LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Mešina priča
Ponedjeljak, 29 Srpanj 2019 18:52

 

StazaStaza

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Život u tuđini, mansardna izbjeglička, mali “golubinjak” s jednim prozorom kroz koji se vidi komadić skoro uvijek natmurenog neba, samo ponekad sunčanog, uz panoramu mnogobrojnih ružnih, tamnih krovova poredanih do kraja pogleda.

Tako izgleda kutak spasa. Tu provodim dane, večeri, besane noći. Ah, tako je težak samački život, pa još pomisao, sve sam tamo izgubila!

Sada se nalazim daleko na sjeveru, skoro na kraju svijeta. Liježem u krevet bijeli, kao snijeg, pokraj malog prozora. Duša osjeća, tuđi je ovo svijet oko mene, tužno je moje srce, guši bol čežnje i sjećanja, previše me toga muči najednom.

Tu ležim, a kroz glavu mi prolaze razne misli. Pitam se, jesam li na kraju moje životne staze ili ima još nade da nadvladam ovu neizvjesnost.

U glavi se roje misli kao roj pčela. Nikako da u njih uvedem red, da ih se otarasim, da se smirim. Ni suze mi ne ostaju skrivene, one me odaju, muče, ali iza njih mi je ipak lakše.

Sjetim se moje Bosne, mog malog sela, žubora i mirisa Spreče, seoske dječurlije, djetinjstva...

Tamo sam provela mladost, a sudbina me otrgnu iz kandži neprijateljskih i dovede ovamo u Njemačku. Samu sebe tješim da je to dio mog životnog puta. Moja sudbina. Obuzima me jeza kada se sjetim divljanja „komšija“, kao divljih zvjeri, što napraviše čađ i pustoš u mom malom selu.

Kroz dim i maglu gledala sam svoje malo selo, u kome je prvo planula šamija na materinoj glavi, a potom očeva košulja na grudima zgnječenim, onda redom džamije, mezarje, kuće, štale, kapije...

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 27 Srpanj 2019 11:20

 

ToniSjećanje na Postire

Toni Skrbinac, bistrička raja (memli strana) privremeno u Mariboru, ali “magnet” vuče li vuče, pa malo-malo, eto ga u Saraj’vu među uspomenama

 

U jednoj od priča Guy de Maupassant nas upoznaje sa junakom koji ispovijeda svoj ljubavni život. Kasnije sam, nastojeći što više saznati o slavnom i tragičnom francuskom pripovjedaču kojeg su neki, sa razlogom, nazvali kraljem novele, došao do zaključka da je to zapravo piščevo iskustvo. Da, bio je sladostrasnik i pohotnik taj de Maupassant.

Elem,taj neki iz priče vodi burni život pariškog bonvivana, leti sa žene na ženu baš kao pčelica s cvijeta na cvijet. Ali, u jednom tranutku kao spoznaje da je to samo čulno zadovoljavanje koje i nema nekog smisla. Jer, gdje je tu brak, gdje su djeca, gdje je uređeni građanski život kakav uveliko vode njegovi vršnjaci-savremenici? Pa odluči i bogami i nađe ženu koju, zakljućivši da je dovoljno voli i da ona to zaslužuje, isprosi.

Adieu slatki živote i avanture!

Od sada će biti samo ona, jedna i jedina. S takvim mislima je naš junak ušao prvu noć u bračnu sobu.

No, već sutra kada se zaputio i potom sjeo u baštu svoje omiljene kafane radoznalim očima koje gledaju mimoiduće Parižanke, tim očima koje bude u njemu, za jednu noć,potisnutog i uspavanog razvratnika, gleda,uživa i ovako pomisli: “O bože, koja su ljepota sve te žene! Vidi, ona ima prekrasnu glavu, ona grudi, ona noge...i toliko mi ih se sviđaju i najviše bih volio da imam stotinu ruku pa da ih sve odjednom grlim i milujem...”

Moglo je ovo i bez navodnika jer sam citirao po sjećanju

Tako, dakle, razmišlja de Maupassant-ov junak.

A evo zašto mi se učinio kao zgodan uvod?

Te sedamdeset i treće napunio sam osamnaest i dobio posao u malom bračkom mjestu Postire. Iz užarenog Zagreba, sa posla u Pivovari na kojem su me zapadale sve tri smjene i čas trak, čas smetljarska kolica, krenem jedne večeri “Marjan ekspresom” prema Splitu. Čeka me nepoznato mjesto, more, posao konobara, smještaj, hrana...

