LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Osvrt dr Slavka Goldsteina o Jasenovcu
Petak, 26 Listopad 2018 08:40

 

Slavko GoldsteinStepinac o Jasenovcu: "Taj logor je ljaga..."

Slavko Goldstein, Zagreb

Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je u lipnju 2014. godine te, nakon dvije odbijenice i dvije žalbe, rješenjem Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba u travnju 2015. upisano je u Registar udruga RH. Time je Društvo steklo zakonsko pravo za djelovanje po svojem statutu koji je sastavni dio registracije. Gotovo istodobno, objavljena je i prva knjiga u izdanju Društva “Jasenovački logori – istraživanja”.

Na 268 stranica knjiga obuhvaća tri ranija rada članova Društva, donekle prilagođena za objavljivanje u ovoj prilici: “Tri jasenovačka logora” Vladimira Horvata, “Sabirni i radni logor Jasenovac” Igora Vukića i “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac” prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima Stipe Pilića i Blanke Matković, popraćeno ilustrativnom građom, predgovorom nakladnika, podacima o autorima, popisom izvora i kazalom imena.

U organizaciji Društva autori marljivo obilaze hrvatske gradove, na javnim tribinama prezentiraju svoju knjigu i propagiraju njezine stavove.

Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac od 1941. do 1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima. Navodno je bio samo običan sabirni, kažnjenički i radni logor, u kojem se rijetka pojedinačna ubijanja broje tek na desetke ili stotine, a nikako na tisuće i tisuće muškaraca, žena i djece nestalih u masovnim likvidacijama. (...) Prvi Jasenovac je ustaški logorski kompleks 1941. – 1945.; drugi Jasenovac navodno je poslijeratni logor smrti pod upravom komunističke vlasti na prostoru bivšeg ustaškog logora; treći je navodno 1948. – 1951. bio logor za političke protivnike tadašnjeg jugoslavenskog režima, pristaše IB-a.

Ali postoji i druga, suštinski dublja i istinitija interpretacija jasenovačke “trostrukosti”: genocid nad Romima, genocid nad Židovima i genocid nad Srbima, s dodatkom političkog zločina nad Hrvatima. Prebacujući idealiziranu koprenu preko pravog karaktera ustaškog Jasenovca, Igor Vukić se posebno opširno bavi logoraškim orkestrom, kazališnim priredbama i nogometnim utakmicama. Ubrzo poslije rata (1946. godine) o tim su temama već u svojim memoarima pisali preživjeli jasenovački logoraši Đorđe Miliša i Milko Riffer, ali tadašnje komunističke vlasti onemogućile su normalnu distribuciju tih knjiga. Nisu trpjele da se spominje kulturno-zabavni život logoraša jer to je narušavalo jednostranu sliku o Jasenovcu kao isključivo logoru smrti. Istraživači su ipak o tome mogli saznati u arhivima, a čini mi se da su prvi o toj temi javno progovorili Adolf Friedrich, Sado Koen-Davko i drugi autori u zborniku “Sećanja Jevreja na logor Jasenovac”, koji je objavljen u izdanju Saveza jevrejskih opština Jugoslavije u Beogradu 1972. godine. Kad je to poslije 1990. prestala biti tabu tema, javili su se mnogi autori, neki s neozbiljnim, a neki i s ozbiljnim novim podacima, i tako je nastao prilično rašireni mit o “Maloj Floramye” u jasenovačkom logoru.

U svojim opširnim opisima o logoraškom orkestru, kazališnim i sportskim priredbama, Igor Vukić se oslanja na memoarske zapise u knjigama Miliše i Riffera, a najpreciznije podatke crpi iz zornih opisa Erwina Millera u knjizi “Izabran za umiranje” (izdanje Durieux, Zagreb 2004., uredila Zora Dirnbach). Između više od tisuću knjiga napisanih o Jasenovcu, Millerova su sjećanja, pored knjige Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi”, najimpresivniji memoarski zapisi o logoraškom životu u jasenovačkom kompleksu od 1941. do 1945. Tri i pol godine Jasenovca Miller se uspio održati jer je najveći dio tog vremena proveo na stručnom poslu u Kožari (Jasenovac IV.), smještenoj izvan glavnog logora, u samome mjestu Jasenovac, gdje su zatočenici masovno poubijani tek 22. travnja 1945., a Miller se u proboju uspio spasiti.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 23 Listopad 2018 21:59

 

U mrakuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (39)

Nadan Filipović

Rastanak

Alaga je bio veoma depresivan, namršten i šutljiv. Pušio je, ono što se kaže - cigaru na cigaru. Partizani su bili na ulazu u Maglaj od strane Žepča. Detonacije topovskih granata i mina iz bacača su bile sve jače i jače, a partizani sve bliži. Još nisu ušli u sam grad. Čekali su da se niz Bosnu izmaknu njemačke snage koje su i u povlačenju bile jako organizirane i još veoma horne za borbu. Nekada su vojske koje se povlače odlučnije u borbama jer su svjesne ne samo zločina i razaranja što su ih počinile, već i zbog izvjesnosti da im glave neće vrijediti popišanog boba ako ih zarobe partizani željni brze osvete.

