LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 24 Lipanj 2018 20:50

 

PotpisRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (16)

Nadan Filipović

Hitri sud pukovnika Vjekoslava Luburića – potpis na presude

Nisu prošla ni puna tri dana, a ustaše se rastrčaše po logoru. Gone logoraše nimalo nježnim udarcima kundaka u rebra.

-Nastup! Nastup! Postrojavanje! Postrojavanje!

Natjeraše logoraše da formiraju četverorede u obliku pravougaonika. Bilo je jako hladno. Bijedno obučeni logoraši su drhturili na zimskom vjetru. Moglo se čuti cvokotanje zuba pomodrjelih lica, ali to cvokotanje nije bilo samo posljedica hladnoće. Logoraši su dobro znali da kada je Luburić u logoru i kad naredi postrojavanje za nastup da će pasti najmanje nekoliko glava, odnosno, po pravilu, nikad samo jedna onako solo.

Grupa ustaša donese veliki stol, prekriven snježno bijelim stoljnakom. Na stol postaviše križ, a Alaga donese Kur'an. Postaviše samo tri stolice. Nakon nekoliko minuta brzim korakom dođe Luburić i sjede za onu stolicu u sredini. S desne strane je sjeo Alaga Zulkić kojeg je Luburić namjerno odredio kao člana vijeća ustaškog suda jer su među osuđenicima kojim je slijedilo još jedno, vrlo crno suđenje, bilo sedam muslimana, tri Hrvata i jedan Mađar, doduše, svi pripadnici hrvatskog naroda po zakonima NDH. Lukavac je Alagu odredio u sudsko vijeće da se veliki dio kletvi roditelja muslimana svali na njega, te da svijet ne okrivljuje samo Luburića za ovo što će se danas dogoditi. Drugi član vijeća bio je Ivica Brkljačić, Luburićev vjerni pijun.

Luburić ustade. Zavlada apsolutna tišina. Oni prehlađeni, a bilo ih je podosta, ne zakašljaše, čak se potpuno utiša i zvuk cvokotanja zuba. Lica skamenjena, niko ne smije u zemlju pogledati, jer se dešavalo kad neko na nastupu gleda u zemlju, a ne u Luburića, da taj nesretnik bude odveden, navodno u “dvicu” ili “tricu”, a takvog više nikad niko u logoru ne vidi. U stvari, uslijedila bi hitna “operacija krajnika izvana”, negdje iza ugla udaljenijih baraka.

Luburić nekoliko puta glasno ponovi, da svi dobro čuju: “Ko ukrade jaje, ukrast će i koku, kad ukrade koku, ukrast će i voku!”

Onda vrisnu: “Dovedite pred ovaj ustaški prijeki sud sve one lopove koji su pogazili ustašku prisegu, ali najprije onog najvećeg lopova, Ibru Šabića.”

Ibro dotetura u lancima. Lisičine na rukama, teške negve na nogama, usko povezane lancem pa Ibro čini male korake i sve malo, pođe da će pasti. Prate ga i pridržavaju dvojica visokih ustaša sa puškama na koje su nabijeni bajuneti. Ibro stade pred stol sudskog vijeća. Klati se lijevo - desno. Pogeo je glavu i gleda u svoje ofucane kundure što su bez pertli. Na njemu je razdrljena košulja. Rukama pridržava hlače. Nema kaiša, odnosno “okolotrbušnog pantolodržca”, jer su svim osuđenim ustašama još prije utjerivanje u male ćelije oduzeli pertle i kaiševe da spriječe eventualno samoubojstvo nekog od njih.

-Ibro, Ibro, gubo jedna u oca i matere. Sramoto nas ustaša. Sramoto ljute Krajine, naše turske Hrvatske od davnina. Šta je?! Mislio si da si prošao lišo, tri godinice legiti u apartmanu u Savskoj. Na broju 60. Legiti i muda češati. Toviti se kao gudin. Pa mati jadna donese iz Bihaća bureka, sirnice, dagarice za umočiti, suhetine, baklave, kadaifa, proturi i flašu šljivovice, pa nastane raspašoj. Pijucka se i mezeti. Cigara puna nahtkasna. Zgoda prava. Dani lagano prolaze, jedan za drugim, naši dečki ginu u borbama protu četnika i crvene bande, a lopina Ibro, broji dane i čeka da mir zavlada, pa da ga otpuste. Eeee, neće moći crni Ibro! Jelde, opet bi Ibro malo u Kuljane, pa u Dubicu, pa Kostajnicu, da provjeri ima li u Vlaha svile, gdje su zaštekali ušparane kune, pa bi Ibro kravata, pa zimskih kaputa, pa ženskih torbica, pa lančića, pa časovnika, pa da materi i ocu sve to u paketima pošalje, a oni mu se kartom zahvale, a on budala kartu u svoj kufer ostavi pa zbog te karte dobi tricu od purgerskog suca Frankovića. E, sada da vidimo ko je božji ustaški sudija? Zna se! Osobno ja. Ja sam bando gospodar vaših sudbina! Ibro Šabiću ovdje te osuđujem na smrtnu kaznu strijeljanjem. Kazna će se izvršiti sutra u sedam izjutra. Svi logoraši, pa i doktor Nikola Nikolić, moraju stajati postrojeni i gledati kako završavaju lopovi, bez obzira jesu li logoraši ili ustaše. Samo oni koji stvarno bolesni leže u stacionaru nisu obvezatni da budu na nastupu, za tebe zadnjem na ovom svijetu. Imaš li šta reći, ti usrani mrtvače koji još hodaš?

Ibro poče plakati i kroz plač zakuka: “Nemojte poštovani gospodine pukovniče. Šta će moja jadna majka i babo? Umr'jeće od bola. Kakva će sramota za moju familiju bit' u Bihaću. Pa čuli ste dobro šta je sudac Franković rek'o da niko ne more sudit nekome dva puta za isto djelo. Ovo šta mi radite je protiv svih zakona Nezavisne države Hrvatske. Pa zar da pa'ne moja mlada luda glava zbog par metara nekak'e basme i to vlaške…četničke. I još da kažem, Allaha mi….

