LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
In memoriam- Sande Dodevski
Nedjelja, 23 Prosinac 2018 23:27

 

SandokanIn memoriam prijatelju s kojim se nisam nikad vidio, a bio mi je prijatelj, kao i ja njemu, na udaljenosti od 12.881 kilometara od Đenovića do Pertha

Jučer, 22.12. preminuo je moj prijatelj Sande Dodevski, majstor pripovjetke i jedan izuzetno dobar i plemenit čovjek. Učinio je Bošnjačkom oku veliku čast i privilegiju što je dozvolio da objavimo set njegovih priča. Čitao sam i iščitavao njegove priče i one su mi se u punom koloritu odvijale pred očima, kao što sam prosto mogao mirisom osjetiti da stojim pored makedonskih rijeka koje su često tekle kroz neke njegove priče; rijeke mirne ili nabujale.

Moj jaran iz Đenovića, od milja smo mu dali nadimak Sandokan, rođen je u selu Jačince – Kumanovo, 1947. godine. Nakon završetka vojnopomorske škole, vanredno je studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku Jugoslovenska književnost – filozofija.

Napisao je zbirke priča: Smrt Trajka – Lisice i druge priče, Zeleno i plavo, Jačinska jutra, Kamen iz reke, a objavljivao je u renomiranim književnim časopisima kao što su „Stvaranje“, „Mostovi“, „Doclea“, „Crnogorski književni list“, “Balkan – sehara”, itd.

Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču; nagrade časopisa „Život“; nagrade dnevnog lista „Pobjeda“ i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu. Bio je član je „Matice crnogorske“ od njenog osnivanja.

Živio je sa suprugom i dva sina u Đenovićima kod Herceg Novog.

“Upoznali” smo se sasvim slučajno prije više od pet godina, on u Đenovićima, ja u ovom najvećem selu na svijetu, dakle, udaljeni tačno 12.881 kilometar kolika je distanca od njegove do moje kuće.

I ništa nije bila ta daljina, kolika je bila naša prijateljska blizina za koju ni 12.881 kilometar nije nikakva, ama baš nikakva posebna prepreka. Eglenisali smo telefonom, pisali pisma jedan drugom, diskutirali na teme pisanja, često se nismo ni slagali u mišljenjima oko nekih uradaka, ali što jest jest, uvijek mi je prijateljski savjetovao kako da se izrazim na što jednostavniji način koji je široko prijemčiv.

Ista smo generacija. I sam se nalazim negdje kod izlaznih vrata ovog “autobusa” koji prebrzo vozi, a svi ga smatraju životom. I što si stariji, “autobus” brže vozi, a oni koji su stigli do svoje stanice izlaze i red se pomiče.

Odavno sam “skužio” mnoge “prave” vjernike. Odavno sam shvatio nerazdvojnost religija i politika. Odavno gledam upotrebe i zloupotrebe vjere. Od djetinjstva s potsmjehom gledam religijske pastire koji “gone” svoja stada, a većina tih čobana su najblaže rečeno bucmasti, materijalno jako dobro sređeni i zadovoljni ovim njihovim “rajem” u kojem žive svoj prezent.

Zbog svega toga nisam vjernik za upotrebu ili zloupotrebu, nisam dobrovoljni pripadnik nikakvog, pa ni religijskog stada, a to nije bio ni moj jaran Sande. Na tu temu smo često dolazili, pa se znali i dobro zafrkavati.

Eeee, pošto pravim 100%-tnim ateistima nema na nebo, već vjerojatno u sumornost nekog sabirnog logora za nevjernike, negdje na kraju vječnosti, nadam se da ću se ipak kadli – tadli susresti s mojim dragim prijateljem od kojeg me sada dijeli mnogo više od 12.881 kilometara, ali to je ipak samo varka.

Zašto?

Blizu smo nas dvojica. I on, i ja - 1947. godište.

Hvala bata Sande! I doviđenja u nekom boljem svijetu!

  

 
Rizin akvarel za vikend
Subota, 22 Prosinac 2018 12:28

 

imagesKako se postaje majka?

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

(Urednikova napomena: Smatram da se radi o izvanrednoj priči koja je zbog dužine negdje na pola "puta" da bude priča ili kratki roman. Ima oko 5.500 riječi. Dugačka jeste, ali je izvanredna. Ko se "zakači" i počne čitati, pročitat će do kraja s velikim uživanjem. N.F.)

Muka na svašta natjera čovjeka, natjera da vjeruje i u ono u šta do tada nije ni pomislio da će vjerovti, ali se dešava i obrnuto, da više ne vjeruje u ono u šta je do tada vjerovao i čemu je robovao. Nekakvog Bihorca, koji je doskoro lupao goč po vašarima obdari Bog, preko noći, da liječi od svake bolesti, a naročito od neplodnosti, i to posebno žene. Njemu se sudbina, eto, na vrijeme osmjehnula. Toliko je lijepih zanata, a njemu Bog odredi baš taj. Ima li na svijetu boljeg zanata od tog? Ko god kaže da ima, laže. Svako bi se tim poslom bavio, pa makar ga imao preko glave. Uzeo mu Bog goč i udaraljku iz ruku, a napravio mu neku vijugu u glavi da pomaže ženama. Ženskih muka mnogo, a ima i onih što su zajedničke i ženama i muškarcima. To je, obično, samo jedna zajednička, kad se nema evlata.

A počelo je slučajno, sasvim slučajno, kada mu se obratila jedna žena iz susjednog katuna da joj pomogne. On, tada nije ni slutio da je toliko obdaren, ali je prihvatio da pomogne jadnoj ženi pa šta Bog da i noj i njemu. Nema većeg sevapa na ovom dunjaluku, nego pomoći ženi u nevolji. Za vrstu nevolje ne treba pitati. Čim pitaš za nevolju, kao da nijesi pomogao, jer ako ti se nevolja ne dopadne sigurno joj nećeš pomoći, a ako ti se dopadne onda ćeš pomoći objeručke. Ta mu komšinica nekoliko godina proživje sa mužem, ali bez djece. Željela je dijete više od svega na svijetu, kako bi ostala sa svojim Latifom da živi. Voljela ga je i to nije krila, nadala se svaki čas da će je Allah dželešanuhu obradovati kao i druge žene. Bilo je poprilično mlađih nevjesta, koje su kasnije došle, a već vode svoju djecu za ruku, zovu ih imenom, igraju se sa njima i broje još koliko pa da pođu u školu. Voljela bi i ona da ima dijete kao i njene komšinice, da sa njima može pričati istu priču, da može zagrliti svoje dijete, a ne da  joj bude suđeno da cijelog vijeka grli tuđu. Najteže je bilo slušati svekrvu kako je grdila krave, ovce i koze pa čak i mačke kad ostanu jalove. Svaki dan je zvocala na tu temu, nijesu nju brinule životinje toliko, koliko je željela snahi da prigovori:

-Da moš' ti bi petoro rodila do sat, no te nije d'o Bok za to.

