LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Još jedno pismo iz Portugala
Petak, 29 Rujan 2017 21:13

 

Genetika GTreće pismo iz Portugala

Ivan Berisov

Dragi prijatelju iz predaleke Australije

Ne znam što se sa mnom dešava, pa u posljednje vrijeme sanjam neke bezvezne snove, koji me, da Ti pravo kažem, prepadaju. Prije par dana, u snu mi prilazi sijedi čovjek mojih godina obučen u svećeničku crnu odoru sa bijelom kapuljačom. Vidim, u rukama drži knjigu. U prvi mah pomislih da je Biblija, ali nije mogla biti, prvo što nije bila odviše debela i što je imala šarene korice u živim bojama. Ali, svejedno, „pravo“ sam se isprepadao, jer me je njegova odora, zamisli, podsjetila na odoru inkvizitora. Provjeravao sam kasnije na internetu, a ako hoćeš provjeri i Ti. Mislim da se nisam prevario. I tako, sanjam kako mi se primiče sve bliže i bliže i kada mi se na korak primakao uspio sam, čak i onako isprepadan, da pročitam naslov knjige: „Podrijetlo Hrvata“. Po naslovu shvatih kako nije „starostavna“. Ali što mi to vrijedi, jer je nepoznati čovjek, podiže objema rukama iznad svoje glave i krenu na mene. U tom trenutku pomislih kako je naumio da me njome odalami. Možda bih u snu vrisnuo ili zajaukao, ali nije bilo tako i nije me odalamio po „tintari“ već ju je lagano spustio na moju pognutu glavu. Osjetih njen blagi i nježni dodir. Reče mi veoma smireno i blagim glasom: „A sada, sine moj, ponavljaj za mnom!“ Nakon tih riječi začuh kako je lista iznad moje glave. Nakon toga, tihim glasom, koji me je smirivao, započe da mi čita neke kraće pasuse, koje da Ti pravo kažem nisam mogao razumjeti, ali sam ih i pored toga skoro bez zapinjanja od riječi do riječi ponavljao i za tren zaboravljao. Nakon nekog vremena, a koliko je to trajalo ne znam, učini mi se čitava vječnost, odmače knjigu i spusti svoj topli dlan na moj potiljak, te mi reče: „A sada, sine moj, idi!“. Kad reče „idi“, ja se probudih i od svih onih pasusa koje mi je čitao, mada sam pokušao, ne sjetih se niti jedne jedine rečenice, ali sam zato njegovu poruku „Idi!“, shvatio tako, što sam od sada trebao širiti njegovo učenje.

što da Radim?" – upitah samog sebe, jer kako da širim učenje kada sam od svega zapamtio samo naslov knjige? Međutim snašao sam se. Obišavši nekoliko knjižara u Zagrebu na kraju sam je uspio naći, po koricama sam je prepoznao, pa koštala „kolko“ koštala kupio sam je i donio sretno kući. Bila je izdata u 2013. godini. Sada je sve bilo lakše, jer sam tako saznao i za ime autora. Bio je to biogenetičar Ivan Jurić, kako se kasnije uspostavilo, desna ruka poznatog od ranije Dragana Primorca i glavni propagator njegovih ideja. Još je samo trebalo da vidim i kako izgleda taj čovjek. Na internetu nađoh njegovu sliku. Stresoh se – nije bilo dvojbe, bio je glavom i bradom onaj isti čovjek koji mi je došao u san, dakle, Ivan Jurić.

Dragi prijatelju, možda si pomislio kako sam zaista počeo širiti njegovo učenje. Ne zamjeram Ti, jer sam i sam mislio da ću to činiti. Međutim, nakon što sam pažljivo i to dva puta pročitao njegovu knjigu, sa mnogobrojnim tabelama, šemama i ilustracijama, shvatio sam kako nimalo nisam pogodan za tako nešto, jer bih, umjesto učenja, širio same laži, a meni to zaista ne treba.

No, mogu Ti reći, kako cijelo ovo pismo pišem samo zbog toga, što je Ivan Jurić, nehotično, ništa ne sluteći, u spomenutom djelu, nećeš mi vjerovati, dokazao suprotno od onoga što je htio i želio svim svojim bićem. Dokazao je kako su Bošnjaci najstariji i najeuropskiji narod Balkana! Sigurno si razrogačio oči i možda pomislio kako sam od svih tih snova potpuno zastranio. Ali, nemoj da zuriš sa zaključcima već prvo vidi do čega sam došao.

Nakon svog mentora, Jurić je poduzeo vlastita istraživanja u Hrvatskoj, na čemu mu treba odati priznanje, te je udio haplogrupe-I povećao sa 49% na 50%, dakle došao do gotovo identičnih rezultata za Hrvate iz Hrvatske, a za Bošnjake je podatke preuzeo, kako je sam napisao, od profesora doktora Damira Marjanovića iz Sarajeva, kao što je to učinio i Dragan Primorac. Međutim, čini grešku u prepisivanju i udio haplogrupe-I kod Bošnjaka nehotično povećava sa 44% na 48%. Prema tome ništa novo nije učinio osim što je greškom uvećao udio haplogrupe-I kod Bošnjaka, što u biti za njega nije imalo značaja, jer su Hrvati sa 50% svakako i dalje prednjačili ne samo na Balkanu nego i u Europi.

Bez obzira na grešku koju je učinio on i dalje, kao papagaj, uporno ponavlja Primorca i ističe Hrvate kao najstariji i najeuropskiji narod Europe. U euforičnom stanju i domoljubnom zanosu, ide dalje i populacionu genetiku „unapređuje“ time što u svoje djelo, uvodi nove nazive, pa haplogrupu-I slavodobitno naziva Hrvatskom i kroz cijelu je knjigu samo tako tretira.

Međutim, što se dešava? U svijetu se vrše nove analize i tako su se na prestižnom portalu populacione genetike „Eupedia“ pojavili novi podaci. Pogledaj nove rezultate u pogledu haplogrupe-I sa Eupedije: Bošnjaci – 57,5%, Hrvati u Hrvatskoj – 42,5%, Srbi u Srbiji – 42%.

Kao što vidiš Bošnjaci su izbili na prvo mjesto, a za njima na povelikom rastojanju gubeći dah „trče“ posustali Hrvati, a na pola koraka od njih oporavljeni Srbi. Kakav preokret!

