LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Poezija
Utorak, 14 Studeni 2017 08:31

 

Petar Vukotić




HIMNA BRATSTVA LUDIH SESTARA

Petar Vukotić, Herceg Novi

škripi šporet

tonu lonci

mi pjevamo u povorci:

jestivi smo jedni drugim

jestivi smo,

Milostivi,

oglodani svi do kosti

poređani po gladosti

BEZAZLENE HAVARIJE DRUGOG REDA

spržio sam mozak

razmišljajući o tebi

od njega su ostali

samo žice, kosti i neki jednostavni

djelovi

nepoznate namjene

sve u svemu

sasvim dovoljno za život

kakav je i bio (prije opravke)

 
Trideset godina je prošlo od smrti Alije Nametka
Ponedjeljak, 13 Studeni 2017 09:37

 

Nametak AlijaTrideset godina od smrti bošnjačkog pripovjedača, dramatičara i folkloriste - komunisti su dodatno kažnjavali i u zatvoru

Hamza Ridžal, Sarajevo

Navršilo se trideset godina od smrti velikog Alije Nametka, bosanskohercegovačkog pripovjedača, dramatičara i folkloriste. Rodio se 6. marta 1906. godine u Mostaru. Mekteb, osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, nakon čega upisuje Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je diplomirao srpsko-hrvatski jezik i književnost, te francuski i ruski jezik. Prvim novelističkim tekstovima javio se upravo u zagrebačkim književnim časopisima za vrijeme studija (Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo).

U Sarajevo je došao 1930. godine, gdje je bio urednik Novog Behara. Radio je i kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, Tehničkoj školi i Učiteljskoj školi. Jednu školsku godinu proveo je i kao profesor u Podgorici. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao lektor i intendant Narodnog pozorišta u Sarajevu, zbog čega je, između ostalog, osuđen na petnaest godina zatvora. Prije nego što je završio u zatvoru, Alija Nametak objavio je knjige Bajram žrtava (Zagreb, 1931), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941), Za obraz (Zagreb, 1942), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943), Dan i sunce (Zagreb, 1944) i Abdullahpaša u kasabi (Sarajevo, 1945).

U izvještaju o radu KPD Zenica upućenom Ministarstvu unutrašnjih poslova (Odjeljenju za izvršenje kazni), od decembra 1946. godine, navodi se: “Najveća kazna izrečena je osuđeniku prof. Aliji Nametku, koji je pokušao proturiti jedan svoj dnevnik sastavljen u ovom Domu za vrijeme njegove istrage. U dnevniku je iznosio najveće laži i izmišljotine, kojima su vrijeđane naše narodne vlasti i razni rukovodioci pri ovome Domu. Dnevnik je ustupljen naslovu, te molimo da se dobro pregleda i ustanovi da li postoje možda i nova krivična djela ovog osuđenika. Za ovaj njegov prestup Uprava ga je kaznila najvećom kaznom koju predviđa Kućni red, a to je da su mu kombinirano izrečene sve vrste kazni predviđenih u Kućnom redu, izuzev preseljenja iz jednog KPD u drugi, što je kompentencija naslova.”

U arhivi KPD Zenica sačuvan je i arhiviran dokument s podacima o osuđeniku: “Alija Nametak, MB.1444/I: Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Kazna mu je smanjena na 10 godina. Početak kazne 8. 4. 1945. godine. Istek kazne 8. 4. 1955. godine. Dana 6. 5. 1954. Godine uslovno pušten (broj. 5262/54). Osuđen je: zbog toga što je od 1941. godine pa za čitavo vrijeme okupacije, na dužnosti profesora i književnika, novinara, sekretara glavnog odbora ‘Narodne Uzdanice’, intendanta i lektora Narodnog pozorišta djelovao kao ustaški ideolog i agitator. Što je kroz svoje javne istupe, pripovijetke i novinske članke služio okupatoru i ustaškom pokretu. Učestvovao u pljački i rasprodaji otete imovine Srba i Jevreja, kao član nadzornog odbora.”

ZAVRŠIO U ZATVORU JER JE AFIRMIRAO KULTURU

 
Alijine iskrice
Subota, 11 Studeni 2017 21:18

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (43)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Zapis o Selimu Halilbašiću

Mjesec dana nakon smrti brata Ibrahima umro je ing. Selim Halilbašić, profesor Srednje tehničke škole, drvarskog odsjeka. Nisam se mnogo poznavao s njim, ali posredno sam ga znao. Bio je školski drug moga zeta Dževada Muhamedagića. Azabolmasun, mnogo je pio rakiju, bez mezeta, da se dobijao dojam da se hoće što prije uništiti. Govorio je: “Halilbašića je uvijek četrdeseta godina”. Jedva je nešto malo prešao četrdesetu godinu. Umro je od raka, a bio je bez djece. Ostavio je udovicu Olgu.

23.1.1967.

 
Novinska vijest stara 148 godina
Subota, 11 Studeni 2017 18:55

 

Sarajevski cvjetnikInozemne vjesti

Naslov: Bivoli ruše telegrafske stubove u Americi

Sarajevski cvjetnik, 24. aprila 1869. / 24. muharema 1286., god. 1, br. 20[17], strana 4.

