LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Mešina priča - usamljenost kao ogledalo prošlosti
Ponedjeljak, 23 Prosinac 2019 19:17

 

Bijela cestaBijela cesta

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

U mislima, a često i u snovima, zablista ona duga bijela cesta, bez kraja i početka, i sve mi se izgubi u toj bjelini, koja me vodi natrag, u zavičaj.

Pored te bijele ceste nema uobičajenih saobraćajnih znakova. Uz njene rubove su kao neka koloritna bankina poredani ramovi sa slikama iz djetinjstva. I dok ko zna po koji put gledam te slike pažljivo osluškojem žubore rijeke Bosna i Bistrica koje se provlače između šumovitih i kamenitih brda, a često i kroz polja ili palučke koje često i poplave.

A onda, kad stignem do rodnog mi sela i siđem sa bijele ceste i lagano, korak po korak,  krenem polahko tim kaljavim putem punim bara i golemih džombi, i zapahne me nikad zaboravljeni blagi lahor, koje me osvježi, pa zaboravim na umor nakon predugog putovanja.

Idući tim dragim putem, kojim su, kao jučer, gazila moja malehna bosa stopala, odjednom, kao neki prešareni kaleidoskop, iskrsne mozaik njiva, bašči, vrtova, voćnjaka i potočića. U voćnjacima se uspravila stabla šljiva, trešanje, jabuke, kruške, dunje, a u avlijama blistaju blještavi miomirisom darežljivi jorgovani, što “stražare” uz zidove kuća i ograda.

Na prvi pogled mi se znalo učiniti da se ta stabla dižu visoka, visoko iznad vidokruga, sve do samog neba i da mu krošnjama cijepaju azurnu kupolu. Ali, kad bi se približio voćnjacima mogao sam vidjeti istinsku veličinu stabala, a ona u stvarnosti, nisu bila ni niska, ni visoka.

Najprijatnije bi se osjećao kad bi konačno stigao do naše mahale, avlije i kuće. Idući preko avlije sjetio sam se uskog, strmog putića koji je vodio dole u potok pored kojeg je bio bunar, a na koji sam uvijek trčao u pri polasku i u povratku iz škole, gazeći taj svojim malim stopama tim uskim strmim putićem, kojeg sada više nema.

Nema više ni bunara, a nema više nikoga da do njega potrči. Bunarska kućica je vremenom struhnula i svalila se po okolnoj zemlji.

Nema ni onog našeg uvijek zelenog vrta sa ogradom od špicastih taraba. I vrt je usahnuo i zatravio nepropusnim korovom, a ugasla je zauvijek njegova tamno zelena boja u kojoj sam odmarao svoje dječije oči.

Vidi se samo djelić vrta u kojem je jedan bijeli zaigrani leptir potopio svoja smrzla krila u kapi rose, a jedan kratki zračak sunca koje kao da proviruje kroz izlomljene tarabe, ali nije to više ono zlatno žeženo sunce iz mog djetinjstva, sunce što blista i druži sa ružom koja mi je nekoć prijetila svojim, poput nožića, oštrim trnom.

Sjećam se tog zelenog vrta i tih proljeća, sjećam se ruku majke i oca. Vratiše mi se slike njih dvoje kako sageti zalivaju taj zeleni vrt svojim drhtavim i žuljevitim rukama koje su me počesto znale nježno grliti i mrsite mi kosu, u tom trenu se uvijek sjetim kako mi je majka svakog proljeća znala kazati: : “Vidi sine proljeće, u proljeću te majka rodila, uz miris behara i zato ti sine kosica na behar miriše!”

-Uuuuh, grdne rane moje! K'o jučer da je sve bilo. Ode život niz bijelu cestu. Ostale su uz bijelu cestu samo još žive slike uspomena, praćene dubokim uzdasima.

-Da,da….grdne rane moje!!!  

 
Mešina priča
Nedjelja, 22 Prosinac 2019 19:57

 

NevrijemeNevrijeme

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Jednog davnog ljeta u našem kraju zavladala je velike suša, kakvu nisu zapamtili ni nastariji. Bosna je toliko oplićela da se mogla na više mjesta pregaziti, a u njenoj pritoci Bistrici vreli mulj je gušio ribe. Male vodenice ili malići kako su ih zvali zarasle su u ostruge, jer nisu imale dovoljno vode kako bi mogle mljeti žitarice. Umjesto meljave i mliva u vodenice se uvukle guje i gušteri. Svi potoci, izvori i bunari su presušili.

Voda je donošena, bolje rečeno dovožena, sa udaljenih izvora ili još nepresahlih bunara, čak i noću, jer je preko dana bivala razgrabljena. Ljudi su, kao nikad, bili željni vode. Zemlja je ispucala kao kora prepečene pogače, a trava je bila napola spržena. Po putevima je bilo prašine do članaka. Pojaviše se otrovne zmije šarulje i poskoci, čak su se zavlačile u duvare kuća i staja. Od prevelike vrućine pootpadalo je napola sasušeno voće. Muhe su do krvi ujedale, stoka se obadala. Žega je sve tjerala u bilo kakav hlad. Jedva se disalo, a jara je treperila iznad svakog predmeta koji je bio izložen suncu. Po kućama i džamijama svi su glasno su učili kišne dove, ali kiša ni za iladža.

Ipak, kada bi sunce zamaklo iza brda Visa moglo se dihati, vrućina bi splahnula, moglo se dihukati. To bi bilo pogodno vrijeme za ljubitelje fudbala koji su se okupljali, dole na državnim livadama. Na toj velikoj livadi, ako ne bi bila posijana, ili ako je već pokošena na strništu bi igrali fudbal.

Zbog te strašne suše, tog “džehenemski” vrelog ljeta, igralište je bilo prašnjavo kao komadić Sahare. Prašina nam je dobro došla, jer se igralo bez obuće. Svi smo bili bosi. A kada se sastave bose oznojene noge i prašina, nije bilo većeg meraka već nakon utakmice pokiseliti blatnjave noge u plićacima Bosne, te se temeljito oprati i rashladiti.

 
Tonijeva priča za nedelju
Subota, 21 Prosinac 2019 18:51

 

Daroviti ljudi

ToniToni Skrbinac, 100% original bistrička raja, privremeno u Mariboru, al' malo – malo, eto ga “dole “ u Rajvusa

Odu tako ljudska bića: porodični članovi, prijatelji,komšije i poznanici i svako prema mjeri svog života i sudbine ostave...neko svašta: i potomstvo i djelo,ovakvo i onakvo, po kojem ih pamte, a neko opet ništa,prodje tako kroz život kao magla,vidiš je a opipati, ni dodirnuti ne možeš.I bio, a kao da ga nije bilo. Nekome život da darove i sreću, a nekome ništa. O ovima što im nije dao ništa,a pamtim ih dosta ,nemam šta pisati. Ustvari, mogao bih postaviti jedino pitanje »”Zašto?” - potom tražiti odgovore, a to ne bi bilo ništa drugo nego lutanje u onoj magli s kojom sam njihove živote primjerio. Interesantno, dok ispisujem ove redove odnekud me “napada i ruži” nestrpljivi čaršijski duh: “Skrati ba, Toni ,stipu kužva,reci onobitno. Šta si razvuk'o k'o teraviju, ba?!”

Evo, evo, sad će personalni primjeri. Slažem se i ja, priča sa konkretnim imenima svakako je zanimljivija. Prema svom izboru i ubjeđenju pišem o dvojici darovitih sugrađana, o jednom sam već pisao, o drugome nikada, pa ću potonjem dati prednost.

Ulicu smo i u vrijeme kada je nosila ime narodnog heroja Mesuda Džemidžića zvali Begovac. Nalazi se u brdovitom dijelu padinskog područja Sarajeva poznatog pod imenom Bistrik. Danas je toj ulici i zvanično vraćeno ime Begovac, a Mesud Džemidžić, ružno je reći, ali je tako...bačen je na smetljište historije. E, u toj ulici, nekako s početka bila je,a i danas stoji kuća Patkovića. U toj kući je rođen, živio, a nažalost i nekako prerano umro moj prijatelj Halid Patković

Bio je koju godinu stariji od mene, ali to nije predstavljalo nikakvu bitnu razliku na našim zajedničkim igralištima gdje smo igrali “na male.” Lopta, ali i neke druge igre povezale su našu mladosti i sjećam se plavookog Halida sa terena na begovačkom greblju,Tereziji, kod Ružine kuće, na Trebeviću...Mala razlika između drugih dječaka i Halida ogledala se u njegovom nešto strožijem odgoju, tako da ga ne pamtim skoro niti iz jedne naše mladalačke nestašlučke akcije prilikom kojih su obavezno “stradale” Mihajlova trešnja i kruška, Kevčičkine rezdelije, Rifataginicino grožđe. Halida, naprosto nije bilo u tim nestašlucima, a mislim da je za to bio zaslužan njegov veoma strogi otac.