Sada je Alaga nagovarao Rušida da bježe iz Maglaja: “Boga mi Rušide men'sčini da ovo sve ne miruhi na dobro. Znaš, ja imam hejbet golemih gr'jeha na duši. Kad nahrupe partizani i zarobe nas može nas Ibrahim efendija olahko partizanima druknut' s ciljem da kod njiha zadobije poene i da se pred njima opera što je k'o činovnik služio NDH. Ako njegova glava dođe u pitanje prodaće nas da sebe spasi. K'o da gledam! Hajmo se mi l'jepo priključit' Švabama i ostacima ustaša što bježe, pa se fatat' Zagreba, sve po onoj kud svi Turci tud' i mali Mujo il' kud sve ustaše tud' i Alaga i Rušid. Šta veliš?”

-Alaga, iš'o bi i ja al' me nešto vuče da ostanem i rizikiram, pa šta bude. Vuče me da vidim mater, vuče me moja kuća, vuče me Saraj'vo. Sve se nadam da Ibrahim-efendija izdat' neće, a ako me i izda nek' mu bude na dušu. Moj Alaga, u 'vakim sudbonosnim situacijama čo'jek mora nekad rizikirat' pri donošenju odluka. Ti kako hoš, ja ostajem. Pa šta bude da bude.”

-Rušide, vakat mi se spremit', pa put pod tabane. Daleko je Zagreb, a na putu će me vrebat' razne opasnosti. Bojim se ostat' jerbo me more neko prepoznat'. Od nekog sam čuo da su partizani ka'su ono prvi puta nakratko zauzeli Tuzlu sve vodali nake crne ženturače i babe, al' i muškinje, da sve idu od reda do reda zarobljenika i na kog' su prstom ukazali tog' su partizani odma' gon'li u, kako oni vele, u trin'esti bataljun. Uvale mu lopatu na rame, odvedu ga do kak'e šumice il' gaja, pa tu on sebi plitak mezar iskopa i onda ga samo metkom u glavu presele na onaj sv'jet, na Ahiret i mrven zatrpaju. Tako će bit' i ovde. No, ti si mlad, nisi se puno kurčio i pokaziv'o, pa jamda i imaš šanse da ti finta s domobranskom odorom i prođe. Inšallah sinko!”

-Peke, Alaga. Žao mi je da se rastajemo. Ako Bog dadne morebit da ćemo se opet nekad na ovom dunjaluku srest', a ako se ne sretnemo džehenem nam obojici ne gine, pa ćemo se tamo vidjet', u prvim džehenemskijem safovima.

Alaga se kiselo nasmija.

Odoše do Šemse. Ovaj Alagi dade nekakvu torbu. Natrpaše nešto od ostataka hrane što je Šemso pokupio nakon završetka proslave, uglavnom gurabija i suhih kolača, te ubaci čuturicu rakije prepečenice, a na kraju kesicu šećera, sve objašnjavajući da su gutljajčić rakije i malo šećera prava snaga za onog ko je na dugačku putu. Odnekle iz šteka izvuče i teglicu meda i dade Alagi.

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 22 Listopad 2018 08:43

 

Salih BaljicAlijine sarajevske minijature (57)

O Salihu Baljiću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

(Na slici je rahmetli Salih Baljić)

U četvrtak 4. aprila umro je u Ljubljani moj profesor iz I i II godine gimnazije, Salih Baljić. Dobio sam navečer brzojav od njegove kćeri, a kako je sahrana bila zakazana u subotu, 6. aprila, otišao sam petog aprila navečer i prisustvovao dženazi. Ogasulio ga je zagrebački imam Hifzi efendija.

Sprovod je bio miješan. Bio je izložen u mrtvačnici, a po njemu i kraj njega vijenci i trake. Jedna je bila hrvatska. Kako su tužno izgledali njegovi brkovi opušteni kraj usana. Njegovi nekad crni brkovi, znak muškosti i ljepote, jasno su visili, sijedi. Nekad je on bio arbiter elegantiarum. Kao student Zagrebačkog sveučilišta bio je jedne školske godine i predsjednik Društva akademičara hrvatskog Sveučilišta. Kad se 1915. otvorila gimnazija u Bihaću, bio je prve školske godine suplent, a onda je premješten u Mostar. Meni je bio profesor 1917/1918. i 1918/1919. i predavao mi prirodopis.

Osnutkom Jugoslavenske muslimanske organizacije stupio je u politiku i bio izabran za narodnog poslanika u Ustavotvrnu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kasnije je bio biran na svim izborima do 1927. odnosno do raspuštanja skupštine, 6. januara 1929.

Potom je imenovan za profesora II gimnazije u Sarajevu. Početkom 1930-te, kad je Husein Đogo premješten iz Sarajeva u Blace u Srbiju (Moravska banovina), na njegov prijedlog ja sam došao u Sarajevo za urednika Novog Behara koji je dotad uređivao Đogo. Međutim, kad je kralj Aleksandar oktroisao novi ustav Kraljevine Jugoslavije i kad su raspisani izbori (a bila je jedina lista kojoj je na čelu bio Pera Živković) on, iako dotad poslanik JMO i prisni suradnik dr Mehmeda Spahe, prekrši odluku da se apstinira od izbora i kandidira se u srezovima Prozor – Konjic i, naravno, bude izabran. Tada je Spaho prekinuo s njim i nije ga više nikad htio primiti u svoje društvo. Na općinskim izborima 1928. izabran je za načelnika grada Mostara i kratko vrijeme, do proglašenja diktature, kad ga je zamijenio Ibrahim efendija Fejić, vršio je tu funkciju.