(Preneseno iz naučne studije “Bibliografije Sarajevskog Cvjetnika, prilog povijesti knjige”, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2017, uz direktno dopuštenje autora djela, gospođe Prof.dr Senade Dizdar, kojoj se od srca zahvaljujemo.)

 
Osvrt gospodiuna Mursela Begovića
Petak, 10 Studeni 2017 21:19

 

Mursel BegovicPara i igara za mrtvorođenčad časne ideje o identitetu - šta je bošnjački intelektualac bez čarapa?

Filip Mursel Begović, glavni i odgovorni urednik tjednika STAV

Finansijska policija Federalnog ministarstva finansija otkrila je u periodu od 1. januara 2014. do 31. oktobra 2015. godine niz nepravilnosti u poslovanju KJKP “Tržnice-pijace” pod vodstvom nekadašnjeg direktora Emira Zlatara, danas člana Glavnog odbora SDP-a BiH i generalnog sekretara Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI). Trošio je ovaj bošnjački intelektualac iz SDP-a nenamjenski i za svoj užitak hrpu para, kupovao čarape, cipele, košulje, sijalice, gorivo, cigarete, namirnice za kuću, kombinezone, kape i odijela, igračke, parfeme, nakit, saonice, kreme i ulja za sunčanje, trošio za hotelski smještaj, taktičku opremu, a kupovali su se i skupocjeni automobile koji su služili da se razvozi njegova mnogobrojna porodica.

Zlatar je doista vrijedan sudskog procesuiranja, a nama bi bio tek jedan u nizu uzurpatora javnog dobra da se nedavno nije aktivno uključio, u funkciji generalnog sekretara VKBI, u kuknjavu bošnjačkih udruga da im država ne osigurava sredstva za njihov rad. Naravno, o projektima nije bilo riječi jer konkretnih projekata i nema. A za pisanje saopćenja i bošnjačko intelektualno bdijenje se ne dobiva novac. Drugim riječima, ne bi se ni trebao dobivati novac za društveno parazitiranje kakvo je Zlatar pokazao kao direktor “Tržnice”.

Ujedno je Zlatar i paradigma tzv. Bošnjačkog intelektualca zbog kojih Bošnjaci općenito gube povjerenje u našu elitu. Ne samo da je vječni direktor nečega nego je uz kupovinu čarapa za državni novac Zlatar i stranke mijenjao kao čarape. I to je ta paradigm nakaznosti dijela naše tzv. elite koja ne poznaje etičke okvire nego će i politički i identitetarno postati šta god treba s obzirom na vlastitu korist. Sve će to Zlatar pozlatiti, odnosno, dok ima koristi, bit će Bošnjak, dok nema, bit će Bosanac, a more biti I građanin svijeta, desničar, ljevičar, centralni, Evropljanin, Eskim, bit će šta god mu u tom trenutku može osigurati funkciju. Zato ljudi poput Emira Zlatara mogu biti generalni sekretari nacionalnih bošnjačkih udruga, a izjavljivati ovakve stvari: “Socijaldemokratija je koncept koji radi na integraciji bh. društva, za razliku od nacionalnog koncepta koji, većinom, radi na dezintegraciji države i društva.” Naprosto nevjerovatno, a prolazi bez reakcija. Rekli bismo da govorimo o SDP smušenjacima na granici ludila, ali jok, ovo je krajnje proračunato koristoljublje. Zato je moguće da čelnici bošnjačkih nacionalnih udruga, umjesto da promoviraju nacionalni identitet, jer za to su dobili mandat, bulazne o bosanskoj naciji. Zato je moguće da nam je ovako kako jeste i da osjećamo da ćemo uskoro ispariti u eter.

Međutim, bez obzira na to, ne treba upasti u zamku i reći: “Svi su oni isti.” Nisu svi isti. Isto kao što se ne može uspoređivati pozicija agresora i žrtve u prošlom ratu, što bi neki voljeli, ne može se ni tvrditi da nema časnih kadrova koji mogu osigurati društveni napredak u budućnosti. Međutim, bez obzira što dijagnosticiramo beskrajno licemjerje generalnog sekretara VKBI, možemo se načelno složiti s nedavnim saopćenjem ove bošnjačke udruge, u kojem je i on sudjelovao: “Konstatirano je da u BiH u posljednjoj deceniji preovladala partiokratija, nauštrb vladavine prava, koja onemogućava snaženje i unapređenje demokratskih procesa i koja za posljedicu ima neadekvatnu kadrovsku politiku, jer predstavnici u javnim institucijama uglavnom se ne bave ‘svojim’ javnim poslovima, već uglavnom izvršavaju partikularne stranačke interese.”

