LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Nije im malo što krijumčare lažne hodže iz Srbije, već švercuju i kurbane
Četvrtak, 01 Kolovoz 2019 08:41

 

Kurbani na graniciKrijumčare kurbane na granici sa Srbijom?!

E. Skokić

Uoči velikog muslimanskog blagdana Kurban-bajrama pojačan je inspekcijski nadzor u većem dijelu Federacije BiH kako bi se spriječila zloupotreba životinja koje nisu bile podvrgnute obaveznim mjerama zdravstvene zaštite.

Usred dana moguće je vidjeti kako s jedne na drugu stranu Drine, odnosno iz Srbije u BiH, prebacuju cijela stada ovaca, rekao očevidac krijumčarenja životinja

Veterinarske inspekcije već u prvim danima pojačanog nadzora oduzele su 34 ovce, kod kojih je, nakon obavljenog pregleda, u dva slučaja ustanovljena bruceloza.

Pojava bruceloze

Zaražene životinje su eutanazirane i neškodljivo uklonjene. Iz istog razloga uklonjeno je i 12 goveda pozitivnih na brucelozu.

Inspektori će kontinuirano nastaviti s radom na terenu, ali u rješavanje ovog problema morat će se uključiti i drugi državni organi, prije svih Granična policija BiH, jer je, prema našim saznanjima, posljednjih dana intenzivirano krijumčarenje životinja preko rijeke Drine u rejonu Skelana.

- To je svakodnevica. Usred dana moguće je vidjeti kako s jedne na drugu stranu Drine, odnosno iz Srbije u BiH, prebacuju cijela stada ovaca. Nikoga nismo vidjeli da je intervenirao – rekao nam je očevidac krijumčarenja životinja preko rijeke Drine.

Bez pregleda

Inspektori bi trebali obaviti kontrolu svih grla koji na legalan ili nelegalan način uđu u BiH, ali se prokrijumčarena stoka nepoznatim putevima odvodi i isporučuje krajnjim korisnicima bez ikakvih pregleda.

Glavni veterinarski inspektor u Kantonu Sarajevo Selmir Velić apelirao je na građane, pogotovo vjernike koji kupuju kurbane, da ne kupuju ovce za koje nema odgovarajuće potvrde nadležnih veterinarskih stanica, kao jedinog dokumenta kojim se potvrđuje zdravstveni status životinja.

Kontrolirano 85 farmi u Sarajevu 

U Kantonu Sarajevo ovih dana kontrolirano je 85 farmi i 51 vozilo u kojem su prevožene životinje, dok preciznijih podataka o drugim dijelovima FBiH i inspekcijskim kontrolama trenutno nema.

- Potvrda važi deset dana od dana izdavanja, odnosno od dana produženja valjanosti. Zbog visokih temperatura potrebno je osigurati i odgovarajuće uvjete u pogledu temperature, higijenske manipulacije životinjama i mesom nakon klanja, kao i hlađenje tokom čuvanja i prijevoza kurbanskog mesa – upozorio je Velić.

(Ovaj tekst je prenesen iz Avaz-a, od 29.07.2019)

 
Ovaj osvrt je bolji od mnogih hodžinskih hutbi
Srijeda, 31 Srpanj 2019 13:15

 

Safet efendijaProzorom češće prosviraju vatrogasci nego svadbene povorke

 

Safet efendija Pozder, Prozor

S nekih od mektepskih punktova svojevremeno je trebao autobus da ih poveze do osnovne škole, a danas se djeca ondje mogu nabrojati na prste jedne ruke. Imam nekoliko mekteba koje pohađa svega po jedno dijete. Oni će se ugasiti ili ove ili, u najboljoj varijanti, iduće godine, jer će i to jedno dijete babo odvesti u Njemačku ili u Mostar

Krajem februara, baš nekako kad “pukne” prvo džemre, uvijek se, već godinama, nađem pred istim starim zadatkom – pisanjem godišnjeg izvještaja. To bi, zapravo, trebao biti nekakav osvrt na minulu godinu, s određenim brojčanim pokazateljima i paralelama u odnosu na minule godine, čime bi se trebala dobiti jasnija slika trenutnog stanja, odnosno odgovor na pitanje koje se, narodnim žargonom, iskazuje riječima “gdje smo i u koja doba”.