Razlika od onih nekoliko godina kasnije je razdvojila naše živote. Ne sjećam se ni u koju je srednju školu Halid išao, ni kad i kako se zaposlio, oženio, dvije kčerke dobio...Tek, uvijek smo se, dal' u hodu, dal' kasnije, puno kasnije, kod Safeta Čizmića srdačno pozdravljali i o našim životima koju progovorili. Halid je bio patiner i restaurator. Sto-posto vješt majstor svog zanata, a komotno se može reći, i istinski umjetnik. Da je tome tako svjedoče tolika djela Halidova: recimo pizeria “Verdi” na sarajevskoj Breki gdje se Halid iskazao sjanim freskama, pa onda “Inat kuća” preko puta Vijećnice u koju je on udahnuo patinu prohujalog stoljeća, pa “Pivnica” sa umjetnim, Halidovima pečatima starine koji izgledaju kao originali...Radio je na tolikim tv-serijama, filmovima, uspješno slijedeći i ispunjavajući magiju filmske priče u kojoj je scenski trebalo dočarati bližu ili dalju prošlost. Pročulo se za velikog majstora Halida pa ga zvalo da uređuje, odnosno uljepšava kafane i restorane čak i u Sloveniji. Kao majstor i umjetnik vrijedan, kao porodični čovjek, znam zasigurno, kao komšija uzoran Halid je urijetko u Safetovu kafanu znao zaći tek u poznijim godinama svog života. I tu je uvijek imao mjeru.

Sjeo bi sa svojim pomoćnicima Nezom i Esom Kinezom, poslije napornog dana i rada da malo predahnuo i popio bi pivo i pravo kući.

Nisam ga viđao često, ali uvijek smo rado i srdačno jedno drugom stisli ruku.

Uvijek je izgledao zdrav i jak. Odjednom je došla bolest. Samo sam čuo da je u bolnici i da je ružna dijagnoza. Nisam ga vidio otkako se razbolio, samo mi je Eso, tužno i sažaljivo, jednoga dana rekao: “Bio sam jutros kod Halida. Ništa od njega.”

Uskoro je umro. Nije me bilo tada u Sarajevu. Kad sam došao, otišao sam u kuću Halida Patkovića, a oči njegove supruge i kčerki još uvijek su izgledale, kako mi u mahali kažemo “nabuhle od plača.”

Halidovo djelo je i bosanska soba u restoranu “Pod Lipom” koju je vlasnik Edib Ajanović-Etko napravio kao sastavni dio jedinstvene galerije. I u tom prostoru udružila su se dva umjetnika: Halid Patković i Etkin amidža Ismet Ajanović-Dedo.

Ma sve je kod tog Dede bilo dječije čisto i naivno. I slike i duša. S koliko je samo nestrpljivog iščekivanja pratio rad na svojoj galeriji. Pa mogu reći i stra. Ne od smrti koja se neumitno bližila nego: “Eh, moj Toni samo, da mi je doživjeti da vidim svoje slike u galeriji.”

Iz ljubavi prema amidži, ali i poštovanja prema njegovim slikama, oko kojih već dugo nema dileme, jer rekli su o njima toliko lijepoga i kritičari i laici, ta zar Ismet Ajanović ne stanuje u Svjetskoj enciklopediji naive! Etko je odlučio ukrasiti jedan cijeli sprat tim slikama. Prava pravcata galerija, plus bosanska soba i pred njom stol i stolica po mjeri Dede i njegovog štafelaja za kojim bi Dedo ponekad mogao sjediti i svojim kistovima uživo demonstrirati kako to on radi. Tako je mislio i želio Etko uprkos dubokoj Dedinoj starosti.

I k'o sad da gledam ozarenog Ismeta Ajanovića u noći kad je zvanično otvorena njegova galerija. Ooooo……. koliko je samo poštovalaca Dedinog slikarstva došlo! Pravi kulturni događaj usred Čaršije u “Restoranu pod Lipom.” I kritičari i političari i novinari...ma nema ko nije bio.

Dedin najljepši san se te noći ispunio. Zaboravio te noći i na bolne noge i na tugu što ga je u posljednje vrijeme stiskala ,otkako mu je umrla supruga Fadila.

Sljedećih dana kad god bih skoknuo do Dedine kuće na Vrbanjuši obavezno bi mi rekao: “Zvao sam Etka da pitam dolaze li ljudi u galeriju?Kaže, dolaze, lijepa posjeta. Bila čak i televizija sa Pala. Čuuuuj televizija s Pala!”

Nedugo zatim, a sad će u januaru biti pet godina, umro je Ismet Ajanović-Dedo.

Neki veče sjedio sam sa Etkom. Pitam: “Ima li posjete u galeriji?”

“Niko.” - kaže mi Etko.

Popnem se uz stepenice, vidio sam toliko pute Dedine slike, gledam ih i sad, a nagledati ih se ne mogu. Sami smo Dedo, Halid i ja.

Ja gluha li doba!

 
Jedna skoro zaboravljena priča
Subota, 21 Prosinac 2019 18:02

 

 

 

ZetvaPost

Ahmed Muradbegović

Srpanj mjesec je već upolovio, i žetve su u najvećem jeku. Posao razigrao sela, obujmio izmučene težačke duše, pa im ne da odahnuti. Svi su kao u nekom polusnu, u nekoj poslovnoj groznici, u kojoj se znade samo jedna meta, savladati božiju snagu, koja se talasa u onim beskrajnim poljanama sazreloga žita i oteti svoju krv i znoj ispod njegova bijesa, koji iza svakog nerada bane, kao zaslužena kazna.

Ništa je to, što je žega i što sukljaju plamenovi iz neba i iz zemlje i u čovjeku se kuha krv kao voda na vatri. Kroz vatru se mora gaziti i kroz vatru pobijediti. Teška je to i užasna borba. Čovjek se preko dana namuči, izlomi i u veče u nekoj vatri, bunilu i nesvjestici pada u postelju kao mrtva stvar.

A ovih su dana takove vrućine, kakve ne pamte ni naši djedovi, otkako znaju za sebe i eto još se nikad dogodilo nije, da presahne živi gorski potok u našemu selu, koji je u pređašnjim godinama za najveće žege pojio i seljake i marvu i od koga su trnuli zubi i zamirali damari, takva mu je student bila. A danas se utanjio, kao konac, presahnuo i tek mjestimice u malim zaokruženim virićima, što na lokve nalikuju, da se nađe koja pregršt vode i začuje mukli iznemogli žubor, kojim se pretače u drugu takvu lokvu i zamire u njoj. Korito mu suho i bijelo, nalikuje na nekakav životinjski kostur, rekao bi čovjek, na kostur neke bajoslovne zmije, koja je živjela negdje tamo u prastarim vremenima, koju još pamte samo naše bajke i ni jedan živi stvor.

I marva se u te dane pomamila. Nigdje da je vidiš na bijelome danu. Zavukla se u šipražje i guštare pa dahće cio dan, kao da izdiše. Tek kad navali ona prokleta muha, od koje ne može da živi ni čovjek, a kamo li marvinče, vidiš po čitava stada samo volova i krava, kako jure savinutih repova i plamenih nozdrva glavom bez obzira, ne pazeći kuda da se spase. Sve je ukoljenčeno. Prednje im noge svezane priuzima za rogove, da im glava i gubica po zemlji kližu, a noge odskakuju za glavom, dižu se u propanj i rekao bi sad će sve potrgati i rogove i priuze, toliko đipaju. Pa ipak ni to ne koristi. Kad zazuji obad, nema toga konopca, koji bi suspregnuo marvinče, da ne pobjesni i ne strugne kroz obale, kroz guštare, preko žita, preko ljudi, preko svega, što mu na put dođe, samo da se sakrije. Užasan je to prizor vidjeti pobješnjele nemani sputane u liko i kudjelju, kako bježe, ili se grče ili se okreću u krugu, kao da su u vrtoglavici i zabadaju rogove, glave, cijelo tijelo u zemlju, u vodu, u plastove slame i u kladnje pokošene strvi, a zemlja se praši i slama razlijeće po zraku i sve postaje nekako grozničavo, neprijatno i nesnosno, čovjeku ta vrtoglavica i vrućina udara u glavu, muti mu mozak, pa bi i on bježao nekuda, zabadao glavu, tamo u zemlju ili bježao u zrak. I ptice su pobjegle u šumu i planduju u granatim krošnjama na stogodišnjim stablima i na polju ne vidiš ni grlice, ni ševe, ni prepelice, da pućpurikne.

