LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Miljenko Jergović o Enveru Čolakoviću
Petak, 04 Svibanj 2018 10:27

 

EVO TKO JE ZAISTA BIO ENVER ČOLAKOVIĆ

Pitam ljevičare: Zašto vam on smeta, a ne smetaju vam Cesarić, Krklec, Gavella...?

Miljenko Jergović

EnverNe znam koji su motivi predlagača - a taj je, izgleda, Milan Bandić - da se jedan zagrebački park, ustvari parkić, nazove imenom Envera Čolakovića. Ali ne vjerujem da je gospon gradonačelnik ikad čitao Čolakovićev najpoznatiji roman “Legenda o Ali-paši”. Kako on, tako ni bilo tko u upravi grada. I to je ono što je zajedničko predlagaču i onima koji su se prijedlogu žestoko usprotivili, nalazeći u Čolakoviću isključivo kulturnog atašea Nezavisne Države Hrvatske, u Budimpešti 1944. Čini se da su se saznanja predlagača, kao i saznanja njegovih osporavatelja, skandaliziranih nad sadržinom prijedloga, zasnivala i zaustavila u onom što se nabrzinu moglo pročitati na Wikipediji.

Na hrvatskoj, proustaškoj inačici ove internetske antienciklopedije, tako piše da je Čolaković bio “hrvatski i mađarski pjesnik, dramaturg, esejist, pisac proznih djela, romana, novela, dnevnika i slično”, dok je u natuknici bosanske Wikipedije, nadahnutoj bošnjačkom nacionalnom i nacionalističkom ideologijom, zapisano da je Čolaković “bosanskohercegovački prozaik, pjesnik i prevodilac”, pisac eseja “u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka”, a “najpoznatiji po svom romanu ‘Legenda o Ali-paši’ iz 1944, objavljenom na bosanskom jeziku”. Jednima je “i mađarski”, samo da ne bi bio bosanski i bošnjački, dok drugima ne samo da s Hrvatima nema nikakve, osim, možda, boravišne veze, nego je 1944, usred Pavelićeva Zagreba, objavio roman “na bosanskom jeziku”… Valjda po korienskom, tada zapovjeđenom i jedinom dopuštenom, pravopisu…

Enver Čolaković rodio se u Budimpešti, od majke Madžarice i oca razvlašćenog bosanskog bega. Od rođenja bilingvalan, školovao se najprije na materinjem, pa na očinjem jeziku, gimnaziju završio u Budimpešti, poslije studirao matematiku i fiziku u Budimpešti i Beogradu, pod stare dane u Zagrebu diplomirao povijest. Treći jezik mu je, u skladu s onodobnim građanskim navadama, bio njemački. Ovo sve vrijedi napominjati, jer određuje te, povratno, ilustrira Čolakovićev ne samo kulturni i nacionalni, nego i svjetonazorski i politički okvir. Bio je vrlo kultiviran, široko zainteresiran i obrazovan pisac, neki naš Sandor Marai,  duboke građanske ukorijenjenosti i povremene vrlo kontrolirane folklorne inspiracije. “Legenda o Ali-paši”, koju je pisao dugo, a objavio u nedoba, za njega fatalne 1944. godine, nesumnjivo je, i bez konkurencije, najznačajniji i najdojmljiviji roman objavljen u četiri godine trajanja Nezavisne Države Hrvatske.

 
Podsječanja - u Srbiji i "šumskoj" četnici su promovirani u ANTIFAŠISTE!!!!
Četvrtak, 03 Svibanj 2018 12:01

 

CetnikMilovan Đilas o četnicima

Milovan Đilas je još 1942. u BORBI zapisao: Četnici su na mostovima na Drini klali jednog po jednog, po stotine i hiljade žicom povezanih Muslimana – ljudi, žena i djece. Pod vođstvom londonske izbjegličke vlade i Draže Mihailovića u zemlji, oni su se u zločinima takmičili sa ustašama, a u izdaji su ih prevazišli. Oni su u Srbiji pošli na partizane kao u lov na divljač, oni su klali, ubijali najmilije sinove srpskog naroda i predavali ih u ruke Nijemaca. Oni su Bati Jankoviću u Čačku kidali živo meso i trpali mu u usta. Oni su u Crnoj Gori i Hercegovini pobili stotine, hiljade boraca za slobodu. Oni su prešli na posao da unište čitave mlade borbene generacije srpskog naroda i najbolje narodne borce, srčiku narodne borbe.