Činjenica je da se izvještaji u određenoj mjeri “šminkaju” i dotjeruju kako bi sve poprimilo ljepšu i vedriju, ili barem službeniju notu. Činjenica je i to da ima ona koja kaže: “Grdnu insanu ni fabrika šminke ne pomaže.” U ovom slučaju, istina je negdje između: nit’ je insan dibidus grdan da se u njega ne da gledati, nit’ će ga šminka, koliko god da je se stavi, proljepšati.

Imam pred sobom sve svoje ranije izvještaje – njih ukupno šesnaest. Razlikuju se. Itekako. Rekao bih, i po količini šminke, ali i po faktičkom stanju u datom trenutku. Upiti na koje je potrebno odgovoriti i teme na koje se traže kraći elaborati, razumljivo, manje-više su isti: infrastruktura, mekteb, rad sa ženskom populacijom i omladinom, aktivnosti i problematika na terenu…

Ima tu momenata koje je teško objasniti, pa i razumjeti, ali su takvi kakvi jesu. Primjerice, u odnosu na prijeratno vrijeme, u konkretnom slučaju, broj Bošnjaka dvostruko je manji, a paralelno s tim, broj džamija skoro je dva puta veći. Da se razumijemo, nisu to sve novoizgrađene džamije, premda ima i takvih nekoliko. Prije su u pitanju mesdžidi ili, kako se ovdje voli reći, mejtefi, koji su usput dobili i munare i stekli status džamija. Jasno, u određenim momentima iskoristio se polet i volja našeg čovjeka, džematlije, svejedno da li je ovdje ili negdje u bijelom svijetu, da i njegovo rodno mjesto ukrasi džamija. Tačnije, poklopio se čitav niz faktora koji su rezultirali time da danas gotovo svako mjesto ima džamiju, a to praktično, u mom slučaju, znači da ima džemata koji u svom sastavu imaju po nekoliko džamija. I koliko god ga bilo teško izreći, i koliko god se ono moglo pogrešno razumjeti, u zraku titra pitanje: Je li se planski gradilo? Da, reći ćemo, neka džamija, svaka ima svoj hak, svoju nafaku i klanjače, koliko god ih bilo, i to je jednostavno tako. Ipak, svaka ima i svoje potrebe kojima se redovito valja udovoljavati. Za svaku treba plaćati komunalije i povremene popravke i osvježenja. Međutim, pitanje dobija na značaju tek kada se uzme u obzir brojčano stanje ljudi na terenu.

DAJ BOŽE DA SE IKO VRATI

Već sam rekao da nas je, u slučaju sredine u kojoj djelujem, agresija brojčano prepolovila. Uzmu li se u obzir aktuelni trendovi odlazaka i iseljavanja, prijeti ozbiljna opasnost da se i ta preostala polovina dodatno usitni, da ne kažem nanovo prepolovi, i to kroz relativno kratko vrijeme. Da, migracija stanovništva sasvim je normalan društveni proces i, da, ljudi su se, posebno mladi, uvijek selili onamo gdje misle da im je bolje. I prije se autobusima kupilo i išlo za Njemačku. No, prije su to bili pojedinci ili tek nosioci domaćinstava koji su se poslije vraćali i ovdje radili i gradili. Danas idu čitava domaćinstva i samo Bog zna hoće li se vraćati. Sudeći po njihovim reakcijama i planovima – daj Bože!

 
Croatian shit cleaners in Afghanistan
Utorak, 30 Srpanj 2019 11:23

 

Josip BriskoHRVATSKA ULOGA U AFGANISTANU: Čišćenje nagomilanih američkih govana

Nalazimo li ikakav viši društveni smisao iza pogibije hrvatskog vojnika Josipa Briškog u Afganistanu prošli tjedan, ili je riječ isključivo o jednoj obiteljskoj tragediji? O tragediji jedne obitelji, dakle, svakako i prijatelja te kolega poginulog. Otprilike bi se baš na to pitanje, naime, dalo svesti ono što je o čitavom slučaju javno napisano i rečeno u Hrvatskoj ovih dana. Pa, da vidimo kako je sve na njega odgovarano.