Ona bi obično prećutala svekrvina predavanja, udaljila bi se da ne sluša ta zvrndanja, zamajala bi se oko nečeg i bilo bi joj lakše. Opet svekrva za njom leta i ponavlja priču da treba zaklati zekulju što osta ozimačna i što neće biti teleta. Ta mlada i jedra žena sumnjala je sve više u sebe. Muž joj prilazi kao što i drugima prilaze, ali njoj se ne poznaje. Stomak se sljubio sa kičmom i nimalo da krene u širinu.

-Ili je do mene ili je do njega. Biće đece ako bidnem živa. Vid'eću ja do koga je. Ni'sam hadalj, da s'edim prazne lubine. Hoću i ja svoje dijete u naruč'e.

Nevjesti dosadilo pa riješila da nešto čini, iako nije znala da li je do nje ili do muža. Riješila da sa tim komšijom proba, pa ako krene kako valja, onda ona nije kriva nego njen Latif. Komšija je gledao samo u fildžanu, čitao telvu, ali samo ženama. Ne pamti niko da je zvirnuo u mušku šolju. Što da im gleda kada ne traže i ne vjeruju njegovoj priči. Žene vjeruju u njegovu obdarenost, on rječit i nekako pitom. Ima ga i za pogledati, lijep nema tu šta da se zbori. On bi rano u proljeće izlazio na planinu sa porodicom istjerujući stoku, radi ispaše i smoka i ostajao bi do kasne jeseni. Vidio bi se veliki hair stoci, pogojila bi se, olinjala do te mjere da bi stočari na jedvite jade prepoznavali svoju stoku krajem ljeta. Vrijedne domaćice su na planini mogle cijelo ljeto da sakupljaju sir i kajmak, jer je svježi planinski vazduh to dopuštao. Ne bi ovi vrijedni ljudi ni u selu stvari prepuštali slučaju, sve bi se kontrolisalo i koristilo. Svaka bi se voćka pokupila, osušila ili stavila u bačve da se preko zime, za vrijeme dokonih dana, peče rakija. Tako jednog dana žena ovog obdarenog pokupi djecu i ode u selo da sakuplja voće, a on ostade sam kod katuna da brine o stoci. Hitrije dječije ruke, nego njegove, lakše se savijaju i ispravljaju, više će voća pokupiti od njega. A kad bi on i sišao u selo, gubio je puno vremena na šolje. Popiju žene kahvu pa ako im se šolja dobro išara, čuvaju je i po mjesec dana, zamotanu, da im je on rastumači. Zato ga njegova žena i ne povede, nego ostavi kod katuna. Znao je on oko krava i ovaca kao svaka žena i da pomuze i da procijedi, ukiseli i usiri.

Svekrva ove ucviljene žene je izbjegavala odlaske sa njom bilo gdje, jer je trebalo svakome objašnjavati što još nema djece. Sasvim je slučajno, dok je muzla ovce, vidjela kako komšija ispraća familiju u selo. Kad vidje da vode i konja natovarenog krošnjama, znala je da idu sakupljati šljive jer te godine bijahu dobro ponijele. Eto namjestila se prilika, sama po sebi, nije ona ništa namještala. Zato ona ispod neke živice saginje glavu, da sakrije svoj stas, da je ne bi neko vidio, pa poslije na sva usta telalio i što jeste i što nije. Morala je iskoristiti ovu priliku, jednom se nebo otvara svakome od nas, pa i njoj siroti. Ko zna da li će biti, ikada, više ovakve prilke? Došla je sama na svojim nogama ispod nekih međa. Našla ga je kako briše dvorište, potrošenom brezovom metlom, uklanjajući hajvanski izmet. Bio je on još u snazi i takatu da je mogao pomoći od svake ruke, pa i njoj danas. Najbolje je to ona procijenila. Kako god da je mislila, drugog nije bilo da bira. Ona će sa njim početi igru preko kahve, pa će je nastaviti, ako bude sreće, ako ne bude natrag i trpi šta te našlo čekajući novu priliku.

-Umori li komšija?

 
RUŠID - roman u nastavcima
Petak, 21 Prosinac 2018 08:30

 

Sinagoga ARušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (49)

Nadan Filipović

Pripreme za odlazak

Rušid je nastavio raditi u ciglani. Krajem avgusta 1945-te oglašena je amnestija. Ne opća, već amnestija samo za domobrane i četnike. Sada se mogao manje bojati, ali mu Ejub nije izlazio iz misli, a onaj njegov zlobni šapat kao da mu se usjekao u dušu. Pa to je bila prava prijetnja. Razmišlajo je - Šta li će stari pokvarenjak uradit'? Hoće li me druknut'? Ako me ocinkari, smrtna mi ne gine. U najboljem slučaju doživotna. Džaba amnestija. Ona nije vrijedila za ustaše, već samo za domobrane i masu četnika.

Mnogi su zarobljenici napuštali ciglanu i odlazili svojim kućama širom Bosne i Hrvatske. Doduše, onim najvrijednijim, koji su se baš pokazali, nuđeno je radno mjesto u ciglani uz, za taj vakat, vrlo pristojne plaće. Ponuđeno je i Rušidu da ostane i on je prihvatio. I dalje je spavao u baraci, ali više u njoj nije bila velika gužva jer su mnogi ljudi otišli da žive u svojim kućama u kojim su se rodili i odrastali, a Rušid nije mogao ni prespavati u rodnoj kući koja mu je po svim adetima i zakonima trebala pripasti nakon materine smrti.

Hamzalija ga je nagovorio da potraže pomoć pravnika, odnosno advokata.

-Bolan ne bio Hamzalija, nemam ja para za advokate. Uv'jek su advokati bili skupi, pa će bit' skupi i u ovoj državi.

