LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Iz pouzdanog izvora u Zürichu
Petak, 03 Siječanj 2020 16:16

 

KOsovoBlizu  je totalno r(j)ešenje kosovskog pitanja

Izgleda da je pomolu izgledno rješenje Kosovskog problema, a srpska Pandorina kutija po svoj prilici seli u Posavinu.

Prema podacima državne agencije za statistiku Kosova, krajem 2018. godine Kosovo je imalo 1,793.000 stanovnika, prirast stanovništva je pozitivan i iznosi 0.64% (podaci iz Demographics of Kosovo (2016) . Retrieved 29 August 2017.)

Procenat smrtnosti je 7 umrlih na 1.000 stanovnika, dok je procena prirasta , novorođenih 17.09 na1.00 stanovnika,. (podaci iz Demographics of Kosovo (2016) . Retrieved 29 August 2017.)

Na Albance otpada 92% od ukupnog broja stanovništva, 4% otpada na Srbe, dok preostalih 4% otpada na druge manjine: Bošnjake, Turke, Gorane, itd.

Kosovo je međunarodno priznata država, koju je do sada priznalo 112 država, na čelu sa još za sada "glavnim gazdom"USA, te Njemačkom, Velikom Britanijom, Francuskom, itd. Međutim Srbija, ne odustaje i na sve moguće načine zagorčava faktički nezavisnom Kosovu put ka daljim priznanjima i pristupanjima međunarodno releventnim organizacijama, kao na primjer Interpolu, UNICEF-u, a da se ne govori o “stolici” Kosova u UN. Akcije Srbije imaju za posljedice veoma konkretne reakcija Kosova, kao što je drastično povečanje carinskih stopa na sve robe iz Srbije, ali i robe iz BiH, jer BiH, nekakva formalno bajagi samostalna i “nezavisna” država ne može priznati Kosovo, jer ima stalni veto na to iz “republike genocidne”.

Međutim, Albanci se jako dobro “hrvaju” sa Srbijom i Vučićem, a Srbi su politički “stjerani u ćošak” i džabe dalje “pišaju uz v(j)etar, svi, pa i mnogi razumni ljudi iz tog skoro potpuno psihički otrovanog i mozga izapranog kolektiviteta vide da je ideja “Velike Srbije” na koljenima, pogotovo nakon odlučnog poteza “mudage” Mila Đukanovića, koji se definitivno obračunava sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, crkvom koja je u stvarnosti nositelj velikosrpske politike koja se mnogim obila o glavu, a u konačnici će se kao “boomerang” obiti Srbiji.

S druge strane, albanska emigracija sa Kosova iz Albanije, kontrira velikolbanskim idejama koje podrazumijevaju ujedinjenje Kosova sa Albanijom, doduše na duži rok, ali sve to ovisno o politici Amerike, glavnih evropskih “igrača”NATO - pakta u igrama oko takozvnog “ostatka “ Balkana. Srbija je skoro kompletno opkoljena susjedima koji su ili u NATO-u, ili koji će se uskoro “tuspasiti”, odnosno “učlaniti”.

Iz pouzdanih izvora iz Zürich – utemeljen je fond u koji će u prvoj fazi biti akumulirano najmanje 4-50 milijardi eura, a “target” je financijska masa od majmanje 100 – 400 milijardi eura. Iz tog fonda koji albanska emigracija naziva “Fond Prizrenske Lige” finansirali bi se najprije etničko “čišćenje” Srba iz Preševske doline, koju bi onda referendumski pripojili Kosovu, a nakon pada Preševske doline ide plansko “čišćenje” sa područja Kosova, s ciljem da se na Kosovu najprije stvore potpuno čista velika područja naseljena Albancima,  onda se čisti dalje.

Kad je neko postavio pitanje gdje će sa Srbima iz Preševske doline i Kosova, gospodin doktor Fatmir Ademaj je rekao da je “Fond Prizrenske Lige” u intenzivnim pregovorima sa utjecajnim glavama iz Republike Srpske, da se tim Srbima sa Kosova i iz Preševske doline, kojim će pošteno biti plaćene njihova imanja i kuće, Republici Srpskoj će biti isplaćena sva imanja napuštene u perioda 1991-1995, a na koja će se planski, humano i organizirano naseliti Srbe sa Kosova i Preševske doline u pustu Posavinu. Tako bi se stvorila potpuna kontre-teža Bošnjacima, odnosno muslimanima u Bosni i Hercegovini. Vođstvu RS-a je jasno da Bakir Izetbegović bez skrivanja naseljava Fedederaciju Arapima iz Saudijske Arabije i Emirata. Kad SDA koncentrira muslimane s Bliskog Istoka u BiH, mogu i oni u RS naseljavati braću Srbe i spasiti ih od muke na Kosovu. Vođstvu RS-a planira najviše Srba sa Kosova naseliti oko Brčkog i u distriktu oko Brčkog s ciljem ojačanja, odnosno “podebljanja” uskog područja na kojem im je u prošlom raku mnogo muke zadao preuzak koridor na putu prema Srbiji.

