LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Srebrenica 2017
Utorak, 11 Srpanj 2017 08:59

 

SrebrenicaNa godišnjicu ubijenih u Srebrenici

Jasna Šamić

Prošle, 2016. godine, jedna francusko-holandska asocijacija me je pozvala u Srebrenicu da održim radionicu za pisanje za djecu i odrasle svih konfesija, etničkih grupa i nacija. Došle su samo dvije djevojčice. Na licima im se nije vidjela ni vjera, ni etnička grupa, ni nacija, ni rasa. Ni mržnja. Bile su vrlo simpatične, ljepuškaste i odlično su pisale, iako su još uvijek bile osnovci.  Ali je zato bilo veoma mnogo stranaca pristiglih iz cijele Evrope, koji su nam se pridružili, i koji su na zadane teme napisali  veoma lijepe kraće prozne tekstove ili pjesme. Sve te tekstove objavili smo kasnije u prevodu na francuski i na originalnim jezicima svih autora, računajući tu i tekstove pomenutih djevojčica iz Srebrenice. 

Jedna od dvije djevojčice kojoj sam ukazala na neke greškice (mada sam je prethodno, ne bez razloga  veoma hvalila), a koja je govorila ekavski, na to se naglo rasplakala. Otac koji je sve to posmatrao, odveo ju je odmah potom kući. Mislila sam da će ubrzo nakon toga nastati  nacionalni problem. Ko zna koji? Prvenstveno francusko–balkanski? S obzirom na organizatora te radionice? Ne treba mnogo da se sve proglasi nacionalnim i antinacionalnim sukobom punim mržnje, svuda na Balkanu, a naročito u ovom gradu.  

Srećom tako nije bilo. 

Naša kćerka je razmažena, utješio me je otac djevojčice, sutradan, kad sam ga srela u gradu. 

A možda u osnovi nacionalnih sukoba leži ponekad i to: najobičnija razmaženost? Do sada mi ovo nije padalo napamet. Ipak, ljudi su u stanju da ubijaju za najmanju sitnicu. Istorija nas uči da nije potrebno mnogo da se odluče na klanje cijelih naroda samo zato što im se “jedini Bog” imenuje drukčije i što nose drugačije ime od onih koji su odlučili da neki njihovi  sugrađani treba da nestanu sa lica zemlje. Ubijeđeni da upravo tako nastaje raj na zemlji: kad se pokolju oni koji drukčije imenuju svog Boga.

 
Historijski retrovizor
Ponedjeljak, 10 Srpanj 2017 22:34

 

SijeloSarajevo u NDH: Dok gradska elita derneči, Jevrejima se propisuju nove žute trake, likvidira se SPKD "Prosvjeta"

Vuk Bačanović

Sarajevski novi list, glasilo ustaškog fašističkog režima, pod uredništvom Emila Lasića i Ante Dagelića njegovao je vrlo specifičnu uređivačku politiku. 
Novi.ba će  danas analizirati uređivanje rubrike "Domaće vijesti" iz broja 34. iz juna 1941. Glavna vijest nam dolazi iz onovremenog  sarajevskog "night life-a". Čitateljstvo je obavješteno da je "Uspjelo sijelo u domu povjerenika g. Hakije Hadžića", inače privremenog "namjesnika" Ante Pavelića za BiH. Sijelu su prisustvovali g. generalmajor Dippold, doglavnik g. Sunarić, načelnik sarajevske općine g. Hadžikadić, pobočni časnik Ćus, logornik g. Drago Jilek, donačelnik g. Jurišić i, kako se navodi, mnogi drugi. Nepotpisani novinar je ovo druženje lično i politički bliskih ljudi opisao sljedećim riječima: "Ugledni domaćin g. prof. Hakija Hadžić... vrlo je srdačno primio svoje goste, koji su se u najugodnijem raspoloženju zadržali kod  njega duže vremena."