No, ni to nije bilo sve iz Jurićeve domaće radinosti. U svom djelu bavi se i haplogrupom-R1a, koju besmisleno naziva „Slavenskom“ i navodi kako je Hrvati u Hrvatskoj imaju 22%, Bošnjaci – 15%, a Srbi -14%. Prema tome mogao je već tada, slijedeći svoju logiku, otvoreno reći kako su od tri naroda Hrvati najveći Slaveni, međutim nije rekao. Po najnovijim podacima iz Eupedije slika je gotovo ista, osim što se udio „slavenske“ haplogrupe povećava i to kod Hrvata na 24%, a kod Bošnjaka i Srba na 18%. No, kao što sam ranije pisao, Jurić se, vidjevši što je napravio, pokušava snaći, te doslovno piše ovako: „Jedan dio predaka sa haplogrupom-R1a vjerojatno je autohton, što bi trebalo biti utvrđeno dosta brzo, jer je utvrđivanje varijabilnosti unutar haplogrupe-R1a vrlo uznapredovalo. Predke Hrvata s haplogrupom-R1a, koji su kao Indoeuropljani pristigli prije 3 000 godina, također se može smatrati autohtonim predcima…“ Obrati pažnju na riječi „vjerojatno“ i „jedan dio“. I tako, zar Ti se ne čini kako je ovaj učenjak učinio „veliku uslugu“ svom narodu podijelivši ga na autohtone, „možda autohtone“ i došlje. A tih „možda autohtonih“ i došlji prema Juriću u Hrvatskoj ima 50%, a prema Eupediji 57%.

Ne znam da li uviđaš kako je njegova knjiga, koja je u međuvremenu postala poznata, u svjetlu novih rezultata, postala zastarjela i da navodi na krive zaključke. Nadam se da će imati znanstvenog poštenja i da će o tome javno progovoriti, a možda izdati, što bi po mom mišljenju bilo još i najpoštenije ispravljeno izdanje. A u tom ispravljenom izdanju, slijedeći svoje vlastite ideje i kriterije, za očekivati je da će haplogrupu-I od sada nazivati Bošnjačkom i da će, u duhu i u skladu sa svojim učenjem, svojim čitaocima kao i svojim sljedbenicima, jasno i glasno staviti na znanje kako se prevario i da su ustvari Bošnjaci najstariji i najeuropskiji narod, koji se iz Bosne i Hercegovine, sa svog rodnog tla, nije nikuda micao u zadnjih 25.000 godina!

Što misliš o tome moj dragi prijatelju?

Izvini mi, ako sam te zamorio i još jednom uvukao u ove besmislene i da ne kažem tužne i pretužne rasprave. Šaljem Ti puno pozdrava sa mojim najljepšim željama.

Tvoj prijatelj Ivan

 
Preteško je pravom dokazati da je prav
Četvrtak, 28 Rujan 2017 20:53

 

RingispilSazlija Meho – stalni stanovnik na psihijatriji(1)

Nadan Filipović

Pred ovaj kleti rat je to bilo. Otišao Meho sa ženom i punicom Hibom kod rođaka u jedno selo u okolici Breze. Svakako, ponio saz od kojeg se rijetko odvajao. Lijepo ih rođaci dočekali, sjelilo se do kasno, pa legoše oko ponoći jer im je valjalo sutra uraniti. Teferič je u Brezi. Naime, Meho je najviše želio ugoditi punici koja ga je pazila i voljela, baš kao rođenog sina, a on je Hiba-hanumu plaho poštovao. Interesantno je da su oboje bili zagriženi navijači “Željezničara”. Znala je Hiba počesto reči: “Ja i u mene mi moj Meho bome pravo navijamo za Žeju. Kad Žejo zabije gola i kad to jave na radijonu on vas poskoči ko šejtan na kanafi i haman udari glavušom u šiše!”

I tako bi. Iđe se na teferič. Popi se kahva sabahuša, pa u auta, pravac Breza. U “stojadinu” Meho, punica i supruga, a u drugom, Wartburgu, rodica Muhiba, šćer joj Raza i curetak od 13 godina, Mejra, Razina kćerka. Muškinje ostalo za redovnim poslom, što oko kuće, što oko hajvana, što u njivi. Muhiba, koja je bila autoritet za sve u familiji dobro je znala da bi se muškarci, hem nalokali, hem bi pare bacilli na kićenje vašarskih pjevaljki. Pa im obećala da će ići slijedeći put kad bude vašar đegđe u okolini. Obećanje ludom radovanje!

A curetak Mejra sretna, presretna. Prvi joj je to teferič. Malkice se k'o đoja i nabakamila, a na njoj mini suknjica sa šljokicama. Ma, k'o mala Lijepa Brena!

Došli! Jedva poarking našli. A na teferiču nema čega nema! Okreću se janjci na ražnju, na golemim roštiljima poskakuju čevapi, oko njih se moče somuni, miriše sve uokolo, muzike sviraju pod improviziranim šatorima, pjevaljke urliču i napadno m'ješaju obnaženim guzovima i tresu sifonima ispred već supjanih “danskih” pjanaca. A oni, kolutaju uspljenim očima iz šlajbeka i vade marke, neko petomarku, neko cenera, a poneko i cvanciku, pa napadno, ono - da svak' vidi kako se “hadžije” hadžijaju - guraju novčanice pjevaljkama, neko među goleme sise silikonke, a neko bogme i u one tanke tange. Svakako sprijeda. Zaguraju, pa onda se okrenu raji pod šatorom i s neskrivenim merakom sve namigujući njuše prste koji su par sekundi bili na centimeter od njihovih nikad dosanjanih vlažnih snova. Seoski testosteron se valja teferičem kao tsunami.

 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste"
Četvrtak, 28 Rujan 2017 09:42

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (2)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Rafael Boban rođen je u Bobanovoj Dragi, Sovići kraj Gruda, 22. prosinca 1907. godine. Bio je djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije, iz koje je emigrirao 1932. godine. Odmah nakon toga, priključuje se grupi ustaških emigranata koji se vraćaju u Kraljevinu Jugoslaviju kako bi podignuli „Velebitski ustanak“. (Ante Moškov, „Pavelićevo doba“, Laus: Split, 1999) Boban vrlo brzo napreduje u hijerarhiji ustaške emigracije koja se tada nalazila u fašističkoj Italiji. Brojna su svjedočenja njega, kao politički iznimno važne figure, koja je nemali broj puta bila jezičak na vagi kada se radilo o sudbini pojedinih ustaša, a koji su padali u nemilost zbog političkih sukoba unutar ustaškog pokreta. (Marko Grčić, Tko je tko u NDH, Minerva: Zagreb, 1997, 42)

Boban se vraća zajedno s poglavnikom Pavelićem u Hrvatsku, 10. travnja 1941. godine, po osnutku NDH, te se odmah prebacuje u Bosnu i Hercegovinu kako bi tamo uspostavio suverenitet ustaške države.(Prema riječima obavještajnog agenta njemačkog atašea Hansa Helma koji je sredinom 1944. godine sastavio izvješće o Bobanu: “Vraća se sa ostalim emigrantima u Kupres i odmah počinje sa masovnim klanjem Srba“. Vidi: SDS, 013.4.3)

