LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Podsjećanje - akademik Hamdija Kreševljaković
Ponedjeljak, 08 Listopad 2018 10:09

 

Hamdija Kresevljakovic130 godina od rođenja Hamdije Kreševljakovića – Strastveni zaljubljenik u historiju Bosne i Hercegovine

Hamza Ridžal, Sarajevo

Skoro je nemoguće istraživati bilo koju historijsku temu vezanu za Bosnu od dolaska Osmanlija do 20. stoljeća a da se u tom istraživanju ne konsultira rad Hamdije Kreševljakovića. Ovaj titan bosanskohercegovačke historiografije ostavio je iza sebe više od tristo naučnih radova i eseja bez kojih skoro da ne bismo imali uvida u naše osmansko naslijeđe. Možda to nekom zvuči kao pretjerivanje, ali treba imati na umu da su i mnoge druge studije o osmanskoj Bosni nastajale upravo na radovima Hamdije Kreševljakovića, kao prvijencima koji su pojedina poglavlja naše historije prvi put uvela u naučni diskurs.

Krasili su ga neumorni istraživački duh i spremnost da podjednaku pažnju posveti historijskim izvorima i onome što se dešavalo oko njega. Također, karakterizirao ga je jedinstveni stil u kojem se spajaju hronološka pojednostavljenost historiografa i umjetnička posvećenost detalju. Ona se otkriva u izlascima iz temeljnog toka opisivanja historijskih zbivanja, te u radovima u kojima su naglašenije etnološka i kulturološka dimenzija od one historiografske. Upravo u tim radovima Kreševljakovića prepoznajemo kao zaljubljenika u kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, kao entuzijastu spremnog da iz vlastitog džepa, bez ikakve institucionalne pomoći, organizira putovanja i otkupljuje vrijedne dokumente.

KREŠEVLJAKOVIĆ KAO “NASTAVNIK I UZGAJATELJ“

Hamdija Kreševljaković rodio se 18. septembra 1888. godine u Sarajevu, na Vratniku, u Lubinoj ulici, gdje je i odrastao. Radni vijek proveo je u obrazovanju radeći najprije kao učitelj, a poslije kao nastavnik u sarajevskim školama. Nakon završenog početnog mektepskog obrazovanja, upisuje ruždiju, zatim trgovačku školu, iz koje prelazi u učiteljsku školu, koju završava 1912. godine. U njoj upoznaje bosanskohercegovačkog književnika Silvija Strahimira Kranjčevića od kojeg mladi Hamdija usvaja znanja iz književnosti, a s kojim poslije, nakon završetka školovanja, ostaje prisan prijatelj. Moguće da je i poznanstvo s Kranjčevićem utjecalo na Kreševljakovićevu ljubav prema književnosti, pa već sa šesnaest godina sakuplja usmenu građu, pjesme i pripovijetke iz bošnjačke književnosti, objavljujući ih u časopisima.

Iako njegov nastavnički poziv, kojeg je počeo u osnovnim školama, nije nagovještavao posebnu naučnu karijeru, u tim se godinama u Kreševljakoviću rađa naročita ljubav prema historiji, koju je, pored geografije i pedagogije, predavao kao nastavnik. Još dok je bio nastavnik građanske škole, izradio je dobro zapažen udžbenik geografije, što je nagovijestilo njegov široki talent, ali geografija ipak nije bila područje u kojem se mogao smiriti duh mladog Kreševljakovića. Mada će uskoro otkriti svoju sklonost ka historiji, zanimanje nastavnika nije namjeravao napustiti. Od 1916. godine radi u Okružnoj medresi, a jedan je od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, u kojoj je predavao od 1926. do 1945. godine, nemjerljivo doprinijevši stabiliziranju najstarije odgojno-obrazovne institucije na Balkanu u novom političkom kontekstu. Dovoljno je spomenuti spisak predmeta koje je Hamdija Kreševljaković predavao u Gazijinoj medresi – geografija, historija, filozofska propedeutika, pedagogija i njemački jezik – pa da se vidi širina njegove naobrazbe. Pored toga, bio je profesor i u Prvoj gimnaziji i Srednjoj ekonomskoj školi. Svjedočanstva o njegovom brižnom odnosu prema učenicima i spremnosti da im bude na raspolaganju i mimo školskog dvorišta moguće je pronaći kako u tekstovima pisanim nakon njegove smrti, tako i u ličnim svjedočanstvima njegovih učenika, kao što je to slučaj s Dnevnicima Halid-efendije Hadžimulića.

Kako je zapisao rahmetli Hazim Šabanović u tekstu “Hamdija Kreševljaković: nastavnik i uzgajatelj”, Kreševljaković je bio u cijelosti otvoren za svakog učenika i naprosto je studentima “usađivao” znanje, makar je tome prethodilo mnogobrojno ponavljanje pojedinih nastavnih cjelina ili, pak, kompletnih nastavnih jedinica. U njegovom su radu, sasvim očigledno, primjenjivane metode iz tada aktuelnih pedagoških i didaktičkih teorija, koje je također i predavao, a na časovima je insistirao na pažnji učenika, naglašavajući da sve ono što se ne zapamti može biti pronađeno u preporučenoj literaturi.

 
U Beogradu održan javni čas o opsadi Sarajeva
Subota, 06 Listopad 2018 17:46

 

Snezana CongradinU UK “Parobrod” održan javni čas o opsadi Sarajeva - Najdugotrajniji pokolj ljudi, grada i istorije

Snežana Čongradin

"Mogao sam da pobijem hiljadu muslimana, pa nisam" - rekao je jedan od prisutnih slušalaca javnog časa o opsadi Sarajeva, u Parobrodu, proteklog vikenda, koji se predstavio kao bivši borac na strani Srbije, tokom rata u Bosni.

Velika knedla zastala je u grlu većine prisutnih zbog zaprepašćenosti tom neosetljivošću i bezobzirnošću čoveka, koji nije prestajao da izgovara sramotne i nepodnošljive stvari pred desetinama mladih iz Sarajeva.

Oni su posetili Beograd, povodom višednevnog programa posvećenog jednom od najtragičnijih događaja u novijoj istoriji – četvorogodišnjoj opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine. Došli su u glavni grad Srbije da prisustvuju tribinama i izložbi „Opkoljeno Sarajevo“, u organizaciji Fonda za humanitarno pravo i Historijskog muzeja BiH, a u UK Parobrod, da čuju kako se u Beogradu, odakle je na brda oko Sarajeva stizalo svo oružje i odakle se zapravo u najvećoj snazi finansirao ceo rat u Bosni.

