LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Eugenu Didi Kvaterniku je još davne 1952. godine postalo sve jasno, a Kolindi i Plenkoviću još i danas nije
Ponedjeljak, 13 Kolovoz 2018 10:02

 

KvaternikDido Kvaternik u Argentini - 1952. godina

Eugen Dido Kvaternik, koji je po Pavelićevim usmenim nalozima organizovao masovna ubojstva, kojima je najčešće osobno prisustvovao, poslije rata u Hrvatskoj reviji (glasilu ustaške emigracije u Argentini) 1952. kaže: „Naš narodni pad tako kratko vrijeme nakon uspona 1941. uzrokovan je stalnim i opetovanim kršenjem osnovnih etičkih i moralnih zasada... Notorna je činjenica koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošlog rata i sa hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, sa pravnog zločin, a s političkog ludost... Zato našu odgovornost pred poviješću ne će nitko moći izbrisati.“ (Citat iz knjige Slavka Goldsteina, 1941 - Godina koja se vraća, Službeni glasnik, Synopsis, Beograd – Sarajevo, 2012, 70)

 
Podsjećanje na balvan-revoluciju koju su mnogi Srbi zaboravili
Nedjelja, 12 Kolovoz 2018 10:01

 

Balvani i gumeSećam se oluje koja je avgusta 1990. razbacala balvane od Hrvaca do Knina

Boris Dežulović

Oluja, avgust mesec, subota, podne: topao vetar s Dinare razvija na kninskoj tvrđavi džinovsku trobojku zastavu, a tamo dole, na krajinskim drumovima, kolone prljavih automobila, oznojeni mrki vojnici s pretećim dugim cevima i uplašen neki svet koji ne zna šta ga čeka u mesecima i godinama koje slede.

Dabome da se sećam. Oluja je valjda bila, šta drugo, kad su te vrele avgustovske subote polomljena popadala sva stabla i bandere pod Dinarom, a moj drugar Predrag i ja uputili se u Krajinu da vidimo to čudo neviđeno – drveće i stenje rasuto po cesti od Hrvaca do Knina.

Oluje koja je 17. avgusta 1990. po krajinskim drumovima razbacala balvane, u Srbiji se, međutim, malo ko uopšte seća. Sva su sećanja na Balkanu oštro presečena, a svaki srpski pomen na avgustovsku oluju počinje od 1995. godine. Dan će tada biti 5. avgust, a boje na zastavi s kninske tvrđave malo drugačije raspoređene, ali jednako će biti subota, i jednako će biti kolone prljavih automobila na krajinskim drumovima, oznojeni mrki vojnici s pretećim dugim cevima i uplašeni neki svet koji neće znati šta ga čeka u mesecima i godinama koje slede.

Tačno pet godina i dvesta pedeset subota u to će vreme već proći od subote 17. avgusta 1990., kad smo Predrag i ja iza Hrvaca pokušavali da razgovaramo sa rabijatnim nekim tipom što nam se kalašnjikovom unosio u kola. Na poslednjoj barikadi pred Kninom – a sećam se da je bila napravljena od kamenih gromada na poslednjoj serpentini stare ceste nad gradom, neposredno pre tunela – pitali smo naoružane pobunjenike čime će se baviti, od čega će živeti kad onu orijašku zastavu Srpske autonomne oblasti Krajine sa kninske tvrđave jednog dana podignu pred staklenim tornjem Ujedinjenih nacija na Ist Riveru, i ponosno zavijore kao zastavu Republike Srpske Krajine. ‘Od čega ćemo da živimo? Od drumske pljačke, kao i prije’, oholo nam je odgovorio jedan od njih, pozdravljen zadovoljnim cerekom ostalih.

 
Sjećanja
Subota, 11 Kolovoz 2018 09:15

 

StaracSalkanova sjećanja i sjećanje na Salkana

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Kao i obično, na pragu kolare zatekao sam njega, Salkana. Ovoga puta nije navlačio rukave na još od znoja mokre ruke, nego ih je ostavio zasukane da se suše na vjetru. Gledao sam njegove mršave, od posla iznurene ruke sa jako nabreklim venama koje su tako izgledale kao da će svakog časa prsnuti. Međutim, takve su bile i do sada, nabrekle, čvrste, kao da su nijetile da kroz sebe propuste što više krvi i time Salkanu donesu još koji dan života.

Sijeda, fino oblikovana brada bila mu je pažljivio podbrijana i, sa brižljivo potkresanim, također sijedim brkovima, jasno govorila o Salkanovoj urednosti.

Njegove stare, ispupčene jagodične kosti krile su u svojim šupljinama dva kristala, dva oka koja su vidjela mnogo stvari u njegovom životu. Mnogo toga. Salkan je bio kao i većina ljudi. Rado se sjećao onog najljepšeg. Po njegovom pogledu koji je bio usmjeren u daljinu i po suzi koja mu je ovlaš zamaglila oči, moglo se naslutiti da se ne prisjeća samo tih najljepših njemu trenutaka iz života, već i onih tužnih.