U Bosni i Hercegovini Boban djeluje zajedno s Jurom Francetićem, s kojim osniva Crnu legiju. Nakon Francetićeve smrti, Boban preuzima vodstvo nad V. ustaškim stajaćim zdrugom koji je djelovao po zapadnoj Hercegovini i Bosni. Kroz cijelu 1943. godinu njegova jedinica doživljava teška stradanja u borbi sa sve jačim partizanskim divizijama i brigadama. Koliko je situacija bila dramatična istaknuo je i Ivan Kirin Ico nakon rata, na saslušanju OZNA-e, opisavši je riječima: „Nakon smrti pok. Jure Viteza Francetića preuzeo je zapovjedništvo Crne legije koja je tokom borbi skoro sva izginula“. (HR–HDA–1549– Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske i Narodnooslobodilačkog pokreta (ZIG NDH), kutija 115, II-28, 1335) Takvu katastrofalnu situaciju koja je zadesila Bobanovu Crnu legiju potvrđuje i njemački obavještajni agent „Bijeli Franjo“, koji 7. lipnja 1944. godine izvještava kako su, usred velikih gubitaka i slabog vodstva, borci počeli masovno bježati iz formacija te da su oni koji su ostali u postrojbama bili potpuno demoralizirani, a održavali su se tako što su pljačkali okolicu. (HR–HDA–1561-Služba državne sigurnosti (SDS), 013.4.3) Stoga, krajem 1943. godine, Bobana s ostacima Crne legije povlače iz Hercegovine u Zagreb na popunu. Ivo Rojnica, ustaški dužnosnik na području Dubrovnika, o prebacivanju Bobana i njegove Crne legije, govori kako se Bobana „(…) prebacuje s ostacima Crne legije u Podravinu, da u nepoznatim krajevima popuni izgubljeno ljudstvo, jer na području Bosne, gdje je Boban djelovao, nitko živ nije htio u sastav odreda pod njegovim zapovjedništvom.“ (Zvonimir Despot, „Tko je bio Rafael Boban,“ Večernji list, 20. kolovoza 2013)

Uspostava sigurnosti i smirenja u Podravini i Prigorju

Poglavnik NDH Ante Pavelić, prilikom dodjele vojničkog reda željeznog trolista II. stupnja Rafaelu Bobanu, objavljene u Vjestniku Ministarstva oružanih snaga 14. rujna 1944. godine, ističe kako to priznanje dodjeljuje radi „priznanja osobne hrabrosti i vrlo pobudnog vodstva prigodom poduhvata protiv odmetnika u razdoblju od veljače do srpnja 1944. u području Koprivnice – Kalnik – Ivanšćice i na Bilogori, uspjevši neprijatelju zadati teške gubitke te uspostaviti sigurnost i smirenje u tom kraju.“ (Medalju je zapravo primio 5. rujna 1944. godine, vidi: Vjestnik Ministarstva oružanih snaga, Zagreb, god. IV, br. 42, 1841)

Odmah po padu Koprivnice u koju su ušle jedinice V. ustaškog stajaćeg zdruga, 9. veljače 1944. godine, počela je represija, odnosno djelatnost “smirenja” i uspostava “sigurnosti”. Dan ranije, ustaše su u Velikom Botincu, selu u okolici Koprivnice strijeljale i zaklale 20 ljudi, od kojih je najmlađa žrtva imala 6, a najstarija 76 godina. Na sam dan kada su u Koprivnicu ušle snage NDH, u selima Veliki Poganac i Koprivnička Rijeka strijeljana je i zaklana 31 osoba. (Franjo Horvatić, „Ustaški zločini i teror u Koprivnici i okolici 1944. i 1945. godine“, Podravski zbornik, Koprivnica, 1980, 38–41) Takav tip obračuna s nedužnim stanovništvom sela, za koje se smatralo da su partizanska, nije bio ni prvi ni zadnji na prostoru Podravine i Prigorja. Radikalizacijom ratnog sukoba, takav tip ustaške “pacifikacije” postat će sve češći, a Boban će se u tom smislu, sa svojim „crncima“ pokazati kao pravi ekspert. (Severin, Velika Trnovitica i Velika Mučna sela su koja su nastradala od Crne legije. Vidi: HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 355, 25118; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 432, 33924; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263)

 
Drugo pismo iz Portugala
Srijeda, 27 Rujan 2017 09:01

 

PrimoracDrugo pismo iz Portugala

Ivan Berisov

Dragi prijatelju iz predaleke Australije!

Opet san, ali bez komšije Zea i njegovih zmijskih očiju. Nije me on drmao za rame i budio, već zamisli, bio je to Dragan Primorac, osnivač teorije po kojoj se Hrvati 25 hiljada godina nisu micali sa svoje teritorije. Da Ti pravo kažem nije mi bilo nimalo prijatno kad sam ga ugledao onako unezvijerenog i ljutog na mene, jer je pored toga još držao i epruvetu u ruci sa genetskim materijalom, kojom me je kako sam mislio hoće ubosti. U što bi me pretvorio – pitam se? A onda gledam i vidim iza njegovih leđa hor Mađara, obučenih u slavenske nošnje koji pjevaju himnu „Hej Slaveni“ našim jezikom, upravo onu koju smo i ja i Ti, ako se sjećaš još u školi pjevali, dok nije odbačena i manje-više skoro pa zaboravljena.

Baš tako – zamisli. Pjevaju ponosito, preobraženi u Slavene. Eto u što ih je Dragan Primorac pretvorio – u snu pomislih i htjedoh ga upitati, kako se mogao usuditi i kako je uspio, da cijeli jedan narod tako preobrazi. Htjedoh ga još i upitati, pa na kakvom će jeziku Hrvati od sada govoriti i da li će, kao i Mađari odbaciti svoj sadašnji jezik, koji im po genetici ne pripada?

Htjedoh ga još štošta upitati, ali onako prepadnut ne usudih se ni usta otvoriti. I tako, probudih se, sjedoh na ivicu kreveta i spuštene glave se zagledah neko vrijeme u labirint šara na podnom ćilimu što sam često činio u ranom djetinjstvu dok sam lješkario probuđen u dječjem krevetiću i pogledom pratio vijugave šare na omanjem ćilimu plavkastih boja što je bio obješen na zidu iznad mog krevetića i štitio me zimi od hladnoće. Sjedeći tako na rubu kreveta neko vrijeme nisam dizao pogled plašeći se da ću u sobi ugledati ljutog Primorca i Mađare. Međutim, kao što vidiš, bio je to samo san i njih naravno više nije bilo.

Dragi prijatelju, možeš li uopće zamisliti kako sam se tog jutra osjećao i zagonetno se pitao, otkud da sanjam tako nešto, a pogotovu Mađare? Međutim, sjetih se! Sjetih se Primorčevih riječi, izgovorenih u Jutarnjem listu u avgustu mjesecu 2011. godine: Njegove riječi sam Ti u prošlom pismu doslovno prenio, zajedno sa rečenicom, koja se odnosila na Mađare. Za svaki slučaj, ponovo je navodim: „Za razliku od nas, Mađari su genetski pretežno Slaveni“.