 
Jedna prekrasna priča za vikend
Subota, 23 Lipanj 2018 13:32

 

konjske trkeČudna ženidba

Prof.mr.sc. Rizo Popara, Bihać

Zamotao Nuhan glavu bezanom košuljm, a gaće zavrnuo do blizu koljena, pa zasjeo i razvezao besjedu ispred kolibice, koju su zvali kužina. Odavno živi, samo, sa ostarjelom majkom, pa željan priče. Kako mu se koji brat oženi, napravi sebi malo savitka, pa nastranu, a sestre su ionako tuđa kuća uvijek bile. Te kuće u koje odlaze, obično tuđom voljom, postaju njihove tek pošto pojedu nekoliko džakova soli i izrode djecu. Prvih godina braka, muževi komanduju i ponavljaju kao papagaji, napamet naučenu rečenicu:

 -Da mi nijesi ovo od baba donijela jadna? Ovo je moja babovina, nije tvoja, tvoja je ostala, tamo, kod baba tvog.

I ko zna koliko puta sirote bivaju opomenute da su na tuđem ognjištu,a ne na svome. To traje i traje sve dok djeca ne prirastu i dok se ne potkopeče, pa poslije takvih očevih izjava priupitaju:

 -A đe je mamino crni babo, šta je ona radila svih ovih godina? Za koga je rintala? Kome je gaće usrane prala?

Tek tada očevi podviju rep i počinju da zaboravljaju na tu rečenicu i jedva se sjete da su je ikada izgovarali. Prosto čovjeka obuzme tuga od tih očeva koliko postanu fini kad nalegnu na rudu.

Nuhan danas ne radi, to je ovaj sa zamotanom glavom i zasukanim gaćama. Požurio je da sve poradi, malo prije nego ranijih godina, da bi sjutra otišao na vašar, na čuveni Lađevac. Riješio još sjutra da se zamuči i potraži malo čore, pa nek bude šta će biti, neku koja je nuždana i koja neće čekati kraj njegove priče, nego će ga upola prekinuti i sa njim podruku pravo njegovoj kući. Neku koja bi ga slušala dok je živ, a poslije ne mora kada on odapne, nek sluša poslije koga hoće. Volio bi on da mu ta buduća hanuma i majku ponagledne. Ustvari, prvo majku pa njega, njega mora, a majku je red. Ljeto je nastupilo iskreno i snažno, čuju se kosači, čuje se lizanje bruseva i ujednačeno udaranje čekića po kosama, nešto slično udaranju djetlića po nekom tvrdom stablu. Odjekuju doline od svega toga i još od blejanja ovaca i rike goveda, vri sve od nekog života kao što vri u loncu različito povrće koje se kuha. I Nuhan je jutros ustao prije izlaska sunca, navikao da rani i da se pretura sa sijenom evo već mjesec dana. Jutros mu neobično što ne radi, nego odmara i seiri.

-Ove godine trava ponijela, pa ponijela grom je spalio. Uh šta reko' spalio, vrag me izio! Jok, jok. Da ne spali bogomi. Šta će hajvan da jede pr'o zime? – mrmljaše on onako za sebe, jer ga je ove godine ta travuljina satrla. Uživa u jutarnjem koncertu i danu koji se polako začinje, pa zaboravio da se umije. Nije mu žao vode, nije nego je baš zaboravio da se malo pljusne. Teče mu dolinicom jedne livade, bistra rječica da bistrija ne može biti. Zna on da siđe do nje i da se dobro napljuska hladnom vodom. I jutros siđe do nje, a ona je krivudala livadom između ševara kao nekakva poduža guja, da se serbez umije prije nego mu se majka probudi. Poslije dugog umivanja krenu uz livadu prema kolibi, ali polako i sve ga nešto kopka, ne može da shvati da je jutros slobodan. Moraće i majku da pita da bude siguran, jer sam sebi ne vjeruje da je toliku silu sam skolio i da ima vremena na pretek. Nikada prije Lađevaca nije mogao da smiri poslove, uvijek mu ih je ostajalo i poslije Lađevaca. Jedine obaveze koje ga danas čekaju su kupanje i brijanje. Jelo mu i nije bilo neka obaveza, mada mu je dosta vremena oduzimalo, nije se izmicao dok ne napuni svaku prazninu u stomaku. Kada bi se izmicao iza sofre stomak mu je bio izvršen kao napuhana mješina, jednako svugdje popunjen i presamićen preko pantalona. Zadnjih godina je, redovno, kod jednog kaišara u varoši od dva kaiša pravio jedan duži da ga može naobručati. Jeo bi dugo, nije žurio sve dok ne bi obrisao sve što je prinešeno. Neće ni danas ništa preskakati, danas će, zna on, biti i kahve, pa malo bolji doručak, a on će se okupati oko podne. Hoće, nikad' nije neokupan otišao ni metar od kuće, pa neće ni na vašar. Ne daj bože. Brijaće se tek predveče da mu ta prokleta i prosijeda bradetina ne bi narasla, mnogo, preko noći. Raste mu ta dlaka na bradi kao vrbovina iz vode. Jutros je ustao rano, zajavio stoku u bukovu šumu, umio se, vratio  i potkočio kužinu leđima. Rano je zamotao glavu košuljom da ne prigori, ionako je punokrvan i crvenkast u licu pa bi ga dodatno sunčanje samo nagrdilo. Čitavo je ljeto tom košuljom spašavao glavu, dok je radio i bio izložen suncu. Naveče bi je skidao malo je plaknuo, samo da spere nakupljeni znoj sa nje, a izjutra je uzimao ponovo i zamotavao glavu. Čeka samo da mu ustane majka, da mu iznese čašu mlijeka, a jutros i kahvu, pa da ućejfi skroz. Danas po prvi put na miru sluša halakanje kosača i gleda ih kako se uvijaju za kosama, dok sijeku tvrdu planinsku travu. Jedino njega jutros niko neće gledati kako se uvija za kosom ili pretura sa travom. Ta oglašavanja su izjutra glasna i svježa, puna radosti, česta i vesela, ali kako dan odmiče i sunce sve više osvaja prostor, glasovi orijede, dok potpuno ne iščile kao voda ponornica. Osjeti Nuhan čari odmaranja baš jutros, dan uoči vašara.

-Nek kosi ko nije pokosio na vrijeme, ja valahi neću.

-Nemoj tako sinko moj! Neko ne more, neko je nekadar, neko nema radne snage, svašta ima, neko nema ni kose, pa ne more golim šakama. Bog svakom da nafaku i vakat da je pokupi, pa i njima će.

To bijahu prve riječi njegove majke koja je preskakala prag kolibe u kojoj je spavala.

