasno - poznatijem kao Jajce. Nabili ga na ono dugačko konjaničko koplje, kako su to već radili okrutni Englezi, pisao o tome kasnije veliki bosanski nobelovac John Andrews u svom čuvenom “Bridge Over Troubled Water”.

Drugačije bi, eto, izgledala historija Bosne da je kakav vrli pitac putopisac putopiše danas, očarano putošećući sarajevskim Cityjem, resortima, hillsima, residentialima i gardenima, riversideom niz Miljacku, pa countrysideom po Hadžićima, a drugačije bi bogami izgledala i sarajevska urbana mitologija da se sad pojave novi primitivci, Nadrealisti i Zabranjeno pušenje, od “Anarhije all over City Garden Čobanija” do “Jogging across Poljine Hills”. “Selena, vrati se, Selena/zar ne čuješ urlik tigrova/ispod tvoga prozora/u Waves Riverside Residencies?”

Nije se, eto, u Sarajevu ovoliko gradilo ni pred mitsku Zimsku Olimpijadu osamdeset četvrte, ni austrijska carevina u svih svojih četrdeset godina nije ovdje sagradila koliko arapski investitori posljednjih pet-šest godina: kako su, međutim, Austrija i Jugoslavija sagradile pruge, ceste, mostove, željezničke stanice, pošte, vrtiće, škole, fakultete, kazališta, kina, biblioteke, dvorane, stadione i fabrike, Arapima ostalo da grade, jebiga, samo džamije i kuće. Mnogo džamija i maksuz mnogo kuća: nema u Sarajevu kvarta da u njemu ovih dana ne niče neka čudovišna stambeno-poslovna luxury mahala od pleksiglasa i inoksa, s video-nadzorom, podzemnim garažama, prirodnim ventiliranjem, podnim grijanjem i kurcu sviranjem.

Malo je tko od vas - samo podsjećam - vjerovao Aliji, Bakiru i braći Arapima kad su Bosni obećavali brda i doline, a danas, eto, puna Bosna hillsa i valleysa, ničeg drugog osim brda i dolina i nema, od Golden Hilla do Green Valleya: iz nekog razloga arapska braća svoje luxury mahale nazivaju hillovima, valleyima, gardenima, residentialima, cityjima i resortima. Zašto, recimo, efendija Ali Saed al Salami iz Abu Dhabija svoj šeher resort Green Valley u Vogošći nije nazvao Alwadi al Akhdar, kad već nije Zelena dolina, đavo će znati. Zašto Golden Hills u Tarčinu nije Altilal al Dhahabia, što City Garden nije jednostavno Hadiqat al Madina, pa da ceo svet razume – ili barem cijelo Sarajevo – nitko živ ne zna.

Hoće li to u novim fiberglas-mahalama živjeti Amerikanci, je li to na kuće po hillsima i valleysima navalila australska elita, jesu li to Englezi nahrupili u Bosnu pa traže oko Sarajeva garden residencies? Neće, nije i nisu: investitori iz arapskih emirata betonske mahale oko Sarajeva grade samo za kupce iz arapskih emirata i bliskoistočnog komšiluka, kupit će nešto i braća Turci, kupit će nešto – dašta će nego kupiti – i poslovni ljudi iz Sandžaka, i nova sarajevska elita, odrasla u arapskim medresama i turskim gimnazijama, svi će zapravo pokupovati tradicionalne bosanske countryside i riverside vile, osim Engleza i Amerikanaca, i svaki će se jezik u suvremenim sunny-avlijama govoriti osim engleskog. Naprotiv, u tom su neighborluku “welcome” svi osim, kako bih rekao, onih što govore “welcome”.

Zašto je tako - zašto braća iz pustinjskih emirata, boreći se protiv amerikanizacije Bosne, svoj utjecaj i kulturu šire amerikanizirajući Bosnu - ne zna, rekoh, nitko pametan, pa kako će znati onaj mali s početka priče, što dotle zbunjen stoji pred tablom “Poljine Hills Gardenview Residencies”, pa pita babu šta znači “Poljine”.

Po novome, naime - zato mi, eto, pao na pamet stari Kožin vic o zelenoj šljivi - ne pita on babu koje su boje šljive, već on babu pita đe je tačno Sarajevo. Čuj, đe je Sarajevo? “U Bosni”, odgovori mu baba. “Što se onda mahale zovu na engleskom?”, zbunjeno upita mali, a baba odgovori: “Zato što su ih gradili Arapi.”