U drugoj fazi “Fond Prizrenske Lige” kani platiti iseljavanje Srba iz Raške i iz Crne Gore, i tako bi mulimani bili skoncentrirani u Raškoj, a tako bi i Crna Gora bi bila “Serb-free.

Tada bi Republika Srpska mogla organizirati referendum, baš kao Katalonci u Španiji, te se odvojiti iz BiH , ostaviti muslimane da se glože sa tamnošnjim preostalim Hrvatima koji Hrvatima iz Hrvatske služe samo da tamo u Zagrebu odlučuju koji će poglavar sjediti na Pantovščaku. Oni samo čekaju da Hrvatska uće u Šengensku zonu, pa da se presele prvo u Hrvatsku, pa onda odsele u Njemačku.

Mogu se Srbi otimati, koliko god hoće , ali ne smiju zaboraviti da u današnje vrijeme najglasnije govore brojevi, odnosno ponuđene cifre. Svjesni su da je Kosovo prodato, pa zbog čega da se oni “kur.e” i glumataju srbo-patriote. Kad dođu kuferi kešovine iz Švice i cijelog svijeta imaju samo da pružaju ruke da utvrde pazare i potpisuju kupo-prodajne ugovore, pa ćemo konačno svi vidjeti je li “Kosovo najskuplja srpska reč?” kako bubnu akademik Matija Bečković.

 
Novogodišnja čestitka
Četvrtak, 02 Siječanj 2020 09:08

 

Nova godinaSvim posjetiteljima i svim suradnicima, mnogo zdravlja, sreće, te uspjeha u životu i radu u Novoj 2020-toj Godini, želi

“Bošnjačko oko”

 
Sjećanje na rodni grad
Srijeda, 01 Siječanj 2020 14:47

 

Begova u nociSjećanje na ćuka iz krošnje džamijskog jablana

Nadan Filipović

Uz Begovu, svjedoka bezvrijednosti vremena, smir duboke noći

očima mazim okrajak njenog odlaska,

okrajak noći što lijeno plazi ka išaretu novog' dana.

U dušu mi kaleidoskop šaptanja izbledjelih sjena,

A šapatima tercira romor džamijskog šadrvana

Podignut je poklopac na sehari uvehlih uspomena

Povremeno me na tren uzbizuhuri sa visokog jablana huk,

To se u predzorje oglasi u krošnji skriven stari džamijski ćuk

Opominje starac starca da je za  "bešu" vrijeme

Da! Shvatio sam ga, valja mi konačno kući poć',

Krenuh korakom da ostavim ovu čudnu noć.

Stvarno za rastanak od noći doš'o je vakat

Za kojom neću žalit', nit' za njom njom, ne daj Bože, plakat'.

Zastadoh, na malo, da sa svjedoka rahatluka prolaznosti, sa vječne česme

srknem makar šaku davno halaljenih hladnih suza bega Husrev-bega,

I taman da krenem,

A neka me sila uz tu česmu sveza,

K'o da mi se stope sa kaldrmom stope,

Pa stojim u čekanju išareta jutra,

I onda se k'o odčaran polahko pokrenuh

Maloprije bijah jučer, a sada sam sutra.

 
O Raletu - banjalučkom monstrumu i Dodikovoj "plejadi"
Ponedjeljak, 30 Prosinac 2019 18:34

 

imagesGdje li se krije “doktor” Radoslav Vukić, poznatiji po nadimku Rale –monstrum?

Nadan Filipović

(na slici je Laktašenko Dodo, sa doktoricom Ljiljom Zelen Karadžić i  robijaševom kćerkom Sonjom, na otvaranju Studentskog doma na Palama)

Milorad Dodik je u više navrata izjavljivao da su „Mladić i Karadžić ljudi koji su u jednom istorijskom trenutku bili na čelu pokreta koji se borio za slobodu, pre svega, srpskog naroda i u tom pogledu srpski narod će u budućnosti morati i Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću i plejadi mnogih da oda određeno priznanje i da se oduži na pristojan način za njihov doprinos“, bilo je jasno da se, u stvari, negira genocid nad bošnjačkim narodom. Isti Dodik je odmah u narednoj rečenici to potvrdio: „Da li su oni prekršili međunarodno pravo i da li su počinili zločine to tek treba da utvrdi sud, mada smo imali brojne situacije gde smo se uverili da sud radi veoma selektivno. Ne može se verovati odlukama suda koji očigledne zločine nad Srbima nikada nije procesuirao ili osudio ili koji Antu Gotovinu prvostepenom presudom osudi na višegodišnju kaznu zatvora, a samo nekoliko meseci nakon toga, uz očigledno lobiranje i značajnu podršku hrvatske države, oslobodi te kazne. U pravdu te vrste apsolutno se ne može verovati“. Za razliku od Dodika, e-novine veruju u pravdu; verujemo da se zločini i masakri ne smeju zaboraviti – baš zato, čitaocima ćemo predstavljati filmove o genocidu nad Bošnjacima, da u ovim još uvek turbulentnim vremenima od zaborava otrgnemo ono što se pokušava sakriti, slagati ili demantovati. Zločincima se nikad ne sme oprostiti!