 
Alijine iskrice
Petak, 22 Lipanj 2018 21:13

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (51)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Jučer je obavljena Mehagina dženaza. U Begovoj džamiji je bilo mnogo onih koji su klanjali dženazu, a u dvorištu još toliko bi-namaza. Čini mi se da poslije dženaze Hadži Mujage Mehremića nisam vidio brojniju dženazu. Pokušali su neki njegovi prijatelji da ga pomesu na rukama, ali zbog težine tabuta nije dugo nošen iznad ljudskih glava.

A sad da spomenem o počasnom mošenju mrtvaca u Sarajevu. (U Mostaru je bio adet da se svaki hodža, pa makar bio i samo muallim, nosi uzdignut iznad pratnje, na rukama.) Kako sam slušao, u novije vrijeme prvi je tako nošen Hadži Hasan efendija Spaho, na traženje Hadži Džemaludin efendije Čauševića, 1915, jer je Hadži Hasan efendija bio sahibi t'elif (pisac djela, odnosno štampao je djelo). Iza toga je na takav počasni način nošen Safvet-beg Bašagić, pa dr. Mehmed Spaho. Onda je negdje 1939. ili 1940. jedna grupa medreslija jedan dio puta kud je išla dženaza ponijela Repovca, ekonoma Gazi Husrevbegove medrese, od Gazijina Bezistana do džamije. Na satu poslije toga, izružio sam ih u VIII razredu da srozavaju tu počast, koja se daje učenjacima i velikim javnim radnicima, kad jednog običnog beamtera, koji inače nije imao nikakvih drugih zasluga (bio je čak oženjen Slovenkom katolkinjom), dižu na počasnu nošnju. Iza toga je mehrum Fehim efendija Spaho nošen na rukama, pa Hadži Mujaga Mehremić. Pokušali su i Hadži Ibrahim efendiju Fejića tako ponijeti iz Begove džamije, ali se svijet odupro, i spušten je na ramena, a da nije ni dva koraka ponesen na rukama. I Hamdija Kreševljaković je na moju inicijativu nošen na rukama i od kuće do džamije i od džamije do na groblje na Hendeku. Poslije toga je Abdulah efendija Fočak ponesen od kuće do na mejdan na Vratniku na rukama, ali, kako je bila teška poledica, spušten je na ramena kad je nošen od Vratnika do Baščaršije. Na Baščaršiji je, na moju inicijativu, opet dignut na ruke do džamije. Kako je poslije nošen, ne sjećam se.

Tražio sam 1944. da ponesu i Hadži Mehmed efendiju Handžića na rukama, ali se odustalo zbog opasnosti od bombardiranja, koje je onda svakodnevno prijetilo, a u nekoliko navrata su anglo-američki bombarderi bacali onda bombe i na Sarajevo i na Alipašin most.

Čini mi se da su i Muhamed efendija Dizdar i Muhamed efendija Tufo poneseni od kuće na rukama, ali nisam siguran, iako sam im bio na dženazi barem od kuće do džamije. Je li, za moga izbivanja iz Sarajeva, još tkogod nošen na rukama, ne znam. Burek je svakako tako trebao biti nošen.

Da, i Tajjib efendija Saračević je nošen jedno vrijeme na rukama. Nisam se mogao približiti dženazi, ali mi se činilo izdaljega da je uzdignud iznad nosača. To je zbog starosti i dobra srca, a nije zbog nikakvog iluma.

(29.III.1967.)

 
Jedna od interesantnijih sugestija drugu Titu
Četvrtak, 21 Lipanj 2018 20:29

 

Smrtna kazna za ženu koja napusti muža

 

Nije lako bilo maršalu Titu posle Drugog svetskog rata. Em je morao da se bori protiv četničkih bandi, em je trebalo podizati zemlju iz pepela, em je krenuo sukob sa Sovjetima i opasnost od invazije na Jugoslaviju, em su mu razni nezadovoljni građani pisali pisma u kojima traže da im predsednik pomogne da reše lične i društvene probleme. Jedan od pismopisaca bio je i izvesni Ivan Ciganović, seljak iz Podravine, koji je drugu Titu uputio poslanicu zahtevajući da maršal pod hitno donese zakon o zaštiti bračnog života koji bi predviđao smrtnu kaznu za žene koje odbegnu od svojih muževa. Kako bi se ovaj gorući problem nekako rešio, Ciganović je u pismu predložio i konkretna rešenja, a sve je počelo, naravno, s ličnim motivima. Naime, druga Ciganovića je napustila zakonita supruga, pa se ostavljeni muž bacio na legislativu i zakonodavstvo. Zanimljivo je da Ciganovićeve ideje, koje su u ono doba delovale potpuno sumanuto, danas imaju verne sledbenike koji su postali prave internet-zvezde, poput Miroljuba Petrovića. Ciganovićevo pismo Titu prenosimo kao dokument jednog vremena.

Predmet: Ciganović Ivan iz Virja

moli objavu zakona o zaštiti braka

Virje, 15.VII.1946.

Drugu Josipu Brozu Titu Maršalu Jugoslavije, Beograd

Niže potpisani drug Ciganović Ivan, seljak iz Virja, Mitrovačka 877 – Podravina prisiljen sam visokom naslovu podnijeti slijedeću molbu:

Druže maršale, vi ste meni blizak kao sin kršnog Hrvatskog Zagorja, a ja sam sin ravne Podravine. Sudbina vas je odredila, da upravljate brodom naše države sada u mirnoj izgradnji i mi se uzdajemo u vaše vodstvo, kao što smo se uzdali i nismo se prevarili, u vaše sigurno vodstvo za vrijeme prošlog rata. Međutim da vam objasnim svoju strašnu tragediju i da zatražim kao demokrata zaštitu države, dakle i od vas, jer vi mi možete lako pomoći!

15.VI.1946. odbjegla je od mene tajno moja zakonita i ljubljena žena Ciganović Mara r.1915 god. u svijet s namjerom da vodi prostituciju i živi na tuđi račun. Mojem gospodarstvu prijeti rasulo i katastrofa, jer nema tko da vodi kućanstvo, tko će krpati, prati, kuhati i na polju mi pomagati. A moram da uzdržavam i majku staru 72 godine i jedno dijete, ratno siroće, Momčilović Petra, člana drž. dječje kolonije. Uvijek sam govorio ženi: “Draga ženo, nemoj da me ostaviš, radije me ubij, nego da odeš u skitnju.” Ali eto otišla je lakoumnica i ovako me sada polagano ubija teška sudbina. Podnio sam redarstvenu potragu, ali to ide jako polagano i pitanje je kada će ju pronaći i uhapsiti! No ja se nedam uništiti pritisku takve saboterke kakva je moja lakoumna žena. I ja hoću da živim dostojno i pošteno demokratski, kao i većina dobrih ljudi.