-Ne brigaj se Ruško. Poznajem ja jednog. Pravi je! Junuz Tanović, odličan advokat. Znam da je im'o kancelariju na Obali, na broju 8. Ja ću njega pronaći i sve mu iskantat'. Hoće on pomoć' i 'nako jer je dobar čo'jek, nije mu sve u parama kletim. Još ću pravo da potpulcam da kod njega imam šanse kad kažem da su njegov rahmetli babo i moj rahmetli babo bili pravi jarani i voljeli su počesto zajednički poakšamlučit', al' sve s mjerom. Nikad ih nisam p'jane vidio.

-Dobro Hamzalija. Svaka čast. Kol'ko god bude zaisk'o da se plati ja ću dat' da kuću pokušam spasit'. Nije mi Hamzalija do kuće k'o do kak'e vr'jednosti, već mi je ost'o ah na moje djetinjstvo, mater rahmetli, babu rahmetli i….

-Ne trebaš mi govorit'. Sve razumim.

Hamzalija je održao obećanje. Bio je kod advokata. Sve mu je objasnio, a ovaj je po hitnom postupku otišao u zemljišno-knjižni ured, provjerio sve papire i rekao Hamzaliji da nema ni teoretske šanse da se Rušid upiše kao vlasnik kuće i okućnice. Naveo je da postoji valjan darodavni ugovor sa otiskom prsta rahmetli Safete, da su na ugovoru imena dva svjedoka koji su potpisima potvrdili da je Ejub Maslan dohranio pokojnu Safetu Hadžić, te da je plaho puno para dao za hranu, lijekove, doktore, pa na kraju i za dženazu i bašluke. Sve je provjerio. Na svim dokumentima su udareni biljezi i štembilji, te je sva procedura prenosa vlasništva potpuno legalno provedena još za vrijeme endehazije. Naglasio je da nova komunistička država ne poništava legalna pravna rješenja imovinske naravi provedena između privatnih lica, a protiv kojih nije bila izrečena žalba u tadašnjem zakonom predviđenom roku. Rekao je Hamzaliji da poruči tom momku da može slobodno doći do njega da mu sve objasni, te mu je dao broj telefona.

Hamzalija se vratio sav snužden. Rušid je nakon posla sjedio na podu doksata i pušio. Kad je vidio Hamzalijino lice sve mu je bilo jasno.

-Ne trebaš mi ništa pričat'. Vidim ti po čehri da nema šanse. Je l' tako?

-Tako je Ruško moj. Nema šanse za povrat kuće. Sve je se'jak odradio brez greške. Pokriven je svim papirima, dva svjedoka ima, a ti sam, bez ikakvog temelja za tužbu. Kaže advokat da bi svaka tužba i gonjanje po sudovima bilo samo gubljenje vremena i para za sudske troškove. Ha'de ba, nemoj biti snužden. Mlad si ti. Biće kuća, bolan ne bio. Napravićeš ti sebi kućicu. Biće jeftinije cigle. Sriktaću ja sa Obrenom da zažmiri za par kamiona. Oni na kapiji su moji. On kobajagi zaspu kad im ja naišaretim da ne smiju ništa viđat. Vr'jedan si i zdrav. Ha'de u nedelju… dođi mi u goste. Žena je najavila tri tepsije pite. Jedna će bit' k'o nakav ćoravi burek i dvije krompirače. Biće kiselog ml'jeka pa ćemo tepsije oblizat'. Hoš doć'?

-Hoću. Svakako.

Hamzalija ode kući, a Rušid ode ranije leći da bude što odmorniji za sutrašnji cjelodnevni rad. Leži, a san nikako na oči.

Razmišlja: “Bože moj, valja mi ovdje živjet' uvijek pod sjenom onog šta pokvareni Ejub zna. Pogotovo kad vidi da nema suda pomisliće da sam se prep'o. Da se po noći prišunjam i zakoljem ga u kući? Đe ću s mejtom? Trebala bi mi oštra pila da ga na komadiće istesteram pa negdje daleko i duboko zakopam, da psi i vuci ne nanjuše i ne razvuku okole. Odma' bi me provalilo. Zakopam li ga đe u bašću kadli-tadli će ga naći. Uh, saznalo bi se začas. Dobio bi smrtnu. Objesilo bi me. O'šta mi je to? Pa šta da radim?”

Utom mu kroz glavu prostruja pomisao o onoj kutiji gazde Morica Gaona. Šta li je s njim? Koga da upita, kod koga da se raspita za sudbinu svog bivšeg gazde? Nosajući sepete sa opranim drobovima prolazio je cijelim gradom i odavno je znao da kod Drvenije postoji jevrejski hram, aškenaska sinagoga, kako su svi u Sarajevu njihov hram nazivali. Odlučio je tamo otići i raspitati se. Jedne nedelje je to i učinio. Pred ulazom u prizemlje je sjedio neki mladić. Imao je nekakvu kapicu na tjemenu. U rukama mu je bila golema debela knjiga. Čitao je i njihao glavom naprijed, pa nazad. Rušid pozdravom prekide njegovo čitanje. Reče mu da bi želio vidjeti nekog iz Jevrejske opštine.

-Sačekajte ovdje. Idem upitati ko vas može primiti.

Rušid zapali cigaru i nije povukao ni par dimova, a onaj mladić se vrati.

-Imate sreće. Rabin je rekao da možete ući. Druga vrata na desnoj strani.

Sjede i nastavi čitati.

(nastavlja se)

 
Slovo gospođe Sonje Biserko
Četvrtak, 20 Prosinac 2018 09:17

 

Sonja BiserkoSonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji

Crna Gora je cilj od kojeg Srbija nikad nije odustala

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko vjeruje da je u okolnostima svakodnevnih varnica na relaciji Srbija – Kosovo teško očekivati nastavak dijaloga dvije zemlje u Briselu, kao i smirivanje tenzija na Balkanu.

Biserko u intervjuu Pobjedi kaže da je dijalog Beograda i Prištine mrtav već duže vrijeme, što potvrđuje i činjenica da je format pregovora izmijenjen, tj. da se promjena granica dogovara paralelnim kanalima. ,,Za postojeće stanje zaslužne su obe strane, koje su namerno obesmišljavale pregovore i stvarale uslove za nasilno rešenje kosovskog problema“, objašnjava Biserko. ,,Istovremeno, pokazalo se da ni Evropska komisija, odnosno komesarka Federika Mogerini, takođe nisu dorasli zadatku. Evropska unija je svojim podilaženjem predsedniku Aleksandru Vučiću, odnosno Beogradu, previdela da se unutar same Srbije ruše sve institucije, uzurpiraju mediji i brutalno obračunavaju sa svim neistomišljenicima, što je zemlju po mnogo čemu vratilo u devedesete“.

