LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Osvrt gospodina Miljenka Jergovića
Nedjelja, 21 Srpanj 2019 12:27

 

Miljenko - AjfelJergović o Balaševiću: Mora biti nečeg velikog u čovjeku koji stane pred 14.000 ljudi u Sarajevu i kaže im: ljudi, ja sam kriv taman i da nisam kriv

Miljenko Jergović

Dvaput sam u životu, dan za danom, bio na koncertima Đorđa Balaševića. Zbilo se to prije tačno dvadeset godina, 7. i 8. veljače 1998. Vrijeme je bilo sumorno sivo, po skorenom siječanjskom snijegu popadala je garež iz dimnjaka, rječica je tekla tanka i mutna, nije bilo vode po krčmama i kavanama, svud naokolo zijevale su, prolamale se ruševine iz tek minulog rata. Prelazak na onu stranu još uvijek se nije smatrao uobičajenim, ustvari gotovo nitko nije ni prelazio, jer ni visoki predstavnik Carlos Westendorp još nije uveo zajedničke registarske tablice, bez oznake grada ili entiteta iz kojih automobil dolazi. Dogodit će se to nekoliko mjeseci kasnije, kada će ovaj španjolski diplomat, bivši kraljevski ministar vanjskih poslova, donedavno zaraćenim narodima nametnuti i zajedničku valutu i zastavu, ustvari cjelokupni onaj žuto-plavi simbolički inventar koji danas predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Ali u to vrijeme, u zimu 1998, sve je još djelovalo tako beznadno pusto i siromašno, tako trajno nepopravljivo, osim što je u ljudima još uvijek bio vrlo živ ushit činjenicom što nema rata, što se ne puca, i živa je nada da će uskoro sve poći po dobru. Onog trenutka kada po dobru i pođe, to se više neće primjećivati, a namjesto nade zavladat će beznađe.

Balaševićev koncert u opustošenoj Skenderiji, tom svojedobnom gigantu socijalističke izgradnje, dvorani u kojoj su od početka sedamdesetih održavani partijski kongresi, međunarodni sajmovi, svjetska prvenstva u stolnom tenisu i koječemu drugom, i preko koje je Košarkaški klub Bosna postao prvak Europe, organiziran je po nalogu i u organizaciji međunarodne zajednice. Nakon uspjeha koncerta na stadionu Koševo, kada su U2 Sarajlijama i inim prisutnim Bosancima trebali pokazati kako su dio Europe, zamišljeno je nešto mnogo rizičnije i u svakom pogledu neizvjesnije: da se ljudima koji su živjeli pod najdužom opsadom u modernoj povijesti, bivšim borcima, onima koji su ostali bez ruku i nogu, onima kojima su stradali bližnji, onima kojima je, ako ništa drugo, ukradeno tri i pol godine njihovih života i u kojima su se u tom vremenu zametnule njihove buduće mirnodopske smrti, svi ti čekajući ratni tumori, infarkti i fizički slomovi, da se svima njima dovede pjevač iz - Srbije. Ali ne neki alternativac, rocker i punker, koji će privući specijaliziranu publiku i ušareniti marginu koja je ionako uglavnom šarena, nego netko za koga svi znaju, pravi, priznati prijeratni pjevač, onaj koji će biti simbolički Srbin i koji će tu doći, stati pred ljude i pjevati, a oni će, tako su, bit će, zamišljali stranci, shvatiti kako Srbi više nisu oni koji ubijaju i protiv kojih se ratuje. Ideja je bila jednostavna i pogrešna, preuzeta iz iskustva postrasističke Južne Afrike. Ovdje, međutim, nije bilo crnih i bijelih ljudi, niti zločina koji bi nastao na rasnim predrasudama i vidljivim razlikama.

Balašević nikada nije bio moj izbor. Manje iz razloga senzibiliteta, više zato što smo se generacijski mimoišli - jer nisi baš mogao biti punker i alternativac i imati simpatija za romantičnog, djevojačkog kantautora - tek odrastao sam i formirao se uz neku malo drukčiju muziku. Naravno da sam cijenio to što on nikad zanikad nije izgovarao nacionalističke baljezgarije, nije bio za Miloševića, a kada je trebalo, reskirao je svoj građanski komfor zbog istine o ratu koji je njegova zemlja vodila u prvom susjedstvu, protiv dojučerašnje braće u bratstvu&jedinstvu. Dubinsko bi dokumentacijsko-novinsko forenzičko istraživanje pokazalo da se taj čovjek ogriješio samo o Albance, kada je u jednom intervjuu rekao nešto što nipošto nije smio reći. I to mu, naravno, može i treba biti zamjereno, ali ne više nego bilo kome drugom tko je u ovom vremenu živio i govorio. Na kraju, postoji, valjda, i mogućnost iskupljenja. Riječi ponekad ubijaju, ali češće ubija sklonost ljudska da se jednome smrtno zamjera nešto što se drugome i prešuti i previdi i ne čuje.

 
Razgoličavanje muftijinih smradnih marifetluka i mešetarenja
Četvrtak, 18 Srpanj 2019 10:18

 

Hadzi Sajit SmajicHadži Sajit Smajić - intervju za “Bošnjačko oko”

Nadan Filipović: Gospodine Smajić, prije početka ovog našeg “muhabeta” zahvaljujem se što ste na njega pristali znajući da će pitanja biti “u glavu”, a da će odgovori trebati biti “u sridu”, kako se u narodu zna kazati.