Šta je bio povod tako ugodno druženju list nas obavještava odmah u članku koji je urednik rasporedio iza ove tople ljudske priče, a čiji naslov glasi: "Obustavljeno djelovanje srpskog društva Prosvjeta". Dokaz "zločinstva", društva utemeljenog u 19. vijeku jeste "društvena knjižnica" u kojoj se, "na ćirilici pisano vidi u pravom svjetlu sve ono, čemu i kojoj svrsi je imala služiti ova srpska prosvjetno-kulturna institucija".

"Danas, kako je učinjeno u Sarajevu, bit će i po ostalim gradovima na području Nezavisne države Hrvatske. Sva ovakva i slična prosvjetno-kulturna društva bit će likvidirana. Mjerodavne vlasti će posebnom odredbom regulirati pitanje njihove pokretne i nepokretne imovine, kao što će biti u konkretnom slučaju s društvom 'Prosvjeta' u Sarajevu.", zaključeno je u članku.

Drugi povod svečanog sijela u kući povjerenika g. Hadžića, može se pročitati u trećem najistaknutijem naslovu istaknutom u istoj rubrici na strani četiri: "Židovi će nositi nove oznake":

"Židovi po rasi stariji od 14 godina imadu nositi, kada su izvan vlastitog stana, židovsku oznaku u obliku okrugle, limene pločice, promjera 5 cm. Ploča mora biti žuto obojena i na njoj u sredini crnom bojom označeno veliko slovo "Ž" dužine 3, a širine 2. cm. Ovaj se znak ima nositi vidljivo na lijevoj strani prsiju. Ravnateljstvo redarstva u Sarajevu izdavat će ove oznake kroz koji dan, što će prestati vrijediti dosadašnje odredbe u pogledu vanjskog označivanja Židova. Pod pojmom Židov smatraju se židovi bez obzira na vjeru, te se sve mjere protiv Židova odnose i na židove katoličke, muslimanske i evangelističke vjere. Posebno se upozorava da se novopokršteni židovi smatraju kao pravi... Zabranjuje se židovima posjećivanje korza, parkova, javnih lokala, kao kafana, gostiona, hotela i slastičarnica, kao i brijačnica.", kaže se u saopštenju koje je potpisao načelnik "Redarstvenog ravnateljestva Branko Djiković.

Urednik je u istu rubriku "složio" i druge, očigledno jednako bitne vijesti. Npr. u koje sate porodice u kinu Apolo mogu uživati u "najvećem filmu današnjice" Židov Suss (inače opskurnoj hitlerovskoj antisemitskoj bljuvotini), te kako su neke kalfe položile majstorske ispite, kako je izvjesni Brajković pao sa bicikla i slomio ključnu kost, te kako je gradski tramvaj dobio nova svjetlosna slova.

 
Pismo jednog mladog doktora Bakiru Izetbegoviću
Nedjelja, 09 Srpanj 2017 11:28

 

Kirba - 1Pismo jednog mladog doktora Bakiru Izetbegoviću: Znaš li kako boli kad ti otac kaže – da sam bar poginuo!

Piše ti El Bake jedan patriota koji je do jučer bio spreman poginuti za svoju državu, a sad molim Boga da ona nestane…

Nikada Bake nisam razmišljao da odem iz Bosne, a sad mi je to jedina opcija za egzistenciju i opstanak…

…Znaš li ti ljudino kako je ići u školu dnevno po deset kilometara pješke pa onda 40 kilometara autobusom, i to ako imaš para za mjesečnu kartu, a bude, pozajmi se, odradi na njivi ta jebena mjesečna pa se onda uči… i tako 4 godine srednje škole, 6 godina Fakulteta…

Znaš li ti Bake kako je dan provest sa dvije marke, kako je živjeti od socijalne pomoći, a završiti medicinu i postati doktor medicine koji je ovdje, u ovoj tvojoj avliji, samo tema za zezanciju, za ismijavanje…Onaj ko nije učio i ratovao taj sada dobro živi…Ti si Bake to omogućio…