Tog čudesnog dana svojim epohalnim otkrićem Primorac je obradovao svoje sunarodnjake rekavši im kako su oni najstariji i najeuropskiji narod kako na Balkanu tako i u cijeloj Europi i time stavio na muku svoje komšije kako u Bosni, tako i u Srbiji. Jesi li zamislio opće slavlje u tom danu čudesnog prosvjetljenja? Koliko se samo šampanjaca (izvini: pjenušca na hrvatskom) tog dana popilo i koliko se samo djece začelo, a posebno među pripadnicima ultradesnice, koji se od tog dana oduševljeni otkrićem, uvećani u broju, nikako ne smiruju. Kako im je samo ugodio!

Ali, što sa jadnim Mađarima, koji su pogrešno mislili da su Mađari? Što će biti sa njihovim specifičnim jezikom, folklorom, čardašima, muzikom i svom onom kulturom koju nitko nema osim njih? Kakav je to šok za njih nastupio kada su saznali kako nisu Mađari već genetski Slaveni. Tako baš uči Dragan Primorac. Zar nisu jadni?

Ali, dragi i dobri prijatelju, vjerujem da nisi pomislio kako su o tome saznali baš od svog vidovitog susjeda Primorca. Saznali su o tome naravno prije, preko svojih znanstvenika i istine radi kada su se pojavili rezultati, zaprepastili su se, jer su cijelo vrijeme mislili, ako treba da budu nekome slični, onda su to Finci ili Estonci, koji kao i oni po jeziku pripadaju grupi ugro-finskih naroda. Potreseni otkrićem, na brzu ruku oformili su državnu komisiju, koja je trebala ispitati cijeli slučaj, sa nadom da će se otkriti greška u ranijim analizama. Međutim, greške nije bilo – potvrdilo se da su po svojim muškim haplogrupama, zaista slični okolnim narodima i može se reći Slavenima, a sa Fincima i Estoncima nimalo.

Dragi prijatelju, zar ne uviđaš kako je nešto jako trulo u pristupu populacionoj genetici? Siguran sam da uviđaš, ali vjeruj mi, tvom prijatelju koji se već duže vrijeme kreće njenim labirintima, kako je populaciona genetika iako mlada i sa mnogo mana u ovom slučaju potpuno nevina. Nije nimalo kriva – krivi su oni koji njene rezultate krivo tumače i samo se njih treba čuvati.

Možda ćeš me upitati u čemu onda doktori nauka, a među njima i Dragan Primorac, koji je, nema šale, napisao preko 200 naučnih (znanstvenih) radova i koji je u znanstvenim časopisima, prema Wikipediji, citiran 3760 puta, griješe i izlaze u javnost sa besmislenim teorijama?

Pa griješe u tome, kao što je to na mađarskom primjeru više nego očito, da haplogrupe nemaju ama baš nikakve veze sa etničkim porijeklom naroda. Nijedna haplogrupa, a ima ih uzgred rečeno 18 (muških) nije nastala u okviru nekog već formiranog naroda, pripadnici kojega su postali njeni nosioci. Jednom riječju ne postoje nikakve Hrvatske, Baskijske, Slavenske ili bilo koje druge haplogrupe koje bi se mogle vezati samo za jedan narod, jer su sve nastale u davna vremena kada još nije bilo niti naroda, a niti nacionalne svijesti.

Eto to bi bilo za sada sve. Izvini, što sam Te možda zamorio i naveo da misliš o glupostima, koje nas okružuju i kao što to često biva dolaze sa naših bivših prostora. Puno te pozdravljam.

Tvoj prijatelj Ivan

 
Pozdrav iz Tuzle
Utorak, 26 Rujan 2017 20:36

 

GenetikaLijep pozdrav za gospodina Filipovića.

Šaljem Vam ovaj tekst. Možda bi bio dobro da se objavi jer o istom pitanju govori drukčije nego gospodin Ivan Berisov.

Pozdrav i sve najbolje, Hidajet Alić, Tuzla BiH

Genetičko porijeklo naroda


http://www.pilar.hr/images/stories/fotografije/publikacije/podrijetlo_hrvata.jpg

Biogenetika je doista u zadnjih nekoliko godina otkrila mnogo toga što zapanjuje i nas znanstvenike. Ukratko, biogenetika, a to znači stroga znanstvena istraživanja koja se mogu provjeravati, dokazala su da Hrvati nisu Južni Slaveni! Ta će spoznaja tek za godinu ili dvije doći do ušiju svih kojih se to tiče. Drugim rijecima, ako vam sad neki profesor ili nastavnik ili akademik kaže da su Hrvati Južni Slaveni, možete ga slobodno optužiti da je - rasist. Probajte, naime, na primjer Njemcima reći da su recimo - Rusi, ili recite Francuzima da su recimo Švedani, pa ćete vidjeti što ce vam odgovoriti. Iz istog razloga ne može se više tvrditi da su Hrvati Južni Slaveni, kao što to piše u svim udžbenicima naše povijesti i u Hrvatskoj enciklopediji.

Na čemu temeljite takve spoznaje?

Te su spoznaje temeljene na znanstvenim istraživanjima više skupina svjetskih genetičara koji su napravili takozvanu gensku tablicu za sve narode svijeta i genetičko stablo čovjeka. Konkretno, temeljni izvor za spoznaje o kojima govorim su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u American Journal of Human Genetics broj 67 na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine. Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike. Od hrvatskih autora tim se otkrićima bavi dr. Primorac kao genetičar, a kao povjesničar Andrija-Željko Lovrić i drugi.

Što je genetika otkrila kad je riječ o Hrvatima?

Prema genskoj tablici biokemijske srodnosti 47 europskih naroda ono što upada u oči je to, da je gotovo svaka skupina odnosno ono što zovemo narod tijekom povijesti pomiješana sa drugim skupinama. Ovdje dakako ne govorim o kulturama, nego o genetici, konkretnije o takozvanim "markerima" u genetici, kojima su ustanovljene razlike među narodima.

Kad je riječ o Hrvatima, znanstveno je dokazano da Hrvati nisu Slaveni sa 71 posto, a da takozvanog slavenskog faktora odnosno markera EU-19, kojim se to utvrđuje, imaju samo 29 posto.

Šta su na kraju Hrvati?

Prema genetičkim istraživanjima, Hrvati imaju čak 45 posto takozvanog genetskog markera Eu-7 koji je nazvan Dinarskim, oni su naime posebna skupina među europskim narodima. Zatim, imaju 10 posto prakeltske "krvi" odnosno markera koji je karakterističan za Kelte odnosno Prakelte (Eu-18), 2 posto markera HG-2, koji je nazvan sibirskim faktorom, 2 posto markera Eu-16 koji je nazvan avarskim faktorom. Hrvati također imaju 7 posto biokemijske srodnosti s Hamitima (faktor Eu-4), te 5 posto faktora HG-9, koji označava Semite.

S kojim su narodima ili skupinom naroda Hrvati najsrodniji, ako se može tako reći?