Sajit Smajić: Hvala lijepa, gospodine Filipoviću. Da je ovaj razgovor bio ponuđen od nekog drugog portala, ne znam da li bih pristao, ali znajući jako dobro da je “Bošnjačko oko” naš najozbiljniji portal u Australiji i da “OkO” stalno pažljivo gleda i mnogo šta ugleda i kasnije objavi, pristao sam sa zadovoljstvom. Bujrum, možete krenuti s pitanjima!

Nadan Filipović: Pa da krenemo! Možete li mi ukratko reći kada ste se uključili u rad utemeljenja Islamske zajednice Zapadne Australije?

Sajit Smajić: Gospodine Filipović, Bošnjačka Islamska Zajednica Perth u Zapadnoj Australiji je osnovana u aprilu 1996-te, u okviru Bosansko-hercegovačkog Kulturnog Centra, a ja sam odmah nakon dolaska u Australiju u februaru 1999-te postao njen financijski član. Aktivno sam se uključio u rad u oktobru 2000-te, kada sam izabran za novi sastav Odbora i imenovan na mjesto blagajnika.  

Nadan Filipović: Koliko je bilo financijskih članova IZ u početku, a koliko do otvaranja prekrasne džamije u Perth-u?

Sajit Smajić: Dvadeset godina prije, dakle 1999. godine, stanje u Zajednici nije bilo sjajno. Nakon spora sa upravom ovdašnjeg BH Kulturnog Centra naša Zajednica se praktično našla na ulici. Ovdašnji Bošnjaci su se podijelili na "napredne i moderne kulturnjake" i "nazadne duhovnjake". Članstvo se uvelike osulo i prijetio je totalni raspad naše Islamske Zajednice. Spas je ponudio Australian Islamic College u Perth-u koji je našoj Zajednici omogućio dalji rad u jednoj od njihovih učionica. Tu činjenicu sa zadovoljstvom pominjem i još jednom koristim priliku da zahvalim dragoj braći iz Australian Islamic College u Perth-u za veliku pomoć i nadasve razumijevanju u prepoznavanju našeg preteškog položaja u danom momentu. Iz te učionice se kao ptica Feniks uzdigla jedna mnogo modernija i bolje organizovana Islamska Zajednica. Prilikom useljenja u našu Swan Valley džamiju zajednica je okupljala 164 familije koje su bile financijski članovi Zajednice.

Nadan Filipović: Kada je naša Zajednica dobila stalnog imama (hodžu)?

Sajit Smajić: Dugo vremena smo bili u potrebi da angažiramo pojedine ovdašnje, ali i imame iz BiH, da svake godine predvode naš džemat za Teravije tokom mubarek mjeseca Ramazana. Moram naglasiti da je svakom od njih bilo nuđeno stalno zaposlenje u Islamic College i part - time pozicija u našoj Islamskoj Zajednici. Najozbiljniji pregovori su bili vođeni sa Enes ef. Omerovićem iz Gornjeg Vakufa, ali nažalost, ti pregovori nisu realizirani. Prvi i jedini stalno angažirani imam u Bošnjačkoj Islamskoj Zajednici Zapadne Australije je Mirsel Kozica. On je stupio je na dužnost imama 01. juli, 2013. godine.

Nadan Filipović: Je li Mirsel-efendija Kozica bio angažiran honorarno (part - time) ili je bio primljen u stalni radni odnos?

Sajit Smajić: Mirsel Kozica je primljen u stalni radni odnos, (full - time) iako je prvih pet godina zbog objektivnih okolnosti radio samo trećinu predviđenog radnog vremena.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Srijeda, 17 Srpanj 2019 20:41

 

Antijevrejski grafit“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (13)

Nadan Filipović

Bujanje neoantisemitizma u “proevropskoj demokratskoj Srbiji” i srbijansko glumatanje prijateljstva prema Izraelu.

(na slici: antijevrejski grafiti u centru Beograda)

Prošle su godine, zaborav je prekrio sve o Jevrejima koji su u tom periodu nestali u Nedićevoj Srbiji. Danas opet izgleda da nikoga u tom istom Beogradu gdje se desio dio Holokausta nad srpskim Jevrejima, a ni u “najnovijoj proevropskoj demokratskoj Srbiji”, ni malo ne zabrinjava najnoviji val uzavrelog srbijanskog antisemitizma koji se valja ulicama „prestonivi“ i cijeloj Srbiji. Prolaznicima koji šetaju beogradskim ulicama, kao i ulicama drugih srbijanskih gradova, prečesto bodu oči grafiti slijedećeg sadržaja: “Juden Raus", "Achtung Juden", "Jevreji – marš iz Srbije", "Smrt Jevrejima”, “Ravnopravnost među rasama je jevrejska zamka”, “Sonja Biserko-jevrejski pion-pokorni sluga jevrejskog svetskog poretka”, “Nataša Kandić jevrejski pion – pokorni sluga jevrejskog svetskog poretka“, “Reci ne cionističkoj okupaciji sveta“, itd., itd. Interesantno je da spomenuti grafiti znaju stajati na beogradskim i drugim srbijanskim fasadama danima i nedeljama, dok se konačno neko iz komunalnih preduzeča na smiluje poslati radnike da te natpise ovlaš premoluju.