„Prekinite ga, dosta je!“, stizali su apeli Nemanji Stjepanoviću iz FHP, autoru javnog časa o opsadi Sarajeva, koji je sa razočaranjem i vidnom onemoćalošću pokušavao da prekine čoveka iz publike da nastavi da vređa porodice žrtava četvorogodišnjeg sarajevskog masakra. U prvim redovima sedelo je nekoliko očiju punih suza, u zadnjim i po podu, sedela su deca. Deca iz Sarajeva. Bleda, širom otvorenih očiju od nejasnoće i okolnosti u kojima se nalaze. U Beogradu koji većinski ne priznaje, koji negira, koji je gord u tom neznanju i nema nameru da se osvrne, potrudi i suoči sa ružnim činjenicama i mračnom prošlošću.

Nemanja Stjepanović je pre otvaranja prostora i davanja vremena za pitanja govorio, čini se, baš kako i priliči temi i mestu. Tragično, gorko, sa prezirom i tugom, istovremeno. O tome kako većina građana Srbije nema pojma da su u njeno ime neki opaki i zli ljudi pune četiri godine ubijali civile sa brda, kao prave kukavice, gađajući decu na putu do škole, na biciklu, obične ljude koji idu da napune kofe sa vodom, ili da pokupe ostatke nekakve hrane ne bi li odoleli smrti od gladi i žeđi… O tome kako je baš iz Beograda, odnosno iz resursa Jugoslovenske narodne armije, koju je u potpunosti preuzelo srpsko rukovodstvo početkom rata devedesetih, finansiran taj najdugotrajniji pokolj ljudi, grada, istorije, kulture, života na svetu. Nezabeležen slučaj.

Radovan Karadžić, jedan od najodgovornijih zlikovaca za zločine u Bosni, pobijene civile u Sarajevu nazvao je, na suđenju u Hagu, kolateralnom štetom. Jedan od osuđenih komandanata operacijom terorisanja građana Sarajeva, upitao je na suđenju u Hagu: Koja bi budala gađala civile? Pričao je tokom javnog časa o opsadi Sarajeva, Nemanja Stjepanović, da dokazi izvedeni tokom tog suđenja vrlo jasno ukazuju koja je to budala – Ratko Mladić. Dokazi podrazumevaju javnosti već dobro poznate presretnute razgovore u kojima ovaj zločinac naređuje ubistva civila u Sarajevu.

– Niko nije bio osuđen samo zato što je bio predsednik države, komandant, oficir, ili tome slično… Dokazana je njihova moć, postoje dokumenti, svedočenja da su bili vrlo detaljno upoznati sa zločinima i da su ih naređivali, zaključio je, između ostalog, Nemanja Stjepanović.

(Ovaj zapis Snežane Čongradin prenesen je sa portal DANAS od 1.10.2018. Zahvaljujem se prijatelju iz Crne Gore koji mi je skrenuo pažnju na ovaj tekst – tekst koji mnogo govori o osjećajnosti nekih koji negiranjem nezapamćenih zločina misle da će ih izbrisati iz naših sjećanja.)

 
Imenom i prezimenom
Petak, 05 Listopad 2018 08:38

 

VaskovicSlobodan Vasković otvoreno: Ko je naredio, a ko je ubio Davida Dragičevića

 

Banjalučki novinar i bloger Slobodan Vasković objavio je tekst gdje je otvoreno prozvao imena osoba za koje tvrdi da su naredili i ubili Davida Dragičevića.

Vaskovićev tekst prenosimo u cjelosti:

Darko Ilić, načelnik Uprave za organizovani kriminal, naredio je likvidaciju Davida Dragičevića. Ilić je organizovao i ljude, cijelu vojsku, sastavljenu od pojedinih pripadnika policije i vojnika narkokartela da bi ulovili Davida.

Akcijom, u centru Banjaluke, direktno je rukovodio Dubravko Kremenović, Ilićeva desna ruka.

David Dragičević namamljen je iza Metalske škole, gdje je napadnut od petnaestak nasilnika, među kojima su bili i neki od pripadnika obezbjeđenja poznatijih banjalučkih lokala.

Kremenović je, sa policijskim automobilima, stigao iza Metalske škole, preciznije u njenu neposrednu blizinu.

Lično je tukao Dragičevića, da bi ga potom strpali u vozilo i odvezli u prostorije Ministarstva unutrašnjih poslova.

Sve ovo odigralo se 18.03., između 02 sata i 50 minuta i pola četiri ujutro.

Kremenović je i u tim prostorijama nastavio sa premlaćivanjem Dragičevića.
Tu je počelo i mučenje. Prije dolaska jutarnje smjene, David je ponovo strpan u policijski automobil i odvežen u jednu vikendicu nadomak Banjaluke - nekih 35 kilometara udaljenosti. U vikendici je nastavljeno mučenje i lično ga je sprovodio upravo Kremenović. Dok su mučili Davida, Kremenović i pojedini pripadnici policije, kao i nekolicina Vojnika NarkoKlana, ujedno su to i snimali i slali video zapise naručiocima ubistva.

Kremenović je 19.03. napustio Banjaluku na jedan dan, a David je ostao pod paskom njegovih ubica.

David je likvidiran tako što je ugušen. Da li je to lično uradio Kremenović ili neko od njegovih i Ilićevih ubica, pitanje je za Sinišu Kostreševića, načelnika UKP-a. To bi trebalo da saopšti Kostrešević, koji vodi istragu o likvidaciji Davida Dragičevića i kojem je poznato sve oko ubistva - I ko je naručio, Da je Ilić naredio, Kremenović sproveo, a da je, nakon što je dječak ubijen, krenulo zataškavanje.

Kostrešević bi trebalo da saopšti sve detalje likvidacije, kao i zataškavanja, jer mu je sve i poznato.

Da li će to i učiniti, pitanje je ljudskosti, koliko i profesionalizma, zaključuje Vasković.