 
Tonijeva priča iz života
Ponedjeljak, 25 Rujan 2017 19:34

 

LotoSretni dobitnik

Toni Skrbinac, strogo prava sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

“Tonaaaa, idemo li danas na kavu”, pita me Jašar Arifi bar dva puta sedmično. Zove me, ko niko drugi, “Tona”. Obično odemo, u posljednje vrijeme uvijek na isto mjesto, u jednu od bašta koje okružuju novi Mercator u mariborskom naselju Tabor.

Kad sam bio takoreći dijete, a Gojko Berić već novinar i dopisnik iz Dubrovnika, napisao je priču o nekom sretnom dubrovačkom automehaničaru koji je u ono doba na lutriji dobio veliku lovu. Zanimljiv i poseban čovjek je bio taj sretnik. Kad je uzeo novac, otišao u svoju automehaničarsku radnju, objesio uredno plavi, radni kombinezon, na za to predviđenu kvaku, zaključao objekat i - nestao. Nakon, ne znam sad koliko već vremena, a prošla je najmanje godina, taj automehaničar vratio se, ali nekim drugim brodom, iz dalekog svijeta. Kao da se ništa nije dogodilo, otišao do radnje, otključao je, obukao svoj plavi kombinezon i evo, radnja opet radi. Radoznalom novinaru (po mom sjećanju) ispričao je kako je odlučio da te tadašnje milione spiska na jedno dugo, dugo putovanje. Rukovodio se maksimom: kako došlo, tako neka i ide. I dok nije sve potrošio, nije se vraćao u svoj Dubrovnik.

Kasnije sam mnogo puta čitao o raznim bjelosvjetskim sretnicima koji su preko lutrije, lota i raznih igara na sreću došli iznenada do - bogatstva. Većina ih se nije snašla i nakon nekog vremena uglavnom ostajali su gotovo švorc. Ali pustimo ostale, držimo se našeg Arifija.

Te, sedamdeset i neke, na putovanju iz svoje rodne Peći, koje imamo običaj nazivati “trbuhom za kruhom”, mladi Jašar Arifi našao se u Mariboru. Bilo je raznih poslova, ali njega zapali teži. Od građevine i polaganja asfalta do neke tvornice brusova. Kasnije će Arifi i sam krenuti sa privatlukom, osnovati firmu, sa promjenljivom poslovnom srećom. Dok je posao cvjetao, napravio je kuću u mariborskom naselju Tezno, u međuvremenu se oženio i dobio dva sina i kćerku. Ženu doveo iz svojih kosovskih krajeva. Jašar Arifi kojeg prijatelji zovu i Sema, meni liči na Šabana Bajramovića, samo mu je glava malo uža, a usne nisu toliko izraženo debele. Ostalo, nos, ten, frizura… pljunuti Šaban. Romska zajednica u Mariboru koju sačinjavaju uglavnom Romi iz Prištine, te Mitrovice i Peći jako ga cijeni. U to sam se uvjerio kada smo jednom putovali iz Maribora po mladu u Sarajevu, a Arifi bio vođa puta koji je imao pravo i mene pozvati na to putovanje, mada ja tu ne spadam.

Kada sam jednom načeo romsko pitanje, Arifi mi je rekao: - Tona, ali ja niti ne znam romski jezik, ja govorim samo albanski i srpski.

I stvarno sam slušao kako uvijek govori sa svojima albanski. Pokojni Skender, koji je neko vrijeme bio predsjednik romske zajednice u Mariboru, mi je jednom rekao: “Velika je razlika između nas, Roma iz Prištine i njih iz Mitrovice i Peći. Mi govorimo romski, a oni neće… Nikada ne govore romski.”

Neće ili ne znaju, to nije ni bitno za ovu priču.

Arifija sam upoznao potkraj devedesetih u sauni na Pristanu. Subotom smo gotovo redovno dolazili i onda u pauzama, tad se moglo, pušili zajedno u jednoj maloj prostoriji. Dobroćudni čovjek, čiju je glavu vrijeme počelo šarati bijelom bojom, uglavnom je pričao o rahatluku kojem smo bivali izloženi u sauni.

- Bogami, meni ovo stvarno paše… Iiiiiiiih! Ispustio je iz sebe tako često nešto kao uzvik zadovoljstva.

 
Pismo iz Portugala
Nedjelja, 24 Rujan 2017 17:46

 

Pecinski covjekPismo iz Portugala

Ivan Berisov 

(na slici: ljudi iz kamenog doba)

Dragi prijatelju u predalekoj Australiji! Sigurno ću te zbuniti mojim pismom, opisujući događaj koji se dogodio, približno u isto godišnje doba, ali prije 6 godina. Prije ti nisam mogao to ni napisati, jer smo se poslije dugog prekida, kao što znaš, počeli tek prije koju godinu ponovo družiti i tek sam tada saznao da si kao i ja bio primoran napustiti Sarajevo i Bosnu te kao i ja potražiti kakav-takav mir na drugim prostorima.

I tako što se desilo tog dana, a mogu ti reći i tačno kada. Bilo je to 27. avgusta 2011. godine.  Te noći sanjao sam jedan čudan san. Kao sanjam komšiju Zea kako me drma za rame i gleda me onim svojim zmijskim očima i kaže: “Probudi se! Desilo se senzacionalno otkriće, kozmičkih razmjera! Sve TV stanice, kako kod nas, tako i u svijetu, svakih pet minuta objavljuju novost koja dolazi iz tvojih bivših krajeva.

Probudih se. Naravno Zea pored mene nije bilo jer je to bio san, ali eto za svaki slučaj uključih TV. Na vijestima sve normalno. Čak sam i odahnuo. Pričaju o problemima u ekonomiji, školstvu, zdravstvu i o nekim političkim, kulturnim i fudbalskim događajima, dakle sve bez veze, što naravno osim fudbala nikoga ne zanima. 

Pošto vidjeh kako od TV nema nikakve vajde, sama dosada, pređoh na internetske stranice novina iz naših bivših krajeva. Zavirih u Oslobođenje – ništa, zavirih u neke srpske listove – opet ništa. Zavirih u Jutarnji list, kad tamo udarna vijest sa naslovom ispisana velikim i masnim slovima:   “Senzacionalno otkriće tima Dragana Primorca: Hrvati nisu Slaveni nego stari Balkanci”.

Čitam dalje i drhtim od uzbuđenja: “Samo je mali dio Hrvata slavenskog porijekla - od deset do trideset posto, tu negdje... Za razliku od nas, Mađari su genetski pretežno Slaveni. A što smo mi? Mi smo u velikom, relativno najvećem broju, balkanski starosjedioci - tu sjedimo i nismo se nigdje makli još od početka posljednjeg ledenog doba prije 25.000 godina!”

Brže bolje “odletjeh” na stranice Wikipedije ne bi li saznao na što je svijet ličio prije 25 hiljada godina? Vidim kameno doba, ljudi žive u pećinama i obrađuju kamen, obučeni po ondašnjoj modi u kojekakva životinjska krzna. Pored njih poneka ubijena životinja i hrpa plodova, koje su čitav prethodni dan skupljali, jer se zemljoradnjom tada još nisu ni bavili. Među tim ljudima, vjerojatno još uvijek bez nacionalne svijesti, trebali bi se prema Draganu Primorcu nalaziti prvobitni Hrvati. Bilo im je posve dobro, nisu se nikuda maknuli i nisu skoro nikoga u svoju zajednicu primali, kako bi sačuvali svoju genetsku čistoću i kako bi jednog dana, nakon 25 hiljada godina, zahvaljujući svom potomku, sa ponosom mogli reći tko su.