Sve se sakrilo i čeka da mine oganj božiji i da rasladi kakav povjetarac cio taj seoski prostor. Samo čovjek i konj, oni stoje u sredini lomače i bore se i vršu i žanju, do kostiju prepaljeni, vreli, kao usijana zemlja, bez kapljice znoja, koji se već davno iscijedio, iz njih i ne predaju se. Na hadžijinom Karači sastale se žetelice, kosci i vršioci sve u jedan dan. Hadži Kasim bojao se oluje, pa sabrao cijelo selo, da za vremena smiri strv i snese je u koševe, pa nek onda kamenje pada iz nebesa, samo kad je posao uređen.

Na jednoj strani ogromne njive vidiš more rastaljena zlata. O, ne zlata! Vidiš neku sjajnu užarenu vatru, kako ujednačenim plamenjem sikće iz zemlje, a kroz tu vatru gaze seljaci, razdrljenih prsa, zasukanih rukava, svezanih koncem na plećima, da ne spadaju, kao bijele utvare i uzimaju golim rukama za taj oganj i sijeku ga usijanim srpovima ispod pasa i slažu u kamare. Za njima se vuku kupilice i vežu te ognjene kamare i sadivaju ih u branice. A na drugoj strani vidiš ono zlatno more i na njima ispravljene kosce, kako veslaju preko opalne pučine i jure naprijed strelovitom brzinom, a za njima se njišu valovi oborene strvi, pljuskaju kao dalge. Oni veslaju neumorno, snažno, a mora nestaje, gubi se, ostaje samo goli i oštri strnik, kao da je cijelo polje posijano iglama, i ostaju mrtvi valovi pokošena zlata, što se više ne miču.

 
Prikaz jedne skromne knjižice
Petak, 20 Prosinac 2019 18:24

 

indexPrikaz romana Nadana Filipovića

KROZ KARAVAKAT

Mehmed Meša Delić, Njemačka

Nedavno je u Sarajevu izdavač “Art Rabic” gospodina Gorana Mikulića objavio roman “Kroz karavakat”, autora Nadana Filipovića koji imade tu “sreću” iili “privilegiju” da lično upozna junaka ovog romana kome je autor nadjeo ime Rušid.

Roman ne opisuje samo Rušida, on opisuje i historiju tog vakta, sekvence iz historije Drugog svjetskog rata i kakve je ciljeve imala NDH i njeno poglavarstvo. Opisivanje tih događaja čini na sjajan način i koristi jezik koji je tako lijep i kićen, pa kada čitam ovaj roman u koje se dio radnje odvija u mom zavičaju, Maglaju i okolini čini mi se da gledam jedan uzbudljiv film, pun različitih zapleta.

Autor u stopu prati Rušida, ali ne izostavlja i ono što se u međuvremenu događa tamo gdje je Rušid bio pa otišao. Zato mu nije promaklo da primjeti da je Rušid bio rođen u strahu, da je živio u strahu zbog historijskih previranja u kojima je i sam učestvovao, bio je u strahu prilikom putovanja, a imao ih je na pretek, a bilo ga je strah i novih susreta.

A sav taj strah je sakrivao njegov poseban osmjeh, a koji je uvijek bio isti, pa nije trebao od slučaja do slučajamijenjati grimase lica, ovisno od situacije.

Strah koji Rušida nikada nije napuštao Ru, nego se u njemu zabetonirao kao dio njegovog života i njegove griješne duše. Cijenio je svoj život više od bilo čijeg. Zato se nije libio tuđe živote uništavati tuđe živote, a svoj spašavati. To je dokazao kada je boravio u Jasenovcu, kafezu u kojem su boravili ljudi-žetve i krvnici-neljudi.

Autor kao da je imao svoj kalauz sa kojim je svojm “kistom” oslikao neke slike iz Jasenovca, kafeza čija se škripa nije mogla čuti od udaraca i jauka. Neljudi su ubijali ljude na najzvjerskiji način. Bilo je situacija da su neljudi ubijali svoje neljude. Moralo se znati ko su gospodari života i smrti.

Rušid je sam sebi priznao da nije bilo ljudski i pošteno šta je uradio u toku svog službovanja za NDH, a sve da bi spasiosvoj život. Isto tako je znao da je za druge nešto dobro učino i da će mu se dobro vratiti. Zlo za zlo, dobro za dobro. I sam je osjetio kako boli nepravda kada je saznao za pohlepu muhadžira Ejuba koji je na neljudski način prisvojio kuću i okućnicu njegove majke Safete.

Za ono što je dobru učinio drugima došlo mu je na naplatu pred kraj rata, pa je preko Rijeke, te Italije, izbjegao u daleku Australiju gdje je i umro vrlo lahko, mada bi neljudi trebali napuštti dunjaluk u džehenemskim mukama.

Rušid i njemu slični bili su kao predhodnica onima koji su zbog svojih patnji u ratu od 1992. do 1995. na području ex-Juge morali bježati u pravcu Australije, ne iz razloga koje je imao Rušid, već zbog neljudi koji su često bili mnogo, mnogo gori i od zločinca Rušida.

 
Dioptrija Ahmeda Burića
Četvrtak, 19 Prosinac 2019 07:01

 

Bure baruta: Đon namjesto obraza Željka Komšića

Ahmed Burić, preneseno sa portala Lupiga. COM

Političke turbulencije u Kantonu Sarajevu ovih su dana došle na najvišu razinu u posljednjih nekoliko godina. I to, nakon činjenice da je Željko Komšić, član Predsjedništva BiH objavio da je postigao dogovor sa dvojicom notornih protagonista – Bakirom Izetbegovićem, predsjednikom Stranke demokratske akcije (SDA) i Fahrudinom Radončićem, vlasnikom medijskog konglomerata „Avaz“ i predsjednikom Saveza za bolju budućnost (SBB). Željko Komšić, kojeg zapadna Hercegovina smatra nelegitimnim Hrvatom, a u Predsjedništvo BiH je ušao većinom bošnjačkim (odnosno SDA) glasovima, očigledno je morao vratiti uslugu. Izaći iz lijevo-liberalne šestorke koja je činila vlast u Kantonu Sarajevo, i koju su podržavale, uglavnom, ambasade zapadnih zemalja. Odnosno, za koju se, barem mislilo, da je zapadnjaci podržavaju. 

Ispalo je da je vlast koju čini toliko subjekata, krhka da slabija ne može biti, i da Izetbegović, u ovom trenutku zapravo, apsolutno, vodi igru u bošnjačkom korpusu. Radončić, kojeg je SDA „izmislio“, da bi se on donekle izvukao iz tog krila, a onda postao meta SDA-ovih tužitelja koji su ga zatvarali, u ovoj je priči manje važan akter. On je spreman na sve da bi ostao na slobodi, a jedini način da bude na slobodi, jeste taj da bude na vlasti. U tom je smislu morao pristati da ponovo „jaše“ s Bakirom. Istim onim Bakirom o kojem je objavljivao najstrašnije stvari: da je pokrao novce dijaspore od kojih se financirala odbrana Sarajeva i BiH, da mu je majka mentalna bolesnica, da je vođa bošnjačke mafije. Ni Izetbegović nije ostajao dužan, no, uvijek bivajući jačim po broju glasova, nikada do kraja nije prekinuo veze s Radončićem, održavajući ih putem nekih od najmračnijih ljudi iz polusvijeta sarajevskog podzemlja.

Kad govore loše stvari jedan o drugom, ali samo tada, Izetbegoviću i Radončiću treba apsolutno vjerovati. Idealni su neprijatelji, prvi je zombijevski sljedbenik „ideje“ svog oca o Bosni i Hercegovini s muslimanskom dominacijom (što nedavni popis stanovništva i pokazuje), a drugi mračna, manipulativna pojava, koja i nije nužno ekskluzivitet samo jednog naroda. Tranzicijski mešetar, personifikacija zla na dvije noge, Radončić je, naprosto, praktičan. Ipak, u njegovom slučaju nije baš sve jasno. Kako prije nekoliko godina kad je pucao na mjesto ministra Vijeća sigurnosti – i nakratko ga dobio – nije mogao proći NATO provjere, zbog umiješanosti u razne kriminalne poslove, a kako je sada moguće da ga se u međuvremenu ponovo proglasi za ministra u istom resoru. Je li NATO u međuvremenu postao „mekši“ ili su nakon potpisivanja Programa za reforme, u Bruxellesu, ipak odlučili da je dovoljno to što je nedavno stavljeno na papir. Dakle, šta je tu je. Izetbegović i Radončić jedan o drugom misle najgore, ali moraju biti partneri u zločinu. To im osigurava da još uvijek, iako duboko u zločinačkim aktivnostima, u prenesenom značenju, usta drže iznad vode.

