LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Podsjećanje na znalca i antikvara, gospodina Sadika Bučuka
Ponedjeljak, 08 Travanj 2019 10:35

 

BucukProdavaonica starih knjiga

Predrag Finci

Debele naočale, zatvoreno lice – izgled čuvara tajanstvene mudrosti. Sva školska djeca, koja su krišom od roditelja prodavala prošlogodišnje udžbenike, znala su da je njegova riječ u maloj prodavaonici starih knjiga neprikosnovena. Gospodin Bučuk je bio u stanju da jednim pogledom na knjige odredi koje od njih vrijede, a koje više neće biti od naročite koristi i odmah odbrojavao novac. Pogađati se nije imalo smisla, jer Bučuk nikada nije mijenjao svoju odluku. Nikom, doduše, nije bilo do nekakvog cjenkanja, jer su djeca žurila da se oslobode knjiga i domognu nekog dinara, a antikvar da kupi i što prije proda školske udžbenike.

Pred njegovom malom knjižarom, koja se jednostavno zvala Antikvarnica, gužva je bila na prelasku dvije školske godine. U drugo doba dolazili su samo strasni čitaoci. Eli Finci je tamo žurio na svakom svom proputovanju kroz Sarajevo, Ivan Focht se svaki čas za nešto raspitivao, Miodrag Žalica satima preturao po kupusarama, odstranjivao prašinu i zabrinuto vrtio glavom. Za takve posjetioce Bučuk bi napravio kavu i sve mi se čini da mu je više bilo do te kave i njihovog društva, nego da im nešto proda. U tom trenutku on se potpuno odvajao od uloge trgovca i preuzimao ulogu znalca. Tiho je razgovarao sa svojim omiljenim mušterijama o starim knjigama i o tome gdje se u Sarajevu još koja rijetka može naći. Znao je da mnogi koji su nahrupili u grad poslije 1945. nisu baš mnogo držali do knjiga “koje samo skupljaju prašinu”, pa su se mnoge našle na policama njegove knjižare. Bivših vlasnika, koji su goticom ili ladinom ispisivali svoja zapažanja na rubu Schopenhauera i Majmonidesa, više nije bilo. Njihove bilješke, kao i njihove knjige, postadoše nerazumljive. Novi vlasnici su s lakoćom rasprodavali njihove posjede, naročito one duhovne, koje su naglašeno prezirali. Tako se jedan dan u Antikvarnici pojavi i cijela biblioteka predratnog vlasnika drvne kompanije, čiji sin nije držao do očeve skupljačke strasti.

Bučuk me u to doba već znao kao stalnog kupca, znao mi prezime i u znak posebne naklonosti povjeri mi da mu je “doktor prodao kolekciju knjiga mističara i filozofa, Focht je već dolazio i neke kupio”. Prvi put mi dopusti da se popnem na malu, slabo osvijetljenu galeriju. Knjige su bile u kartonskim kutijama, razbacane po podu, spremne za skoru selidbu. Cijelo to poslijepodne preturao sam po zagonetnim znacima kabale, tajnovitom učenju Rosenkreutzera, mudrosti Blavatzke, po džepnim izdanjima Leibniza i Spinoze, tibetanskoj mistici i crnoj magiji. Knjige su bile na raznim stranim jezicima. Ni jedan od njih tada nisam znao dobro, ali sam – možda baš i zato – osjećao silno uzbuđenje što sam se suočio sa prikrivenim svijetom, sa Istinom o kojoj se nije govorilo, sa mudrošću koja je izlagana javnom preziru i svakojakom ignorantskom napadu. Kopao sam po kutijama, izdvajajući svako ime za koje sam ma i ovlaš čuo, preturao naslove koji su se za mene pretvorili u šifre nepoznate stvarnosti, nadajući se da je među ovim starim, požutjelim knjigama i onaj zapis u kome je Tajna, a i ako nije, da su sve ove knjige zajedno zapis o Tajni, zapis koji ću cijeli život zaludu tražiti.

Pred zatvaranje se spustih da Bučuka. On pregleda knjige, one u boljem stanju i novijeg datuma visoko zacijeni, pa kako naravno nisam imao mnogo novaca, kupih one u jeftinijem povezu, mahom njemačke iz prošlog stoljeća. Sljedećih dana sam slao svoje drugare da prodaju Bučuku Lenjinova sabrana djela, a ja za iste novce kupovao knjige sa galerije. Focht mi je rekao da je na Odsjeku za filozofiju zatražio da se sve ove knjige u cjelini otkupe, što me ispuni – kasnije ću saznati – bezrazložnim strahom, jer je Odsjek odbio da razbacuje pare na “idealističke budalaštine”. Prikupljao sam naokolo pare, i sam se prihvatio da po školama prodajem knjige i napokon – trijumfalno – uđoh u Antikvarnicu: “Ja došao po one knjige…”. “Nema, kupili Slovenci”.

Od tada sam rijetko dolazio u Antikvarnicu. Sve sam mislio da me je već ostarjeli antikvar zaboravio, ali bi se on učas prisjetio mog lika i otvarao mi zaključane pretince u kojima je čuvao rijetke filozofske knjige. Poneku bih kupio, čak i ako sam je već imao u svojoj biblioteci. Već je bio pred penzijom kada me jedan dan ponudi kavom. Prelomi kocku šećera, umoči je u kavu: “Vi ste moja stara mušterija” – reče.

(Ovo Predragovo podsjećanje preneseno je sa sajta Radio gornji grad, a fotografija potiče iz privatne kolekcije dr. Esada Bučuka koji mi, nadam se, neće zamjeriti što sam je postavio u ovom podsjećanju na i meni veoma dragog i uvijek poštovanog gospodina Sadika Bučuka. Divan miris je bio u njegovoj antikvarnici. Autentični miris starih knjiga, najsličniji onom iz biblioteke “Vlatko Focht”.)