Djecu boraca za slobodu iz Crne Gore predavali su u ruke italijanskim fašistima da skrnave i unakazuju njihove mlade duše. Oni po Hercegovini siluju partizanke, lome staračke kosti partizanskih očeva i majki, sravnjuju sa zemljom čitava sela koja su se digla u borbu za slobodu. Nema izdaje, nema podlosti, nema zločina pred kojim bi prezao četnik, nema izdaje i zločina koje četnička izbjeglička “vlada” ne bi nagradila i okovala u zvijezde. U njoj se probudila velikosrpska zvijer koja nema mjere ni kraja u izdaji i zločinu, koja u moru krvi guši – iz klasnih pobuda – borbu vlastitog naroda ne bi li obezbijedila za budućnost svoju krvavu hegemonističku vladavinu.

Četnik – to je najpodmukliji, najprljaviji izdajnik i zločinac, to je grobar srpskog naroda i svih naroda Jugoslavije. Četnici i ustaše, to nijesu ni Srbi, ni Hrvati, ni ljudi.

(Izvor: Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad muslimanima 1941 – 1945 – Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo, 1990)

 
In memoriam - Dušan Vavrica (Mrkonjić Grad 22.5.1926.- Sydney 05.04.2018.)
Utorak, 01 Svibanj 2018 23:18

 

TravaKad budem trava

Dobrica Cesarić

 

Možda će onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim

U crve i u zemne grude.
Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.
Ništa mi neće ostat od uma,

Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha,
Da slušam tišinu svojega šuma.
Ako me kada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa -
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa.

(Pjesma je objavljena u znak sjećanja na Dušana Vavricu, finog gospodina, supruga moje drage, bolje rečeno predrage prijateljice, gospođe Vere Vavrice koja mi je mnogo puta nesebično pomogla u korigiranju pravopisnih grešaka i sintakse u mojim haustorskim pričama i romanu "Daidža", a svakako i u stilističkom aspektu.)

 
Jasmin Agić o Meši Selimoviću
Utorak, 01 Svibanj 2018 10:47

 

Mesa SElimovicMeša Selimović – bosanski pisac srpske nacionalnosti

Jasmin Agić, Sarajevo

Ima li zagonetnije pojave u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine od Meše Selimovića, pisca Derviša i smrti i Tvrđave, romana koji su ostavili toliko dubok trag u pismenosti zemlje da je nezamislivo da čak i ispodprosječno obrazovana osoba nije čula makar njihova imena? A malo je poznato da je njihov pisac imao težak život u kojem su nesreće i lične tragedije dolazile kao mijene, uvijek u pravilnim intervalima i uvijek brutalne i nemilosrdne. Zbog političkih napada, umjetničkih osporavanja i zavisti koja je pratila piščevu osebujnu prirodu Meša je u životu pravio izbore koji su provocirali učmalu bosansku sredinu, ali se nikad nije odrekao privilegije da u njenoj historiji i među njenim ljudima traži inspiraciju za svoju književnost.

Jedna je istina nepobitna kad je u pitanju Meša Selimović, a to je da je cijelog života bio u sukobu sa sredinom koja ga nije željela niti razumjela i zbog tog prezira provincije, a iz čistog prkosa, neprekidno je odbacivao dijelove samoga sebe. Pisao je nastojeći ugoditi prijateljima, partijskim drugovima i poetskim ideolozima, ali njegovu ranu prozu kritika nije shvatala ozbiljno, pa je čak i sam Meša, naknadno i kada su Derviš i smrt i Tvrđava korjenito promijenili recepciju njegovog djela, dogmatskom odanošću ponavljao fraze zlonamjernih književnih piskarala, odbacujući vrijednost svojih djela nastalih u toj prvoj stvaralačkoj fazi.