Ako se, pak, nekome od tih šetača u takvim trenutcima smuči, pa uđe u neku knjižaru da malo pregleda knjige i dođe sebi od čitanja spomenutih grafita, može mu još gore pozliti kada vidi izložene antisemitske knjige kao što su notorni “Protokoli sionskih mudraca”, "Jevreji - neprijatelji balkanskih naroda", “Srbi u kandžama Jevreja”, ili morbidni pamflet “Jevrejsko ritualno ubistvo”, u kojem se opisuje kako Jevreji ubijaju hrišćansku decu da bi njihovom krvlju „zamesili“ svoj beskvasni kruh. U skoro svakoj knjižari nalazi se srpska antisemitska lektira, kao naprimjer: “Jevrejska zavera protiv Srba”, “Pod šestokrakom zvezdom”, “Zašto se divimo Adolfu Hitleru?”, “Mrtve krave protiv šest miliona mrtvih Jevreja”, “Vladika Nikolaj o Judejcima, neprijateljima hrišćana i hrišćanstva”, “Zli i prokleti”, “Zavera nad zaverama”, “Zlotvori čovečanstva”, “Satansko-judejsko porobljavanje čovečanstva” , “Judejska zavera protiv Boga i čoveka”, i , naravno, uz to lepo uvek ide, kako spomenuh, i Hitlerov “Mein Kampf”, baš kao desert.

Posebno zabrinjava alarmantna činjenica da se na sajtovim srpskih neonacističkih organizacija objavljuju imena onih Jevreja iz Srbije koje "sve treba pobiti". Na toj crnoj antisemitskoj listi do sada su svoje ime mogli pročitati Sonja Liht, direktor nevladine organizacije "Beogradski fond za političku izuzetnost", glumac Predrag Ejdus, pjevač Đorđe David, svjetski priznati stručnjak za marketing Srđan Šaper, predsjednik Saveza jevrejskih opština Aca Singer, i neki drugi.

Zašto nisu aktivnije jevrejske organizacije Evrope i Amerike da aktuelnoj srbijanskoj vlasti dobro natrljaju nos i izvuku uši zbog očiglednog nedjelovanja u spriječavanju ponovnog eksplozivnog razvoja antisemitizma u Srbiji?

Hoće li se možda dopustiti da i ova generacija srpskih antisemita “spašava Jevreje”, kako su to masovno radili oni iz generacije koja je bila mlada u toku 1941-1944, kada je na “Sajmištu” spašeno od ovosvjetskih muka oko 11.000 srbijanskih Jevreja? Sada bi (ne daj bože) ovoj generaciji srbijanskih antisemita posao bio olakšan činjenicom da se od stvarnog broja od preko 3.000 srpskih Jevreja, kao Jevreji izrazilo samo njih 1.200. Da li je tom strahu od izjašnjavanju kao Jevrej kumovala činjenica prema kojoj su preko 10% ispitanika u Srbiji deklarisani antisemiti, dok je veoma veliki procenat, tačnije oko 37% “neodlučenih”, znači onih koji su dosta blizu antisemitskom pogledu na svijet i svoje jevrejske sugrađane?

Također treba navesti da u Beogradu i cijeloj Srbiji nema niti jednog spomenika, a kamoli muzeja posvećenog stradanju srpskih Jevreja. Nema nikakve oznake, niti na Starom sajmištu, niti bilo gdje drugdje, baš kao da su srpski Jevreji onako “ćiri-bu-ćiri-ba”, dok si udario dlan o dlan, ili rekao keks, samo nestali sa lica zemlje Srbije, a ostali su oni koje su Srbi spasili.

Po nekoj logici “Za sve su krivi drugi, bili oni srbogenocidni ustaše Hrvati, bili srpske krvi uvijek žedni Turci, odnosno muslimanske balije, bilo mrski uvijek antisrpski Arnauti, itd.” Ma bre puca nam prsluk za te priče o nekim tamo bre Jevrejima ili Ćivutima u Beogradu i Srbiji, koji su tu bre kao bili u doba heroja naših heroja Čiče Draže i Milanćeta Nedića. Pa gde bre Ćivutini samo kurvanjski nestadoše? Pa verovatno su ih poklale mrske ustaše zajedno sa nas million i sedamsto iljada Srba u Jasenovac, največi srpski grad bre pod zemljom, bre, kako naš akademik Matija Bečković svima i celom svetu lepo kaže. To je bre srpska istina i istorija i druge vam nema. " (nastavlja se)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 16 Srpanj 2019 11:59

 

Krstenje bebeRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (73)

Oko kuće

Radio je vrijedno kod gazde, a nedeljom je lomio leđa oko kuće. Barba Ante mu je našao nekoliko starih Dalmoša, dobrih majstora, ili, kako oni kažu, meštara. Nisu bili skupi. Kuću je kompletno “opiturao” stari Joso Salamun. Provjerene su električne instalacije, sve pipe, klozet, što je trebalo zamijeniti to je zamijenjeno, ograda je popravljena, okućnica pokošena i oplijevljena. Ode osamdeset funti, ali Rušidu nije bilo žao. Darežljivo je hranio sve ljude koji su radili, a hladnog piva nije nikad manjkalo. Barba Ande je tri puta donio po damijanu (demižon) od dvadeset litara njegovog jakog crnog vina. Za bavande radnicina! Rušida je iznenadilo koliko svi ti Dalmoši malo jedu, ali zato piju kao smukovi. Po cijeli dan, onako u hodu, radeći, pri ruci im je čaša sa bevandom, pola vino – pola voda.

