LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Osvrt Zijada Haračića
Ponedjeljak, 18 Rujan 2017 23:30

 

Zijad HaracicOsvrt Zijada Haračića na nezapamćenu pljačku u BiH

Iznio bih osobno mišljenje povodom teksta prof.dr Envera Kazaza što je objavljen i na OKU, a radi se o pljački gigantskih razmjera koja je izvršena pomoću certifikata i štednih knjižica boraca Armije BiH koji su ginuli za “državu”. Postoje jasne indicije da je pljačka pomno isplanirana, a i idiotu je jasno ko je taj gangsteraj planirao.

Prvo, u slučaju da se radilo o čistim namjerama najnormalnije bi bilo da su se certifikati mogli koristiti za kupovinu bilo čega, kao potpuna zamjena za novac. Dakle, za kupovinu kako svakodnevnih stvari, hrane, odjeće i obuče, tako i kupovine nekretnina ili bilo čega drugog. Na koncu, ti certifikati su bili dodijeljeni na osnovu zarađenog, na osnovu minulog rada i kao naknada za prevođenje “društvene svojine” u klasičnu državnu svojinu. U slučaju, pak, vojnih “štednih” knjižica sa upisanim iznosima do 30.000 KM “vladari” nesretne Bosnice su se ne samo poigrali sa ljudskim nadama i očekivanjima,  već su na najbeskrupulozniji način prevarili sve borce “uvalivši” im u ruke bajagi pare, a za koje nisu mogli ama baš ništa kupiti pa su bili sretni da te pupa hava knjižice prodaju po 200 do 300 maraka planerima pljačke i njihovi dilerima.

S druge strane, parola “da smo svi vlasnici firmi u kojim radimo” je pravno regulisana priznavanjem te činjenice, a udio “vlasništva” je mjeren dužinom radnog staža, a materijalizovan dodjelom certifikata.

Ne ulazeći u metodologiju kojom se računala vrijednost firmi i vrijednost dodijeljenih certifikata, ovo do sada zvuči u redu. Međutim, kao što znamo, vrag se krije u detaljima. U Australiji bi rekli, pažljivo čitaj sitno štampana slova.

Bilo kakvo ograničavanje upotrebe certifikata i specificiranje  je direktna negacija njihovog značenja i namjene. Donošenjem odluke da se mogu koristiti SAMO za kupovinu nekretnina, poslovnih prostora, tvornica i kompanija, te otkup stanova, jasno je da je PLJAČKA BILA UNAPRIJED ISPLANIRANA, a formalno pokrivena zakonskom regulativom, tako da izgleda legalna. Ali, sve što je (trenutno) legalno ne znači i da je pošteno i obrnuto. Svakako treba naglasiti da je moral temelj poštenih zakona, a u ovom slučaju neviđene “legalizirane” pljačke temelj je nemoral.

BiH - pljačkaši nisu morali izmišljati “toplu vodu”. Naime, slična pljačka je već bila učinjena u Hrvatskoj, vjerovatno po onom poznatom Tuđmanovom planu o 200 dobrostojećih hrvatskih obitelji, pa ostaje nejasno da li su “planeri” u BiH preuzeli ideju od lopina iz te susjedne nam države, ili su i sami nadošli na nju. Prije će biti ovo prvo!

U čemu je kvaka?

 
Dioptrija iz 2001.godine - je li se u međuvremenu promijenila?
Ponedjeljak, 18 Rujan 2017 08:54

 

FatkoPod zastavom noža

Pisao 2001. godine Mr.sc hadži-Fatmir Alispahić

Bošnjaci se ibrete nad svime što im se događa. Nikako da se čudom načude otkud se tolika količina perverznog zla iznova sručuje na njihovu dobrotu, otvorenost, srdačnost. Da su ikad raspravljali o tome zašto sita mačka mrcvari ranjenog miša, razumjeli bi nešto od stvarnosti i okruženja. U bitku sisarskih zakona je da transparentna slabost podstiče i razvija svirepost okruženja. Mačku uistinu ne zanima humanistička filozofija jednog miša; njeno je da proganja slabije. Onoliko koliko za Bošnjake stvarnost nije crtani film Tom&Jerry, toliko za njihovo okruženje ovo jeste crtani film, zezalica, trening prostor u kome se vitalnost gradi na partyiju tlačenja Bošnjaka. ...Baš kao što su očevi iz KKK vodili svoje sinove i pse da se zezaju ubijajući crne ljude.

Instruktori klanja

Krajem aprila 1992. u Tuzli su, u jednom lokalu, dvojica pijanih srpskih teritorijalaca razmjenjivali iskustva o klanju Bošnjaka. Crkavali su od smijeha dok su prepričavali vesele dogodovštine. Jedan se oduševljavao spoznajom da su Bošnjaci prdili dok ih je klao. – „Ali ne svi, uglavnom prde oni stariji!“ Drugi je opričao kako se jedna žena ulitala u dimije dok ju je klao, pa je to grozno smrdilo. Klanje mu nije bilo grozno. Ovaj događaj je poslije opisan u lokalnim novinama.

U maju 1995., u Beču, nekoliko razdraganih dječaka i djevojčica ušlo je u trolejbus br. 13a. Govorili su rođeni ekavski. Pričali su o tulumu koji će organizirati za vikend. Kupili su desetak zečeva koje će klati, kao što njihove tate kolju muslimane. Vesela srpska deca su se od srca radovala klanju zečeva, jedva čekajući da osjete kako se životinje mrdaju kad im se prereže vrat.

Negdje u toku rata do nas je došla reportaža o beogradskim mladićima koji su u nekoliko navrata dolazili na vikend ratovanje u Bosnu. Jedan od njih je ispričao svoje motive: „Rekli su nam da ćemo moći ubijati i silovati, i da ćemo svašta raditi.“ Bila im je to jedinstvena šansa da osjete toliko im željenu slast ubijanja ljudskog bića, a da se pri tome osjećaju patriotski korisni.

Prisjetimo se i svjedoćenja Borislava Heraka koji je u iskazu pred sudom govorio o treniranju klanja na krmadima, kako bi se obućili da kolju muslimane. U sklopu čeličenja bilo je i silovanje i ubijanje Bošnjakinja u kafani „Kod Sonje“. U ovom logoru su se obučavali i neki međunarodni zvaničnici koji nikada za to nisu odgovarali.

