LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Komparativna dioptrija Marjana Hajnala o holokaustu
Petak, 21 Srpanj 2017 08:46

 

Marjan HajnalO HOLOKAUSTU

Marjan Hajnal, Bosanac na “privremenom” boravku u Izraelu

Nikako se ne mogu složiti sa neobjašnjivo površnim i uopće nedobronamjernim i apsolutno neistinitim konstatcijama svojih bosanskih/bošnjačkih sunarodnika, sa repetativno ponavljajućim i naslijepo usvojenim antijevrejskim tezama uperim općenito protiv svih Jevreja i protiv povratka pragu rodne kuće jevrejstva.

Holokaust je neusporediv!!!

Samo djece je pobijeno 1, 5 milion. Koliko je to? Kad bi bila živa ta djeca i povezala se za ruke, taj lanac bi se protezao od Đevđelije do Jesenica. U Izraelu se događaju genocid i aparthejd, ali, dug je prema istini istaći da ono što je žalosna činjenica o poređenju i nazivanju "istim" i "još gorim", plod je idoktrinacije koja dolazi iz Irana.

Ne može se isključiti pretpostavka da neki ekstremni cionisti i masoni sigurno stoje kao kreatori "islamske revolucije" da bi se iskompromitovao i uništio kompletan Islam. Dio te strategije je spinovanje genocidnosti kao "gore" od one nacističke.

Ne želeći braniti cionizam i ništa osim objektivne nepristrasne Istine, i ne zaustavljajući se na hitlerovsko-homeinijevskom uskraćivanju prava Jevrejima na opstanak i povratak tlu pradjedova, uvijek postavljam ista pitanja kao reakciju na ono - "rade isto što su njima radili nacisti":

1. Da li su Izraelci u stočnin vagonima prevezli 6 milona ljudi na stratišta?

2. Da li pretvaraju Palestince u sapun?

3. Da li čupaju Palestincima zlatne zube?

4. Da li živoj palestinskoj djeci radi eksperimenta vade srce i pluća?

5. Da li im mijenjaju boju očiju?

6. Da li od kože i pletenica malih Palestinki prave tapiserije, od njihovih kostiju strašni nakit?

7. Da li in vivo eksperimentiraju na Palestincima inficirajući ih virusima kuge, kolere, velikih boginja?

8. Da li im uzimaju krv i organe?

9. Da li siluju palestinsku djecu prije nego ih poguše ili žive spale u krematoriju skupa sa njihovim trudnim majkama?

Molim vas Bošnjaci/Bosanci, prestanite pričati o "istom" ili čak i "gorem", prestanite pomagati ekstremnim cionistima koji su mudro upregli iranske hodže, a preko njih i sve druge antijevreje da minoriziraju Holokaust. U Iranu čak organiziraju festival antijevrejske karikature na kojima je glavna tema ismijavanje Holokausta.

A ko god da se ruga žrtvama te katastrofe i negira Holokaust, učestvuje u njemu.

 
Osvrt Dr Elvira Musića
Četvrtak, 20 Srpanj 2017 10:51

 

Elvir MusicStrategija ponižavanja Bošnjaka – šta znači riječ “balija”?

Dr Elvir Musić, Sarajevo

Svaki čovjek u svom životu ima neki određeni profesionalni poziv kojem se odaziva, s kojim druguje i koji mu pomaže da sebi i svojoj porodici zaradi halal‑zalogaj. Svako svoj poziv bira svojevoljno ili bar, pod utjecajem okoline, roditelja, rodbine i prijatelja, misli da ga je izabrao svojevoljno. Mnogo je i onih koji se na pola puta pokaju pa krenu u upoznavanje nekog novog poziva, odnosno u takozvanu prekvalifikaciju iliti mijenjanje profesije. Tako nerijetko imamo priliku svjedočiti raznim promjenama u životima ljudi s kojim se na razne načine dotičemo. Diplomirana profesorica bosanskog jezika, uslijed nemogućnosti da se negdje zaposli, mijenja profesiju i, nakon kraćeg kursa, dobije certifikat za frizera, naprimjer. U posljednje vrijeme primjećujem da je sve više i certificiranih dresera domaćih životinja, svakojakih šaptača psima i šetača mačaka i pasa. Moram priznati da se na trenutke divim tim mladim ljudima koji ne žele gubiti vrijeme u iščekivanju nedočekivog. Divim im se i zbog izbora da se sa životom uhvate u koštac.

Nažalost, mnogo više je onih koji promjene profesiju pa preko noći postanu šaptači ljudima, svakojaki analitičari kojima je vrhunac rečenica da su za sve krivi četnici, ustaše i balije. Dobro sad, razumijem ko su ustaše. To su likovi koji su u Drugom svjetskom ratu bili na strani fašista. Isti je slučaj i s četnicima. Možda nije baš isti jer su malo šurovali s Englezima, malo s Nijemcima..., ali su ipak na kraju skončali na strani fašističkih snaga. Međutim, moj je problem ovo s balijama. Da budem malo određeniji, nije moj problem ograničen samo na to pominjanje nekakvih balija, nego činjenica da je u epicentru mog životnog poziva, odnosno moje profesije, druženje s riječima, pa svaku riječ želim razumjeti u njenoj suštini kako bi naše druženje bilo što kvalitetnije. Daleko od toga da se mogu proglasiti šaptačem riječima ili slovima, ali, eto, volim malo propitati ono što ne znam. Propitati nešto da bih propitao sebe. Život me je naučio da je to korisna metoda. Samopropitivanje i propitivanje radi samopropitivanja. Krenem u potragu za značenjem riječi balija, otvorim nekoliko riječnika i počnem tražiti pod slovom “B”.

Klaić piše da je to izraz koji se nekada upotrebljavao u pogrdnom smislu za Turčina (str. 132). Škaljić piše da je Balija indeklinacija muslimanskog muškog imena u značenju “Starinac” i pojašnjava da arapska riječ bālī znači “star, vehad”. Pored toga, navodi i još tri značenja: 1. muslimanski seljak, primitivan, prost čovjek, čovjek iz naroda koji ne pripada plemstvu i obrazovanom svijetu; 2. pogrdni naziv za bosanskohercegovačke muslimane i 3. naziv za sirova, neotesana, silovita čovjeka. Na kraju iznosi i mišljenje da drugo značenje dolazi od ličnog imena “Balija”, a da prvo i treće značenje dolaze od glagola baliti (str. 118).

I drugi leksikografi bilježe slična značenja. Neki napominju da je to nekadašnji pogrdni naziv, a neki bez puno objašnjenja navode da ta riječ označava protuhu i neuka čovjeka. Uvidom u razne rječnike, primijetit ćemo da je tu bilo i prepisivanja. Na povjerenje. Međutim, objašnjenja značenja riječi balija koja pronađoh u rječnicima nisu mi otkrila pravo značenje te riječi. Barem sam sve vrijeme osjećao da to nije to. Na iskraju, kako je moguće objasniti da neko svom djetetu, zjenici svoga oka, nadije ime Bali, od koje se i izvodi riječ balija, ako ta riječ označava protuhu, neotesanca, neobrazovanu i sirovu osobu?