Molim vas stoga da poradite u vladi, da žurno izađe i da se u cijeloj Jugoslaviji javno objavi zakon o zaštiti bračnog života kako slijedi:

1.Svaka udata žena, koja ostavi svoga muža, i ode u svijet, kažnjava se smrću.

2.Svaka udata žena, koja živi u svijetu, bilo gdje u kakovoj službi, ima da se iskaže pismenim odobrenjem potpisanim po njenom mužu, da joj on odobrava služenje. Takovo odobrenje imade biti potpisano po mužu pred dvojicom svjedoka i potvrđeno po mjesnoj vlasti.

3.Svaka osoba, koja bi zadržala kod sebe tuđu ženu bez takovog muževog odobrenja ili bi ju skrivala te ju ne bi prijavila policiji kažnjava se smrću.

4.Svako krivotvorenje takovog odobrenja kažnjava se smrću.

5.Po objavi ovog zakona imade svaka udata žena, da si u roku od 8 dana ishodi takovo odobrenje od svog muža.

6.Ovo sve vrijedi i za muža, ako bi ostavio ženu i otišao u svijet u nepovrat.      

Ovim veoma važnim i hitnim zakonom bit će pogođene u ahilovu petu svaka prostitutka i saboterka, obiteljski život bit će izgrađen na čvrstim temeljima, nestat će užasnog kriminala i života na tuđi račun.

U nadi, da ćete mi vi druže maršale, obrisati suzu iz moga oka, i skinuti tešku moru, koja tišti moja leđa, pomoći mi da se ne strovalim u ponor, zahvaljujem unaprijed.

Smrt svakom fašizmu i sloboda narodu i obitelji.

U potpisu: Ciganović Ivan, seljak iz Virja, Mitrovačka 877 – Podravina, Hrvatska

(Ovaj prijedlog zakona je prenesen sa portal XXZ, a fotografiju gore navedenog pisma možete vidjeti na https://www.xxzmagazin.com/smrtna-kazna-za-zenu-koja-napusti-muza)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 20 Lipanj 2018 19:33

 

SudRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (15)

Nadan Filipović

Suđenje pred sucem Frankovićem

Osvanu 27. prosinac 1942. Rečeno mu je da će taj dan biti suđenje. Iz Zagreba se samovozom dovezao sudac Dr Drago Franković. Oko devet ujutro u hodniku se ću otključavanje ćelija. Na vratima Rušidove ćelije se pojavi mlad, golobtrad ustaša koji mu reče da ga vodi na suđenje. U hodniku je već bila postrojena grupa zatvorenika koji su bili određeni za to grupno suđenje.

Izvedoše ih i pravac ona barake gdje ga je Luburić ispitivao. Za stolom su sjedila petorica. Kako će ubrzo saznati onaj u sredini je bio sudac iz Zagreba, spomenuti Dr Drago Franković, a s njegove desne strane Luburić, a s lijeve Alaga. Sa strana, do Luburića i do Alage su sjedili po jedan ustaški časnik.

Njih jedanaest optuženih je sjedilo na dvije duže klupe, a sa strana su stajala po dvojica ustaša sa strojnicama u rukama.

Poče prozivka.

-Ivan Lasić

-Nazočan!

-Geza Šoljom

-Nazočan!

-Josip Moravac

-Nazočan!

-Muhamed Ibrahimpašić

-Nazočan!

-Meho Crnkić

-Nazočan!

-Muho Crnkić

-Nazočan!

-Ibrahim Pašić

-Nazočan!

-Meho Jusić

-Nazočan!

-Blaž Kruljac

-Nazočan!

-Ibro Šabić

-Nazočan

-Rušid Hadžić

-Nazočan.

Riječ uzima predsjedatelj vijeća, sudac Franković:

-Ovo je ustaški stegovni i kazneni sud koji radi brzo, pravedno i učinkovito. Ivane Lasiću, ovdje imam potpisano priznanje da si od zatočenika opljačkao tri džepna sata, jedan ručni časovnik, tri kutije po stotinu komada cigareta, jedan zlatni prsten, dva para postola, tri kaputa, dvoje hlače i još neke druge odjevne predmete. Što kažeš na to i imaš li išta kazati u svoju obranu?

Lasić stoji i kaže: “Gospon sudac, jesam priznao, morao sam priznati, te znajte da bi i vi priznali da ste bili na takovim mukama kao ja. Točno je to sve što vi kažete, ali ovdje jasno i glasno kažem da su i druge ustaše pljačkale i krale i ja nisam jedini. Evo, neka Alaga kaže….

Luburić poskoči sa stolice i zausti da će nešto reći, a sudac Franković mu nešto šapnu i Luburić odustade.

-Lasiću, možeš sjesti.

-Idemo dalje. Geza Šoljom.

-Stojim pred vama pošteni i pravedni gospodine sudac.

-Potpisao si priznanje da si uhvaćen i pretresen na izlasku iz logora. U tvom kuferu je nađeno pet dukata i dva skupocijena briljantna prstena koje si oteo od zatočenika. Kanio si navedene dragocijenosti iznijeti iz logora i tako ne samo opljačkati zatočenike, već i državnu riznicu u kojoj su se te dragocijenosti trebale zapisnički pohraniti do krajnje odluke. Izvoli se očitovati.

-Gospodine sudac, meni je to sve podmetnuto. Ja veze s tim nemam.

-Tko bi tako nešto vama podmetnuo?

-Ne znam, ali tvrdim da su te dragocijenosti koje spominjete meni podmetnute u kufer.

-Imamo izjave zatočenika koje ste opljačkali prijeteči im kamom ispod vratova i govoreći da ćete ih zaklati ukoliko ne predaju dragocijenosti.

-Pa zar vjerujete više dvojici čifuta nego meni, zakletom ustaši koji našu mladu državu voli više od majke i oca i koji bi i majku i oca zaklao kao piliće ako bi mu bilo po zapovjedniku naređeno. Lažu čifuti! To su čiste laži!

 
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 18 Lipanj 2018 20:43

 

MaksRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (14)

Nadan Filipović

Isljeđivanje prije suđenja – drhturenje pred Maksom

Nakon dva dana začu zvuk ključa u lokotu.

-Izdiri stoko hajvanska, iđeš pred Maksa! – prodera se Alaga.