 
Jedna tužna priča
Nedjelja, 07 Travanj 2019 20:28

 

StrpciŠehidina priča

Jasmina Halilović-Murić

Pada ledena kiša, sivo modro nebo nadvilo se nad Štrpcima, rijeka teče, tiho gmiže kao zmija i nestaje. Ogromni sivi krši uklapaju se u zelenu šumu, a visoki četinari nepomično i nijemo stoje kao da se natkrilio Melek smrti koji čeka da nekome uzme dušu. Kao i tada, i sada voz prevozi putnike na istu relaciju Bar-Beograd.

27. februar 1993. godine osvanuo je običan zimski dan ni po čemu neobičan, sa svim svojim svakidašnjim obavezama i problemima, željama i planovima za bolje sjutra. Zbog teške situacije u državi  voz je bio jedino prevozno sredstvo koje je prevozilo radnike i putnike na posao, ljudi su išli u druge gradove da rade, rutinski svaki dan. Krišteća mašina prolazila je i po nekoliko puta na dan istu relaciju. Bilo je hladno, voz je kasnio, na stanici bila je gužva i galama, ledena kiša padala je nemilosrdno i kvasila nervozne putnike što ih je dodatno ljutilo, kritikovali su vlast i državu, Ahmed koji je bio najpribranijii branio je državu i kritikovao one koji je komentarišu. S osmijehom je govorio ,,da smo mi zdravo i naši najmiliji, biće bolje!’’ Sjetio se svoje šestogodišnje kćerke od koje se jutros teško odvojio, na rastanku ga je molila da ne ide, i kroz suze ga je molila da ostane, pretvarajući se da je bolesna i da joj je potreban. Ahmedu je bio zanimjiv taj dječiji nestašluk te joj je kao utjehu ostavio svoj sat koji je mala Šehida jako voljela. To je bio običan sat sa kožnim kaišem, jedino što je bilo neobično na tom satu bio je njegov zvuk koji je kao magija djelovao na dijete. Rekao joj je: ,,Vidiš kada mala kazaljka bude na pet a velika na dvanaest, tada će babo doći kući i igrat ćemo se.“ To obećanje ju je umirilo.

Iz toga ga je grubo prekinula krišteća mašina. Stigao je voz, ušli su putnici, sretni i zadovoljni što su se sklonili sa kiše, u vozu bilo je puno ljudi,  nastavio se razgovor među  putnicima. Bile su to nove rasprave o državi, o svakodnevnim brigama i mukama radnika. Voz je polahko prelazo kilometre pruge… Odjednom je oznojena krišteća mašina stala na mjestu gdje nema stanice. Nastala je grobna tišina, svi su ćutali i upitno gledali jedni druge, osjećali su da nešto nije u redu. U voz su ušli vojnici. Tražili su isprave jednolikoj masi ljudi koja je sa strahom gledala u vojnika s razrokim pogledom, širilo se nepovjerenje i strah među putnicima. Vojnici su počeli izdvajati određena imena i bez ikakvog objašnjenja i razloga izvedoše njih devetnaestak. Na njihovo pitanje ,,gdje ćete nas ljudi? kasnimo na posao, pa gdje će vam duša? mi od toga djecu hranimo’’ odgovoriše grubo i ljutito, pravim vojničkim zapovjedačkim glasom ”izlazite napolje!”

 
Pokojni Bogdan Bogdanović je bio kao Nostradamus - sve je tačno predvidio
Subota, 06 Travanj 2019 21:41

 

BOGDANBBogdan Bogdanović - Predstoje nam godine mraka i mračnjaštva

 

IRazgovarao 1992: Nenad Živkovićntervju vodio Intervju iz arhive:

Bogdan Bogdanović je jedna od prvih "žrtava" takozvane "antibirokratske" revolucije. Na Osmoj sednici CK SK Srbije našao se među "poraženim" snagama. Od 1982. do 1986. godine bio je gradonačelnik Beograda. U penziju se povukao 1987. godine kao profesor istorije grada i mentor specijalnog kursa "Simboličke forme" na Arhitektonskom fakultetu. Autor je više desetina knjiga i radova o gradu i arhitektonskoj fantastici. Projektovao je dvadesetak memorijalnih celina koje predstavljaju prekretnicu u savremenoj memorijalnoj arhitekturi. Sa gospodinom Bogdanovićem raazgovarali smo nakon prošlonedeljne tribine o Dubrovniku.

Živković: Čitav radni vek posvetili ste izučavanju grada. Recite nam nešto o sukobu gradskog i vangradskog.

Taj sukob postoji, praktično, od kada postoje gradovi. Još su arijevci, kad su silazili u područja civilizacija u dolini Inda razarali velike gradove, a u svojim spevovima nisu umeli da opišu ratničke podvige jer jednostavno nisu imali pojam za grad, nisu znali šta je to. Za nomade gradovi su uvek bili privlačna, ali zabranjena mesta. "Stari zavet", "Kuran", "Ilijada", puni su citata o uništavanju gradova. Interesantno je da su, po pravilu, potomci tih osvajača gradova postajali nosioci sjajnih gradskih civilizacija.

Današnji čovek se, bar prividno, ne plaši grada. Gradove ugrožava gradoljublje. Iz čežnje za gradom, a mnogo više iz očajanja, prema velikim gradovima teku velike lokalne seobe naroda. U najbližoj budućnosti te seobe biće veće od one koja je dva milenijuma posle razaranja Troje uništila Rim i mediteranski svet bacila u potpuni haos.