POBJEDA: Da li je i odnos Srbije prema susjedima dokaz povratka u devedesete?

BISERKO: Naravno. Regionalni odnosi trenutno su na ivici pucanja. Nepoverenje svih suseda prema Srbiji potpuno je opravdano, tim pre što Beograd, podižući tenzije, uporno falsifikuje i revidira ne samo istoriju, nego i stvarnost. Srbija simultano destabilizuje, ili to pokušava, Makedoniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu. U celoj toj ujdurmi najgore prolaze kosovski Srbi koji žive u neizvesnosti i pod stalnim pritiskom Beograda. Njihova budućnost stavljena je na kocku neodgovornim delovanjem dvaju predsednika.

POBJEDA:Priština najavljuje formiranje vojske Kosova, na šta premijerka Srbije Ana Brnabić odgovara da se ,,nada da nikada nećemo morati da upotrebimo svoju vojsku, ali je u ovom trenutku to jedna od opcija na stolu“.

BISERKO:Tenzije između Beograda i Prištine u velikoj su meri konstruisane, jer se želi dokazati da nisu mogući ni multietničko Kosovo, ni Srbija. Ukoliko dođe do nasilja, ono će biti podstaknuto od strane paradržavnih grupacija koje dolaze iz Srbije. One seju strah među srpskom zajednicom na Kosovu. Srećom, KFOR veoma pažljivo prati situaciju i letos je uspeo da spreči incidente. Bez obzira na namere lokalnih aktera, mislim da NATO ipak stvari drži pod kontrolom.

POBJEDA:Pojedini analitičari vjeruju da je anticrnogorska kampanja u Srbiji u stvari način da se pažnja srpske javnosti skrene sa činjenice da predsjednik Vučić nije u stanju da riješi problem Kosova. Što Vi mislite: da li je Crna Gora kolateralna šteta ili je riječ o ozbiljnijem problemu?

BISERKO:Crna Gora je meta, odnosno cilj od kojeg Srbija nikada nije odustala. Beograd se nije pomirio sa odlaskom Crne Gore i na sve načine pokušava da isprovocira haos uz pomoć lokalnih aktera. Srbija ne bira reči kad kvalifikuje položaj Srba u Crnoj Gori, ali i crnogorsku državnost. U tom smislu, Kosovo Beogradu zaista služi kako bi se nekako ,,namirio“ u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.

POBJEDA:U kom smislu ,,namirio“? Teritorijalno ili…?

BISERKO:Ovako složen međunarodni i regionalni kontekst pogoduje raznim aspiracijama i geostrateškim promišljanjima. Tokom celog 20. veka Srbija nije krila da ima pretenzije na BiH i na Jadran; i sadašnje elite smatraju da je trenutak za realizaciju tog cilja. Uostalom, čemu služi teza o tome da su avnojevske granice komunističke i da više nisu legitimne? Takođe, ruski stratezi i analitičari ističu da granice na Balkanu nisu definitivne i da Moskva mora imati udela u njihovom konačnom zaokruživanju.

 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina
Srijeda, 19 Prosinac 2018 09:38

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (1)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Sarajevski hoteli – 1937. godine

U gradu je sedam stalno otvorenih hotela. Još uvijek je najljepša Evropa, gazde Gligorija Gliše Jeftanovića, s adresom u Jeftanovića ulici 2.

Mitar I. Ijačić je u Vojvode Putnika 21 otvorio Hotel Bristol. To je tipičan stanični hotel, kakve u svim većim gradovima podižu uz željezničke kolodvore. Osim stanice uskotračnih vlakova, oko Bristola su željezničke radionice, ranžirni kolodvor s nizom slijepih kolosjeka, naselje radničke željezničarske sirotinje. Onima koji zanoće u Bristolu, a to su, uglavnom, putnici koji su se odnekle zaputili prema Višegradu, Beogradu i istoku, Sarajevo će ostati zatvoreno u školjki, dolje negdje u magli, među brdima. Svu noć će slušati pisak lokomotiva, škripu kočnica, struganje gvožđa uz gvožđe, paklenu buku i tutanj, niodakle ljudskoga glasa, dozivanja ni psovke. Njušiti će tmurni ugljeni dim, koji će se probijati ispod sobnih vrata i kroz drvene prozorske okvire, sipati će garež po obijeljenim zidovima hotelske sobe i po uštirkanoj posteljini- to je gazdi Mitru važan element hotelskoga komfora: čaršafi uštirkani kao u hotelu Imperijal u Dubrovniku, a čim vjetar od sarajevskog polja rastjera dim lokomotiva i kućnih dimnjaka, osjetit će se novi, zagonetan miris, koje prepoznaje većina putnika, ali mu ne razaznaje porijeklo, ne znaju odakle dolazi ni što znači i predstavlja, je li otrovan ili je zdrav. Za one koji putuju miris je to željeznice, i životi će im proći, a da ne saznaju, da im ne kažu oni koji znaju da to miriše karbolineum, kojim se, da ne bi trunuli, premazuju željeznički pragovi. Miris karbolineuma miris je svih željezničkih pruga poznatog svijeta, miris civilizacije, miris Austro Ugarske, koji je nadživio veliko carstvo, širi se Sarajevom i u današnja vremena, 1937. godine, i širit će se sve dok jednoga dana, u dalekoj budućnosti, već u dvadeset i prvom stoljeću drvene pragove ne zamijene pragovi od nekoga specijalnog betona, koje ničim ne treba mazati i koji ni na što ne mirišu. Jednom kada željeznica postane bezmirisna, nestati će iz naših života i sjećanja, iako će vlakovi i dalje da voze. Ali nas više neće u njima biti, niti će ikoga za njih biti briga.

Ivan Perković, na uglu Zrinjskoga ulice drži hotel Central. Blizu je Evrope, ali u Centralu su jeftinije sobe. I komfor je, istina, na nižoj razini nego u Evropi, ali gospoda koja dolaze iz Zagreba i iz drugih dijelova Hrvatske po običaju noćivaju u Centralu, jer je Central u nekoj lokalnoj podjeli - hrvatski hotel.