Falsifikovanje porodičnog naslijeđa

Selimović je rođeni Tuzlak, ali od te proste biografske činjenice pisac je napravio fantazmu pišući u svojim Sjećanjima da svi Selimovići potječu iz Vranjske, mjesta negdje na granici između Hercegovine i Crne Gore, i da su svi porijeklom iz drobnjačkog bratstva Vujovića. Malo se pisalo, ali mnogo govorilo ispod glasa, s podozrenjem i nekim nejasnim strahom o razlozima zbog kojih je Meša iznosio u javnost izmišljenu priču u kojoj je tvrdio da porijeklo vodi od jednog od dvojice braće koja su prešla na islam vođena nekom nejasnom gorštačkom logikom da je potrebno da se konvertizmom i hinjenim zelotizmom pridvore novim osmanlijskim vlastodršcima.

To falsifikovanje vlastitog porodičnog naslijeđa bio je nekakav osvetnički čin prkosa čovjeka koji je, razočaran u sredinu iz koje je potekao, nastojao zadati joj najbolniji mogući udarac revanšizma. I to mu je pošlo za rukom jer samo nekoliko stranica dalje, u jednoj digresiji, opisuje susret s orijentalistom Abdulahom Škaljićem. Razgovor s autorom Rječnika turcizama otkriva s koliko su ljutnje i poniženja bosansko-hercegovački muslimani primili njegove tvrdnje. Smetalo je, osim toga, i Mešino nonšalantno poigravanje temeljima vjere, u kojem su vidjeli zlonamjerno manipulisanje tradicijom i osjećanjima. Zamjerke koje su iznošene tada već slavnom piscu tumačene su kao izraz konzervativnog revolta, ali ostaje nesporna činjenica da se Meša zbog svojih brzopletih i dodvoravajućih pisanja kasnije kajao, svjestan da je sukob sa sredinom koja ga je uporno odbacivala dobio konotacije koje ni on sam nije želio prizivati.

Selimović je bio dijete komunizma i partizan od prvog dana rata i ta dva odabira obilježit će njegov život i njegovu književnost baš kao što će formiranje u srpskom kulturnom miljeu trajno obilježiti njegove političke, književne i identitetske svjetonazore. U poslijeratnom Sarajevu Selimoviću je život bio stran i tuđ, a sam je često bilježio koliko mu je nedostajao šarm prijestoničkog Beograda, posebno njegova prepoznatljiva umjetnička boemština. U revoluciju je stupio bodren primjerom svoje braće i sestara, a prije nego što je kročio na slobodnu partizansku teritoriju i postao aktivan učesnik NOB-a proveo je nekoliko mjeseci u ustaškom zatvoru.

Smrt brata Šefkije

 
Šešeljev politički portret - akvarel iz Beograda!!!
Ponedjeljak, 30 Travanj 2018 09:15

 

SeseljŠešelj - opasni klovn srpske politike

Ranko Pivljanin, Beograd

Vojislav Šešelj pretio poslanicima u Narodnoj skupštini. Šešelj napao Nenada Čanka ispred jedne televizije. Šešelj pocepao hrvatsku zastavu u Skupštini i psovao članove delegacije hrvatskog Sabora. Šešelj najavio miting u Hrtkovcima, mestu gde je pre 26 godina takođe mitingovao na Đurđevdan preteći tamošnjim Hrvatima, za šta je u Hagu osuđen na deset godina.

Šta je tu novo?

Sve ovo, slično, isto ili gore i sa drastičnijim posledicama radio je sve vreme otkako je njegova zvezda zasijala na skomračnom političkom nebu, a tome će bezmalo trideset godina. I onaj ko pronađe jednu dobru stvar koju je za to vreme Šešelj i njegova politička kohorta uradila za Srbiju, slobodno može konkurisati za nacionalnu penziju. Na toj penziji ćemo zaštedeti. Nema toga.