Salkan je duže vrijeme udovac. Hanuma mu je iznenada umrla, a nisu imali djece. Stotinu mu misli prolazilo jedna za drugom kroz glavu. Sjetio se prvih godina zajedničkog života kako je nestrpljivo očekivao kad će se osjetiti budućim roditeljom, pa prva sumnja, pa na koncu i razočarenja... Koliko je sve mehlema hanuma uzela, kod koliko je travara i gatara bila, koliko je bula i hodže obišla, koliko joj je zapisa zapisano, pa na kraju, koliko je hećima obišla... i na koncu, sve to bi uzalud. Sve mu je to i sada, kao kakav film, prošlo kroz glavu.

Iz dubine razmišljanja trgnu ga moj selam. Dok mi je odgovarao na selam, preko modrih, starih usana preletio je blag, topao osmjeh koga ću se dugo sjećati. Nisam mnogo znao o životu ovog najplemenitijeg čovjeka u našem selu. Mlad sam otišao.

Nakon selama obojica smo ćutali. Ubrzo je to dosadilo i njemu i meni. On je prvi progovorio:

-Jah sinko. U moje doba je sve bilo drugačije. Trebalo je puno raditi i pošteno živjeti, a trebalo je i svojoj duši za ragbet znati. Jah kako, sinko, neće se sto godina živjeti. Zato nemoj ništa rasipati, kako vrijeme, tako i sve drugo u životu, a nemoj ni titiziti – govorio je.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Četvrtak, 09 Kolovoz 2018 15:12

 

OtisakRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (27)

"Ovjera" oporuke  

Vratio se prije redarstvenog sata. Spustio se s uzdahom na sećiju i kroz pendžer zamišljen gledao na suton koji se brzo spuštao nad utihlo Sarajevo.

Safija mu prinese komad još tople kukuruze, te nakrižanu papriku i glavicu crvenog luka.

-Uh! Neslana kuruza. A i kako ću paprika i luk brez soli. Što nisi posolila?

-Safeta spava. Slaba je, a k'juč je njojzi oko joj vrata. Rekla je da će ona sobom soli don'jet', al' zakunjala pa i zaspa.

-Jel' kašljala?

-Mrven. Otkad je zaspala, ni kahnula nije.

-Sutra ću ja šnjom popričat oko k'juča od magaze. Neka dadne k'juč tebi jerbo ti kuhaš, stalno ti nešta treba. Dočim, ona stisla otaj k'juč na kanafi na prsa k'o da bog zna šta doli u magazi ima?

-Popričaj ti šnjom. Meni nije zgodno. Ipak je ovo njezina kuća, a mi smo samo gologuzi muhadžiri. Nije moje da ja gospodaricu od kuće propitivam.

Ejub pomisli – E, neće bit' još zadugo njezina kuća – pa reče: “Sutra ću ja šnjom zdogovorit oko k'juča.”

I zaista, već je sutra ujutro nagovarao i nagovarao Safetu da ključ od magaze dadne Safiji, ali nije bilo šanse. Maksimum ustupka je bio da Safija stoji pred vratima magaze, a Safeta da joj iznese sepetić sa namirnicama makar za slijedeću heftu.

Poslije desetak dana priupita: “Pa šta bona ne bila kriješ u toj magazici? Nije jamda ćup zlata. Misliš jamda da smo mi svi lopovi? Nećemo ti zrna žita brez tvog znanja iznjet' iz magaze. Šta si se stisla tako hasta da jedva plaziš niz basamke, a još jedvije uz basamke.”

-Sram te bilo Ejube. Tako star, a tako brezobrazan. Ja vas primila brez r'ječi u kuću. Hranim vas, odnosno dodajem na jad iz Merhameta, baš kol'ko god mogu. Moja magaza, moja kuća, moja odluka. Da me nisi više nikad priupit'o u vezi magaze. Jes' čuo?

-Uh…nemoj se ljutit'…nisam ništa hrđavo mislijo, neg' velim….

Safeta ga ne dosluša već uđe u svoju sobu zalupivši vrata. Onda poče kašljati. Hripa li hripa.

Safija otvori vrata od njene sobe koju nije više zaključavala otkad je došla iz bolnice.

-Safeta, Safeta, jesi l' popila one svoje hapove?

Safeta sjedi na rubu kreveta i potvrđuje klimanjem glave. Safija joj popipa čelo. Živa vatra.

-Ejube, sirće je doli u kredenci. Pola po pola sa vodom razmuti. Nemoj da bi svo sirće izlio u leđen. Ja ću čorape pripremit'. Ti Ismete djeci raspremi nek' legnu i oko njiha budi.