Sasvim je logično da sam vođen slatkom nadom i a stanovitom sigurnošću ušao u kupe u kojem su sjedile jedna časna sestra i gospođa u crnini sa malim djetetom, skoro bebom. Krenuo vlak i neobavezni laki razgovor tokom kojeg mi je plavuša u crnini namijenila, ili mi se samo učinilo, nekoliko značajnih pogleda i blagonaklonih osmijeha. Sasvim dovoljne iskre da u tijelu u kojem vriju mladalački sokovi dođe do malog, a onda sve žeščeg požara. Činilo mi se da znam nešto o žensku, iako je moje dotadašnje iskustvo bilo skoro pa siromašniro. Ma šta skoro, sigurno siromašno, jer šta su značile hvalisave priče starije raje koja su mi se već tada sa svojim erotskim fantazijama činila neuvjerljiva. I šta bi trebala da znači skoro pa ilegalna novena “Čik” koja se prva u nas bavila odnosima muško-žensko, na kraju krajeva i onih nekoliko curica prije Mirjane s kojom sam savladavao uzbudljivu erotsku abecedu. Malo je to, zaista malo da bih smio tvrditi da sam poznavao ženu. A ipak, koje li drskosti i slobode te večeri u kupeu vlaka koji je jurio od Zagreba prema Splitu. Kad su se svjetla pogasila, namjestili smo se svako kako je znao i umio. Ja sam se ispružio nasuprot plavuše u crnini tako da su nam noge bile jako, jako blizu. Prvi dio “posla” odradio je sam vlak. Kako nas je truckao tako sam ja, kao slučajno, svoju nogu prislonio uz njenu. I evo dodira, evo iskre. A požara...eeee, to se dogodilo kada je ona listom svoje noge počela nježno da uzvraća penjući se ka mom koljenu. O slasti, o strasti, ljubili smo se i milovali skriveni tamom, prigušenih uzdaha i otkud ti tako brzo lijepi Splite, oooo…noći zašto si tako brzo prošla?

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 25 Srpanj 2019 19:27

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (74)

O Hafizu Esad efendiji Sabrihafizoviću

U četvrtak 25. novembra umro je uvečer Hafiz Esad efendija Sabrihafizović, prvi imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije u Sarajevu, u 81. godini života.

Odmah po dolasku u Sarajevo upoznao sam se s njim. Imao je izvrstan glas (tenor) i sluh, pa ga je zaista bilo ugodno slušati kad uči Kuran i mevlude, ilahije, kaside, pa i naše narodne pjesme. Ove poslednje je samo u najužem krugu pjevao.

Pričao je da je rođen 18. augusta, ali da godinu pravo i ne zna. Naime, otac mu je bio imam i hatib Begove džamije. Kako je po vakufnami bio određen jedan srebrni dirham valiji bosanskom kao vrhovnom nadzornom organu, koji je trebao da pazi kako se troši imovina Gazijina vakufa, odnosno kako se izvršavaju odredbe vakufname, to je i za vrijeme austrougarske uprave u BiH Zemaljskom poglavaru davana jednom godišnje dotična svota od 365 dirhama. Zemaljski poglavari (valije) su tu svotu poklanjali sarajevskoj sirotinji na taj način, što bi se za taj iznos na Carski dan, 19. augusta, kupili kurbani zaklali u dvorištu Begove džamije, a meso podijeljeno sarajevskoj – vjerojatno muslimanskoj – sirotinji. Pri tom činu prisustvovao je i imam Begove džamije. Tako je to bilo valjda godine 1890. Dok su se klali kurbani, netko je dotrčao od kuće starog hatiba i javio mu da mu se rodio sin.

Stari hatib je dosta rano umro, a Esad je učio hifz i završio ga godine 1907. Tada je postavljen za imama Duggad Sulejmanove džamije, a 1912. za imama i hatibe Begove džamije.

Pričao mi je da se čudi kako je ostao nepokvaren u mladosti, kad je bio bez očinskog nadzora, a čaršija, osobno mladež, bila je dosta pokvarena. Lumpovalo se, kurvalo, lutijalo. Malo je bio u Stambolu, ali se ubrzo vratio.

Nije bio samo hafiz. On je učio arapski i dobro razumijevao taj jezik i čitao literature na njemu.

Interesantno je da ga nisu zvali imenom. Obično bi ga zvali Hatibom, a kad se o njemu govorilo, onda se reklo: Sabrihafiz – a malo s podcjenjivanjem Sabrendar ili, sasvim posprdno "trijeska"; tako ga je nazvao hatib Hadžijahić, valjda što je bio mršav i suh kao trijeska.

Imao je dosta djece i vazda je bio u novčanoj oskudici. Mora da nije umio ekonomisati, jer je uvijek bio prizivan na Mevlude, Tehvide, učio je na kaburima, a bio je i, one hefte kad je bio slobodan od službe u Begovoj džamiji, imam u mahali u svom komšiluku. Tu sam mu dolazio jednom-dvaput u 1970-oj godini, kad mi je kazivao i pjevao ostacima nekad slavnog glasa nekoliko narodnih pjesama, koje sam ja uvrstio u zbirku “Od bešike do motike”. On me je molio da ne stavim njegovo ime ispod pjesme, što sam ga i poslušao.