Pobornici opravdanosti navedene žrtve naglašavaju da je riječ o pravedničkoj misiji koalicije međunarodnih snaga koje afirmiraju demokraciju i sigurnost u toj zemlji. Jutarnji list tako 25. srpnja donosi naslovnicu s jednom istaknutom riječju: „Heroj“. Rezon se po tome očito već podrazumijeva. Index uto objavljuje članak jednog komentatora, s naslovom „Hvala ti Josipe, počivao u miru. Bio si častan vojnik na časnoj misiji“. Bez obzira na uredničke zareze i prepozicije, autor elanom odlikaša polemizira sa svima koji propituju ekskluzivni humanistički karakter angažmana hrvatske vojske na Srednjem Istoku. Talibane naziva „iskonskim zlom“, ali sam iskon njihova uspona nipošto ne locira politički ni historijski. Ne čini to ni drugi autor na istom portalu, člankom „Tko i što su talibani?“ Jutarnji list za to vrijeme salijeće obitelj poginulog vojnika, prepričavajući njihova sjećanja: „Zadirkivali su ga što je malo pustio bradu, a on je u šali odgovarao da je to učinio kako bi bio sličniji 'onima'“. Citira se zatim jedna rođakinja: „Onoj zvjeradi koja ga je na kraju ovako okrutno ubila“. Posljednja rečenica na portalu tog medija ubrzo naoko netragom iščezava. Ustvari ipak ostaje trag, eno ga i dalje u osvrtima čitatelja ispod članka, kao i u arhiviranom štampanom izdanju. 

Kulturološka, etnografska površnost u vezi s bradom ostaje, mada više nije jasno na koje se njih točno misli pod „onima“. Ili, u najmanju ruku, što je pod time mislio Josip Briški, a što i kako danas interpretiraju njegovi najbliži. Nemamo pojma, niti ćemo ikad saznati, jesu li posrijedi talibani ili svi muškarci u Afganistanu koji se, inače, također u većini slučajeva ne briju. 

Razlika između unesrećene rodbine i svih drugih koji se ovih dana javno izjašnjavaju o tome, međutim, velika je i presudna. Oni koji to čine s pozicije političara ili opinion makera u velikim medijima, ne ispraćaju svoje ukućane trbuhom za kruhom u Afganistan. Ovi potonji nemaju pak toliko uvida u realne odnose koji u svijetu – uključivo s Hrvatskom – vladaju oko te zemlje. Ne radi se o lijenosti ili nezainteresiranosti, nego o razlici u klasnim pozicijama i preokupacijama. Primarno će zato naše ubogo topovsko meso, građa za krležijansku piramidu mrtvih domobrana, na koncu i kroz usta svojih obitelji spremno reproducirati sve im servirane podvale i predrasude.

 
Mešina priča
Ponedjeljak, 29 Srpanj 2019 18:52

 

StazaStaza

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Život u tuđini, mansardna izbjeglička, mali “golubinjak” s jednim prozorom kroz koji se vidi komadić skoro uvijek natmurenog neba, samo ponekad sunčanog, uz panoramu mnogobrojnih ružnih, tamnih krovova poredanih do kraja pogleda.

Tako izgleda kutak spasa. Tu provodim dane, večeri, besane noći. Ah, tako je težak samački život, pa još pomisao, sve sam tamo izgubila!

Sada se nalazim daleko na sjeveru, skoro na kraju svijeta. Liježem u krevet bijeli, kao snijeg, pokraj malog prozora. Duša osjeća, tuđi je ovo svijet oko mene, tužno je moje srce, guši bol čežnje i sjećanja, previše me toga muči najednom.

Tu ležim, a kroz glavu mi prolaze razne misli. Pitam se, jesam li na kraju moje životne staze ili ima još nade da nadvladam ovu neizvjesnost.

U glavi se roje misli kao roj pčela. Nikako da u njih uvedem red, da ih se otarasim, da se smirim. Ni suze mi ne ostaju skrivene, one me odaju, muče, ali iza njih mi je ipak lakše.

Sjetim se moje Bosne, mog malog sela, žubora i mirisa Spreče, seoske dječurlije, djetinjstva...

Tamo sam provela mladost, a sudbina me otrgnu iz kandži neprijateljskih i dovede ovamo u Njemačku. Samu sebe tješim da je to dio mog životnog puta. Moja sudbina. Obuzima me jeza kada se sjetim divljanja „komšija“, kao divljih zvjeri, što napraviše čađ i pustoš u mom malom selu.

Kroz dim i maglu gledala sam svoje malo selo, u kome je prvo planula šamija na materinoj glavi, a potom očeva košulja na grudima zgnječenim, onda redom džamije, mezarje, kuće, štale, kapije...