Milorad Dodik, aktuelni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ne samo da gura ispred sebe svoje “stado, odnosno “srpski narod”, a kako god se ta njegova izjava pročita, jasno se vidi da je mislio na cijeli srpski narod, odnosno na sve srbe u Srbiji, na Srbe u “repubilici genocidnoj”, Srbe u Federaciji BiH, Srbe na Kosovu, Srbe u Crnoj Gori, sve Srbe u emigraciji, dakle podrazumijeva se na sve Srbe, koji se osjećaju pripadnicima svesrpskog kolektiviteta, bilo gdje da se nalaze. Koliko sam shvatio Milorad Dodik tvrdi da će srpski narod u budućnosti morati i Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću i plejadi mnogih da oda određeno priznanje i da se oduži na pristojan način za njihov doprinos“,kome će pored za genocida presuđenih Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, svi Srbi, ma “gde “u budućnosti morati odati određeno priznanje i odužiti se na pristojan način za njihov doprinos“,nisam shvatio kakav doprinos i čemu? Ako je to priznanje i težnja da se srpski narod oduži Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću i plejadi mnogih za genocid (“holokaust “ nad Bošnjacima”, za masovne zločine, masovna silovanja djevojčica, djevojaka, žena, pa čak i muškaraca, spaljivanja živih ljudi, na otimačini i uništavanju sedam stotina džamija, stotina mezarja, za protjerivanje stotina i stotina hiljada Bošnjaka sa njihovih djedovina u Bosni, za osnivanje Manjače i drugih koncentracionih logor smrti utemeljenih pedesetak godina nakon oslobođenja Aušvica.

Hajde, neko bi mogao i shvatiti to Laktašenkovo zakašnjelo “uvlačenje “ u zadnji dio debelog crijeva, svom tati i strike, Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, dvojcu krvoloka koji će “pregriješne “ duše ispustiti u nekim evropskim robijašnicama. Eto na Palama je ime studentskom domu Dodik “kumovao” ime Studentski dom “Dr Radovan Karadžić”. To je za mene ko pojedinca, isto kao kad bi neko u Tela Avivu svečano otvorio studentski dom sa imenom “Doktor Alfred Ernst Rosenberg”, baš apsolutno identično.

Ne sugerira Laktašenko da će srpski narod će ubudućnosti morati odati određeno priznanje i odužiti se na pristojan način za njihov doprinos samo krvolocima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću već i plejadi mnogih.. Neko neukiji bi se možda mogao samoupitati: “Hej raja, šta li je to gojenom Dodik-paši ta naka PLEJADA? Za one manje ili slabije obaviještene, plejada je grupa od 7 slavnih ljudi (književnika, filozofa i dr.), nazvana po 7 Atlantovih kćeri (Plejade); naročito: 7 tragičnih pjesnika koji su se, u III vijeku prije n. e., javili u Aleksandriji za vrijeme Ptolomeja filozofa; grupa od 7 francuskih pjesnika, u XVI vijeku, koja je radila od vođstvom Ronsara i Di Belea, i težila da uvede u pjesništvo antički duh i antičke oblike; a danas se pod plejadom podrazumijeva : grupu najboljih ljudi u nekoj struci ili u nekom pokretu, političkoj partiji ili stranci.

 
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 29 Prosinac 2019 10:27

 

Mezarje nisaniSmisao življenja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Sam šejtan bi ga znao da li još živi ili je samo džin koji u tom svom traženju sebe još uvijek luta po onim istim bespućima i nečeg što se nameće da je živio među svojim komšijama. Ljudski se mršti na jutro; zimsko, prohladno i vjetar što fijuče po goloj kamenoj pustari. Ispod nogu mu promiče hrapavi i rupavi sokak, onaj isti stari što pored mezarluka izmiče, onako jeziv u slici ljudskog zaborava. Glava mu puca od alkohola i otrova što se u njoj taložiše tokom noći u kafani na kraju sela. Idući iz kafane poče da osjeća kako mu se krv polahko mrzne u totrajalim venama.

Pogledom kradomice luta po mezarluku i nišanima, a koji u njemu bude neki strah. K'o da su se svi šapati te drhtavice stisli u trošnoj gasulhani i otud kao šum u svojoj dotrajalosti uzvikuje parole smrti.

Hita hrapavim i džombastim sokakom sretan što su mu nadomak vrata kuće koja ga omamljuju saznaje kako će uskoro prestati drhtati zbog pretrpljenog straha.

Stiže pred kuću. Siva kuća, trošna, povijena teretom godina, na njoj stara hrastova vrata i avlija zarasla u visoku travu. Stade pred pragom kuće. Pomisli da je kuća u njemu, i u njoj on živ – k'o čovjek. Noge mu teške, olovne. Tišina mu dušu razjeda, jer tu stoji ispred kuće u kojoj ga niko ne dočeka. Htjede viknuti, ali mu riječi zastadoše u grlu, kao da se sjetio, da godinama tu sam živi. U tim trenucima u njemu stotine mišljenja, i ma koliko se trudio da nešto poveže ostaje ukočen pred pragom.