Okej, osim jednog malog dodatka, Emir Zlatar u ovom je saopćenju opisao sebe. A zašto to nije primijetio? Ne ulazimo u nepostojanje savjesti kod takvih ljudi, nego nas zanima kako je moguće da se u naš javni prostor toliki broj frazetina koje se papagajski ponavljaju, pa i Emir Zlatar može opisivati sebe dok upozorava društvo na opasnost od sebe. Nije to kraj, nego je VKBI, kojoj je generalni sekretar ujedno partijski komesar SDP-a BiH, upozorio “da će odlučno ostati autonomna nevladina organizacija bošnjačke provenijencije s ekvidistancom od političkih organizacija (kako pozicije, tako i opozicije)”.

Nije tu VKBI stao, jer Zlatar je na zajednička putovanja o državnom trošku često išao u duetu s dr. braćom Gavrankapetanović, svojim dobrim jaranima, pa je trebalo ispuniti narudžbu da ispred “neovisne bošnjačke udruge” javno zasoli i saopćenjem upozori KCUS (s iscrtanom metom na čelu direktorice prof. dr. Sebije Izetbegović) da prekine s “odljevom mozgova”.

Ma, divota, zaista toliko licemjerja na jednom mjestu rijetko se viđa. Dijele se lekcije, a onda Zlatar kupi kolekciju čarapa iz državne kase. Uostalom, šta je bošnjački intelektualac bez čarapa? Šta je uopće intelektualac? Ima li za to škola? Ima li za to diploma? Ko nas, dakle, ovjeri tom laskavom titulom? Je li to tzv. glas naroda koji će danas zdušno klicati, a sutra bezdušno linčovati? Šta su uopće rezultati Zlatarevog intelektualnog i javnog djelovanja? U čemu se oni ogledaju, čime je on uopće zaslužio da se naziva intelektualcem, a ne serijskim uhljebom i funkcionerom? No, ako bošnjački intelektualac ne dobije fotelju, odmah navlači partizansku kapu i pod krinkom demokratskih načela, antifašizma i svebosanstva za krvožedne medije šamanski zaziva aktivaciju općih nereda. Uz sve to, što je veći amater, što više umije podbaciti u autentičnoj kreaciji, to su mu ambicija I umišljanje vlastite veličine veće.

Što je onda takav bošnjački intelektualac?

Mrtvorođenče one časne ideje o identitetu u koju se još uvijek zdušno zaklinje, dok poput pravog parazita čarapanski pustoši državnu kasu.

(Ovaj osvrt gospodina Begovića prenosimo iz STAV-a, broj 140, 2017 na Bošnjačko oko sa njegovim dopuštenjem, a na tome mu se najljepše zahvaljujemo.)

 
Misterije sarajevske vijećnice
Petak, 10 Studeni 2017 07:55

 

VijecnicaSarajevo – legende, mitovi, tajne - najpoznatije ukleto mjesto u Bosni i Hercegovini se nalazi u srcu Baščaršije

Tarik Jažić, Sarajevo

Mnoge ispričane legende, ali i historijski zapisi, opravdano svrstavaju sarajevsku Vijećnicu na prvo mjesto na ljestvici najpoznatijih ukletih mjesta u Bosni i Hercegovini. Prvi projekat Vijećnice je djelo slovačkog arhitekte Karla Paržika. Njegov nacrt nije zadovoljio želje tadašnjeg ministra Benjamina Kalaya, pa je izrada projekta ubrzo povjerena Alexandru Witteku. Wittekov projekat je bio zadovoljavajući, nakon čega je povjeren Ćirilu Ivekoviću koji je bio zadužen za samu izvedbu projekta. Izgradnja objekta je trajala od 1892. do 1894. godine, a kao gradska vijećnica zvanično je u upotrebi od 1896. godine.

Upravo u samom procesu izgradnje Vijećnice javljaju se i prve priče vezane za prokletstvo ove građevine. Prva u nizu nesreća desila se tokom njene izgradnje kada je konopac kojim se dizala kanta sa malterom pukao, a kanta je u padu ubila jednog od radnika. Za nepunih 20 godina kasnije, u samoj blizini Vijećnice ubijeni su austrougarski prijestolonasljednik Franc Ferdinand i njegova žena Sofija. To nije bilo jedino ubistvo vezano za Vijećnicu. Godine 1983., iz potpuno nepoznatih razloga i veoma hladnokrvno, tadašnji portir Vijećnice Ilijaz izvršava ubistvo najboljeg prijatelja Fatmira sa čak devet ispaljenih metaka.

Pored ubistava, ova ukleta gradska vijećnica bila je i poprište nekoliko samoubistava. Prvi pokušaj samoubistva skokom sa prozora Vijećnice izvela je, tada tridesetogodišnja radnica na održavanju biblioteke, Ankica Bulić. U njoj se 1964. godine objesio direktor Narodne biblioteke Bosne i Hercegovine Vojo Kreco, a nedugo nakon njegovog samoubistva na isti korak se odlučila i tridesetsedmogodišnja Ksenija Karić, daktilografkinja u biblioteci. Bilo je tu još mnogo pokušaja samoubistva i ostalih uposlenika gradske Vijećnice, a razlozi nikada neće biti poznati.