Kazivao bi mi kako bi ga nekada nagovarali da pjeva, a bilo je i hodža među tentatovima, pa bi on rekao da će zapjevati ako ga budu pratili makar mumljajući “zumba, zumba”.

 
Pogubni demografski podaci
Srijeda, 24 Srpanj 2019 18:38

 

DemografijaHoće li itko ostati živjeti u BiH?

Dragan Bradvica

U  razvijenom dijelu planete (Europa, Sjeverna Amerika, Australija, Novi Zeland, Japan) stopa nataliteta iznosila 10,9 promila, mortaliteta 10,1 promila, a prirodnog priraštaja 0,8 promila. Stopa nataliteta u BiH bila je 8,6 promila, a mortaliteta 10,8 promila što je rezultiralo negativnim prirodnim kretanjem stanovništva od 2,2 promila.

Svjetski dan stanovništva obilježava se 11. srpnja, a inicijativu za obilježavanje pokrenuo je 1989. godine Upravno vijeće Razvojnog programa Ujedinjenih nacija, sa ciljem usmjeravanja pažnje na urgentnost i važnost populacionih pitanja u kontekstu sveobuhvatnih razvojnih planova i programa, te potrebe da se nađu odgovori na ova pitanja. A za Bosnu i Hercegovinu ovo je samo jedno od tužnijih obilježavanja jer je veliko pitanje hoće li u ovoj zemlji za 50 ili 100 godina uopće biti žitelja.

Podaci Unije za održivi povratak BiH, pokazuju kako je samo u pet mjeseci 2019. zemlju napustilo oko 30 tisuća osoba. Ukoliko znamo da su službeni podaci kako je za samo tri mjeseca ove godine prirodni priraštaj -4.060, jasno je o kakvom se kolapsu radi. Nadalje, Agencija za statistiku BiH u publikaciji “Anketa od radnoj snazi za 2018.” objavila procjenu kako je u prošloj godini u našoj zemlji živjelo tek oko 2,7 milijuna stanovnika, a stručnjaci upozoravaju da u zemlji trenutno nema više od 2,5 milijuna stanovnika. Svaki komentar na ovo je suvišan.

Kretanje stanovništva

U priopćenju povodom 11. srpnja, Agencija za statistiku BiH navodi kako u  razvijenom dijelu planete (odnosi se na Europu, Sjevernu Ameriku, Australiju, Novi Zeland, Japan) stopa nataliteta iznosila 10,9 promila, mortaliteta 10,1 promila, a prirodnog priraštaja 0,8 promila. U manje razvijenom dijelu svijeta, stopa nataliteta iznosila je 20,5 promila, mortaliteta 7,2 promila, a prirodnog priraštaja 13,3 promila.

Stopa nataliteta u BiH bila je 8,6 promila, a mortaliteta 10,8 promila što je rezultiralo negativnim prirodnim kretanjem stanovništva od 2,2 promila. Procijenjeni očekivani životni vijek pri rođenju (2016.) za svjetsku populaciju iznosi 71,7 godina (za muškarce 69,4, za žene 74). Najniži je u Sijera Leoneu (51,8), Centralnoafričkoj Republici (52,2), Čadu (52,9), Nigeriji (53,4), a najviši u Japanu (83,8 godine), Švicarskoj (83,3), Španjolskoj (83,1) i Singapuru (83). Procijenjeni očekivani životni vijek pri rođenju za stanovništvo BiH iznosi 76,9 godina (74,4 godine za muškarce i 79,4 godina za žene).

– Razlike u demografskoj dinamici i demografskim karakteristikama koje postoje među državama i regijama dovode do promjene njihovog udjela u svjetskoj populaciji. Postoje velike razlike u stopi promjene brojnosti stanovništva među kontinentima i regijama svijeta. Tako je u 1950. na Europu otpadalo 21,7 posto svjetskog stanovništva, u 2017. 9,8 posto, a projekcija za 2050. godinu je 7,3 posto. Na drugoj strani, udio Afrike rastao je sa devet posto u 1950. na 16,6  u 2017, a očekuje se da u 2050. dostigne 25,9 posto. U vezi sa različitom stopama kretanja broja stanovnika među pojedinim državama, očekuje se dalja promjena njihovog sudjelovanja u ukupnoj populaciji svijeta i redoslijeda na listi država po brojnosti njihovog stanovništva, stoji u priopćenju.

Katastrofalni pokazatelji

Ovo je vrlo značajan podatak za BiH ali i sve zemlje zapadnog Balkana jer najrazvijenije europske države muku muče s problemom nedostataka stanovništva, a samim time i radne snage.