Noć se otegla. Safija i Ejub sjede pored kreveta. Safeta u vatri nešto bunca. Nerazumljivo. Kako god bi joj navuku sirćetli čarape one bi se za minutu osušile i maltene užarile od vatre koja je Safetu obuzela. Nije počelo ni svitati kad jedno od djece zaplaka. Biće nešto dijete sanjalo pa se prepalo. Safija odleti da vidi šta je s djetetom, a Ejub izvadi iz džepa onaj komadić indiga, brzo natrlja Safetin desni palac i pritisnu ga na jedan primjerak već pripremljene “oporuke”. Onda ponovo indigom natrlja isti palac i pritisnu ga na drugi primjerak. Isto to uradi i sa pisanom željom o ukopu. Uze jednu potopljenu čarapu iz sirćeta i pokuša obrisati plavu boju sa Safetinog palca. Uspio je. Skoro da se nije vidjelo plavilo na prstu. Sva tri papira brižno presavi i stavi u njedra.

Oborili su temperaturu, ali Safeta ujutro nije mogla više ustati. Bila je preslaba. Ipak, oko podne se nekako, baš k'o paučak, uz Safijinu i Ismetovu pomoć, spusti do magaze, a njima naredi da čekaju pred zaključanim vratima. Nakon desetak minuta otključa i iznese sepetić pun svačega. Kako je više kopnila postajala je nekako darežljivija. Prije je bila opterećena da što više sačuva za Rušida, ali kako je sušica sve više savladava, ne misli više na čuvanje za sina koji je možda živ, a možda i nije. Prije da nije, jer da jeste, valjda bi se redovno javljao. Pošta uveliko radi, a od njega ni slova.

Ishrana je bila pojačana, ne samo za Safetu, već za sve ukućane. Safeta, međutim, nije ni sanjala da neko drugi ima “ključ” (kalauz) i da se, kad svi pospu, jedna sjena prikrada vratima magaze, tiho otključava, a onda dugo sjedi na basamcima čakijicom deljući komad sudžuke ili suhog mesa i razmišljajući o daljim koracima u akciji sticanja vlasništva nad kućom i okućnicom u Baruthani. “Trkeljajući” poslije ponoći dok su svi spavali dubokim predjutarnjim snom, našao je u jednom čošku i dvije pletare po dvadeset litara šljivovice ostale od rahmetli Rame, a na koju je Safeta bila potpuno zaboravila. Znao je uliti u jednu malu bočicu - pljosku po tri dece šljive, pa bi pomalo potegni da ga niko ne vidi ili kad su Safija, Ismet i djeca u nemuštom redu otegnutom u čekanju pred Merhametom.

(nastavlja se)

 
Čim komšije i susjedi donesu ovakve zakone poletjet će za njima i naše kronične parazitske glavuzije!!!!
Srijeda, 08 Kolovoz 2018 21:05

 

Ovrsni zakonHRVATSKA - POTVRĐENO - NOVI GENOCIDNI "OVRŠNI ZAKON" DO KRAJA GODINE

PROCURILE INFORMACIJE SA TAJNE SJEDNICE VLADE!
NOVINAR KONFLIKTA ZAVRŠIO U PRITVORU RADI SNIMANJA OPREMOM ZA PRISLUŠKIVANJE!

POREZ NA NEKRETNINE IPAK IDE!

Vlada priprema kontejnere za nove beskučnike jer nema dovoljno stanova za zbrinut preko 4927 sudskih predmeta u 2018 godini za izvršenje deložacija!

EVO ŠTO NAS ČEKA: Oni koji neće imati novca za plaćanje poreza na jedinu nekretninu, ostat će bez nje kada im dug premaši 20.000 kuna!

Ljudi koji nemaju odjavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj a rade u inozemstvu država će posebno oporezivati nekretnine kao porez na kuće za za odmor!

Opet se sprema pljačka građana da bi se namirili popovi, branitelji lažnjaci invalidi HVO-a u BiH, politički apetiti za novim voznim parkom, da bi se financirala propala poduzeća kao Agrokor koji se pomaže preko narodnih para HBOR-a, a novac kako je otkriveno trebao je ići za ulaganje u nečije hotelske komplekse koji zjape prazni dok se narod prisilno iseljava iz jedinog doma.

Jedina se nekretnina, izmjenama Ovršnog zakona, ne smije plijeniti za iznose duga manje od 20 tisuća kuna. Zato će od 1.1. 2019. oni koji neće imati novca za plaćanje poreza na jedinu nekretninu u kojoj žive, ostat bez nje onda kada im dug premaši 20.000 kuna!

Ako imaju dvije nekretnine, onda nema niti te pravne zaštite takozvane zaštite od države. A druga nekretnina može biti i zapušteno poljoprivredno zemljište sa stajskim gnojem na nekom kršu, smetlište ili bilo kakva djedovina jer su to uvjeti novog Ovršnog zakona da ipak možete i tamo živjeti.