Željko Komšić, za razliku od njih dvojice, nije kriminalno fundiran, ali je pristavši da ga za ručice vode ova dvojica „igrača“ potrošio skoro sav politički kredibilitet na terenu. Nadajmo se. Ulaskom u isključivo bošnjačku koaliciju praktično je legitimizirao prigovore Dragana Čovića i HDZ-a BiH da je „Bakirov potrčko“. Jasno, što drugo? Na prošlim izborima Komšić je Hrvatima nudio obraz. Sad je svima pokazao - đon! Preći na ovakav način s, uvjetno kazano, ljevice na desnicu, objašnjavajući pritom da je dobio jako puno jer će predsjednik Vlade Kantona Sarajevo biti gradski Hrvat Mario Nenadić, te da je dosadašnja Vlada kriva jer je dijelila novce po neprihvatljivim kriterijima – to su priče za malu djecu. On je svojim pristajanjem uz SBB i SDA zacementirao etničko-kriminalnu podjelu Bosne i Hercegovine. I pritom izdao nešto od vlastitih političkih principa (podrazumijeva se da ih je nekad imao), jer na vlast nije došao samo glasovima bošnjačke desnice, nego i onog, istina manjeg broja glasača lijevih pogleda koji u njemu nisu vidjeli nacional-kriminal i čija je priča o državi Bosni, mogla donekle i držati vodu.

Sada je i s tim gotovo. Dugo vremena to je bila jedina prednost u odnosu na njegovog protukandidata, još jednog prononsiranog kadra iz kriminalne kleptokracije Dragana Čovića. Od danas, ni to nije tako, s tim da valja ne zaboraviti kako Komšić nije kriminalac u formativnom smislu. Ali, zato jeste onaj koji im je spreman dati legitimitet i ruku, kad im zatreba. Jatak.

Sve ono pozitivno što je Vlada Kantona Sarajevo krenula raditi u posljednjih godinu dana, značajni pomaci u oblasti izgradnje, suzbijanja kriminala i krađe javnih dobara, transparentnosti, normalnog života, sve to je jednim potezom porušio Željko Komšić. I bilo bi neke pravde da se svi njegovi birači i njegovo okruženje stide zbog toga. Ali neće, jer on praktično nema stranku: njegova je Demokratska fronta instrumentarij uhljebljenja njega i njegovih glavnih suradnika. On zna kako je ne biti na vlasti, njega je u političku igru i vratilo retrogradno i nerazumno ponašanje HDZ-a BiH. Da su imalo bili spremni izbalansirati svoju očiglednu krađu sa svojom isključivom retorikom – imali bi „svog“ kandidata u Predsjedništvu.

Ovako, Komšić je odradio prljav, nedostojan posao. Ali, to je današnja BiH. Nije važno kakve ideje imaš, niti kakav je tvoj društveni rejting. Važno je samo da si dovoljan „đon“, da zaštitiš eventualne partnere koji se nametnu kao većina. I da čuvajući njihove, zapravo čuvaš svoje privilegije.

Valjat će se navići na mrak. Na to da SDA insistira na Kantonu zbog toga da se prvenstveno nastavi imenovanje njihovih ljudi na važna mjesta. U tom smislu direktorici Kliničkog centra, modernoj verziji Elene Ceauşescu, nije potrebno misliti što je do tog posla došla nezakonito. Ne treba, jer zaštitit će je Željko Komšić.

Sve pozitivno što se u posljednjih godinu dana događalo u Kantonu Sarajevo, a i toga je bilo, otići će u nepovrat neodgovornim potezom tipa koji je vratio život ljudima koji su odavno trebali biti uklonjeni sa puta napretka Bosne i Hercegovine. Ali, ne. Toga neće biti. Sve dok se oko tih stvari budu pitali ljudi – đonovi.

Poput Željka Komšića.

 
Nemanjina dioptrija
Subota, 14 Prosinac 2019 10:14

 

kusturicaКустурица: Код Бакира присутна „љубав према мржњи”

Autor : M.K. - ovaj tekst je prenesen iz dnevnog lista “Politika” od 23.12.2019.

Бањалука – Поводом ставова које је Изетбеговићева СДА изнела после доделе Нобелове награде Петеру Хандкеу, српски режисер Емир Кустурица рекао је да је код лидера СДА Бакира Изетбеговића присутна „љубав према мржњи” и истакао да је чак и Нобелова награда постала дeо антисрпског дискурса.

Из Изетбеговићеве странке претходно је саопштено да је награда Хандкеу издаја свих цивилизацијских принципа, а наведено је и то како није случајно да је у одбрани Хандкеа међу најгласнијим Емир Кустурица, „који је починио сличну издају свих људских и моралних принципа”.

У одговорима пред новинарима у Београду, Кустурица је, преноси Радио-телевизија РС, истакао да се љубав према мржњи гаји вековима, те да је испливала и 1914, 1918, 1941. и 1945. године, али да ће „оне који је се држе дочекати још један пораз, па ће као што су изгубили два светска рата, изгубити и трећи”.

„Изетбеговић, када говори о моралу, претходно заборавља да су његови људи опљачкали стан мојих родитеља. Заборавља да су подметнули бомбу у сулундар да би се потврдило да је мој отац, који је иначе био партизан, у ствари био четник, да би оправдали пљачку новца који су тамо нашли, не превише, 3.000 долара, које сам им посало из Америке”, рекао је Кустурица и напоменуо да су му одузели стан и срушили две куће у Високом.

„А онда сам на крају испао ја неморалан зато што пријатељима идем у сусрет”, рекао је Кустурица. Прослављени режисер изјавио је да ће пријатељима ићи у сусрет, без обзира на њихово политичко уверење и да га никада неће зауставити они који из свог неморала говоре о томе какав је он.

Кустурица је запитао ко би рекао и могао да претпостави у прошлости да би Нобелова награда могла да буде део антисрпског дискурса. „Пут до Хандкеа је био дуг, али је зато дело било форматирано давно и, утолико је та награда дата њему, не за оно што је мислио и говорио, како кажу, него за оно шта је записано у његовим књигама”, рекао је Кустурица. Убеђен је да сви Хандкеови опоненти нису прочитали ни два реда његових књига из опуса који је огроман.

Кустурица је оценио да је поистовећивање Нобелове награде са политичким идејама потпуно погрешно, те додао да Хандке ништа ружно није говорио о страдању муслимана, него је чак говорио да је тамо (у Сребреници) направљен највећи злочин после Другог светског рата. „Али, није рекао оно што употпуњује идеолошку паролу коју је закључио Хашки трибунал. Није хтео то да каже. Али, не може се рећи да је говорио против муслимана”, истакао је Кустурица.

 
O čudesnom fenomenu bilokacije
Četvrtak, 12 Prosinac 2019 16:46

 

BilocationO fenomenu bilokacije

Nadan Filipović

Najjednostavnija definicija bilokacija je da je to mogućnost (?) da netko ili nešto u isto vrijeme bude na dva različita mjesta.

U Rimokatoličkoj crkvi su davno opisani fenomeni bilokacije. Prema crkvenim zapisima razni sveci, kao naprimjer Antun Padovanski, sveti Josip Kupertinski i sveti Padre Pio su mogli biti u isto vrijeme na dva različita mjesta koja su često kilometrima i kilometrima udaljena jedno od drugog. Objašnjenja katoličkih svećenika je da im je želja za dobra djela bila toliko velika, da su mogli biti u isto vrijeme na dva mjesta. Tako je naprimjer navedeno i dominikanac blaženi Martin de Porres obavljao svoje dužnosti u samostanu, dok se u isto vrijeme brinuo o bolesnima u udaljenoj bolnici. (Katolička enciklopedija, izdanje iz 1913. godine)

Pišući o fenomenu bilokacije, da ne kažem fenomenologiji bilokacije, na sajtu Dnevno.hr, od 29.6.2018 godine, u rubrici “Vjera”, nepotpisani autor u tekstu “Ovih 5 svetaca imali su čudesan dar – BILOKACIJU!” iznosi da su “ljudi po prirodi vezani zakonima ovog svijeta. Sukladno tim zakonima ljudi ne mogu letjeti, skakati po visokim zgradama ili u isto vrijeme biti na dva mjesta. Bogu, međutim, ništa nije nemoguće, kaže Luka u Evanđelju. Kao što je sam Isus rekao: Zaista, kažem vam, ako imate vjere koliko je zrno goruščino, ako reknete onoj gori: Premjesti se onamo, ona će se premjestiti i ništa neće biti nemoguće”.