Do 1941. je životario kao profesor, a onda, na svoju nesreću, da zadovolji svoju ambiciju, ostavi profesorsku službu i bude imenovan konzulom NDH u Ljubljani koja je bila pod talijanskom okupacijom. Godine 1945. se povukao u Italiju, a kad je (valjda 1947) pokušao u Genovi ukrcati se na lađu i pobjeći u Argentinu, prepoznat je i prebačen u Jugoslaviju. Osuđen je na smrt, pa na dvadeset godina, od čega je oko polovice vremena proveo u zatvoru, najvećim dijelom u Sremskoj Mitrovici. Imao je neki poseban status: dobivao je neku manju količinu rakije mjesečno, a čini mi se da mi je pričao da je instruirao djecu upravnika zatvora Milenića, u njegovu stanu, preko puta glavnog ulaza u zatvor.

Iz zatvora je pušten poslije mene, pa sam ga jednom obišao u bolnici u Zagrebu. Inače je živio kod svoje kćeri Zlate u Ljubljani. Teško mu je padalo što nema nikakve penzije, a neko mu je iz emigracije slao džephašluk mjesečno. Čini mi se da je to bila kći Petra Ančića kojega je Baljić postavio glavnim blagajnikom mostarske općine kad je bio izabran za načelnika.

 
Bazdulj Nemanja ili bazdulj Emir – smrdljiva statistika srbijanskog okoloskutnog mačka
Nedjelja, 21 Listopad 2018 09:34

 

Dodik-KustaNemanja ili Emir kao morbidni statističar

Nadan Filipović

Strašno bazdi u intervjuu sa sav(j)etnikom srpskog člana Predsjedništva. Je su li obojica, i Nemanja i Emir pravi bazdulji? Naime, bazdulj je glagolska imenica izvedena iz glagola bazditi – prevedeno - smrditi ili smrdjeti.

Budući Dodikov savjetnik, a u stvarnosti mazni mačak koji je “oglodao” Miloševića i suprugu mu, pa Koštunicu, pa Đinđića, pa Tadića, pa sada gloducka Vučića, a da ne spominjemo glodanje gojenog Milorada Dodika, pokazao je svu “raskošnost” svoje pameti, premda je od mladosti poznat kao dobar znalac tablice množenja i sabiranja (Mokra Gora, Andrić-grad, beogradske nekretnine, stalna zaštita i protekcionizam zagarantiran od svake srbijanske garniture). Vlade se smjenjuju, Pigmalioni prolaze i odlaze sa scene, a nekadašnji glumac jalijaša sa Gorice o(p)staje i “svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje” u beogradskoj čaršiji, Srbiji, te svakako u republici šumskoj.    

U intervjuu za Klix.ba od 20.10.2018 koji je objavljen pod naslovom: “Kusturica: Nemam hrđave namjere prema ljudima u Sarajevu, želim da pomognem Dodiku”, na pitanje kako je kao Sarajlija doživio primirje i sadašnji mir i kako vidi svoj grad, Kusturica je odgovorio da je u tom pitanju sakrivena tajna tamošnje drame.

Ovako novokomponirani Srbin sa dna kace prede i raji pored neke njegove nove morbidne “tablice sabiranja” mrtvih providno prodaje muda pod bubrege:

"Ako izgovorite da su sve strane stradale, odmah ste u zavadi sa Bošnjacima,a ako to kažete Hrvatima, oni će malo negodovati, ali će pristati. Ako kažete Srbima, oni će se složiti. Sve to, iako su svi stradali manje ili više. Čitao sam jedan izvještaj Crvenog krsta u kome se navodi brojka od ukupno 100.000 žrtava, u čemu je 18.000 Hrvata, 36.000 Srba i 70.000 muslimana".

Vidimo da Nemanja ili Emir, već određeni savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH od 100.000 žrtava četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu nonšalantno i zaista potpuno ignorantski pravi broj od 124.000, možda po onoj srbijansko-epskoj iz p(j)esme o srazu Muse Kesedžije i Kraljevića Marka, a koja glasi, da se podsjetimo: “kako su se lasno sudarili, puce koplje na tri polovine.”

Sve, apsolutno sve, može stat na “obraz” ovom tipu koji kao da je izgrađen od plastelina, sluzavoj jegulji koja se svugdje provuče i kroničnom mačku koji umilno prede povlađujući i medeći svakoj vlastodržačkoj garnituri u Srbiji i šumskoj željno čekajući da mu sa bogate trpeze padne još koji slasni zalogaj u obliko neke nove planine ili čak kakvog novog grada u izgradnji.

Nije raja naivna. Zna se dobro da gojeni Dodik neće u Sarajevo dovesti umiljatog mačka-grebatora da ga savjetuje, već samo s namjerom da provocira raju po Bosni paradiranjem sa tipom koji je prodao v(j)eru i nacionalnu pripadnost za srbijansku večeru. Ako ga Nemanja – Emir bude savjetovao u području tablice sabiranja naj.bao je Dodik i mogao bi riknuti svu golemu imovinu koju je nagrabio.