Za desetak dana kuća je zaista prelijepo izgledala. Tek tada je doveo Justinu koja je jedva sjela u barba Antinu krntiju od auta. Stomak joj je bio ogroman. Obišla je kuću sve korak po korak, jedva hodajući. Znala je da treba uskoro roditi, ali je htjela da se porodi u kući u kojoj je živjela, pa da onda presele u njihovu kuću.

I tako, jedanaestog septembra 1950-te Justina rodi kćerkicu. Curica je bila teška preko tri kilograma. Porod je prošao bez problema, a obavila ga je babica Stefany s kojom je Rušid sve dogovorio, a nakon poroda platio dvadeset funti umjesto deset koliko je Stefyny inače naplaćivala. Zamolio ju je da povremeno obiđe Justinu i ona je obećala da hoće. Bio je miran jer je kod njih preselila stara Lidka koja je oko Justine i curice brinula dan i noć, a imala je i razloga jer joj je Rušid svaki dan davao jednu funtu što je za staru bio golemi novac.

Na poslu je počastio sve kolege i gazdu. Ostali su jednog petka do kasno uvečer na fešti. Stari Wintulich nije htio uzeti ni penija za bogatu trpezu sa najkvalitetnijim pečenjem, šunkom, salamama, kobasicama, sirevima i salatama, a Rušid je donio golemu tortu iz susjednog hotela, te nekoliko gajbi piva, vina, brendija i viskija. Boga mi su se svi dobro podnapili pa je negdje oko ponoći Rušid platio taksi četvorici kolega da pijani ne teturaju ulicama na putu do kuća, a stari Jacob Wintulich je na kraju rekao, zaplićući jezikom: “Dobro je da ovaj parti nije bio u nedelju. Ne vjerujem da bi iko od nas došao na posao u ponedeljak. Ovako ima neke nade.”

I zaista, svi su u ponedeljak došli na vrijeme i posao je otpočeo uhodanim tokom.

Nakon par mjeseci stara Lidka i Justina su navalile na njega da ide na krštenje djeteta. One ga vuku, a on zapeo, pa neće li neće.

-Idite vi u crkvu. Vi ste dvije crkvenjakinje. Ja nikad nisam bio ni u crkvi, ni u džamiji, niti ću. Biće tamo barba Ante. On je krsni kum. Šta ću vam ja?

-Rusido, još te jednom pitam da li imaš išta protiv da se curici da ime bude Alina, po mojoj pokojnoj baki? Baka Alina je bila pravi anđeo pa mislim….

-Justina, slažem se, slažem se, i treći put ti kažem da se slažem.

-Stvarno?

-Stvarno.

Njih dvije odoše u crkvu gdje su ih je čekali barba Ante i njegova Manda. Obaviše sakrament krštenje, barba Ante na vratima crkve gurnu velečasnom novčanicu od deset funti u ruku. Naime, pružio mu je ruku kao da se pozdrave, a u ruci je imao novčanice. Velečasni se malo iznenadio jer nije bio običaj da se svećeniku pruža ruka na odlasku, ali kad osjeti nježno šuškanje papira između njihovih dlanova, lice mu se ozarilo, pa kad zraknu o kakvom se papiru radi, oči su mu bile prepune sreće. Okrenuo ih je prema oblačnom nebu i pratio malu Alinu do zadnje crkvene stepenice, glasno se moleći.

(nastavlja se)

 
Dioptrija neupućenog džematlije
Nedjelja, 14 Srpanj 2019 19:47

 

UpitnikPismo jednog neupućenog džematlije (nisam ništa ispravljao. N.F.)

Zbog vašeg posljednjeg pisanja, evo da reknem i šta ja o tome mislim. Prvo i prvo, niko nije kriv dok se nešto ne dokaže. Lijepo naša sveta Knjiga kaže, najmanje četverica svjedoka, pa onda je neko kriv. Dobro, u sadašnjem vaktu to ne može tako, ali ipak nešto znači. I Đorđe Balašević pjeva red je red, sve po zakonu, itd. Efendija Bekrić je školan čovjek, zna šta je zakon, zna šta je red. Njega i Kur'an ćasni obavezuje na ispravno ponašanje. Koju fajdu bi on to trebao imati da odobrava tuđa loša djela. On je preuzeo na sebe veliki zadatak da nam bude primjer i uzor. Znam ja da je pisato da je okrivljavan za neke pare oko kurbana, al pokazalo se duplo golo. Nisam čuo ni pročito da je išta pokrenuto pred sudom, policijom ili u Islamskoj zajednici. Ni pokrenuto, a kamoli dokazato. Haman će tako bit i ovoga puta, zato ja i velim daje to još uvjek rekla-kazala-ćula. Vjerujem da će naš muftija profesor Jasmin efendija Bekrić oprati svoj obraz i od ovog potvaranja njegovih dušmana, zavide mu. Siguran sam da neće preći preko vakih potvora i da ćemo uskoro vidit sve diplome od tog hođe u koje se sumnja. Isto tako i sve to što se traži da bude na sastanku koji pominjete, to za financiski izvještaj za 10 godina i sve ostalo.