 
Alijine iskrice
Utorak, 18 Prosinac 2018 12:26

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (61)

O doktoru Asafu Šarcu u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

U subotu 7. decembra umro je dr. Asaf Šarac, bivši direktor Bolnice u Sarajevu, u 72. godini života. Dugo je bio neženja, pa se onda oženio doktoricom Razijom Biserović. Bio je sin rahmetli Hafiz Sulejman efendije Šarca, reis-ul-uleme.

Bio je dobar liječnik, a i čovjek, samo najgori po se. Pio je rakiju, i vaktile u “Torbice” bio stalni gost pred ručak. Kad su mi djeca bolovala od zaraznih bolesti – Suada od difterije, a Zejna od šarlaha – bile su na njegovu odjeljenju. Nije mojoj djeci poklanjao izuzetnu pažnju, što nije ni trebao, niti bih ja to od njega tražio. Kako sam bio u oba slučaja profesor na srednjoj Tehničkoj školi, koja je bila na Čekaluši, blizu bolnice, nakon nastave bih otišao do bolnice da se raspitam. Sjećam se, jednom smo se vozili autobusom od bolnice do Katedrale. Na pitanje, kako je Suada, reče mi: “Mi liječnici radimo koliko znamo i koliko je u našoj moći, a najbolje se osloniti na Boga: El-hamdu lillah.”

Hvala Bogu, ozdravila je, a i Zejna je izašla nakon heftu izliječena, ali je, čini mi se, iznijela oštećeno srce, na što nismo nikad obraćali dovoljno pažnje, jer se nije ni tužila, dok ne saznadoh da je operirala srce.

Bio je nacionalno opredijeljen kao Srbin, pa je i za vrijeme NDH napisao u nacionalu da je Srbin, čime je svakom imponirao. Iza rata je svakome smio reći što ga ide, pa i kad su mnogi pograbili položaje u Kliničkoj bolnici iz nekakvih tobožnjih zasluga, on ih je javno razobličavao i nije im dao vršljati koliko su htjeli i kako su htjeli.

Bolovao je od šećerne bolesti i dan ili dva ležao uzet. Dženaza mu je bila impozantna. Bilo je njoj mnogi i Srba pravoslavnih.

Rahimehullahu teala!

(28.12.1968.)

Napomena: Bife “Torbica” je staro ime nekadašnjeg, poslijeratnog imena bifea “Korzo”, koje se nalazilo u sklopu Napretkove zgrade, tačno kod kina “Romanija”, a nekada kina “Imperijal”, Titova 54. U tom istom lokalu je prije rata bio poznati akšamlučarski bife vlasnika Rade Torbice u Aleksandrovoj ulici broj 54, a za vrijeme NDH u Ulici poglavnika Dr Ante Pavelića 54. Često sam tamo zalazio jer je i to bilo jedno od mjesta moje raje i nikad nismo znali kazati – vidjet ćemo se u bife “Korzu”, već bi uvijek reci - vidjet ćemo se kod Torbice. N.F.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 17 Prosinac 2018 10:02

 

Kuca BRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (48)

Nadan Filipović

Sudar sa stvarnošću

Kapijske šarke zacijukaše.

-Izvoli mladiću. Koji si ti i šta hoš?

-Pa…doš'o svojoj kući…. doš'o materi.

-A koja je tvoja mater? Da ti nisi pogr'ješio kuću i kućni broj?

-Jok bolan ne bio. Ja sam Rušid Hadžić, a mati mi je Safeta. Ovo je njezina kuća. I moja šnjom. A ko si ti u mojoj kući i đe mi je mater. Što ne izlazi?

-Ja sam Ejub Maslan. Bio sam muhadžir u tvoje rahmetli matere.

-Šta bulazniš čo'ječe?! Kak'e rahmetli, kak'e rahmetli?!

-E moj sinko, da si ti živ i zdrav mater ti je na Ahiret preselila… evo je preko godina. Allah rahmet ejle. Sušica. Nije jedina. Dosta je sv'jeta u Saraj'vu od sušice pomrlo. Ja sam je dohranio, svo sam moje zlato i bilesi od babe mi nasl'jeđen zlatan sahat prod'o da je najbolje hranim, l'jekove kupujem i hizmet joj činim. Pazio sam je k'o rođenu sestru. Vod'o sam je po doktorima u bolnici u Koševi, joj kol'ko sam njima para nadav'o. Pa kol'ko sam na taksije naplać'o. Nejma džabe mi u stare babe. Od svojih sam je para i ukop'o na Grlića brdu, pravu dženazu je imala, a od svojih para sam i bašluke naručio.

Rušid nasloni glavu na kapiju rodne kuće i poče ridati. Hamzalija ga zagrli i poče tješiti.

Ejub nastavi: “Razumim ja tebe… moj si mi Rušide. Sin si. Jedinac u rahmetli Safete. Nju je pored sušice i tuga k'o hrđa razjela. Allah rahmetile. Tuga za tobom. Samo mi je jednu dopisnicu pokazala što si jedinu posl'o. Iz nake Sunje. Eno te dopisnice uz džam na kredenci. Nego, ha'de uđite, da makar kahvu popijemo i da me još propitaš kako ti je materi bilo. Bujrum!

Rušid i Hamzalija izuše cipele pred vratima. Uđoše. Sve je bilo onako kako je Rušid ostavio.

Ejub pristavi vodu za kahvu.

-Ja sam se Ejube vratio. Uskoro ću, ako Bog da, doć' kući. Hvala ti što si mi rahmetli mater pazio i da ti se odužim, evo, pred svjedokom, mojim kolegom Hamzalijom ti velim da moreš ostat' sve dok se odlučiš povratit' u svoje selo ili varoš odaklen si izbjeg'o. Ne trebaš se hitit'. Osjećaj se k'o u svojoj kući. Vidim da si je ošerbetio, da je paziš, svaka ti čast.

-Pa kako ću se osjećat' neg' k'o u svojoj kući?! Osjećam se k'o u svojoj kući jer je to moja kuća.

Rušid kao da ga ne ću ili ne razumjede: “Bolan ne bio, pazio si mi mater, hvala ti. Sjedi đe si doklen hoš. Moreš i u veću sobu, ja ću u manju, meni ona dosta.

-Joj šege tebe! Ti meni da dozvoljavaš da budem u svojoj kući. Svašta u Allahovoj bašči! Vala je u ovom ratu dosta svjeta pomahnitalo, a vidim i mladog. Rušide, čuješ li me, ovo je moja kuća.