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 27 Srpanj 2019 11:20

 

ToniSjećanje na Postire

Toni Skrbinac, bistrička raja (memli strana) privremeno u Mariboru, ali “magnet” vuče li vuče, pa malo-malo, eto ga u Saraj’vu među uspomenama

 

U jednoj od priča Guy de Maupassant nas upoznaje sa junakom koji ispovijeda svoj ljubavni život. Kasnije sam, nastojeći što više saznati o slavnom i tragičnom francuskom pripovjedaču kojeg su neki, sa razlogom, nazvali kraljem novele, došao do zaključka da je to zapravo piščevo iskustvo. Da, bio je sladostrasnik i pohotnik taj de Maupassant.

Elem,taj neki iz priče vodi burni život pariškog bonvivana, leti sa žene na ženu baš kao pčelica s cvijeta na cvijet. Ali, u jednom tranutku kao spoznaje da je to samo čulno zadovoljavanje koje i nema nekog smisla. Jer, gdje je tu brak, gdje su djeca, gdje je uređeni građanski život kakav uveliko vode njegovi vršnjaci-savremenici? Pa odluči i bogami i nađe ženu koju, zakljućivši da je dovoljno voli i da ona to zaslužuje, isprosi.

Adieu slatki živote i avanture!

Od sada će biti samo ona, jedna i jedina. S takvim mislima je naš junak ušao prvu noć u bračnu sobu.

No, već sutra kada se zaputio i potom sjeo u baštu svoje omiljene kafane radoznalim očima koje gledaju mimoiduće Parižanke, tim očima koje bude u njemu, za jednu noć,potisnutog i uspavanog razvratnika, gleda,uživa i ovako pomisli: “O bože, koja su ljepota sve te žene! Vidi, ona ima prekrasnu glavu, ona grudi, ona noge...i toliko mi ih se sviđaju i najviše bih volio da imam stotinu ruku pa da ih sve odjednom grlim i milujem...”

Moglo je ovo i bez navodnika jer sam citirao po sjećanju

Tako, dakle, razmišlja de Maupassant-ov junak.

A evo zašto mi se učinio kao zgodan uvod?

Te sedamdeset i treće napunio sam osamnaest i dobio posao u malom bračkom mjestu Postire. Iz užarenog Zagreba, sa posla u Pivovari na kojem su me zapadale sve tri smjene i čas trak, čas smetljarska kolica, krenem jedne večeri “Marjan ekspresom” prema Splitu. Čeka me nepoznato mjesto, more, posao konobara, smještaj, hrana...

Sasvim je logično da sam vođen slatkom nadom i a stanovitom sigurnošću ušao u kupe u kojem su sjedile jedna časna sestra i gospođa u crnini sa malim djetetom, skoro bebom. Krenuo vlak i neobavezni laki razgovor tokom kojeg mi je plavuša u crnini namijenila, ili mi se samo učinilo, nekoliko značajnih pogleda i blagonaklonih osmijeha. Sasvim dovoljne iskre da u tijelu u kojem vriju mladalački sokovi dođe do malog, a onda sve žeščeg požara. Činilo mi se da znam nešto o žensku, iako je moje dotadašnje iskustvo bilo skoro pa siromašniro. Ma šta skoro, sigurno siromašno, jer šta su značile hvalisave priče starije raje koja su mi se već tada sa svojim erotskim fantazijama činila neuvjerljiva. I šta bi trebala da znači skoro pa ilegalna novena “Čik” koja se prva u nas bavila odnosima muško-žensko, na kraju krajeva i onih nekoliko curica prije Mirjane s kojom sam savladavao uzbudljivu erotsku abecedu. Malo je to, zaista malo da bih smio tvrditi da sam poznavao ženu. A ipak, koje li drskosti i slobode te večeri u kupeu vlaka koji je jurio od Zagreba prema Splitu. Kad su se svjetla pogasila, namjestili smo se svako kako je znao i umio. Ja sam se ispružio nasuprot plavuše u crnini tako da su nam noge bile jako, jako blizu. Prvi dio “posla” odradio je sam vlak. Kako nas je truckao tako sam ja, kao slučajno, svoju nogu prislonio uz njenu. I evo dodira, evo iskre. A požara...eeee, to se dogodilo kada je ona listom svoje noge počela nježno da uzvraća penjući se ka mom koljenu. O slasti, o strasti, ljubili smo se i milovali skriveni tamom, prigušenih uzdaha i otkud ti tako brzo lijepi Splite, oooo…noći zašto si tako brzo prošla?