Jasno je kako će to probati kompenzirati s žiteljima regije koji su se pokazali kao vrlo dobri radnici koji se vrlo lako uklope u nova društva. Uz to, posljednjih godina iz BiH ali i regije u zemlje zapadne Europe idu cijele obitelji koje nemaju namjeru vraćati se u matične zemlje. Naime, podaci spomenute Unije za održivi povratak BiH pokazuju kako je od 2013. do 2018. BiH je napustilo 172 tisuća osoba. Nadalje, podaci UNESCO-a govore kako je BiH od 1995. napustilo 79 posto inženjera, 81 posto magistara i 75 posto doktora u oblasti tehničkih znanosti. Ima li takva zemlja i promil šanse za uspjeh?

(Ovaj tekst je prenesen iz Dnevnog lista, od 12.7.2019. Zahvaljujem se gospodinu Vlatku Slokara koji mi je poslao ovaj tekst.)

 
Bošnjaci 1937. godine i Bošnjaci sada
Srijeda, 24 Srpanj 2019 06:46

 

Safet Pozder imam iz ProzoraLiječenje nostalgije u etnoselu

 

Safet efendija Pozder, Prozor

Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji u tekstu Husejna Dubravića objavljenom u Novom Beharu sredinom 1937. godine.

Fenomen i atrakcija mogu donekle biti pojmovi sličnog značenja, ali suštinski predstavljaju dvije potpuno različite stvari. Hajmo to i slikovito potkrijepiti. Ako bismo, primjera radi, vidjeli ribe kako hrle da se kutarišu morskog plavetnila ili jezerskog zelenila, stremeći da uživaju u ambijentu akvarija, zasigurno je da bismo takvu pojavi označili fenomenom. Slično bi bilo i kada bi jato ptica, umjesto komotnog i prostranog neba, pohrlilo u skučene kafeze. Nema druge nego da to nazovemo fenomenom, i to vanserijskim. Međutim, kada jedno razumno biće, poput čovjeka, čini sve da se kutariše svoje rodne grude – sela, a u isto vrijeme sve poletnije hrli ka vještačkim tvorevinama, poznatijim kao etnosela, to se ima nazvati atrakcijom. Dedina, pa i očeva kuća obrasla šibljem i šipražjem sve je češće nešto što i ne zavređuje pažnju, dok je u isto vrijeme određeni prostor koga je neko domišljato preuredio i kreirao pod krinkom etnosela sve atraktivniji, i to do te mjere da se u turističkim ponudama naziva atrakcijom, i to vanserijskom.

A sela odumiru, to je već bjelodano. Naiđoh nedavno na staru fotografiju svog sela. Tačnije, na njoj je zgrada tadašnjeg, a i današnjeg mejtefa, koja se u taj vakat koristila i za potrebe osnovne škole. Na fotografiji je učitelj s 20-ak muške djece. Doda li se tom broju i ženskinje, a bilo ga je kao i muškinja, dobije se jasnija slika o tadašnjem stanju sela. Napominjem da je fotografija stara oko 60 godina.

I danas je na istom mjestu seoska škola. Vjerovatno se ponekad i fotografiraju, ali, kada bismo ih brojili – i učiteljicu i djecu – bili bi dovoljni prsti jedne ruke. Naravno, nad tom i nad mnogim drugim seoskim školama je pred svaku novu školsku godinu veliki upitnik: Hoće li opstati ili joj slijedi ključ u bravu?

I baš dok sam u glavi zbrajao utiske i razmišljao o sudbini svog i mnogih naših sela, sasvim slučajno naiđoh na uradak koga potpisuje Husejn Dubravić. Tekst je objavljen u Novom Beharu sredinom 1937. godine, dakle, 22 godine prije one fotografije ispred mejtefa / škole u mom selu i nosi vrlo interesantan naslov: Prosvijetlimo naše selo! – Pomozimo sami sebi!.

Vjerujem da bi nam određena promišljanja i konkretni prijedlozi Dubravića mogli biti zanimljivi. Otuda ćemo kratko osluhnuti o čemu piše.

“Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji na samom početku teksta i navodi nas na zaključak da bismo mogli čitati nešto što je i danas itekako živo i aktuelno. Slijedi kratak pregled stanja u urbanim i ruralnim sredinama. Po njemu, muslimani u gradovima nazaduju jer je, uprkos postojanju škola, u njima mali broj muslimanske djece, a “agrarna reforma je bacila u prosjake stotine naših porodica, a hiljade i hiljade je lišila njihovog glavnog prihoda”. Za razliku od grada, “selo je bolje stalo”. Istina, i tamo ima sirotinje, ali je manja šteta od agrarne reforme, a djeca se rađaju i zemlja se obrađuje.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Utorak, 23 Srpanj 2019 08:59

 

Ambasada Srbije Tel Aviv“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (14)

Nadan Filipović

Interesantna ljubav iz političkog interesa

(na fotografiji: Ambasada Srbije u Tel Avivu)