Profitabilnost klanja Bošnjaka

Svjedočanstva iz srbofašističkih logora smrti dokazuju da zločince nije zanimala isključivo smrt bošnjačkog čovjeka, već maštoviti i monstruozni ritual iživljavanja nad žrtvom. Krvnici su strasno uživali u masakriranju i ubijanju Bošnjaka, sa nevjerovatnom jednostavnošću, kao što se uživa u seksu, piću, hrani. Ćejfili su, kao da je klanje muslimana jedno obično zadovoljstvo u kome bi bilo nenormalno srpski ne uživati. Sve ono što je za normalne ljude zastrašujuće, za njih je inspirativno. Klanje Bošnjaka je tim bolje ako se dijete kolje pred roditeljima, ili roditelji pred djetetom, ako se kćer siluje pred ocem, ako sina nabijaju na kolac pred majčinim očima, ako se s odsječenom bošnjačkom glavom igra na male. Mašta srpske mašinerije ubijanja muslimana dno je razvrata. Povijest ne pamti gore. Jer gore ne postoji. Pogotovo ne kao pojava iza koje (još uvijek) stoji kritična masa jednog naroda.

 
Dioptrija Vlastimira Mijovića
Nedjelja, 17 Rujan 2017 13:23

 

VucicVučić neće promijeniti Srbe, oni će promijeniti njega!?

Vlastimir Mijović, Sarajevo

Većeg demagoga na ovim prostorima danas nema od Aleksandra Vučića. Imao je, uostalom, od koga da uči – od Slobodana Miloševića, koji je Srbima obećavao kule u oblacima, komšije smirivao tobože mirotvornim raspoloženjem, a sebe uzdizao u istorijske visine na kojim će slatko ispijati čaše viskija i duvati skupocjene kubanske cigare.

Ništa od svega toga nije “Balkanski kasapin” ostvario: Srbiji je smanjio teritoriju i unizio nacionalni ugled, komšijama se ogadio svojim zločinima, a sebi je obezbijedio mjesto samo na tamnim istorijskim stranicama, skončavši tamo gdje “ugošćavaju” najveće evropske zločince nakon Drugog svjetskog rata.

Vučić ima iste ciljeve, kojih su mu puna usta (osim viskija i “kubanki”). Tokom njegove ovodnevne posjete Bosni i Hercegovini mogli smo, međutim, shvatiti da se on u svom veličanstvenom političkom šupljiranju potpuno pogubio. Ne zna lijeva šta radi desna, ne govori jezik ono na šta mozak upućuje.

Vjerujem da Vučićeve namjere nisu loše. Na prljavštinama politički stasao, na njima se vinuo i do vrha, on zamišlja da u tim visinama može i ostati ukoliko promijeni frizuru, ako se iz vučje presvuče u jagnjeću kožu. Ja zaista vjerujem da on želi, kako je rekao u Sarajevu, da Srbija bude iskreni prijatelj našoj zemlji, da se prošlost prevlada i da krene proces izmirenja i dobrosusjedskog suživota. Njemu bi to svakako odgovaralo, bio bi to vrhunac njegove političke karijere, da upravo on bude osoba koja će ovaj prostor početi da privodi nekoj mirnoj luci.

Ali, avaj, slabe su za to šanse. Vučićev mozak to dobro zna, premda jezik mlati praznu slamu. Za potvrdu toga dovoljna je samo jedna rečenica, izgovorena u četvrtak u Sarajevu.

“Bez obzira što mnogi neće da povjeruju i što se mnogi neće obradovati mojoj izjavi, a naročito oni koji su glasali za mene, želim da kažem da BiH u Srbiji ima iskrenog prijatelja”, kazao je Vučić po dolasku u naš glavni grad.

Srpski predsjednik priznaje da mu je poznato kako “mnogi” u Srbiji nisu za poboljšavanje odnosa sa Bosnom i Hercegovinom. Kad u te “mnoge” ubroji, kao što je učinio, još to naglašavajući kao “naročito”, i one koji su za njega glasali, onda istina postaje potpunija i, nažalost, nimalo vesela. Pa, kako to, gospodine Vučiću, Srbija može biti naš iskreni prijatelj ako većina Srba nije za to?

Većina je, naime, u više navrata svoje izborne glasove dala upravo njemu. Pa tako i ispada da većina nije za iskreno prijateljstvo sa našom zemljom, zar ne!? To je čista logika i posve precizna računica. Ona kaže da je za dobrosusjedstvo na Drini tek srpska manjina, makar u njoj bio i svemoćni Vučić.

Pravo pitanje je, međutim, koliko je danas moćan Aleksandar Vučić? Može li on, u svojoj miroljubivoj i susretljivoj retorici, promijeniti Srbe ili će, možda, nezadovoljni takvom njegovom politikom Srbi promijeniti svog predsjednika?

Dilema bi se vrlo brzo razjasnila kad bi Vučić ponovo raspisao vanredne izbore, kao što je to već tri puta radio. Taj film, međutim, nećemo gledati. On je za tim posezao u vremenu vlastitog uspona, kad je bio siguran u svoju glasačku publiku, koja se neprestano uvećavala.

A danas je trend drugačiji, silazni. Najveći protivnici njegove politike postali su upravo njegovi dojučerašnji glasači! Sam to, uostalom, priznaje kad je u pitanju pomirbeni kurs prema Bosni i Hercegovini, u kojem ga, kako ističe, “naročito” ne podržavaju oni koji su ga izabrali na predsjednički tron. Ne podržavaju ga oni ni u laviranju između Evrope i Rusije, u kojem se on sve vidnije priklanja Zapadu. A da Brnabićku i ne naglašavamo: njeno imenovanje na premijersku poziciju zauvijek ga je istisnulo iz srca barem polovice njegovih donedavnih pristalica.

Ponavljam svoje uvjerenje da je Vučiću zaista stalo do, za nas najbitnijeg, otopljavanja odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine. Ne dijelim, međutim, ni njegovo ni Čovićevo mišljenje, izrečeno u Sarajevu, da nas sleduje veliko poboljšanje u međusobnim odnosima. Jednostavno, za takvu politiku srpski predsjednik kod svoje kuće nema potrebnu podršku. Ako je uopšte ima da dalje kormilari srpskim državnim brodom!?

(Osvrt Vlastimira Mijovića prenesen je sa portala FOKUS.ba)

 
Još jedna lijepa priča za subotu
Subota, 16 Rujan 2017 08:49

 

svijeceSjećanje na Belmu

Ivan Berisov, Portugal

Kao što sam već pisao, živio sam dugo godina u jednom čudnom naselju ni mahalskom ni gradskom na periferiji Sarajeva. Kao na nekoj vrtešci komšije su se mijenjale, doseljavale i odseljavale, a ja sam ostajao sa nadom da ćemo i mi jednog dana odseliti iz ovog Babilona sa narodom svake vrste i skoro iz svih krajeva naše zemlje. Stanovali smo u kamenoj zgradi, sa tri stana, koja je bila iz austrijskog perioda, i koju su adaptirali poslije rata za stanovanje.