Htio bi nestati s ovog mjesta; bilo kud, htio bih da ga nitko ne vidi, htio bih više ni sam ne zna šta. U tom trošnom mozgu nema više ništa šta bi ga moglo uvjeriti u smisao njegovog postojanja. Vadi ključ ispod strehe, otključava vrata koja zacviliše dok ih je stidljivo otvarao. Uđe u kuću, zatvori vrata, a onda oprezno iz džepa izvuče polovku „mučenice“, ona ga razgaljuje, i voli taj život samo zato što je siguran da će naći smisao svega baš u ovom opojnom otrovu bez kojeg ne bih mogao.

 
Tonijeva "ribarska priča"
Petak, 27 Prosinac 2019 09:22

 

Miljacka niz slapovaRibari s Miljacke

Toni Skrbinac, 100%-tna bistričko,sarajevska raja, privremenu pri vrhu Dežele, u Mariboru

Piše mi iz daleke Australije moj prijatelj Nadan, čiji je život bio toliko slikovit, bogat i buran da bi se od njega mogle sastaviti dvije-tri dobre i , vjerujem, veoma zanimljive biografije ...

Ovako mi piše: “Moj dragi Toni,

Često sanjam moju daleku kuću na Obali 16, na Drveniji...Sanjam most preko kojeg sam hiljadam puta korača, sanjam koloritno često sretno, a počesto i nesretno djetinjstvo i odsanjah (otkud baš to?) skakanje po tahtama onih slapova u Miljacki.. Kao na slikama nekog starog filmu, članovi mala raja skaču po daskama, dok oni iz “velike raj” na pukotinama slapova drže mreže kao otvorene velike tašne u kojima su zaglavljivale gage, pliske, ružni peševi i pokoja sapača, a urijetko i pokoji klijen. Bože moj, koliko puta smo u toku tog skakanja tabane probijali hrđvim ekserima koji su bili Bog sami zna kada zabijeni u naš vakat već polutruhle daske sklapova. I kada neko sad kaže, da je tu bila velika vjerojatnoća obolijevanja od tetanus?! U tim snovima - slikovitim sjećanjima, impregnira me onaj nikad zaboravljeni smrad truhleži Miljacke, snažni smrad što je posebno bio izražen u topla proljeća. Sanjam moje drage drugove, tada pripadnika naše “male raje”, drugove kojih više nema. Interesantno je da su čak petorica “otputovali”, nakon kraćeg bolovanja, od raka, a nije im vala još bio vakat. Oni koji nisu pomrli, poginuli su, ili su vihorom rata, kao pljeva, rasuti na pet strana dunjaluka...”

 
Mešina priča - usamljenost kao ogledalo prošlosti
Ponedjeljak, 23 Prosinac 2019 19:17

 

Bijela cestaBijela cesta

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

U mislima, a često i u snovima, zablista ona duga bijela cesta, bez kraja i početka, i sve mi se izgubi u toj bjelini, koja me vodi natrag, u zavičaj.

Pored te bijele ceste nema uobičajenih saobraćajnih znakova. Uz njene rubove su kao neka koloritna bankina poredani ramovi sa slikama iz djetinjstva. I dok ko zna po koji put gledam te slike pažljivo osluškojem žubore rijeke Bosna i Bistrica koje se provlače između šumovitih i kamenitih brda, a često i kroz polja ili palučke koje često i poplave.

A onda, kad stignem do rodnog mi sela i siđem sa bijele ceste i lagano, korak po korak,  krenem polahko tim kaljavim putem punim bara i golemih džombi, i zapahne me nikad zaboravljeni blagi lahor, koje me osvježi, pa zaboravim na umor nakon predugog putovanja.

Idući tim dragim putem, kojim su, kao jučer, gazila moja malehna bosa stopala, odjednom, kao neki prešareni kaleidoskop, iskrsne mozaik njiva, bašči, vrtova, voćnjaka i potočića. U voćnjacima se uspravila stabla šljiva, trešanje, jabuke, kruške, dunje, a u avlijama blistaju blještavi miomirisom darežljivi jorgovani, što “stražare” uz zidove kuća i ograda.

Na prvi pogled mi se znalo učiniti da se ta stabla dižu visoka, visoko iznad vidokruga, sve do samog neba i da mu krošnjama cijepaju azurnu kupolu. Ali, kad bi se približio voćnjacima mogao sam vidjeti istinsku veličinu stabala, a ona u stvarnosti, nisu bila ni niska, ni visoka.

Najprijatnije bi se osjećao kad bi konačno stigao do naše mahale, avlije i kuće. Idući preko avlije sjetio sam se uskog, strmog putića koji je vodio dole u potok pored kojeg je bio bunar, a na koji sam uvijek trčao u pri polasku i u povratku iz škole, gazeći taj svojim malim stopama tim uskim strmim putićem, kojeg sada više nema.

Nema više ni bunara, a nema više nikoga da do njega potrči. Bunarska kućica je vremenom struhnula i svalila se po okolnoj zemlji.