Selam i pozdrav ljubiteljima OKA.

Neupućeni džematlija

(Ime i prezime su poznati urediku OKA)

 
Kad se “prečasne” ahmedije zakotrljaju u peksinluk
Petak, 12 Srpanj 2019 14:29

 

BekrijaHoće li naš hazreti Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić ugušiti pobunu i sa bošnjačke islamske scene Australije “pomesti” pobunjene hodže i džematlije, ili ćemo pisati novu “bijelu knjigu”.... i to u nastavcima???

(Na slici: Ko mi ba šta more???)

Nadan Filipović – urednik “Bošnjačkog oka”

Kao uvod u ovaj kratki tekst izražavam vlastito mišljenje prema kojem mi izgleda da imamo Muftiju koji se drznuo postupkom neviđenog pisanja kojekakvih nepismenih “proglasa”, progašavati “kvalificiranim” hodžama balavce čije su diplome o završenim medresama, višim islamskim školama i islamskim fakultetima, najblaže rečeno, veoma dubiozne. Na taj način se bahati Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić usudio drznuti da preuzme ulogu reisa dr. sc. Husein efendije Kavazovića ovdje u Australiji, a posebno u Zapadnoj Australiji.

Hoće li mu uspjeti ovaj njegov teror nad zdravim razumom?

U nestrpljivom očekivanju najavljenog sastanka imama i predstavnika svih bošnjačkih islamskih zajednica Australije, članica Mešihata, ili sada već Muftijstva, a kojem trebaju prisustvovati od ranije najavljeni predstavnici Rijaste IZ u BiH, direktor Ureda IZ u BiH za vanjske poslove i dijasporu Razim efendija Čolić i njegov zamjenik Mensur efendija Pašalić, iz povjerljivog izvora u Sydney-u OKO je dobilo informaciju da predsjednici nekoliko bošnjačkih islamskih zajednica Australije neće prisustvovati planiranom sastanku.

Razlog za neučestvovanje je njihovo nezadovoljstvo sa dnevnim redom najavljenog sastanka, a koji je predložio, ko će drugi, nego Muftije profesor Jasmin efendija Bekrić. Naime, prema izvorima veoma bliskim Muftijstvu, Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić otvoreno ignorira zahjeve zajednica da se u dnevni red uvrste još dvije, veoma važne tačke.

Prvo: Detaljan i “do zadnjeg broja” potpuno transparentan financijski izvještaj Mešihata, sada Muftijstva, za zadnjih deset godina.

Drugo: Rasprava o problemima u Mešihatu - Muftijstvu i problemima u nekim bošnjačkim islamskim zajednicama, kao i o odnosima na relaciji Muftijstvo – bošnjačke islamske zajednice, a o čemu Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić uopće ne želi otvarati raspravi i razgovor.

OKO također doznaje da širom Australije među Bošnjacima sve više raste i već kipi nezadovoljstvo trenutnim stanjem u Islamskoj Zajednici Bošnjaka u Australiji i sve je više onih koji otvoreno ukazuju na nagomilane probleme i diktatorsku samovolju koju (na staljinistički način provodi muftija – osobni stav urednika OKA) očito i uporno prakticira Muftija profesor Jasmin efendija Bekrić.

Malo tiše su priče koje se polahko šire, ali se šire, da postoje brojni materijalni dokazi na osnovu koji bi se tadašnji predsjednik Mešihata, a sada Muftija, profesor Jasmin efendija Bekrić mogao naći pred licem pravde ovdje u Australiji, prilikom čega bi teško mogao odgovoriti na niz pitanja, a od koja su neka čisto transakcijsko - financijske naravi – “unexplained bank deposits”, a da ne spominjem još hejbet aferima - šifra "kolega muftija Klanco i družina"!

Kaže mi jedan naš stariji čovjek, džematlija iz Sydney-a: “Moj Nadane, on se ponaša se kao da je hodža u nekoj bosanskoj zabiti ili vukojebini, a zaboravio je hablešina u kojoj zemlji živi i u kojoj svoj dahiluk i muntanja provodi.”

Ostaje da se vidi hoće li predstavnici Rijaseta IZ BiH biti u mogućnosti da se za vrijeme njihove posjete Australiji sastanu sa nezadovoljnima Bošnjacima i da iz prve ruke čuju šta su razlozi njihovog godinama akumuliranog nezadovoljstvo, ili će se samo zadovoljiti objašnjenjima Muftije profesora Jasmin efendija Bekrića.

Uskoro će se vidjeti!

 
Svi smo osuđenici....
Četvrtak, 11 Srpanj 2019 09:49

 

OsudjenikOsuđenici

Prof. dr Radomir Čolaković

Čuo je nedavno jednu kratku priču. Neki radoznalac je upitao osuđenika na smrt kako se osjeća pred izvršenje kazne.