Prelistavam druge sajtove na istu temu, kad i u njima gotovo sve isto osim na jednom, gdje se uz članak nalazi i slika preuzvišenog doktora nauka Dragana Primorca, inače bivšeg ministra znanosti, obrazovanja I športa Republik Hrvatske u vladama premijera Sanadera od 2003. do 2009. Slika je više nego dirljiva i svakako je vrijedi pogledati. Prikazuje  mladog čovjeka ozbiljnog lica, koji umjesto da razgovara o fudbalu, zamišljeno mučka epruvetom sa genetskim materijalom. Pomislih: “Koliko je samo uspio taj čovjek! Zar ne zaslužuje da mu slika visi na zidovima školskih učionica naporedo sa slikama Nikole Tesle i drugih velikana znanosti sa hrvatskog tla?”

Dragi prijatelju iz Australije. Skoro sam uvjeren, kako ni tebi nije promaklo senzacionalno otkriće o kojem pišem, ali što si pomislio i što o tome misliš ne znam. Međutim, za sebe mogu da kažem. Kada me je prošlo prvobitno iznenađenje, pomislio sam kako to “senzacionalno otkriće” nije ništa drugo nego  potpuna besmislica. A zašto, napisaću ponovo, mada sam o tome na OKU već dosta toga napisao.

Ako ne budeš imao ništa protiv napisat ću i tome kako su i komšije Srbi postali najstariji narod, a također i tome kako su ustvari Bošnjaci pravi šampioni i zapravo su oni, držeći se istih kriterija, najstariji i najeuropskiji narod Europe, samo što konkurenti na naslov najstarijeg naroda o tome naravno šute.

Puno te pozdravljam i izvini što ovako nenadano i nenajavljeno upadam i ponovo vraćam u vrtlog vječitih balkanskih rasprava.

 
Amfilohijev vjerski portret
Subota, 23 Rujan 2017 14:00

 

AmfilohijeDežurni mrzitelj

Aleksandar Radoman, predavač na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Cetinje

Ako su u osnovi hrišćanskoga pogleda na svijet i dogmata onih deset zapovijesti ispisanih Božjim prstom na kamenim tablicama predatih Mojsiju na Sinajskoj gori, nema nikakve sumnje da mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović nije hrišćanin. 

I površan uvid pokazaće da je Radović u debelom ogrešenju o makar sedam zapovijesti, što njegovu statistiku grijeha čini zaista zadivljujućom.

Prilagođena učenju istočnoga hrišćanstva, prva zapovijest glasi: „Ja sam Gospod Bog Tvoj; nemoj imati drugih bogova osim mene!“ Duhovni sljedbenik nosioca gvozdenoga krsta opskurnoga srpskog teologa Nikolaja Velimirovića, Amfilohije Radović pripada krugu promotera srpskoga pravoslavlja, takozvanog svetosavlja u čijem je središtu obogotvorena figura Svetoga Save.

Fanatična promocija Velimirovićeve koncepcije Srbije „iznad istoka i zapada“ i Svetoga Save kao centralne figure nacionalnoga panteona, Radoviću i njegovoj dru- žini ne samo da je priskrbilo atribut etnofiletizma, već ih je sasvim izvjesno diskvalifikovalo kao hrišćane već kod prve zapovijesti.

Kletve

Druga zapovijest glasi: „Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti“ i jedna je od onih koje izazivaju brojne polemike oko religijskih praksi.

Ako je pravoslavlje, nakon žestokih prijepora, i prihvatilo poštovanje ikona, praksa koju od početka 90-ih u crnogorske vjerske objekte uvodi Amfilohije, čini korak dalje ka potpunoj negaciji ove zapovijesti.

Mala i velika metanija, putujuće turneje moštiju svetih, masovna proizvodnja svetaca često od osvjedočenih zločinaca, poput popa Mace, ili miljenika i propagatora fašizma, poput Joanikija Lipovca, i drugi vidovi idolopoklonstva oktroisani Amfilohijevim dolaskom u Crnu Goru, bjelodano to potvrđuju.

Kad smo kod treće zapovijesti, „Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega“, tu bi tek statistika neovlašćene upotrebe imena Gospodnjega iz ustiju Amfilohija Radovića imala zaprepašćujuće razmjere.

Pamtimo njegove kletve upućene pripadnicima Crnogorske pravoslavne crkve, pamtimo njegovo proglašavanje islama „lažnom vjerom“, a pripadnika islamske religije „lažnim ljudima“, pamtimo i njegovo zakivanje Dukljana za Vezirov most i njegove dośetke o goveđem jeziku, Đilasovoj kopiladi i piti od ..., i sve te formulacije zaogrnute autoritetom Gospoda. Blasfemično da ne može grđe.

Preskočimo li četvrtu i petu zapovijest koje se odnose na poštovanje neđelje (izvorno šabata) i roditelja, što su već intimne pojedinosti koji se ne daju lako provjeriti, dolazimo do šeste zapovijesti: „Ne ubij!“ Na stotine Crnogoraca poslatih u smrt po ratištima bivše Jugoslavije i na desetine hiljada žrtava etničkoga čišćenja u Bosni i Hercegovini, bilans su morbidne popovske kampanje u kojoj je prednjačio, što uz gusle, što uz megafone, upravo mitropolit Amfilohije.

Ako i ne postoji dokaz da je nekog zaista fizički usmrtio, broj žrtava Amfilohijevih ratnih pokliča teško da bi se mogao ustanoviti. A kad nakon svega što se desilo taj isti duhovnik na sahrani majke ratnoga zločinca Radovana Karadžića nesretnu ženu proglasi „majkom devet Jugovića“, pokazaće da nema sluha ni za jednu važnu hrišćansku vrlinu – kajanje.

Da je smrt njegova trajna fascinacija i da ne može odoljeti pogrebnome skrnavljenju Amfilohije je poka zao više puta – još kao episkop banatski na sahrani Danila Kiša, sina mađarskoga Jevrejina i Crnogorke, održao je opijelo uvjeravajući zgranute Kišove prijatelje da mu se pokojnik na samrti ispovijedio i preobratio u pravoslavca, dok je na sahrani srpskoga premijera Zorana Đinđića iskoristio opijelo za završnu polemiku s jednim od rijetkih reformatora srpskoga društva, znakovitim pokličom: „Ko se mača lati, od mača će i poginuti!“

Otimačina

Za sedmu zapovijest „Ne čini preljube“ naizgled se čini da je jedna od rijetkih o koju se mitropolit Amfilohije, bar koliko je poznato, nije ogriješio. Ako za njegovu preljubu i ne znamo, postoji ipak jedan grijeh straš- niji od preljube, a koji valjda usljed njegovih patoloških razmjera ni dobrome Gospodu nije padao na pamet dok je Mojsiju predavao Dekalog na Sinaju. Seksualna zloupotreba maloljetnika od strane visokih dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve u proteklih nekoliko decenija ne samo da nije sankcionisana, već je ukrivana na sve moguće načine.