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 20 Listopad 2018 18:37

 

Most na BistrikuPod bistričkim mostom

Toni Skrbinac, bistrička sarajevska raja (memli strana) trenutno

u Mariboru

Mi smo priču čuli od naših očeva, živih svjedoka, a od koga ju je čuo Nedžad Ibrišimović, to zaista ne znam. On je napisao scenarij, a mislim da je Aco Jevđević režirao film “Ćilim” i ja sam kao mlađani novinar polovinom sedamdesetih poslan da pratim snimanje koje se događalo pod bistričkim mostom. Kasnije sam gledao taj film u kojem je ispoštovana priča o jednom bistričkom bekriji kojeg su zvali Baja. Možda očevi nisu znali, a možda nisu ni smatrali bitnim da u priči navedu razlog zbog kojeg je Baja jedne večeri odlučio da se ubije tako što će skočiti sa bistričkog mosta na asfalt tadašnje Ulice 6. Novembar. I svjedoci i Ibrišimovićev scenario bave se postupkom sebične i škrte žene čija se kuća nalazila na brežuljku preko puta mosta. Jer, kad se Baja najprije odlučio,a onda predomoslivši se, ostao da visi nad ponorom, njegovi prjatelji i svjedoci otrčali su do te žene da traže ćilim u koji su namjeravali uloviti Baju i tako mu spasiti život.

“Daj brzo ćilim”,viču ljudi.

“Ne dam”, odlučna je žena.

“Daj bona da spasimo čovjeka, vidiš, samo što nije pao.” - pokušavali su nemoćni Bajini jarani Salko i Džemo, koji su kasnije nama djeci o tome pričali.

“Ne dam, uprljaće mi čilim…i ko ga je tjero da skače s mosta” - navodno tako ja bezdušna žena završila razgovor.

Bajina snaga, a kažu da je bio jak, je kopnila, u neko doba prsti su popustili i on pravo na bistrički asfalt gdje je i umro.

Tužni film i strašne slike moja fantazija proizvela je puno prije negoli su se Ibrišimović i Jevđević prihvatili posla. Koliko li sam samo puta pogledao prema mostu i nebu i koliko puta se javila slika čovjeka koji visi, a život će mu trajati još svega nekoliko minuta dok mu snaga i prsti ne popuste.

A ako pak pogledam ispod mosta, malo udesno, vidim jednu brvnaru, koja je neko vrijeme bila kafana, malo čudo od ljepote i Zikine kreacije.

Zapuštena je i propada.

Zika je bio hrabar i u miru i u ratu. Živio burnim životom i bavio se raznim poslovima, od kojih su ga dovodili neki do, uglavnom kraćih, zatvorskih kazni. Umio je lako doći do guta para i još lakše ih spiskati. Bio je kako rekoh hrabar, ali isto tako i jak. Nije se bojao ni noža ni pištolja, a kavgu nije nikada prvi tražio. Poslije rata bio je još dovoljno mlad za razne početke. I ne znam kako i zašto, ali odlučio se da pravi sam samcat kafanu ispod mosta. Kao što lasta svija svoje gnijezdo donoseći slamčicu po slamčicu, tako je i Zika krenuo sa svojom gradnjom. Mic po mic, daska po daska i evo ljepuškaste brvnare. Onda malo kamen ovakav, malo onakav, pa neki antikvitet, pa cvijet…i evo je nikla Zikina kafana, sa malom terasom,drvenom ogradom i šadrvančićem pod samim zidom bistričkog mosta. Kao prekrasna školjka puna suptilnih svjedočanstava o Zikinom istančanom ukusu, pa i određenom stepenu talenta za arhitekturu s kojom Zika nikakve formalne veze u smislu školovanja nije imao, nastanila se tako kafana pod mostom i počela svoj neobični i kratki život.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Četvrtak, 18 Listopad 2018 20:50

 

Stari MaglajRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (38)

Nadan Filipović

Peh na povratku u Sarajevo

(na slici je stari Maglaj uoči Drugog rata)

Nakon primopredaje zatvorenika i potpisa dokumenta po kojem je 460 sarajevskih zatvorenika prešlo na “brigu” jasenovačkim ustašama, Alaga i Rušid se vratiše i narediše vlakovođama da krenu nazad, put Sarajeva. Bilo je malo gunđanja koje je odmah prestalo kad se Alaga pomilova po pištolju i otkopča toku na futroli. Krenuše u noć. Dokopaše se Doboja, prođoše već i Maglaj, ali se nisu udaljili ni par kilomatara kad odjeknu snažna eksplozija. Alaga se nage da pogleda šta je bilo i prodera se iz sveg glasa: “Rušide, Rušide, lokomotiva i dva ili tri prva vagona su se prevalili ukraj pruge. Iskači i brzo 'vamo!”

Rušid dotrča kao bez duše, blijed je kao krpa: “Joj Alaga, šta ćemo sad? Ujagmiće nas partizani.”

-Bjež'mo nazad u Maglaj. Trči, samo trči i ne osvrći se. Sada su se oni zabavili oko prevrnutih vagona. Ako staneš ili sjed'eš, njihov si. Hatma!

Trčali su i trčali, a nakon dvadesetak minuta malo usporiše. Nisu se kretali uz prugu, već kroz gusto šiblje pored Bosne. Ono im je šibalo lica, ali nije bilo vremena da se osjete bolovi. Kad se ozorilo nađoše se pred Maglajem. Vješto zaobiđoše rampe načičkane ustašama i klupcima bodljikave žice.