U jednom od tih stanova sa suprotne strane zgrade stanovao je komšija Vejsil sa svojom porodicom. Radio je kao poslovođa u građevinskoj firmi, koja je u našem naselju, kada su naše porodice tek bile doselile, imala svoje poslovne prostorije. Često sam ga viđao, najviše u smiraj dana, kada je noseći tešku torbu sa alatom, u obično blatnjavim crnim gumenim čizmama „borovkama“ gazio teškim korakom vraćajući se umoran sa nekog gradilišta. Sa glavom kao bundeva na kojoj je strčao šešir, podsjećao je na gorostasnog Ruku. Imao je plave sitne oči, plavu kosu i široki osmjeh, koji bi bljesnuo na njegovom licu samo kada se pozdravljao. Najčešće je imao izraz čovjeka koga ništa ne veseli i kojega razdiru unutrašnje muke kojih se ne može riješiti.  

Pričalo se kako su mu kao bivšem partizanu i članu partije, kada se firma poslije rata tek bila formirala, ponudili mjesto direktora, ali je on zbog svog skromnog obrazovanja ili iz nekog drugog, samo njemu znanog razloga, tu ponudu odbio. Bio je oženjen jednom veoma tihom oniskom ženom uvijek ozbiljnog lica i otmenog držanja. Govorilo se da je poticala iz jedne zeničke begovske porodice.

Imali su ćerku Belmu i sina Midu. Belma je bila mojih godina. U licu je bila sličnija ocu. U svakom slučaju imala je onaj očev široki, ali uvijek škrti osmjeh. Pošto je građom bila na majku, nije bila krupna pa je sasvim lijepo izgledala, a pogotovu u svojim djevojačkim godinama. Kao djevojčica sa svojim mlađim bratom Midom, kojega je obožavala i koji je bio pod njenim stalnom prismotrom, rado se igrala sa mnom i svom ostalom djecom iz naše ulice, ali ju je otac jednog dana odvojio od našeg dječjeg društva i zatvorio u kuću. Poslije se pričalo da ju je iz druženja povukao baš zbog mene.

Moje su se igre sa Belmom prema tome naglo prekinule, a druženje se pretvorilo u ništa, a u zrelijim godinama svelo se samo na pozdrave i razmjenu škrtih osmjeha. Rijetko sam je i viđao, osim ponekad kad bi u predvečerje sitnim korakom gordo prolazila pored mene, savršeno dotjerana sa blago osjenčanim očima, žureći kako sam pretpostavljao na sastanak momku. Vidjevši je tako, pitao sam se hoće li se desiti slučaj da ponovo porazgovaramo?

 
Priča o akšamu
Petak, 15 Rujan 2017 09:19

 

PredvecerjeAkšamska snoviđenja

Samedin Kadić, Sarajevo

Pored upozorenja Tradicije o supstancijalnoj nesreći i zlu sumraka, mnogi ljudi ostaju vani da prostodušno uživaju u volšebnom akšamskom trenutku kada Sunce ostavlja ružičaste pramenove za sobom dok pada u naručje nekog novog jutra. Uživaju bezazleno i neoprezno prepuštajući se plitkim estetskim užicima, nesvjesni da se u tom silnom i svekolikom akšamskom treptanju elemenata bude mnoge opasne i tajanstvene sile kojima inače smeta dnevna svjetlost. Neki će onda reći da je to možda vrijedilo samo u onim prvobitnim epohama lišenim spasonosnog otkrića električne energije kad je nakon akšama svijet burno bivao poklopljen kabastom tjelesinom zvjerske tame, ali danas, u našim gradskim noćima bez zvijezda, u našim lijepim noćima ozarenim neonskim buktinjama, noć više nije noć, pogotovo ne ona prastara jeziva tamna noć. Sad je uvijek dan, sve od akšama (kada šarene noćne ptice lete u život) do zore (kada umorne metropolske prostitutke spavaju kao bebe – kako primjećuje Bukowski), a opet, svuda je tama, kako primjećuju Adorno i Horkheimer, i noć koja ne prolazi.

Akšam je kao neki klimaks zemlje, uzbude se hormoni dunjaluka, ustrepte elementi, nedokučive sile zakolaju dunjalukom, zvijeri zavrebaju iz sjenki: to je kosmički ritam koji ne mogu poništiti nikakvi fenjeri, nikakvi neoni.

Postoji neka tajna veza između ljudske duše i svijeta. U muslimanskoj tradiciji, kao i u nekim drugim tradicijama (prisjetimo se da Bulgakov uvodi Wolanda jednog toplog sutona), akšam je, osim što odražava sjećanje na ono numinozno i strahobalno, vrijeme kada se treba povući u kuće, s Bismilom zamandaliti vrata, obaviti namaz i skloniti se od strašnih gamadi koje će doći u svijet da mu ubere žrtve. Tada se džini i šejtani izvlače napolje, a majke zovu s pendžera djecu da uniđu u kuću: “Akšam! Odmah u kuću!” To je, u svakom slučaju, opasno vrijeme i nije najpametnije hodati jer se tad najlakše ograjiše. Neki će reći da je to bila samo varka vlasti koja je željela preduprijediti noćne gadosti i uspostaviti kakav-takav red: svi u kuću dok se ne bude jasno raspoznavao svačiji lik. Ali jedan hadis sugerira da u prvi mrak djecu treba uvesti u kuću i tek kad se tama spusti ponovo ih pustiti napolje.

Bilo kako bilo, svakakvih se slučajeva u akšam znalo dogoditi. Posebno je opasno zaspati pred akšam ili, ne dao mu Bog, u sami akšam. Oni koji tada zaspu često bivaju kidnapirani i zauvijek odvedeni u paralelne dimenzije bitka. Jedna je djevojka tkala ćilim i zaspala za stanom. Kad se probudila, samo je sinula preko sela kao da je gone bijesne zvijeri i nikad joj više nije bilo iladža.