Politika i politički interesi imaju dva lica. Iz, do današnjeg dana neobjašnjivih razloga, Izrael je kao država otvoreno zauzeo prosrpsku stranu u toku raspada Jugoslavije, kao i u toku krvave srpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, kao i prilikom “(č)etničkog čišćenja” Kosova. Znači, u kasno ljeto 1991. godine, kada su srpske horde izvršile agresiju na Hrvatsku i okupirale trećinu te međunarodno priznate države, baš tada vlada Izraela donosi odluku o uspostavljanju punih diplomatskih odnosa sa takozvanom SR Jugoslavijom, odnosno Velikom Srbijom u pokušaju nastajanja. Srbija (tada zvana SR Jugoslavija) otvorila je svoju ambasadu u Tel Avivu krajem 1991. godine, a u proljeće 1992. godine za ambasadora biva postavljen Dr Budimir Košutić, do tada redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu i zamjenik premijera u tadašnjoj vladi u Beogradu. Dr Košutić je odmah po dolasku primljen od predsjednika Izraela kojem predaje akreditive. Predsjednik i Vlada Izraela odmah izdaju svoj agreman kojim potvrđuju to postavljenje, uz izražavanje zadovoljstva što će uskoro otvoriti ambasadu Izraela u Beogradu.

Dr Košutić se odmah po dolasku “daje na posao” i najviše vremena provodi u proširivanju srpskog lobija posebno unutar “Association of Yugoslav Immigrants in Israel”, koji je imao rigidan prosrpski stav već od 1990. godine. Ta organizacija je pomoću novca iz Beograda na velike talambase promovirala i telalila čistu srpsku istinu u izraelskim sredstvima javnog informisanja, kao i među običnim ljudima.

Međutim, račune Dr Košutića dobro je pomutio apel “Židovske zajednice Republike Hrvatske” koji je otposlan po cijelom svijetu još u toku srpsko-crnogorske opsade Dubrovnika i srpskog razaranja Vukovara. Taj snažni apel hrvatskih Jevreja bio je golem doprinos raskrinkavanju srpske propaganda prema kojoj je hrvatska legalno izabrana vlast oslikavana kao neonacistička i antisemitska.

 
Još jedna dioptrija Miljenka Jergovića
Ponedjeljak, 22 Srpanj 2019 12:04

 

Miljenko - AjfelЈерговић: Биједно што су хрватски коментатори навијали за Федерера

Загреб - Познати хрватски књижевник Миљенко Јерговић критиковао хрватске спортске коментаторе за које наводи да су навијали за Роџера Федерера у мечу са Новаком Ђоковићем и оцјењује да су Хрвати - Срби с неизљечивим комплексом мање вриједности.

“Била је то једна од оних стварно великих утакмица двојице заиста великих спортиста - претјерано би и погрешно било рећи супарника - у којима скоро да је и свеједно који ће побиједити. Превелики су да би били поражени. Али, један је, ипак, побиједио, и то је лијепо знати”, написао је Јерговић на Facebookу. 

Он, међутим, критикује хрватске телевизијске коментаторе који су здушно навијали за Федерера, баш као да им у супротном пријети отказ или као да им министар за борачка питања стоји над главом са упереним пиштољем.

“А насловне стране хрватских новина славе лањски пораз хрватске репрезентације од Француза, баш онако како су 1989. Срби славили давнашњи пораз на Косову. О Ђоковићевој побједи сви редом пишу кроз причу о заслугама хрватских фактора /Иванишевић.../. Страшно, понижавајуће, биједно... Хрвати су карикатура Срба. Хрвати су Срби с неизљечивим комплексом мање вриједности”, написао је Јерговић. 

Овај вишеструко награђивани хрватски књижевник и друштвени коментатор написао је претходно неколико текстова о Новаку Ђоковићу. 

(Ovaj tekst je prenesen sa agencije SRNA)

 
I tada je u četniku čučao četnik, a ustaša u ustaši - i pljeskali svome komunističkom vođi
Nedjelja, 21 Srpanj 2019 19:37

 

Tito cigareta"... ČUVAJTE BRATSTVO I JEDINSTVO! NE DAJTE DA VAM GA NEKONARUŠI! ONO NAS JE KOŠTALO SKUPO I ZATO NE DOZVOLIMO DADATE ŽRTVE BUDU UZALUDNE. ČUVAJMO GA KAO ZJENICU OKA SVOGA! ONO NAM JE POTREBNO NE SAMO DANAS, NEGO I SUTRA. ONO ČE BITI POTREBNO KROZ DESET GODINA, ONO ĆE BITI POTREBNO VIJEKOVIMA, DOK POSTOJE NAŠI NARODI...(Josip Broz Tito Tuzla, 27. 9. 1946.)