Marginalno, neobrazovano, nedoučeno, proletersko, nekultivisano, negradsko stanovništvo hrli u gradove. Kada broj stanovnika grada pređe određenu cifru, on se obnavlja spolja, mehaničkim priraštajem i to je normalan proces. Ali ti ljudi moraju prihvatiti gradski način života, običaje, ponašanje, manire... Oni moraju suzbiti netrpeljivost prema gradu, privoleti se dubljim normama gradskog života.

Danas, uzgred rečeno, grad se samorazara i svojim nenormalnim rastom, svojom veličinom. U megalopolisima se gubi pravi urbanitet, gubi se, da tako kažem solidarnost među građanima, intima, poznanstva, uzajamno razumevanje. Aristotel je govorio da grad ne treba biti veći od prostora dopiranja ljudskog glasa, ne misleći, naravno, na fizičko prostiranje glasa, već na mogućnost komunikacije i održavanja kontakata između građana, mogućnosti da građanin čuje i da bude saslušan. U ogromnim urbanim sredinama to nije moguće i onda nastaje disonancija, nastaju gradske gerile, porast kriminala, otuđenje, a kod nas još pseudogradske, folklorne subkulture, jer kod nas ne postoji underground subkultura već folklorna.

Živković: Mržnja prema gradu je, dakle, glavni razlog razaranja gradskog prostora u ovom ratu?

U uzavrelom vremenu, kakvo je ovo, netrpeljivost prema gradu poprima patološke oblike. Pravi seljak kad dođe u grad lakše se uživljava od polugradskog ili prigradskog čoveka. Polugradski svet je hendikepiran jer je napustio svoj etnički milje, a još se nije uklopio u novi, gradski. Ljudi koji žive na prilazima gradu, u prigradskim naseljima, na periferijama, ljudi koji su stigli u gradove, a da još nisu shvatili gde su stigli, ljudi koji su prikraćeni ili im je sujeta ugrožena, ljudi koji su bez posla, bez prihoda, izbili su u prve redove boraca u ovom ratu. Postali su vojvode, vojskovođe, ratnici, zaslužnici. Oni osećaju duboku averziju prema gradu i gradskom stanovništvu. Oni su na putu da stvore novu buržoaziju čime se završavaju svi ratovi. Ratovi često i nisu ništa drugo do oružane migracije. Kad ovo kažem ne mislim da su ove osobine svojstvene nekoj naciji kao naciji, već je reč o dostignutom civilizacijskom nivou.

 Živković: Kako ocenjujete period posle smrti Josipa Broza? Da li je rat bio neizbežan u zemlji koja je 45 godina provela pod nedemokratskim režimom?

 Ja sam naivno verovao da je moguća transformacija komunizma u Jugoslaviji u društvo slobodnog tržišta, i da je tu promenu moguće izvršiti mirnim putem. Da se na partijskim kongresima češće čula reč socijaldemokratija, da se Partija podelila na levo i desno krilo, na, uslovno rečeno boljševike i menjševike, da je nakon toga uspostavljen višepartijski sistem i sprovedeni izbori i uspostavljene ostale demokratske institucije i kontrola vlasti, danas bi stvarnost bila radikalno drugačija. Pretpostavljam da je to bio scenario Zapada, ali su stvari izmakle kontroli, u prvom redu zbog eksplozije nacionalizma.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Petak, 05 Travanj 2019 16:29

 

svejk-2Dobri vojak Švejk

ŠVEJK NOSI POSLJEDNJU POMAST (14)

Feldkurat Otto Katz sjedio je zamišljeno nad okružnicom koju je upravo donio iz vojarne. Bila je to povjerljiva zapovijed ministarstva vojske: „Ministarstvo vojske ukida za vrijeme rata sve propise koji se tiču davanja posljednje pomasti vojnicima, i propisuje ova pravila za vojne svećenike: § 1. Na fronti se ukida davanje posljednje pomasti. § 2. Ne dozvoljava se teško bolesnim i ranjenim vojnicima da zbog zadnje pomasti odlaze u pozadinu. Vojni svećenici su dužni da odmah predaju ljude nadležnim vojnim vlastima radi daljeg progona. § 3. U vojnim bolnicama u pozadini posljednja se pomast može podjeljivati skupno na osnovu mišljenja vojnih liječnika ako podjeljivanje posljednje pomasti ne nanosi teškoće nadležnim ustanovama. § 4. U izvanrednim slučajevima može zapovjedništvo vojnih bolnica u pozadini dopustiti pojedinačno primanje posljednje pomasti. § 5. Vojni su svećenici dužni, na poziv zapovjedništva vojnih bolnica, podjeljivati posljednju pomast onim vojnicima koje im predloži zapovjedništvo.“

Poslije toga feldkurat pročita još jednom dopis u kojem mu se javlja da sutra treba da dođe u vojnu bolnicu na Karlov trg, da podijeli posljednju pomast teškim ranjenicima.

- Čujte, Švejku - viknu feldkurat - zar to nije svinjarija? Kao da sam ja jedini vojni svećenik u čitavom Pragu! Zašto ne pošalju onamo onog pobožnog svećenika koji je nedavno kod nas spavao? Treba da odemo na Karlov trg da podijelimo ondje posljednju pomast. Ja sam već zaboravio kako se to radi.