-Ne brigaj se. Imam jednog jarana u Maglaju, ako li je još tu i ako je živ. Šemso je on. Šemso Kozlić. Znam đe mu je kuća – veselije će Alaga.

Šunjali su se starom mahalom i, bogami, Alaga potrefi Šemsinu kuću. Pokuca na prizemni prozor pa će tiho, najtiše: “Šemso, oj Šemso, otvaraj jarane…Alaga je.”

Niko se ne javi niti na prozoru pojavi. Tek nakon nekoliko minuta Alaga vidje da se stora na prozoru malo promaknula i da neko viri. Nakon toga se jedan džam otškrinu: “Otkud ti Alaga, brate si mi dragi, u ovo zlo doba u još goroj godini? Čekajder, saću ja.”

Nakon jedne minute začuše krkljanje katanaca pod ključevima i avlijska se kapija malo otškrinu.

-Upadajte. Jel' vas ko upratio?

-Nema ni sjene na pustu sokaku. Ne boj se Šemso, jarančino stara – odvrati Alaga.

-Ulaz'te. Ko ti je ovaj?

-Rušid. D'jete, bolan ne bio. Baš zeleno d'jete. Iz Saraj'va je. Bili smo pratnja za jedan vlak do Broda. Narediše nam da vlak vratimo u Sarajevo. Kolajli prođosmo Doboj, isto tako i Maglaj, ali tek što je vlak zaš'o niz Omerdino Polje, a ono…gruh. Ja zrakuh, vidim povaljena lokomotiva i dva prva vagona. Još banda nije bila prišla vlaku. Neće oni odma', već sačekaju, pa onda opale rafalno, pa ako nema odgovora, ondak se prišunjaju da popljačkaju i pobiju ako je ko ost'o pored vlaka. Ni sanj'o nisam da bi mogli bit' tako blizu Maglaju.

-Moj Alaga, već oko tri mjeseca mi živimo u strahu čekajući ka' će upasti u čaršiju. Šuti, da ne govorimo o tome. Sigurno ste umorni i gladni.

-Vala i jesmo.

Stari Šemso polako ustade. Vidjelo se je da ga pati kostobolja. Ode i vrati se za minutu.

-Saće Zehra podgrijat' trhanu. Pogače pola ima, pa to vam je sve šta imamo. Ima nešto kuruze i mekinja. Prebortaće se i ovi dani. Gotovo je moj Alaga. Crvena nam vremena nakon crnih dolaze. Neg' slušajte, Zehra će vam raspremit' u zadnjoj sobi na prvom boju. Ako bude kak'e opasnosti, samo na krov šupe skočite, pa preko taraba, pa se brda fatajte. Vjerujte mi, najmanje deset puta su mi patrole bile. Traže dezertere. U komšiluku ufatili jednog. Na mjestu ga ustr'jelili, a onda i petero iz komšiluka, c'jelu familiju. Bilesi maksuma od sedam godina ubiše. I odoše. Nije bilo dženaze. Samo smo ih u njihovoj avliji plitko ukopali, a poslije ćemo ih premjestit u mezarje.

 
Na kraju života vidi se zašto je ko živio
Srijeda, 17 Listopad 2018 08:00

 

MFČekajući čas kada ću reći zbogom svijetu i ljudima

Akademik Muhamed Filipović

„Roman jedne biografije“ ostat će da u dva dijela govori o mom životu od rođenja 3. avgusta 1929. godine u Banjoj Luci do ovih posljednjih dana u Sarajevu

Otkako sam bolestan i samim tim manje prisutan u javnom životu, počeli su mi se obraćati ljudi s pitanjem šta je to sa mnom, da li sam zaista toliko bolestan da ne mogu učestvovati u javnom životu, imam li neke probleme egzistencijalne prirode, ili probleme u odnosima s ljudima... Kažu mi da se vrlo jasno osjeća nedostatak moga prisustva u javnom životu.   

Ukupnost zbivanja

U tom smislu razmišljao sam šta da se odgovori i šta o svom životu uopće može da kaže čovjek koji ima 90 godina, koji je nedavno izgubio životnog saputnika i koji se našao u situaciji da ima velike probleme u adaptaciji uvjetima života kakve nije očekivao.

Davno je rečeno da kraj nečijega života objašnjava neke stvari ispočetka, odnosno da se ideje s kojima ulazimo u život objašnjavaju tek na kraju života.

Na kraju života vidi se zašto je ko živio, da li je živio za ono što je deklarirao kao svoj životni princip ili je njegov život rezultat stjecaja određenih okolnosti koje su proizvele ove ili one efekte. I sam sam se nosio mišlju šta je ustvari to što je odredilo moj život.

Naravno, napisao sam dosta tekstova u kojima sam pokušao objasniti šta je to što je na mene djelovalo i u mojoj ranoj mladosti i kasnije u vrijeme sazrijevanja i kad sam počeo javno djelovati. Međutim, nisam nikad pokušao objasniti svoj život iz ukupnosti situacija u kojima se on odvijao.

U tom kontekstu sam razmišljao o tome da li da napišem svoju biografiju.