-Kako tvoja kad je moja? Bila materina, mati preselila, pa je sad' moja.

-Hajde dobri ljudi srknite kahvu pa se druma pod noge jamite. Nemam ja vremena na bacanje da se 'vako star uludo raspravljam. Moj Rušide, baš si jalijaš pravi. Moju kahvu u mojoj kući piješ, a hoš da mi je otmeš. Bjež' bolan! Moja je kuća. Idi u grunt i u opštinu pa provjeri. Meni je rahmetli Safeta sve ostavila.

-Imaš li to sve napismeno? Sudski, sa štembiljima?

-Jaštaradi!

-De pokaži!

-Jok! Nemam ja tebi šta pokazivat'. Idi u grunt i opštinu pa tamo istinu gonjaj. Uzalud će ti sve bit'. Jazuk ti je, bolan ne bio, vremena tratit'. Sve je čisto - bistro. Svjedoci se podapisali, taksene marke udrite, štembilji po njima, u gruntu ukajtito, i to ti je to.

-Hajmo Hamzalija! Nemamo mi ovd'e ništa više tražit'. Neće dugo proći, a ja ću te išćerat' i kuću povratit'. Ima pravde, a imam i svjedoka i ja pa ćemo se po sudovima gonjat'. Iskoristio si lopove staru ženu koja te je u kuću k'o muhadžira primila.

-Ti mene lopovom u mojoj kući da nazivaš, neodgojiti jalijašu. Napolje! Izdirite! Saću vikat komšijama da potrči neko po miliciju. Sram da te bude! Jalijašu, dabili jalijašu!

Hamzalija požurio i već je na kapiji, a Ejub sve gura Rušida da ga istjera na cestu. Odjednom stade.

-Rušide, stan'der samo da ti nešta ša'nem. Tajna je. Moram ti ša'nut.

Rušid zastade, a Ejub mu se primaknu uhu i šapnu: “Znam da si od četeres'prve bio u ustašama. Sve mi je rahmetli Safeta ispričala. Ustaška že'jeznička bojna. Prvoborac ustaša. Take vješaju. Budem li te još jednom ovdi vidijo znaj da ću te miliciji prijavit' pa si najeb'o. Sad sikter!

Zalupi kapiju.

-Šta ti ono šapće?

-Ma, rek'o mi je da će napravit' prepise papira da ima za suda kad ga budem tužio – slaga Rušid na brzaka.

-Vala češ ga i tužit'. Sram ga bilo.

Pogleda na sat. Nije bilo ni pola osam. Niz brdo je bilo mnogo lakše. Dođoše pred kapiju ciglane prije pola devet. Uđoše, a Hamzalija se potpisa u uredovnu knjigu. Pozdraviše se i Hamzalija ode kući. Rušid sjede pred baraku i zapali jednu od tri cigare koje mu je Hamzalija ostavio. Dim duhana se širio, lelujao i polako nestajao u mraku.

Zaplaka.

(nastavlja se)

 
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 16 Prosinac 2018 10:36

 

PrebijenKoban dan

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Maj 92. godine. Mirsad je na godišnjem odmoru. Nije mu ni padalo na pamet da djecu i ženu povede na more. Kakvo more u karavakat! Osjećao je da se u Bosni nešto čudno događa. Čuo je šaputanja od uha do uha da se postavljaju balvani kako bi se zakrčili prolazi u neka sela i gradove.

-Dakle, počela je „balvan revolucija“! Isto k'o prošle godine u Hrvatskoj. A mi tad' ni mukajat. K'o da se to dešava na Marsu, a ne u bliskom komšiluku. Niko nije ni pomišlj'o da se tako nešto može desiti u Bosni, srcu bratstva i jedinstva. - razmišljao je.

Nije mu se izlazilo iz kuće, ali se odjednom sjetio se da je u opštini trebao podići neki važan dokument. Bi li išao, ili ne?!

-Ma, idem. Valjda neće ništa biti. Nisam nikome bilo kakvog zla napravio. Pa, što bi meni neko?!

Ii onako, kako se zadesio u trenerci i patikama, odluči se da skokne do opštine. Uđe u kuću da uzme novčanik. Reče supruzi da mora u grad po dokumente.

-Ne idi Mirso, bolan ne bio! Jesi li sl'jep? Vidiš li da gomile vojnika špartaju ulicama. Nešto se golemo iza brda valja. Sjedi đe si. Pusti sad' dokumente i opštinu.

-Neka ženo, odo' i odma' se vraćam, a da ne izvozim auto iz garaže busom ću, koji samo što nije stig'o.

Mirasad je dotrčao do autobuskog stajališta i pogledao na sat.                                                    

-Po redu vožnje autobus je treb'o stić' za desetak minuta. - mislio je.                    

Dok je čekao vrhom patika je spajao jarugice koje su se napunile od kiše koja je rominjala cijelu noć. Koliko je jarugica spojio nije ni brojao, ali jeste vrijeme nakon što autobus nije stigao po redu vožnje. Kad je vidio da autobus kasni više od pola sata bi mu čudno i sumnjivo: „Zašto toliko kasni, kada je uv'jek u minutu stiz'o? Morebit je u kvaru, il' je, ne daj Bože im'o kakav udes? Ma, ode ja bo'me kući. Nafija je u pravu. Nije vakat za cestom hodat'.” – mislio je u sebi.

I taman da krene kući stiže tako dugo očekivani autobus na kome se vrata automatski otvoriše. Autobus je bio krcat, pun kao konzerva sardina. Pomisli: „Čekao sam pogrešan autobus!“ Pođe da ustukne, ali nazad više nije mogao. Iz autobusa iskočiše do zuba naoružani rezervisti “JNA” koji mu narediše da uđe. Kad se i sam nađe u toj “konzervi sardina” i ću prijetnje i naređenja rezervista bi mu jasno zašto je autobus kasnio. Nije imao ni kvar, ni udes, ali je imao duža zaustavljanja, čak i tamo gdje nisu bila određena stajališta, rezervisti su kupili zdrave i sposobne muškarce (prisilna mobilizacija), za radne vodove, kako su zvali takve akcije.

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 15 Prosinac 2018 09:47

 

Kredit iz KuvaitaKuvajtski kredit

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Neka imena ću izostaviti, neka promijeniti, ali kako je cijela priča prilično svježa, tvrdim da je tako bilo kako ću vam ispričati.