Osuđenik mu je umjesto odgovora postavio kontrapitanje: „Kako se ti osjećaš? I nastavio je: „I ti si osuđen na smrt kao i ja! Smrt je i tvoja presuda. Razlika je u tome što sam ja sebe doveo na optuženičku klupu, ne vodeći računa o vremenu. Mogao sam, kao i ti, još živjeti i čekati na kraju istu presudu. Ali, ja potroših svoje vrijeme u trenu. I ti trošiš vrijeme samo to ne primjećuješ jer je ono nevidlјivo kao vazduh. Okreni se oko sebe pa mi reci jesi li uopšte svjestan koliko si dana proćerdao?! Godina?! O djedovini da i ne pričam. Tvoje srce odbrojava li odbrojava...?“

„Ja sam samo loš primjer, ali i ti si tu negdje, samo je tvoj strah manji od mog i manje te boli. Ja stižem prije tebe, do sudnjeg dana. Da smo obojica mudri, pametni i odgovorni prema sebi, drugima i vremenu, ne bi se o ovome ishodu ni sporili. Neka ide svako putem svoje zvijezde vodilјe. Čekaću te na kraju. Brinem se jedino da li ću te prepoznati. Tamo gdje svi završavamaju, je vječnost, pa ćemo divaniti do mile volјe. Na ovom mjestu i vremenu gdje smo sada i tren je veličina, ali i prilika. Raduj se svakoj kapi rose, kiše, oluji, gromu, munji, pahulјici, zračku sunca, svakom biću, vlasi trave, cvjetiću, kamenu, potočiću i ne „kradi bogu dane“. Možeš spasti na nulu. Ja sam poruku rano otvorio ili je nisam shvatio.“

Radoznalac je, ostao bez riječi ,pogleda prikovanog za nebo.. Prosto je zanijemio pred prizorom. Jedna zvijezda je pulsirala crvenkastom i naranđastom svjetlošću. Napravila je polukrug iznad usnulog grada, otrgla se iz zemaljskog gravitacionog polja i vinula se prema udaljenoj galaksiji. Veliki bljesak vatrometa označio je da je nestala u međuzvjezdanoj prašini.

Ostao je sam. Ovome se nije nadao. Ali? Šta mu je sve ovo i trebalo?

 
Odlaze ljudi...odlaze
Srijeda, 10 Srpanj 2019 09:55

 

Odlazak iz RSZAPANJUJUĆI PODACI: RS izgubila 126.000 radno sposobnog stanovništva i 100.000 djece

Podaci iz danas prezentovane "Analize i projekcije tržišta rada u Republici Srpskoj 2019-2022." pokazuju zastrašujuće razmjere odlaska sa ovih prostora, ali i gubitke nastale uslijed negativnog prirodnog priraštaja

Kako je rekao autor analize, Stevo Pucar, profesor na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci, samo u desetogodišnjem periodu, od 2006. kada je bilo 964.000 radno sposobnih stanovnika do 2017. kada je njihov broj pao na 838.000, RS je ostala bez 126.000 radno sposobnog stanovništva. 

Analiza je pokazala da će se taj trend nastaviti pa se u narednih pet godina očejuje smanjenje broja radno sposobnih stanovnika za dodatnih 45.000 ljudi, sa 838.000 na 793.000.

Još alarmantniji podaci su oni koji se tiču posljedica negativnog prirodnog priraštaja. Posebno su vidljivi kod lica mlađih od 15 godina gdje je zabilježen pad sa oko 200.500 u 2006. godini na 105.000 u 2017. godini, što je  smanjenje za oko 100.000 djece ili za 48 %!

Na bazi naše projekcije broja djece do 15 godina u RS, a možemo reći da je skoro alarmantan podatak, broj djece u tom uzrastu će se smanjiti za dodatnih 35.000 do 2022. Razlog je prije svega negativni prirodni priraštaj i migracije”, istakao je Pucar.

Naveo je i kako je migracioni odliv stanovništava sljedeći važan razlog depopulacije prosrora RS, a to je ilustrovao podacima Eurostata prema kojim je u posljednjih osam godina 155.449. ljudi preselilo iz BiH u neku od zemalja EU. Ono što posebno zabrinjava, ističe, je to što konstantno raste broj ljudi koji se iseljava na početku perioda to je bilo 11.000 ljudi, na a kraju perioda oko 36.000 godišnje. 

Ovdje se mora naglasiti da je riječ samo o legalnoj migraciji, gdje ljudi dobijaju boravišne dozvole i uključuju se u formalni sektor, dok je pretpostavljeni broj onih koji su u ovom period ušli u zemlje EU nelegalno između 23.000 i  31.000.

Ono što nas očekuje u periodu od 2019. do 2022. godine je to da će BiH napustiti oko 210.000 ljudi.

O koliko razmjerama iseljavanja je riječ najbolje pokazuju procjene rađene prije dvije godine.

Mi smo u ranijoj analizi previđali da će se raditi o odlasku oko 20.000 ljudi godišnje iz BiH, po sadašnjim trendovima već možemo razmišljati o nekih 50.000 ljudi godišnje. Pazite šta to znači, da bi u ovoj i naredne četiri godine mogli ostati između 200 i 250 hiljada ljudi, konzervativna procjena u studiji je 210.000 ljudi koji će se iseliti kroz legalne tokove, što je u odnosu na raniju projekciju mnogo, mnogo drastičnije”, rekao je Pucar čija je analiza, između ostalog, pokazala i neke pozitivne karakteristike - rast zaposlenosti posebno kao rezultat snažnog rasta prerađivačke industrije, i to one izvozno orjentisane. 