Ukratko, shvatili ste, “zato što su zelene”.

(Preneseno iz Oslobođenja od 22.7.2017. uz dopuštenje glavnog i odgovornog urednika, gospođe Vildane Selimbegović kojoj se od srca zahvaljujemo.)

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 23 Srpanj 2017 08:25

 

DelonGreška

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa “memli strane” – sjenovitog Bistrika – privremeno u Mariboru

(na slici je, svakako svi znate, AlainDelon, nekadašnja mega-zvijezda bijelih ekrana)

Kada smo u mojoj mladosti htjeli za nekog reći da ja izuzetno jak, obično bi upotrijebili dva poređenja: “jak k'o zemlja” ili “jak k'o beton”. Ako za beton i mogu naći neke poredbene sličnosti, za zemlju ne mogu, jer zemlja zna biti i meka i rastresita…

Ako smo pak tražili mjeru za pamet onda su nam pomagala dva lika, prvi neodređen, uopšten- hafiz, a drugi konkretan- Ajnštajn.

Primjer: “On zna sve k'o hafiz…”

Ili: “Pa nisam ba Ajnštajn, da to znam…”

A što se pak tiče ljepote, uglavnom smo koristili poređenje sa lutkom – “Ma l'jep k'o lutka” ili pak koristili, opet, konkretno biće - Alena Delona.

“On ti je l'jep, l'jep k'o…Alen Delon”.

Mislim da je vladao popriličan konsenzus i kod muška i kod ženska tih sedamdesetih i osamdesetih godina, da je Alen Delon najsličniji mitskom Apolonu. Mislim da su očevi i majke onih nekoliko Alena koje pamtim iz djetinjstva sinovima dali ime upravo po Delonu.

Sjećam se, jedan od najljepših mladića s vrha Bistrika bio je Rasim. Ne samo da je lijepo izgledao, nego se i kicoški oblačio. Ostalo mi u sjećanju kako silazi niz onaj piklić pored Ćazimovog granapa, mangupskim korakom, a Čuše ga proziva: “Aleneeee”.

Rasim se nehajno okreće, a Čuše nam govori: “Zar nije l'jep k'o Alen Delon?!!«

Nagledao sam se njegovih filmova, znao i saznavao što god sam mogao o njegovom burnom životu, Legiji stranaca, navodnim vezama sa podzemljem, ženama koje su bile dio njegove biografije…Dogodi mi se da u kinu Dubrovnik gledam film sa Delonom u glavnoj ulozi, on je imao oko četrdeset, ja oko dvadeset godina. Ne sjećam se kako se zvao film, ali bio je neobičan utoliko što je Alen igrao ulogu profesora francuske književnosti. I to neobičnog profesora kakvog sam u maštarijama zamišljao i želio da i ja jednoga dana budem baš kao on. Jedna od učenica zvala se Vanina Vanini, neobično lijepa i jaka ličnost kakav je bio i Alen. Film me se jako, jako dojmio. U Sarajevu je te godine bilo vrelo ljeto, pasje vrućine kao i ovog jula i jednoga dana u potrazi za osvježenjem odem na kupanje u bazen na Ilidži. Osim osvježenja koje sam toga dana tražio i našao, dogodilo mi se da sam na povratku u tramvaju broj tri zapazio jedno žensko biće. Ušla je na stanici na Čengić Vili i odmah zarobila moj pogled. Kakva ženska!!! Ista Vanina Vanini iz filma koji je još svjež stanovao u mojoj svijesti tako da nisam morao posebno kopati i tražiti ga tamo gdje smještamo snažne doživljaje nakon kraćeg ili dužeg vremena. Je li to moguće? Da mi sudbina pošalje Vaninu u zeleni tramvaj broj tri. Stupio sam u akciju čim su nam se pogledi sreli.

“Bože, kako si lijepa!!!” - otela mi se iskrena rečenica.

Diskretno se nasmijala i nije odgovorila. Onda je blago zabacila glavu i prošla rukom kroz svoju dugu plavu kosu…Gledao sam i nisam mogao da vjerujem. Kao da je utekla sa filmskog platna iz kina “Dubrovnik”.