Njegov politički legat je sve samo ne dobro delo i pozitivan doprinos, a politički kredo – sve je dozvoljeno. Vođen tim najgorim makijavelističkim pristupom politici i zadojen mržnjom, nekad iracionalnom, nekad programiranom, ponašao se poput slona u prodavnici igračaka gde god bi se našao i šta god da je radio: bilo da drži politički miting, agituje za rat, piše pamflete, polemiše sa političkim protivnicima, proziva i vređa pripadnike drugih naroda, brani se na sudu ili nastupa sa najviših pozicija u državi - a bio je čak i potpredsednik Savezne vlade u onoj skraćenoj Jugoslaviji. I ostao je dosledan samo u nasilju, otrovnom i poganom jeziku i u promociji nerealnih političkih projekata koji samo u njegovim govorima izgledaju ostvarivo, dok je sve ostalo bilo podložno kalkulaciji u skladu sa njegovim trenutnim političkim interesom.

Nedosledne izjave

Tako je za Šešelja Slobodan Milošević u jednom trenutku bio „crveni tiranin“, „dedinjski dizdar“ i „psihopatološka ličnost“, da bi u nekoj sledećoj raspodeli karata postao državnik i borac za pravdu, a u haškom kazamatu i prijatelj.

Posle povratka iz Haga, vrlo proračunato je raspodelio i mržnju na svoje nekadašnje najbliže političke saradnike koji su mu pocepali stranku, pa je većinu drvlja i kamenja osipao na Tomislava Nikolića, dok je vrlo upadljivo štedeo i štedi Aleksandra Vučića.

Haške sudije je nazivao najpogrdnijim imenima, kriminalcima i američkim plaćenicima, hraneći ih onim što se ne jede, da bi posle oslobađajuće presude iz 2016. rekao kako je reč o časnim i poštenim ljudima. Možemo samo zamisliti šta o njima misli sada kada je, ipak, osuđen kao ratni zločinac.

Svojevremeno je kad je počeo prvi napad SAD na Irak 1990. godine pozivao svoje četnike da se bore na strani Amerikanaca protiv iračke "gamadi", da bi u sledećem američko-iranskom ratu bio za Sadama Huseina a protiv zlih Amerikanaca, da bi se, opet, sada zajedno sa svojim radikalima šepurio u majicama sa Trampovim likom, a pesmuljke u slavu svog američkog pandana po rijaliti pristupu politici puštao sa telefona na skupštinskim zasedanjima.

Koeficijent 240

Vojislav Šešelj je najupečatljiviji i najtoksičniji izdanak ovdašnjeg političkog fukarluka koje je vršnjak novog višestranačja kada su - prvo na ulice, onda u medije, potom za skupštinske govornice i na kraju u naše živote - na velika vrata pohrlili razni problematični i jurodivi likovi željni promocije, slave, novca i privilegija. Tako je i Šešelj iz Bosne gde je proganjan i zatvaran stigao u Srbiju i svoje frustracije marksističkog mislioca osujećenog u karijeri od strane bosanskih klanova konvertovao u ultranacionalističku ideologiju, za čije je seme već pripremio plodno tlo - partijski aparatčik Slobodan Milošević. Svojim angažmanom u kome je naizmenično čas služio Miloševiću a čas glumio njegovog protivnika dodatno je zagadio ovdašnju javnu scenu i do dana današnjeg nije prestao da je truje i bude glavni argument kada je potrebno ocrniti Srbiju.

 
Pjesma gospodina Rize Popare
Subota, 28 Travanj 2018 14:40

 

PristinaSan i put

Prof. mr.sci. Rizo Popara, Bihać

 

 

Evo me noćas poslije mnogo želja,

gdje šetam opet našijem gradom,

al' ne k'o nekad sa tobom javno,

sve mi se čini da šetam kradom.

 


Otišla Priština na sve strane,

najviše je ima u nebu plavom,

volio jesam drumove krive,

noćas u snu sam, na nekom pravom.

 

Pravi nas brže predaju cilju

i sve na njima brže se desi,

lutam i noćas kao i nekad,

tražeći se na staroj adresi.

 

Sve mi se čini da sanjam mladost,

al' u snovima preteška stanja,

Bože, kada će ta zora više?

Zašto se samo noćima sanja?

 

Obiđoh mjesta mladosti drage.

al' ništa kao nekada nije,

ni nju ne sretoh ispred „Božura“,

prošlost je vješto od mene krije.

 

Ako na putu potrošim pjesmu,

a uspomene minu ko ljeta,

ja ne znam kako ću pronaći sebe,

zarobljen noćas dušom djeteta.