- Kupit ćemo dakle katekizam, gospodine feldkurate - reče Švejk. - Naći ćemo u njemu upute, to je za duhovne pastire kao vodič za strance. U Emauskom samostanu u Pragu radio je neki vrtlarski pomoćnik, pa kad je htio stupiti u red laika i dobio mantiju da ne mora derati svoju odjeću, morao je kupiti katekizam i učiti kako se čovjek križa, tko je jedini pošteđen od istočnog grijeha i šta to znači čista savjest i slične sitnice, a kasnije je iz samostanskog vrta potajno prodao polovinu krastavaca i osramoćen otišao iz samostana. Kad sam se s njim sastao, rekao mi je: „Krastavce sam mogao prodavati i bez katekizma.“

Kad je Švejk donio kupljeni katekizam, feldkurat poče u njemu listati i reče: - Eto, posljednju pomast može podijeliti samo svećenik, i to samo uljem posvećenim od biskupa. Eto vidite, Švejku, vi sami ne možete podijeliti posljednju pomast Pročitajte mi kako se daje posljednja pomast! I Švejk poče čitati: - Daje se ovako: Svećenik maže bolesniku pojedina ćutila i ujedno moli: „Snagom svete pomasti i velikim milosrđem svojim neka ti Bog oprosti grijehe tvoje koje si učinio pogledom, sluhom, njuhom, okusom, jezikom, opipom i hodom.“

- Želio bih znati, Švejku - zapita feldkurat - što može čovjek zgriješiti opipom, možete li mi objasniti?

- Vrlo mnogo, gospodine feldkurate, čovjek posegne rukom recimo u tuđi džep, ili na plesu, pa valjda razumijete, šta se sve tamo događa.

- A hodom, Švejku?

- Kad počne hramati da bi mu se ljudi smilovali.

- A njuhom?

- Ako mu se ne sviđa kakav smrad.

- A okusom, Švejku?

- Ako ima apetit na nekoga.

- A jezikom?

- To je već povezano sa sluhom, gospodine feldkurate. Kad netko mnogo brblja, a drugi ga sluša.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Četvrtak, 04 Travanj 2019 08:47

 

Na krmiRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (65)

Hvatanje zraka na krmenom dijelu

Ležeći i halapljivo udišući ostatke kisika Rušid je razmišljao: “Ovaj brod će, ako bog da, doć' i vratit' se ponove u Italiju. Ovi, što putuju, neće se vratit'. Međutim, njima je svejedno. K'o da nisu ni otišli. Pon'jeli su sa sobom svoje surove prirode, svoj primitivizam, svoje krvave uspomene od kojih bježe bojeći se ne samo surove kazne već i samih slika koje se javljaju u snovima i na javi. Bježe kao što bi čo'jek pokušav'o uteć' od svoje sjene na sunčanom danu. Nema bježanja od onog zla što su uradili. Nema nikom, pa ni meni bježanja od onih koje sam odradio na ćevap, iako sam mor'o. Uv'jek svi kažu da su morali, da bi oni bili ubijeni da nisu klali, zatucali maljem ili bradvom, parali stomake i bacali u rijeke da žrtve još žive vrište i gube se u daljini matice obmotani oko vrata vlastitim crijevima. Nemoj biti pizda Rušide. Priznaj sebi da nikad neš moć' uteč' iako si utek'o od smrtne kazne il' dugogodišnje robije. Misliš ba da si slobodan, a u dubini ostataka duše dobro znaš da nisi. Svi ti koje si “odradio” po naređenju - svi su oni s tobom na ovom brodu. Što po noći ne smiješ zatvoriti oči? Što se zavaravaš da si slobodan. Sloboda se nalazi u duši. Sloboda nije nešto izvan čo'jeka, k'o biva naka mirna staza po kojoj hodaš. Sloboda je kad u tebi nema straha, a nema ga u onog koji nije ništa ružno napravio pa se ne mora rodnim gradom, mahalom ili selom, stalno se osvrćući, oprezno šuljat' uz mračne zidove ili tarabe, bojeći se čak i mjesečine, a da ne govorimo svakog zvuka ili sjene koja ide prema njemu. Rušide, ti više nikad neš bit' slobodan. Ti si se rodio u strahu, živio strah i pred tobom nije Australija, već strah. E, sada, na bjekstvu od kazne, na lađi koja te nosi što dalje od tvojih mora, ne shvataš da s tobom putuju sve tvoje more.

-Eh, da poslušah rahmetli mater kad mi je kol'ko puta ponovila – "Sine, nemoj, pa se ne boj!”

Pokušao je zaspati, ali nije išlo. Ne toliko zbog mora i slika koje su mu se vrtile po zatvorenim očima, već zbog stalnog nedostatka zraka i straha da će se ugušiti.

Prošli su kroz Suecki kanal i nakon ukrcaja goriva u Port Saidu polako plovili Crvenim morem. Za devet dana nisu prešli ni petinu od oko jedanaest i po hiljada nautičkih milja do Australije.

Najsretniji je bio onda kad su im dozvoljavali izaći na palubu da se nadišu svježeg zraka. Gore su se penjali u smjenama i za njih putnike treće klase bio je žicom ograđeni prostor u kojem su se gurali po tri, a nekad i četiri sata, pa ponovo dole u utrobu broda, u skučene kabine. Prigodom tih perioda u kojim su davali slobodu očima da uživaju u plavom nepregledu, i na žicom omeđenom dijelu za najbjednije, svi su bili podijeljeni u grupe i grupice. Talijani s Talijanima, Ustaše, a sada bajagi svi od komunista bježeći domobrani, s Hrvatima, a neskriveni četnici, ovdje bez kokardi i rustikalnih brada, u potpuno izoliranoj največoj grupi u kojoj je dominirao krupan čovjek, dvometraš, kojeg su brača četnici oslovljavali sa vojvoda Momčilo. On je dijelio cigarete i stalno nešto pričao slušateljima koji su ga okružili. Često je davao da kruži drvena čutura sa šljivovicom iz koje su svi ispijali po gutljaj-dva, pri tome se krsteći. Momčilo je na sebi imao kožni mantil koji mu je dosezao da članaka, a na glavi golemu šubaru, svakako bez kokarde. Bez dileme, pravi vođa srpske grupe izbjeglica.