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 25 Srpanj 2019 19:27

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (74)

O Hafizu Esad efendiji Sabrihafizoviću

U četvrtak 25. novembra umro je uvečer Hafiz Esad efendija Sabrihafizović, prvi imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije u Sarajevu, u 81. godini života.

Odmah po dolasku u Sarajevo upoznao sam se s njim. Imao je izvrstan glas (tenor) i sluh, pa ga je zaista bilo ugodno slušati kad uči Kuran i mevlude, ilahije, kaside, pa i naše narodne pjesme. Ove poslednje je samo u najužem krugu pjevao.

Pričao je da je rođen 18. augusta, ali da godinu pravo i ne zna. Naime, otac mu je bio imam i hatib Begove džamije. Kako je po vakufnami bio određen jedan srebrni dirham valiji bosanskom kao vrhovnom nadzornom organu, koji je trebao da pazi kako se troši imovina Gazijina vakufa, odnosno kako se izvršavaju odredbe vakufname, to je i za vrijeme austrougarske uprave u BiH Zemaljskom poglavaru davana jednom godišnje dotična svota od 365 dirhama. Zemaljski poglavari (valije) su tu svotu poklanjali sarajevskoj sirotinji na taj način, što bi se za taj iznos na Carski dan, 19. augusta, kupili kurbani zaklali u dvorištu Begove džamije, a meso podijeljeno sarajevskoj – vjerojatno muslimanskoj – sirotinji. Pri tom činu prisustvovao je i imam Begove džamije. Tako je to bilo valjda godine 1890. Dok su se klali kurbani, netko je dotrčao od kuće starog hatiba i javio mu da mu se rodio sin.

Stari hatib je dosta rano umro, a Esad je učio hifz i završio ga godine 1907. Tada je postavljen za imama Duggad Sulejmanove džamije, a 1912. za imama i hatibe Begove džamije.

Pričao mi je da se čudi kako je ostao nepokvaren u mladosti, kad je bio bez očinskog nadzora, a čaršija, osobno mladež, bila je dosta pokvarena. Lumpovalo se, kurvalo, lutijalo. Malo je bio u Stambolu, ali se ubrzo vratio.

Nije bio samo hafiz. On je učio arapski i dobro razumijevao taj jezik i čitao literature na njemu.

Interesantno je da ga nisu zvali imenom. Obično bi ga zvali Hatibom, a kad se o njemu govorilo, onda se reklo: Sabrihafiz – a malo s podcjenjivanjem Sabrendar ili, sasvim posprdno "trijeska"; tako ga je nazvao hatib Hadžijahić, valjda što je bio mršav i suh kao trijeska.

Imao je dosta djece i vazda je bio u novčanoj oskudici. Mora da nije umio ekonomisati, jer je uvijek bio prizivan na Mevlude, Tehvide, učio je na kaburima, a bio je i, one hefte kad je bio slobodan od službe u Begovoj džamiji, imam u mahali u svom komšiluku. Tu sam mu dolazio jednom-dvaput u 1970-oj godini, kad mi je kazivao i pjevao ostacima nekad slavnog glasa nekoliko narodnih pjesama, koje sam ja uvrstio u zbirku “Od bešike do motike”. On me je molio da ne stavim njegovo ime ispod pjesme, što sam ga i poslušao.

Kazivao bi mi kako bi ga nekada nagovarali da pjeva, a bilo je i hodža među tentatovima, pa bi on rekao da će zapjevati ako ga budu pratili makar mumljajući “zumba, zumba”.

 
Pogubni demografski podaci
Srijeda, 24 Srpanj 2019 18:38

 

DemografijaHoće li itko ostati živjeti u BiH?

Dragan Bradvica

U  razvijenom dijelu planete (Europa, Sjeverna Amerika, Australija, Novi Zeland, Japan) stopa nataliteta iznosila 10,9 promila, mortaliteta 10,1 promila, a prirodnog priraštaja 0,8 promila. Stopa nataliteta u BiH bila je 8,6 promila, a mortaliteta 10,8 promila što je rezultiralo negativnim prirodnim kretanjem stanovništva od 2,2 promila.