A ima takve djece s takvim imenima. Ima, naprimjer, Sarajlija Bali‑efendija, kojeg je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović 1578. godine imenovao za prvog bosanskog kadiju sa sjedištem u Sarajevu. Tu je i glasoviti komandant Fatihovih jurišnika na Beograd, Bali-beg. Pa ima tu i onaj Bali-beg koji se pojavljuje i u onoj seriji o sultanu Sulejmanu. Pa ima tu i sarajevska mahala Balibegovica. Bošnjak koji je svojevremeno bio najznačajniji sufija Osmanskog carstva, također, zvao se Hamza Bali Baba Bosnavi. Ima i prezime Balić. Dakle, tako veliki insani nosili su ime Bali, od kojeg se, izgleda, javlja riječ balija, kojom kasnije bivaju pogrdno nazivani bosanskohercegovački muslimani. Moram nastaviti dalje. Otvaram turske rječnike i pronalazim nekoliko značenja: 1. star, vehd; 2. vrijedan poštovanja; 3. lično ime. Dakle, nigdje nema ništa ružno. Otvaram perzijske rječnike i pronalazim divna značenja: 1. srce, srčan, hrabar; 2. ruka, rame, mišica; 3. misao, pamćenje; 4. prezentska osnova glagola bālīdan (ponositi se, dičiti se, gorditi se...)

Sad mi već postaje jasno šta znači riječ balija. Tom je riječju kroz historiju označavana srčana, odvažna i hrabra osoba koja se uzdala u snagu svojih mišica i ponosila svojom mišlju i svojim pam- ćenjem, ali i svojim porijeklom. Ovo drugo značenje koje je pogrdno sigurno nije proizašlo iz rječnika arapskog, perzijskog ili turskog jezika, nego iz nastojanja da se ponizi jedan ponosan narod; nastojanja kakva ispoljavaju i oni analitičari koji u isti koš stavljaju četnike, ustaše i balije.

(Preneseno iz tjednika STAV, uz dozvolu urednika gospodina Filipa Mursela Begovića kojem se, kao uvijek, od srca zahvaljujemo na dopuštenju.)

 
Luburićev pokušaj pacificiranja Sarajeva - 1945
Srijeda, 19 Srpanj 2017 09:53

 

Marijin DvorPosljednji dani okupatorske tiranije u Sarajevu

Slavko Dadić (iz knjige Sarajevo u Revoluciji, tom četvrti)

Na slici: Spomenik Luburićevim žrtvama

Ovaj moj rad se odnosi, većim dijelom, na vrijeme pred oslobođenje Sarajeva, uglavnom na februar, mart i pet dana aprila 1945. godine. Ja sam u to vrije me bio đak četvrtog razreda Srednje tehničke škole (mašinski odsjek) i skojevac u novosarajevskoj organizaciji. Za četiri godine okupacije u uslovima strepnji, gladovanja, neviđenih maltretiranja i zlostavljanja građani našeg grada su podnijeli ogromne žrtve. Kako se približavao dugo očekivani dan oslobođenja, bili su jedinstveniji nego ikad ranije, naročito u jednom - istjerati okupatora i njegove domaće sluge što prije. Budno je praćen razvoj događaja na frontu, radovali su se oslobođenju svake stope naše napaćene zemlje i željno očekivali nove vijesti preko Radio-Beograda. Dovoljan je bio pogled pa da se međusobno razumiju. Okupator je bio svjestan otpora građana koji se ispoljavao od diverzija i sabotaža do dostojanstvene šutnje i prezira. Daleko više od toga, okupatora je brinula organizovana djelatnost ilegalnog pokreta u gradu i nezadrživo nadiranje operativnih jedinica NOVJ, odnosno, JA prema Sarajevu.

Posljednje dane okupacije Sarajevo je dočekalo organizovano. Pored partijske i skojevske oranizacije koje su imale uticaja u svakoj fabrici, ulici i naselju, postojao je Gradski narodnooslobodilački odbor, Gradski odbor Narodnog fronta, Gradski odbor Antifašističkog fronta žena, a što je posebno značajno, ogromno iskustvo ilegalnog rada i veliki politički uticaj narodnooslobodilačkog pokreta među građanima. Konstantno je radila partijska tehnika koja je, iako u vrlo teškim uslovima strogo ilegalnog rada, uspješno obavljala svoj posao, štampani su leci, proglasi, obavještenja, radio-vijesti itd. Radio-veze Mjesnog komiteta KPJ radile su do oslobođenja Sarajeva. U jednom od izvještaja koje je Vladimir Perić Valter, sekretar Mjesnog komiteta KPJ, poslao Operativnom štabu Grupe korpusa, pred oslobođenje Sarajeva, stoji da u Sarajevu veliki broj pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta čeka na dati znak.

Pod neposrednim rukovodstvom sekretara Mjesnog komiteta KPJ Valtera, pored ostalog, bile su udarne grupe i obavještajna služba. Meni je tek poslije oslobođenja Sarajeva bilo jasno zašto je moj skojevski rukovodilac Drago Baković, od mene i ostalih članova SKOJ-a, tražio da ga stalno obavještavamo o zapažanjima kao što su: kako se pojedini građani snabdijevaju prehrambenim artiklima i tekstilnom robom, ko je uselio u stanove Jevreja i Srba koji su odvedeni, ko je uzimao njihov namještaj, gdje se nalazi koja jedinica okupatorske vojske ili domaćih izdajnika, koliko broji vojnika, itd. To su, u stvari, bili zadaci naše obavještajne službe koja je uspjela da za najveći broj saradnika, pristalica ili političkih doušnika okupatora registruje, na posebnim kartonima, mnoga njihova zlodjela, pljačke, korupciju i slično. Ti kartoni su korišteni poslije oslobođenja kao vrlo pogodan materijal prilikom dokazivanja ponašanja pojedinaca za vrijeme okupacije. Dešavalo se da mnogi ostanu zapanjeni istinitošću podataka sa kojima raspolažu partizani.

Okupator je nastojao svim silama, uz maksimalno korištenje ratne tehnike i ogromnog broja ljudi, da osigura prolaz dolinom rijeke Bosne. Shvatajući svu nemoć da zaustavi napredovanje NOV, nije birao sredstva ni metode u ostvarivanju svoga cilja. Sarajevski garnizon je tada predstavljao glavno stjecište okupatorovih vojnih snaga i privjesaka domaćih izdajnika. Većina neprijateljskih formacija koje su se povlačile iz Srbije, istočne Bosne i Hercegovine, okupila se u Sarajevu i nizvodno uz rijeku Bosnu. Ovaj pravac okupatoru je služio za povlačenje.

Nijemci su, kao i ustaše, imali dovoljno dokaza za to da je front naših snaga u gradu dobro organizovan, naročito poslije nestanka Plana odbrane Sarajeva, koji se nalazio u komandi generala Katnera. Okupator se bojao pobune u gradu pa je preduzeo sve mjere koje je imao na raspolaganju. Posebno je značajan sastanak u vili “Braun”, koji su organizovali Nijemci, i dolazak u Sarajevo ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa, sa grupom ustaških koljača, a s ciljem da se na najgori represivan način spriječi očekivana pobuna u gradu, odnosno ustanak kako su to oni okvalifikovali.

General Katner, glavni  komandant njemačkih, ustaško -četničkih i domobranskih jedinica na ovom području, organizovao je 17. februara 1945. godine u vili “Braun” sastanak sa svim potčinjenim komandantima. Cilj sastanka je bio dogovor o odbrani Sarajeva. Zaključeno je da Sarajevo treba braniti “pod svaku cijenu”. Plan odbrane je obuhvatao ne samo grad sa izričitom naznakom pojedinih objekata već i šire područje. Sve je ovo rađeno s ciljem obezbjeđenja nesmetanog povlačenja njemačkih jedinica iz pravca Višegrada i Mostara prema Bosanskom Brodu. Sastanku je prisustvovao i Luburić. Tu je, također, dogovoreno kakve sve mjere treba preduzeti prema građanima, naročito prema aktivistima NOP-a.