Nakon prolaska vremena određenog za šetnje po palubi začula bi se pištaljka i obično bi se pojavila dva ili tri mornara vičući: “Andiamo, andiamo, il tempo di camminata è finito. Vai nella tua cabina in modo che un secondo turno possa andare a fare una passeggiata.”

Tada bi se “šetači” iz treće klase ponovo spuštali u smrad svojih kabina smještenih u dubini broda.

(nastavlja se)

 
Sastanak na vrhu - Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić primio Scotta Morrisona
Srijeda, 03 Travanj 2019 18:35

 

JB i SMAustralija: Susret muftije Bekrića s predsjednikom vlade i članovima parlamenta

Autor: Redakcija Preporoda, Mart 16, 2019

 

Objašnjenje - (da ne bi bilo eventualne zabune) - na fotografiji s lijeve strane je ašćarile duboko zabrinuti Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić, a desno je predsjednik vlade Australije Scott Morrison.

U povodu terorističkog napada koji se desio u petak 15. marta 2019. godine na nevine muslimane koji su došli da obave džumu namaz u gradu Christ Church u Novom Zelandu danas se, u subotu 16. marta, muftija Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji Jasmin ef. Bekrić sastao sa predsjednikom vlade Australije Scottom Morrisonom u Sydneyu.

Muftija Bekrić prenio je predsjedniku vladu svoju duboku zabrinutost ne samo za muslimane nego i sve građane Australije.

Predsjednik vlade gosp. Morrison dao je čvrsto obećanje da će vlasti i sigurnosne službe Australije učiniti sve da zaštite sve njene građane.

U popodnevnim satima muftija Bekrić sa članovima odbora sastao se i sa dva člana federalnog parlamenta iz Canberre gosp. Chris Bowenom i gosp. Edom Husicem u Smithfield džamiji. Članovi parlamenta došli su lično da izraze svoju sućut u povodu strašnog terorističkog napada koji se desio u džamijama Al Noor i Linwood u gradu Christ Church u New Zealand.

Muftija Bekrić u ime cijele bošnjačke Islamske zajednice u Australiji zahvalio se parlamentarcima iz federalnog parlamenta na njihovoj posjeti. Isto tako Muftija Bekrić obavjestio je reis-u-ulemu Husein-ef. Kavazovića, članove odbora IZ Bošnjaka u Australiji i ambasadora Bosne i Hercegovine u Canberri gosp. Mirzu Hajrića da sutra u nedjelju putuje u New Zeland u grad Christ Church gdje će prisustvovati zajedničkoj dženazi nevino ubijenih muslimana u terorističkom napadu koji se desio u Novom Zelandu.

(Saopćenje press službe IZB Australije preneseno je iz “Preporoda” od 16.marta, 2019)

 
Što je više kleveta i laži, muftija nam miliji i draži
Nedjelja, 31 Ožujak 2019 20:05

 

Fake UniversityKakvi ogavni tračevi – Australijom se poput tsunamija širi priča o jednom ovdašnjem imamu koji je ili falsificirao, ili kupio tri diplome – medrese, diplomu nastavnika islamske vjeronauke, te diplomu islamskog teologa na jednom Fakultetu islamskih nauka sa područja bivše Jugoslavije

Nadan Filipović, vlasnik i urednik “Bošnjačkog oka”

Urednikova kritička napomena: Mnogi naši Bošnjaci su ovdje u Australiju, na razadaljinu od preko 15.000 kilometara od svoje nekadašnje domovine, Bosne i rahmetli Jugoslavije, sa sobom ponijeli i svoj “mentalni prtljag”, dio kojeg je izražena sklonost ka kojekakvim rekla – kazala prepričavanjima, pretjerivanjima, tračerajima, nadodavanju osobnih aditiva, iza leđa blaćenju svojih zemljaka, pogotovo onih koji u intelektualnom (alimskom) smislu predstavljaju moralne vertikale nekih organizacija naše australijske emigrantske zajednice, koju neki i dijasporom nazivaju.

“Najtaze” je tračerska vijest za pasti u nesvijest da u jednoj od bošnjačkih islamskih zajednica radi kao redovni zaposlenik imam koji ima, ne jednu, već tri kupljene, a neki čak vele falsificirane diplome – medrese, više islamske škole i Fakulteta islamskih nauka. Za mene kao pojedinca, takve rekla-kazala bljazgotine su nevjerojatne. Naime, svaki od imama u svim našim islamskim zajednicama u Australiji ima dekret o postavljenju potpisan od največeg autoriteta Islamske zajednice u BiH. Nadalje, nemoguće je, zaista nemoguće da neki imam sa, još neprovjerno, lažnim ili kupljenim diplomama promakne budnom oku našeg uvaženog Muftije, glavnog imama Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji profesora Jasmin efendije Bekrića koji neumorno i požrtvovano, svojom čvrstom rukom disciplinirano vodi našu Zajednicu u svijetlu islamsku budućnost, baš poput kapetana broda na uzburkanom okeanu.

Pa, šta da se kaže?

Vjerovatno te priče šire oni isti antiislamski elementi – saboteri koji su prije nekoliko godina povjerovali ogavnim lažima grupice izdajničkih imama iz Njemačke koji su objavili takozvanu “bijelu knjigu” u kojoj su lažno naveli da je profesor Jasmin efendija izgradio kuću u rodnom selu Lepenici od haram – para namijenjenih za kurbane, kao i da je dobro “omastio brke”, navodno uhvativši se u kolo sa bivšim njemačkim muftijom Klancom, kada je, “zamračeno” na stotine hiljada eura zarađenih od australsko-njemačkih transakcija sa kurbanima.

Kao pojedinac smatram da su to sve laži i podmetanja i apeliram da se prestane sa tim laprdanjima tipa rekla – kazala. Upamet se ljudi!  