A jedan je kosac zaspao u prvi mrak i srce mu je puklo, vjerovatno nije moglo izdržati taj sudar nadzemnih i podzemnih struja. A drugog je opet strefio moždani. A treći je počeo lajati. Četvrti siktati. Peti zujati. Sve jer su u prvi mrak zaspali. Čak je i nedavno nekog mujezina prenijelo u džamiji, želio je malo otkunjati dok je čekao da pusti ezan, ali ga je savladao umor pa je veseljak zaspao. Tu je smak’o. Izgleda da se svega nagledao u tim snovima, da je obišao pozamašnu teritoriju nepoznatog svijeta. Kad se probudio, kad ga je prvi mrak izbljuvao iz svoje utrobe, od njega više nije bilo ostalo ništa. Izletio je iz džamije pred jaciju i pravac efendijinoj kući. Lupao je na vrata i lupao: “Efendija, o efendija! Izlazi, junače, da ti pričam šta sam vidio”, lupao je i lupao.

“Šta je, jadan ne bio, šta toliko lupaš”, izletio je efendija u bermudama, suludo nenalik na efendiju.

“Vidio sam Džebraila”, saopći mu mujezin.

“Uh, dobro je”, otpuhnu efendija, “ja mislio opet mi zaparali Audija.”

Prema našoj tradiciji, Smak svijeta će se dogoditi u akšam. Nebo će se rascijepiti, dojilja će ostaviti dojenče, a dojenče će naglo osijediti. Zato ne spavajte u prvi mrak, jer osim nabrojanog, može vam se dogoditi da propustite taj kosmički posljednji spektakl.

 

(Tekst gospodina Kadića je prenesen iz tjednika STAV, broj 132, 2017, svakako uz dopuštenje glavnog urednika gospodina Mursela Begovića kojem se od srca zahvaljujemo, a zahvaljujemo se i autoru.)

 
Obavještenje o anketi
Četvrtak, 14 Rujan 2017 14:08

 

ANKETA međunarodne organizacije za migracije (IOM) BiH i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) BiH i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, u suradnji s UNDP-om i uz podršku Vlade Švicarske, trenutno sprovode projekat “Dijaspora za razvoj’’. Jedna od aktivnosti ovog projekta je mapiranje dijaspore, istraživanje koje će se sprovesti u Austriji, Australiji, Danskoj, Njemačkoj, Italiji, Sloveniji, Švedskoj, Švicarskoj, Holandiji i SAD-u. Istraživanje će pomoći da se dobije uvid u društveno-ekonomski profil bosanske dijaspore, uključujući demografske, sociološke, ekonomske i socio-kulturne podatke.

Na osnovu nalaza mapiranja dijaspore, pripremiće se niz preporuka koje će koristiti relevantni donosioci odluka i politika u BiH i zemlji u kojoj živite kako bi se poboljšala interakcija i suradnja sa dijasporom iz BiH, razvile politike i uvjeti koji će BiH dijaspori doprinos razvoju svoje zemlje učiniti privlačnim i povoljnim.

Rezultati mapiranja dijaspore bit će korišteni za uspostavljanje mehanizma prenosa znanja i vještina u BiH, kao i za angažovanje dijaspore za ekonomski razvoj.

Molimo Vas da preuzmete linkove za online anketu na engleskom, bosanskom, srpskom i/ili hrvatskom jeziku.

Ljubazno pozivamo organizacije iz dijaspore koje okupljaju ljude porijeklom iz BiH, kao i njihove potomke, te pojedince iz BiH koji žive u jednoj od deset gore navedenih zemalja da ispune online upitnik do 10.11.2017.

Srdačno Vam se zahvaljujemo!

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) BiH i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH

Oniline anketi možete pristupiti preko jednog od linkova ispod:

 

1) IOM D4D Survey ENGLISH

https://www.surveymonkey.com/r/G7FZTT6 

2) IOM D4D Survey - Upitnik - BOSANSKI

https://www.surveymonkey.com/r/GVZTD5Y

3) IOM D4D Survey - Upitnik - HRVATSKI ·   

https://www.surveymonkey.com/r/GPGPMG5 

4) IOM D4D Survey - Упитник SRPSKI

https://www.surveymonkey.com/r/GTDCYCZ

 
O genocidu i holokaustu
Srijeda, 13 Rujan 2017 20:31

 

AleksejSrebrenica i holokaust: U čemu je razlika?

Aleksej Kišjuhas

Zamislimo sledeću stvar. Godina je 1943, i 16-godišnji mladić Aron Klajnman se nalazi u Varšavskom getu u Poljskoj. Kao Jevrejin, u tom getu je već bio proveo godinu dana – gladan, mršav, izmučen i bolestan.

Zatim pristiže naredba da se ovaj geto rasformira, i da se njegovi stanovnici razmeste u izvesne radne logore. Ljudi u SS uniformama (“Odbrambene snage”) tada su ovog momka odvojili od porodice, strpali u voz, i poslali u izvesni logor koji se zove Aušvic. Tamo je prošao kroz proces selekcije, tj. odvojen je od žena i dece, rečeno mu je da ostavi sve torbe i da preda sav novac, te da se pripremi za tuširanje, onako, higijene radi. Uguran je u sobu sa tuševima, ali iz slavina nije potekla voda, već otrovni gas. Preminuo je na licu mesta, a njegovo telo je ubrzo spaljeno u specijalnom krematorijumu u blizini, kako bi se (ne)vešto prikrili tragovi zločina. Baš kao i milioni Jevreja poput njega, samo zato što su Jevreji. Dakle, civili, obični ljudi, čija je jedina krivica to što se drugačije zovu i prezivaju.

A onda zamislimo ovu stvar. Godina je 1995, i 16-godišnji mladić Mirza Hadžibegović se nalazi u enklavi Srebrenica u Bosni i Hercegovini. Kao Bošnjak, u ovoj “slobodnoj zoni” je već bio proveo godinu dana – gladan, mršav, izmučen i bolestan. Zatim pristiže naredba da se ova enklava rasformira, i da se njeni stanovnici razmeste unaokolo. Ljudi u VRS uniformama (“Vojska Republike Srpske”) tada su ovog momka odvojili od porodice, strpali u autobus, i prevezli u izvesno selo otočari. Tamo je prošao kroz proces selekcije, tj. odvojen je od žena i dece, rečeno mu je da ostavi sve torbe i da preda sav novac, te da se pripremi za narednu deportaciju, onako, turizma radi. Isteran je na poljanu i ruke su mu vezali žicom, nakon čega je streljan mitraljezom. Preminuo je na licu mesta, a njegovo telo je ubrzo zakopano u specijalnoj masovnoj grobnici u blizini, kako bi se (ne)vešto prikrili tragovi zločina. Baš kao i hiljade Bošnjaka poput njega, samo zato što su Bošnjaci. Dakle, civili, obični ljudi, čija je jedina krivica to što se drugačije zovu i prezivaju.