"Nema vodovoda, struje ima dok ne zagrmi, kuća je stara, naslijedio sam je od roditelja, a oni od svojih roditelja i djedova. Ne mislim tamo živjeti, a u cijelom selu ostalo dvoje ljudi. Nema budućnosti, radnih mjesta, liječnika... Danas u to selo samo vukovi navraćaju i pokoji političar prije izbora na mladu janjetinu, tako je za Slobodnu Dalmaciju jedan čovjek objasnio svoju situaciju oko novog poreza na imovinu.

On, kako piše Slobodna Dalmacija, još uvijek ne vjeruje da će mu na te stare zidine koje je gradio njegov prapradjed stići porezna uplatnica skrivena kroz komunalnu naknadu. Ne vjeruje da će dogodine na stančić u kojem živ od 28 m2 dobiti također uplatnicu za novi porez. Čuo je nešto, a njegova nam supruga kaže - kakvi porez, to je naš stan, platili smo već sve poreze na njega barem tri puta, živimo od svojih jadnih nehumanih mirovina i nemamo od čega plaćati nove poreze?!

Nažalost od od prvog siječnja 2019. ukida se komunalna naknada i porez na kuće za odmor, a sve kuće i stanove kojih je u zemlji 2,2 milijuna, oporezuju se novim porezom na nekretnine. Novim nametom oporezivat će se i garaže, građevinsko zemljište, sakralni objekti osim onih koji služe za obavljanje vjerskih obreda ne daj bože da diraš crkvu nemaju oni para ne bave se oni materijalnim najnižeg reda samo duhovnost i politika...

Prve dvije godine taj porez će biti jednostavna zamjena komunalne naknade, a 2020. opet će se promijeniti pravila igre i određivati će se prema tržišnoj vrijednosti nekretnine shodno uputama iz Brisela. Za nekretnine izgrađene nakon 1988., porez će biti veći od komunalne naknade, kao i za one s dodanim sadržajem, poput bazena ili igrališta. Isto vrijedi za nekretnine u kojima nitko stalno ne živi ili se iznajmljuju.

Naš sugovornik Šime zato kaže: "Neka ta moja stara četiri zida nosi država. Ionako nemam koristi od te kuće, ne mogu je prodati ni darovati"

E moj Šime nema u ovoj septičkoj jami slučajnosti, smislio ti je školovani prevarant Marić guženje na suho!

No, prevario se naš Šime samo u jednom. Država mu djedovinu uzeti neće sve dok ima gdje prestaje razum mirovinu. Ovrhom će mu s mirovine uzimati porez preko Fine i tako će naš Šime ostati bez mirovine.

Tamo tu počinje hrvatska stvarnost!

(Ovaj zlokobni tekst je prenesen sa FB)

 
Slovo o velikanu Emeriku Blumu
Utorak, 07 Kolovoz 2018 08:41

 

BlumEmerik Blum – vizionar s pokrićem

Josip Vričko

Sredinom prošlog stoljeća sa uzorkom proizvoda proizvedenog u jednome anonimnom “pogončiću”, Emerik Blum je pokucao na vrata već afirmirane i goleme jugoslavenske fabrike, s prijedlogomda se udruže. Primio ga je, baš kao što se prima neželjeni gost, nekakav deveti referent. Ali, iako tako nisko rangiran, dozvoliosi je da gosta iz Sarajeva, koji je vodio firmu sa osamdesetakradnika, otpravi s indignacijom – otkud je došao. Nije, međutim, imao pojma s kim ima posla.

“Za petnaest, najviše dvadeset godina bit ćemo deset puta veći ili jači od vaše fabrike, tada ćete vi dolaziti nama sa sličnim ponudama”, odbrusio je Blum s vrata samozadovoljnomignorantu, kojega povijest, za razliku od njegova u ono vrijeme anonimnog gosta, nije upamtila.

Dvadesetak godina od ovoga za Bluma neprijatnog događaja, njegov je Energoinvest bio moćna obitelj sa 22.000 članova što su radili u 35 fabrika, 6 rudnika, pet razvojno-istraživačkih centara, tri projektantska biroa, mješovitim poduzećima sa stranim firmama, 30 zastupništava u zemljama na svim kontinentima. No, ni tada ovaj praški đak – diplomirao je Elektrotehniku na Univerzitetu u Pragu – nije bio zadovoljan. Štoviše, tvrdio je kako bi zadovoljiti se s postignutim bilo ravno samoubojstvu.