Dakle, u katolicizmu, ako je po Božjoj volji, ljudi mogu imati razne čudesne Božje darove, tako i dar bilokacije, tj. da u isto vrijeme mogu biti na dva ili čak više mjesta. To je tajna koja se, dakle, jedino može objasniti u svjetlu Božje čudotvorne intervencije.

Autor onda navodi imena pet takvih svetaca koji su često odlazili na mjesta na kojima bez Božje pomoći nikada ne bi bili.

Autor navodi da je navedeni dominikanac Padre Pio najpoznatiji među svecima koji su u isto vrijeme mogli biti na dva različita mjesta. Ovaj svetac je viđan posvuda u svijetu, čak je jednom bio i u Americi u posjeti nekoj ženi, i to sve dok je u isto vrijeme, kad je bio u Americi, on bio i u svom samostanu u Italiji.

Prema zapisima poljskog svećenika Tadeusza Myszcynskog u religijskom časopisu “Milujcie sie”, volume 12, strana 15 iz 1967. godine, a što je aminovao i poljski kardinal Stefan Wyszczynski, Padre Pio je sjedio na optuženičkoj klupi pored kardinala Alojzija Stepinca za vrijeme suđenja 1946. godine, a u isto vrijeme je dok je sjedio pored sada blaženog Alojzija on je bio u svom samostanu blizu varošice Poggio, u Italiji.

Slijedi Sveti Martin de Porres koji nije bio svećenik, nego laik, brat suradnik dominikanskog reda. Martin iz Porresa poznat je kao utjelovljenje ljubavi, posebice glede onih prezrenih i bolesnih koji umiru na ulici. I sam crne boje kože, Martin je bio posebno osjetljiv prema afričkim robovima. Nosio im je hranu. Neke od njih je i liječio. Čovjek velikog srca, kao Martin, nije zanemario ni životinje zbog čega su ga poistovjećivali sa svetim Franjom Asiškim. Martin je razgovarao sa životinjama, a mogao je, navodno, učiniti da pas, mačka i miš jednu zajedno. Ovaj svetac je viđen je u Francuskoj, Kini i Manili dok je u isto vrijeme, kad je viđan na spomenutim udaljenim destinacijama, ležao vrlo bolestan i nepokretan u svom krevetu u Peruu.

Sveti Ivan Bosco posebno je poznat po ljubavi i strpljivosti prema mladima, a njegova je primarna karizma bila okupljanje mladića s ruba društva i nastojanja oko njihove duhovne izgradnje i preobrazbe u dobre ljude. No, i ovaj svetac viđen je od strane svećenika u Španjolskoj, dok je u isto vrijeme bio u Torinu u Italiji.

Sveti Antun Padovanski je omiljeni svetac Katoličke Crkve koji je svetim proglašen samo godinu dana nakon smrti. Sveti Antun se istaknuo po Božanskoj ljubavi prema siromašnima i potlačenima. Na tisuće ljudi je odasvud dolazilo slušati njegove propovijedi i primiti kod njega dar pomirenja s Bogom po sakramentu svete ispovijedi. Nebrojena su čudesa pripisana ovom svecu, no manje je poznato da je za svetog Antuna bilokacija bila najnormalnija stvar. Bio je u mogućnosti u isto vrijeme biti u dvije crkve koje su bile tisućama kilometara udaljene jedne od druge. Ljudi su ga viđali na različitim mjestima u isto vrijeme i o tome svjedočili. Uz pomoć tog dara sveti Ante Padovanski je obišao mnoge kutove svijeta koje bez Božje intervencije ne bi mogao.

Sveti Franjo Ksaverski je pripadao isusovačkom redu i bio je veliki čudotvorac. Liječio je bolesne, izgonio je zle duhove, preobraćao nevjernike, i naravno, imao je taj čudesni dar bilokacije koji je koristio za misionarenje svuda po svijetu. Tako je nebrojeno puta viđen na više mjesta u isto vrijeme.

Jedan od najuvjerljivijih primjera bilokacije je slučaj Alfonsa de Liguori-a koji je 22. septembra, 1774. godine bio u svojoj ćeliji u kojoj je postio u samostanu Palace de Goti u Arezzo. Uvečer je izašao iz isposničke ćelije i drugim svećenicima saopćio da je upravo tog momenta Papa Clement umro u Rimu, koji je od Arezza udaljen točno 181 kilometar i za putovanje od Arezza do Rima tada je trebalo dan i noć.

Svećenici u Arezzu su nakon par dana, a dok su trajale pripreme za sahranu Pape Clementa, dobili službeno izvješće o papinoj smrti uz listu svećenika koji su se nalazili pored Pape Clementa u časo kad je sveti otac ispustio dušu. Među imenima na toj zvaničnoj listi nalazilo se i ime Alfonsa de Liguori-a. To je prenerazilo sve svećenike iz Arezza. Kasnije su, u razgovoru sa ostalim kolegama koji su se nalazili uz papinu smrtnu postelju, saznali da je Alfonso de Liguori zaista bio s njima, da je s njima zajedno izgovarao molitve, te da je sa svima prisutnim razgovarao, sve dok je on u isto vrijeme bio u svojoj isposničkoj ćeliji u samostanu u Arezzu. Podaci o tom slučaju bilokacije se nalaze u Vatikanskoj arhivi. (http://parapsychology101.blogspot.com/2010/02/some-good-examples-of-bilocation.html)

Bit će mi, nadam se, dozvoljeno spomenuti da su navodno i drugi katolički sveci imali sposobnost bilokacije. To su bili: sveta Ursula Micaela Morata, sveti Gerard Majella, sveti Charles Mount Argus, sveti Severus iz Ravenne, sveti Ambroso iz Milana, sveta Maria de Agreda, sveta Maria de Leon Bello v. Delgado, itd. (Day, Malcolm, September 2002, “Blood brother: Pader Pio, Fortean Times. Archived from original on 2009-02-03 The Catholic Dogma: "Extra Ecclesiam Nullus omnino Salvatur")

Nadalje, 1542. godine je opisan slučaj katoličkog misionara svetog Francis-a Xavier-a, koji je bio i profesor na Univerzitetu u Parizu. On je kao misionar putovao na daleke destinacije šireći katoličku vjeru, te je boravio na Cejlonu (današnja Sri Lanka), Indiji, Japanu i Maleziji. Tokom ovih putovanja on se, u isto vrijeme, simultano pokazivao na dva različita mjesta u sasvim različitim situacijama. (Brent Swancer, Seeing Double: Strange Cases of Bilocation, Misterious Universe, 2017)

U takozvanoj ezoteričkoj literaturi i određenim religijskim zapisima opisana su vantjelesna iskustva potvrđena od svjedoka koji izjavljuju da su vidjeli nekog čovjeka s vantjelesnim iskustvom na drugom mestu od onog na kome je on u stvarnosti bio. Bilokacija, ili fenomen kada jedna osoba biva na dva mesta u isto vreme, može jedino da se razumije u kontekstu vjerovanja u postojanje astralnog tijela koje je sposobno da se odvoji od fizičkog tijela i da putuje neovisno od njega. Religije, naravno, podržavaju postojanje takvog entiteta, spiritualnog tijela koje preživi smrt fizičkog tijela.

Pored navedenih legendi o bilokaciji u životima katoličkih svetaca, opisani su zbunjujući primjeri slučajeva "lažnog dolaska", kada se tvrdi da je neka osoba viđena na nekom mestu pre nego što ona u stvari stigla tamo gdje je trebala stići. Tolstoj je ispričao kako je imao ovakvo iskustvo sa jednim engleskim posjetiocem, Danielom Dunglas Homeom, koga je vidio kako hoda peronom Sankt Petersburškog željezničkog kolodvora nekoliko časova prije nego što je Home zaista vlakom i stigao. (Izvor: Objave – riječnik ezoterije, http://www.objave.com/recnik_pojam_cl.php?pojam=Bilokacija)

Za sada toliko o fenomenu bilokacije, samo da upoznamo posjetitelje OKA sa tim zbunjujućim fenomenom, koji, međutim, nije stran ni sadašnjim vremenima. Ne bih zamarao posjetitelje OKA, ali velikom broju ljudi poznat je primjer čovjeka iz Australije koji je bio ovdje na jako dobro plaćenom radnom mjestu, a u isto vrijeme je boravio u Evropi gdje je studirao, polagao ispite i stekao osnovno, više i visoko obrazovanje i iz Evrope donio čak tri li četiri diplome sa zvučnim titulam. Dakle, bio u isto vrijeme, ne samo na dva različita mjesta, već na dva kontinenta.