U čemu je tačno razlika između ova dva slučaja ili stvari? Ni u čemu. Pa ipak, ova država i društvo uporno odbijaju da prihvate činjenicu da te razlike nema. To jest, mi kolektivno odbijamo da shvatimo i prihvatimo da određeni pojedinci jesu odgovorni za genocid i u našem komšiluku, baš kao što su to bili nacisti u svim onim dokumentarcima po kablovskim kanalima. Pa, umesto toga, naše društvo u vezi sa Srebrenicom radije odgovara tradicionalnim srpskim pozdravom “A šta su oni nama radili?”. Ili, praktično i analogno, tvrdi sledeće: “Ako je tog holokausta i bilo, mora da su ga malo i Jevreji činili, zar ne?” Dok ta stvar sa “genocidom” nije samo jezička ili semantička, baš kao ni pravna, sudska ili politička – već ima smisla jedino kao ljudski iskrena, skromna, ponizna i saosećajna. Kao što se civilizacija bila zapitkivala kako uopšte pisati poeziju nakon Aušvica, isto pitanje pred sobom i pred svojim ogledalom valja postaviti i nakon Srebrenice. A da li ga postavljamo?

I zato, koga briga da li je neki sud u dalekoj Holandiji ovo zlo i naopako bio okvalifikovao ovako ili onako? Ej, ljudi ljudski, u Potočarima i unaokolo, ubijeno je najmanje 8372 dečaka i muškaraca! Probajmo samo da brojimo do te skaradne cifre? A ubijeni su sistematski i planski, gotovo industrijski, u par marljivih i samopregornih krvavih dana, i to samo zato što su bili Bošnjaci. Svaka čast Stivenu Spilbergu, pa će nas stegnuti u grlu na jednoj od mnogih televizijskih repriza “Šindlerove liste”. Ali, tu istu industriju smrti imali smo na samo par stotina kilometara odavde, i to pre samo par decenija. Šta suvo grlo kaže na to? Zateže nas ili jok? Nije sve neka prokleta (geo)politika, jer na ovom svetu fakat postoje i dobro i zlo. A svaka čast i Hani Arent, ali to u Potočarima nije bilo nimalo “banalno”, već prilično svesno i (zado)voljno. “Jesi li prcao nešto?”, pitao je žicom vezanog maloletnog momka pripadnik izvesnih “Škorpiona” na onom zastrašujućem video snimku iz Srebrenice. “Ni nećeš”, dodao je, neposredno pre nego što ga je ubio, odnosno povukao obarač mitraljeza. Banalno? Ne baš.

I otuda, ukoliko srbijanska politička opozicija želi da sačuva kakvu-takvu moralnu nadmoć nad aktuelnim režimom, ona aktuelnu vlast pre svega mora da priupita sledeće: Zašto ove godine niko od državnih zvaničnika nije otišao na komemoraciju u Potočare? Zašto? Dok tu krhku moralnu vertikalu jesu sačuvali Čedomir Jovanović i Nenad Čanak, koliko god se bili šunjali oko vlasti, ili šta već radili. Nije sve na ovom svetu ta prokleta stranačka politika, niti odnos prema Aleksandru Vučiću Prvovenčanom. Stotinu mu stotina žrtava, Srebrenica je naš Holokaust, i ona jeste svojevrsni Aušvic-Birkenau našeg doba. Da, uz taj Aušvic, postojali su i Dahau, i Mathauzen, i Treblinka, pa čak i Drezden i Hirošima – za one što insistiraju na nekakvoj falš uravnoteženosti ili fejk ekvivalenciji u vezi sa prebrojavanjem žrtava fašizma. Ali, sve žrtve Drugog svetskog rata, pa i ratova na prostoru bivše Jugoslavije, jesu žrtve fašizma. Međutim, od našeg odnosa prema Aušvicu i/ili Srebrenici kao jednom simbolu i kvintesenciji zla, zavisi naš identitet kao dobronamernih i pristojnih ljudskih bića. Kako god se prezivali, za koga god glasali, i kom god bogu se molili ili tu stvar sa molitvom ne radili uopšte.

Najzad, ovaj sociolog i kolumnista je bio i u Potočarima i u Srebrenici. Vozeći se iz Novog Sada na neku zgodnu NVO petljanciju u Sarajevu koja je za evropsku kintu bila posvećena miru, pomirenju i prekograničnoj saradnji. Jer, šta će siroti Evropljani sa nama, osim da sipaju te evre u ovakve i slične projekte. I, zamolio je vozača da se na bar pola sata zastane, odnosno skrene kod putokaza za Srebrenicu, kako bi se svratilo do Memorijalnog centra u Potočarima. A taj je vozač, Nusret (“Nusko”), zapravo bio lokalac, ali i neko ko je u Srebreničkom genocidu izgubio i svog oca i svu svoju braću. On sam je preživeo jedino kao famozni “dođoš” u Vojvodini, godinama i srećom po njega, zarađujući svoju koricu vozačkog hleba podalje od te strašne istočne Bosne. I sad, videvši da imamo vremena, Nusko nas je odvezao i do svoje majke, koja nam je ljubazno i skromno skuvala kafu ili kahvu. Ne pitajući ko smo, šta smo, i odakle dolazimo. Bosanski gostoljubivo, ova snažna, moćna žena i istinska “majka Srebrenice” dočekala je svog jedinog preživelog sina i njegove goste uz iskreni osmeh i duboku ljubav i pažnju. Bila je to najteža kafa koju sam u životu popio, zadržavajući suze, i suočavajući se frontalno sa nepopravljivim i trajnim ožiljcima, nastalim usled jednog nezamislivog zla, a u ime strašne ideologije krvi i tla.