“Težimo tomu i radimo tako da se u najskorije vrijeme po svim obilježjima svrstamo u red najvećih europskih i svjetskih firmi iz naše branše”, govorio je u vrijeme kada su mnogi dvojili može li se više od onoga što je Energoinvest već postigao. No, da nije puki navjestitelj svjetlije budućnosti, kao ovi današnji što su nam obećavali kako ćemo jesti zlatnim kašikama, pokazalo se ubrzo. Kada je, godinama se boreći s bolešću, Emerik Blum preminuo u rano ljeto 1984. svi ovi ciljevi su bili ostvareni.

Kako?!

Odgovoriti na to pitanje, znači, u biti, objasniti kako se postaje veliki čovjek. Moram priznati kako više vjerujem da se veliki ljudi rađaju, i to, dakako, ne baš često. Ali, i da ih stvaraju i životne okolnosti. Čini se kako je Emerik Blum postao veliki Blum zahvaljujući i jednom i drugom. Život ga nije mazio. Moždasu njegovi najljepši dani bili oni dani sarajevskog dječaka koji jerastao u skromnoj familiji. I kada je, po osobnom priznanju, bio pravi mali sarajevski jalijaš, pa mu je majka Cecilija, za koju je bio osobito vezan, više puta morala utuviti u glavu kako je batina iz raja izašla.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 05 Kolovoz 2018 17:04

 

Pero za pisanjeRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (26)

Nadan Filipović

Eto i pisara


Ejub je ipak naručio još jednu “kahvu” zaslađenu saharinom. Nije htio da ispada fukara u gazdinim očima, pogotovo nakon onog što reče o muhadžirima.

Nije prošlo ni desetak minuta, a eto momka: “Ujagmio sam ga. Sa'će doć'.”

Prođe još jedno dvadesetak minuta i vrata se otvoriše. Uđe omalen ćelav čovjek i momak ga išaretom uputi prema stolu za kojim je Ejub sjedio. Polako se spusti na stolicu i pogleda Ejuba zakrvavljenim očima ispod kojih su se, kao dvije mlohave kese, otromboljili žuti podočnjaci. Ni riječi ne progovara.

Ejub prereza šutnju: “Esselamu alejkum efendija. Najprvije od prvog 'fala ti đe čuo i đe….

-Pusti bolan te seljačke finte i selamanja. Šta ti od mene ho'š?

-Veli momak da si plaho puno učen pisac, naškolat i pismen, a ja sam jok. Treba mi napisat' jednu izjavu od moje rodice koja je puno hasta i koja hoće da mi za života napismeno napiše da mi prepisiva svoj kućerak jadni gori na kraj Baruthane.

-More. Jedna strana je dvjesta kuna.

-Uuuuh! Puno, brate si mi dragi. Al' ha'de, ja sam nagodan čo'jek, pišider pa ćemo viđat kol'ko će izać', al' svega ti, nakiti baš l'jepo.

-Kemo, Kemo, deder mi onu moju frciklu sa papirima, tintarnicu, pero i posušalo - naredi Ćamil momku. Očigledno mu je ta kafanica bila česta pisarska “kancelarija”.

Momak hitro donese sve pisarske rekvizite. Ćamil iz fascicle izvadi dva lista papira i objasni da se taj darodavni ugovor mora sačiniti u dva primjerka. Ejub klimanjem glave potvrdi da se slaže. Kad Ćamil otvori tintarnicu i uze pero da će ga umočiti u tintu ruke su mu toliko drhtale da promaši.

-Kemo, daj mi fildžan one moje kahve. A ti?! Stoju kuna unapr'jed!

Ejub s uzdahom izvadi šlajpek i pruži “piscu” dvije petobanke.

Momak pritrča sa fildžanom u rukama: “Ćamile, ruke ti se tol'ko tresu daš sve prolit'. Otvori usta!”

Ćamil širom zinu, a momak mu sali sadržaj fildžana u usta. Ejuba zapahnu miris rakije.

-Još jednu moju kahvu, Kemice!

Momak donese još jedan fildžan rakije, Ćamil zinu i rakija nestade u njegovim ustima.

-Eeee, sad sam mnogo bolji. Kako se ti ono zoveš?

-Ejub. Ejub Maslan.

-Oklen si?

-Iz Bučje kod Goražda, al' sam zadnjih petn'est godina živijo u Nezucima kod Višegrada, pa došli četnici, pa su počeli klat'….

-Pusti sad četnike, klanja i seljačke priče duže od hodžinskih kišnih dova. Sačekaj da ispušim jednu cigaru da mi se ruke potpuno smire.

-More. Hoš kahvu da ti viknem?

-Ma, jok. Kad pos'o završimo moreš mi zovnut' par ovih mojih što nisu kahvaji, već providne i šljivom miruhe. Da se oporavim.

-More.

Još drhtavim prstima nekako smota podeblju cigaru. Dimi, dimi i gleda kroz staklo rijetke užurbane i natmurene prolaznike. Kad mu je cigareta toliko dogorila da mu je skoro spržila usne, ugasi je u pepeljari, i poče:”Krećemo! Ha'de, diktiraj.”