A šta veli učenjak Šejh Ahmed Bin Ali Al-Mubaraki: Posao dobiven pomoću falsificirane diplome je neislamski čin i golemi haram

Abdullah Al-Dani

Jeeddah – Prema poznatom islamskom učenjaku Šejhu Ahmed Bin Ali Al-Mubarakiju dobivanje radnog mjesta (posla) sa falsificiranom diplomom o završenoj srednjoj školi, višoj školi ili faklutetu je totalno protiv učenja islama. Dodao je da pokajanje zbog ovog velikog grijeha ne može biti kompletno dok onaj koji je nekome zauzeo radno mjesto sam ne dadne otkaz na radno mjesto i odrekne se lažnih diploma. Mubaraki smatra da je lažno predstavljanje pomoću lažnih diploma jedna od najvećih prevara, a što je najstrožije zabranjeno u islamu. Učenjak Mubaraki smatra da su u islamu haram i ilegalne plaće dobivene za rad na radnom mjestu, ako je djelatnik dobio to radno mjesto zahvaljujući lažnoj diplomi ili diplomama. Naglašava da su prodaja i kupovina lažnih diploma potpuno neislamski, a kako tumače Kur'an Časni i učenje Božjeg poslanika Muhammeda Alejhi Selama. Za učenjaka Mubarakija su prevaranti koji su se okitili lažnim diplomama izdajice islama i poziva ih da smjesta daju otkaz na radnim mjestima koja su dobili zahvaljujući lažnim diplomama, te da se pokaju odričući se javno tih lažnih diploma. Učenjak Mubaraki kaže da ako se takve varalice iskreno pokaju i odreknu lažnih diploma, te vrate sve novce koje su stekli pomoću lažnih diploma, da će im milostivi Allah dželešanuhu kompenzirati izgubljena radna mjesta i sav vraćeni novac poslodavcu, a koji je stečen na osnovu lažnih diploma. Osuđujući falsifikatore i varalice, te osuđujući falsificirane diplome, Mubaraki zaključuje: “Kako će se neka nacija uopće razvijati na lažnim diplomama?”

(Izvor: Saudi Gazzete, 2017-01-04)

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 30 Ožujak 2019 15:40

 

Maribor PristanBlaženstvo u “Pristanu”

Toni Skrbinac, sarajevska raja s Bistrika (Memli mahala), ali je malo-malo i u Rajvusa

Čini mi se da sam pisao o svom mladom poznaniku, Juri neurologu. Slučajnost nas je upoznala i od tada svako malo se čujemo. Doktor je puno mlađi od mene i uz njega, njegov lik i karakter mogu nabrajati samo komplimente. Da sam žensko - ne znam kako bi se stvari odvijale izmedju mene i mladog Jureta.

Njemu su, kaže, zanimljive priče iz mog života, a meni opet njegova stručna obrada određenih postupaka i poteza koji su mi određivali život. Zna medicina, a zna i Jura koji se dijelovi mozga kad i kako angažuju, koje hormone proizvode, itd. Meni sve malo poznato, a zanimljivo, posebno kad se radi o mojoj koži. No, ne umije ni Jura na sve odgovoriti. A rekao sam sebi tog popodneva u “Pristanu”, moram Juru pitati. Ovako, pak, ide ta priča o “Pristanu”.

U starom dijelu Maribora nalazi se najstariji sportski centar u okviru kojeg su bazeni, fitnes sale i saune. Prvi put me pokojni otac odveo na plivanje prije punih pedeset godina, a kad su mi doktori prije 25 godina nakon operacije ahilove tetive rekli da je najbolja rehabilitacija plivanje, postao sam svakodnevni gost u “Pristanu.” Razgovorljiv, kakav jesam, upoznao sam manje - više kompletno tadašnje osoblje: i blagajnice i čistačice i učitelje plivanja, a jednom me Suzana pita što ne koristim i njihove saune? Nije me trebala dva puta pitati i jedne subote uđoh prvi put i upoznah nekoliko likova koji će mi postati nova i zanimljiva ekipa s kojom sam potom godinama, iz subote u subotu, dijelio ljepotu i užitak u “Pristanu.”

Kakva su to druženja i kakve fešte bile! Uprava “Pristana” je bila dozvolila, a baka Hilda se brinula da u neko doba u jednoj, samo za nas dvadesetak “saunara” , rezervisanoj sobi sve bude na svom mjestu: i tanjiri i čaše i hrana i piće…U neko doba prekinuli bi sa boravkom u saunama i masažnom bazenu, uzeli bi svoje ogrtače i pravac – ta soba.Tu bi onda i dva i tri sata trajala neobična terevenka u kojoj smo zajedno bili i muško i žensko, i stari i mladi. Najmlađa Zora imala je dvadeset i pet, najstariji gospodin Kranjc devedeset i jednu ili dvije…Dominirale su šaljive teme, prštala je soba od smijeha, a sa popijenim vinom razgovori su počeli dobivati erotske dimenzije…Ali, sve nekako u šaljivom tonu. Naprimjer: pomenuta baka Hilda koja je imala negdje oko osamdeset rekla bi kako je seks jedna od najvažnijih i najljepših aktivnosti Tada je bila udovica već skoro trideset godina, ali život bez muškarca joj je bio nezamisliv. Na suprotnom polu bila je, pak, druga baka, baka Vanda, koja je imala nesretan i besplodan brak i zahvaljujući svom nasilnom mužu skoro pa zamrzila i muškarce, a pogotovu seks.

“Da sam ja neka sila, ja bih muškarcima učinila tako da ih kod seksa boli onako kako boli kada žena rađa…I da im ne pada na pamet…” - govorila je baka Vanda.