Uloga Luburića je bila da sa svojom “kaznenom ekspedicijom”, u stvari, grupom monstruoznih sadista i koljača, stvori atmosferu straha kako bi se njegove gazde sa svojom vojskom povukle bez većih gubitaka i zastoja. Taj prototip nečovjeka uživao je neograničeno povjerenje od Pavelića i njihovih gospodara Nijemaca. On je ranije bio komandant svih zloglasnih koncentracionih logora u Pavelićevoj državi. Pod njegovim rukovodstvom i uz njegovo lično učešće izmišljani su najsvirepiji načini mučenja i ubijanja rodoljuba i nedužnog stanovništva. Ogrezao u krvi poslije krstarenja po mnogim krajevima u NDH, došao je i u Sarajevo. Taj dolazak je bio tih, gotovo nečujan. Nastojao je da se nezapaženo uvuče u grad. Međutim, samo nekoliko dana prije njegovog dolaska, javljeno je Mjesnom komitetu KPJ iz jedne pečatoreznice, da je naručen pečat sa ustaškim grbom i napisom: “Stožer pukovnika Luburića”. Jedna od prvih njegovih mjera sastojala se u tome da je, na bazi policijskih i drugih agenturnih podataka, otpočeo hapšenja svih građana koji su  bili označeni kao saradnici NOP-a. Razumije se, na tim spiskovima nalazili su se i mnogi patrioti, koji su, denuncijama i prokazivanjem raznih doušnika, pali pod udar Luburićevih zločinačkih mjera. Mjesni komitet KPJ odmah je preduzeo posebne mjere opreza i stavio do znanja da svaka i najmanja greška, otkrivanje i nepažnja imaju za posljedicu – smrt.

Sarajevo, njegova bliža i dalja okolina, njegov centralni položaj u zemlji i vojnostrateški značaj ovog područja, bili su od velike važnosti i za NOB i za neprijatelja. Pored ostalog, okupator i njegove domaće sluge, u gradu su imali smještene brojne policijske i obavještajne službe od kojih su neke pokrivale šire područje. Oštrica njihove djelatnosti je bila usmjerena isključivo protiv NOP- a jer su ovim područjem, u velikom periodu rata, a naročito u ovim mjesecima 1945. godine, stalno prolazile “veze” prema ostalim centrima Jugoslavije, Vrhovnom štabu i CK KPJ.

Dolaskom u Sarajevo Luburić, koji je već imao instrukcije iz Zagreba, kao i na sastanku sa Nijemcima u vili “Braun”, svojom zapovijedi broj 1. od 18.2.1945. godine, obrazovao je štab od devet članova pod nazivom “Stožer pukovnika Luburića”. Za glavara Stožera postavljen je ustaški pukovnik dr Muhamed Riđanović (ljekar iz Mostara). Odredio je i pet “stručnih saradnika” u Stožeru. Zapovjednik Stožera Milan Cigoje imao je posebnu grupu ustaša u čijem sastavu su bila dva oficira, pet podoficira i potreban broj ustaša, isprobanih koljača. Također je imenovao i Prijeki ratni vojni sud na čijem je čelu bio dr Oktavijan Sviježić.

Prema izvještaju štaba II udarnog korpusa NOV i POJ, od 1. marta 1945. godine, broj 14, Luburić je, između ostalog, imao i zadatak da od izbjeglica iz Mostara i drugih krajeva, i onih na koje je mislio da može računati, formira dvije nove ustaške jedinice, ali do toga, razumljivo, nije ni došlo.

Luburić se smještajem potpuno izdvojio od postojećih ustaških i njemačkih štabova i jedinica. Za sebe i svoje krvnike najprije je rezervisao zgradu u bivšoj Sokolskoj ulici broj 10, danas Mis Irbina, a zatim je prešao u vilu zvanu “Folkert” ili “Berković” u Skenderiji ulici, a zadržao je i kuću trgovca Babunovića u Đenetića čikmi i prostorije restorana “Gradski podrum”. Te zgrade su preko noći postale “kuće užasa”.

U gradu je zavladao neviđeni teror. Nastala su masovna hapšenja. Građani su u prvi mah pretpostavljali da se uhapšeni ljudi odvode u logore ili su u nekom od zatvora u Sarajevu. Luburić je nastojao da kroz vrlo prepredenu igru “Stožera”, “Sudova” i “Branitelja” sakrije pravu istinu, oslabi budnost i omogući svojoj rulji krvnika da lakše hvataju i ubijaju svakog ko se iole suprotstavlja strahovladi njegove bande.

Jedinice JA sve više su stezale obruč oko Sarajeva, a organizacije i spremnost NOP-a u gradu su neprestano jačali. Razjarene zvijeri okupatora i domaćih izdajnika užurbano i otvoreno su pljačkale sve do čega su mogli doći. Luburić se trudio svim silama da prikaže narodu “snagu” i “sigurnost” okupatora. O tome je pisao sarajevski ustaški “Novi list”, od 26. 2. 1945. godine, pod naslovom: “Puškom u ruci obranit ćemo Hrvatsku”. To je, u stvari, bio prikaz Luburićevog govora na sastanku uz večeru koju je priredio u bivšem “Gradskom podrumu”. Na tom sastanku su bili predstavnici njemačkih i hrvatskih oružanih snaga, ustaški ministar dr Vjekoslav Vrančić, Ivica Frković, ustaški vitez, predstavnici Hrvatskog stožera, Gradskog poglavarstva i svih sarajevskih društava, kako piše “Novi list”. Kakva je bila “snaga” i “sigurnost”, najbolje se vidi i po tome što je zgrada “gradskog  podruma” (kasnije kino “Romanija”) bila obezbijedena puškomitraljezima, ulica potpuno ispražnjena i zabranjeno kretanje svim prolaznicima i vojnicima.

U govoru koji je tom  prilikom održao, između ostalog, Luburić je rekao: “Očuvali smo i uredili svoju državu da nam može pozavidjeti mnogi i mnogi narodi”. Zatim: “Među ostalim događajima, u zadnje vrijeme zabilježena je još jedna žrtva koju je dala Hercegovina, povlačenje naših oružanih snaga iz Mostara”, ili dalje: “Ima ih koji vide i opasnost za Sarajevo. Ali Sarajevo je bilo hrvatsko i ostaće uvijek hrvatsko. Sarajevo će se boriti u Mostaru, na Drini, u Konjicu i gdje god  hoćete”. Luburić je tako bjesnio. Svoju “borbenost” pokazivao je uvijek na isti način - mučenjem i ubijanjem golorukih. Svoju surovost i brutalnost podjednako je ispoljavao i na vojnicima, a naročito domobranima. Na smrt je osudio i strijeljao predsjednika domobranskog ustaškog suda u Sarajevu žIvana Klikića, zato što se je “ogriješio” o ustaške zakone, prilikom suđenja izricao je blage kazne i sudio ustašama. Kud god je Luburić prolazio, za njim su ostajali pustoš, tuga i bol.

27. marta 1945. godine ulice Sarajeva bile su izlijepljene plakatima sa imenima i presudama tobožnjih prestupnika protiv tzv. NDH. Od 85 imenovanih rodoljuba, 44 su osuđena na smrt strijeljanjem, a ostali na vremenske kazne od 3 godine do doživotne robije, dok su trojica osuđenih na smrt strijeljanjem “pomilovani” odlukom Luburića i osuđeni na vremenske kazne. Na plakatima su naznačeni brojevi i datumi presuda. Tako iskonstruisanim plakatima o navodnim suđenjima, pomilovanjima i sl., Luburić je želio da prikaže kako postupa po nekakvim zakonima. Da bi prikazao tu svoju “zakonitu rabotu”, dešavalo se i to da u nedostatku branitelja, prilikom improvizovanih suđenja, član sudskog vijeća preuzme tu ulogu. To je, u stvari, bio vrlo smišljen paravan iskusnog zločinca i prefrigani način sakrivanja najkrvavijih svirepih zločina. Veoma mali je broj preživjelih, onih koji su osuđeni na vremenske kazne, a vrlo veliki onih koji su mučeni i ubijani a da nigdje nisu zapisani osim u srcima rodbine i prijatelja.