Još nekoliko nesretnih slučajeva vezanih za Vijećnicu je zabilježeno kroz historiju. Pod nesretnim okolnostima život je izgubio i uposlenik Branko Čulić koji se sredinom sedamdesetih godina, prilikom izlaska sa posla, okliznuo i udario glavom od stepenište Vijećnice gdje je na licu mjesta umro. I dvojica direktora Vijećnice su na neobične načine umrli. Direktor Luka Đaković je umro prvog dana penzije, odmah po završetku rada u Vijećnici, a direktor Dževad Dautović je poginuo u saobraćajnoj nesreći prilikom povratka kući sa posla.

U proteklom ratu Vijećnica je bila u potpunosti uništena. Godine 2000., prilikom rekonstrukcije unutrašnjeg dijela Vijećnice, arhitekta Taib Hadžović gubi život prilikom obrušavanja stepeništa teškog pet tona.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Srijeda, 08 Studeni 2017 16:33

 

svejk-2Dobri vojak Švejk (10)

ŠVEJK U GARNIZONSKOM ZATVORU

Posljednje utočište onih koji nisu htjeli ići u rat bio je garnizonski zatvor. Poznavao sam jednog suplenta matematike koji u artiljeriji nije htio da puca, pa je stoga ukrao sat jednom natporučniku samo da dođe u zatvor. To je učinio potpuno svjesno. Rat mu nije imponirao, a nije ga ni opčaravao. Pucati na neprijatelja i ubijati na drugoj strani šrapnelama i granatama isto takve nesretne suplente matematike smatrao je glupošću. - Neću da me mrze zbog moje nasilnosti - rekao je i mirne duše ukrao sat. Ispočetka su ispitivali njegovo duševno stanje, ali kad je izjavio da se htio obogatiti, otpremili ga u garnizonski zatvor. Bilo je više takvih ljudi koji su sjedili u zatvoru zbog krađe ili prevare. Idealista i neidealista. Ljudi koji su rat gledali kao izvor prihoda, različitih računarskih podoficira u pozadini i na fronti koji su vršili svakojake prevare s hranom i vojnicima, a zatim i malih kradljivaca, tisuću puta poštenijih od onih macana koji su ih amo poslali. U zatvoru su sjedili vojnici i zbog različitih drugih prestupa, sasvim vojničkog obilježja, kao što je povreda discipline, pokušaj bune, dezerterstvo. Poseban su tip zatvorenika predstavljali politički zatvorenici, od kojih je osamdeset posto bilo potpuno nevinih, a od kojih je ipak devedeset i devet posto bilo osuđivano. Aparat vojnog suda bio je veličanstven. Takav sudski aparat ima svaka država prije općeg političkog, gospodarskog i moralnog pada. Sjaj bivše moći i slave čuvaju sudovi, policija, žandarmerija i potkupljiva bagra doušnika. U svakoj vojnoj jedinici Austrija je imala svoje doušnike koji su denuncirali svoje drugove iako su zajedno s njima spavali na vojničkim krevetima i na maršu dijelili s njima svoj kruh. I državna je policija dostavljala u zatvor obilan materijal. Radila su to gospoda Klima, Slaviček end comp. Vojna je cenzura dopremala tamo autore korespondencije između fronte i onih koji su kod kuće ostali u očajnim prilikama. Žandari su dovodili i stare pravoužitnike koji su slali pisma na frontu, a vojni sud im je natovario na leđa po dvanaest godina zatvora zbog njihovih utješnih riječi i prikazivanja bijede na kućnom ognjištu. Iz hradčanskog garnizonskog zatvora vodio je put preko Břevnova na motolsko vježbalište. Tim je putem išao u pratnji vojnika neki čovjek s lancima na rukama, a za njim su išla kola s mrtvačkim lijesom. I na motolskom je vojnom vježbalištu odjeknula kratka zapovijed: „An! Feuer!“ A u svim regimentama i bataljonima čitala se pukovnijska naredba da je opet jedan čovjek strijeljan zbog pokušaja pobune prilikom stupanja u vojsku, kad je gospodin kapetan udario sabljom njegovu ženu koja se nije mogla rastaviti od muža. A u garnizonskom su zatvoru trojica: štabni profoz Slavik, kapetan Linhart i narednik Repa, nazvani „krvnik“, izvršavali već svoj zadatak. Koliko su ljudi umlatili u samicama! Lako je moguće da je kapetan Linhart i danas, u čehoslovačkoj Republici, i nadalje kapetan. Želio bih da mu se priznaju godine službe koje je proveo u garnizonskom zatvoru. Slavičeku i Klimi s državne policije priznate su te godine. Repa se vratio u civil i on je sada zidarski majstor. A možda je i član kakvih rodoljubnih društava u Republici. Štabni profoz Slavik postao je za Republike tat, pa je sada u zatvoru. Nije se, jadnik, uspio usidriti u Republici kao ostala vojnička gospoda. Sasvim je prirodno da je štabni profoz Slavik, preuzimajući Švejka, bacio na nj pogled pun nijema spočitavanja: - I ti si valjda na slabu glasu kad si došao ovamo među nas? Mi ćemo ti, momče, zasladiti ovdašnji boravak, kao i svima koji su pali u naše ruke, a te naše ruke nisu baš ženske ručice. A da prida važnost svome pogledu, gumu Švejku pod nos svoju žilavu, golemu pesnicu i reče: - Pomiriši, nitkove!