Svjetski dan stanovništva obilježava se 11. srpnja, a inicijativu za obilježavanje pokrenuo je 1989. godine Upravno vijeće Razvojnog programa Ujedinjenih nacija, sa ciljem usmjeravanja pažnje na urgentnost i važnost populacionih pitanja u kontekstu sveobuhvatnih razvojnih planova i programa, te potrebe da se nađu odgovori na ova pitanja. A za Bosnu i Hercegovinu ovo je samo jedno od tužnijih obilježavanja jer je veliko pitanje hoće li u ovoj zemlji za 50 ili 100 godina uopće biti žitelja.

Podaci Unije za održivi povratak BiH, pokazuju kako je samo u pet mjeseci 2019. zemlju napustilo oko 30 tisuća osoba. Ukoliko znamo da su službeni podaci kako je za samo tri mjeseca ove godine prirodni priraštaj -4.060, jasno je o kakvom se kolapsu radi. Nadalje, Agencija za statistiku BiH u publikaciji “Anketa od radnoj snazi za 2018.” objavila procjenu kako je u prošloj godini u našoj zemlji živjelo tek oko 2,7 milijuna stanovnika, a stručnjaci upozoravaju da u zemlji trenutno nema više od 2,5 milijuna stanovnika. Svaki komentar na ovo je suvišan.

Kretanje stanovništva

U priopćenju povodom 11. srpnja, Agencija za statistiku BiH navodi kako u  razvijenom dijelu planete (odnosi se na Europu, Sjevernu Ameriku, Australiju, Novi Zeland, Japan) stopa nataliteta iznosila 10,9 promila, mortaliteta 10,1 promila, a prirodnog priraštaja 0,8 promila. U manje razvijenom dijelu svijeta, stopa nataliteta iznosila je 20,5 promila, mortaliteta 7,2 promila, a prirodnog priraštaja 13,3 promila.

Stopa nataliteta u BiH bila je 8,6 promila, a mortaliteta 10,8 promila što je rezultiralo negativnim prirodnim kretanjem stanovništva od 2,2 promila. Procijenjeni očekivani životni vijek pri rođenju (2016.) za svjetsku populaciju iznosi 71,7 godina (za muškarce 69,4, za žene 74). Najniži je u Sijera Leoneu (51,8), Centralnoafričkoj Republici (52,2), Čadu (52,9), Nigeriji (53,4), a najviši u Japanu (83,8 godine), Švicarskoj (83,3), Španjolskoj (83,1) i Singapuru (83). Procijenjeni očekivani životni vijek pri rođenju za stanovništvo BiH iznosi 76,9 godina (74,4 godine za muškarce i 79,4 godina za žene).

– Razlike u demografskoj dinamici i demografskim karakteristikama koje postoje među državama i regijama dovode do promjene njihovog udjela u svjetskoj populaciji. Postoje velike razlike u stopi promjene brojnosti stanovništva među kontinentima i regijama svijeta. Tako je u 1950. na Europu otpadalo 21,7 posto svjetskog stanovništva, u 2017. 9,8 posto, a projekcija za 2050. godinu je 7,3 posto. Na drugoj strani, udio Afrike rastao je sa devet posto u 1950. na 16,6  u 2017, a očekuje se da u 2050. dostigne 25,9 posto. U vezi sa različitom stopama kretanja broja stanovnika među pojedinim državama, očekuje se dalja promjena njihovog sudjelovanja u ukupnoj populaciji svijeta i redoslijeda na listi država po brojnosti njihovog stanovništva, stoji u priopćenju.

Katastrofalni pokazatelji

Ovo je vrlo značajan podatak za BiH ali i sve zemlje zapadnog Balkana jer najrazvijenije europske države muku muče s problemom nedostataka stanovništva, a samim time i radne snage.

Jasno je kako će to probati kompenzirati s žiteljima regije koji su se pokazali kao vrlo dobri radnici koji se vrlo lako uklope u nova društva. Uz to, posljednjih godina iz BiH ali i regije u zemlje zapadne Europe idu cijele obitelji koje nemaju namjeru vraćati se u matične zemlje. Naime, podaci spomenute Unije za održivi povratak BiH pokazuju kako je od 2013. do 2018. BiH je napustilo 172 tisuća osoba. Nadalje, podaci UNESCO-a govore kako je BiH od 1995. napustilo 79 posto inženjera, 81 posto magistara i 75 posto doktora u oblasti tehničkih znanosti. Ima li takva zemlja i promil šanse za uspjeh?

(Ovaj tekst je prenesen iz Dnevnog lista, od 12.7.2019. Zahvaljujem se gospodinu Vlatku Slokara koji mi je poslao ovaj tekst.)