Utjera ga u jednu baraku. U vrh barake se nalazio jedan veliki sto. Njega Đulaga gurnu na klupu što je stajala ispred stola. Poviše stola, na zidu, visila je slika poglavnika dr Ante Pavelića. Strogo ga je gledao onim mračnim očima i kao da mu je poručivao – najeb'o si mlad ustašo.

Onda u prostoriju ouđe Alaga: “Stani mirno, ukipi se. Odgovaraj sasvim kratko. Ne laži ništa. Budeš li lag'o mog'o bi čak ovd'e na podu barake zakopat' nogicama k'o posl'je operacije krajnika izvana. Imamo mi jako dobrih kirurga za takve operativne zahvate.

Uto u prostoriju uđe nekakav omanji tusti čovjek srednjih godina. Alaga skoči kao da ga je guja ujela: “Za dom spremni, gospodine pukovniče!”

Luburić nehajno odmahnu rukom i odvrati: “Spremni”.

-Alaga, ko je ova ptica? Ovo je neki novi. Ostale sam ispitao, ali ovog nije bilo među njima.

-Rušid Hadžić, novopečeni ustaša iz željezničke bojne u Sarajevu. Treb'o je pripratit naku na dvanaest mjeseci osuđenu švercerku iz Sarajeva do Sunje i ona mu iskočila kroz prozor od klozeta, pa….

-Dobro je Alaga. Možeš ići. Ja ću s njim popričati da zapišem najvažnije. Sutra dolazi sudac Franković iz Zagreba. Ja i još trojica ćemo biti članovi vijeća. Jedan od te trojice češ biti i ti, Alaga, red je, jer su od tih optuženih šestorica ustaše - muslimani. Da neko ne kaže Hrvati im odredili presude i sudbine. Možeš ići Alaga.

-A ti. Hodi ovamo pred mene. Stani mirno i odgovaraj na moja pitanja. Kratka i jasna pitanja, kratki i jasni odgovori.

Otvori bilježnicu i protrese nalivpero.

-Ime i prezime.

-Rušid Hadžić

-Koliko ti je godina?

-Punih osamn'est. Za devet dana devetn'est.

-Pitao sam koliko imaš godina i tvoje je da rekneš – osamnaest. I ništa više.

-Ime majke?

-Safeta.

-Ime oca?

-Ramadan, zvali su ga Ramo.

-Živi?

-Jok.

-Oboje mrtvi?

-Majka je živa.

-Kad je umro otac?

-Dvajesosme. Ubili ga Vlasi sa Romanije.

-Što su ga ubili? Zna li se ko ga je ubio?

-Ništa. Niko ništa ne zna. Ni dan danasile. Našli su ga nakon tri hefte mrtvog pod hrpom grana. Po nogama i rukama ga razrezali i u rane natrpali soli. Usta mu začepili tako što su ugurali vunenu čorapu, dječiju kažu, a ruke i noge svezali žicom i polegli ga potrbuške. Kola i dva konja nikad ne nađoše, k'o da su u zemlju propali.

Luburić se zagleda u njega onim svojim sitnim očima. Otšuti par minuta. Problijedio je.

-I šta bi s tom švercerkom? Potanko i jasno. U deset rečenica.

-Rušid skrati koliko je mogao.

Kada završi sažetu priču Luburić poviknu: “Rafo, Rafo, uvedi je!”

Uđe neki brkati, povisok ustaša, a za njim, ko će biti, hajde da se pogađa – Mulija Zuko. Zamotane glave. Ahmedija prava na ženskoj glavi. Doveli je iz Gradiške.

-Gospođo Mulija, vidite da našoj vlasti ni sivi sokol, a kamo li takva sokolica kao što ste vi, uteći ne može. Hajdete lijepo ispričajte što je u stvarnosti bilo.

-On je od mene tražio pet hiljada kuna da me pusti da odem u zahod i da iskočim neđe đe voz iđe sporo. Nisam imala više od petsto kuna. Pon'jela sa sobom, kontam, more mi valjat' u zatvoru. Jedva je uz'o pe'sto kuna, a još me hotjeo…znate već šta.

-Na znam. Ne želim naslučivati. Vi mi kažite.

-Hotjeo me silovat'. Jedva sam se odbranila.

-Jaoooo. Užas jedan. Nešto mi se to ne uklapa. On osamnaest godina. Mladac. A vi starija gospođa. Možete mu po godinama baka biti. Neće biti. Niste vi bili te sreće.

-Jest', jest'! Bio se užasno uspalijo. Navuk'o forange one na vratima od kupeja pa navalijo da mi skoči na obraz. Jedva sam se o'branila. Allahom dželešanuhu i majkom njegovom sam ga zaklinjala i tad' je tek prest'o. A pe'sto kuna bo'me uze i pušća me na halu da uteknem kroz prozorčić.

-Laže hulja, gospodine pukovniče! - uskoči Rušid crvena lica kao kuhan rak.

-Kuš! Jezik za zube dok nisi ostao ovdje bez jezika i to u minuti.

 
Jedna kratka tužna priča
Ponedjeljak, 18 Lipanj 2018 11:46

 

MobilniTužna priča o staroj majci koja je odnijela svoj telefon na popravak

Amir Beširević

Kao i većina starijih osoba tako i ova majka nije se posebno razumjela u mobilne telefone koji je nedavno sebi nabavila. Nakon nekog vremena majka zaključi da je njen telefon u kvaru. Dugo je hodala tražeči radnju koja se bavi time i našla nekoga ko bi popravio kvar koji je nastao. Kada je konačno našla radnju, bilo je kasno i već su zatvorili. Idućeg jutra majka je nekako našla tu radnju i našla majstora.

“Gospodine možete li popraviti ovaj moj telefon?” reče majka.

Majstor pogleda telefon, provjeri ga i reče:” Gospođo vaš telefon je sasvim u redu”.

Majka suznog lica upita: ” Pa zašto me niko od moje djece ne nazove? ”

Ova tužna priča treba da bude pouka svima nama, nakon njihovog preseljenja nema koristi od podizanja skupih nišana, grobnica, mauzoleja, brinimo o njima dok su živi, bit ćemo za svoj odnos prema roditeljima pitani.

(Priča je prenesena sa sajta www.novihorizonti.ba)

 
Bajramska priča
Nedjelja, 17 Lipanj 2018 14:55

 

DrinaDrina je uzela svoje kurbane...