Taj isti Prijeki ratni sud, pukovnika Luburića, osudio je na kaznu smrti strijeljanjem Josipa i Šarlotu Focht. Za izvršenje smrtne kazne nad ovim pripadnicima NOP-a Sud je donio posebnu Odluku o vremenu i načinu izvršenja kazne. Odlukom je precizirano da se kazna smrti izvrši u utorak 13. ožujka 1945. godine u 16 sati, da kaznom rukovodi ustaški natporučnik Stjepan Cerjak koji je odgovoran da neki osuđenik, prije izvršenja kazne, ne pobjegne. Da im se, ako to budu zahtijevali, dodijeli svećenik njihove vjeroispovijesti. Da kaznu izvrši deset momaka i da časnik-liječnik ustanovi smrt osuđenika. Na kraju, odgovorni Cerjak treba da sačini zapisnik o izvršenju kazne, itd. I ovo je jedan od pokušaja dokazivanja “zakonitog” rada tih organa.

Sarajevom su svaki dan kružile nove vijesti o hapšenju, odvođenju i strijeljanju. Mnogi građani, među kojima je bilo žena i djece, odvedeni su tih dana, a da se nikada nije saznalo za njihovu sudbinu. Većina je transportovana u zloglasni logor Jasenovac i tamo likvidirana. Kada je ponestalo vagona za transport u logore, mnoga nova mjesta u Sarajevu su, pored Vraca, Berkovića vile, Bendbaše i drugih, postala stratišta. Često su se čuli pucnji na Kozijoj ćupriji, iza Vojnog logora, na Bakarevcu i drugim mjestima. Redarstveni čas je pomjeren i počinjao je u 18.00 sati. I to vrijeme ustašama nije bilo dovoljno da iskale svoj bijes. Po danu su izvodili na ulice ranije uhapšene ilegalce koji su im služili kao mamac. Svaki onaj ko bi im se približio i sa njima razgovarao, bio bi uhapšen. Dovoljno je bilo da ustaše čuju i neprovjeren podatak o nečijoj simpatiji prema NOP-u, pa da ga liše slobode. Tako je, npr. u Odredbi Redarstva oružničkih snaga, broj 153/taj. 1945. od 30.1.1945. godine, rečeno: “Redarstvo oružanih snaga ispostava Sarajevo određuje premetačinu  stana i uhićenje g. Sabrije..., domobran iz Samovozne bojne, a dobro ga poznaje šofer od generala Gaščića. Imade navodno kožni kaput. Postoji sumnja da ilegalno djeluje.” I ovaj podatak jasno govori koliko su ustaše uspaničene. Nisu uspjeli saznati ni prezime tom čovjeku, a izdaju nalog za hapšenje, koji je u to vrijeme predstavljao smrt. Luburić se dovijao na razne, već isprobane načine da bi prikrio svoju zločinačku djelatnost. Tako je, npr, često objavljivano u dnevnoj štampi da se vrše racije s ciljem pronalaženja sakrivenih živežnih namirnica. Ponekad su objavljivana imena uhvaćenih švercera, kazne i slično. Međutim, providnost lažnog prikazivanja ogleda se  u tome što je 6.  marta 1945. godine Večernji  list objavio javni poziv građanstvu: “Ukoliko je prilikom posljednjih opsežnih racija na tajna skladišta živežnih namirnica učinjeno nešto krivo da se obrate pismeno Stožeru pukovnika Maksa Luburića jer postoji posebno imenovano povjerenstvo kome je na čelu ustaški muftija dopukovnik PTS-a hadži-hafiz Akif ef. Handžić«.

Ustaše su osjećale da imaju cijeli grad protiv sebe. Da bi još više zastrašili građane, ustaše su noću između 27. i 28. marta 1945. godine objesili na Marindvoru, od Fabrike duvana do Zemaljskog muzeja, 55 građana. Ustaše nisu birale ni vjeru ni naciju. Tu je bilo Srba, Muslimana, Hrvata, muškaraca i žena, mladih i starijih. Medu obješenima bio je i jedan broj policijskih činovnika. Prema kazivanjima nekih građana koji su stanovali u neposredoj blizini, jedan broj obješenih donesen je već poubijan, a drugi su ubijeni vješanjem. Čuli su se pucnji. Pijani, krvožedni koljači tjerali su neke žrtve da pjevaju, tukli ih kundacima i pendrecima pa tek onda objesili. Kao razlog vješanja, u Večernjem listu od 28. 3. 1945. godine, objavljeno je: “Kazna odmazde vješanjem zbog djela umorstva i atentata”. Navodno u vremenu od 22. do 24. marta 1945. godine ubijena su četiri policijska agenta. Na obavijesti o odmazdi vješanjem stoji i kratko obrazloženje: “jer su bili djelatni članovi protudržavnih organizacija, postrojenih u 'petorke' sa zadaćom da vrše atentate na predstavnike hrvatskih vojnih i građanskih vlasti, pozornim tvorivima dižu u zrak pojedine državne zgrade, vrše djela sabotaže i druge protudržavne čine, te konačno provedu unutarnji udar u gradu Sarajevu”. Bojazan od “unutarnjeg udara” je sigurno osnovni razlog svirepih represalija.To je, u stvari, razlog Luburićevog dolaska u Sarajevo. Pored toga, ustaško i gestapovsko divljanje dostiglo je svoj vrhunac kada su saznali za nestanak jednog od najznačajnijih dokumenata - Plana odbrane grada, koji se nalazio u kasi potpukovnika Vedela, načelnika štaba, generala Hajna Katnera, koji je jedini imao ključ od kase. Prema utvrđenim podacima, Plan je naša obavještajna služba, preko Valtera i jednog domobranskog oficira, pribavila i dostavila Operativnom štabu Grupe korpusa JA, pa je tako pružena veoma značajna informacija za uspješnu borbu za oslobođenje Sarajeva. Pored uhapšenih nekoliko stotina pripadnika NOP-a, pa i potpuno nevinih građana, u zatvoru se našlo i 25 njemačkih vojnika i 150 pripadnika oružanih snaga NDH.

Vijest o vješanju brzo se proširila Sarajevom. Najbolji pregled stravičnog događaja imali su putnici tramvaja koji je prolazio drugom stranom ulice. Građani, puni revolta, stiskali su zube i pesnice, okretali glave i reagovali. To su ustaše  pretpostavljale,  pa su u svaki tramvaj ubacivali po jednog ili više agenata koji bi odmah hapsili one koji reaguju. Tako je, prema priči vozača Petra Jurića, i mlada kondukterka Ružica Seibol izgubila život samo zato  što je  rekla: “Šta ovo rade, pobogu?”.

To nije uplašilo Sarajlije. I pored toga, bilo je građana koji su prolazili ispred stražara odajući posljednju poštu ubijenim. Mnogi su i po nekoliko puta prolazili u namjeri da prepoznaju nekoga - rođaka, komšiju ili, pak, druga. Tako je i kćerka obješenog Mustafe Ćemalovića,  19-godišnja Adila, došla da posljednji put vidi oca. Nije mogla izdržati da ne potrči i još jednom zagrli ubijenog oca, ali na njenu sreću, spotakla se i pala. U tom momentu, iz krvnikove mašinke rafal je prešao iznad njene glave. Slučajnost je htjela da ostane živa.