Povodom 70 godina moga života i 50 godina moga javnoga rada, napisao sam djelo pod naslovom „Pokušaj jedne duhovne biografije“. Tu sam pokušao izložiti svoje tadašnje uvjerenje da je duhovni identitet, način razumijevanja sopstvenog bića i svijeta u kojem živimo, ustvari ono što određuje karakter čovjeka, njegov način života i njegovo djelovanje. No, nakon toga shvatio sam da to nije pravi način i da se duhovnost ne može vaditi iz cjeline života u kojoj smo prisutni, da u ono što određuje nas kao ljude ulaze i sve druge stvari, a ne samo način kako mislimo o svijetu ili ljudima.

Zbog toga sam nastavio da radim, razmišljajući o tome kako je moguće prikazati svoj život tako da se on razumije iz ukupnosti zbivanja u kojima smo prisutni. Jer, jasno je da mi jesmo lokalna bića, rađamo se na određenom konkretnom mjestu, prostoru, u nekom gradu, selu, u nekoj ulici, u nekoj kući, među određenim ljudima, krećemo se u određenim sredinama, ambijentima koji imaju svoje karakteristike, ali smo sa svim tim elementima našega života istovremeno sastavni dio širih sredina u koje smo uklopljeni, svijeta u kojem živimo, društva u kojem se nalazimo, odnosa u kojim nas određuju, duhovnog, vjerskog, kulturnog života i svih drugih elemenata koji čine svijet, u kojima se čovjek formira i izgrađuje svoju individuu, ljudski lik i ono što on jeste.

Najbitniji element

 
Sarajevski telefonski imenik 1941
Utorak, 16 Listopad 2018 08:41

 

Sarajevo prije rataPriča o advokatima - telefonski imenik grada Sarajeva za 1941

Miljenko Jergović

Godine 1940, prema podacima iz posljednje predratne jeseni, kada je dovršavan telefonski imenik za 1941, Sarajevo je bilo grad sa 49 advokata i samo tri "dimničara". Bili su to Ivanić Milan iz Hadži Idrisove 6, Klofera Josip - Čačanska 4 i Lorenc Emil, na stanu u Mjedenici 30a. U gradu je već bilo 14 javnih govornica, pravilno raspoređenih od Bistrika i Vratnika, do Kovačića, Marijin dvora i Dolac Malte. Filmove je prikazivalo pet stalnih kinematografa: Apolo (poslijeratni Partizan), Drina (kasnije Sutjeska), Imperijal (Romanija), Volta (koje poslije rata više nije bilo) i Tesla (jedino sarajevsko kino kojemu nikada nisu mijenjali ime). Kafana s telefonskim aparatom bilo je 17, a liječnika 71. Među liječnicima bilo je sedam liječnica: Marija Balijan, Maša Živanović, Jelka Knežević, Mara Kurtović, Katica  Radulaški Jakšić, Kristina Stanimirović Stanković i Persida Šišković. U prijeratnom Sarajevu još nije bilo odvjetnica.

Neki od advokata ući će u povijest grada i buduće jugoslavenske države, drugi će stradati u ratu, a mnogih se do danas više nitko neće sjećati. Zaim Šarac bit će prvi poslijeratni predsjednik Preporoda, ministar u vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine, koji će poslije smrti 1965. dobiti na svoje ime jednu lijepu ulicu. Zdravko Šutej držat će i poslije rata kancelariju na vrhu Preradovićeve, i biti jedan od slavnijih odvjetnika u povijesti grada. Jozo Sunarić, predsjednik Bosanskog sabora, koji je nadvojvodi Franji Ferdinadu savjetovao da ne traži vraga i ne vozi se s vojvotkinjom u otvorenom autu po Sarajevu, nakratko će, 1941. postati ustaški doglavnik, ali će ubrzo biti razriješen i nestat će ga iz povijesti, iz Sarajeva i iz života, a da mu se ni godina smrti ne sazna. Nikola Mandić, koji je držao kancelariju u Kralja Aleksandra 43, dakle u Titovoj ulici, na vrlo lijepom mjestu, postat će predsjednik jedne od Pavelićevih vlada i bit će osuđen za smrt 6. lipnja 1945. u Zagrebu. Savo Besarović, s kancelarijom u Kralja Aleksandra 61, jedna je od onih tragičnih figura u povijesti grada, čijoj se sudbini više neće smilovati ama baš nitko, pa je i sreća što mu nema groba, jer nema onog tko mu po grobu ne bi pljunuo, a kamoli da bi mu itko zapalio svijeću za pokoj duše.

Rođen 1889. u Sarajevu, odvjetak jedne od najuglednijih gradskih i srpskih porodica, studirao je pravo u Beču, pa u Zagrebu, gdje se, za svoju nevolju, zbližio s kolegom s godine Antom Pavelićem. Što ih je spojilo vrag će znati, i nije lako zamisliti, ako nije sklonost Pavelićeva bosanskim pjesmama i tvrdim bosanskim glavama, jer se, eto, pomalo i igrom slučaja, rodio u Bradini kod Konjica. Savo je u međuratnom vremenu bio jako daleko od Pavelićevih političkih i kulturnih nazora: kao član Samostalne demokratske stranke, koju je vodio Svetozar Pribićević, zalagao se za prava Srba prečana, te za njihov dogovor s Hrvatima i harmonizaciju političkih i nacionalnih odnosa, nasuprot diktaturi kralja Aleksandra i ambicijama velikosrpske buržoazije (kako se to nekada u školi zvalo). Koristio je porodični ugled, ali je znao i kako valja biti dostojan znatnog prezimena, beg među hrišćanima, kako je to već znalo biti u neformalnoj bosanskoj aristokraciji, koja je u socijalnom, obrazovnom i kulturnom smislu jednom dobacila do Beča.