Nema ni onog našeg uvijek zelenog vrta sa ogradom od špicastih taraba. I vrt je usahnuo i zatravio nepropusnim korovom, a ugasla je zauvijek njegova tamno zelena boja u kojoj sam odmarao svoje dječije oči.

Vidi se samo djelić vrta u kojem je jedan bijeli zaigrani leptir potopio svoja smrzla krila u kapi rose, a jedan kratki zračak sunca koje kao da proviruje kroz izlomljene tarabe, ali nije to više ono zlatno žeženo sunce iz mog djetinjstva, sunce što blista i druži sa ružom koja mi je nekoć prijetila svojim, poput nožića, oštrim trnom.

Sjećam se tog zelenog vrta i tih proljeća, sjećam se ruku majke i oca. Vratiše mi se slike njih dvoje kako sageti zalivaju taj zeleni vrt svojim drhtavim i žuljevitim rukama koje su me počesto znale nježno grliti i mrsite mi kosu, u tom trenu se uvijek sjetim kako mi je majka svakog proljeća znala kazati: : “Vidi sine proljeće, u proljeću te majka rodila, uz miris behara i zato ti sine kosica na behar miriše!”

-Uuuuh, grdne rane moje! K'o jučer da je sve bilo. Ode život niz bijelu cestu. Ostale su uz bijelu cestu samo još žive slike uspomena, praćene dubokim uzdasima.

-Da,da….grdne rane moje!!!  

 
Mešina priča
Nedjelja, 22 Prosinac 2019 19:57

 

NevrijemeNevrijeme

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Jednog davnog ljeta u našem kraju zavladala je velike suša, kakvu nisu zapamtili ni nastariji. Bosna je toliko oplićela da se mogla na više mjesta pregaziti, a u njenoj pritoci Bistrici vreli mulj je gušio ribe. Male vodenice ili malići kako su ih zvali zarasle su u ostruge, jer nisu imale dovoljno vode kako bi mogle mljeti žitarice. Umjesto meljave i mliva u vodenice se uvukle guje i gušteri. Svi potoci, izvori i bunari su presušili.

Voda je donošena, bolje rečeno dovožena, sa udaljenih izvora ili još nepresahlih bunara, čak i noću, jer je preko dana bivala razgrabljena. Ljudi su, kao nikad, bili željni vode. Zemlja je ispucala kao kora prepečene pogače, a trava je bila napola spržena. Po putevima je bilo prašine do članaka. Pojaviše se otrovne zmije šarulje i poskoci, čak su se zavlačile u duvare kuća i staja. Od prevelike vrućine pootpadalo je napola sasušeno voće. Muhe su do krvi ujedale, stoka se obadala. Žega je sve tjerala u bilo kakav hlad. Jedva se disalo, a jara je treperila iznad svakog predmeta koji je bio izložen suncu. Po kućama i džamijama svi su glasno su učili kišne dove, ali kiša ni za iladža.

Ipak, kada bi sunce zamaklo iza brda Visa moglo se dihati, vrućina bi splahnula, moglo se dihukati. To bi bilo pogodno vrijeme za ljubitelje fudbala koji su se okupljali, dole na državnim livadama. Na toj velikoj livadi, ako ne bi bila posijana, ili ako je već pokošena na strništu bi igrali fudbal.

Zbog te strašne suše, tog “džehenemski” vrelog ljeta, igralište je bilo prašnjavo kao komadić Sahare. Prašina nam je dobro došla, jer se igralo bez obuće. Svi smo bili bosi. A kada se sastave bose oznojene noge i prašina, nije bilo većeg meraka već nakon utakmice pokiseliti blatnjave noge u plićacima Bosne, te se temeljito oprati i rashladiti.

 
Tonijeva priča za nedelju
Subota, 21 Prosinac 2019 18:51

 

Daroviti ljudi

ToniToni Skrbinac, 100% original bistrička raja, privremeno u Mariboru, al' malo – malo, eto ga “dole “ u Rajvusa

Odu tako ljudska bića: porodični članovi, prijatelji,komšije i poznanici i svako prema mjeri svog života i sudbine ostave...neko svašta: i potomstvo i djelo,ovakvo i onakvo, po kojem ih pamte, a neko opet ništa,prodje tako kroz život kao magla,vidiš je a opipati, ni dodirnuti ne možeš.I bio, a kao da ga nije bilo. Nekome život da darove i sreću, a nekome ništa. O ovima što im nije dao ništa,a pamtim ih dosta ,nemam šta pisati. Ustvari, mogao bih postaviti jedino pitanje »”Zašto?” - potom tražiti odgovore, a to ne bi bilo ništa drugo nego lutanje u onoj magli s kojom sam njihove živote primjerio. Interesantno, dok ispisujem ove redove odnekud me “napada i ruži” nestrpljivi čaršijski duh: “Skrati ba, Toni ,stipu kužva,reci onobitno. Šta si razvuk'o k'o teraviju, ba?!”

Evo, evo, sad će personalni primjeri. Slažem se i ja, priča sa konkretnim imenima svakako je zanimljivija. Prema svom izboru i ubjeđenju pišem o dvojici darovitih sugrađana, o jednom sam već pisao, o drugome nikada, pa ću potonjem dati prednost.