-Šta da radim, bolan ne bio? De, ponov'der!

-Diktiraj!

-Ne umijem ja to. Nikad čuo nisam ditriraj. Aaaa?!

-De, sad polahko govori šta hoš da piše na ćagetu.

-Eeee, to li ti je to! Ha'de 'vako.

Naslov nek' bude MOJA POSLJEDNJA ŽELJA – TESTAMENAT (OPORUKA)

 
Gospon Himzo zaboravlja da se džon-obrazu šamarčine džabe udaraju
Subota, 04 Kolovoz 2018 22:44

 

HIMZO FAZLICHimzo Fazlić o Emiru povodom njegovog TV-spota – providne navlakuše za bošnjačku dijasporu

Nadan Filipović

Slažem se sa gospodinom Himzom, ali mislim da je bio preblag u ovoj “dijagnozi” lika i djela Emira Hadžihafizbegovića – odličlnog glumca, nikakva čovjeka, ližisahana svakoj vlasti, a sada SDA-Ždanova što uvijek blizu kao maca koja prede oko glavne sećije.  

Himzo Emiru: “Lažeš pašće jedno, Bosna nije odbranjena nego Bosna je podijeljena i izdana i to je učinio tadašnji predsjednik SDA stranke 29 septembra 93 godine u Hotelu Holiday u Sarajevu na Bošnjačkom saboru, kada je prihvatio podjelu i konstitutivnost takozvana tri naroda u Bosni. Do tada se Armija Republike BiH borila za cjelovitu BiH, a od tada za muslimanske dijelove BiH. Nestala je i Republika BiH, ali je stvorena Republika Srpska i to je sve islo pod rukovodstvom SDA stranke. Stidi se pašće jedno da uzimaš novac za takve lažne spotove i obmanjuješ i lažeš dijasporu. Sram te bilo Emire. Ti bi za novac mater prodao, balijo nad balijama. Zaista sam izgubio svaki respekt prema tebi i kao čovjeku, kao nekadašnjem ministru kulture i kao glumcu umjetniku. Zalutao si Emire, novac te samo interesuje.” (Završen citat).

(Postavio gospodin Himzo Fazlić na FB)

 
In memoriam
Subota, 04 Kolovoz 2018 09:57

 

OliverJa san zapravo jedan smišni tip

Zlatko Gall

Otišao je čovjek koji nam je osvajao srca svojim Galebom, Malinkolijom, Skalinadom... Iza Olivera su ostala čak 23 albuma, punio je najpoznatije svjetske dvorane i osvojio osam Porina. Split i Dalmacija ostali su bez svog najomiljenijeg tumača svega onoga što mi jesmo. Evo što je kozmički Dalmatinac govorio o svom siromašnom djetinjstvu na Korčuli, obitelji i zašto nikada nije htio otići iz Splita.

„Rodija san se, 7. prosinca 1947. kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole "Natko Nodilo", u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to bilo zato jer smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvi u Veloj Luci odmah posli poroda, a jedna u partizanskome zbjegu u El Shattu od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša.

Moja familja ima nadimak Koža. Niki je pradida dera kože i zvali su ga Derikoža, ali su lini judi u Luci to skratili na – Koža. Prve godine života proveja san u Veloj Luci... Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobija posal pilota u Lučkoj kapetaniji.

Prva sićanja iz ditinjstva vezana su mi uz uzbune i vježbe civilne zaštite poslin rata te slike judi koji s gasmaskama trčidu po dvoru (…) „Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtin američko maslo, zvali smo ga „John Waynne maslo“, pa mliko u prahu.

Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću bit kad naresten, govorija san – mesar. Zna san jednoga maloga sina od mesara i u nji' se svaki dan jilo meso. To me je fasciniralo. Stan di smo živili bija je mali – jednosobni, ali ni drugima nije bilo puno boje. Svako je sve zna o svakome, a i danas Aljo i ja pamtimo prijateje iz ditinjstva, koji su se rasuli svugdi po svitu (…)

VELU LUKU NE ZABORAVI

Svako smo lito provodili u Veloj Luci. Kako nismo imali didovinu, stanovali smo kod barbe. Bilo nas je ka pasa: puna kuća, i po trideset bi nas spavalo u kužini, u hodniku, u dvoru... Kad smo se spuštali na more, parili smo ekskurzija. Jer kod babe i dide, koji su još tada bili živi, naprosto nije bilo mista za svi'. Tek kasnije smo u Luci naslidili njihovu kuću.