 
Osvrt gospodina Miljenka Jergovića
Nedjelja, 21 Srpanj 2019 12:27

 

Miljenko - AjfelJergović o Balaševiću: Mora biti nečeg velikog u čovjeku koji stane pred 14.000 ljudi u Sarajevu i kaže im: ljudi, ja sam kriv taman i da nisam kriv

Miljenko Jergović

Dvaput sam u životu, dan za danom, bio na koncertima Đorđa Balaševića. Zbilo se to prije tačno dvadeset godina, 7. i 8. veljače 1998. Vrijeme je bilo sumorno sivo, po skorenom siječanjskom snijegu popadala je garež iz dimnjaka, rječica je tekla tanka i mutna, nije bilo vode po krčmama i kavanama, svud naokolo zijevale su, prolamale se ruševine iz tek minulog rata. Prelazak na onu stranu još uvijek se nije smatrao uobičajenim, ustvari gotovo nitko nije ni prelazio, jer ni visoki predstavnik Carlos Westendorp još nije uveo zajedničke registarske tablice, bez oznake grada ili entiteta iz kojih automobil dolazi. Dogodit će se to nekoliko mjeseci kasnije, kada će ovaj španjolski diplomat, bivši kraljevski ministar vanjskih poslova, donedavno zaraćenim narodima nametnuti i zajedničku valutu i zastavu, ustvari cjelokupni onaj žuto-plavi simbolički inventar koji danas predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Ali u to vrijeme, u zimu 1998, sve je još djelovalo tako beznadno pusto i siromašno, tako trajno nepopravljivo, osim što je u ljudima još uvijek bio vrlo živ ushit činjenicom što nema rata, što se ne puca, i živa je nada da će uskoro sve poći po dobru. Onog trenutka kada po dobru i pođe, to se više neće primjećivati, a namjesto nade zavladat će beznađe.

Balaševićev koncert u opustošenoj Skenderiji, tom svojedobnom gigantu socijalističke izgradnje, dvorani u kojoj su od početka sedamdesetih održavani partijski kongresi, međunarodni sajmovi, svjetska prvenstva u stolnom tenisu i koječemu drugom, i preko koje je Košarkaški klub Bosna postao prvak Europe, organiziran je po nalogu i u organizaciji međunarodne zajednice. Nakon uspjeha koncerta na stadionu Koševo, kada su U2 Sarajlijama i inim prisutnim Bosancima trebali pokazati kako su dio Europe, zamišljeno je nešto mnogo rizičnije i u svakom pogledu neizvjesnije: da se ljudima koji su živjeli pod najdužom opsadom u modernoj povijesti, bivšim borcima, onima koji su ostali bez ruku i nogu, onima kojima su stradali bližnji, onima kojima je, ako ništa drugo, ukradeno tri i pol godine njihovih života i u kojima su se u tom vremenu zametnule njihove buduće mirnodopske smrti, svi ti čekajući ratni tumori, infarkti i fizički slomovi, da se svima njima dovede pjevač iz - Srbije. Ali ne neki alternativac, rocker i punker, koji će privući specijaliziranu publiku i ušareniti marginu koja je ionako uglavnom šarena, nego netko za koga svi znaju, pravi, priznati prijeratni pjevač, onaj koji će biti simbolički Srbin i koji će tu doći, stati pred ljude i pjevati, a oni će, tako su, bit će, zamišljali stranci, shvatiti kako Srbi više nisu oni koji ubijaju i protiv kojih se ratuje. Ideja je bila jednostavna i pogrešna, preuzeta iz iskustva postrasističke Južne Afrike. Ovdje, međutim, nije bilo crnih i bijelih ljudi, niti zločina koji bi nastao na rasnim predrasudama i vidljivim razlikama.

Balašević nikada nije bio moj izbor. Manje iz razloga senzibiliteta, više zato što smo se generacijski mimoišli - jer nisi baš mogao biti punker i alternativac i imati simpatija za romantičnog, djevojačkog kantautora - tek odrastao sam i formirao se uz neku malo drukčiju muziku. Naravno da sam cijenio to što on nikad zanikad nije izgovarao nacionalističke baljezgarije, nije bio za Miloševića, a kada je trebalo, reskirao je svoj građanski komfor zbog istine o ratu koji je njegova zemlja vodila u prvom susjedstvu, protiv dojučerašnje braće u bratstvu&jedinstvu. Dubinsko bi dokumentacijsko-novinsko forenzičko istraživanje pokazalo da se taj čovjek ogriješio samo o Albance, kada je u jednom intervjuu rekao nešto što nipošto nije smio reći. I to mu, naravno, može i treba biti zamjereno, ali ne više nego bilo kome drugom tko je u ovom vremenu živio i govorio. Na kraju, postoji, valjda, i mogućnost iskupljenja. Riječi ponekad ubijaju, ali češće ubija sklonost ljudska da se jednome smrtno zamjera nešto što se drugome i prešuti i previdi i ne čuje.

 
Razgoličavanje muftijinih smradnih marifetluka i mešetarenja
Četvrtak, 18 Srpanj 2019 10:18

 

Hadzi Sajit SmajicHadži Sajit Smajić - intervju za “Bošnjačko oko”

Nadan Filipović: Gospodine Smajić, prije početka ovog našeg “muhabeta” zahvaljujem se što ste na njega pristali znajući da će pitanja biti “u glavu”, a da će odgovori trebati biti “u sridu”, kako se u narodu zna kazati.