I zato, još jednom, u čemu je tačno razlika? Između Arona Klajnmana 1943. i Mirze Hadžibegovića 1995. godine, tih kako fiktivnih, tako i sasvim realnih mladića iz prva dva pasusa ove kolumne? Koji, zbog nemačkog i srpskog fašizma, nikada neće voditi ljubav, oženiti se i dobiti dete, zato što su sistematski ubijeni pošto se prezivaju kako se prezivaju? Genocid jeste genocid, i on je konstanta nakaradne ljudske vrste još od kada je ista bila sišla sa drveta, progovorila, i mentalno odvojila “nas” i “njih”. Iako među nama, ljudima, te neke razlike nema. Možemo li bolje od toga? Jer, fašizam nema etnički marker. U različitim istorijama i geografijama, on može biti nemački, italijanski, engleski, američki, japanski, hrvatski, srpski ili jogiletački, ali on pre svega ostaje fašizam. Zlo je zlo, čak i kada se obavlja u ime boga i nacije, pa nam onda deluje nekako zgodnije i lakše za gutanje. Fašizam je taj koji ubacuje žive ljude u vozove i autobuse, i zatim ih tretira Ciklonom-B po gasnim komorama ili pak kuršumima mitraljeza po bosanskim poljanama, svejedno. Jer nema razlike među njima. Međutim, ako pravimo kreativnu razliku između “našeg” i “njihovog” fašizma, to je lukavstvo uma odlika jedino podlaca, hohštaplera i hulja. A ukoliko, pred samima sobom, priželjkujemo kandidaturu u društvo pristojnih, dobronamernih i moralnih ljudi, poklonimo se žrtvama našeg sopstvenog fašizma u Potočarima. Kako se to stravično zlo ne bi ponovilo nikad.

(Tekst je prenesen iz lista “Danas”)

 
Podsjećanje na opservacije Radomira Konstantinovića
Utorak, 12 Rujan 2017 08:21

 

          

radomir konstatinovic thumb150_Egzistencija kao besmisleni rad

Pisao Radomir Konstantinović

Duh razočaranja kruži nad palankom. On je duh duha palan­ke kao zatvorenog sveta koji je za sebe stvaran samo po sopstvenom iskustvu stvarnosti kao onoga što poznaje svoj kraj. Taj duh izraža­va se, najčešće, u zahtevu za "krajnjim rešenjem", koji i jeste "zahtev" za razočaranjem jer je, neizbežno, zahtev za iluzijom koja je "ugrađena" u to razočaranje. Inercija koja vlada svetom duha palanke, uvek je od mesa ovog razočaranja. Ako je ona jemstvo palanačko-van-egzistencijalne "sigumosti" (sklonjenosti) izvan same egzistencije, ona se i traži, na način jedne podmukle lukavosti ovog duha koji želi da bude iluzoran da bi mogao da bude razočaran odnosno da bi, razočaranjem, mogao da stigne do ravnodušnosti koja se, kao ravnodušnost nepokreta, potpuno podudara sa ravnodušnošću nepokretnog sveta palanke. Ravnodušnost, koja je protivrečna kolektivno-utilitarističkom duhu palanke, jeste neizbežna njegova "životna" metoda. Ona je u samom načelu zatvorenosti kome se ovde služi, jedini i nezamenljivi način njegovog "života". Bez nje, ne bi mogla da se održi ova zatvorenost, i inače krajnje sumnjiva jer nužno protivstavljena egzistenciji koja se sa njome ne miri: radoznalost otvara a ne zatvara.

U tom smislu, ako duh palanke podržava ravnodušnost, on mora, na način jednog nesravnjivog lukavstva, da podržava i iluziju o mogućem "krajnjem rešenju" kao jemstvu svake sutrašnje ravnodušnosti, kao klici iz koje če njen svet kržljavosti i klonulosti da nikne. Svet duha palanke, zato, jeste svet neprestanog iluzionizma, bujnog cvetanja iluzija koje, u bujnosti svojoj, još brže venu. Krug, koji opisuje život duha palanke kao da polazi od ravnodušja i, preko iluzionizma, ponovo se vraća njemu: samim početkom svojim ravnodušje letargičnog jer uapstrahovanog, "stilizovanog" sveta maksimalno poreknute ličnosti koja traje, on izaziva, u individualnom iskustvu, poricanje ove vanlične ličnosti od sebe same, kao ovog izvora i jemstva ravnodušja, misao o odlasku, o bekstvu iz njega, o mogućnosti krajnjeg spasenja: svet ("grad" ili "priroda") kome se on protivi u svojoj vernosti zatvorenom, za ovu misao je apsolutno otvoren svet (ili apsolutno iracionalan), tačno onako kako je i za duh palanke. To je jedan nestvaran svet, a verom u njega duh pojedinačnosti produžava, sobom samim, duh palanke. Demistifikacija ove fikcije, pad ove iluzije, završava se velikom ravnodušnošću, potpunim poricanjem mogućnosti ma kakvog rešenja. Ideja o stvarnom kao krajnje (sa krajevima) stvarnom, produžena kroz vreme u "krajnje rešenje" jeste iluzionizam kao jemstvo ovog ravnodušja. Ovim iluzionizmom se duh palanke beskrajno stvara kao duh ravnodušnosti koja, zbog toga (jer nikada nije data iz same sebe) nije i ne može da bude ništa drugo nego izraz apsolutnog deziluzionizma, izraz ubeđenja da ništa "nikuda ne vodi", da ni u kakvom pregnuću, pa čak ni u pregnuću same egzistencije, nema nikakvog smisla.

 
Priča Tonija Skrbinca
Nedjelja, 10 Rujan 2017 21:39

 

Pogled sa Babica basteNa Bembaši, na Babića bašti

 

Toni Skrbinac, strogo prava sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

(Na slici: Pogled sa babića bašte)

Početak augusta još uvijek je u svježem sjećanju Sarajlija, Bosanaca, Hercegovaca kao i ostalih naroda i narodnosti koje žive u regiji što se nekada zvala Jugoslavija. Pa i šire. Svugdje bilo vruće, prevruće. Padali rekordi u plusevima i svakoga dana čuo sam iz tolikih usta: “Joj, šta je ovo, Allahu dragi?” “Jučer sam putovao od Jablanice prema Mostaru i evo sliko sam, bilo 42 stepena.” “Ma nije to ništa, kod mene 43 stepena…” Pa se razmjenjuju slike, pa se razmjenjuju rečenice, u kafanama dobro dođu takve teme…

Imao sam sreću i privilegiju da spavam, a i dosta vremena provodim u apartmanu i Restoranu Nova Bembaša. Nad Jezerom terasa, na drugoj strani čuveni brežuljak - Babića bašta. Do podne se na mirnoj vodi pojave neke nepoznate biljke, između njih plivaju patke. “Vidiš što ti je vrućina, voda se toliko ugrije da sa dna na površinu izbijaju biljke”, objašnjava Said Čolpa neobičan fenomen Jezera. Zaista, sa sumrakom, a pogotovu uveče, biljke nestaju, a na vodi koju svako malo blago ustalasa vjetrić počinje ples prosute mjesečine.