Ne, nije ta osoba ni Davida Copperfielda, Davida Blaine-a, ni Dynama, ni rahmetli Harry Houidini, već jedan “intelektualac” poznata mnogim u Australiji.

Toliko o fenomenu bilokacije, ako je neko od posjetitelja “OKA” čuo za primjere ovog fenomena, može poslati prilog, svakako potpisan.    

 
14-ta generacija Bosanske škole u Melbourne-u
Ponedjeljak, 09 Prosinac 2019 08:40

 

Poštovani,

izvještaj sa maturske večeri u Bosanskoj školi u Melbournu dostupan je na AUBHA.NET.  

http://www.aubha.net/index.php/446-ispracena-14-ta-generacija-maturanata-bosanske-skole-u-melbournu  

 Nadam se da vijest i fotografije mozete objaviti na Vasem portalu ako odgovara Vašoj uređivačkoj koncepciji.

 S poštovanjem,

Aida Haverić

koordinator AUBHA

 

Maturska večer 14-te generacije Bosanske škole u Melbourne-u

Zajedno sa svojim nastavnicima, roditeljima, drugim učenicima, brojnim gostima i zvanicama iz Viktorijanske škole jezika, pod čijim se okriljem izučava i bosanski jezik, te ambasadorom BiH za Australiju i Novi Zeland, gospodinom Mirzom Hajrić, maturanti su 6. Decembra 2019. g. na veoma svečan, dostojanstven. ali i radostan način obilježili kraj svog školovanja u Bosanskoj školi. Ravnopravno sa drugim predmetima, oni su mogli izabrati i bosanski jezik kao izborni predmet, u okviru svog redovnog srednjoškolskog obrazovanja u Australiji. A sa druge strane, naši dragi maturanti iz dvije škole u Melbournu, su na taj način održali posebne lične, tradicijske, jezičke i kulturološke veze sa BiH – zemljom njihovih roditelja i predaka.

Zvanični dio programa otvorila je predsjednica Udruženja nastavnika bosanskog jezika u Viktoriji Aiša Hadžiahmetović, koja se u svom govoru dobrodošlice zahvalila svim prisutnima, ali i mnogim organizacijama i pojedincima u odsustvu, za izuzetan doprinos i podršku školi. Ove godine Škola bosanskog jezika obilježava dva velika jubileja – 25 godina osnivanja, i 15 godina od uvođenja VCE za bosanski jezik u australske škole.

Ističući imena pojedinaca koji su ličnim pregnućem i entuzijazmom osnovali školu, kao što su npr. Nehrudin Džambegović, Rašid Ćehić i Taib Ramović, zajedno sa radnom grupom nastavnika, kao i imena dva zaslužna nastavnika koji su prije 15 godina osmislili Nastavni plan i program za VCE bosanski u okviru australskog kurikuluma – a to su gospođa Munira Mitrić i Sead Omerović. Zahvalnost također pripada brojnim nastavnicima koji su tokom ovih 25 godina prošli kroz školu i dali svoje znanje, vrijeme, strpljenje i ljubav da bi se kontinuitet bosanskog jezika, bosanske kulture i tradicije održao i ovdje u Australiji.

Ambasador BiH za Australiju i N.Z, gospodin Mirza Hajrić, čije je prisustvo dalo ovoj večeri jedan svečaniji ton, posebno je istakao svoju saradnju sa bosanskohercegovačkim zajednicama u Australiji, kao i zahvalnost roditeljima, učenicima i nastavnicima za njihove izuzetne napore u očuvanju veza sa domovinom. Pogotovo je apelirao na mlade roditelje da sa svojom djecom pričaju na bosanskom jeziku, jer je ta veza koja potiče iz kuće, zapravo najčvršća.

A nekadašnja nastavnica u Bosanskoj školi, gospođa Munira Mitrić, osvrnula se u svom motivacijskom govoru na historijat i značaj postojanja škole.

Ispred Bosanske fondacije za budućnost obratila se studentica elektrotehnike iz BiH Aldina Bundavica, koja je trenutno u programu razmjene studenata, te uručila priznanja i vrijedne novčane nagrade najboljim učenicima, u ime osnivača Bosanske fondacije budućnosti, braće Edhema i Rešada Čustović, koji na ovaj način podržavaju rad Škole bosanskog jezika već godinama.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 08 Prosinac 2019 14:09

 

ToniO nekim bistričkim lopovima

Toni Skrbinac, Sarajlija na “privremenom“ radu u Mariboru

Blago njima,a teško istini, posebno onim koji ovako kaž: “Ma,pusti ba te Slovence,a mogu da budu i Hrvati i Amerikanci i Srbi i Talijani...)znam ja njih, svi su oni isti...”

Ili: “Konobarica kažeš? Ne trebaš mi ništa više govoriti,dovoljno mi je. Svaka od njih hoće, garant.”

Ili: “Iz te familije je,ha? Pa šta ćeš drugo očekivati (od njega ili od nje) i dedo i otac su bili isti...isto je to sjeme.”

Nije malo onih koji vole tako generalizirati, u komforu svoje ograničenosti i stvarati predrasude, a mislim da je to i plodno sjeme za nastajanje mitova o pojedinim ljudima.

Kako sam u ovoj priči naumio pisati nešto o bistričkim lopovima, olakšo bi sebi čitav poso oko priče kad bih na opisani način, površno i odoka, napisao na primjer: “Lopovi koje sam poznavo potiču iz neuređenih porodica, a vrlo često uzrok njihovog bavljenja kriminalom bila je sirotinja u kojoj su živjeli. Jeste, ali malo morgen!”

Ovo nije nikakva studija, nego jedan kroničarski pokušaj sa literarnim pretenzijama i utoliko ne smijem i ne mogu tvrditi da je baš sve u dlaku bilo tako i samo tako.

Mogla bi priča da obuhvati i neke druge lokalitete, na primjer Vratnik ili Švrakino selo, druge sarajevske kvartove iz kojih su potekli i u njima odrastali mnogi znani džeparoši, šibicari, varalice i provalnici, ali odlučio sam se za svoj Bistrik i poznate predstavnike bistričke krimi-scene stoga što sam najduže i najneposrednije svjedočio životima tih mojih “junaka”.

Dosta je bilo uvoda, hajmo na konkretne priče.

Bistrik se proteže od današnjeg Trga Austrije, pa se pod svojim vlastitim imenom, kao ulica penje do Terezije, gdje kod samoposluge postoji raskrsnica na kojoj se možeš okrenuti i vratiti. Dalje nema,jer nema ceste, nego samo brana bistričkog potoka i posljednji krak Trebevića.

Tako je bilo i tih sedamdesetih godina, kada je Bistrički potok konačno prekriven asfaltom i skriven pod zemlju, a na glavnoj ulici i brojnim rukavcima koji su pripadali uličicama sa drugim nazivima, stasavala je jedna mladost. Računajući, ta tadašnja mladost danas bi trebala biti starost, a kako pišem o lopovima, svi ovi koje ću pokušati opisati ne samo da su mrtvi, nego su odavno mrtvi. Izuzev jednog. Među provalnicima zasigurno i najvećeg i najslavnijeg.

Kad sam se nedavno sreo sa Semirom Cerićem-Koketom, “cvjetićem” iz bistričke prešarene bašte moje mladosti, s kojim me vežu uspomene na školsko igralište u tadašnjoj Osnovnoj školi “Ilija Grbić”, a tada seni slutilo nije da će onaš Koke jednog dana pjevati, a ja pisati. I kaže mi Koke u jednom razgovoru: “Toni, jarane,čitam ove tvoje priče o našoj raji...Nešto kontam da bi ti možda interesantan bio E. Njegov život ti je i roman i filmska priča...”

“Znam...i sam sam o njemu često razmišljo,al kažu raja da nije baš u najboljoj formi,bolesti ga stisle...”

“Čuo sam i ja, znam da je imao moždani udar, al i dalje voli popit, al ko zna možda bi ti želio popričati o svom životu...”- nagovarao me je Koke.

Jednom davno mi je i pričao o nekim djelićima burnog mu života..