Amela Isanović

Za neke od nas to je bila, ne samo najljepša, nego i jedina rijeka na svijetu. Čuli smo za druge rijeke. Upoznavali smo ih na časovima prirode i društva, kasnije i geografije, ali jednostavno nismo htjeli znati. Nismo odavali priznanje ni Amazonu ni Eufratu, a kamoli Savi ili Dunavu. Za nas je ta zelena vijugava ljepotica bila aršin svim tekućim vodama na svijetu. 

Drina.  

U ljetne žege svojim ledenim jezičcima lizala je naša dječija tijela koja su vrlo često tek prije kupanja pristigla sa štrkljastih stožina ugaženog sijena, kukuruznih polja ili iz materine, s ljubavlju njegovane, savze. Zelenilo drinskih polja, bogate i tabijatli uređene njive činile su divan sklad koji nam se u tim godinama podrazumijevao kao nešto što nikad neće proći. Posebnu čar djetinjstvu davale su priče naših nana u kojima nismo mogli čuti ništa što bi moglo skrnaviti ili nagovijestiti uništenje tog jedinstva čovjeka i prirode. Najstrašnije priče koje smo mogli čuti bile su one o prikazama, džinima ili onima koji su nagazili na vilinsko kolo. Ipak, ni prikaza ni vilinskog kola se nismo bojali koliko Drine u dane Bajrama. 

Odvojeni jedno od drugoga, Drina i Bajram su bili najveće dječije radosti nas, koji smo rasli, igrali se i kupali na obalama ove ljepotice. Spojeni u istoj priči činili su nas tužnima, uplašenim i opreznim. Danas je ta tuga mnogostruko dublja zbog prekinute mladosti i zbog svega onoga što će kasnije odnijeti Drina i donijeti bajrami devedesetih. 

Ne znam kada sam prvi put čula to predanje, niti ko mi ga je prvi puta ispričao, znam samo da je u nama izazivalo jezu i neku zlosutnu radoznalost. 

K’o sad se sjećam tih ljetnih bajrama moga djetinjstva. Njima, bajramima, je prethodilo ravnomjerno kloparanje papučice sa šivaćoj mašini moje majke. To kloparanje smo sestra i ja mogle čuti samo kasno noću kada bi majka posvršavala sve poslove u kući, njivi i štali. Tada je sjedala za mašinu i šila bajramske haljinice za nas. Te haljinice, suknje s  volanima u jarkim bojama smo oblačile za Bajram. Iako smo svi znali da ih šije, majka ih je krišom šila. To krišom ogledalo se u tome da nismo znale kakav je dezen platna, je li odlučila da to budu haljinice, dimijice ili šalvare. Znale smo samo da će biti iste za obje i da će biti gotove do Bajrama. Naveče, kada bismo čule majku na potkrovlju kuće da ih šije, govorile bismo kako ćemo sutra zaviriti u drveni sanduk mašine i vidjeti, a kada bi jutro svanulo, zaboravljale bismo na radoznalost i predavale se igrama, sitnim poslovima, a sve da bi nas majka što prije pustila na Drinu, na kupanje. Danas, kada razmišljam o tome, sigurna sam da smo svjesno dopuštale da nas majka, u rani sabah na prvi dan Bajrama, iznenadi. Bilo je ljepote u tom iznenađenju. Oca bi ispratila u džamiju na bajram-namaz, nas probudila podsjećajući nas da je to jutro najposebnije i da će našim licima umivanje u rani bajramski sabah dati poseban sjaj. Umivenih lica smo se ubrzo nestrpljivo gurkale u dovratku istezajući se na prste da što prije ugledamo bajramsku odjeću koju bi majka brižno odložila preko kauča. 

Kauči zeleni, haljinice cvijetne a naša sreća neizmjerna. Brzo smo ih oblačile, provjeravale jesu li baš iste, upoređivale i sjećale se prošlogodišnjih nalazeći da su baš te najljepše dosad, ljepše od najljepših. Zanimljivo, ali tad nismo ni primjećivale da je majka svoje dimije i bluze uvijek nosila teta Velidi, komšinici i krojačici, ali naše bajramske haljine je umorna s nekom posebnom radošću šila sama.

-Ostavi to sad. Zar nisi umorna? Kasno je, idi lezi – čule bismo oca ponekad.

-Neka, malo ću, ide Bajram, adet je da djeca novo obuku - govorila bi izvlačeći tešku Bagat mašinu iz usta lakovanog sanduka, čiji mi visoki bordo sjaj i danas zacakli u oku. 

Radost Bajrama bi se nastavljala već po očevom povratku iz džamije. Ljubile smo mu ruku na ulasku u kuću, bajramovale se i prihvaćale slatkiše i dinare unaprijed ih zbrajajući  s bajram-bankom što ćemo tek dobiti od starijih sestara i rodbine, svih onih koji će nam doći prvog dana ili koje ćemo mi obići drugog dana Bajrama. Ipak, kada bi prošla i ta prva dva dana, Bajram bi nam postajao težak. Trebalo je izdržati još dva duga vrela dana prije nego što nam majka dozvoli ići na kupanje.

-Nemojte me pitati -  odgovarala bi čim bismo izokola započele o nesnosnoj vrućini – Na Bajram ne idete na Drinu i gotovo. Drina na Bajram uvijek uzima sebi žrtvu, kurban. Neko će se ugušiti. Već je… Ali to nećete biti vi!

Od svega što bi, odlučno i sa strijepnjom, majka izgovorila mi bismo najglasnije čule ovo: ”Već je!”, pa bismo do kraja Bajrama s drugom djecom iz komšiluka, do duboku u noć na sokacima, pričale gdje bi se to moglo desiti, koga bi ”Drina mogla ponijeti”. S nestrpljenjem smo čekali tu groznu vijest kao da ćemo tako osigurati svoje živote jer i jedna žrtva je bila dovoljna i previše. I zaista, takvu vijest, u čiju vjerodostojnost nikada nismo ulazili, bi uvijek čuli do kraja bajramovanja. Nakon Bajrama, mi bismo s neskrivenom ljutnjom i strahom prilazili njenim obalama, gasili vrućinu u tijelima vodenim kristalima prepuštajući se s podozrenjem valovima, koji su po pričama mještana, dan ili dva prije, udavljenog nosili  kilometrima nizvodno dok se tijelo ne bi zaplelo u žalosne vrbe i topole prosute duž obale.