-Vanda, ti to govoriš zato što nemaš muškarca. A ja ti kažem, ništa ljepše nema od toga da ti on dođe pa ti pripremiš večeru, pa flašu vina….pa…- dočaravala je svoje doživljaje Hilda. Ostali su se, bajagi svrstavali čas na jednu čas na drugu stranu, a osnovna svrha razgovora bila je ispunjena. Smijeh, smijeh i samo smijeh.

 
Klupko se odmotava
Petak, 29 Ožujak 2019 12:04

 

FFMedicinska sestra u JU Djeca Sarajeva dobila otkaz zbog krivotvorene diplome

 

I.Čavić, Sarajevo

S. H. je prilikom zapošljavanja dostavila krivotvorenu diplomu JU Srednje medicinske škole Tuzla. U JU Djeca Sarajeva bila je zaposlena od 23. aprila 2018. godine na osnovu ugovora zaključenog na određeno vrijeme.

Klix.ba je u posjedu odgovora direktora Srednje medicinske škole Tuzla upućenom JU Djeca Sarajeva, u kojem se navodi da diplomu nije izdalo i potpisalo ovlašteno lice škole, niti je ovjerena validnim pečatom.

"Ne potvrđujemo validnost diplome", navodi direktor Srednje medicinske škole Tuzla Mirnes Avdić, dodavši da se nada da će navedeni slučaj biti prijavljen nadležnom ministarstvu unutrašnjih poslova zbog procesuiranja odgovornih osoba.

No, krivična prijava protiv S. H. je, kako saznajemo od naših izvora iz JU Djeca Sarajeva, podnesena sredinom marta Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo.

Prijavu je podnio Ured za borbu protiv korupcije i upravljanje kvalitetom pri Vladi KS u kojem, po običaju, nisu bili voljni da nam to potvrde. Potvrdu da je podnesena krivična prijava smo, međutim, dobili u Kantonalnom tužilaštvu KS.

Šef Ureda za borbu protiv korupcije i upravljanje kvalitetom Erduan Kafedžić nije bio voljan odgovoriti da li u kantonalnim javnim institucijama i preduzećima ima još slučajeva krivotvorenih diploma. Informacije portala Klix.ba kazuju da ima i bit će objavljivane u narednom periodu.

Klix.ba je ranije objavio da je prilikom sigurnosnih provjera utvrđeno da su tri dugogodišnja policijska službenika Policijske uprave Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo imala nevalidne diplome.

Podsjećamo, novinari portala Žurnal su otkrili kako se za 17 dana može nezakonito steći zvanje medicinskog tehničara Medicinske tehničke škole iz Sanskog Mosta, na šta se oglušilo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

(Tekst je prenesen sa sajta KLIX.ba od 29.3.2019)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 27 Ožujak 2019 11:56

 

BrodRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (64)

Konačno na brodu

Rušid je dobio kabinu treće klase koju je dijelio sa još petoricom izbjeglica. Svi su bili putnici za Australiju. Prostor je bio veoma skučen jer je kabina bila zaista premalena za šestoricu ljudi. S njim su bila četiri Poljaka koji su u ratu bili mobilizirani u englesku vojsku, pa kad je Engleska jasno dala do znanja da Poljsku predaje u ruke Staljinu i boljševicima, gadilo im se ostati u Engleskoj kao zadnja bijeda, te su pohrlili u nepoznato nadajući se nekom boljem životu i kakvim-takvim šansama. Rušid je tokom putovanja znao razmijeniti pokoju riječ s Poljacima jer je bilo dosta sličnih riječi. Čudili su se kad je odbijao piti neku vodku s njima, a pogotovo su bili preneraženi kad je izbjegavao bilo kakvu ponudu da s njima dijeli trpezu punu slanine i komada suhog svinjskog mesa. Vadio se je na čir na želucu, pa su konačno i prestali inzistirati na tome.

Peti putnik je bio neki potpuno ćelavi Slovenac guste i duge riđe brade. Matjaž. Koliko ga je mogao razumjeti bio je bjelogardejac ili domobran. Zbližio se sa Poljacima i počeo da pije s njima svaku večer. Kad bi se napio znao je da zaurla jednu svoju pjesmu koja mu je uvijek bila na repertoaru.

Hura, za dom v boj!
Mi smo slovenske zemlje čuvarji,
geslo je naše: Dom, Narod, Bog!
Naj razbesne se strašni viharji,
z nami je narod, z nami je bog.

Mi domobranci vsi se borimo,
narod slovenski sovrag nam tepta;
vsi za orožje krepko zgrabimo,
v boj nad sovraga, povelje velja!

Hajd'mo v boj za vero nam sveto,
pesem slovenska naj se glasi,
združeno v borbi se borimo vneto,
narod slovenski živi, naj živi!

Mi smo slovenske zemlje čuvarji,
geslo je naše: Dom, Narod, Bog!
Naj razbesne se strašni viharji,
z nami je narod, z nami je bog.

Kad bio on zaurikao iz susjedne kabine bi se horski prolomilo:

Planino moja, planino, tugo

Planino moja, starino.

Dosta sam puta hodio, tugo,

Četničke čete vodio.

Srpska mi truba zatrubi

iz toga sela Drenova.

Sprem'te se sprem'te četnici,

Silna će borba da bude.

Zagrmi Draža vojvoda,

Bacajte bombe četnici.

Iz ove naše pobede,

Zasjaće sunce slobode.

Nakon četnika znali su se oglasiti i ustaše iz neke udaljene kabine na kraju hodnika:

Zeleni se Trebević,

Na njem sjedi Pavelić,

Vatru loži, peče janjce,

Peče janjce, peče janjce,

kolje Srbijance…..

Pa onda još jače:

Evo zore, evo dana,

Evo Jure i Bobana.

Jure zove, Boban viče,

Evo mene poglavniče!

Na vrh gore Trebevića,

U logoru Francetica.

U logoru Jure sjedi,

Svojoj vojsci on besjedi.