(Ovaj tekst je prenesen sa portal klix.ba od 5.10.2018)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 02 Listopad 2018 10:09

 

Sarajevo 1945Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (35)

Nadan Filipović

Mukla tišina u Sarajevu

Dan nakon vješanja na Marindvoru, grad osvanu izlijepljen golemim plakatima na kojim su pučanstvu saopćene presude izrečene pred Prijekim ratnim sudom Stožera pukovnika Luburića.

PRIJEKI RATNI SUD STOŽERA PUKOVNIKA LUBURIĆA – SARAJEVO

Sud. br. 6/1945.

OGLAS

Prijeki ratni sud stožera pukovnika Luburića u Sarajevu je radi djela protiv obstanka NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE iz čl. 98. t. 1., 2., 3., 4., 5., 6.i 7. K.z. osudio:

I. OSUDOM od 5. Ožujka 1945. Ukp. br. 1/1945.

1. PECIĆ MUHAMEDA, sina Hamida, rođenog 1906. u Mostaru, mehaničara iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

2. VUČIJAKOVIĆ MUHAMEDA, sina Hamida, rođenog 1905. u Mostaru, posjednika iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

3. ŠELO JUSUFA, sina Salke, rođenog 1898. u Blagaju, umirovljenog oružnika iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

4. KOLODER PAŠU, sina Mustafe, rođenog 1902. u Mostaru, obućara iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

5. MALJEVIĆ ARSLANA, sina Ahmeda, rođenog 1902. u Mostaru, piljara iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

6. BOBIĆ MUSTAFU, sina Bećira, rođenog 1900. u Drežnici, posebnika iz Mostara na kaznu smrti streljanjem;

7. PILAVDŽIĆ ALIJU, sina Osmana, rođenog 1899. u Opličićima, piljara iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

8. ALENDAR SULEJMANA, sina Ibre, rođenog 1911. u Ljubuškom, upravljača samovoza iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

9. SALKOVIĆ SALEMA, sina Ahmeda, rođenog 1923. u Mostaru, posebničkog činovnika iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

10. REBAC AHMEDA, sina Saliha, rođenog 1900. u Mostaru, bravura željezničke radionice iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

11. ZUBAC IVANA, sina Franje, rođenog 1912. u Bradnićima, redarstvenog dočinovnika iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

12. ĆUMURIJA MEHMEDA, sina Ahmedage, rođenog 1900. u Mostaru, trgovca iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

13. GLAVOVIĆ MUJU, sina Sulejma, rođenog 1905. u Mostaru, piljara iz Mostara, na kaznu smrti streljanjem;

14. RALJEVIĆ IBRAHIMA, sina Salke, rođenog 1918. u Mostaru, kovača iz Mostara, na kaznu smrti strijeljanjem;

15. SULEJMANOVIĆ KEMALA, sina Izaha, rođenog 1922. u Mostaru, stolara, na 7 god. teške tamnice;

16. PALA EDHEMA, sina Šaćira, rođenog 1924. u Mostaru, trgovačkog pomoćnika iz Mostara, na 7 godina teške tamnice;

17. RIZVANIĆ OMERA, sina Hasana, rođenog 1927. u Mostaru, upravljača samovoza, iz Mostara, na 7 godina teške tamnice.

II. OSUDOM OD 10. OŽUJKA 1945. UKP. 2/1945.

18. KLIKIĆ IVANA, sina Stjepana, rođenog 1894. u Đurđevcu, djelatnog dopukovnika, sudca iz Sarajeva, na kaznu smrti streljanjem;

19. STROMAR MIROSLAVA, sina Josipa, rođenog 1904. u Skebenu, činovnika Državne bolnice iz Sarajeva, na kaznu smrti streljanjem;

20. DURIĆ VAHIDU, kćer Omera, rođenu 1910. u Ljubinju, krojačicu, iz Sarajeva, na kaznu smrti streljanjem;

21. ŠEGOVIĆ NIKOLU, sina Nikole, rođenog 1904. u Janjini, činovnika ravnateljstva hrvatskih državnih željeznica iz Sarajeva, na kaznu smrti streljanjem;

22. WAGNER LJUDEVITA, sina Josipa, rođenog 1909. u Grudi, djelatnog zrakoplovnog natporučnika, na kaznu smrti streljanjem;

23. KAPETANOVIĆ SALKA, sina Zaima, rođenog 1913. u Trebinju, činovnika Ravnateljstva hrvatskih drž. Željeznica iz Sarajeva, na 20 god. teške tamnice;

24. RADOSAVLJEVIĆ LAZARA, sina Lazara, rođenog 1904. u Sarajevu, višeg željezničkog kontrolora iz Sarajeva, na 10 godina teške tamnice;

25. REPOVAC BAKIRA, sina Ismeta, rođenog 1921. u Ostrošcu, elektromehaničara iz Sarajeva, na 10 godina teške tamnice;

26. DURIĆ MAHMUDA, sina Omera, rođenog 1922. u Ljubinju, đaka iz Sarajeva, na 7 godina teške tamnice;

27. MAJER LIBUŠU, kćer Josipa, rođenu 1924. u Dubrovniku, učenicu iz Sarajeva, na 7 godina teške tamnice;

28. DŽUMHUR DŽEMALA, sina Abduselama, rođenog 1924. u Beogradu, svećenika iz Sarajeva, na 5 godina teške tamnice;

29. VUJEVIĆ MILANA, sina Strahinje, rođenog 1928. u Sarajevu, puškara iz Sarajeva, na 3 godine teške tamnice;

30. MANDIĆ STANU, kćer Riste, rođenu 1927. u Reljevu, učenicu iz Sarajeva, na 5 godina zatvora.

III. OSUDOM OD 22. OŽUJKA 1945. UKP.3/1945.

31. FOCHT JOSIPA, sina Ivana, rođenog 1897. u Zagrebu, bivšeg povjerenika podržavljene trgovine, iz Sarajeva, na kaznu smrti streljanjem;

32. FOCHT ŠARLOTU, kćer Haima Ozmo, rođenu 1902. u Olovu, kućanicu iz Sarajeva, na kaznu smrti streljanjem;

 
Osvrt Snežane Čongradin
Ponedjeljak, 01 Listopad 2018 08:38

 

SnezanaPlačljivi Srbi i poraženi Vučić

Snežana Čongradin

Rekao je kako Srbi više vole sve da izgube nego da nešto dobiju. Nazvao ih je plačljivcima, kukavcima, zapravo, po ko zna koji put, idiotima… „Ta moja politika da Srbija dosta toga sačuva na Kosovu je doživela poraz. Srbi vole da izgube sve. Više vole da plaču nad nečim što ostane daleko nego da imaju nešto u rukama“, požalio se Vučić na Srbe, na sednici Glavnog odbora Srpske napredne stranke.