Da li je Drina zaista na bajrame ”uzimala sebi kurban” ili su to bile podudarnosti koje su prerasle u predanje, ne znam. Znam da se ni dan danas ne mogu osloboditi bolne tuge koja me obuzima pri pomenu Drine i Bajrama. Njihov pomen ima snažnu pokretačku moć koja čini da se moja sjećanja pretvore u vječiti san o djetinjstvu, o cvijetnim haljinama, o bajramlucima, ali i košmar o svim onim tijelima koja će Drina uzeti sebi u zagrljaj  i nositi daleko od onih koji su bili po okolnim brdima smišljajući pakosti, od onih čija krvnička lica i krvave ruke nikada ne bi mogla saprati i kad bi vijekovima spirala.

Na tim obalama nas više nema. Nisu se stigle zasititi naših koraka i igara, naših Bajrama. Sve naše tamo je brisano, i kuće i mezarja, i savze, i žitna polja, i predanja, čak i naši potomci, ali ne naša sjećanja. 

Kažu da danas Drina teče bistrija nego ikad, neko kaže da je to zbog uništene industrije, a ja znam da je to zbog neokaljanih bajramskih radosti pohranjenih u cvjetnim dezenima nekog novog bajramskog ruha, ali i u suzama svih onih majki koje nisu ni slutile koliko će kurbana i žrtava Drini biti dato preko njene volje… Koliko će biti i bilo je bačeno u nju, okrvavljeno, ubijeno i izmučeno. 

Nije ih uzela, silom su joj date. 

I zbilja, uzela je Drina sebi kurbane, žrtve, mnoge od njih je nekad golicala svjetlucavim valovima u dječijim igrama, poslije su joj dati  u smrtni zagrljaj. U bajramskim haljinama.

(Ova lijepa bajramska priča prenesena je sa sajta Podrinje Online)

 
Bajramska priča
Subota, 16 Lipanj 2018 09:59

 

VisnjaPetostojka

Tarik Đođić

Nekad kolač, šapa ili neki drugi suhi, ili Abdurahmanova beba, danas bi to prepoznali kao piškotu, bombona, rijetko jabuka. Najpoželjnija je bila stoja, bijela. Žute, dvobanke i petobanke, nas i nisu baš radovale, petostojku smo sanjali. Papirne kao da i nisu bile u opticaju.

Prvog bajramskog jutra okupili bismo se da dogovorimo strategiju i taktiku na nekom od naših komandnih zbornih mjesta: kod Husinog bunara, pod našim jasenom ili pred Zlatkinom kućom, na drugoj obali. Svi smo bili komandanti i svi smo bili glavni: Bajram je. I isto kao što ćemo za Uskrs svi obići kuće u kojima se tog dana farbaju jaja, tako smo svi učestvovali u dogovoru oko najboljeg rasporeda za osvajanje bajramluka.

Kad bismo dogovorili raspored, krenuli bismo na vrata kuća koje su nam rasporedom pripale. Bajrambarekula, bajrambarećula… Kako ko. U početku su se svi držali dogovorenog, ali bi ubrzo sretali druge na teritoriji koja nije bila njihova. Dogovor bi se urušio, pakt bi propao: svako bi počeo jurišati na svaku kuću u mahali, raspored je prestao važiti. I svako bi obišao svaku kuću, a bajramski plijen, koji smo poslije brojili i poredili, bio bi, otprilike, svakome isti. Malo stoja, malo žutih, kolač, od kojeg je bilo ostalo tek sjećanje, ili jabuka u njedrima. Ravnopravno.

Ipak, jednog sam Bajrama ja dosegnuo san: dobio sam petostojku. I danas mi je misterija: je li ta petostojka došla od moje nane ili od Berke Muharemove, ne znam. Možda su čak bile i dvije petostojke. Ja pamtim jednu. Odvojio sam je od dvobanki, petobanki i stoja, bila je sama u drugom džepu. Pokazat će se, bila je sama u drugom, poderanom džepu. I negdje je ispala. Tražio sam, stotinu puta prelazeći put na kojem mi je moja petostojka mogla ispasti, ali ništa. Dječijim sam prstima prebirao travu, prst po prst, na mjestu koje mi je bilo najsumnjivije. Ništa. Nikom nisam rekao da sam petostojku dobio, pa nisam ni od koga mogao tražiti ni da mi pomogne tražiti. I nisam je našao. Oka nisam sklopio, ali mi ni suza nije došla. Mislio sam: naći će neko, neko će se drugi obradovati.

Te jeseni, na mjestu po kojem su moji prsti tražili kovanu petostojku, niklo je drvo. Sitno i krhko, ali pravo i lijepo. Dogodine, znali smo da je to višnja. Druge i treće godine, djeca su sa zemlje brala višnje. U petoj se već po njoj verala. Brala i jela ukusne, kisele, a slatke, višnjine plodove.

Znam ja da iz petostojke ne niče višnja. Ali, eto tada, kao da je nikla. I danas je tamo. A sa svakim dječijim zalogajem, ja kao da vidim nanin i Berkin osmijeh, kako im je duša sita, kao da one jedu, tamo gdje su sada. I ne broje, niti im je važno, čija je petostojka stvarno bila.

Zato podajte danas djeci bajramluk, može i papirna, ne žalite. Čak i da izgube, neko će naći, a vi ćete svakako biti na dobitku. Možda se pokaže da vam je taj nepojedeni zalogaj bio i najslađi.

Bajram mubarek olsun.

(Ova lijepa priča je prenesena sa sajta AKOS)

 
Bajramska čestitka
Petak, 15 Lipanj 2018 12:18

 

BajramSvim muslimanima, pravim vjernicima koji se pridržavaju Kur'ana Časnog i žive u čistom, nepatvorenom islamu, ali i onima koji će kadli-tadli doći tobe, neki prije, a neki kasnije, upućujemo iskrenu čestitku, uz želju da ove mubarek dane dočekaju u zdravlju i blagostanju, sa svojim obiteljima, rodbinom, prijateljima i komšijama, baš kako to nalažu naša tradicija i običaji.

Poslije posta, mjeseca zahvalnosti i odricanja, neka sve ljude svjetlost najradosnijeg praznika povede ka miru, toleranciji, međusobnom razumijevanju i povjerenju.

U ovim mubarek danima svakako se trebamo sjetiti onih koji se nalaze u teškom materijalnom stanju. Dajmo od sebe koliko možemo, učinimo da i njima ovi mubarek dani donesu makar zehru radosti, da i oni osjete sve blagodati Bajrama.

Bajram šerif mubarek olsun!