Istina, sjećam ga se iz najranije mladosti, ali dok nije došlo do našeg susreta o njemu se pričalo kao o velikom, vještom provalniku koji se snašao i zaživio burnim životom čak u dalekom Parizu. Na blijedim sličicama koje nosim u sjećanju vidim lijepog dječaka, plavokosog i plavookog, uredno obučenog, kako izlazi iz bistričke noveogradnje u kojoj su stanovali bolje stojeće bistričke familije.

Trebalo je stisnut i riskiratkako slobodu, tako i dobar glas, pa se upustiti u kriminal...al bilo je već dosta raznih, što bi rekao rahmetli Dino, “lovaca na tuđu nepažnju”, a ukoje smo mi tada gledali sa mješavinom strahopoštovanja, ali i izvjesne odbojnosti. Vadili su se novčanici iz tuđih džepova na Bistričkoj stanici, koristile su se gužve pred tramvajima, na pijacama...a bilo je i takvih vještih džeparoša koji su znali “izbunarit” (sleng za džepnu krađu) nesretnika i u pravo bizarnoj situaciji. Jednom smo tako igrali “ćize-blize”pred trafo-stanicom na Tereziji, nas petorica smo dakle bili tu kad li je, kako li je džeparoški virtuoz Hamid zvani Brko, “izbunario” Esi Kinezu novčanik, i možemo samo zamišljat, tek se Eso u jednom trenutku uhvatio za zadnji džep: Jooj! Nema mi novčanika...ko li mi ga je mazno?« U koga će se najprije posumnjat, nego li u Brku, al nije Brko samo spretan u “bunarenju”, već i u maskiranju:

-“Eso, ti dobro znaš da sam ja od tog posla i možda sumnjaš na mene, ali nisam, kunem ti se,svega mi matere mi, nisam… evo prerovi me...”

Eso i vjeruje i ne vjeruje. Pa Esot okolo traži I sve razgledaraži, traže i mi svi prisutni, ćiza – bliza je zanemarena. I tek kad je Eso reko da u novčaniku nema para, nego su samo dokumente, ličnu, vozački, saobraćajnu , itd… Brko se nasmijao pa slavoitno, pun teatarske poze, ode iza kontejnera gdje je već uspio sakriti novčanik...

“Eeee mojoj , Eso – bleso! Jebo te novčanik! Što ga imaš kad ga ne znaš čuvat?”

Čudio se Eso, čudili se mi, ostali posmatrači operacije “Bunar”, al kasnije kad bi Brko odlazio u Zagreb, Italiju ili bilo gdje “na put” (opet lopovski izraz za službeno putovanje), pa se vratio pun ko brod niko se više nije čudio. Znalo se i pročulo da je Brko vrhunski džeparoš.

Ali ti džeparoški podvizi, pa onda provale u automobile, pa obijanje trafika i granapa nisu značili ništa u odnosu na djela kojih se prihvatio naš plavokosi i plavooki junak E.

Krenuo ni manje, ni više, nego na sefove. Banke nije dirao, al jeste velike firme. I malo, pomalo, pročulo se da je E. pravi specijalist za otvaranje sefova. A potvrdilo se nekako ono pravilo: kad god bi se o nekom lopovu ili lopovskoj grupi počelo puno govoriti, ne bi prošlo puno vremena da glas ne dođe i do milicije ili murijaša i njihovihinspektora kriminalista ili gentera kako smo ih zvali. I tako je bilo i sa našim E. Golem kriminal-golema kazna! Čini mi se da je dobio pet ili šest godina robije. Odtjerali su ga na odsluženje kazne u famoznu robijašnicu u Zenici. Zaista, ne znam da li anali zeničkog zatvora pamte neko uspješno bjekstvo, al naš E. je uspjeo da pobjegne. I nestane, ostavljajući za sobom različite priče i nagađanja. Došao do čaršije glas da je u Parizu i da se dobro snašo, te da živi ko grof.

Prošlo je dvadeset i više godina kad se odlučio vratiti u Sarajevo. Ilsu ga amnestirali ga,il su ga zaboravili. Niko ga nije više dirao. Još smo bili mladi potkraj osamdesetih kad me je taksista Hamo, inače veliki prijatelj E.-a upoznao sa još uvijek vitalnim i očuvanim likom. Eto mi prilike da provjerim glasine i legende o njegovom životu.

Lopovluk kao strast

Bila je to jedna od bezbrojnim kafanskih večeri koje sam provodio u, oh, koliko samo kafana i restorana rasutih po takoreći svakom kutku Sarajeva od početka, dakle od ulaza u grad, gdje bijahu “Bazeni” pa do Ilidže, stare ali tada još otmjene dame na kojoj iskopine i tragovi svjedoče o hedonizmu, kako stari Rimljana koji su imali nos za rajske kutke, tako i nekih drugih okupatora ili gostiju što ih je istorija nanosila na prekrasne i ljekovite ilidžanske lokacije. I sad bih se s golemim merakom raspisao o raznim doživljajima koji su mi uveliko uljepšali mladost, o smijehu, pjesmi, ljubavnim uzdisajima deponovanim u kafanama, parkovima, alejama, zgradama...Mada je, logično, puno togav odavno prekrio veo zaborava,a nešto malo je ipak sačuvala memorija. Mogao bih to uporediti sa pješčanim satom iz kojeg curi pijesak-vrijeme. I kao u onim posudama tragača za riječnim zlatom, samo tu i tamo zaiskri poneka zlatna čestica, a sve ostalo je smeđi, beskorisni pijesak ili blato, kojeg ljudi, tragači za zlatom, vraćaju rijeci. Tako nekako mi se čini i s tim mojim doživljajima:upamčeni su samo oni dragocijeni kojih je puno manje nego li slika iz albuma sivog trajanja u monotoniji života. Ne daj bože da sam ovu tezu pokušao iznositi pred nervoznim i nestrpljivim Edinom:

-“Daj ba Toni, skrati i pređi na bitno...!!”

Evo,evo, nastavljam,dakle, svoju priču o bistričkim lopovima: sjećam se susreta sa glasovitim provalnikom i ekspertom za sefove (pričalo se da je kasnije, u vrijeme rata bio pozivan od strane vlasti kada se trebao otvoriti kakav “sigurni”sef i pričalo se da je to činio ponekad bez ikakvog alata, ko kakav mađioničar), a u vrijeme kada sam s njim nazdravljao u kafani na Jekovcu bio je to još uvijek vitalan i očuvan čovjek srednjih godina. Sa itekako bogatom lopovskom karijerom koju je, nakon uspješnog bijega iz zeničkog zatvora, ostvario pretežno na području Francuske, još preciznije, Pariza.

Dozvolio je da ga o svemu pitam, al’ mi je naglasio da ni o čemu da pišem. Jer, u to vrijeme moglo je biti i opasno po našeg junaka, ako bi se našao u kakvim novinama.

I sada, sa svim zamkama koje podrazumijevaju krhkost ljudskog sjećanja,mogu reći da pamtim...kako mi je E. rekao da čim je došao u zenički zatvor da je počeo kovati plan o bjekstvu, potpuno sam, kako je inače naučio da sve do tada radi. “Zapikao” je, veli, jedan dio visokog zida za koji je bio siguran da ga može savladati i usred bijela dana je krenuo u suludu avanturu. Ako bude dovoljno brz i uspne se do vrha zida, znao je da stražari neće smjeti pucati jer preko puta su stambene zgrade i rizik ugrožavanja,tuđih, nevinih života...Nakon što je preskočio zatvorski zid i našao se na drugoj strani, malo se udaljio od zatvora i našavši neki ulični šaht, spustio se u njega, navukao na otvor onaj poklopac i ščućurio se u mraku dubokog šahta. Srećan što ga niko nije vidio kad je ulazio u šaht čekao je da padne noć. Tako je na jedinstven način robijašku ćeliju uspjeo zamijeniti slobodnom. Ali šta dalje, kako i kamo?