Stvarna nezaposlenost je takođe smanjena, a predviđa se da će se smanjivati i u narednom periodu.

Evidentan je i rast produktivnosti na nivou cijele ekonomije, ali i činjenica da ga nije pratio adekvatan rast plata.

Mora nam biti jasno u ovakvoj situaciji da ostanak radne snage, ne ulazeći u nikave druge razloge osim ekonomskih, je takav da ukoliko tražnja za radnicima raste, ponuda opada, a plate ne rastu kako bi trebalo, onda je potpuno izvjesno da će ti ljudi tražiti posao negdje drugo”, istakao je Pucar.

Analiza se dotakla i problma sa kojima se suočavaju penzioni i zdravstveni sistem, pa tako projekcija predviđa da će broj penzionera nastaviti da raste brže od broja zaposlenih, što će dodatno otežati funkcionisanje penzionog sistema RS, dok će u zdravstvenom sistemu ključni problem i dalje biti kako riješiti problem nedostatka finansijskih sredstava.

(Zahvaljujem se “slobodnom misliocu” koji mi je poslao ovaj link za teksta objavljen na portal BUKA.)

 

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 07 Srpanj 2019 17:14

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (73)

O Edhem efendiji Foči

Prekjučer, prvi dan ramazana, umro je Edhem efendija Fočo, a jučer je zakopan nakon veličanstvene dženaze. Na ikindiju je Begova džamija bila puna kao šip. Ja sam klanjao u posljednjem safu kraj vrata i jedva sam mogao pasti na sedždu. A bilo je naroda i na sofama, što nisam video od vremena rata, osim možda što kadgod bude na Bajranu. Živio je 75 godina, a bio je do iza rata trgovac manufakturom. Imao je školsko svjetovno obrazovanje (govorio je i njemački), a i vjerski je bio obrazovan. Kažu čak da bio i hafiz, ali da mu nije nikad proučena hafiska dova niti objavljena, da tako reknem, hafiska promocija.

Vanjštine je bio uvijek uglađen, u svemu uredan, lijepe riječi i pristojan među ljudima.

Za vrijeme rata i progona muslimana iz Istočne Bosne angažirao se na sakupljanju pomoći i oko smještaja muhadžira po muslimanskim domovima, idući od kuće do kuće i moleći ljude da ih prime i ustupe im nešto prostora. Mislim da je bio i u odboru “Merhameta”.

Dvaput se ženio. Ne znam od koga se prvi put oženio, ali druga mu je žena Ata-hanuma Hrasnica, kći Abdusselam-bega.

Kad se htio ženiti i kad je zaprosio Atu od oca joj, Abdusselam-beg je išao bratu Halid-begu i plakao mu, kako se jedan “pučanin” drznuo i zaprosio od njega kćer. Slušao sam da su ga jedva nagovorili Halid-beg i Ibrahim-aga Šahinagić da se okane besposlice i begovskih predrasuda.

Danas je rijetko susresti jednu muslimansku osmrtnicu, da se nije uprskala kojim zetom ili snahom druge vjere, a eto on je bio jedan od rijetkih gdje su i zetovi bili muslimani i snahe muslimanke.

Poslije smrti Hadži-Mujage Mehremića nisam video veće dženaze u Sarajevu. Bilo je doduše u isto vrijeme i dženaza Šefike-hanume Hadžibaščaušević, udovice rahmetli Asim-age, ali svi oni koji su njoj došli, došli bi i Edhem-efendiji.

Bio je i on suđen, ali nije odmah 1945. Mislim da je to moglo biti u isto vrijeme kad je suđen Dobrača i drugovima, ili nešto kasnije. To je, vjerojatno, bilo suđenje bez materijalne osnove. Trebalo je obezglaviti sarajevsku čaršiju. Edhem – efendija je bio ugledan, upeglan i uredan, ali nije nikad bio ono što je bio jedan Uzeir – aga ili Edhem – aga Bičakčić, ili braća Hadžibaščaušević.

Rahmetullahi alejhi!

(23.10.1973.)

 
Tonijeva bistrička sjećanja
Petak, 05 Srpanj 2019 15:17

 

Mahala BistrikU društvu nišana

Toni Skrbinac, bistrička raja (memli strana), privremeno u Mariboru, ali “magnet” vuče li vuče, pa malo-malo, eto ga u Saraj’vu, mezarju njegovih uspomenama

 

(Na fotografiji je jedon od bistričkih, mahalskih sokaka)

Refik Balićevac, zvani Rele, gazda čuvene kafane “Pjaf” koja se nalazila na vrhu Bistrika, odavno je već bio izgubio živce nagovarajući zadnje, većinom pijane goste, da idu kućama: “Ljudi moji, jestel ba normalni? Pa imal iko od vas da sutra radi ??? Viditel kolko je sati, hajmo spavat...”

I džaba je zatim Salem, zvani Mačak, po treći put tražio - “daj nam još po jenu pa čemo nagulit’ ” - jer Reletova je bila zadnja i mi smo se oko ponoći našli pred kafanom. Rale zaključa i ode kući.

Mrkla, zimska noć prostrla se niz cijeli Bistrik, a sa neba su kao svjetlice počeli dolijetali rojevi pahulja.