A u meni neke druge slike, mirisi, zvukovi… Na to isto Jezero dolazili smo kao djeca, cilj nam nije bilo jezero gdje se moglo kupati, nego bazeni na Bembaši. Tek smo proplivali i usuđivali smo se samo kratku dionicu iza žice preći i onda se ušuljati preko kafanske bašte do bazena. Boga smo molili da nas ne vidi Ivica Čondro, gorostas koji je brinuo o redu u kafanskoj bašti i bazenima, jer, ako nas je vidio… Jednostavno bi podigao dječje tijelo držeći ga za ruku kao kokoš za krilo i onda bi ga hitnuo u jezero, usput bi svakoga udario nogom u guzicu, pride. Hrabriji su čekali novu priliku i pokušavali ponovo, većina drugih nevoljko je krenula putem uz Miljacku gdje su nas čekala mnoga kupališta.

Bazeni na Bembaši ličili bi za ljetnih dana na košnicu. Bio je takozvani mali bazen, za neplivače i veliki na čijem je kraju stajala trambulina, elastična daska s koje su skakali mnogi kupači. Najviše se cijenio skok zvani “lasta”, a majstori koji su se znali izviti u zraku čekali su obično kasno popodne kada je počinjala revija skokova. Najviše pažnje izazivao je jedan gluhonijemi kupač kojeg su zvali Aba. Pojavio bi se u gaćicama koje su mu sezale do koljena i stao na dasku zagledan u vodu. Stajao je tako neko vrijeme, bilo je puno publike koja je pratila njegov nastup. Čulo se kolektivno “Hoooooooo”. Aba naravno nije čuo, ali je bio svjestan da je izazvao pozornost pa je sa skokom odugovlačio. Nije Aba bio neki majstor laste, njegova posebnost je bila u tome što nije znao plivati, a skakao je u vodu duboku više od tri metra. Kad bi Aba skočio, publika bi aplaudirala, čulo se “bravoooo” i onda smo nekoliko trenutaka čekali dok Aba nije izronio kod zida bazena. Plivati nije znao, a sa ronjenjem nije imao problema.

Inače, sudbina bazena na Bembaši slična je sudbinama većine ljudi. Kod kojih postoje sretni i uspješni i nesretni i slabi dani. Tako su ti bazeni bivali kao košnica puni tih nekih šezdesetih godina, pa su onda zanemareni čekali na logičnu finansijsku injekciju. Građani Sarajeva bili su redovne platiše samodoprinosa. Među obećanjima tadašnjih vlasti, vrijeme je to komunista i socijalizma, bila je i priča o novoj Bembaši. Razvlačila se iz samodoprinosa u samodoprinos, a kada su jednoga dana otvoreni novi Bazeni - bila je to skromna priča o na brzinu sklepanom kupalištu koje nije dostatno ni za jednu manju opštinu, akamoli za jedan veliki grad kakav je Sarajevo. No, hoće to da političari prevare i slažu narod.

Kasnije, poslije rata bazene je držao jedan privatnik, ali nije se dugo održao. Pa su već neko vrijeme ruglo zaraslo od nebrige i nemoći. I zato mi je bilo drago kada sam jedno veče na terasi Nove Bembaše upoznao jednog mladolikog penzionera koji je svoj radni vijek proveo u inostranstvu. Pa zaradio dosta novaca, udružio se sa prijateljima, i sada traže mjesta gdje će investirati. Ima sve posloženo u svojoj glavi i želi da tamo gdje je sada ruglo jednoga dana budu bazeni, spa centar, igraonice… onako kako se to radi u Njemačkoj, naprimjer, gdje je on većinu svog radnog vijeka proveo. Mladoliki penzioner čije sam ime zaboravio ushićeno je govorio o tome kako je kao dijete pjevao i bio opčinjen pjesmom “Kad ja pođoh na Bembašu” i kako se nada da će uspjeti prebroditi sve administrativne prepreke koje ga čekaju prije negoli izgradnja novog kompleksa počne.

Zaželio sam mu sreću, iskreno.

 
Reagiranje gospodina Dževdeta Alića
Petak, 08 Rujan 2017 22:09

 

CentarReagiranje gospodina Dževdeta Alića iz Sydney-a

(Na slici je ulaz u Centar, screenshot, FB-ABHCA)

Razlog mog javljanja na ovom svima otvorenom portalu je želja da objasnim i ukažem na jednu od mnogih neistina, a koju je plasirao Hasan Alijagić u svom intervjuu Micku Maslic-u.

U ovom samohvalisavom transu “on je započeo i završio gradnju Centra”. O njegovoj aktivnosti vezano za Bosansku zajednicu Sydney-a (tadašnji” Islamic community Sydney” ) mogu više reći ako zatreba. Odnosno, mogu javnosti iznijeti popratne činjenice vezane za nastanak te organizacije.

Tvrdnja da je tek njegovim izborom na mjesto predsjednika organizacije (2000-te godine) počela izgradnja Bosanskog centra je daleko od istine, da ne kažem LAŽ.

Dozvola za početak bilo kojeg građevinskog posla je mogla biti odobrena samo na osnovu prihvaćene arhitektonske i ostale dokumentacije. U Maslićevom interviju je to sve zanemareno i između redova pripisano ”čovjeku za sva vremena”, uprkos činjenici da je dozvola za izgradnju već bila odobrena.

Naime, izgradnja Centra je započela još 1995. godine. Osnova je bio novac od $ 40,000.00 koji je dobijen uz zalagnje naše sugrađanke Alme Olovčić. Taj novac je bio dovoljan da se obezbijedi materijal za noseće stubove koji su izgrađeni zahvaljujući Abidu Supuku i njegovoj kompaniji, koji su to odradili bez novčane nadoknade.

Neslaganje između dvije organizacije je zbunjivalo novopridošle izbjeglice - emigrante iz Bosne.

Na moj prijedlog, a bio sam predsjednik organizacije1998. godine, Skupština je jednoglasno donijela odluku o promjeni imena organizacije, kako se više ne bi dolazilo u konflikt sa matičnom islamskom zajednicom. U mom mandatu organizacija dobija ime ABHCA (Australijska Bosansko-Hercegovačka kulturna Asocijacija). Trebalo je još da u imenu bude i « sportska » pošto smo htjeli da uključimo  FK ,,Bossy’’, ali tadašnje rukovodstvo kluba je htjelo samostalno da djeluje.Tada aktivno počinjemo da mobiliziramo sve ljude. Na jednoj donatorskoj zabavi organizujemo video projekciju nacrta budućeg centra. Tom prilikom je prodato 620 ulaznica, sa parolom « svako po $ 300 dolara za izgradnju centra ». Isto veče je prikupljeno $43,000 i odmah započinjemo sa pripremom zemljišnih radova za izgradnju mrtve ploče (slab). Veliki doprinos za to ima rahmetli Jusuf Kenjar koji je iz kompanije u kojoj je radio, isposlovao četiri mašine potrebne za te radove i uz to volontirao na tim mašinama, tako da smo tu postigli ogromnu uštedu u novcu. Pronalazimo kontaktora koi je nesebično dao nisku cijenu, (Mustafa Hrvat) i on je bio izvođač radova na mrtvoj ploči.