Kada je otac otiša u penziju, priselija se na Korčulu. Čim sam skuca neke novce, napravija sam i ja kuću sebi, ali kako to već ide, danas liti u toj kući spavaju dica, a Vesna i ja smo – na brodu... Sićan se da san u Luci nastupa i kao saksofonista. Jedno lito, a meni je može bit bilo 13-14 godin, u Luci je nastupa bend kojemu je triba drugi saksofonista. Ja san prihvatija ponudu, zatvorija se pet dana s jednin prijatejen u kuću i vježba. Kad je došla večer nastupa, kako nisan ima duge gaće, seli su me na katrigu, a noge mi pokrili tavajon…“

PIVAČ OD KOLINA

 
RUŠID - roman u nastavcima
Petak, 03 Kolovoz 2018 12:12

 

Nijemac u SarajevuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (25)

Nadan Filipović

Ode Ejub u čaršiju

Nakon tri dana dovezoše Safetu iz bolnice. Zraknu Ejub da je mrven k'o bolje, al' veoma nestabilna pri hodu. Donijela je sa sobom nekoliko kutija nekakvih tableta koje trebala svaki dan redovno uzimati. Safija je otprati u njezinu sobu i reče da samo zovne ako joj šta treba. Kad bude trebala ići “spram sebe”, na halu, ona će je pratiti i pomoći pri hodu.

-Šta ste, boni ne bili, jeli dok sam bila u bolnici?

Safija joj objasni da su se snašli tako što su napravili od Merhametovih mekinja i kukuruznog brašna nekakve pogače, a hvala Bogu, bilo je krompira, pa su ih skuhali, posolili, a uz to nekoliko glavica crnog luka, i nije bilo gladi.

-Šta ćemo danas za ručak?

-Ne znam vala. Šta bi ti hotjela?

-Ode' ja u magazu pa ću don'jet' graha i mrven suhog mesa, samo da zamiriše. Valja šparat'. Ne zna se doklen će ovo sve trajat'. Baš sam uzbegenisala dobro raskuhan grah sa suhim mesom.

-Dobro Safeta. Daj mi, bona ne bila, k'juče, ja ću sve iz magaze don'jet'. Da se ti ja'na ne patiš i ne hodaš doli – gori.

-Nek', nek'. Još ja, šućur Allahu, mogu na noge. Mogu, mogu.

Ode u magazu, a Ejub razmišlja: “Neće jamda uhavizat' da fali kolo sudžuke. Tol'ko ih vjesi da vallahi billahi nemere skontat'. Duša joj u nosu, a magaznog k'juča neda. Što ti je titizica!”

Safeta se brzo vratila. Donijela što je trebala donijeti, a Safija se razleti, nastavi kuhati grah, narezucka u poluskuhan grah komadić suhe bravetine tvrde k'o kamen, zamijesi pogaču od po pola kuruznog brašnja i pola mekinja. Uskoro će ručak. Dotle je Safeta kunjala u svom mračnom sobičku.

Dani su prolazili. Safeta je pila lijekove, sve onako kako su doktori propisali, ali je bila sve slabija. Doduše, više nije iskašljavala krv, ali sve slabije može na noge. Ona groznica i znojenje što su bili prošli, javiše se ponovo. Ni na kraj pameti joj, međutim, nije bilo da se kraj približava. Prvi put u životu je bila kod doktora i slijepo im je povjerovala kada su rekli da su ti hapovi što su joj dali bir iladž i da će za par mjeseci potpuno ozdraviti.

Jedno jutro Ejub reče da ide protegniti noge do čaršije. Safija ga je odvraćala opominjući ga na njegovu astmu. Govorila mu je da će ga zadušiti kad se bude vraćao. Veliki je to put. Valja sve uzbrdo tabanati, od Baščaršije do Baruthane. Strašila ga je ustaškim patrolama koje vršljaju po gradu i hapse ne pitajući jesi li šta zgriješio ili ne. Uzalud joj je bio sav trud. Ejub se obuče i ode rekavši da će se na vakat vratiti, prije redarstvenog sata.

Lahko mu bi nizbrdo. Začas se stvori u čaršiji. Ima nešto svijeta, ali to su sve oni što su došli kupiti štogod na brzinu i nagariti nazad u kakvu takvu sigurnost četiri vlastita kućna zida. Svrati u jednu kafanicu i naruči kahvu. Momak koji je posluživao diskretno mu reče da se prava kahva mora unaprijed platiti.

-Koja je to prava kahva, a koja kriva? – začuđeno upita Ejub.

-Eeee…. moj efendija, vidi se da si ti strogo sa strane šljego u čaršiju. Prava kahva je r'jetkost, bolan ne bio, haman suhog zlata vrijedna. Ima ona cikorija sa malo prave kahve. Ta je deset puta jeftinija.

-Aferim momče. Donesi tu jednu krivu.

Nije prošlo par minuta momak mu donese džezvicu sa fildžanom na tacni.

-Đe je šećer?

-Nejma šećera efendija. Slatka je, morebit i preslatka. Mi šećerimo jednim specijalnim šećerom koji je stoput slađi od šećera, a i zdravija bude kahva.