 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog antifašiste
Petak, 22 Rujan 2017 15:19

 

Rafael BobanBiti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (1)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Uvodna urednička napomena: I slijepcu je jasno da se u plimi jačanja desnice u Evropi sve više oglašava i hrvatska neoustaška desnica čiji predstavnici nastoje što ljepšim bojama oslikati ne samo Poglavnika NDH Dr Antu Pavelića već i čitavu ustašku bulumentu iz poglavnikove vrhuške. Došlo je u Hrvatskoj vrijeme da se notorni ustaški zločinci a la Jure Francetić i Rafael Boban čak proglašavaju vrlim antifašistima. Hrvatska politička garnitura uglavnom šuti, dakle nemušto odobrava takve javne i pisane istupe, a ako netko iznese javno protivljenje, odnosno ako protestira protiv tog jasnog povampirenja ustaštva, tada vrh Hrvatske države potiho daje do znanja da su uskoro u pripremi zakonske uredbe koje će regulirati kaznena djela veličanja ustaštva, korištenja ustaškog pozdrava “Za dom spremni!”, itd.itd. Ono, sistem – kad na vrbi grožđe rodi! Međutim, dok se ti zakonski propisi pripremaju “puževom” brzinom ulicama ne samo Zagreba, već i drugih gradova Hrvatske, malo-malo, defiliraju crne kolone neoustaša u kojim ne stupaju samo starci, već i značajna masa omladine, pa čak i djece. Konačno, što se je i moglo očekivati od “spojenih posuda” Hrvatske i Srbije u kojoj su sudski i moralno rehabilitirali Dražu Mihailovića, a spremaju skoru refabilitaciju Milana Nedića te ih čak na talambase proglašavaju antifašistima. Ne bi me uopće čudilo da Ante Pavelić bude u Hrvatskoj rehabilitiran i proglašen antifašistom, jer prvi korak je već napravljen ukidanjem ploče Trga “fašiste” Maršala Tita u centru Zagreba.

Mogao bi netko upitati: “Pa otkud sada da je Tito bio fašist?”

Odgovor bi bio: “Ako su Draža Mihailović, Milan Nedić, poglavnikovi vitezovi Jure Francetić i Rafael Boban proglašeni za antifašiste, Tito je onda automatski bio fašist jer se spomenuto četničko i ustaško smeće četiri godine zajedno sa njemačkim i talijanskim okupatorima antifašistima borilo protiv Tita i njegovih fašističkih partizana. Dakle, antifašisti, po prirodi same riječi antifašist (onaj koji se bori protiv fašizma) su se, doduše, u konačnici potpuno neuspješno borili protiv Tita i NOB-fašizma. Pobijedio je “fašist” Tito, a navedeni “antifašisti” su ili pobijeni ili su, kao poglavnikov vitez Boban, pred partizanskim “fašistima” nagarili glavom bez obzira – šifra: bježte noge, posrat će vas guza. Užas jedan! Proglašavati antifašistima Mussolinijeve i Hitlerove “guzolaže” i skutoljupce, četnike i ustaše, mogu samo političke vrhuške bijednih, do guša zaduženih državica, ali, što je jako zabrinjavajuće, i veliki dijelovi hrvatske i srbijanske populacije. N.F.    

Istraživanje inicijative „GOOD“ objavljeno 2015. godine pod naslovom „Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Republici Hrvatskoj“, donijelo je poražavajuće, i u najmanju ruku zabrinjavajuće podatke. Istraživanje provedeno nad 1146 maturanta diljem Republike Hrvatske pokazalo je da 22,9% ispitanika smatra kako Nezavisna država Hrvatska (NDH) nije bila fašistička tvorevina, dok 48,6% njihovih kolega ne zna kako bi se odredilo prema NDH, odnosno ne zna je li ona bila fašistička tvorevina. Treba spomenuti i kako 28,5% učenika smatra da je NDH ipak bila fašistička tvorevina. (Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Republici Hrvatskoj, 2015, 24 –25.)

S obzirom na cijeli niz kulturnih i obrazovnih politika u zadnjih trideset godina, od kojih bih izdvojio podizanje spomenika IX. Bojni HOS–a u Splitu, koja nosi ime „Rafael vitez Boban“, ovakvi rezultati nisu iznenađujući. Podizanje tog spomenika ujedno je i promoviranje ustaškog zločinca kao vrsnog ratnika uz prateći muk o njegovoj ulozi u zločinačkom režimu NDH. To je već ustaljeni obrazac kojim se od 1990-ih pokušava revidirati kolektivno pamćenje, a projekt NDH i njegove glavne eksponente abolirati i učiniti društveno prihvatljivim. Takve nasrtaje na kolektivno pamćenje i društvene vrijednosti nužno je obrađivati u javnom prostoru.

 
Još jedan osvrt Zijada Haračića na privatizaciju - ovaj put u Australiji
Četvrtak, 21 Rujan 2017 16:25

 

Zijad HaracicOsvrt na očiglednu sličnost sa hajvanima i situacijama iz Orwellove “Životinjske farme”

Zijad Haračić, Sydney

Hajde da pokušam dovesti u neku vrstu relacije “snalažljive”, kako Bakir babin kaže, sa gradnjom nekih “bošnjačkih” ili “bosanskih” ili “bosansko-hercegovačkih” centara u Australiji i našim bošnjačkim snalazljivcima. Ne poznajem situaciju ni u jednom drugom gradu sem u Sydney-a i zato neću tvrditi da je svugdje ovako. Ali, ako ko prepozna istu matricu, nije do mene, nego do iste ideje koju ću odmah i obrazložiti.

U priči o certifikatima bile su bitne dvije stvari:

-Planiranje onoga što će se desiti;

-Odraditi “privatizaciju” da sve izgleda legalno i čisto, bez obzira šta ljudi osjećali u stvarnosti, dakle, formalno čisto-bistro, ali potpuno nemoralno.

Grupa “poduzimljivih”, normalno sa leader-om u središtu ideje, negdje oko 1999 - 2000-te skonta da bi bilo zgodno izgraditi Centar, mobilizirati masu naših naivnih i dobrohotnih ljudi, normalno pružiti i lični primjer, ali po završetku izgradnje, pa i malo prije, zadržati sve konce u svojim rukama, pogotovo one financijske. Dakle, baviti se izdavanjem prostora za svadbe i usput davati mrvice i Zajednici da se “Vlasi ne dosjete”.