Za sve spomenuto vrijeme Hasan Alijagić nije bio uključen u rad organizacije. Na moj prijedlog nekako je pristao da bude član građevinskog odbora.

Po završetku prve polovine mrtve ploče i sa početkom rada na drugoj polovini on je izabran za predsjednika organizacije.

Od tada, pa do sada, pristup organizaciji je moguć samo njegovim istomišljenicima. Istina u vezi godišnjih izvještaja je priča za sebe. Možete pitati za godišnji izvještaj, ali ćete na odgovor čekati deceniju i više, ako budete dovoljno sretni da vam u međuvremenu ne oduzmu zasluženo pravo doživotnog člana i zabrane pristup organizaciji.

Faktički, Bosanski Centar koji je izgrađen samoodricanjem naših dobrih ljudi postao je privatno vlasništvo, a sve pod parolom volonterskog rada. Taj “nesebični volonterski rad” traje već petneast godina. Ma dajte, ko hoće tako nešto da proguta, nazdravlje mu. Ekipa je poslije toliko godina razvila fenomenalan sklad u iznajmljivanju sale da bi bilo stvarno šteta mjenjati ih.

Uspješan poslovni poduhvat $$$$$. Kome u korist?

Današnja situacija je takva da je Centar postao ustanova za oporezivanje naših džepova. Kada hoćete da pogledate nekog estradnog umjetnika iz BiH morate podobro platiti za ulaz u “vaš” Centar koji ste svojim parama i dobrovoljnim radom izgradili. Dakle, da još jednom naglasim nije istina da je sve počelo dolaskom Hasana Alijagića za predsjednika ABHCA. Iznošenjem takvih neistina vrijeđa sve one koji su zaslužni za veliki dio urađenog posla. Naročito vrijeđa kompletan bošnjački korpus u Sydney-u, jer sam siguran da ne postoji niti jedan Bošnjak koji nije, koliko – toliko, doprinjeo izgradnji i razvoju našeg Centra.

Hvala, nastaviće se!

 
Osvrt Bojana Budimca
Petak, 08 Rujan 2017 14:10

 

BojanU sjeni jedne privremeno izvojevane pobjede: Izrael je svoje mitove uspio svijetu nametnuti kao istinu

Bojan Budimac, Istanbul

Uspjeh Palestinaca da (za sada) odbrane džamiju Al-Aksa u (istočnom) Jerusalemu od napada izraelskih okupacionih vlasti, ogledan u krhkom statusu quo koji regulira njen suverenitet, istovremeno je pokazao koliko su prepušteni sami sebi. Ne, nisu usamljeni, jer empatiju prema njihovoj sudbini i simpatiju za njihov otpor izraelskoj polustoljetnoj okupaciji osjeća, prije svega, muslimanski svijet, što je skoro trećina planete, ali i ogroman broj pristojnog svijeta i pristojno obaviještenih ljudi nezavisno od religije ili nacije. Prepušteni su sami sebi u smislu da su napušteni od lidera, prije svega od onih iz arapskog svijeta.

“Jedini regionalni lider koji je konzistentno davao izjave u prilog neograničenom pristupu Al-Aksi bio je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan”, piše David Hearst, glodur portala Middle East Eye, dodavši da “nikada reakcija arapskih država nije bila tako prigušena”. Ista kritika može se uputiti i palestinskim vlastima, koje, osim Abbasovog busanja u prsa podrškom impresivnom nenasilnom otporu, nisu praktično ništa uradile. Tragikomična usputna epizoda ove (nezavršene) borbe za Al-Aksu jeste pokušaj prisvajanja pobjede od strane saudijskog dvora, koji je izdao saopćenje da su akcije iza kulisa i kontakti kralja Salmana sa svjetskim liderima “kulminirali uspjehom”, nekoliko sati nakon što su izraelske okupacione vlasti uklonile barijere, detektore za metal i sigurnosne kamere – povod za konfrontaciju. Osim Abu Dabija, gdje se Mohamed bin Zayed satrao od divljenja ulozi Saudijske Arabije u rješavanju krize, niko nije uzeo ozbiljno to saopćenje, ali je ono svakako naljutilo građane Jerusalema, koji su tokom dviju nedjelja nenasilnih protesta trpjeli brutalnosti izraelskih okupacionih snaga.

Ovaj potez saudijskog dvora, sve sa terciranjem iz Abu Dabija, ciničan je barem koliko i izraelske tvrdnje da su barijere, detektori za metal i sigurnosne kamere postavljeni sigurnosti radi, a ne u cilju preuzimanja suvereniteta nad džamijom Al-Aksa. Cinizam prema Palestincima i onima koji su i dalje spremni da im pomognu onoliko koliko zajednički imenitelj za kliku koja napada i ucjenjuje Katar.

Činjenica da se Izrael pridružio Saudijskoj Arabiji, UAE, Bahreinu i Egiptu, čitaj: listi bliskoistočnih despotija, u hajci na Al Jazeeru ne samo da potvrđuje da novo savezništvo izlazi iz statusa javne tajne nego da se spomenute diktature ne razlikuju od “jedine bliskoistočne demokratije” po pitanju slobode štampe. Zapravo, stvar je još gora, Ayoub Kara, izraelski ministar za komunikacije, kome je premijer Benjamin Netanyahu povjerio taj zadatak, hladno je na konferenciji za štampu izjavio: “Mi baziramo našu odluku na potezima sunijskih arapskih država da zatvore Al Jazeerine kancelarije i zabrane njihovu mrežu.”

Drugim riječima, Izrael se ugleda na diktatore.

Gideon Levy, kolumnista izraelskog liberalnog dnevnika Haaretz, piše da je zatvaranje “još jedan napad na izraelske Palestince, koji su glavni gledaoci Al Jazeere i koji su meta sistematske kampanje predvođene Vladom i samim premijerom”.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search