Kada je došla 1941. i kada je za Srbe u Sarajevu postalo jednako strašno, a možda i malo strašnije nego u drugim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske, Savo je učinio nešto bezumno, o čemu bi se, međutim, moralo u tišini promisliti: odazvao se pozivu svoga šulkolege Poglavnika, i došao mu na noge u Zagreb. Tada su već tisuće ljudi završile u logoru smrti u Jadovnom, a po Hrvatskoj i Bosni su, pod Luburićevim stručnim rukovodstvom, nicali koncentracijski kampovi, u kojima se uz neviđeni entuzijazam "rješavalo srpsko pitanje". A Besarović je išao Paveliću da ga moli za intervenciju, da neki ljudi budu oslobođeni, drugi pošteđeni, treći pušteni da odu u Srbiju... Mnoge je tako spasio, ali ta se činjenica nikoga na kraju neće ticati, jer  je pristao platiti najveću moguću cijenu. Nije žrtvovao svoj imutak, niti je dao život, nego je za spas drugih žrtvovao svoju nacionalnu i ljudsku čast. Kada mu je Poglavnik ponudio da kao predstavnik Srba uđe u Hrvatski Državni Sabor, kupujući tom ponudom blagonaklonost Nijemaca, kojima su masovni ustaški zločini nad Srbima, to jest genocidna kampanja koja je provođena s još i više entuzijazma nego kampanja protiv Židova, pričinjavali ozbiljne probleme, jer su ustaški zločini motivirali Srbe da se priključuju partizanskom pokretu, Savo Besarović tu je ponudu prihvatio. Na taj je način Anti Paveliću vraćao uslugu, i računao je da će tako još ponekog spasiti. Računica mu je izlazila iz okvira općeprihvaćenog morala. Jer svako će žrtvovanje ljudi podržati, proglasiti ga moralnim uzorom, ali će žrtvu časti prezreti i oni koji su na taj način spašeni od noža. Pogotovo oni. I nije to samo u nas tako. Svugdje je u Europi bilo isto. Nigdje se takvima nisu zaračunavale zasluge za tuđe živote, ni Judenratu, ni Chaimu Rumkowskom u židovskome getu u Lođu. Da, Savo Besarović usporediv je s Rumkowskim.

 
Poezija
Ponedjeljak, 15 Listopad 2018 08:35

 

Faruk SehicBiljana Plavšić na Kaleniću

Faruk Šehić

 

Nisam nikad bio u Californiji

Ali razumijem atmosferu “Samoposluge u Kaliforniji”

Kako glasi naslov Ginsbergove pjesme u prevodu Ivana V. Lalića

U kojoj pjesnik sreće svog praoca Walta Whitmana

Kod nas je drukčije

Nećeš sresti Whitmana, niti koga sličnog

Prije će biti da ćeš nabasati na Biljanu Plavšić

Kako prebire zelene tikvice

S polumjesecima u nježnoj kori

Ožiljcima od ljudskih noktiju

Biljana neće nikad pomisliti

Na gasne komore

A i zašto bi

Ona nikad nije bila u Buchenwaldu, Sachsenhausen-Oranienburgu

Ali ja sam bio

I znam da su zidovi gasnih komora

Puni ogrebotina od ljudskih noktiju

Tako, naime, izgleda smrt Zyklonom B

Umiranje traje dvadeset minuta ako se ubaci manja količina gasa od predviđenih 70 miligrama po osobi od 68 kg, bol je takva da logoraši sami sebi lome kosti

Da prije izdahnu

Ne zna to Biljana Plavšić, ni Darijo Kordić, naprimjer

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 14 Listopad 2018 08:57

 

Pored SaveRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (37)

Nadan Filipović

Vlak u nepovrat

(Na slici: lješevi onih iz zadnjeg transporta)

Prođoše Zenicu, Zavidoviće, Maglaj i oko devet izjutra stigoše u Doboj. Valjalo je “napojiti” lokomotive i utovariti još ugljena. Alaga i Rušid su pružili noge šetkajući uz kompoziciju. Odjednom se začu glas iz jednog vagonskog prozorčića osiguranog gustom bodljikavom žicom: “Braćo draga, slušam vas kako pričate i znam da ste Bosanci, vjerovatno muslimani. Molim vas….”

-Mrš komunistička stoko! Nismo mi vaša braća. Vi ste banda koja i ide na robijanja zato što ste hotjeli rušit' našu državu i sjebat' hrvatski narod. Mrš! Da te čuo više nisam. Ni je'ne više!

Rušid ga pogleda: “Alaga, šta je ba tebi, nema ovde pukovnika. Baš se dosađivam i da razbijem dosadu idem upitat' šta taj hoće?”

-Koji si ti?

-Husein Nalčadžić, pisar iz Ulema-medžilisa iz Sarajeva, ouđen na bigajri hak na petnaest godina teške tamnice. Možda ste čuli za mene. Ja sam bio bek u Đerzeleza, u nogometnom klubu. Nadimak mi je Pisar.