 
Zapis iz Albanije
Subota, 22 Srpanj 2017 18:46

 

Bektašijska tekija - kapijaBektašije i Bektašijska tekija u Tirani (1)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

(na slici je monumentalna kapija na ulazu u kompleks Bektašijske tekije)

Nakon teške bitke koju sam danima vodila sa komarcima i vrelinom, bitku sam izvojevala zahvaljući antialergijskom lijeku koji sam konačno dobila u jednoj farmaciji kraj „moje“ kuće, u Tirani (gdje, ovog jula 2017, gostujem kao pisac u organizaciji asocijacija Traduki i Poeteka). A možda i zahvaljujući jednom izuzetnom i neobičnom jučerašnjem susretu i odlasku u Bektašijsku tekiju s mojim domaćinom iz Poeteke, Arianom Lekom, veoma delikatnim i intelignetnim mladim čovjekom i piscem. Tu je naravno i susret sa duhovnim vođom tekije, Edmond-dedeom. I mjesto i građevina su veličanstveni, iako skorijeg datuma, dovršeni su 1940. Desetak godina prije toga, bektašijski „koletkiv“ iz cijelog svijeta odlučio je da se centar mističkog, sufijskog reda Bektašija iz Turske preseli u Albaniju. Kao što znamo, ubrzo nakon dolaska Ataturka na vlast 1922, zatvorene su sve tekije u Turskoj i zabranjeno djelovanje svim derviškim redovima, pa i Bektašijama, na koje su poprijeko gledali i ortodoksni, sunitski redovi i ortodoksni islam, čak i u osmansko doba.

Tekija se nalazi na brdu, nedaleko od mjesta gdje stanujem, u Rruga Derhem. Oko nje se u nedogled prostrla valovita polja, iza njih se talasaju brda. Tamo negdje je i Sveta planina, na koju se Bektašije penju, jednom godišnje. U bašti, gdje ulazimo kroz kapiju koja me podsjeća na onu Top Kapi Saraya, nalazi se spomenik velikom albanskom pjesniku Naimu Frashëri-ju.  Ovaj Bektaši rođen je 1846. u albanskom selu Frashër, a umro je 1900. u Istanbulu gdje je od 1882. bio neka vrsta ministra za kulturu u Osmanskom carstvu. Njegovi stihovi su u početku pod uticajem persijske, a kasnije i francuske poezije. Prevodilac je više basni Jeana de la Fontainea, ali i Homerove Iliade na albanski, pišući u isto vrijeme i didaktička djela o principima islama. Exil pominje i u svojoj lirici. Počeo je da piše na persijskom jeziku, potom na turskom i grčkom, i napokon na albanskom. Autor je ukupno 22 djela, od toga četiri na turskom, jednog na persijskom, dva na grčkom, i petnaest na albanskom jeziku. Jedan je od braće koji su, svi odreda, važni za albansku Renesansu, i borci za nezavisnost zemlje, a o kojima sam više naučila u Istorijskom muzeju gdje im je posvećena stanovita pažnja.

Naim Frashëri je autor i čuvene bektašijske epopeje: Qerbelaja, Kerbela (o kultnom bekšatijskom mjestu), nastale 1898, i brojnih drugih lirskih pjesama, kao što je Ljetno cvijeće (Luletë e Verësë, objavljeno prvi put u Bukureštu 1890.). Poznat je i po svojoj istorijskoj poemi Priča o Skenderbegu, čuvenom junaku koji se borio protiv Turaka i više puta odbio njihove napade. Od 1996. godine lik pjesnika Frashërija nalazi se na nacionalnoj novčanici od 200 leka, a više albanskih škola nose njegovo ime. Sve ovo naučila sam nakon posjete Tekiji. 

A prvo što mi Arian kaže kad se nađosmo ispred spomenika ovom naočitom pjesniku, kome je dato počasno mjesto ispred Tekije i u tekijskoj bašti, jeste da je u jednom stihu zapisao da vjeruje u Isusa Krista (kog je nazvao upravo tako, Isus, a ne Isa, poput svih drugih muslimana), ali i u Majku Božiju, Djevicu Mariju. Za Naima Frashërija, Isus je, dakle, i Bog, a ne samo Božiji poslanik, kao kod ostalih derviških redova, i kao što je to uopšte u islamu. Slikamo se ispred njegove statue na od prilike 60 stepeni C, koliko je u tom času na suncu.