Ulicu smo i u vrijeme kada je nosila ime narodnog heroja Mesuda Džemidžića zvali Begovac. Nalazi se u brdovitom dijelu padinskog područja Sarajeva poznatog pod imenom Bistrik. Danas je toj ulici i zvanično vraćeno ime Begovac, a Mesud Džemidžić, ružno je reći, ali je tako...bačen je na smetljište historije. E, u toj ulici, nekako s početka bila je,a i danas stoji kuća Patkovića. U toj kući je rođen, živio, a nažalost i nekako prerano umro moj prijatelj Halid Patković

Bio je koju godinu stariji od mene, ali to nije predstavljalo nikakvu bitnu razliku na našim zajedničkim igralištima gdje smo igrali “na male.” Lopta, ali i neke druge igre povezale su našu mladosti i sjećam se plavookog Halida sa terena na begovačkom greblju,Tereziji, kod Ružine kuće, na Trebeviću...Mala razlika između drugih dječaka i Halida ogledala se u njegovom nešto strožijem odgoju, tako da ga ne pamtim skoro niti iz jedne naše mladalačke nestašlučke akcije prilikom kojih su obavezno “stradale” Mihajlova trešnja i kruška, Kevčičkine rezdelije, Rifataginicino grožđe. Halida, naprosto nije bilo u tim nestašlucima, a mislim da je za to bio zaslužan njegov veoma strogi otac.

Razlika od onih nekoliko godina kasnije je razdvojila naše živote. Ne sjećam se ni u koju je srednju školu Halid išao, ni kad i kako se zaposlio, oženio, dvije kčerke dobio...Tek, uvijek smo se, dal' u hodu, dal' kasnije, puno kasnije, kod Safeta Čizmića srdačno pozdravljali i o našim životima koju progovorili. Halid je bio patiner i restaurator. Sto-posto vješt majstor svog zanata, a komotno se može reći, i istinski umjetnik. Da je tome tako svjedoče tolika djela Halidova: recimo pizeria “Verdi” na sarajevskoj Breki gdje se Halid iskazao sjanim freskama, pa onda “Inat kuća” preko puta Vijećnice u koju je on udahnuo patinu prohujalog stoljeća, pa “Pivnica” sa umjetnim, Halidovima pečatima starine koji izgledaju kao originali...Radio je na tolikim tv-serijama, filmovima, uspješno slijedeći i ispunjavajući magiju filmske priče u kojoj je scenski trebalo dočarati bližu ili dalju prošlost. Pročulo se za velikog majstora Halida pa ga zvalo da uređuje, odnosno uljepšava kafane i restorane čak i u Sloveniji. Kao majstor i umjetnik vrijedan, kao porodični čovjek, znam zasigurno, kao komšija uzoran Halid je urijetko u Safetovu kafanu znao zaći tek u poznijim godinama svog života. I tu je uvijek imao mjeru.

Sjeo bi sa svojim pomoćnicima Nezom i Esom Kinezom, poslije napornog dana i rada da malo predahnuo i popio bi pivo i pravo kući.

Nisam ga viđao često, ali uvijek smo rado i srdačno jedno drugom stisli ruku.

Uvijek je izgledao zdrav i jak. Odjednom je došla bolest. Samo sam čuo da je u bolnici i da je ružna dijagnoza. Nisam ga vidio otkako se razbolio, samo mi je Eso, tužno i sažaljivo, jednoga dana rekao: “Bio sam jutros kod Halida. Ništa od njega.”

Uskoro je umro. Nije me bilo tada u Sarajevu. Kad sam došao, otišao sam u kuću Halida Patkovića, a oči njegove supruge i kčerki još uvijek su izgledale, kako mi u mahali kažemo “nabuhle od plača.”

Halidovo djelo je i bosanska soba u restoranu “Pod Lipom” koju je vlasnik Edib Ajanović-Etko napravio kao sastavni dio jedinstvene galerije. I u tom prostoru udružila su se dva umjetnika: Halid Patković i Etkin amidža Ismet Ajanović-Dedo.

Ma sve je kod tog Dede bilo dječije čisto i naivno. I slike i duša. S koliko je samo nestrpljivog iščekivanja pratio rad na svojoj galeriji. Pa mogu reći i stra. Ne od smrti koja se neumitno bližila nego: “Eh, moj Toni samo, da mi je doživjeti da vidim svoje slike u galeriji.”

Iz ljubavi prema amidži, ali i poštovanja prema njegovim slikama, oko kojih već dugo nema dileme, jer rekli su o njima toliko lijepoga i kritičari i laici, ta zar Ismet Ajanović ne stanuje u Svjetskoj enciklopediji naive! Etko je odlučio ukrasiti jedan cijeli sprat tim slikama. Prava pravcata galerija, plus bosanska soba i pred njom stol i stolica po mjeri Dede i njegovog štafelaja za kojim bi Dedo ponekad mogao sjediti i svojim kistovima uživo demonstrirati kako to on radi. Tako je mislio i želio Etko uprkos dubokoj Dedinoj starosti.