-Aaaa, nalet te bilo. Čuuuj… stoput slađi od šećera. De, naplati.

Dok je polako srkao kahvu i seirio prolaznike koji su žurno prolazili, a svi pogetih glava, očiju zagledanih u kaldrmu, razmišlja: “Što će njoj on'lika kuća i okućnica. Njojzi je duša u nosu. Haman spremna za Azraila da šnjim ide pa-pa. Veli da ima sina. Dvije godine ga nejma. Ma, taj je neđe glavu zijanio. Garant! Da nije, doš'o bi mater da obađe.”

 
Salih Selimović nam je, između ostalih “znanstvenih mudrolija”, “lepo” objasnio da je Džemal Bijedić bio Srbin!!!! Budala i krivih drva u šumi nikad manjka!!!
Četvrtak, 02 Kolovoz 2018 09:14

 

Salih SelimovicIstoričar Selimović šokirao Bošnjake: Mi smo Srbi i govorimo srpski jezik!

Salih Selimović je istoričar, publicista i profesor iz Sjenice u Srbiji. Rođen je 1944. u Tešnju u BiH. Poznat je po istraživanjima islamizacije južnoslovenskih prostora, s posebnim naglaskom na demografske i migracione procese u Raškoj oblasti. Dobitnik je Vukove nagrade za 2013. i Kočićeve nagrade za istu godinu

Selimović je objavio šest knjiga i više od 70 naučnih radova. Njegovu poslednju knjigu „Prilozi prošlosti Stare Raške“ stručna javnost ocenila je kao istoriografski biser. Na početku intervjua , naš sagovornik je odgovorio na pitanje zbog čega je islamizacija tabu tema, o kojoj se vrlo malo govori i u Srbiji i u BiH, pa i u širim relacijama.

- To je tako zato što je većina naših muslimana srpskog porekla i pravoslavne provenijencije. Znači, Srbi islamske veroispovesti. Ako bi to zvanično bilo prihvaćeno, bio bi uvećan srpski nacionalni korpus, što nije odgovaralo prvo ranijim okupatorima, zatim komunistima, a danas političarima i intelektualcima koji insistiraju na tome da su muslimani u Srbiji poseban narod. Takvo rešenje nije odgovaralo ni stranom faktoru s imperijalnim ambicijama prema srpskim zemljama. Oni su nastojali da rascepkaju srpski nacionalni prostor radi lakšeg otimanja teritorije.

U „Prilozima prošlosti Stare Raške“ istraživali ste islamizaciju. Šta je njen najčešći uzrok?

- Prevladavaju ekonomski razlozi i danak u krvi. Bilo je i čestih slučajeva prelaska u islam zbog skrivanja od krvne osvete. Taj proces se odvijao sporo i individualno, a ređe porodično. Kolektivnih prelazaka skoro da nije bilo.

Kada se islamizacija dogodila?

- Na području Raške masovnija je krajem 17. veka, a najvećim delom se desila u 18. veku. U delu Pešterske visoravni i u Vraneškoj kotlini taj huk islamizacije završen je tek u prvoj polovini 19. veka. Precizni popisi iz 15, 16. i u prvoj polovini 17. veka apsolutno jasno govore o sporoj i najviše individualnoj pojavi islamizacije. I ti prvi konvertiti bili su muslimani u prvom ili drugom kolenu. Često su popisivani kao sinovi Abdulaha, odnosno rabovi Božji, kako bi prikrili hrišćansko poreklo očeva. Mada, bilo je i onih koji su popisivani s turskim ili arapskim imenom, a zadržali su očevo srpsko ime. Ogromna većina popisanih uživalaca i posednika baština su hrišćani sa srpskim imenima.

Ko je vršio te popise?

- Turske vlasti pod strogom kontrolom kadija. Oni su prevedeni i više, što se istorijske nauke tiče, nema nikakve dileme o verskoj i etničkoj pripadnosti stanovništva Stare Raške. Istina, bilo je i muslimana koji su bili turskog, grčkog, albanskog, bugarskog, ruskog ili mađarskog porekla, koji su, kao turski činovnici, uleme, vojnici i vojne starešine boravili u Raškoj.

Koliki je bio njihov broj u odnosu na broj poislamljenih Srba?

- Zanemarljiv.

Zanimljivo da je islamizovano stanovništvo zadržalo srpski jezik.

- Pored petovekovne vladavine Osmanlija, naši muslimani su ljubomorno i uporno čuvali svoj maternji jezik kojim su govorila i njihova dojučerašnja braća pravoslavci. I oni koji su se uzdigli na najviše državne, vojne i druge položaje u Osmanskoj imperiji uvek su sa svojim sunarodnicima razgovarali i dopisivali se na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom, poznatim kao bosančica.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search