Švejk pomiriše i reče: - Ne bih htio da dobijem njom po nosu, miriše na groblje.

Ovaj mirni i razboriti odgovor svidio se štabnom profozu. - He - reče i udari Švejka pesnicom u trbuh - ispravi se, šta to imaš u džepovima? Ako imaš cigaretu, možeš je zadržati, a novce daj ovamo, da ti ih ne ukradu. Zar nemaš više? Zaista nemaš? Ne laži, laž se kažnjava. –

Kamo ćemo s njim? - upita narednik Repa. - U ćeliju br. 16 - odluči profoz - među one gaćane, zar ne vidite da je gospodin kapetan Linhart napisao na spisu: „Streng behüten, beobachten!“

- Da, da - reče on svečano Švejku - s gadovima mi postupamo gadno. Kad se tko opire, mi ga odvučemo u samicu i ondje mu prebijemo sva rebra i ostavimo ga ondje dok ne crkne. Imamo pravo na to! Tako smo npr. uradili s onim mesarom, zar ne, Repa?

- No da - odgovori sanjivo narednik Repa - ali s njim smo imali muke, gospodine štabni profoze. To je bio ljudeskara. Gazio sam po njemu preko pet minuta, a onda su mu tek počela pucati rebra i izlaziti krv na usta. Živio je još deset dana. Strahovita snaga!

- Eto, vidiš, nitkove, tako ti je to kod nas kad se tko opire ili pokuša da pobjegne - završavao je profoz Slavik svoje pedagoško izlaganje. - To je zapravo samoubojstvo, koje se kod nas isto tako kažnjava. Ih, ne dao bog, da ti, govnaru, padne na pamet da se na što tužiš kad dođe inspekcija. Kada dođe inspekcija i zapita: imate li kakvu žalbu?“ - tada moraš, smrade, stati mirno, salutirati i odgovoriti: „Pokorno javljam da nemam, da sam potpuno zadovoljan!“ Kako ćeš dakle reći, gade, ponovi!

- Pokorno javljam da nemam, da sam potpuno zadovoljan - ponovi Švejk, a lice mu je pri tom imalo tako dragi izražaj da se štabni profoz prevario i smatrao to iskrenim nastojanjem i poštenjem.

 
Još jedna slika neponovljivog Zuke
Utorak, 07 Studeni 2017 18:38

 

Zuko DžumhurPanađur u porti

Zuko Džumhur

Portu ispuni graja. Tušta i tma danguba bogomoljaca, sindikalaca i nedjeljnih izletnika vrzma se u dubokoj ljubičastoj sijenci kule što je vo vremja ono starostavno "u slavu svetog oca Jovana Rilskog i majke Božije" podiže Dušanov feudal i prosevastator Hrelja, gospodar Strumice i Melnika, koji po Vuku, kao Relja Krilatica u junačkom desetercu statira uz Marka i Miloša.

U truhlom ćepenku zgnječenom ispod drevnih zidina manastirske kule, čiji je sat davno prestao da pokazuje doba dana i doba noći, sa čijih su vrhova nestale straže koje su u dugim i mrklim ponoćima balkanskim osluškivale topot janičara i hod krdžalija; ubogi crni oci iskrpljenih dotrajalih mantija krčme brojanice drvene i staklene. Krčme kalendare crkvene i svjetovne, sličice i ikone, vozni red, čirake i prospekte "Balkan-turista". Svijeće voštane i karte dopisne.

Legenda kaže: Ovaj manastir osnova sveti Jovan Rilski, koji se rodi godine gospodnje osam stotina sedamdeset šeste. Od malena ostade siroče i, kako biješe sklon samotinji, ode u planinu. U planini bio je Boboševski manastir svetog Dimitrija. Tu provede u molitvama i razmišljanju prve godine svog monaškog života.

Legenda kaže: Pustinjak Jovan boravio je na Perniku i Vitoši, i onda otišao u tamnu planinu Rilu. Tu se posvetio postu i molitvi i tu podiže malu crkvu. Uskoro se proču među narodom ovaj sveti pustinjak i od tada silan svijet dolazaše k njemu.

Legenda kaže: Carevi i kraljevi, mađarski i vizantijski, razvlačiše mošti blaženog, od Bele Trećeg do Isaka Angela i od Trnova do Grana. Vladislav Gramatik, učenik Konstantina Filozofa, geograf i prepisivač "od Novoga brda" ostavi u našoj knjizi i pismenosti pažnje vrijedan opis toržestvenog prenosa moštiju mučenikovih u hram koji obnoviše tri brata Joasaf, David i Teofan, iz sela Granica u kraju ćustendilskom, u zemlji Rumeliji.