I k'o sad da gledam ozarenog Ismeta Ajanovića u noći kad je zvanično otvorena njegova galerija. Ooooo……. koliko je samo poštovalaca Dedinog slikarstva došlo! Pravi kulturni događaj usred Čaršije u “Restoranu pod Lipom.” I kritičari i političari i novinari...ma nema ko nije bio.

Dedin najljepši san se te noći ispunio. Zaboravio te noći i na bolne noge i na tugu što ga je u posljednje vrijeme stiskala ,otkako mu je umrla supruga Fadila.

Sljedećih dana kad god bih skoknuo do Dedine kuće na Vrbanjuši obavezno bi mi rekao: “Zvao sam Etka da pitam dolaze li ljudi u galeriju?Kaže, dolaze, lijepa posjeta. Bila čak i televizija sa Pala. Čuuuuj televizija s Pala!”

Nedugo zatim, a sad će u januaru biti pet godina, umro je Ismet Ajanović-Dedo.

Neki veče sjedio sam sa Etkom. Pitam: “Ima li posjete u galeriji?”

“Niko.” - kaže mi Etko.

Popnem se uz stepenice, vidio sam toliko pute Dedine slike, gledam ih i sad, a nagledati ih se ne mogu. Sami smo Dedo, Halid i ja.

Ja gluha li doba!

 
Jedna skoro zaboravljena priča
Subota, 21 Prosinac 2019 18:02

 

 

 

ZetvaPost

Ahmed Muradbegović

Srpanj mjesec je već upolovio, i žetve su u najvećem jeku. Posao razigrao sela, obujmio izmučene težačke duše, pa im ne da odahnuti. Svi su kao u nekom polusnu, u nekoj poslovnoj groznici, u kojoj se znade samo jedna meta, savladati božiju snagu, koja se talasa u onim beskrajnim poljanama sazreloga žita i oteti svoju krv i znoj ispod njegova bijesa, koji iza svakog nerada bane, kao zaslužena kazna.

Ništa je to, što je žega i što sukljaju plamenovi iz neba i iz zemlje i u čovjeku se kuha krv kao voda na vatri. Kroz vatru se mora gaziti i kroz vatru pobijediti. Teška je to i užasna borba. Čovjek se preko dana namuči, izlomi i u veče u nekoj vatri, bunilu i nesvjestici pada u postelju kao mrtva stvar.

A ovih su dana takove vrućine, kakve ne pamte ni naši djedovi, otkako znaju za sebe i eto još se nikad dogodilo nije, da presahne živi gorski potok u našemu selu, koji je u pređašnjim godinama za najveće žege pojio i seljake i marvu i od koga su trnuli zubi i zamirali damari, takva mu je student bila. A danas se utanjio, kao konac, presahnuo i tek mjestimice u malim zaokruženim virićima, što na lokve nalikuju, da se nađe koja pregršt vode i začuje mukli iznemogli žubor, kojim se pretače u drugu takvu lokvu i zamire u njoj. Korito mu suho i bijelo, nalikuje na nekakav životinjski kostur, rekao bi čovjek, na kostur neke bajoslovne zmije, koja je živjela negdje tamo u prastarim vremenima, koju još pamte samo naše bajke i ni jedan živi stvor.

I marva se u te dane pomamila. Nigdje da je vidiš na bijelome danu. Zavukla se u šipražje i guštare pa dahće cio dan, kao da izdiše. Tek kad navali ona prokleta muha, od koje ne može da živi ni čovjek, a kamo li marvinče, vidiš po čitava stada samo volova i krava, kako jure savinutih repova i plamenih nozdrva glavom bez obzira, ne pazeći kuda da se spase. Sve je ukoljenčeno. Prednje im noge svezane priuzima za rogove, da im glava i gubica po zemlji kližu, a noge odskakuju za glavom, dižu se u propanj i rekao bi sad će sve potrgati i rogove i priuze, toliko đipaju. Pa ipak ni to ne koristi. Kad zazuji obad, nema toga konopca, koji bi suspregnuo marvinče, da ne pobjesni i ne strugne kroz obale, kroz guštare, preko žita, preko ljudi, preko svega, što mu na put dođe, samo da se sakrije. Užasan je to prizor vidjeti pobješnjele nemani sputane u liko i kudjelju, kako bježe, ili se grče ili se okreću u krugu, kao da su u vrtoglavici i zabadaju rogove, glave, cijelo tijelo u zemlju, u vodu, u plastove slame i u kladnje pokošene strvi, a zemlja se praši i slama razlijeće po zraku i sve postaje nekako grozničavo, neprijatno i nesnosno, čovjeku ta vrtoglavica i vrućina udara u glavu, muti mu mozak, pa bi i on bježao nekuda, zabadao glavu, tamo u zemlju ili bježao u zrak. I ptice su pobjegle u šumu i planduju u granatim krošnjama na stogodišnjim stablima i na polju ne vidiš ni grlice, ni ševe, ni prepelice, da pućpurikne.