Znaš li ti Bake kako boli nakon svog tog mučenja i učenja sjediti u kući, biti na birou mjesecima, dok TATINI sinovi, koji su bez mučenja, vezom i novcem, završili i sada rade i liječe takve ko tebe…Da Bog da vas Bake takvi liječili čitav život…

Znaš li ti Bake šta znači dva sata spavanja, šta znači ispit bez štele, bez stranke, bez novca, znaš li kako je boljelo to sve, a zbog čega, da bih bio danas na tvome birou…Jebo vas Bake vaš vitalni interes kad mi nedaš osnovno pravo na život i na egzistenciju…

Šuplja vam je priča da treba samo učiti…Oni što ne uče, a znamo svi ko su ti, dobijaju desetke, bivaju najbolji studenti i zapošljavaju se bez problema, a moje znanje, ovdje, ne vrijedi, pored takvih vaših besmrtnih studenata.

…Znaš li Bake ko dobija tvoje debilne stipendije, znaš li, zapitaš li se, kako se mi sa prosjekom 8,6 osjećamo, kako mi koji zimi tražimo drva po šumi, ljeti radimo za dnevnicu, a završimo fakultet, znaš li kako mi živimo…?

To ti se zove umijeće preživljavanja, sposobnost snalaženja u novonastaloj situaciji, iliti inteligencija, mada ti nemaš pojma o tome…,a ja ću učiti njemački, valjda mi bar vizu daju, a ima 100. 000 ovakvih i svi su su spremni na sve Bake…

Znaš li Bakire Izetbegoviću kako boli kada ti otac, koji je ratovao za ovu državu i ostao bez posla, bez igdje ičega, kaže DA SAM BAR POGINUO… SAD BI BAR IMALI NEKU PENZIJU?

 
Historijski retrovizor
Subota, 08 Srpanj 2017 15:49

Rezolucije bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu (3)

Iz knjige “1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine” ,Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 275-282

Pripremio: Nadan Filipović

Prijedorska i sarajevska rezolucija također oštro ustaju protiv ustaških zločina. Sarajevska rezolucija traži da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ma kakave razlike, što će reći za Srbe i Židove. Dalje se zahtjeva da se ubuduće ne dozvoli da se poduzimaju ma kakve akcije koje će po svojoj naravi izazvati pobune i krvoprolića u narodu.

Zvuči istina naivno, ali je bez dvojbe odvažno, kada se u ustaškom novom poretku traži da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci, bez razlike kojoj vjeri pripadaju, te da se najstrožije kazne prema zakonu kao i oni koji su ovakva zlodjela naređivali i za njih dali mogućnost, pa dalje, da zakone primjenjuje samo redovna vlast i redovna vojska, što bi praktično značilo ukidanje ustaških političkih i vojnih formacija (sve ove tačke ponovila je i banjalučka rezolucija).

Manje je odlučan stav Tuzlanske rezolucije, ali  se i u njoj nalazi tvrdnja da su neredi  izazvani ispadima protiv Srba od strane neodgovornih elemenata, a nažalost se ti ispadi protiv njih dešavaju i u najnovije vrijeme, pa to onda izaziva na osvetu.

U rezoluciji se traži da se svi krivci za nezakonite čine koji su ovim nemirima prethodili pozovu na odgovornost i javno kazne.

Osim ovih energičnih osuda fašističkih metoda i prema Srbima i Židovima, rezolucije su glavnu pažnju posvetile pitanju učešća Muslimana kao cjeline u ustaškim zlodjelima. Banjalučka rezolucija napominje da Muslimane ispunjava naročitim negodovanjem činjenica što su stanoviti elementi  uvukli u protusrpsku akciju i “dio muslimanskog ološa, što mi žalimo i osuđujemo.”