Prvu rundu je dobila, kako je naveo, „Srbija plakanja, a ne Srbija koja pobeđuje“, odnosno – on sam. A, ko je zapravo pobedio Vučića? Ko sve spada u te Srbe na koje misli predsednik Srbije? Vučič, ustvari, okrivljuje pojedince koji su na ovaj ili onaj način govorili javno o štetnosti njegove politike, pa tako, u pokušajima demonizacije, pred javnim mnjenjem, imenuje sve one koji nisu njegovi direktni podanici i koji, ili misle nezavisno i kritički, ili su prosto podanici nekome drugom, umesto njemu.

Tokom navodnog dijaloga o Kosovu, koji je pokrenuo pre više od godinu dana, trudio se da istovremeno pokriva sva tri načina mišljenja o završnici i okončanju kosovske priče. Razume se, reč je o tri mogućnosti koje se međusobno isključuju i negiraju u osnovi vrednosti.

Prva je zastupanje stava o potrebi za priznanjem kosovske nezavisnosti, zahteva o potpunoj integraciji Srba u tamošnje društvo sa specijalnim garancijama i zaštitom od diskriminacije i odmazde. Tako vide javni interes svih građana, i Srbije i Kosova, oni kojima su činjenice iz prošlosti dobro poznate i koji se upinju da suoče društvo sa tom istinom o ružnoj prošlosti i falsifikatorskim odlikama zvaničnih verzija, čiji su glavni glumci upravo nosioci najviših državnih funkcija i oni koji, u značajnom istorijskom vremenu, donose konačnu odluku o tome na koji način će biti rešen kosovski problem. S obzirom na težinu i obuhvat odgovornosti koje podrazumeva zastupanje neophodnosti o priznanju nezavisnosti Kosova, ali i jasnoj svesti da je takav ishod neminovnost i ono što zapravo neće moći da se izbegne, Aleksandar Vučić, doduše, vrlo retko, pokušava da ostavi utisak spremnosti da zauzme predvodničku opciju i za takav slučaj. Uprkos nadanjima najvećeg dela neodgovorne opozicije, u saglasju sa uveliko neodgovornim predstavnicima vlasti, da će doći do geostrateškog obrta svetskih sila i da će se Kosovo vratiti Srbiji, ili bar jedan njegov deo… I tu nastaje druga mogućnost, mogućnost zamrznutog konflikta, na čijem se pragu, svestan njene neodrživosti, trenutno nalazi predsednik Srbije. Međutim, karakterističan upravo po tome, da je u stanju da promeni stanovišta i pravi se da nikada nije zastupao suprotno od onog u čije se okrilje upravo i za sekund uvalio, gotovo nikada nije izvesno ni o čemu se tačno govori, kada se razmatra trenutna pozicija, a kamoli kako će nešto na kraju ispasti i kakve posledice će njegovi potezi proizvesti. Zamrznuti konflikt je zapravo jedini izlaz za nacionalističke hulje, onih koji, zagriženi netrpeljivošću i mržnjom, truju obične ljude ratnom i postratnom propagandom, ipak shvataju da više nema odgovarajućih okolnosti za njihov puni izražaj, u kojima bi mogli da se naslađuju tuđim pogibijama, i prostim, ali ratom opravdanim siromaštvom najvećeg broja ljudi.

Po štetnosti za javni interes, stoji na istom nivou i treća mogućnost tretiranja kosovskog pitanja. Upravo zbog njene neostvarivosti, predsednik Srbije osuo je paljbu po svima, izdvajajući sebe kao pobednika kojem ne daju da stigne na cilj. Reč je o podeli, razmeni teritorije, o pokušajima uzimanja što većeg dela zemlje, bez osvrta na ljude, na njihove lične sudbine i posledice koje će se strovaliti na njih. Deliti ljude, primoravati ih da ih žive u etnički čistim sredinama, osigurava političkoj eliti da i dalje opstaju na vlasti istim mehanizmima, zagovaranjem mržnje i netrpeljivosti prema onom drugom, i pronalaženjem u negativnosti tog drugog razloge za sopstveno siromaštvo, bolest i nerazvijenost. Izolacija običnih ljudi od spoljnog sveta, od mogućnosti da uvide da postoji nešto drugo od nesreće u koju su po nužnosti nacionalnog određenja potopljeni, najbolja je podloga za korupciju i profit nekolicine lopovčina i lažova koji vladaju i nemaju nameru da odustanu dok su živi.

Koliko će građani i Srbije i Kosova čekati da se ostvari nužnost priznanja kosovske nezavisnosti, bez razmene teritorija i daljih povlačenja linija i razdora između dva naroda, umesto normalizacije odnosa i pomirenja, ne zavisi, očigledno od njihove volje. I to volje koja se nalazi pod pritiskom verovatno najkorumpiranijih elita na evropskom tlu.

(Ovaj osvrt Snežane Čongradin prenesen je sa portala DANAS od 27.9.2018. Zahvaljujem se prijatelju koji mi je poslao link.)

 
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu
Subota, 29 Rujan 2018 18:12

 

Partizani u TuzliOdlazak iz Tuzle

Ivan Berisov, Portugal

Prije zauzeća Tuzle jedinice Trećeg bosanskog korpusa kojim je komandovao general Kosta Nađ zauzele su Gračanicu, Modriču, Bosanski Šamac i Bijeljinu, a nakon toga Kladanj, Rogaticu, Vareš i Sokolac. Na taj način sjevero-istočnu Bosnu osim Doboja i Brčkog NDH više nije kontrolisala. Da povrati izgubljeno sama nije mogla, a ni njemačka vojska joj nije mogla priteći u pomoć, jer se glavnina njenih snaga zbog kapitulacije Italije nalazila u Dalmaciji, Crnoj Gori i Albaniji. U tom periodu njen jedini uspjeh je bio taj što je uspjela odbraniti Brčko, no i to je jedva uspjela uz pomoć njemačkih rezervnih divizija priteklih iz Vojvodine, kao i riječne flotile.