 
Alijine iskrice
Petak, 27 Travanj 2018 14:04

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (48)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Sudbina je htjela da odmah po Šaćir efendijinoj dženazi saznam i za smrt Hasana Hadžiosmanovića iz Mostara, koji je u Sarajevo doselio prije četrdesetak godina. Umro je u subotu, a jučer, u nedelju, zakopan je na novom groblju u Barama. Bila je to skromna dženaza s pedesetak prijatelja i poznanika. Dženazu-namaz pred Begovom džamijom je klanjalo i preko stotinu ljudi, jer su bile još dvije dženaze. Bilo mu je 66 godina kad je umro.

S Hasanom sam se poznavao više od 45 godina, još iz vremena kad je bio zaposlen u knjižari Bekira Kalajdžića u Mostaru. Po dolasku u Sarajevo ponekad bih ga pohodio kod kuće, a njegova žena Esma mi je kodošila. Bio je činovnik u osiguravajućem društvu „Dunav“, a poslije u Napretkovoj zadruzi.

Uvijek je bio šega, pa bi rekao trgovcima i najnekuretnije robe: „Lahko je vama. Vi prodajete robu pa kakva je takva je, a ja prodajem havu.“ Odavno je bio bolestan. Godine 1938. je bio na Kiseljaku i imao je neke živčane smetnje: stalno je pomicao vilicom i kao da je namigivao očima.

Politički je pripadao grupi Hakije Hadžića, pa je 1941. bio u ustaškoj civilnoj uniformi kao logornik Sarajeva. Pokrenuo je list „Osvit“ i bio mu vlasnik i nominalni urednik. Bilo mi je nj krivo što je u februaru 1942. izašao u Osvitu jedan anoniman, prilično neodmjeren članak o rahmetli Fehim efendiji Spahi povodom njegove smrti. Zbog toga nisam htio ni surađivati u Osvitu, iako me je često nagovarao. Kad je od mene jednom tražio kakav bilo prilog za list, ja sam upravo bio napisao anegdotu „Behar po jesen“, obećao sam mu je dati, ali ne za honorar u novcu već za pet kilograma brašna. Bila je u ono vrijeme neopisiva glad u Sarajevu, pa smo i moja djeca i ja bili sretni kad se našao na sofri komad zobova hljeba. I zaista mi je dao pet kilograma brašna.

Bio je suđen i odležao je oko osam godina u zatvoru u Zenici, gdje sam i ja bio. Radio je u Ekipi za obrazovanje i zabavu, pa je nastupao i kao predavač i kao glumac. U nekim ulogama je bio više nego amater. Nastojao je svakom zatvoreniku olakšati izdržavanje kazne. Po izlasku na slobodu su ga mnogi osuđivali, a najviše takvi koji su po ljudskim kvalitetima bili ispod njegovih.

Bolovao je od bubrega, ali je bio saburli. Rijetko smo se viđali. Ponekad bi prošla i godina-dvije da se ne bismo vidjeli. Pohodio sam ga na jedno dva mjeseca pred smrt u bolnici. Učinio mi se i kao Hadži Ali-efendija Aganović, kad je posljednji put došao u bolnicu. Šapatom mi je govorio kako je sretan što se sve na dobro okrenulo. Mislio sam da aludira na pad Rankovića, a on mi je onda pričao kako mu je njegova jedinica Lamija rekla da je raskrstila s nekakvim inovjercem, docentom na Filozofskom fakultetu, i kako je čitav fakultet bio naskočio da se ona uda za nj.

Neka ga Allah dželle šanuhu afg i magifiret učini!

(25.9.1966)

 
Gorkasti osvrt Safet efendije Pozdera
Srijeda, 25 Travanj 2018 14:58

 

Safet efendijaŽivi odlaze, mrtvi se vraćaju

Safet efendija Pozder, Prozor

Selam, efendija!”

“Selam, legendo!

Pa gdje si ti, ne daš se vidjeti? Ima li šta novo?”

“Ima. Imaš li vremena za kahvu?

“Za tebe uvijek. Gdje ćemo?”