Porta ječi od zvuka i talambasa... "Az živea za ljubav"... Lagani tango. Drugarice biraju... "Pa tamu, pa tamu, što mi piloti"... Bijeli miševi izvlače horoskop života. Epolete i kore od bostana, trube i ćemaneta, transparenti i medenjaci – porta podrhtava i rastače se. Kitnjasti lukovi konaka lome se od vriska. Starodrevno zdanje ječi ranjeno. Strogo je i pred poplavom nečastivog koji kao da je sve sitne grijehe svih mladih ljudi, sa svih meridijana svijeta prosuo u ovu svetu nedjelju na ovo sveto mjesto. Borija pozva na novu igru, zvono oglasi molitvu...

Ćepenak za čas opusti. Vrata malog manastirskog muzeja punog ripida, hrisovulja, portreta, igumana manastirskih i rukovodilaca državnih, kamilavki, svetih utvara i psaltira zatvoriše se, tiho i nečujno, za posljednjim gostom. Iskrzane mantije iščezoše, kako zapisa Camblak (nemirni putnik i biograf iz Dečana), u "Kelijama inokom prilepljenim jakože nekaa ptičja gnezda". U tami ubogih ćelijskih enterijera ćebad od kozije dlake. Dugi časni posti, pasulj i bdijenja. Prodrte crne čarape, brezove metle, umašćeni epitrahilji, paučine i miris užeglih kandila...

 
Veoma, veoma važna vijest za sve Bošnjake diljem svijeta!!!!
Ponedjeljak, 06 Studeni 2017 20:47

 

reis-kavazovic-reis-cericReisu-l-ulema Kavazović primio bivšeg reisa: Cerić se neće kandidirati za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović danas je primio bivšeg reisu-l-ulemu dr. Mustafu ef. Cerića. Razgovarali su o aktuelnim pitanjima Zajednice u domovinskim zemljama i u dijaspori. Složili su se da je dužnost svakog muslimana i muslimanke da brinu o svojoj vjeri, moralu i uvjetima za održavanje zdrave i napredne porodice, zajednice i društva u cjelini.

Kao moralna savjest muslimana Islamska zajednica ima misiju širenja dobra i suzbijanja zla u svijetu.

Islamska zajednica, naglasili su, djeluje na principu moralne savjesti i odgovornosti, ali, isto tako, Islamska zajednica ima svoj red i poredak, imao svoj usvojeni Ustav i pravilnike o svome radu i djelovanju. To sve zajedno osigurava očuvanje i njegovanje misije Islamske zajednice, propisane Časnim Kur'anom, Blagoslovljenim Sunnetom i povijesnim iskustvom bosanske ‘uleme. Stoga, naglasili su oni, svi koji rade i djeluju u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini ,i oni koji se žele uključiti i podržati rad i djelovanje Islamske zajednice, moraju poštivati propisani red i poredak bez izuzetka.

Dvojica reisu-l-ulema, bivši i sadašnji, iskoristili su priliku i pozvali sve političare u Bosni i Hercegovini, bez obzira na naciju i vjeru, da zajedno rade za opće dobro cijelog društva u državi Bosni i Hercegovini. Izrazili su zabrinutost zbog odlaska mladih svih nacija iz naše zemlje. Apelirali su na sve političare da rade savjesno i odgovorno za sve građane na svakom pedlju države Bosne i Hercegovine. Snažno su podržali euro-atlantsku budućnost države Bosne i Hercegovine.

Bivši reisu-l-ulema, dr. Mustafa ef. Cerić je također obavijestio reisu-l-ulemu Husein ef. Kavazovića da ne namjerava da se kandidira za bošnjačkog člana Predsjedništva države Bosne i Hercegovine 2018. godine, već da će se, uz suglasnost reisu-l-uleme Kavazovića, angažirati na ostvarenju misije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Dr. Cerić je obavijestio reisu-l-ulemu Kavazovića da mu se bezrezervno stavlja na raspolaganje u jačanju jedinstvenog nijjeta (namjere) Islamske zajednice i spreman je uraditi sve što se od njega očekuje da Islamska zajednica nastavi svoj miroljubivi i stabilni hod kao i do sada.

Dr. Cerić se zahvalio reisu-l-ulemi Kavazoviću na njegovom predanom vođenju Islamske zajednice nakon što je od njega preuzeo ovaj teški, ali časni emanet 2012. godine. Reisu-l-ulema Kavazović je izrazio dobru volju prema prijedlozima dr. Cerića. Odluku dr. Cerića da se ne kandidira za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, uprkos očekivanjima i zahtjevima nekih, reisu-l-ulema Kavazović je ocijenio kao dobar znak za političko jedinstvo Bošnjaka, koje čekaju velika iskušenja na narednim izborima 2018. godine. Stoga, dr. Cerić i reisu-l-ulema Kavazović očekuju od političara da budu na visini povijesne odgovornosti za dobrobit naroda i države svih građana Bosne i Hercegovine.