Situacija za NDH je bila tim nepovoljnija što su se domobranske jedinice protiv partizana nerado borile i sve češće prelazile na njihovu stranu. Primjera ima mnogo, ali je jedan slučaj bio posebno drastičan. Bio je to slučaj sa domobranskim pukovnikom Sulejmanom Filipovićem, zapovjednikom Tuzlanske brigade, koji se sa oko dvije hiljade vojnika (po drugim podacima sa oko pet hiljada) i 73 časnika priključio partizanima. Samo dva časnika iz njegove brigade nisu prešla u partizane.

Prilivom novih boraca i ratnog materijala Bosanski korpus je znatno ojačao, ali su u njegovoj komandi bili svjesni kako zauzeće Tuzle može biti samo privremeno. Protivno principima gerilskog ratovanja ipak su je branili, ali na kraju su pod pritiskom njemačkih snaga i dijela domobransko-ustaških snaga nakon četrdeset dana povukli. Glavni udarac na Tuzlu je izvršen iz pravca Doboja sa oko 5 hiljada vojnika uz podršku avijacije, većeg broja tenkova i teškog naoružanja. Kako bi se olakšao prodor na glavnom pravcu napada istovremeno je krenuo pomoćni napad iz Brčkog. Dok je sporedni napad iz Brčkog pod kodnim nazivom “Ferkel” bio zaustavljen, glavni udar iz Doboja nije bilo moguće zaustaviti. No, kada su njemačke trupe nakon teške borbe ušle u Tuzlu partizana više nije bilo, a prema nekim navodima nije bilo ni polovine stanovništva, koje je prebjeglo na slobodnu teritoriju.

Prije povlačenja partizani su teško oštetili sve željezničke objekte sa voznim parkom kao i postrojenja jedine fabrike amonijačne sode na Balkanu u Lukavcu, zatim fabrike špirita u Kreki, rudnicima uglja u Kreki, Bukinju i Dobrnji kao i solane u Tuzli i Siminom Hanu. Bila je uništena velika pilana u Živinicama, kao i električna centrala, tako da je grad ostao bez struje. Na slobodnu teritoriju pored zaplijenjenog oružja, vojnog i sanitetskog materijala bila je izvezena i velika količina namirnica, špiritusa, uglja kao i nekih drugih proizvoda, a posebno soli. Prema nekim podacima na slobodnu teritoriju bilo je otpremljeno oko 400 vagona soli, koju su partizanske vlasti kasnije razmjenjivali po selima Vojvodine za brašno. Nakon povratka u Tuzlu hrvatske vlasti su svu preostalu sol za svaki slučaj otpremili u Zagreb pa je grad ostao čak i bez soli.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Petak, 28 Rujan 2018 09:53

 

BeledijaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (34)

Nadan Filipović

(Na slici je zloglasni zatvor Beledija)

Oglas

SLUŽBENO SAOPĆENJE POLICIJSKE UPRAVE VELIKE ŽUPE VRHBOSNA, SARAJEVO, 28. OŽUJAK, 1945.

ŽUPSKA REDARSTVENA OBLAST U SARAJEVU

OGLAS

Pošto su u posljednje vrijeme učestala umorstva državnih službenika i građana, podmetanje mina pod vlakove i napadaji na promet, kao što je koncem mjeseca veljače ove godine izvršen podmukli napadaj na vlak, kojom prilikom je poginulo nekoliko viših častnika; što je dana 22. ožujka o.g. u Sarajevu ubijen Šime ANIĆ, izvidnik župske redarstvene oblasti u Sarajevu; što je dana 22. ožujka o.g. u Sarajevu ubijen Nikola KRAMPUS, pouzdanik župske redarstvene oblasti u Sarajevu; što je dana 22.ožujka o.g. u Sarajevu teško ranjen M. KUJUNDŽIĆ, redarstveni stražar župske redarstvene oblasti; što je dana 24. ožujka o.g. ubijen jedan pouzdanik župske redarstvene oblasti u Sarajevu, to je dana 28. ožujka o.g. temeljem zakonske odredbe o zaštitnim mjerama zbog napadaja i čina sabotaže protiv javnog reda i sigurnosti od 23. listopada 1943 broj CCXXIII - 2.723-D.V.-1943 izvršena odmazda vješanjem nad slijedećim redarstveno utvrđenim neprijateljima države:

1. FAZIL Omer, sin Mehmeda, rođ. 1919. u Mostaru, redarstveni poručnik ž.r.o. u Sarajevu;

2. SARIĆ Ragib, sin Avde, rođ. 1899. u Gacku, redarstveni poručnik ž.r.o u Sarajevu;

3. SKANDO Ćamil, sin umrlog Ahmeda, rođ.1911.u Mostaru, redarstveni stražar ž.r.o. u Sarajevu;

4. ČOBO Muradim, sin Omera, rođ. 1918. u Kaknju, redarstveni dorojnik ž.r.o u Sarajevu;

5. HADŽOVIĆ Hajro, sin Ferhata, rođ. 1916. u Prijepolju, redarstveni dorojnik ž.r.o. u Sarajevu;

6. ARSLANAGIĆ Mahmut, sin Hasana, rođ. 1907. u Arslanagića Mostu, redarstveni stožerni vodnik ž.r.o. u Sarajevu;

7. AVDIĆ Hamid, sin umrlog Arifa, rođ. 1915. u Plani, redarstveni rojnik ž.r.o. u Sarajevu;

8. TALOVIĆ Hamid, sin Alije, rođ. 1914. u Gacku, redarstveni dovodnik ž.r.o. u Sarajevu;

9. SPAHALIĆ Mustafa, sin umrlog Šabana, rođ.1915.u Počitelju, redarstveni dovodnik ž.r.o. u Sarajevu;

 
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu
Četvrtak, 27 Rujan 2018 09:15

 

Muhamed HadziefendicPretposljednja godina karavakta u Tuzli

Ivan Berisov, Portugal

(Na fotografiji je Muhamed Hadžiefendić)

Nastupila je 1943. godina. U samom gradu osim povremenog partizanskog bombardovanja održavao se kakav takav mir. Većina stanovnika je mislila da će se tako i nastaviti jer je malo tko znao kako se partizanski obruč oko grada sve više steže i da će u oktobru mjesecu uslijediti veliki napad na grad, prilikom kojeg će on biti osvojen, odnosno oslobođen od Nijemaca i ustaša.