Jure zove, Boban viče,

Hej viteze Francetiću.

Tvoja bojna čuva Liku,

Biser zemlje, našu diku.

Evo zore, evo dana,

Evo bojne Imoćana.

Oj ustaše braćo mila,

Duboka je voda Drina.

Drinu treba pregaziti,

I Srbiju zapaliti!

Kad je Drinu pregazio,

U nogu je ranjen bio.

On ne viče - Ajme meni,

Već on kliče za Dom spremni!

Za Dom spremni, za slobodu,

Hrvatskome svom narodu.

Kad su se četnici i ustaše natpjevavali iz prenapučenih kabina, Matjaž i Poljaci su već bili u dubokom snu impregniranom golemim količinama alkohola. Sva petorica su tako hrkali, a neki od njih su puštali takve vjetrove da se Rušidu povraćalo. Pošto je bio na onom najgornjem, trećem krevetu, pokušavao je gledati kroz onaj okrugli prozor, ali je uvijek vidio samo vodu i pjenu. I da je htio malo provjetriti kabinu ne bi mu to pošlo za rukom jer je prozorčić bio u visini gaza broda, pa je bio zatvoren, preciznije rečeno zavaren, tako da ga je bilo nemoguće otvoriti.

Kad su se “pjevači” umorili od svog natpjevavanja nastupio bi mir koji je remetio samo monotoni zvuk rada brodske mašine.

(nastavlja se)

 
Dioptrija Senada Pećanina
Utorak, 26 Ožujak 2019 21:02

 

Knez – Mihailova bi se trebala zvati Ulica Radovana Karadžića

Senad Pećanin

Radovan Karadžić je jedna od najznačajnijih ličnosti novije bosanskohercegovačke i historije srpskog naroda. Imao sam priliku da ga bliže upoznam  krajem ’80-ih godina prošlog stoljeća. Zajedno smo radili na formiranju Ekološke organizacije “Zeleni”, prve nevladine organizacije u socijalističkoj BiH. Sjećam se kako je svojom intervencijom na Osnivačkoj skupštini pomogao otklanjanju dileme o izboru rukovodstva: “Tajno glasanje je tekovina demokratije, ali javno glasanje jača karakter”, rekao je Karadžić.

Precizan je bio i u formulaciji “Šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”, koji su kao zvaničan dokument usvojeni na 16. zasijedanju skupštine tadašnje “Srpske Republike Bosne i Hercegovine”, koja je održana 12. maja 1992. godine u Banja Luci. Doduše, kao i prilikom osnivanja “Zelenih”, postojale su neke nedoumice. Na jednu od njih je ukazao u svom govoru na istoj sjednici general Ratko Mladić:”Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo, da ostanu samo Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa, to je… to neće… ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid!” Međutim, zahvaljujući nespornom autoritetu i svojim liderskim vještinama Karadžić je uspio uvjeriti ne samo generala Mladića, već i milione Srba u ispravnost svoje vizije i prihvatljivost metoda kojim će se ona ostvariti.

Zahvaljujući velikim dijelom upravo dalekovidnosti Radovana Karadžića i njegovoj brizi za interese srpskog naroda – danas postoji Republika Srpska. Svijet, ta takozvana međunarodna zajednica, je pokazao sve svoje licemjerje kroz odnos prema Karadžiću – njega i desetine srpskih heroja je privela Haškom tribunalu za ratne zločine, istovremeno legalizirajući tekovine njegove vizije i borbe – Republiku Srpsku, prije svih.

Srpski heroj Radovan Karadžić je zasluženo postao i globalna ikona i simbol borbe protiv novog svjetskog poretka. Tako su i vodeći svjetski mediji prije nekoliko dana prenijeli informaciju sa Novog Zelanda, po kojoj se Brenton Tarrant, žrtvujući se za iste ideale kao i Karadžić, inspirirao pjesmama u čast srpskog lidera. Poznato je da je i njihovom kolegi Andersu Breiviku iz Norveške još 2011. godine upravo Radovan Karadžić bio jedan od uzora u činu vlastitog žrtvovanja za ideale zbog kojih strada srpski lider.

Nažalost, srpski narod se tek djelimično odužio Karadžiću za njegovo herojsko djelo. Na današnji dan prije dvije godine, aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik je na Palama otvorio savremeni studenstki dom (“po svim evropskim standardima”) koji je dobio ime “Radovan Karadžić”, dok je prošle godine Karadžićeva kćerka Ljiljana postala potpredsjednica Narodne Skupštine Republike Srpske.

Međutim, čini se da je već decenijama vlasti u Srbiji imaju licemjeran odnos prema liku i historijskom djelu Radovana Karadžića. S jedne strane, Republika Srpska je, prema riječima Dobrice Ćosića, najznačajnije nacionalno ostvarenje srpskog naroda u 20. stoljeću, dok je Ivica Dačić na nedavnoj zajedničkoj sjednici vlada Srbije i Republike Srpske održanoj u Trebinju objasnio domaćinima da “nije Kosovo, već je Republika Srpska najznačajniji interes srpskog naroda i Srbije”.

Zato smatram da je Radovan Karadžić zaslužio da mu se makar Beograd oduži na primjeren način. Na primjer, zašto Knez – Mihailova ulica ne bi bila preimenovana u Ulicu Radovana Karadžića? Ne sumnjam da bi Nenad Kecmanović – po uzoru na prijedlog promjene imena Republike Srpske u Zapadnu Srbiju – uspješno obrazložio prijedlog, da bi Muharem Bazdulj i Ljiljana Smajlović to lijepo novinarski uobličili, dok bi Čedomir Antić i Predrag Marković pružili ubjedljivu historijsku argumentaciju tog čina.

(Tekst je prenesen sa sajta Danas, Beograd, 19.03.2019.)   

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search