Nekoliko minuta kasnije sjedimo u polupraznom lokalu. Konobar zna, pa i ne pita šta ćemo. Donosi nam dvije duže s mlijekom.

“I? Pričaj!”

“Znaš onaj posao što sam ti spominjao, onaj u Sloveniji? Eh, zovu me i kažu da od prvog startam. Ima nas trojica u ovoj turi. Moramo otići ovo koji dan i malo se raspitati za stan. Ako mognemo šta povoljno saletiti, bilo bi dobro. Skupe mi kirije, brate, oderaše naše ljude!”

Kakav je posao? Mislim, šta ćeš raditi?”

“Brodogradilište, jarane. Farbamo čamce, jahte i manje brodove. Nemam ti pojma ni ja, tako su nam rekli.”

“Znaš li to raditi?”

“Okle ću znati. Jedina jahta koju sam vidio je ona na TV-u, Abramovičeva, ali sve se nauči. Nisam znao ni zidati, pa sam zid’o; nisam znao ni bager upaliti, pa sam kasnije s rovokopačem mog’o jaje premjestit’ da se ne razbije... Nauči se sve.”

“Ne znam, brate, šta bih ti rekao!?”

“Nemaš mi šta reći. Ustvari, sjećam se da nam je hodža u Bugojnu govorio, ono dok je raja letila u džamiju: ‘Ja bih volio da vas ne vidim ovdje!’, a mi kontali što to, pa on veli da bi volio da imamo posla pa da zbog toga rjeđe dolazimo u džamiju. Nisam ga tad kont’o. Sad vidim šta je htio reći i da je u pravu. Da svijet ima više posla i da radi, manje bi vremena bilo za kladionicu, kahve i svašta nešta, ali haj.”

“Kad ideš?”

“Kontali smo u onu tamo subotu. U ponedjeljak startamo pa ćemo malo poraniti, znaš, da ne bude sve navrat-nanos, k’o što obično zna biti.”

“Nek bude hairli, brate! Šta bih ti drugo!?”

“Ništa. Nije lahko, ali šta ću. Moram se pritrpit pet godina. Čim dobijem papire, Evropska unija je velika. A ako se i ne mogne izdržati, bit će neke nafake. Niko ničiju nije pojeo, je l’ de?”

 
Intervju - Muhamed Filipović
Utorak, 24 Travanj 2018 15:04

 

TunjoIntervju: akademik Muhamed Filipović o politici SDA, Komšiću i Čoviću, Islamskoj zajednici...

Razgovarao: Nihad Hebibović

- Kako komentirate zaključke američkog kongresa gdje je rečeno da Milorad Dodik i Dragan Čović u ovom trenutku predstavljuju najveće končinare političkih i integrativnih procesa u Bosni i HercegovinI?

FILIPOVIĆ: Ja smatram da su to poruke kako Amerika počinje malo dublje i sa većim stupnjem razumijevanja i poznavanja situacije kod nas, odnositi se prema Bosni i Hercegovini. Američka politika je stvorila Dejtonski sporazum i praktično prisilila Izetbegovića da potpiše mirovni ugovor koji je išao na štetu Bosne i Hercegovine kao države. Napravljeni su veliki ustupci Srbiji i Hrvatskoj. Oni su vjerovatno smatrali, kao što je to i rekao Holbruk, da je to jedna nužnost da bi se zaustavio rat, ali da će nakon rata stvari moći da idu u obrnutom smjeru. To znači ne ka cijepanju i destrukciji Bosne i Hercegovine nego ka obnovi jedne normalne demokratske države na prostoru Balkana.

Prošlo je toliko godina da je postalo jasno da od jedne takve politike nema ništa, odnosno da ni Srbija ni Hrvatska nisu odustale od prvobitnog plana da se država Bosna i Hercegovina razori i da se veliki dijelovi bosanskohercegovačkog prostora pripoje Srbiji i Hrvatskoj. O tome jasno govore činjenice i međunarodne presude. Hrvatska je kroz tzv. Herceg Bosnu izvršila Udruženi zločinački poduhvat, dakle zločin iz oblasti međunarodnog krivičnog prava, a sa druge strane Srbi su izvršili genocid nad Bošnjacima.