Za upućene to i nije bilo neko veliko iznenađenje jer je situacija u Velikoj župi Usora i Soli i općenito u čitavoj istočnoj Bosni od samog osnutka NDH bila veoma teška.

Već od maja 1941. na muslimanska sela su počeli napadati lokalni četnici čineći velika zlodjela, a njima su se od jula mjeseca pridružili još i četnici iz Srbije. Nakon što su zauzeli Vlasenicu i Srebrenicu, te dijelove tuzlanskog i zvorničkog kotara krenuli su u pravcu Bijeljine i Kladnja da i njih osvoje. Otpor ustaško-domobranskih formacija je bio veoma slab, a njemačke snage za odbranu tog područja su bila preslabe.

No, situacija se za NDH još više pogoršala nakon velike ofanzive koju su poduzeli Nijemci u Srbiji, prilikom koje su se partizani pretrpjevši veliki poraz krajem 1941. prebacili u Crnu Goru, a iz nje u istočnu Bosnu. Za njima su u istočnu Bosnu došli kako crnogorski, tako i ostatak srbijanskih četnika koje su Nijemci također protjerali. I tako, dok se Srbija oslobodila i četnika i partizana, NDH se suočila i sa jednima i drugima. Jedina povoljna okolnost za NDH se sastojala u tome što se te dvije antagonističke snage po prirodi stvari nisu mogle ujediniti.

Muslimanski prvaci su postajali svaki put sve više svjesni kako se u NDH vojnicu, pa ni u samu državu, ne mogu pouzdati već da se moraju sami vojnički organizovati i braniti svoja ognjišta. Međutim, još uvijek nisu znali kako? Pomogao im je slučaj za vrijeme odbrane Puračića, malog mjesta u blizini Tuzle, od navale četnika. U toj bici, koja se odvijala u novembru 1941. Trećom bojnom Osme pješačke domobranske pukovnije komandovao je major (bojnik) Muhamed Hadžiefendić, rođeni Tuzlak. Prestrašeni četničkim napadom domobrani su gotovo prestali pružati otpor i Puračić bi pao da se u tok bitke nije on lično umiješao. Preuzeo je odbranu u svoje ruke i pozvao lokalno stanovništvo uključiti se u borbu. Pošto je gradić zahvaljujući prije svega borcima iz lokalnih sela bio odbranjen u njemu se stvorila ideja stvaranja jedinica na teritorijalno-nacionalnom principu. Sa takvim prijedlogom je otputovao kod ministra domobranstva Slavka Kvaternika i predložio mu da se to učini. Pošto je prijedlog bio prihvaćen u Tuzli su se krajem decembra formirale prve teritorijalne jedinice sastavljene isključivo od muslimana. Sve više su se popunjavale i pred kraj su narasle na oko pet hiljada boraca. Od njih je bilo stvoreno šest bataljuna (bojni) koje su bile raspoređene u Tuzli, Gračanici, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku i Puračiću. Nakon njihovog stvaranja narod je u okolini tih mjesta bio mnogo bolje zaštićen. U narodu je ta vojna formacija postala poznata kao Muslimanska legija, dok se na zvaničnom nivou u NDH nazivala DOMDO-pukovnija.

No umiješali su se Nijemci sa idejom da se od veoma uspješne Muslimanske legije stvori 13. SS brdska divizija, poznatija kao Handžar divizija. Stvorena je u martu 1943. Pristupio joj je veliki broj muslimana, nešto folksdojčera i Hrvata. Narasla je na preko 20 hiljada boraca čime je postala najbrojnijom SS-divizijom Wermachta. Zapovjedništvo nad njom je bilo ponuđeno Muhamedu Hadžiefendiću, na što je on pristao. Obukao je njemačku uniformu i sa činom njemačkog SS-majora (SS-Obersturmbannführer) u cilju regrutacije počeo je obilaziti jedinice Muslimanske legije kojima je ranije komandovao.

 
Dioptrija profesora Envera Kazaza
Srijeda, 26 Rujan 2018 09:34

 

KazazIzetbegovićev politički kazamat

 

Prof. Dr.sc. Enver Kazaz, Sarajevo

Stranka demokratske akcije pod liderstvom Bakira Izetbegovića iscrpila je sve razloge svoga postojanja. Od narodnog pokreta, kako ju je na početku profilirao Alija Izetbegović, ona se danas svela na liderokratsku političku organizaciju čija je svrha da ispuni interes tajkuna koji su prisvojili društveno bogatstvo i narod pretvorili u taoca svoje bezočne prvobitne akumulacije kapitala.  

Politički geto 

Tako je uistinu ta stranka postala organizacija nekolicine familija koje su oživjele neobegovsku fantazmu i Bošnjake vratili u predmoderno doba, u osobeni postmoderni feudalizam. To je uslovilo unutrašnju dezintegraciju bošnjačke nacije, pa je ona iz modernističke faze konstrukcije svog identiteta, gdje je na kozmopolitskim osnovama gradila prostor društvene slobode, vraćena u predmodernu u kojoj niže klase i društvene grupe, radnici, prekarijat i nezaposleni prije svega, dolaze u stanje ekonomskog i egzistencijalnog ropstva.  

Baš zbog toga je SDA, umjesto emancipacije Bošnjaka i njihovog pretvaranja u međunarodni politički subjekt, tu naciju odvela u politički geto i nametnula joj autokolonizirajuće forme identiteta obilježene osmanonostalgijom i turkofilijom.

A to znači da je na svim planovima, prije svega ekonomskom, političkom, kulturnom i vjerskom, SDA destruirala Bošnjake. Na prvom od nabrojanih, ona je bošnjački društveni prostor razorila pljačkaškom privatizacijom, dovodeći čak oko sedamdeset procenata stanovništava u poziciju da živi na granici siromaštva ili ispod nje. Istodobno s tim pljačkaška privatizacija uslovila je deindustrijalizaciju ekonomije, a SDA je razorila svjetski priznate koncerne kakvi su bili „Energoinvest“, „Pretis“, „Unis“, „Hidrogradnja“, „Šipad“, UPI itd.  