 
O "sablastima" pod čaršafima
Utorak, 18 Srpanj 2017 09:33

 

UtvaraSvakom se u životu nešto na groblju prikazalo

Samedin Kadić, Sarajevo

Svi smo se naslušali strahota o utvarama koje u prvi mrak lebde ponad grobova i ječe, išarete, plaču, grebu, ili, najčešće, šute – šute i prikazuju se. Zato se i ne valja u akšam oko groblja motati, ni muslimanskog ni kaurskog, ne samo što se u to vrijeme dižu spomenute sablasti ili, da upotrijebimo izraz iz naše društvene ontologije, entiteti, već i zbog umanjene vidljivosti, tipične za akšamsku polutamu, koja onda može prouzrokovati stanovite vizualne konfuzije koje u kombinaciji sa strahom, internaliziranim uglavnom putem tradicije, prouzrokuju životne traume. Jeziva svjedočenja ne jenjavaju ni u najbezbožnijim vremenima, možda su čak i u blagom porastu, u onim vremenima kad je sve duhovno protjerano s obzora, osim grobaljskih sjenki preko kojih nesretna, praznovjerna, bezbožna svijest utažuje žeđ za paranormalnim. Posebno su groblja bila strašna u onim pradavnim vremenima kad u našim selima nije bilo rasvjete. Rekosmo “pradavnim”, mada svi znamo da u našim selima nije bilo rasvjete do poslije agresije, a tada je već cijela zemlja bila jedno veliko groblje i postalo je jednako jezivo na svakom mjestu. Vratimo se mračnim davnim vremenima. Ne znaju današnje mutave generacije šta je seoska noć. Volio bih da vidim junaka koji će danas poći neosvijetljenim seoskim putem, recimo, iz Uloga do Kalinovika; ne treba ići planinom, šumom i jarugama, već isključivo drumom, može i mobitel ponijeti sa sobom. Kada bi stigao i ako bi stigao, ne bi od njega ništa više ostalo, hiljadu bi puta poludio od straha, izbezumio se zapljusnut talogom crnog pakla, došao izvrnutih očiju kao pas mog daidže kad ga je u šumi prepala mečka. Ma koliko zvučalo smiješno: svijet je bez ljudi stravično mjesto. A ljudi su se – paradoksalno, znam – uvijek trudili da ionako stravični svijet učine još stravičnijim. Naše su predaje prepune sirovih tupana koji iskaču s navučenim čaršafima i prepadaju prolaznike. Znalo se dogoditi da presreteni i prestrašeni potpuno svisnu i da im poslije nema iladža. Kad malo bolje razmislim, prepadanje je kod nas bilo dio folklora, nešto kao nacionalni sport, što, svakako, nije odlika najnormalnijih, pogotovo ne civiliziranih naroda, izluđivati jedni druge bez ikakvog razloga, navlačiti čaršafe i izluđivati čestiti svijet. Šta ima ljepše, šta dušu može bolje ispuniti i srce napuniti smijehom kao sluđena osoba koja bježi pred spodobama u bijelom! Sada idemo u jedno mjesto kraj Konjica, gdje pred sami rat živi i odrasta izvjesni Hido. Taj je bio razonoda cijelog mjesta; nije da je bio lud, nego tako... usporen. Recimo da je malo, ali zaista samo malo, prokišnjavao, ali u suštini dobričak. Iako krupniji rastom, nije uspio mentalno ispratiti svoju generaciju, svaki bi drugi razred propao, sve mu bilo ravno do mora. Da ne bismo gubili prostor na dalji opis: nešto poput Lennieja iz Miševa i ljudi. A takve pokvareni ljudi uvijek zafrkavaju, slože im fintu pa se u mraku smiju. A opet, Hido nikome ništa nije zamjerao. I tako se jednom tri-četiri mlada klipana dogovore da jednog akšama prepadnu Hidu. Ponesu šerpe i čaršafe i natisnu se iza žbunja u mezarju. Dan je već bio posut pepelom sumraka, nagovještavajući mračnu i beskrajnu noć. Sjene zastriješe nebo kao neke tamnoplave zavjese. Sunce je palo u zagrljaj nekog drugog dana. Slijepi miševi oblepršavaše oko drveća. Ali, još se uvijek vidjelo. Odozdo, niz prašnjavi makadam, od suprotne strane sela, približavao se Hido s rukama u džepovima i tiho zviždukao. Kada je naišao pored mezarja, oni klipani zalupaše po šerpama i zavikaše: “Buaaaaa!” Hido se zbuni, malo ubrza, ali ne pobježe. Gledao je poprijeko prema mezarju odakle dopirahu oni zvukovi, izrazom na kojem su bili pomiješani prezir, čuđenje i zaprepaštenost. Uvidješe klipani da ga nisu satrali te navukoše one čaršafe, iskočiše iza nišana i frontalno krenuše prema Hidi, urlajući mnogo jače, mnogo jezivije, mnogo odlučnije: “Buaaaaa!” Hido opet nije pobjegao glavom bez obzira, nego je opet tek malo ubrzao, i dalje s rukama u džepovima, gledajući poprijeko u istom smjeru i dalje onog izraza na kojem su pomiješani gađenje, čuđenje i zaprepaštenost. Tek je prezrivo viknuo: “Lezite dolje, j...m vas mrtve!” Šta se poslije događalo na spomenutom mezarju, nije važno. Ali, realno, zamislite da zaista ustanu iz grobova svi oni tipovi što su vam zagorčavali djetinjstvo, što su vas hinjali kad ste im brali trešnje, koji vam nisu dali da prođete putem ili su vas ružili iz čista mira. Koliko smo puta pomislili nakon smrti jednog od takvih: “E, nek je vala odapeo.” Zato je najbolje, u pravu je bio Hido, da svako ostane na svom mjestu. A svakome se jednom u životu nešto na groblju prikazalo. Ako nije, ima vremena.

(Preneseno iz tjednika STAV, uz dozvolu urednika gospodina Filipa Mursela Begovića kojem se, kao uvijek, od srca zahvaljujemo na dopuštenju.)

 
Pismo
Ponedjeljak, 17 Srpanj 2017 09:48

 

Mula Mustafa BaseskijaPismo Mula Mustafe Bašeskije iz 2017. godine

Ahmed Burić

Ovo je pokušaj rekonstrukcije pisma jednog starog, za Sarajevo možda i najvažnijeg pisca u njegovoj povijesti, Mula Mustafe Bašeskije (1732-1809), čiji je Ljetopis vjerovatno ključni tekst za razumijevanje Sarajeva u vremenu turske uprave, u kojem je pisac živio.

Što li bi napisao dragi i dobri Bašeskija, janjičarski veteran, prvo kazaski pomoćnik, a nakon naukovanja u medresi imam i hatib Buzadži hadži-Hasanove džamije?

No, to nije bio posao koji ga je zadovoljio. Ostatak života je, uglavnom, proveo kao narodni pisar, i unajmio mali, pa nešto veći dućan pored Sahat-kule, pišući narodu žalbe, molbe, ugovore, potvrde i ostavinske popise.

Asli, nešto ovako:

Pred kraj vladavine Ali Izet-bega Šamčanina, njegovu Stranku i mjesto u Predsjedništvu, nakratko, bio zauzeo Sulejmen, isto iz Šamca, ali bez plemićke titule. U narodu su ga zvali Gospodar Prstenova, jer je, mučenik, rahmet mu blagoj duši, prije rata jedno vrijeme radio i kao matičar. No, njegova vladavina nije dugo trajala, ubrzo se razbolio i umro, 2014. godine.