Sve se sakrilo i čeka da mine oganj božiji i da rasladi kakav povjetarac cio taj seoski prostor. Samo čovjek i konj, oni stoje u sredini lomače i bore se i vršu i žanju, do kostiju prepaljeni, vreli, kao usijana zemlja, bez kapljice znoja, koji se već davno iscijedio, iz njih i ne predaju se. Na hadžijinom Karači sastale se žetelice, kosci i vršioci sve u jedan dan. Hadži Kasim bojao se oluje, pa sabrao cijelo selo, da za vremena smiri strv i snese je u koševe, pa nek onda kamenje pada iz nebesa, samo kad je posao uređen.

Na jednoj strani ogromne njive vidiš more rastaljena zlata. O, ne zlata! Vidiš neku sjajnu užarenu vatru, kako ujednačenim plamenjem sikće iz zemlje, a kroz tu vatru gaze seljaci, razdrljenih prsa, zasukanih rukava, svezanih koncem na plećima, da ne spadaju, kao bijele utvare i uzimaju golim rukama za taj oganj i sijeku ga usijanim srpovima ispod pasa i slažu u kamare. Za njima se vuku kupilice i vežu te ognjene kamare i sadivaju ih u branice. A na drugoj strani vidiš ono zlatno more i na njima ispravljene kosce, kako veslaju preko opalne pučine i jure naprijed strelovitom brzinom, a za njima se njišu valovi oborene strvi, pljuskaju kao dalge. Oni veslaju neumorno, snažno, a mora nestaje, gubi se, ostaje samo goli i oštri strnik, kao da je cijelo polje posijano iglama, i ostaju mrtvi valovi pokošena zlata, što se više ne miču.

 
Prikaz jedne skromne knjižice
Petak, 20 Prosinac 2019 18:24

 

indexPrikaz romana Nadana Filipovića

KROZ KARAVAKAT

Mehmed Meša Delić, Njemačka

Nedavno je u Sarajevu izdavač “Art Rabic” gospodina Gorana Mikulića objavio roman “Kroz karavakat”, autora Nadana Filipovića koji imade tu “sreću” iili “privilegiju” da lično upozna junaka ovog romana kome je autor nadjeo ime Rušid.

Roman ne opisuje samo Rušida, on opisuje i historiju tog vakta, sekvence iz historije Drugog svjetskog rata i kakve je ciljeve imala NDH i njeno poglavarstvo. Opisivanje tih događaja čini na sjajan način i koristi jezik koji je tako lijep i kićen, pa kada čitam ovaj roman u koje se dio radnje odvija u mom zavičaju, Maglaju i okolini čini mi se da gledam jedan uzbudljiv film, pun različitih zapleta.

Autor u stopu prati Rušida, ali ne izostavlja i ono što se u međuvremenu događa tamo gdje je Rušid bio pa otišao. Zato mu nije promaklo da primjeti da je Rušid bio rođen u strahu, da je živio u strahu zbog historijskih previranja u kojima je i sam učestvovao, bio je u strahu prilikom putovanja, a imao ih je na pretek, a bilo ga je strah i novih susreta.

A sav taj strah je sakrivao njegov poseban osmjeh, a koji je uvijek bio isti, pa nije trebao od slučaja do slučajamijenjati grimase lica, ovisno od situacije.

Strah koji Rušida nikada nije napuštao Ru, nego se u njemu zabetonirao kao dio njegovog života i njegove griješne duše. Cijenio je svoj život više od bilo čijeg. Zato se nije libio tuđe živote uništavati tuđe živote, a svoj spašavati. To je dokazao kada je boravio u Jasenovcu, kafezu u kojem su boravili ljudi-žetve i krvnici-neljudi.

Autor kao da je imao svoj kalauz sa kojim je svojm “kistom” oslikao neke slike iz Jasenovca, kafeza čija se škripa nije mogla čuti od udaraca i jauka. Neljudi su ubijali ljude na najzvjerskiji način. Bilo je situacija da su neljudi ubijali svoje neljude. Moralo se znati ko su gospodari života i smrti.

Rušid je sam sebi priznao da nije bilo ljudski i pošteno šta je uradio u toku svog službovanja za NDH, a sve da bi spasiosvoj život. Isto tako je znao da je za druge nešto dobro učino i da će mu se dobro vratiti. Zlo za zlo, dobro za dobro. I sam je osjetio kako boli nepravda kada je saznao za pohlepu muhadžira Ejuba koji je na neljudski način prisvojio kuću i okućnicu njegove majke Safete.

Za ono što je dobru učinio drugima došlo mu je na naplatu pred kraj rata, pa je preko Rijeke, te Italije, izbjegao u daleku Australiju gdje je i umro vrlo lahko, mada bi neljudi trebali napuštti dunjaluk u džehenemskim mukama.

Rušid i njemu slični bili su kao predhodnica onima koji su zbog svojih patnji u ratu od 1992. do 1995. na području ex-Juge morali bježati u pravcu Australije, ne iz razloga koje je imao Rušid, već zbog neljudi koji su često bili mnogo, mnogo gori i od zločinca Rušida.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search