Na političkom planu ta je stranka nepotizmom, korupcijom i kriminalom onemogućila razvoj institucionalne demokratije, pa su državne institucije u konačnici postale privatno vlasništvo moćnika iz SDA, onih nekoliko familija koje su privatizirale državu i podredile sve institucije sistema vlastitom interesu. Istodobno s tim, umjesto emancipatorske nacionalne ideologije zasnovane na idejama liberalizma, SDA je religiju pretvorila u ideologiju i ideologizirala religijske institucije. Posljedica je posvemašnji gubitak sekularizma u državnim institucijama i klerikalizacija društva.

 
Dioptrija Amira Telibećirovića
Utorak, 25 Rujan 2018 08:03

 

AmirNije sve onakvo kakvim se predstavlja - Koliko je Izrael antisemitska država?

Amir Telibećirović, Sarajevo

Nedavno zvanično proglašenje Izraela ekskluzivno jevrejskom državom jeste diskriminatorno, ali nije ništa novo jer takva politika traje već decenijama. Kako se moglo očekivati, mnogi protivnici takve odluke izraelskih vlasti širom svijeta unaprijed su proglašeni “antisemitima”. Značenje ovog pojma i dalje zbunjuje nove naraštaje budući da ga se prilično zloupotrebljava. U nekoliko primjera pojašnjavamo zašto se i sam Izrael može smatrati antisemitskom državom u nemaloj mjeri, koliko god to neupućenima moglo djelovati kontradiktorno na prvi pogled. Primjeri su temeljeni na izjavama i istraživanjima pojedinih uglednih Izraelaca i Jevreja koji ne žive u Izraelu.

Primjer prvi

“Kada bi neko prije stotinjak godina rekao da su Jevreji rasa, bio bi smatran antisemitom. Međutim, danas je neko ‘antisemit’ ako kaže da Jevreji nisu rasa, nego samo pripadnici jedne religije.” Ovu izjavu potpisuje izraelski pisac i historičar Shlomo Zand. On je kao profesor na Univerzitetu u Tel Avivu objavio knjigu “Kada i kako je izmišljena jevrejska nacija”. Knjiga je prevedena na dvadesetak jezika, pored ostalog i na hrvatski. Profesor Zand jedan je od onih Izraelaca koji smatraju da su Jevreji kao nacija, odnosno narod, vještački ozvaničeni, jer je judaizam izvorno bio i ostao religija, a ne rasa niti nacija. U skladu s nedavnim dešavanjima u Izraelu oko službenog ozakonjenja te zemlje kao ekskluzivno hebrejske države, ponovo se aktualizira tumačenje toliko zloupotrebljavanog pojma antisemitizam.

Za prosječnog mlađeg stanovnika Bosne i Hercegovine ovaj pojam djeluje ponekad zbunjujuće, a slična je situacija i na Zapadu. Prijeteći ispadi, kao nedavni uvredljivi grafiti na sarajevskom zidu, spadaju u klasični antisemitizam tzv. stare škole, jer prvenstveno vrijeđaju Jevreje, ali ne nužno i Izraelce, naročito ne cioniste, iako to autori grafita možda i ne znaju. Profesor Zand kaže za sebe da je pripadnik semitskog naroda samo u onoj mjeri u kojoj mu je maternji jezik semitski, u ovom slučaju hebrejski jezik. U skladu s tim nam je rekao: “Ne postoji semitska rasa, već samo semitski jezik.” Svoje tvrdnje on temelji na višegodišnjim istraživanjima koje i predaje na fakultetu, osim što ih je iznio u svojoj knjizi. Na osnovu bezbroj dokumenata, svjedočanstava na hebrejskom, turskom, arapskom, ruskom, on želi dokazati da je većina osoba koje se danas nazivaju Jevrejima po rasnoj pripadnosti, pogotovo u Izraelu, izvorno potekla od naroda Hazara. Nije profesor Zand prvi koji ovo tvrdi, ali je prvi objavio detaljnu knjigu o tome, i to kao izraelski državljanin. Pošto su Hazari živjeli mahom na području centralne Azije, iako su imali i svojih migracija, nalaze se i u Rusiji. To je regija na kojoj su između islama, bizantijskog kršćanstva, budizma i politeizma, otprilike u srednjem vijeku, prihvatili judaizam preko odluka svojih kraljeva i plemenskih starješina. Još su zadržali neke vlastite narodne običaje koje su inkorporirali u svoje jevrejstvo. Tokom stoljeća su se raseljavali na sve kontinente i sva carstva, te su s miješali s drugim nacijama i plemenima. Tako su došli u Evropu, a mnogo kasnije iz Evrope u današnji Izrael. Pošto Hazari nisu semitski narod, a dodatno su se miješali s drugim nesemitskim narodima, Zand smjelo tvrdi da većina današnjih žitelja Izraela nema pravo sebe smatrati semitskim narodom, pa samim tim ni da određuju ko je antisemit. Zato je ponovio i potvrdio: “Jevrej možete biti samo po religiji, ne možete po genetici.” Ovo su mu neke kolege u Tel Avivu zamjerile. Svom poznaniku Harryju Ostreru, koji se bavi genetikom i koji kaže da je otkrio veoma jake markere svojih jevrejskih predaka, poručio je da bi Hitler bio zadovoljan s njim i s takvom pričom o jevrejskim markerima.

Za državu Izrael Shlomo Zand tvrdi kako nema šanse da ona bude istovremeno i jevrejska i demokratska. Kaže da je bilo hazarskih Jevreja, kao i onih starih, što zaista jesu bili izvorno semitski narod koji su s vremenom prešli na islam ili na kršćanstvo. Stoga, i među današnjim Palestincima te drugim Arapima postoje oni čiji su preci bili Hebreji. Po Zandovoj postavci, Arapi su više semitski narod nego današnji Izraelci i mnogi drugi Jevreji izvan Izraela. Brkanje državljanstva, ideologije, nacionalnosti i vjere nisu izraelska ekskluziva. Mnogi Slaveni na istoku su vidjeli slavensku pripadnost neodvojivu od pravoslavlja. Na Balkanu je najpoznatiji takav slučaj s definiranjem srpskog identiteta. U Poljskoj su nekad bili neodvojivi katolički i poljski identitet. “Davno nekad sreo sam jednog Bošnjaka koji mi je u razgovoru kazao da je musliman, a istovremeno je, kaže, bio i komunist. Iako zbunjen time, s vremenom sam shvatao kako se ta vrsta paradoksa primjećuje u mom bliskom okruženju”, rekao nam je profesor Zand.