-Čuj, na bigajri hak petnest godina teške robije. Kome ti to pričaš. Sad ste svi na bigajri hak osuđeni. Šta hoš?

-Ma, imam pisamce, samo jednu malehnu ceduljicu kao poruku mojoj materi, sestri mojoj i mojoj ženi što je u februaru, izvinite veljači, rodila sina Abdulaha. Mene pos'vjetovali da niđe ne izlazim iz kuće, a ja izaš'o i jami me racija na Čaršiji. I eto, tu sam đe sam!

Rušida, kao Sarajliju, zainteresira Huseinova priča: “Budeš izaš'o iz kuće. Ko se nije skrio magarac je bio. R'jetko je ko iz kuća gonjen i odvođen. Samo najkrupnije 'tice. Što ti izađe?

-Ma, da izvinete žena mi dobi upalu dojnih žlijezda. Dijete kamiče, zapomaže, traži sise, gladno je, a Bedrija, moja žena, ne može ga podojit'. Pune sise mlijeka, al' upala začepila bradavice pa ni kap ml'jeka da izađe. Zato sam mor'o izać' da na brzinu sletim dole u čaršiju da đegod kupi makar po litre ml'jeka da d'jete nahranimo.

-Žao mi je jarane što ti ništa pomoć' ne mogu.

-Ma, moreš…itekako moreš.

-Kako ba?

-Evo proturiću ti kroz žice jednu ceduljicu koja je smotana k'o tanka cigara. Molim te podaj je nekom željezničaru koji će skoro za Sarajevo da mojoj materi preda. Ubiće ih briga… sve tri.

Rušid ode nekoliko koraka, ali se ipak vrati. Okrenu se dobro desno i lijevo, pa kad vidje da nije nikom na oku reče: “Ha'de izbaci cedulju, al' ti ja ništa ne obećavam. Probaću nać' kak'a že'jezničara i zamolit' ga da odnese u Saraj'vo.

-Samo ti njemu reci da mu golem peškeš ne gine od moje matere. Plaho će mu se zafalit' kad donese ovu cedulju.

Husein izbaci cedulju. Ona pade pored vagona. Rušid zapali cigaretu i kad je pripaljivao ona mu kao nehotice ispade iz ruke. Sage se i podiže je zajedno s ceduljom. Kasnije je skriven na platformi vagona razmotao cedulju. Na njoj je pisalo: “Za predati u Sumbul mahalu - Sumbulušu, broj 11, Sedrenik, za Asifu Nalčadžić. Draga mati, draga Bedro, draga sestro Diko, evo nas u Doboju. Biće sve dobro. Vratiću se brzo. Ovo će se brzo završiti. Poljubite mi Abdulaha. Sve vas selamim s nadom u srcu. Vaš Husein”.

 
Alijine iskrice - ovo je 3333-ći prilog na OKU
Subota, 13 Listopad 2018 09:57

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (56)

O ahmedijama u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

A sad nešto o nošenju ahmedija.

Mifka (ime predratnog pravoslavnog mitropolita sarajevskog, a Alija Nametak je ovo ime upotrebljavao kao pseudonim za tadašnjeg reis-ul- ulemu Sulejmana Kemuru) je prije četiri godine donio uredbu kojom se zabranjuje nošenje ahmedije osim glavnim imamima – prvom imamu Begove džamije u Sarajevu, Abdulkadir-efendiji u Travniku, bivšim članovima Ulema-medžlisa i bivšim muftijama.

Tako se događalo da na dženazama u Sarajevu nije nitko nosio ahmediju.

Prije nekoliko mjeseci nekom je valjda iz Vakufskog povjerenstva palo na pamet da je to nezgodno, jer bi posmatrač sa strane mogao pomisliti da u Sarajevu nema nikakva hodže. Zato je donešena nekakva odluka da svi imami koji klanjaju dženaze moraju imati ahmedije na glavi kad i dok uče na kaburu. Zato se sada događa kad imaju dvije-tri dženaze da odjednom po 10-15 bezveznjaka nose ahmedije, pa bi onaj tko ne poznaje prilike u Sarajevu pomislio kako je Sarajevo puno hodža.

Tako i Hadži-Osman efendija, zvani Žandar, zamota bijelu ahmediju, Trnka i još neki.

Allahu, spasi ovaj svijet od nevaljala vjerskog nametnutog vodstva.

(17.1.1968)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
  • Jedan savjet
    Fala na clanku, pred dva dana na kolonoskopiji mi j utvrden diverticolosis coloni totius uz napomenu... Više...
    02.11.18 21:36
    Autor - Durdica Jelenc
  • Nemanjin portret
    Emirovoj majci nije ime Senka, već Senija. Nebitno, čovjek se osjeća nacionalno Srbin i sasvim dovol... Više...
    02.11.18 21:27
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Koliko ja znam u ovom tekstu je napravljena cinjenicka greska. Senka Kusturica, rodjena Numankadic n... Više...
    29.10.18 22:24
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Vlado, dobro ti Zike napisa, ne pravi se ni ti ni ostali mutavi, a ja dodajem glupi. Srbi iz Srbije ... Više...
    29.10.18 22:03
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Normalno da su Srbi agresori kad su proglasili srpsku republiku BiH. Vlado ne pravi se mutav, možeš ... Više...
    24.10.18 17:13
    Autor - Zike
home search