Ako su te konstatacije tu, i ako su takve odluke suda tu, ako je tok političkog života okrenut ka konačnom razbijanju onog što su Amerikanci smatrali da je njihovo djelo i djelo njihove diplomatije, oni moraju da se vrate unazad i da se angažiraju u Bosni i Hercegovini mnogo snažnije nego što to rade evropske zemlje. Zašto? Zato što Amerikanci nemaju ona opterećenja i hipoteke koje su imali Britanija, Francuska,  i Njemačka prema Srbima u prvom redu, posebno Njemačka zbog Drugog svjetskog rata, Francuska i Britanija zbog tradicionalnih prijateljskih veza koje postoje još iz Prvog svjetskog rata. Dakle, Amerika nema tih opterećenja i ona može mnogo slobodnije da se odnosi prema stvarnim intencijama srpske politike, a one su vrlo jasne, odnosno da ne odustaju od ratnih programa koje je formulisao Milošević, a sa druge strane Tuđman.

- Kada je Donald Trump izabran za predsjednika SAD-a, bilo je dosta govora o strateškoj promjeni američke politike, čak su se u nekim utjecajnim američkim listovima pojavljivale analize koje su govorile da će SAD i Rusija napraviti neki dogovor o podjeli BiH, kako se zapravo tome protivi jedino odlazeća američka administracija, dok će nova Trumpova administracija imati potpuno drugačiji pristup. Međutim, vidimo da to nije slučaj.

FILIPOVIĆ: Trump bi bio lud kada bi dopustio da se obnovi kontekst sporazuma o 50:50 utjecaja, da Amerika pristane da se u Bosni i Hercegovini realizira taj sporazum, a to znači onaj sporazum koji su postigli Ruzvelt, Staljin i Čerčil, da se utjecaj Zapada i Istoka dijeli, tako da istočne zemlje Poljska, Češka, Mađarska, Rumunija, itd budu ruska zona utjecaja, da će Grčka biti engleska zona utjecaja a da će u Jugoslaviji njihov utjecaj biti 50:50. Tada se mnogo raspravljalo o toj liniji koja predstavlja tu podjelu zona. Naravno da bi Amerika nakon što je uspjela da sruši komunizam i SSSR i da reducira Rusiju na jedan ograničeni utjecaj u Istočnoj Evropi, napravila fatalnu grešku ako bi dozvolila da se takva podjela instalira u Bosni i Hercegovini, pa i u Srbiji. Mislim da srpski predsjednik pravi veliku grešku kada replicira Amerikancima, jer nisu Amerikanci ludi kao što neki misle.

- Kada je nedavno u BiH boravio američki kongresmen Matthew Palmer, predstavljena je ideja o reduciranju Doma naroda, odnosno prijedlog umanjivanja nadležnosti Doma naroda koje se često zloupotrebljavaju. Dobijena je podrška SAD za to i dijela EU, ali to je naišlo na ogromne kritike i antiameričke poruke od strane onog dijela javnosti naklonjenog HDZ-u. Kako ste Vi vidjeli taj prijedlog?

FILIPOVIĆ: Smatram da je potrebno da ova država postane normalna a to je da bude jedinstvena država koja garantuje i nacionalna i ljudska prava svim građanima, cjelokupnom svojom organizacijom i ustrojstvom, a ne da ga garantuje tako to što će postojati nekakva dva doma koja praktično jedan drugog sapliću i jedan drugog uvijek mogu onemogućavati u funkcioniranju. Postoje instrumenti u modernim državama, instrumenti parlamentarnog djelovanja koji mogu garantirati sva prava i štititi sve interese bilo kojeg čovjeka a ne samo nacije. Međutim, cijela ta stvar na kojoj HDZ insistira je jedna njihova suluda ideja da su državu stvorili narodi. Oni koriste komunističku floskulu o predstavnicima naroda u institucijama države, pa govore o takozvanim konstitutivnim narodima. Time ustvari rezerviraju ne samo posebna prava za naciju nego i mogućnost blokade cjelokupnog političkog života, a konzekventno tome takvi konstitutivni narodi moraju imati svoju osnovu u konstituciji, što znači u svojoj maloj etničkoj državi. To je na mala vrata uvođenje podjele Bosne i Hercegovine na tri države.