Dakle, obilježiti par datuma, organizirati par sijela, a boga mi i po koji koncert “popularnih” pjevača i pjevačica. Upitamo li se - po kojim cijenama? Po cijenama jednakim kao da ste bilo gdje otišli, a ne u “svoj” Centar za koji ste leđa i novčanike podmetali dok je bio u izgradnji.

Zajednica je uspavana, naivni su rahat, ratoborni su agresivni na svako ukazivanje da nešto ne štima, a izvršioci plana, koji bi se mogao nazvati “Životinjska farma”,  uglavnom šute, rade i pune vlastite džepove.

Svadbe i sve oko njih je glavni business Centra. Financijski izvještaji se prikazuju projektorom na zidu sale, nema šanse da se dobije štampani izvještaj, a da se dobije sedam dana unaprijed to je samo snoviđenje onih koji su zavedeni time kako to rade svi ostali pristojni klubovi. Brojke sve štimaju - kao što konstatovaše da kod izgradnje zgrade vlade manjeg entiteta u BiH sve brojke štimaju. A to što je pepeljara npr. 800 KM a korpa za otpatke 2.000 KM i što to ne štima ni u jednoj zdravoj glavi, eee, to nema veze. Narod će malo talasati i onda zaboraviti.

U slučaju ABHCA svi znaju da se u Upravnom odboru mijenjao određeni, uvijek isti broj ljudi, ali neki su nezamjenljivi, a posebno se u svojoj nezamjenjljivosti ističe “čovjek za sva vremena”, “doktor nauka”, “maturant Franjevačke klasične gimnazije u Visokom”, alfa i omega Centra i kešovine koja curi od izdavanja sale za svadbe, ali bogme podosta keša i od šanka, posluživanja, ukrašavanja, itd. Vjerovatno sad i nemate potrebe nagađati ko je bio, jeste i biće glavni za svadbe i pare? Nisam to ja napisao, sami ste tako zaključili. Je li tačno? Ako jeste hajdemo oformiti “kraljevsku komisiju” - ljude kvalificirane i potpuno neovisne o svemu u vezi Centra.

Već znam koji bi bio glavni argument protiv takvog nečega. To bi na prvom mjestu bilo da je to unutrašnja stvar asocijacije, a ne nečlanova; i drugo, gdje su bili ovi što se bune kada se gradilo.

Oba ta argumenta stoje na skroz klimavim nogama. Kada se gradilo nije se postavljalo pitanje jesi li član asocijacije nego su se objeručke prihvatale novčane donacije, dobrovoljni rad, džabni materijal, džabna mašinerija, itd. Broj ljudi koji je učestvovao u izgradnji je ogroman. Kroz nemotivisanje članstva u asocijaciji i rastjerivanje nepoželjnih i radoznalih došlo se u situaciju da se Asocijacija svela samo na podobne i poslušne. Tako i njen Upravni odbor.

 
Historijski retrovizor - spisak poginulih bosanski muslimana, pripadnika Poglavnikovog tjelesnog sdruga
Utorak, 19 Rujan 2017 21:45

 

PTSSpisak poginulih bosanski muslimana, pripadnika Poglavnikovog tjelesnog sdruga - (PTS)

Pripremio: Nadan Filipović

Ovim podacima faktografski pokušam demantirati papagajski ponavljanu srbijansku laž koju su objeručke prigrlili Dodik i njegova četnička bulumenta, a prema kojoj su “bosanski muslimani činili oko 45% sastava Poglavnikova tjelesnog sdruga.”

Hajde da se malkice zagledamo u “historijski retrovizor” i pokušamo baratati stvarnim činjenicama.  

Podsjećam da je u svibnju 1942. formiran elitni Poglavnikov tjelesni sdrug (zdrug) (PTS). Prvi zapovjednik je bio ustaški pukovnik Ante Moškov koji je kasnije avanzirao do čina generala domobranstva. Do ljeta 1942. pukovnik Moškov je stekao veliki utjecaj kod poglavnika Ante Pavelića i uspio je potpuno izuzeti PTS od zapovjedanja Glavnog stožera Ustaške vojnice, čime PTS postaje neovisna, samostalna i elitna postrojba. U prvoj polovici 1943. jačina PTS-a iznosila je 10.000 ljudi. Potkraj 1943. od jedne bojne PTS-a i još nekih ustaških postrojbi počela se ustrojavati 1. pukovnija PTS-a kojoj je za zapovjednika postavljen domobranski pukovnik Gredelj. Krajem 1944. počela se ustrojavati i druga pukovnija čime PTS prerasta u diviziju. Ujedinjenjem Ustaške vojnice i Domobranstva u Hrvatske oružene snage (HOS) PTS prerasta u PTS diviziju tj. 1. tjelesnu diviziju kojoj je zapovjednik bio general Mirko Gregorić.

Prema arhivskim podacima koji su bili na dispoziciji PTS je od osnivanja do 21.04.1945. imao 1.090 poginulih, od toga 53 muslimana iz Bosne i Hercegovine, odnosno 4.85% od ukupnog broja poginulih. Mislim da su ovi podaci za neke ljude veoma važni jer se može raditi o poginulim rođacima, odnosno članovima uže ili šire obitelji od kojih neki i ne znaju za sudbinu svog bliskog koji je mobiliziran sa 17, a nekad čak sa 16 godina, kao topovsko meso za odbranu tada već skoro propale Pavelićeve “nezavisne države”.

Koliko je pripadnika PTS-a poginulo ili pobijeno nakon predaje na Beiburškom polju te na tzv. Križnom putu, nikad se neće pouzdano saznati.

Ovaj spisak je napravljen prema danu pogibije. Zamijetio sam da u priloženim arhivskim podacima ima sitnih grešaka, posebice u navođenju, kako imena i prezimena poginulih i umrlih, tako i imena njihovih roditelja, ali nisam pravio nikakve ispravke na vlastitu ruku. Ostavio sam sve isto onako kako je zavedeno u originalnoj matici mrtvih pripadnika PTS-a koja se nalazi u Državnom Arhivu Republike Hrvatske.

Spisak bosankohercegovačkih muslimana, pripadnika PTS, poginulih i umrlih do kraja postojanja NDH:    

Alibegović Pašaga, vojničar, Brzi sklop, Poglavnikov tjelesni sdrug, otac Hasan, majka Hatidža, iz Pokoja, Bihać, poginuo u Turnju kod Karlovca u borbi protiv odmetnika 05.11.1941, ukopan u Pokoju 9.11.1941.

Šuškić Derviš, vojničar, Poglavnikov tjelesni sdrug, rođen 20.5.1921, poginuo na cesti kod Slatine Ćeralije blizu Bukovika u borbi sa odmetnicima 08.5.1943, ukopan u Slatini 13.05.1943.

Kuburaš Derviš,vojničar, Poglavnikov tjelesni sdrug, otacHusein i majka Delva rođena Bilješković, iz Ramića, Ključ, rođen 1920, razbolio se i umro u bolnici na Internom odjelu glavne domobranske bolnice u Zagrebu, ukopan na ustaškom groblju na Mirogoju, 15.04.1943.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search