Evo, četvrta je godina od tada, vrijeme baš ovako nekako kad vjetrovi i kiše najavljuju jesen, prvi listovi lelujaju i padaju na zemlju, a iz ormara vadimo džempere i jakne.

Moj stari drug,jedan od posljednjih Mohikanaca koji krstari bjelosvjetskim štajgovima u potrazi za tuđim trenucima nepažnje i njihovim novčanicima najavio da mi dolazi u goste. I posebno je naglasio da želi da vidi mog prijatelja Ekrema Prohića. Kaže, ima za njega jedan strašan posao.

“A i ti si u talu Toni, da znaš, neće biti bez nagrade”.

Popodne smo sve trojica sjedili u bašti Restorana “Kužner” u Mariboru. Sejo je bio direktan, slatkorječiv i kratak. Od Ekrema traži da učestvuje sa 10. 000 eura u velikom poslu.

“U Sarajevu nas čeka moj ortak. On je maher za banke i kredite u arapskom sv'jetu. Treba nam za put polog od 10.000 eura, a uzećemo milion kredita. Bez kamata! Tvojih će biti, to ti garantujem 100.000 eura. Letimo iz Sarajeva za Kuvajt i tamo ćemo za par dana sve završit'.”

Ekrem je pogledao u mene: “Šta ti misliš, Toni?”

Slegnuo sam ramenima, mislim da nikad nisam čuo sličnu bajku, a svejedno sam rekao: “Ti odluči.” Miris avanture draškao mi je duh.

Malo je razmišljao a onda rekao: “Sejo, nemam trenutno tol'ko para, al' mogu uzet' na kamatu od lihvara i to onda neće bit' 10.000 neg' 12 hiljada.”

“Ama slobodno uzmi, kad ti kažem. Šta su dvije milje više kamatašu, kad ćeš imat' stotinu hiljada.”

Sejo je još malo govorio o arapskim bankama i drukčijim običajima, posebno naglašavajući kako u arapsim bankama nema kamate, te o svom ortaku koji je u stanju tamo čuda da napravi.

Ujutro smo krenuli za Sarajevo.

Bila je nedjelja i do večeri smo ne samo stigli, nego se i smjestili i lijepu večer proveli u jednom od sarajevskih restorana.

Ekrem i Sejo nisu se prvi put sreli i znali su jedan o drugome onoliko koliko su htjeli i mogli da saznaju. Iz nekoliko kafanskih susreta rodilo se, učinilio mi se, solidno prijateljstvo. Tako smo s razlogom sutradan bili gosti u Sejinoj kući u koju je Ekrem pošao, kao što je red da se ide prvi put u goste, s vrećicama punim poklona. Lijepo nas je Sejo ugostio, ispričali se o svemu i svačemu, a na kraju Ekrem pitao, pošto Sejo nije pominjao - kad se leti za Kuvajt.

“Ne sekiraj se ništa. Večeras imam dogovoren sastanak sa mojim haverom, a sutra ćemo se naći i tačno ću sve znati. Sutra ćemo se naći svi skupa” - obećao je Sejo.

Ostatak dana proveo sam sa Ekremom i mojim sarajevskim prijateljima u čistom turističkom ozračju. Čekali smo sutrašnji sastanak i Sejo se pojavio oko podne. Nismo otišli ni na kafu samo je, gledajući na sat i govoreći o žurbi rekao Ekremu: “Daj mi 4.000 eura da rezervišemo karte, ja to odoh odma' odradit', a uveče ćemo se naći kod Minje…nećemo na čaršiji da nas dušmani gledaju.”

Ekrem je uredno izbrojio novac i Sejo je otišao za svojim poslom.

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Petak, 14 Prosinac 2018 10:37

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (3)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Međusobna trvenja oko novije povijesti

Etno-konfesionalno homogenizirane nacije nastale na ruševinama socijalističke jugoslavenske federacije začete su u tribalnoj i sektaškoj mržnji, zločinu i privatizacijskog pljački ogromnog bogatstva i resursa socijalističke ere koje su stvorili deseci milijuna ljudi kao društveno vlasništvo da bi se preselilo u ruke nekolicine domaćih i stranih privatnika. Žrtava i zločina bilo bi još više da zapadne sile nisu prekinule balkanske ratove i prisilile zaraćene strane da prihvate unutarnje granice SFRJ kao međunarodno priznate granice novih nacionalnih država. To je bilo sve što su te tvorevine preuzele i naslijedile iz SFRJ jer su sve bogate ekonomske, društvene i kulturne resurse modernizacijskog socijalizma ubrzo rasprodale stranom kapitalu ili uništile. Nikakve smislene „tranzicije“ tu nikad nije ni bilo osim donekle u Sloveniji, ali su se zato nove države iscrpljivale u rekonstrukcijama kolektivnih identiteta i međusobnim trvenjima oko novije povijesti.

Srbi i Hrvati, primjerice, kao narodi utemeljitelji Jugoslavije ali i njezini glavni grobari, konstruirali su nove nacionalne identitete uglavnom negativno u međusobnom odnosu, isto tako u odnosu na zajedničku državu i na susjedne narode. Bosna i Hercegovina je kao etnički i konfesionalno najheterogenija najviše stradala u ratu i u miru. Zapadne su velesile ozakonile genocidnu tvorevinu takozvanu Republiku Srpsku kao što je na tom prostoru nacistička Njemačka u Drugom svjetskom ratu ozakonila genocidnu tvorevinu takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku. U zapadnoj Hercegovini, nedaleko Gospinog mirotvornog ukazanja u Međugorju, Tuđmanov je režim formirao mini-NDH ovaj put okrenutu ne samo protiv Srba nego i Muslimana. Bosanski Muslimani su se za to vrijeme nastavili mučiti oko sekularizma, identiteta i nacionalnosti a narasli religijski faktor doveo je u BiH fenomene poput saudijskog vehabizma ili iranskog šijizma koji su Bosni strani koliko i japanski šintoizam. Kosovu su zapadne sile dale državnost, a albanski nacionalizam je na ranije srpske pokušaje etničkog čišćenja Albanaca odgovorio etničkim čišćenjem Srba.  Crna Gora je postala samostalna europska mini-državica ali ne kao Monaco ili Luksemburg, nego kao umanjena i stoga bolja, ali potencijalno još gora Srbija. Aristotelova domovina Makedonija u koju su se poslije doselili slavenski migranti, nije se uspjela izboriti ni za priznato ime a kamoli otkloniti opasnost rascjepa na slavensku i albansku državu.