Kasnije ću u prevodu na engleski pročitati i neke njegove pjesme. Evo nekoliko stihova koji su moj prevod s engleskog prevoda, ali u kojima se ipak jasno razaznaje da se autor služi istim onim simbolima koji su prisutni i kod drugih sufijskih – mističkih pjesnika, kao što su vatra, plamen, gorjeti, izgorjeti, nestati u Njemu dok život još traje - umrijeti prije smrti -, svjetlost, bljesak, ruža i slavuj (na ružu i slavuj nailazimo naročito u persijskoj poeziji). A sve to je znak Jedine Svjetlosti, ljubavi i Ljubavi u kojoj pjesnik i sufi izgara, kao i ljepote i Ljepote koja je odraz Njega, Jedinog, Boga, koji je i na početku i na kraju svega, koji je sve, i čovjek i vasiona, a kome mistik na svom dugom mističkom putu teži:

Poslušaj zvuke flaute mi,  

Što o nesrećnom exilu poji,

Zbog ovog svijeta-tuge jecajući,  

Sa željom da ga preinači riječi istine govoreći. 

Od dana kad su me odvojili

Od prijatelja i saputnika,

I muškarci i žene suze su ronili;

Ti plačni uzdasi odraz mojih jecaja su bili.

Cijeli svijet mene slušaće 

A samo moju pojavu vidjeće,

Ništa o mojim željama saznat neće,

Ni o vatri što u meni gori i gorjeće.

Napušteni, srca odbačenog,

Prijatelji flaute postaše

Neki, nježne ljušture,

I misli i um izgubiše.

(Preneseno sa portala PLIMA, od 20.7.2017 uz dopuštenje Jasne Šamić kojoj se od srca zahvaljujemo.)

Nastavak slijedi

 
Moje neslaganje s navodima Marjana Hajnala
Subota, 22 Srpanj 2017 10:33

 

U čemu se ne slažem sa viđenjem Marjana Hajnala?

Nadan Filipović

Pažljivo sam pročitao tekst Marjana Hajnala. Ne slažem se sa određenim navodima. Ne kaneći ulaziti u sve pojedinosti, ovaj put ću navesti samo prvo od mojih neslaganja. Ukoliko, pak, bude potrebno, navest ću i ostala.

U svom jasno iznesenom mišljenju Marjan Hajnal je već u početnoj (uvodnoj) rečenici, zasigurno nenamjerno, ispustio jednu ili čak dvije riječi.

Naime, Marjan je napisao: “ Nikako se ne mogu složiti sa neobjašnjivo površnim i uopće nedobronamjernim i apsolutno neistinitim konstatcijama svojih bosanskih/bošnjačkih sunarodnika, sa repetativno ponavljajućim i naslijepo usvojenim antijevrejskim tezama uperim općenito protiv svih Jevreja i protiv povratka pragu rodne kuće jevrejstva.”

Zvučalo bi mnogo, mnogo ispravnije da je Marjan napisao: “Nikako se ne mogu složiti sa neobjašnjivo površnim i uopće nedobronamjernim i apsolutno neistinitim konstatcijama NEKIH svojih MALOBROJNIH bosanskih/bošnjačkih sunarodnika, sa repetativno ponavljajućim i naslijepo usvojenim antijevrejskim tezama uperim općenito protiv svih Jevreja i protiv povratka pragu rodne kuće jevrejstva.”

Mislim da s Marjanove strane nije korektno generalizirati i navoditi neslaganje sa bosanskim/bošnjačkim sunarodnicima jer tako formulirana rečenica imanentno nameće da su svi Marjanovi BiH-sunarodnici općenito protiv svih Jevreja i protiv povratka pragu rodne kuće jevrejstva, a što nije tačno.

Ako se itko može u Bosni osjećati kao “bubreg u loju” ili da mu je “sjekira upala u med” to su BiH-Jevreji. Ovo mišljenje la(h)ko mogu argumentirati, svakako ako bude potrebno.

Također, ako bude potrebno, osvrnut ću se na pojam “povratak praga rodne kuće jevrejstva”, te na još neke detalje o kojim bi se dalo raspraviti.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search