 
Skromna zahvala mom školskom drugu i dugogodišnjem jaranu
Nedjelja, 22 Travanj 2018 23:01

 

BosaBogdanu Tanjeviću državna nagrada za sport

Ministar civilnih poslova Bosne i Hercegovine Adil Osmanović dodijelio je Državnu nagradu za sport u 2017. godini legendarnom košarkaškom treneru Bogdanu Tanjeviću. Legendarni Boša nagradu je dobio za izuzetan doprinos u razvoju sporta i za afirmaciju Bosne i Hercegovine. Državna nagrada za sport najviše je priznanje koje Bosna i Hercegovina dodjeljuje za izuzetno uspješan rad u oblasti sporta, saopćeno je iz Vijeća ministara BiH.

“Zahvaljujem za ovako veliku nagradu, koja je sigurno nešto što će mi ostati u srcu tokom ovo malo vremena što mi je ostalo. No, duboko me čini ponosnim. Hvala i mom klubu ‘Bosni’, koji me predložio i koji će ostati najznačajniji i najdraži u mom životu. Volio bih kada bi bila bolja situacija, jer je bez dobre ekonomske situacije nemoguće napraviti bolje rezultate. Naši mladi igrači nemaju uslove za tako nešto”, kazao je Tanjević.

Ministar Osmanović istakao je da je Komisija za dodjelu prestižnog priznanja donijela pravu odluku kada je dodijelila ovogodišnju Državnu nagradu za sport Tanjeviću, koji je jako puno učinio na afirmaciji BiH u svijetu.

(Ova lijepa vijest je prenesena iz tjednika STAV, broj 163, od 19.4.2018, svakako uz dopuštenje Filipa Mursela Begovića kojem se zahvaljujemo.)

 
"Biseri" sportskih komentatora
Nedjelja, 22 Travanj 2018 10:57

 

mikrofonJoš nekoliko “bisera” sportskih komentatora

Mirko Kamenjašević za dvije godine suspenzije na Radio Sarajevu: "Vahidin Musemić u izglednoj šansi - i ništaaa ... Ali opet Musemić dolazi do lopte, udarac - i golman brani, lopta se odbija do Musemića koji upućuje snažan udarac lijevom nogom ... Prečkaaa!!! Musemić ovaj put glavom i opet je promašio, jeb'o mu ja mater smotanu!!!"

Milojko Pantić

Na utakmici Arsenal – Ajaks Bergkamp izlazi zbog povrete, a ulazi Patrik Vijera. Na ekranu stoji – 22 minutes. Milojko Pantić: “"U igru se sprema iskusni Minutes s brojem 22!"

Vladan Stojakovć

Igrala je reprezentacija Jugoslavije u Beogradu. Vladan Stojaković počinje sa prenosom: “"U počasnoj loži su i mnogi ugledni gosti i državnici na čelu sa Dražom Mihailovićem!" (umjesto Markovićem.)

Zvonko Mihalovski

Na jednom derbiju Partizana i Zvezde Zvonko Mihajlovski pravi uvod u prenos: “Stadion Partizana je pun, 50.000 ljudi. Zamislite, to je 100.000 dlanova!"

Srđan Knežević

Komentarišući žensku gimnastiku sa Olimpijskih igara: "Pa pogledajte dragi gledaoci ovo telo! Boginskaja je najvisočija od svih gimnastičarki i vidi se to na njenoj izduženoj figuri. Jednom rečju - žena!"

Komentarišući mušku gimnastiku: "Pogledajte samo kako je građen ovaj mladić. Svaka majka bi ga poželela u svome domu, a tek ti predratni švalerski brčići ..."

Miloš Topalović

Sa prenosa utakmice iz Istambula: “Dragi gledatelji, obratite pažnju: na stadionu u Istanbulu samo policijski psi nemaju brkove!?"

Nedeljko Kovinjalo

Utakmica Jugoslavija - Grčka, SP, u košarci, 1998: "Teško je bilo, ali kako kaže naš narod, sve je dobro što se loše svrši.”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search