Te godine, na izborima, koji nisu bili ništa drugo nego popis stanovništva, pobijedio je sin Ali-Bega, Bakir, i brutalno se obračunavši sa Sulejmenovim ljudima, zasjeo je na prijestolje. Te godine mogu se smatrati najgorima u poslijeratnom razdoblju: zavladalo je vrijeme neznanja, javašluka i bašibozuka, koje je izazivala vlast, stalno izluđujući i zavađajući narod. Posla nije bilo, iako se naveliko obećavalo da će se početi raditi, a u državnoj službi je zavladala neka čudna željezna disciplina, koju su provodili uglavnom neškolovani jaramazi, postavljeni od Stranke da utjeruju strah narodu.

U tim godinama, ahmačkim i kabadahijskim ponašanjem izdvojila se snaha Ali-bega Šamčanina, Sebija, koju je narod tokom njezina strelovita uspona prozvao – Sultanija. Preuzela je hastahanu, a na visokoj školi za hećime pošla zavesti strahovladu. Govorkalo se i o njezinim političkim ambicijama: nakon isteka muževljevih mandata, htjela je i u kandidaturu za Troglavu ažbahu, ali je njezin muž za to bio sačuvao posljednji adut. Poslušnog i svim bojama premazanog dvorskog spletkaroša Zla-Gumlu efendiju, kojeg su zbog svoje ljubavi prema ovozemaljskom blagu u narodu prozvali Aurel.

Izgledalo je, tako, da će zulum vječno trajati: u koševskoj hastahani nije bilo osnovnih sredstava, bolesnici su rane previjali selojtejpom, a pričalo se da pacijenti haman otvorenih glava bivaju otpušteni iz bolnice. Makine za najveće haste nisu radile zbog neodržavanja, pa su ljudi, kao od kuge, naglo počeli umirati. Sve dok 16. ramazana, 1438. oko 150 hasti nije izašlo na demonstracije. Sve stranke, osim vladajuće, zatražile su njezinu smjenu, a Sultanija je pokušala svaliti svu krivicu na prethodnu upravu. Navodno je kazala da nama treba zdrava nacija, a ne da mi ovdje leže bolesni ihtijari. "Zdravstvo nije za bolesne, zdravstvo je za zdrave.

Te je godine Sarajevom i Bosnom vladala teška suša. Trešanja i čereza jedva da je bilo kupiti, a i kad je bilo, koštale su pravo malo bogatstvo. Bostan se pojavio rano, i bio je sladak. Od Jurjeva nije bilo čestite kiše, i bilo je sparno.

Otišla su dvojica mlađih kolega u kratkom vremenu, neka im je rahmet veliki, pa me je to odvuklo od knjiških poslova koje sam imao raditi. Ako je nešto određeno, onda propadaju svi planovi.  

Tako su po božjoj volji i ljudskoj gluposti jaramazi i silnici vladali poštenim narodom. No, ako ste slučajno pomislili da je tome zulumu došao kraj, prevarili ste se. Još će dugo, kako se gleda, trajati ova bezumna, silna i dvolična vlast, a meni, Mula-Mustafi, robu božijem preostaje samo da boga molim da se to jednom prekine i da se narod dosjeti da je prevaren planom da blago i dobrobit na ovom svijetu treba uživati nekolicina porodica, i da nije ni prirodno ni božije da se ljudi dijele prema tome kako se ko zove i kako mu je neko ime nadjenuo. Ali, čini mi se, još će dugo Miljacke proteći dok se toga ne sjete.

U Sarajevu, ramazana 1438.  

(Ovaj satirički tekst gospodina Ahmeda Burića prenesen je sa sajta RADIOSARAJEVO.ba, 15.6.2017)

 
Osvrt Samedina Kadića - Kako pisati o genocidu?
Nedjelja, 16 Srpanj 2017 09:02

 

SamedinMuke višeg reda

Samedin Kadić, Sarajevo

Bošnjaci su narod koji nikako da iziđe iz svoje rane modernosti, svog svojevrsnog klasicizma. Nikako da izližemo te matrice. Ovo književnosti što imamo na temu posljednjeg rata često je obilježeno istrošenim obrascima. Bošnjaci, posebno oni veliki, pišu o genocidu iz devedesetih kao da je to bilo prije petsto godina. Kao da epoha nema ništa s tim. Svi klišeji su tu. Ali, kod nas je svugdje na djelu naš klasicizam: na fakultetima, u religiji, politici, pa tako i u književnosti. Sve su to obrasci s istog vrela: jedanaesterac, monumentalni smisao za historiju, kletve i naricanje, manihejska slika svijeta, vjera u metanarative i političko jedinstvo.

Ali, velike priče više nisu vjerodostojne, valjda smo toliko naučili. Svima su poznate Kunderine stranice o kiču iz Nepodnošljive lahkoće postojanja: “U carstvu kiča vlada diktatura srca. Osjećaj koji kič izaziva mora, naravno, biti takav da ga može dijeliti velik broj ljudi. Zato se kič ne može bazirati na nekoj neobičnoj situaciji, već samo na osnovnim slikama koje su već čvrsto urezane u ljudsku memoriju...”

Te osnovne slike kod Bošnjaka jesu: četnik koji kolje, četnik koji je prljav i ima bradu, osveta, miroljubivi i pobožni Bošnjani, pravilo nepominjanja vlastite korumpiranosti...

Prvi stereotip: klanje.

Niko više ne kolje, klanje je zastarjelo. Snimka Srebreničana koje ubijaju “Škorpioni” može poslužiti kao paradigma današnjeg ubijanja: nema rituala, riječ je o krajnje discipliniranoj egzekuciji. Na snimku se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost, ta jedina strast našeg vremena. (O genocidu treba pisati kao žarištu moderne, a ne religijskog sukoba iz 14. stoljeća.)

Snimak ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. (Jer četnici našeg doba posebna su patologija koju treba sagledati iz perspektive našeg doba.)

Koliko bi prostora trebalo da se nabroje naši stereotipi? Kod nas se o genocidu piše u jedanaestercu. Kojem se stoljeću i kojoj generaciji takvi pjesnici obraćaju?

Literatura o genocidu mora imati veliku komunikativnu moć i nipošto ne smije biti hermetička. Ne smije biti ustupaka estetskom idealu jer se time vrijeđaju žrtve. Ostaju naturalizam, dokumentarnost, vjerodostojnost. A ima ih koji pišu romane o genocidu kao da pišu vaz. Singer je odličan argument protiv ovakvog pisanja. Iako je pisao na jidišu, prevodi njegovih djela tako funkcioniraju kao da ništa nije izgubljeno.

 
Srebrenica 2017
Subota, 15 Srpanj 2017 11:38

 

Cedomir PetrovicČkaljin sin Čedomir zgrozio Srbiju potresnim pismom o Srebrenici

Ovako piše Čedomir:

“Kažu da će u Srebrenicu doći, biografkinja najvećeg srpskog zločinca, Ratka Mladića, da predstavi svoju novu knjigu, u kojoj će veličati njegov život i djelo.

Sa pojavom Miloševića, Karadžića i Mladića, budi se ono ludilo, i prokletstvo osvajačkog naroda, koji je uvijek želio više nego što je njegovo, bio razapet između stvarnog i mogućeg, bio mali, a patološki želio da u svemu bude najveći…

Biografkinja cjedi iz sebe zlo, koje govori da su “oni” još uvijek tu, i biće ih još dugo, i opet bi isto učinili u Srebrenici i svuda, i malo su Mladić i vojska RS pobili, moglo je to i više… Cijedi otrov koji ubija nerođene, u gradu, "U kome bi bilo poželjno premjestiti hiljade mučki i zločinački ubijenih Muslimana, negdje u Federaciju, a tu zemlju iskoristiti za poljoprivredne radove, zato što je plodna". Misao koja je iz glave, putem glasa ili napisana na papiru, izašla u javnost, ne govori ništa dobro o njenom autoru. Ona će imati predstavljanje nečega, što će čitati samo oni koji bi obrađivali tu zemlju.