Također, oni su izrazili zadovoljstvo današnjim susretom. Naglasili su da je Islamska zajednica bezuvjetno predana širenju mira, suživota i tolerancije u našem društvu. Oni su još jednom potcrtali da Islamska zajednica baštini dugo povijesno iskustvo u razvijanju vjerske i kulturne uključivosti i zato odbacuju svaki oblik fašizma,  antisemitizma, islamofobije i bilo koje druge netrpeljivosti na osnovu vjerske ili nacionalne isključivosti. Tu dragocjenu vrijednost, koju su nam ostavili naši preci, Islamska zajednica mora čuvati kao zjenicu svoga oka. (Dvojica naših novih Tita, ba! Joooj, što me ovo podsjeti na…ma bolje da ne pišem na šta! N.F.) Stoga, Islamska zajednica neće nikome dozvoliti da tu vrijednost na bilo koji način skrnavi, naglasili su.

Na kraju, njih dvojica su se usuglasili kako je potrebno da svi rade za opće dobro. Svačija odgovornost i nadležnost treba da se poštuje, ali i svi poslovi u domovinskim zemljama i dijaspori u ime Islamske zajednice moraju biti iskoordinirani prema Ustavu i pravilnicima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini – kaže se u saopćenju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini nakon ovog susreta.

(Preneseno sa portala SAFF od 2.11.2017)

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 05 Studeni 2017 18:55

 

ToniFudbalski spomenar

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika ili memli strane, sada u Mariboru

Iz društvenog doma koji je pripadao Mjesnoj zajednici Đeka -Toka dopirali su glasovi estradnih zvijezda. Naravno, u pitanju je bio razglas, a tu činjenicu mogli su da potvrde stanovnici od Širokače i Bostarića pa sve do Vlaške mahale i Hrida, tako daleko dobacio bi glasom čas Bora Spužić –Kvaka, čas Safet Isović, čas Muharem Serbezovski. Uglavnom, to se događalo nedjeljom, jer nedjelja je bila i ostala dan za igre, pjesmu i derneke.

Na Tereziji su se smjenjivale ekipe, igralo se na male golove, teren je bio asfaltni, strm, a utakmice su se nedjeljom rjeđe prekidale, jer je bilo manje automobila koji su dolazili iz grada i okretali se na Tereziji pošto se dalje nije moglo. No, konačni prekid tekme dogodio bi se kada bi, recimo, Eso Kinez pogledao na sat i viknuo: “Uh, jebote, hajmo, nećemo stići na utakmicu!”

I onda su se on i ostali navijači »Želje« na brzinu umili terezijskom vodom i krenuli prema bistričkoj stanici gdje će svakoga časa stići Ćiro u koji će se ukrcati i pravac - stadion “Grbavica”. Nisam mogao razumjeti kako može nedjeljom biti nešto ljepše i važnije od utakmica koje smo sami igrali na našim terenima.

Isto se događalo i ispod bistričkog mosta gdje su se raja okupljala oko “ćize”. Tako se zvala kockarska igra u kojoj se nacrtala linija koja se zvala “ćiza” i onda su igrači sa distance bacali novčiće što bliže toj liniji. Zato se govorilo: “Hajmo igrati “ćize-blize”. Ko je bio najbliži liniji pokupio bi banke ili petobanke i onda bi on prvi bacao sve u zrak. Kad bi novčići pali na zemlju, sve jazije (glava) pokupio bi onaj koji je bacao u zrak, a sve ture (pismo) nastavio bi bacati sljedeći koji je do njega bio najbliži “ćizi”. Da bi igra bila zanimljivija i hazardnija okolo su stajali oni koji se klade čega će više pasti: tura ili jazija.

“Ja još ovu ruku igram i odoh” - naglasio bi Šimo ili Rešo…i nakon što bi se pokupile sitne pare koje su bacali u zrak, trčali bi na stanicu da stignu prije “ćire” koji samo što nije.

Meni se i nije baš išlo na utakmice.

Ali, išao sam i to je bio pravi praznik u mojoj ranoj mladosti. Nedjeljom bi me mama pustila da odem na dalek put, čak do Jezera, gdje se preselio moj prvi mahalski prijatelj Ibrahim Elezović. Njegov otac je bio milicioner i dobili su stan u milicijskoj jedinici koja je zaduživala i konje. Na jednoj strani bile su barake u kojima je stanovala porodica Elezović, a na drugoj su bile štale gdje su bili milicijski golemi konji. Nedeljom bi milicioneri uzjahivali te konje i nedjeljom išli pred stadione gdje su održavali red.

Ako bi Ibrin otac bio na dužnosti, onda bi nas dvojica išli da ga tražimo, a on bi na konju došao što je bliže mogao ulazu, nonšalantno bi mahnuo dugim pendrekom čovjeku koji je stajao na ulazu, pa onda tim istim pendrekom pokazao na Ibru i mene i dao znak da nas se pusti na utakmicu. A ako nije bio na dužnosti, onda bi nam pred stadionom dao ruke, jednu jednom, drugu drugom i mi smo kao njegovi sinovi ulazili bez problema.