Sajit Smajić: Hvala lijepa, gospodine Filipoviću. Da je ovaj razgovor bio ponuđen od nekog drugog portala, ne znam da li bih pristao, ali znajući jako dobro da je “Bošnjačko oko” naš najozbiljniji portal u Australiji i da “OkO” stalno pažljivo gleda i mnogo šta ugleda i kasnije objavi, pristao sam sa zadovoljstvom. Bujrum, možete krenuti s pitanjima!

Nadan Filipović: Pa da krenemo! Možete li mi ukratko reći kada ste se uključili u rad utemeljenja Islamske zajednice Zapadne Australije?

Sajit Smajić: Gospodine Filipović, Bošnjačka Islamska Zajednica Perth u Zapadnoj Australiji je osnovana u aprilu 1996-te, u okviru Bosansko-hercegovačkog Kulturnog Centra, a ja sam odmah nakon dolaska u Australiju u februaru 1999-te postao njen financijski član. Aktivno sam se uključio u rad u oktobru 2000-te, kada sam izabran za novi sastav Odbora i imenovan na mjesto blagajnika.  

Nadan Filipović: Koliko je bilo financijskih članova IZ u početku, a koliko do otvaranja prekrasne džamije u Perth-u?

Sajit Smajić: Dvadeset godina prije, dakle 1999. godine, stanje u Zajednici nije bilo sjajno. Nakon spora sa upravom ovdašnjeg BH Kulturnog Centra naša Zajednica se praktično našla na ulici. Ovdašnji Bošnjaci su se podijelili na "napredne i moderne kulturnjake" i "nazadne duhovnjake". Članstvo se uvelike osulo i prijetio je totalni raspad naše Islamske Zajednice. Spas je ponudio Australian Islamic College u Perth-u koji je našoj Zajednici omogućio dalji rad u jednoj od njihovih učionica. Tu činjenicu sa zadovoljstvom pominjem i još jednom koristim priliku da zahvalim dragoj braći iz Australian Islamic College u Perth-u za veliku pomoć i nadasve razumijevanju u prepoznavanju našeg preteškog položaja u danom momentu. Iz te učionice se kao ptica Feniks uzdigla jedna mnogo modernija i bolje organizovana Islamska Zajednica. Prilikom useljenja u našu Swan Valley džamiju zajednica je okupljala 164 familije koje su bile financijski članovi Zajednice.

Nadan Filipović: Kada je naša Zajednica dobila stalnog imama (hodžu)?

Sajit Smajić: Dugo vremena smo bili u potrebi da angažiramo pojedine ovdašnje, ali i imame iz BiH, da svake godine predvode naš džemat za Teravije tokom mubarek mjeseca Ramazana. Moram naglasiti da je svakom od njih bilo nuđeno stalno zaposlenje u Islamic College i part - time pozicija u našoj Islamskoj Zajednici. Najozbiljniji pregovori su bili vođeni sa Enes ef. Omerovićem iz Gornjeg Vakufa, ali nažalost, ti pregovori nisu realizirani. Prvi i jedini stalno angažirani imam u Bošnjačkoj Islamskoj Zajednici Zapadne Australije je Mirsel Kozica. On je stupio je na dužnost imama 01. juli, 2013. godine.

Nadan Filipović: Je li Mirsel-efendija Kozica bio angažiran honorarno (part - time) ili je bio primljen u stalni radni odnos?

Sajit Smajić: Mirsel Kozica je primljen u stalni radni odnos, (full - time) iako je prvih pet godina zbog objektivnih okolnosti radio samo trećinu predviđenog radnog vremena.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Srijeda, 17 Srpanj 2019 20:41

 

Antijevrejski grafit“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (13)

Nadan Filipović

Bujanje neoantisemitizma u “proevropskoj demokratskoj Srbiji” i srbijansko glumatanje prijateljstva prema Izraelu.

(na slici: antijevrejski grafiti u centru Beograda)

Prošle su godine, zaborav je prekrio sve o Jevrejima koji su u tom periodu nestali u Nedićevoj Srbiji. Danas opet izgleda da nikoga u tom istom Beogradu gdje se desio dio Holokausta nad srpskim Jevrejima, a ni u “najnovijoj proevropskoj demokratskoj Srbiji”, ni malo ne zabrinjava najnoviji val uzavrelog srbijanskog antisemitizma koji se valja ulicama „prestonivi“ i cijeloj Srbiji. Prolaznicima koji šetaju beogradskim ulicama, kao i ulicama drugih srbijanskih gradova, prečesto bodu oči grafiti slijedećeg sadržaja: “Juden Raus", "Achtung Juden", "Jevreji – marš iz Srbije", "Smrt Jevrejima”, “Ravnopravnost među rasama je jevrejska zamka”, “Sonja Biserko-jevrejski pion-pokorni sluga jevrejskog svetskog poretka”, “Nataša Kandić jevrejski pion – pokorni sluga jevrejskog svetskog poretka“, “Reci ne cionističkoj okupaciji sveta“, itd., itd. Interesantno je da spomenuti grafiti znaju stajati na beogradskim i drugim srbijanskim fasadama danima i nedeljama, dok se konačno neko iz komunalnih preduzeča na smiluje poslati radnike da te natpise ovlaš premoluju.