 
Interesantna priča Miloša Petronijevića
Četvrtak, 14 Lipanj 2018 10:43

 

ProvalnikProvalnik

Miloš Petronijević, Beograd

Baterijska lampa zasvetluca, pa se ugasi, i sedoh na fotelju i skinuh je sa čela da bolje pritegnem poklopac s kontaktom. Smetao mi je znoj pod fantomkom, nisam ga mogao obrisati, sem uskog proreza za oči telo je prekriveno, ne sme se ostaviti ni dlačka od trepavica ni kaplja znoja za sobom − zbog bande naučnika, kojima u težnji da zatru čovečanstvo nije bio dovoljan izum atomskih bombi već su i u svet DNK prodrli, da bi u sadejstvu s murijom zaštitili imovinu beskrupuloznih bogataša i izolovali ih od provalnika, uličara i vaskolike sirotinje.

Uvek budi korak ispred!“ pomislih, i osvetlivši neke knjige na polici, setih se psihologije i kako je skoro četrdeset godina vladalo mišljenje, zasnovano na istraživačkom radu po zatvorima, da su lopovi individue s nižim koeficijentom inteligencije, a onda se neki od njih dosetio da oni koji su pametni nisu ni hapšeni.

Srbija nezaustavljiva u ekonomskim reformama“, pročitah pored kompjutera otkucan tekst u kojem je imalac vikendice u kojoj sam bio veličao vizije našeg premijera. − „Već trideset godina, kroz ceo život ove moje retardirane generacije, doživljavam kako piči napred“, pogledah na uglu stola porodične fotografije tog člankopisca, nekadašnjeg glorifikatora Partije, Jugoslovena i ateistu, pa velikog Srbina i pravoslavca: sad neki dan, dok sam mu poizdalje pratio kretanja, beše se u crkvi molio Bogu, skrušen, valjda da sveci podare oplodnju kapitala tajkunima čiji je pobornik i sluga pod starost postao i sačuvaju ih od razularene i neuke rulje i golotrbije.

Takve orobiti moralno je delo“, ubacih u transportnu vreću kameru i fotoaparat, razmišljajući zašto su svi novinarčići ovoga sveta oduvek uz one na vlasti, dok su ti isti na vlasti. (Ili, kako to beše napisao onaj francuski novinar od pre dva veka: „Razbojnik pobegao sa Elbe! Uzurpator se iskrcao u Francuskoj! Bonaparta na putu za Pariz! Njegovo carsko veličanstvo ušlo u svoju prestonicu!“)

− Čovek je beda od stvorenja i jebao bi se za žutu banku – izlazeći u hodnik sapletoh se o prag i umalo ne padoh. − Jebem ti život – hvatajući se za bolnu kičmu, uspravih se i prihvatih za dovratak.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Dioptrija Nebojše Krstića
    Nema se sta dodati. Da je samo vise ovakvih razboritih ljudi. Više...
    21.07.18 02:17
    Autor - Zijo
  • Osvrt “doktora” Milojka Pantić...
    Necija kolumna ili YouTube interview, propovijed, predavanje I sl.- ja ih dozivljavam kao pojedinacn... Više...
    21.07.18 02:14
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Mislio sam da imate cijelu priču na jednom mjestu. Onda ništa, zahvaljujem se na ovome što imamo. Že... Više...
    17.07.18 03:24
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Gospon Zike, rado bih Vam izašao u susret, ali nisam u kondiciji. Naime, pišem ovaj tekst nastavak p... Više...
    16.07.18 19:42
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane dragi, uz svo dužno poštovanje, molim vas da mi pošaljete tu priču na mail, da je pročitam na... Više...
    16.07.18 17:22
    Autor - Zike
  • Dijagnostički osvrt doktorice...
    Srbi be svojim ženama, odmah do onog Neznanom junaku, trebali podići spomenik i nazvati ga Spomenik ... Više...
    14.07.18 05:44
    Autor - Nihad
  • Priča
    Lijepa prica, sentimentalna. Mirza, malo ise koncentracije kod citanja. Kontraadmiral je izgubio nog... Više...
    05.07.18 00:20
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nihade, ne bi bilo neobicno da se upravo to desi. Ljudska priroda je nepredvidljiva, nije jedan ugnj... Više...
    05.07.18 00:12
    Autor - Zijo
  • Priča
    Sande lepa prica. Salom Elijas-Lelo je bio moj teca. Rodjen u Mostaru, Bio je oficir JRM. Nije koris... Više...
    04.07.18 03:19
    Autor - Mirza
  • Tahebo čaj i rak
    Ima izreka: "Davljenik se i za slamku hvata". A, bolesna osoba eto i za čaj. Ako pratimo kako i šta ... Više...
    03.07.18 14:59
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Tahebo čaj i rak
    Moj muž imao dobrocudni tumor iza uha 3 godine je pio čaj Taheebo i svake godine kada je išao na mag... Više...
    03.07.18 00:37
    Autor - Kathy
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Evo kladim se Zijo da ce nakon treninga u Jasenovcu, završiti ko Luburićeva kopija. Više...
    30.06.18 16:15
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na rijeku
    Nadanu se srdačno zahvaljujem da Bošnjačko oko (u)gleda moju rijeku Bosnu! Pozdrav i selam iz Witten... Više...
    30.06.18 15:44
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovani Meša, želio bih se još jednom zahvaliti na ovoj prelijepoj priči. Posjetitelji Bošnjačkog ... Više...
    22.06.18 21:17
    Autor - Nadan Filipovic
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovana/i, javljam se ne da bi nekome zahatorio, već da bi se zahvalio da ste ovo objavili i usput... Više...
    22.06.18 17:31
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • RUŠID - roman u nastavcima
    samovoz :lol: :lol: :lol: sepIri, bravo kad je ijekavski u pitanju, a ne ekavska varijanta sepUri. S... Više...
    21.06.18 16:18
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Haman da će, al će se valjda nekako izvuči i to u zadnji čas. Nemoj se ba pekmezit! Više...
    14.06.18 09:24
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nisam čitao par nastavaka ali sam zapamtio Rušida. Jooj, baš mi ga je žao... Nadane ako će ubiti Ruš... Više...
    13.06.18 22:27
    Autor - Zike
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Citam ovaj tekst i vidim kako se povjest ponavlja. Ponasnje ustaske vlasti ocjenjujemo kao fasistick... Više...
    12.06.18 03:22
    Autor - Heli
  • Podsječanje
    Zar je ovaj još živ? Ja sam njega doživljavao kao Miloševićev kadar (iako se on sa njim kasnije razi... Više...
    09.06.18 17:59
    Autor - Nihad
home search