 
Veoma instruktivan analitički tekst - posebno za one "krmeljave"
Subota, 04 Studeni 2017 14:03

 

Omr KarabegHoće li Bosna i Hercegovina u miru izgubiti državu koju je odbranila u ratu?

Omer Karabeg, Radio Slobodna Evropa

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je zašto se Srbija i Hrvatska nikada nisu odrekle planova o podeli Bosne i Hercegovine. Sagovornici su bili Žarko Korać, dugogodišnji profesor Filozofskog fakuleta u Beogradu, i Nerzuk Ćurak, profesor Fakuleta političkih nauka u Sarajevu.

Bilo je riječi o tome zašto se Vučić, koji se svaki čas zaklinje da poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, nikada nije ogradio od Dodikovih izjava da ne priznaje Bosnu i Hercegovinu, s kojim ciljem hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović lansira priču o 10.000 potencijalnih islamskih terorista u Bosni i Hercegovini, da li je u Srbiji nakon gubitka Kosova ojačala ideja o pripajanju Republike Srpske, kako je moguće da jača savez između Milorada Dodika i Dragana Čovića u vrijeme kada su odnosi između Beograda i Zagreba na najnižem nivou, koliko bošnjačko rukovodstvo svojim vezivanjem za Tursku i njenog predsednika Erdogana ide na ruku planovima Beograda i Zagreba o podjeli Bosne i Hercegovine, kao i o tome može li se Bosna i Hercegovina, koja je u ratu odbranila svoju teritoriju, raspasti u miru.

Omer Karabeg: I Srbija i Hrvatska stalno ponavljaju da su za cjelovitu Bosnu i Hercegovini, ali sudeći po njihovom ponašanju, ta dva susjeda se nikada nisu odrekla Bosne i Hercegovine. Kako, recimo, tumačite činjenicu da Dodik, u prisustvu Vučića, govori da ne priznaje Bosnu i Hercegovinu i da je Republika Srpska samostalna država, a Vučić, koji se svaki čas zaklinje da će poštovati teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, uopšte na to ne reaguje?

Korać: Vučić kaže da je za Evropu, a za ministra uzme Vulina. To je inače Vučićev manir. On, na primjer, kaže da je za Evropu, a onda za ministra odbrane uzme Aleksandra Vulina koji na najbrutalniji način pokušava da rehabilituje Miloševića i njegove satrape u uniformama. Taj čovek govori da na vojnoj akademiji treba da predaje general Lazarević koji je pravosnažno osuđen u Hagu. To je Vučićev način. Kada se radi o Bosni i Hercegovini, postavlja se pitanje zašto Vučić apsolutno nikada nije rekao nijednu reč makar da se ogradi od Dodika i njegovih neprekidnih provokacija. Moj je utisak da Dodik ima mnogo direktniju podršku Rusije i Putina nego sam Vučić. On do izvesne mere zazire od Dodika i smatra da bi mu ograđivanje od Dodika, koji inače nije naročito popularan u Srbiji, okrnjilo rejting evropskog srpskog nacionaliste, ako mogu da upotrebim tu sumanutu sintagmu. Zbog toga se Vučić apsolutno nikada nije ogradio od Dodika, niti mu javno uputio bilo kakvu, makar i najblažu kritiku.

Kolindini islamski militant

Omer Karabeg: Slično se ponaša i Hrvatska. Hrvatski poslanici u Evropskom parlamentu nastoje da ubede Brisel da su Hrvati u BiH neravnopravni zato što nemaju svoj enitet, a predsednica Kolinda Grabar Kitarović priča o navodnih 10.000 radikalnih islamista u Bosni i Hercegovini koji su po njoj pretnja Hrvatskoj i Evropi.

Nerzuk Ćurak: Sve je to sa svrhom i razlogom. Bosna i Hercegovina je očigledno trajno onemogućena da bude država, a ezopovski govor Beograda i Zagreba o podršci teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine priča je za malu djecu. To je način da se sakriju vrlo opasne tendencije kada je u pitanju dalji način rješavanja bosanskohercegovačke krize, jer, nažalost, mi moramo stanje u Bosni i Hercegovini imenovati permanentnom krizom.

Vrlo je zanimljivo da je predsjednica Hrvatske započela svoj specijalni rat pričom o 10.000 potencijalnih terorista u Bosni i Hercegovini, a istovremeno u samoj Hrvatskoj njeguje izvanredne odnose sa liderom tamošnjih muslimana. To pokazuje da se, s obzirom na veoma prisutnu islamofobiju u svijetu, tom pričom žele ostvariti određeni politički ciljevi u Bosni i Hercegovini. Jer, kada se pojavio spin od 10.000 potencijalnih terorista, to je imalo velikog odjeka, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u svijetu.

Sve u svemu, radi se nekoj vrsti samoproglašenog tutorstva nad Bosnom i Hercegovinom, o kompleksu više vrijednosti koji – nakon što je intenzivno rastao u Beogradu – sve više raste i u Zagrebu. Ti mali kvaziimperijalizmi nastavljaju da žive i da se reproduciraju.

Velika Srbija

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search