Ako se, pak, nekome od tih šetača u takvim trenutcima smuči, pa uđe u neku knjižaru da malo pregleda knjige i dođe sebi od čitanja spomenutih grafita, može mu još gore pozliti kada vidi izložene antisemitske knjige kao što su notorni “Protokoli sionskih mudraca”, "Jevreji - neprijatelji balkanskih naroda", “Srbi u kandžama Jevreja”, ili morbidni pamflet “Jevrejsko ritualno ubistvo”, u kojem se opisuje kako Jevreji ubijaju hrišćansku decu da bi njihovom krvlju „zamesili“ svoj beskvasni kruh. U skoro svakoj knjižari nalazi se srpska antisemitska lektira, kao naprimjer: “Jevrejska zavera protiv Srba”, “Pod šestokrakom zvezdom”, “Zašto se divimo Adolfu Hitleru?”, “Mrtve krave protiv šest miliona mrtvih Jevreja”, “Vladika Nikolaj o Judejcima, neprijateljima hrišćana i hrišćanstva”, “Zli i prokleti”, “Zavera nad zaverama”, “Zlotvori čovečanstva”, “Satansko-judejsko porobljavanje čovečanstva” , “Judejska zavera protiv Boga i čoveka”, i , naravno, uz to lepo uvek ide, kako spomenuh, i Hitlerov “Mein Kampf”, baš kao desert.

Posebno zabrinjava alarmantna činjenica da se na sajtovim srpskih neonacističkih organizacija objavljuju imena onih Jevreja iz Srbije koje "sve treba pobiti". Na toj crnoj antisemitskoj listi do sada su svoje ime mogli pročitati Sonja Liht, direktor nevladine organizacije "Beogradski fond za političku izuzetnost", glumac Predrag Ejdus, pjevač Đorđe David, svjetski priznati stručnjak za marketing Srđan Šaper, predsjednik Saveza jevrejskih opština Aca Singer, i neki drugi.

Zašto nisu aktivnije jevrejske organizacije Evrope i Amerike da aktuelnoj srbijanskoj vlasti dobro natrljaju nos i izvuku uši zbog očiglednog nedjelovanja u spriječavanju ponovnog eksplozivnog razvoja antisemitizma u Srbiji?

Hoće li se možda dopustiti da i ova generacija srpskih antisemita “spašava Jevreje”, kako su to masovno radili oni iz generacije koja je bila mlada u toku 1941-1944, kada je na “Sajmištu” spašeno od ovosvjetskih muka oko 11.000 srbijanskih Jevreja? Sada bi (ne daj bože) ovoj generaciji srbijanskih antisemita posao bio olakšan činjenicom da se od stvarnog broja od preko 3.000 srpskih Jevreja, kao Jevreji izrazilo samo njih 1.200. Da li je tom strahu od izjašnjavanju kao Jevrej kumovala činjenica prema kojoj su preko 10% ispitanika u Srbiji deklarisani antisemiti, dok je veoma veliki procenat, tačnije oko 37% “neodlučenih”, znači onih koji su dosta blizu antisemitskom pogledu na svijet i svoje jevrejske sugrađane?

Također treba navesti da u Beogradu i cijeloj Srbiji nema niti jednog spomenika, a kamoli muzeja posvećenog stradanju srpskih Jevreja. Nema nikakve oznake, niti na Starom sajmištu, niti bilo gdje drugdje, baš kao da su srpski Jevreji onako “ćiri-bu-ćiri-ba”, dok si udario dlan o dlan, ili rekao keks, samo nestali sa lica zemlje Srbije, a ostali su oni koje su Srbi spasili.

Po nekoj logici “Za sve su krivi drugi, bili oni srbogenocidni ustaše Hrvati, bili srpske krvi uvijek žedni Turci, odnosno muslimanske balije, bilo mrski uvijek antisrpski Arnauti, itd.” Ma bre puca nam prsluk za te priče o nekim tamo bre Jevrejima ili Ćivutima u Beogradu i Srbiji, koji su tu bre kao bili u doba heroja naših heroja Čiče Draže i Milanćeta Nedića. Pa gde bre Ćivutini samo kurvanjski nestadoše? Pa verovatno su ih poklale mrske ustaše zajedno sa nas million i sedamsto iljada Srba u Jasenovac, največi srpski grad bre pod zemljom, bre, kako naš akademik Matija Bečković svima i celom svetu lepo kaže. To je bre srpska istina i istorija i druge vam nema. " (nastavlja se)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search