Uza sve to je na krajnjem jugoistoku Balkana otvorena mogućnost homogeniziranja teritorija s albanskom etničkom većinom i stvaranja veće albanske države ravne Srbiji. Ako ili bolje kad zapadne velesile zaborave na Balkan, i Srbima i Albancima se otvaraju velike uzajamno istrebljivačke mogućnosti pogotovo ako Srbi nastave vjerovati da im je Kosovo najsvetija zemlja poput Jeruzalema što im inače, kako je pokazala novija studija Ivana Čolovića, nije padalo na pamet 500 godina dok nije krajem 19-og vijeka izmišljen Vidovdan. (Ivan Čolović. Smrt na Kosovu polju. Istorija kosovskog mita. Beograd. Biblioteka XX vek, 2016.)

Nasuprot titoizmu koji je relativno rano i vizionarski započeo s odumiranjem države ali je ta ideja ostala teško razumljiva i prenosiva, shvaćanje nacionalizma kao prije svega kulta države, skupo je otpočetka koštalo post-jugoslavenske države. Nakon sveopće privatizacijske pljačke i de-industrijalizacije, osiromašena su društva nastavila stenjati pod teretom tustih birokracija, preglomaznih vojski, državnih religija i klerikalne parazitske klase, a napose novih do koštane srži korumpiranih vlastodržaca bez vjere, morala i ideologije. Uz njih su i ratni veterani kojih je sveukupni broj od nekoliko desetaka tisuća koji su stvarno ratovali devedesetih narastao na par milijuna, a koje su naročito dvije glavne balkanske siledžijske države, Srbija i Hrvatska, podmazale izdašnim penzijama da stalno budu orni za nove ratove, državne udare i vojne diktature ako zaprijeti bilo kakva progresivna promjena ili, ne daj bože, obnova nekakve Jugoslavije.

Ne treba zaboraviti opterećujuće budžetske stavke vezane uz etabliranje novih nacionalnih ideologija, na primjer, vjerska indoktrinacija u javnim školama, financiranje državnih televizijskih kuća kao propagandne mašinerije, plaćanje iz budžeta revizionističkih istraživanja iz povijesti, izmišljanje nove slavističke lingvistike, izgradnja kolosalnih bogomolja i vjerskih simbola, podizanje spomenika novim državnicima, svecima i mučenicima, gradnja hodočasničkih centara, rezidencija vjerskih autoriteta i slični ekonomski neisplativi i neproduktivni projekti. Inače, novi su etnički nacionalizmi bili svi odreda naglašeno religioznog karaktera. Nove su državne elite skupa s klerikalnim pokazivale pobožnost kao glavnu odrednicu patriotizma. Svaki je etnos imao biti spojen s konfesionalnom pripadnošću. Vjerski programi dominirali su državnim televizijama,  a ateizam nije bio slobodna svjetonazorska opcija novih naraštaja nego prepreka javnom djelovanju i karijeri.

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portala. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(nastavlja se)

 

 
Ljudi moji - je li ovo moguće??? Koja bahata drskost četničkih razbojnika!
Četvrtak, 13 Prosinac 2018 12:18

 

DubrovnikTrebinjci optužili Dubrovčane za ratne strahote i obilježili 27 godina od “agresije na njihovu opštinu”; U Gradu se digli na noge zbog ove opasne povijesne krivotvorine i traže ispriku

Bruno Lucić

Sami smo svjedoci ratnih događanja u Dubrovniku i okolici.

Njihova cijela povijest je iskrivljena, pa tako i ovo – okrenuli su u Trebinju pilu naopako – prikazuju se kao žrtve. Svi znamo gdje su ti njihovi topovi bili okrenuti, svi znamo gdje su im poginuli ljudi na Brgatu, gdje su im ljudi poginuli na Osojniku, na ulazu u Čepikuće, na Debelom brijegu, tako da ne bih komentirao ništa više od toga - daleko im kuća od naše - osvrnuo se predsjednik dubrovačke Udruge Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Ivo Lučić na reakcije službene trebinjske vlasti koja je nedavno obilježila "27 godina od hrvatske agresije na opštinu Trebinje".

Na takvu skandaloznu interpretaciju povijesti upozorio je Drago Marković iz Ureda za odnose s javnošću HSP-a, zgrožen što je vlast Trebinja obilježila nepostojeći "jubilej":

- Radi se o izvrtanju povijesnih činjenica, dosad neviđenih. Spominje se u vijestima o tome događaju kako su službene vlasti Trebinja to obilježile, odale počast poginulima i najavile održavanje “historijskog časa” za svu školsku djecu na području općine Trebinje. Dakle, sinkronizirano će raditi na daljnjem prenošenju laži i neistina na mlađe generacije, trovati njihov um i pripremati za neki novi juriš na hrvatski Dubrovnik -negoduju pravaši.

- Umjesto da se ispričaju svakom Dubrovčaninu i svakom kamenu koji su razbili i uništili, ispričaju za sve poginule, ranjene, protjerane, uništene objekte svjetskog značenja, oni pričaju o “agresiji na Trebinje”!

Pa jesu li oni normalni? Ono što HSP zabrinjava je prešućivanje ovakvih ordinarnih laži, krivotvorina, podvala i smicalica koje ovi sljedbenici kamiondžije Vučurevića uporno gebelsovski ponavljaju. Na svaku ovakvu budalaštinu, koja nama nekada na prvi pogled izgleda smiješno i žalosno jer mi znamo što je bilo, mora se reagirati – ističu u HSP-u i smatraju kako će se bez suvisle i odlučne reakcije dubrovačkih vlasti, kao i vlasti Dubrovačko-neretvanske županije i one na nacionalnoj razini ovaj igrokaz u Trebinju nastaviti, a sljedbenici kamiondžije Vučureviće će to prihvatiti kao istinu.

Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković odlučan je u traženju isprike za dubrovačka stradanja od Trebinja, što je ponovio u više javnih istupa:

- Naš Grad u Domovinskom ratu pretrpio je ogromnu štetu i strahote koje su došle upravo od Trebinja. Za to se još nitko nije ispričao, ni građanima ni obiteljima žrtava palih branitelja, a ni dubrovačkim braniteljima – odrješit je bio Franković.

(Zahvaljujem se prijatelju iz Crne Gore koji mi je poslao link za ovaj tekst koji prenosim iz Slobodne Dalmacije.)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search