Da li je nekad promovisan “Mein Kampf” u Mauthausenu?

Mezarje (groblja) su svetinje za one čiji su najbliži tu, zavijeni u bijele čaršave, pokopani bez kovčega, na desnom boku, ili na leđima, sa očima usmjerenim prema Meki. Za mezare se daje život, lakše no za žive. Tu nas čekaju oni, čiju krv djelimo, da budemo zajedno i u vječnosti pred nama.

To uvrijediti i željeti da se prekopa, to je znak da ne pripadaš nikome i da te niko ne vidi i ne čuje kad hodaš. Hoćete samo oni koji su kao ti. Da si rođen, a nisi. Ideš, a ne znaš kuda.

Cijedit će iz sebe, knjigu o laži i podvali, a hiljade mrtvih su napisali još prije 22. godine svoje knjige istine o stravičnim patnjama i umiranju kad mu nije bilo vrijeme.

Srebrenica je grad u RS, koja ako podrži ovo, prestaje da ima prava na svoju državu. Svako ko uzme u ruke to što ona donosi, svaki list je okrvavljeni nož, svaka strana zarđala žica korice su Srebrenica. Njihova želja je da se vrate u te dane i noći kada se vršio genocid nad jednim narodom, dobrim narodom, smjernim, trpeljivim do bola. Narodom koji je izrodio velike slikare, književnike, sportiste, muzičare, glumce, i Aliju Sirotanovića, heroja-rudara, čije ime nosi jedna mala ulica na periferiji Breze.

Ne zagađujte tek poteklu bistru vodu na izvoru. Ne sipajte sol na živu ranu.

Zašto smo takav narod?

Ja znam mnogo dobrih ljudi u mom narodu, samo nikad ne znam gdje su. Uvijek kad su potrebni, nema ih. Ili su na putu, ili na odmoru, zauzeti sastancima, kada moraju na sud za zločine svi se teško razbole.

Kažu, neki su pozvani u Srebrenicu, a neki nisu.

Pa, zar se na to poziva? Hoće li tražiti razvodnicu da im pokaže gdje im je mjesto? Na balkonu ili u parteru. Da li će ponijeti neke grickalice? Da li će neko ići i na promociju ili na komemoraciju?

Ako nemaš to u glavi i srcu, i cijelom svom tijelu, toliko žestoko i toliko istinito da te trese groznica i da hoćeš da eksplodiraš od bola i sopstvenog poniženja, nemoj ići.

Znao sam Srbe, koji su se kajali, molili za izvinjenje, tražili oprost grijehova i za druge. Jahali su sa Turcima, i borili se zajedno, protiv nekog trećeg, četvrtog…

Znam kad su majke i braća davali kćerke i sestre, za krvnog neprijatelja, samo da Srbiji bude bolje.

Gdje su sada ti Srbi?”

(Preneseno sa websiteinfomagazin.com)

 
Dioptrija Vahida Sendijarevića i reagiranje Nihada Filipovića
Petak, 14 Srpanj 2017 21:06

 

SandijarevicNišta i nikoga Poturica ne mrzi tako žestoko kao Albance

Dr sc.Vahid Sendijarević

Ništa nije tako senzintivno (osjetljivo) kao razgovor o identitetu jednog naroda. Samo državotvorni narodi imaju kapacitet preispitivanja svoga identiteta. Na žalost, Bošnjaci ne spadaju u tu klasu naroda. Identitet Bošnjaka je na razini vjerske skupine, a ne nacije.

Kritičko pitanje identiteta je tabu tema kod Bošnjaka. Svaki razgovor o identitetu kod Bošnjaka svodi se uglavnom na ono po čemu se Bošnjaci razlikuju od Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, a to je prije svega pripadnost vjeri islamu kao razlika od Srba koji su pravoslavni kršćani i Hrvata koji su katolici. Tako i za onog Bošnjaka, koji je pio rakiju, koji nikada nije sudjelovao niti u jednom jedinom islamskom obredu za svog života, koji nikada nije klanjao niti se Bogu molio, kome je vlastita dženaza prvi i jedini vjerski obred u kojem je sudjelovao, reći će se da je bio “Musliman” po etničkoj (nacionalnoj) pripadnosti. A svesti identitet jednog naroda samo na vjeru znači reducirati taj narod na vjersku skupinu, što je daleko ispod razine etničkog naroda i još mnogo niže od razine državotvornog naroda (nacije).

Neprijatelji Bosne i Hercegovine već nekoliko stoljeća rade, i moramo priznati uspješno, da Bošnjaci zaborave svoju državotvornu prošlost, da zaborave suverenu slavnu Bosnu bosanskih kraljeva, i da Bošnjake svedu s razine državotvornog naroda (nacije) na vjersku skupinu.

Drugi narodi su prihvatili islam, ne odričući se svojih etničkih osjećaja

I ništa i nikoga Poturica ne mrzi tako žestoko kao Albance, koji su ostali u vjeri islamu i sačuvali svoj nacionalni identitet. Jer Poturica ne može podnijeti da je moguće biti musliman po vjeri i biti državotvoran, to jest biti musliman i sačuvati sjećanje na svoje srednjovjekovne kraljeve, svoju nošnju, svoju glazbu, svoja imena. Albanaci su muslimani, a nisu se odrekli svojih albanskih imena. Albanac je musliman, a nošnja mu je albanska, nije turska ili arapska. I Albanac je prešao na islam kao rezultat otomanske okupacije, ali se nije poturčio, nije prestao biti Albanac. Turci prelaskom na islam nisu prestali biti Turci, Arapi prelaskom na islam nisu prestali biti Arapi, Albanci prelaskom na islam nisu prestali biti Albanci, Malezijci prelaskom na islam nisu prestali biti Malezijci. Jedino je Bošnjak pod “kapom nebeskom” prelaskom na islam postao nešto drugo – Poturica.

Kada se na mreži ukucaju riječi “Albanian folk songs” (albanske narodne pjesme) pojavi se etnička albanska glazba s Albancima u njihovoj narodnoj, a ne turskoj nošnji, i nemoguće je razlikovati tko je tu musliman, tko katolik, a tko pravoslavni Albanac. Albanska kultura je iznad vjerskog i zato je ona državotvorna, jer nije identitet zasnovan na podjeli po vjerskoj osnovi nego na albanskom bratstvu i na zajedničkom snu o suverenoj državi. Na razlike u vjeri Albanci gledaju kao na pravo slobodnih ljudi u jednom narodu. Albanci su slobodarski državotvoran narod.

Po tko zna koji put može se čuti kako i neki bosanski muslimani s omalovažavanjem govore o Albancima negirajući im čak i to da su muslimani, a samo Bog zna tko je pravi, a tko krivi musliman. Naravno, oni svoje mišljenje o Albancima kao muslimanima ne grade na načelima Kur’ana, nego na subjektivnoj slici o samim sebi kao pravim muslimanima. A već smo rekli da i onaj bosanski “musliman” koji pije rakiju, niti klanja niti posti, niti je ikada kročio u džamiju, kome će prvi islamski obred u kojem će sudjelovati biti vlastita dženaza, još uvijek o sebi misli kao “muslimanu”.

Cure obučene kao Arapkinje

 
Srebrenica 2017
Četvrtak, 13 Srpanj 2017 22:06

 

Jakub SalkicMoja Srebrenica – život kao osveta

Jakub Salkić

Mi nemamo porodične fotografije. Izgorjele su u našim kućama. Dok su oni palili kuće, mi smo s malo hljeba, soli i nešto odjeće bježali da spasimo živu glavu. Ali, ne može se sve spaliti. Preživjela je jedna fotografija i baš je ona, za koju dugo nismo ni znali da postoji, obišla svijet, više puta. Na njoj moja amidžična Šaha u kolicima (civarama, tačkama, kako vam draže) vozi nepokretnu svekrvu Selimu, korak iza nje je strina Fatima. Negdje smo pored njih, ono što nije stalo u kadar fotografa Reutersa, svi mi ostali članovi porodice, ukupno nas petnaest. To je trenutak kada 11. jula 1995. moja porodica odlazi iz Potočara.