 
Bošnjaci 1937. godine i Bošnjaci sada
Srijeda, 24 Srpanj 2019 06:46

 

Safet Pozder imam iz ProzoraLiječenje nostalgije u etnoselu

 

Safet efendija Pozder, Prozor

Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji u tekstu Husejna Dubravića objavljenom u Novom Beharu sredinom 1937. godine.

Fenomen i atrakcija mogu donekle biti pojmovi sličnog značenja, ali suštinski predstavljaju dvije potpuno različite stvari. Hajmo to i slikovito potkrijepiti. Ako bismo, primjera radi, vidjeli ribe kako hrle da se kutarišu morskog plavetnila ili jezerskog zelenila, stremeći da uživaju u ambijentu akvarija, zasigurno je da bismo takvu pojavi označili fenomenom. Slično bi bilo i kada bi jato ptica, umjesto komotnog i prostranog neba, pohrlilo u skučene kafeze. Nema druge nego da to nazovemo fenomenom, i to vanserijskim. Međutim, kada jedno razumno biće, poput čovjeka, čini sve da se kutariše svoje rodne grude – sela, a u isto vrijeme sve poletnije hrli ka vještačkim tvorevinama, poznatijim kao etnosela, to se ima nazvati atrakcijom. Dedina, pa i očeva kuća obrasla šibljem i šipražjem sve je češće nešto što i ne zavređuje pažnju, dok je u isto vrijeme određeni prostor koga je neko domišljato preuredio i kreirao pod krinkom etnosela sve atraktivniji, i to do te mjere da se u turističkim ponudama naziva atrakcijom, i to vanserijskom.

A sela odumiru, to je već bjelodano. Naiđoh nedavno na staru fotografiju svog sela. Tačnije, na njoj je zgrada tadašnjeg, a i današnjeg mejtefa, koja se u taj vakat koristila i za potrebe osnovne škole. Na fotografiji je učitelj s 20-ak muške djece. Doda li se tom broju i ženskinje, a bilo ga je kao i muškinja, dobije se jasnija slika o tadašnjem stanju sela. Napominjem da je fotografija stara oko 60 godina.

I danas je na istom mjestu seoska škola. Vjerovatno se ponekad i fotografiraju, ali, kada bismo ih brojili – i učiteljicu i djecu – bili bi dovoljni prsti jedne ruke. Naravno, nad tom i nad mnogim drugim seoskim školama je pred svaku novu školsku godinu veliki upitnik: Hoće li opstati ili joj slijedi ključ u bravu?

I baš dok sam u glavi zbrajao utiske i razmišljao o sudbini svog i mnogih naših sela, sasvim slučajno naiđoh na uradak koga potpisuje Husejn Dubravić. Tekst je objavljen u Novom Beharu sredinom 1937. godine, dakle, 22 godine prije one fotografije ispred mejtefa / škole u mom selu i nosi vrlo interesantan naslov: Prosvijetlimo naše selo! – Pomozimo sami sebi!.

Vjerujem da bi nam određena promišljanja i konkretni prijedlozi Dubravića mogli biti zanimljivi. Otuda ćemo kratko osluhnuti o čemu piše.

“Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji na samom početku teksta i navodi nas na zaključak da bismo mogli čitati nešto što je i danas itekako živo i aktuelno. Slijedi kratak pregled stanja u urbanim i ruralnim sredinama. Po njemu, muslimani u gradovima nazaduju jer je, uprkos postojanju škola, u njima mali broj muslimanske djece, a “agrarna reforma je bacila u prosjake stotine naših porodica, a hiljade i hiljade je lišila njihovog glavnog prihoda”. Za razliku od grada, “selo je bolje stalo”. Istina, i tamo ima sirotinje, ali je manja šteta od agrarne reforme, a djeca se rađaju i zemlja se obrađuje.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Utorak, 23 Srpanj 2019 08:59

 

Ambasada Srbije Tel Aviv“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (14)

Nadan Filipović

Interesantna ljubav iz političkog interesa

(na fotografiji: Ambasada Srbije u Tel Avivu)