“Hajmo kod mene odigrat’ jednu...” predložio je Mačak. Zov kockarske partije bio je dovoljno primamljiv i Salem, zvani Mačak, Nećko, zvani Niđo, taksista Sabo i ja krenusmo do Salemove “birtijice” što je jedno vrijeme bila kao nekakva prodavnica pića, pa jedno vrijeme granap, a evo sad je Salem taj omaleni prostor pretvorio u kafanu pokušavajući da nađe pravi poslovni smisao i čar od tog nevelikog kutka koji je cijelim izlogom gledao na ulicu. Ma nije to od “Pjafa” bilo daleko…. ni stotinjak koraka.

Inače, taj nazovimo ga poslovni dio, pripadao je velikoj kući u kojoj su živjele dvije porodice. Salem je završio osnovu, u to sam siguran, a njegov kratak kriminalni put obilježila je nesreća o kojoj Salem nije nikada pričao...tek ostala mu je jedna noga ukočena i korisna samo utoliko što mu je omogućavala održavanje ravnoteže. Inače ju je vukao kao što ljudi vuku neki teret pored sebe. Možda je i ta deficitarna činjenica uticala na Salemovo svakodnevno praćenje svih novina i povremeno, za ta krugove i slojeve nezamislivo druženje sa romanima, ali uglavnom onim kupljenim po trafikama. Bilo kako bilo, Salem je bio informisan i dosta rječit. I dobro je igrao remi, puno bolje i od Sabe i od Nećka, ali mu ja nikad nisam davao pardona.

Prije negoli ćemo smjesti za jedan od dva stola koliko je brojala Salemova minijaturna kafana, samo bih još predstavio druga dva lika.

Nećko, zvani Niđo, bio je bistrička raja, tri ili četiri godine stariji od mene. U to vrijeme kada sam imao pa možda ni nepunih osamnaest to je bila velika razlika, utoliko veća i drastičnija jer je Nećko važio za pravog mangupa koji je bio posebno uspješan kod žena. Moram priznati da je taj crnokosi lafčina odigrao i kratku ulogu u mom tadašnjem ponašanju. Jer, kad bi Nečko nešto pričao znao je trzati glavom u desnu stranu, otprilike onako kako to rade konji i meni se taj pokret učinio toliko impresivnim i šarmantnim da sam neko vrijeme počeo da ga oponašam. Sve dok mi jednom Čečo nije prijateljski rekao: “Jebote Toni, što to trzaš glavom ko onaj bolesnik Nećko!?”

Nećko je dakle izgledao kao holivudski glumac, nosio je za ono vrijeme najskuplju odjeću, govorio prijatnim baršunastim baritonom i da sam slikar i sad bi ga, nakon skoro pedeset godina, umio nacrtati, toliko su mi se njegove pravilne crte lica, lijepa glava i impresivno tijelo urezali u pamćenje.

Preostaje još taksista Sabo, po godinama, statusu i ugledu glavni te večeri među nama. Vozio je “Citroena” ajkulu, za ono vrijeme čudo od auta. Bio je visok, mršav, a na koščatom i dugom prstu desne ruke uvijek je nosio ogroman prsten-pečatnjak.

Mačak je otključao svoju “kafanu” i dok smo se razmještali i namještali donio je svakome po pivo, stavio na sto karte i pepeljare i preostalo nam je samo da dogovorimo vrijednost poena i ko će prvi dijeliti.

“Jebo majku, kako pada, ako ovako nastavi nećemo ujutro moći izaći na ulicu.” - rekao je Nećko.

Rojevi krupnih pahulja izgledali su još impresivniji jer su bili osvijetljeni uličnom svjetiljkom koja se ljuljuškao na stubu preko puta Mačkove kafane.

Ali kad su karte počele šuštati zaboravili smo svi i na snijeg i na vrijeme. Bili smo duboko u kockarskoj partiji. Uglavnom tišina i puna koncentracija prekidana ponekom psovkom i komentarom: “E jebo ti mu moju sreću”… “Ko mi je ovo presjekao karte u ruku mu se pokeham.”

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 04 Srpanj 2019 09:36

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (72)

O Abas-begu Firdusu

U utorak 19. oktobra umro je , a 20-tog zakopan moj komšija Abas-beg Firdus, sin Alibega, prvog predsjednika Bosanskog sabora, u 75-oj godini života. Dugo vremena je samotovao bez žene i djece. Ne znam je li djece ikad i imao. Bio je kulturan čovjek. Volio je historiju i bavio se njome kao amater. Napisao je “Kronološku historiju Livna” koju mu je otkupila livanjska općina, a vjerojatno neće nikad biti štampana. Objavio je i članak – dva u “Oslobođenju” o nastanku imena Hlivno, i jedan u Glasniku VIS-a o nekim historijskim pretpostavkama o postojanju islama u Bosni prije Turaka, a što je ustvari teorija Osman-efendije Sokolovića, pod čijom je sugestijom i na osnovu njegove hipotetičke građe napisao članak u kojem se tvrdi da je slavenska riječ “kazna” od arapske “hazina”, bosansko mjesto “Kalesija” od “halisija” (tj. halis-pravi, čisti musliman) i slično.

Bio je dobar čovjek i lijepo odgojen.

Allah rahmet ejleje!

(23.10.1973.)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search