Imao je solidnu jatačku infrastrukturu i što je još važnije “štek” sa dovoljno love da ne mora brinuti neko vrijeme. Lomio se između Italije i Francuske, a što se tiče jezika bilo mu je svejedno, nije govorio niti jedan...ali prevagnula je Francuska i nakon silnih peripetija sa sretnim završetkom naš E. se dokopao Pariza. Kao što je tada bivalo, a možda je i danas slično na glavnim željezničkim i autobuskim stanicama velikih evropskih gradova, uvijek se mogla čuti riječ nekog našeg “Jugovića”. Za našeg junaka to je bila slamčica za koju se po dolasku u nepoznat grad jedino mogao uhvatiti. Zaahvaljujući već podobro izoštrenom, skoro životinjskom instiktu za prepoznavanje sebi sličnih, šmeknuo je dvojicu Beograđana. Mrvica solidarnosti bila je dovoljna da se bistrički lopov lako i brzo uklopi u novi život. Uskoro je imao svoje “tipere” (one koji mu za određenu nagradu daju adrese bogatih kuća i stanovau kojim se nalaze sefovi s velikim novcima i zlatninom, a koje on kasnije “odrađuje”). Uskoro je stvorio širok krug kupaca ukradenog zlata i dragocjenosti, i vrata pariškog raja bila su mu bila širom otvorena. Nikada nije išao u krađe sa ortacima, uvijek je išao u krađe “solo, nikada ni s kim nije dijelio plijen. Hvalio se bogatstvom koje mu je više prošlo nego li ostalo u rukama. U Sarajevo se vratio da troši ono i onoliko koliko je donio. Tako je bilo neko vrijeme,a onda sam tu i tamo čuo da je E. ponovo otišao na “službeni” put. Znači… presušilo je, pa je valjalo opet ići u “juriše” na pariške vile i sefove.

Kako sam čuo u posljednje vrijeme ne stoji baš najbolje. A nisam ga ni tražio, mada sam siguran da bi njegova priča bila puno bogatija i zanimljivija od ovog što sam napabirčio po sjećanju i stigao zaisati tako otkinuti od zaborava.

No, idemo dalje sa bistričkim lopovima. Mom generacijskom drugu dati ću ime Bego. Bio je, mora se priznati, neustrašiv i relativno uspješan provalnik. Kažem, relativno, jer nakon ko zna koliko teških provala,a meta su mu bili marketi, zlatare, bogate kuće...dopao je zatvora.Pitao sam ga jednom je li ga strah kad kreće u provalu i evo šta mi je odgovorio, neću nikad zaboraviti.

“Toni, šta je tebi, kakav ba strah...ja kad krenem, osjećam nekako uzbuđenje, sav se uznemirim i uvijek prije nego li počnem obijati bravu moram da izvineš prvo da serem...Tolko sam valjda uzbuđen da me natjera...”

Teške provalne krađe donijele su mu tešku kaznu. Šest godina robije je odležao i kao što se zna ponekad desiti, zatvor je, u njegovom slučaju zadovoljio želju i pretpostavku društvene zajednice, odnosno zakona: naš Bego se resocijalizirao. Našao je fin posao, oženio se, dobio dijete, zaživio životom mirnih ljudi sa ustaljenim navikama i željama. Ali, ipak je ostalo nešto malo lopova u njemu...Kaže mi: “Moj Toni , ovo je izgleda neizlječiva bolest, kad god krenem neđe na primjer na more sa ženom i djetetom i recimo dođem na neku pumpu ili u kakvu prodavnicu, ja moram makar nešto ukrasti...čokoladicu, keksić,...jednostavno me povuče, to je jače od mena!”

Bilo je u našim mahalama sitnih, baš sitnih lopova koji su znali ukrasti kokoš ili tek prostrti veš u avlijama, ili kakvu alatku,ili obuću ispred tuđih vrata...Ako bi se i kad bi se otkrio kakav-takav junak, ispadalo je da se radi o fukareštini - sirotinjskim omladinskim primjercima, koji za velike krađe i podvige nisu imali ni dovoljno hrabrosti, a ni pameti. A lopovske “žilice” je svakako bilo i kod njih. Međutim, pravi bistrički lopovi, osim već pomenutog internacionalca, plavokosog i plavookog E.-a, sa zasigurno impresivnim dosijeima, poticali su iz uglednih i za ono vrijeme bogatih bistričkih porodica. Nužde,dakle, nikakve nije bilo jer šta može da fali djeci uglednog zlatara!? Radnju je imao u čuvenoj “zlatarskoj ulici” i to u vrijeme kako danas starije zanatlije iz tog esnafa znaju reći “kad je bog po zemlji hodo”

Obadva brata iz prebogate zlatarske familije “internacionalizirali su lopovske karijere još u ranoj mladosti. Pa, da ne zaboravim još dva brata, sinove trgovca čija je piljara bila u srcu čaršije i u kojoj je bilo posla i para od poštenog posla. koliko hoćeš. Al jok, njima je bila slađa svaka lopovskaa avantura i stalna krađa. No, meni je ipak bio i nezaboravljen ostao jedan poseban slučaj iz područja lopovluka “made in Bistrik” i to onaj u kojem se u jednoj poznatoj trojci lopova koja je pucala samo na visoke mete, našao sin jednog uglednog bistričkog advokata. Ostao mi je u živom sjećanju sa onom svojom frčkavom kosom i bucmastim licem baš kao da je nekakav anđeo s crkvenih fresaka. I skroz je bio fin bio, ma ni sanjao ne bih da će on biti sudionikom jedne od velikih pljački koja mu je donijela dugogododišnji zatvor. Ali , hvala bogu,živ je, o toku zadnjeg rata otišao je u Ameriku, gdje živi već skoro trideset godina. Osim njega što je u Americi i E.-a u Sarajevu svi ostali koje sam ovako površno pomenuo odavno počivaju na raznim grobljima.

A ima i onih koje ovdje nisam pomenuo, a sad mi na um padaju i takođe su mrtvi.

Umiru i lopovi ko i pošten svijet. Svi smo mi “žiranti” smrti, jedine univerzalne pravde koja postoji i koja svakog čeka, nemilosrdne pravde koja se nikakvim parama, nikakvim bogatstvom, položajem, titulom ili zvanjem ne da potkupiti da nekog zaobiđe ili preskoći. .

Smrt je jedina sigurna, svima nama koji smo osuđeni na nju samim rođenjem, a sve ostalo nije sigurno.

 
Najtamniji vilajet
Petak, 06 Prosinac 2019 09:58

 

indexNajtamniji vilajet -oglušili smo se kao društvo, izgubili smo sebe, skoro da ne postojimo kao građani, ljudska bića

Amer Čulić

Negdje prije mjesec zakuhalo se u Čileu. Podiglo ljudima cijene prijevoza i koje igdje u sebi imao zrno frustracije, nije propustio šansu da izađe na ulicu I protestira. Vrlo brzo čitav slučaj poprimio je mnogo ozbiljnije obrise, situacija je iskorištena za generalne proteste uperene prema aktuelnoj vlasti.Predsjednik Čilea naredio je policiji da bude brutalna, a sukobi su eskalirali do nivoa od nekoliko desetina poginulih, u Čileu.

Znači- zbog povećanja cijena javnog prijevoza!

Jučerašnje otkriće federalne parlamentarke koja komotno može živjeti bilo gdje na svijetu, ali je odlučila živjeti ovdje, u po svim parametrima najtamnijem vilajetu progresivne Evrope, kako bi pokušala mijenjati ne stvari već ustaljeni mentalitet (dok možda nekad oko 3000. godine ne počnemo biti normalni i civilizirani da bismo uopće zaslužili život dostojan čovjeka), nije zabrinulo većinu drugih federalnih parlamentaraca.Prema dobrom starom adetu malograđana, onih s kojima se prije građanin i susretao najčešće ako je imao vikendicu, pa je morao voditi bitku oko deset centimetara iznova zauzete zemlje svaki put kada bi došao za vikend, taj kružok bezočnika s obrazom satkanim od džona kaubojke oglušio se na prizore koje je podastrla Sabina Ćudić o grozomornom tretmanu štićenika Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine, njihovom vezanju za radijator(?) te nije pristao na jučerašnjoj sjednici u dnevni red uvrstiti informaciju o stanju u „Pazariću“.

Nije više bitno ni ko su, odakle su ti parlamentarci, ni kako se zovu, imena susvakako mrska (Nomina sunt odiosa), bitno je da su prizori izazvali sveopći gnjev. Na društvenim mrežama kiptalo je, odjekivao je svaki status i razdirao do srži, ali nije se izašlo na ulicu kao u Čileu kada su povećali cijene karata.Oglušili smo se kao društvo, izgubili smo sebe, skoro da ne postojimo kao građani, kao ljudska bića. Sve više ličimo na životinje koje su, gle čuda, mnogo humanije, generalno.One ne ubijaju drugu životinju kada je ova ostavi, ne vežu druge životinje kako bi ih disciplinirale. Pa sve i da nas sutra neko prihvati u Evropu kao ravnopravne, mi smo toliko smoždeni i kolektivno mentalno zakržljali da je pitanje šta nas može izvaditi iz ovog stanja. Ovi što nas vode, njih treba u''Pazarić''.

Tekst je prenesen iz “Dnevnog Avaza”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search