Politika i politički interesi imaju dva lica. Iz, do današnjeg dana neobjašnjivih razloga, Izrael je kao država otvoreno zauzeo prosrpsku stranu u toku raspada Jugoslavije, kao i u toku krvave srpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, kao i prilikom “(č)etničkog čišćenja” Kosova. Znači, u kasno ljeto 1991. godine, kada su srpske horde izvršile agresiju na Hrvatsku i okupirale trećinu te međunarodno priznate države, baš tada vlada Izraela donosi odluku o uspostavljanju punih diplomatskih odnosa sa takozvanom SR Jugoslavijom, odnosno Velikom Srbijom u pokušaju nastajanja. Srbija (tada zvana SR Jugoslavija) otvorila je svoju ambasadu u Tel Avivu krajem 1991. godine, a u proljeće 1992. godine za ambasadora biva postavljen Dr Budimir Košutić, do tada redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu i zamjenik premijera u tadašnjoj vladi u Beogradu. Dr Košutić je odmah po dolasku primljen od predsjednika Izraela kojem predaje akreditive. Predsjednik i Vlada Izraela odmah izdaju svoj agreman kojim potvrđuju to postavljenje, uz izražavanje zadovoljstva što će uskoro otvoriti ambasadu Izraela u Beogradu.

Dr Košutić se odmah po dolasku “daje na posao” i najviše vremena provodi u proširivanju srpskog lobija posebno unutar “Association of Yugoslav Immigrants in Israel”, koji je imao rigidan prosrpski stav već od 1990. godine. Ta organizacija je pomoću novca iz Beograda na velike talambase promovirala i telalila čistu srpsku istinu u izraelskim sredstvima javnog informisanja, kao i među običnim ljudima.

Međutim, račune Dr Košutića dobro je pomutio apel “Židovske zajednice Republike Hrvatske” koji je otposlan po cijelom svijetu još u toku srpsko-crnogorske opsade Dubrovnika i srpskog razaranja Vukovara. Taj snažni apel hrvatskih Jevreja bio je golem doprinos raskrinkavanju srpske propaganda prema kojoj je hrvatska legalno izabrana vlast oslikavana kao neonacistička i antisemitska.

 
Još jedna dioptrija Miljenka Jergovića
Ponedjeljak, 22 Srpanj 2019 12:04

 

Miljenko - AjfelЈерговић: Биједно што су хрватски коментатори навијали за Федерера

Загреб - Познати хрватски књижевник Миљенко Јерговић критиковао хрватске спортске коментаторе за које наводи да су навијали за Роџера Федерера у мечу са Новаком Ђоковићем и оцјењује да су Хрвати - Срби с неизљечивим комплексом мање вриједности.

“Била је то једна од оних стварно великих утакмица двојице заиста великих спортиста - претјерано би и погрешно било рећи супарника - у којима скоро да је и свеједно који ће побиједити. Превелики су да би били поражени. Али, један је, ипак, побиједио, и то је лијепо знати”, написао је Јерговић на Facebookу. 

Он, међутим, критикује хрватске телевизијске коментаторе који су здушно навијали за Федерера, баш као да им у супротном пријети отказ или као да им министар за борачка питања стоји над главом са упереним пиштољем.

“А насловне стране хрватских новина славе лањски пораз хрватске репрезентације од Француза, баш онако како су 1989. Срби славили давнашњи пораз на Косову. О Ђоковићевој побједи сви редом пишу кроз причу о заслугама хрватских фактора /Иванишевић.../. Страшно, понижавајуће, биједно... Хрвати су карикатура Срба. Хрвати су Срби с неизљечивим комплексом мање вриједности”, написао је Јерговић. 

Овај вишеструко награђивани хрватски књижевник и друштвени коментатор написао је претходно неколико текстова о Новаку Ђоковићу. 

(Ovaj tekst je prenesen sa agencije SRNA)

 
I tada je u četniku čučao četnik, a ustaša u ustaši - i pljeskali svome komunističkom vođi
Nedjelja, 21 Srpanj 2019 19:37

 

Tito cigareta"... ČUVAJTE BRATSTVO I JEDINSTVO! NE DAJTE DA VAM GA NEKONARUŠI! ONO NAS JE KOŠTALO SKUPO I ZATO NE DOZVOLIMO DADATE ŽRTVE BUDU UZALUDNE. ČUVAJMO GA KAO ZJENICU OKA SVOGA! ONO NAM JE POTREBNO NE SAMO DANAS, NEGO I SUTRA. ONO ČE BITI POTREBNO KROZ DESET GODINA, ONO ĆE BITI POTREBNO VIJEKOVIMA, DOK POSTOJE NAŠI NARODI...(Josip Broz Tito Tuzla, 27. 9. 1946.)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search