Bilo nas je desetoro djece, dvije stare I iznemogle osobe i tri žene koje su se borile da nas sve spase i dovedu na sigurno. Svi smo preživjeli, ali Bog je htio da žena u kolicima, nakon samo nekoliko dana na slobodi, umre. Ja sam imao deset godina. Ne sjećam se baš svega, svih detalja, ali neke su se scene urezale u pamćenje i ponekad se, same od sebe ili potaknute pričom o ratu, Srebrenici, djetinjstvu..., počnu vrtjeti kao neki kratki, vrlo kratki filmovi. Svaka zasebno.

Recimo, jednom od takvih scena definiram strah. Niz njive, ispod šume, silaze četnici. Vode pse. Nema više nade. Nema spasa. Zarobljeni smo, u njihovim smo rukama. To je puno značenje sintagme “strah u kostima” od kojeg se osjeti hladnoća i čovjek drhti čak i u julsko vrelo podne.

Panika. Starija žena u prašnjavoj odjeći tumara kroz masu plačući, vrišteći, udarajući se po butinama, čupajući kosu, vičući: “Sve će nas pobiti, nemojte ulaziti u autobuse, vode nas u Bratunac na igralište da nas strijeljaju.”

Nada. Kad mama paničnim glasom svako malo ponavlja: “Uči, Jakube, uči!”

-“Šta da učim”, pitam je, a ona kaže: “Uči sve što znaš, samo nas Bog može spasiti.”

Sažaljenje. Starac, poguren, smiren, kojeg odvode u onu zloglasnu kuću. Pucanj. Odvode još jednog, dvojicu... Pucnjevi... Od tada ne volim vidjeti ljude koji sjede ispred kuće, piju i slušaju muziku. Podsjeća me na četnike. Taj su dan i oni ispred te kuće pili. Neki od njih bili su u uniformama UNPROFOR-a, koje su skinuli s holandskih vojnika, a njih ostavili u gaćama I potkošuljama. To je definicija jada. Vojnik UNPROFOR-a u gaćama. I danas su mi vojnici u gaćama asocijacija na Holandiju.

 
Koča o Srbima
Srijeda, 12 Srpanj 2017 21:47

 

Koca PopovicKoča Popović je 1992. godine zapisao: „Srbi nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli"

Rođen 14. marta 1908., u beogradskoj porodici Popović, jednoj od najbogatijih u Srbiji, sin krupnog kapitaliste. U 84 godine svoga života prošao je put od švicarskog katoličkog samostana u kojem se školovao na francuskom jeziku, da bi na srpskohrvatskom progovorio tek po povratku u Beograd, do sarajevske oficirske škole koju završava kao oficir artiljerije da bi odmah stekao i čin potporučnika, pariške Sorbone na kojoj diplomira filozofiju, revolucionarnih kružoka pariških umjetnika u čijem društvu u potpunosti prihvata marksizam i postaje jedan od važnijih teoretičara srpskog nadrealizma (i sam je pisao poeziju), učlanjenja u KPJ 1933., pješačenja preko Pirineja u zaraćenu Španiju, gdje se pridružuje republikanskim snagama kao instruktor artiljeraca, francuskog logora St Cyprien iz kojeg se izvlači tajnim kanalima Komunističke partije, zatvora u Sremskoj Mitrovici, Jugoslavenske kraljevske vojske, pozicije komandanta Kosmajskog i Posavskog partizanskog odreda te Prve proleterske brigade, a poslije rata gotovo deset godina obnaša dužnost šefa jugoslavenske diplomatije.

Koča Popović je u svom dnevniku pred smrt 1992. Pisao o braniteljima srpstva i "Srbima po profesiji":

 "Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. 

Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. 

 Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. 

Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. 

Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i  narugali se njegovoj slavnoj istoriji".

 
Srebrenica 2017
Utorak, 11 Srpanj 2017 21:45

 

SusnicaU Srebrenici se završilo ono što je u Prijedoru počelo

Srđan Šušnica, Banja Luka

“Kada se osvijestite i priznate zločine počinjene u ime vašeg naroda, onda imate pravo na vlastite suze…” 

Žrtva je žrtva, svaka jednaka. Svaki zločin nije! Između žrtve i samog čina zločina stoji jedan cijeli svijet. Zločini se moraju razumijeti pa i nekada razlikovati u njegovim motivima, da bi svaka ubijena ili povrijeđena osoba dobila jednaki dignitet. Zločin se mora razumjeti pa i nekada razlikovati u njegovim motivima, da bi se žrtvu prestalo zloupotrebljavati te počelo komemorirati sa dužnim i univerzalnim opšteljudskim pijetetom koji mora biti jednak za sve žrtve. Nekad za to treba vrijeme, godine, decenije.

Veliki Hans Gros kaže, parafraziram: “Kada se osvjestite i priznate zločine počinjene u ime vašeg naroda onda imate pravo na vlastite suze”. To je moralna po(d)uka izrečena davno njemačkom društvu, ali i politička poruka izrečena njemačkoj državi/politici. To je moralno pravilo koje se prvo mora primjeniti na one čiji su zločini bili cilj agresije i rata. Na onu vojno i politički moćniju političku zajednicu i njeno društvo, koja se u datom istorijskom kontekstu nije sustegnula od sile, nije zazudala nacionalizam i fašizam, nije ušutkala bojne pokliče i nije se odrekla oružanog nasilja kao načina rješavanja političkih nesuglasica. To bi mogla biti moralna poduka i politička poruka i za državu Srbiju, za srbijansko društvo, te za višestruko sluđene, indoktrinirane i pasivizirane građane RS.

Karl Jaspers govori o tri vida odgovornosti za ratne zločine: političkoj, moralnoj i metafizičkoj odgovornosti. Na moralnom planu žrtve su žrtve, nema razlika između žrtava, a odgovornost se ne veže za političke zajednice (država, poredak, režim), već se proteže na pojedince i ljude po principu “svi odgovaramo za jednu žrtvu i jedan odgovara za sve žrtve”. Ja kao stanovnik Banja Luke ili pobunjeničke tvorevine RS za vrijeme rata, mogu reći da osjećam i da imam moralnu odgovornost za svaku žrtvu pansrpskog nacionalizma, za sve žrtve zločina počinjenih u ime velikosrpstva u Banjoj Luci, Srebrenici ili BiH. To može i reći grupa ljudi, veterani ili cijeli kolektiv koji sebe naziva “srpskim narodom”, ali neće, ćuti i okreće glavu. Uprkos tom ćutanju, moralna odgovornost kaže da je nehuman i jednouman svaki pokušaj da se žrtve segregiraju na “naše” (agresora) i “vaše” (branioca) i da se jednim daje moralna veličina, a druge moralno unizuje i negira. Time se ustvari negiraju sve žrtve pa i, uslovno rečeno, “naše” žrtve, jer smo u startu pristali na stav da i ona druga strana, kao i mi, ima pravo da moralno uzdiže “svoje”  a negira “naše” žrtve. Samo ćutanje je čin negiranja i ignorisanja a samim tim i unižavanja tuđe žrtve, ali to što ćutimo i ignorišemo ne znači da nam moralna odgovornost ne diše za vratom. O da, diše, i te kako. Jer ljudi moji, ovdje se ipak radi o odnosu ljudi prema žrtvama, o odnosu čovjeka prema čovjeku.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search