Primjer drugi

Benjamin H. Friedman, nekadašnji cionista koji se odrekao te ideologije, imao je priliku neke društveno-političke stvari u Izraelu vidjeti iznutra. Kretao se među utjecajnim cionističkim krugovima, što mu je omogućilo da potvrdi prethodne tvrdnje profesora Zanda. Friedman je za nekoliko izraelskih i američkih informativnih portala izjavio da 92% ljudi koji se danas nazivaju Jevrejima imaju hazarsko porijeklo. Navodeći komparativni primjer, izjavio je: “Smiješno je današnje Jevreje nazivati narodom svete zemlje. Jednako bi tako bilo smiješno nazivati 54 miliona muslimanskih Kineza Arapima. Probajte zamisliti da u Kini, koja je oko 2.000 milja daleko od Arabije, više od pedeset miliona Kineza sebe nazove Arapima samo zato jer su istovremeno Kinezi i muslimani. Smatrali bi ih ludima kad bi tako nešto vjerovali.”

 
In memoriam
Nedjelja, 23 Rujan 2018 10:11

 

Hamed VelagicIn memoriam – Hamed Velagić, čovjek kojeg su mnogi zaboravili, ali neki i nisu

Zijad Haračić, Sydney

Nedavno je na Ahiret preselio moj dugogodišnji prijatelj Hamed Velagić. Rođen je u Višegradu, školovao se i proživjeo život u Sarajevu, ali se nikad nije odvajao od Višegrada. Nije se odvojio or rodnog grada ni u poslijeratnim godinama, dok su Višegrad svojatali razni zločinci i neljudi. Naprotiv, pored kuće koju je izgradio poslije rata u Pofalićima, podigao je još ljepšu kuću na tri sprata u Višegradu dajući time jasan znak zločincima da uopće nema namjere popustiti, posustati i prepustiti im svoj grad.

Pomen mu pišem ovom prilikom s posebnim osvrtom na doprinos u odbrani Sarajeva i BiH. Hamed Velagić je jedan od najzaslužnijih za konstrukciju, razvoj i masovnu proizvodnju ručne odbrambene bombe za koju ću tek nakon rata, iz jednog intervjua gospodina Mirze Jamakovića, načelnika odjeljenja Kontra-diverzione zaštite republičkog MUP-a (KDZ MUP), saznati da je dobila ime “Ženeva“. Mirza Jamaković je lično vršio testiranja bombi, tromblona i ostalog proizvedenog oružja u opkoljenom Sarajevu i nažalost pri tome izgubio desnu šaku i zadobio teške rane od jedne od bombi koje su se tih prvih mjeseci odbrane od agresije pravile od svega i svačega, a najviše od vodovodnih cijevi. U dogovoru s njim, grupa od desetak zaposlenih u “ORLU“ se prihvatila zadatka razvoja nove, pouzdane i profesionalno napravljene odbrambene bombe. Gospodin Jamaković je nastradao prije nego se naša bomba pojavila. Kada se pak počela proizvoditi, objasnio je da je dobila to ime jer se tih dana u Ženevi održavao jedan od bezbrojnih sastanaka o primirju u BiH.

Svi koji su bili na linijama odbrane Sarajeva mogli bi se sjetiti kada je negdje oko oktobra-novembra 1992. godine počeo da pristiže znatno veči broj odbrambenih bombi profesionalnog izgleda i istog takvog djejstva i pouzdanosti. To je bila “Ženeva“. Kao i svaki novi proizvod, prvih dana je izlazila u manjim količinama, 20-30 dnevno, da bi u kratkom roku od dvadesetak dana bila dostignuta brojka od oko 1.500 bombi dnevno. Ako se to uporedi sa pedesetak do tada proizvođenih, nepouzdanih i improviziranih bombi, onda se može shvatiti razlika koja je nastala na linijama odbrane. Borci sa linija su mi u neposrednom kontaktu hvalili bombu i posebno isticali osjećaj sigurnosti koji su dobijali zbog sve boljeg snabdijevanja oružjem, pa između ostalog i ovom bombom. Ostao mi je u dubokoj uspomeni komentar jednog komšije-borca da je ogromna razlika na liniji, u rovu, imati samo dvije-tri bombe i imati sanduk ili dva sanduka bombi. Dakle, bili su sigurniji jer ih nisu morali štedjeti kada su linije napadnute, a znali su da će sve upotrebljene bombe biti odmah nadoknađene. Sukladno sve većoj potrošnji tih bombi Ministarstvo je odobrilo povećanje broja zaposlenih na oko tridesetak.

Nakon što je Ministarstvo odbrane BiH verifikovalo proizvod, “Ženevom“ su vrlo brzo opskrbljene linije odbrane Sarajeva i zajedno sa probojem “Tunela spasa“ ispod aerodroma poćelo je i snabdijevanje linija odbrane širom BiH. Njena proizvodnja je po nalogu Ministarstva odbrane BiH trajala sve do kraja rata, iako je Ministarstvo u toku 1994. i posebno 1995. godine vjerovatno imalo i alternativne izvore dobave. Mislim da je proizvedeno oko jedan milion bombi Ženeva.

Hamed Velagić (23.08.1943-15.06.2018.) je jedan od najznačajnijih tvorac, bombe Ženeva koja je odigrala veoma bitnu ulogu u odbrani domovine.

Neka mu je rahmet duši bosanskoj.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
  • Jedan savjet
    Fala na clanku, pred dva dana na kolonoskopiji mi j utvrden diverticolosis coloni totius uz napomenu... Više...
    02.11.18 21:36
    Autor - Durdica Jelenc
  • Nemanjin portret
    Emirovoj majci nije ime Senka, već Senija. Nebitno, čovjek se osjeća nacionalno Srbin i sasvim dovol... Više...
    02.11.18 21:27
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Koliko ja znam u ovom tekstu je napravljena cinjenicka greska. Senka Kusturica, rodjena Numankadic n... Više...
    29.10.18 22:24
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Vlado, dobro ti Zike napisa, ne pravi se ni ti ni ostali mutavi, a ja dodajem glupi. Srbi iz Srbije ... Više...
    29.10.18 22:03
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Normalno da su Srbi agresori kad su proglasili srpsku republiku BiH. Vlado ne pravi se mutav, možeš ... Više...
    24.10.18 17:13
    Autor - Zike
home search