Zatim se nastavlja: “Mi znamo dosta primjera gdje su ustaše pristupile klanju hrišćana pod fesovima na glavi. To je bilo u Bosanskom Novom gdje su četiri kolone ustaša došle iz prijeka s fesovima, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano 826 hrišćana; i u Kulen Vakufu se to isto radilo i tu se naročito istako Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950 hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. septembra kada je Kulen Vakuf zapaljen i gdje je platilo glavom 1.365 muslimana, ljudi, žena i djece. Mi znamo slučajeve gdje su neke ustaše katolici udarili na hrišćane s povicima: Udri, Mujo, drži ga Haso, ne daj mu tamo Meho i slično. Mi znamo i takvih slučajeva, gdje se šaptalo hrišćanima, kako ih ubijamo i koljemo mi balije, da ih tako istrijebimo. Da smo mi htjeli trijebiti i prevjeravati Srbe i druge, mi smo to mogli činiti prije nekoliko stotina godina, kada smo imali više vlasti nego danas i kada se takav postupak mogao lakše pravdati nego danas.”

Sarajevska rezolucija kaže da među počiniteljima raznih zlodjela ima i takvih koji nose muslimanska imena. Konstatira da je zlodjela mogao činiti samo ološ i kriminalni tipovi, koga ima u svakoj zajednici. Konstatiramo i to – veli se dalje – da oni nisu to od sebe činili dok im nije dato oružje, ovlaštenje, često puta i naredba.

Dalje, sarajevska rezolucija napominje kako se prilikom pokolja izrabljivao fes i muslimanska imena da se odgovornost za zlodjela obori na Muslimane.

Prijedorska rezolucija obarajući se na ustaški logor u Prijedoru, ističe slijedeće: “Za vrijeme pobune u okolini mjesta, bez pitanja ma kog Muslimana, naoružavao je ovaj logor među ostalim Muslimanima i najgori ološ, pa čak i Cigane, te ovakve tipove upotrebljavao uz saradnju divljih ustaša za ubijanje mirnog stanovništva grko-iztočne vjere, a to se poslije radilo u cilju da se prikaže kako su samo i jedino Muslimani zulum činili. Znanjem toga logora divlje ustaše nose fesove te se stvara zabuna da sve zlo vrše Muslimani. Čak se i prezime Tomislava Dizdara, nekakvog ustaškog zapovjednika, koji je prvi izdao naredbu za mjesno ubijanje, iskorištava da se prikaže kao da je taj zapovjednik Musliman.”

Mostarska rezolucija reagira u istom duhu ovim oštrim riječima: “Sa najvećom rezignacijom odbijamo od časti imena muslimanskoga sve ono što nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće, sa namjerom, da sa sebe prebace odgovornost na nas i zahtijevamo da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesova, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanje muslimanskim imenima i slično, što se opetovano i sistematski čini.”

 
Historijski retrovizor
Subota, 08 Srpanj 2017 14:03

 

Rezolucije bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu (3)

Iz knjige “1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine” ,Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 275-282

Pripremio: Nadan Filipović

Prijedorska i sarajevska rezolucija također oštro ustaju protiv ustaških zločina. Sarajevska rezolucija traži da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ma kakave razlike, što će reći za Srbe i Židove. Dalje se zahtjeva da se ubuduće ne dozvoli da se poduzimaju ma kakve akcije koje će po svojoj naravi izazvati pobune i krvoprolića u narodu.

Zvuči istina naivno, ali je bez dvojbe odvažno, kada se u ustaškom novom poretku traži da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci, bez razlike kojoj vjeri pripadaju, te da se najstrožije kazne prema zakonu kao i oni koji su ovakva zlodjela naređivali i za njih dali mogućnost, pa dalje, da zakone primjenjuje samo redovna vlast i redovna vojska, što bi praktično značilo ukidanje ustaških političkih i vojnih formacija (sve ove tačke ponovila je i banjalučka rezolucija).

Manje je odlučan stav Tuzlanske rezolucije, ali  se i u njoj nalazi tvrdnja da su neredi  izazvani ispadima protiv Srba od strane neodgovornih elemenata, a nažalost se ti ispadi protiv njih dešavaju i u najnovije vrijeme, pa to onda izaziva na osvetu.

U rezoluciji se traži da se svi krivci za nezakonite čine koji su ovim nemirima prethodili pozovu na odgovornost i javno kazne.

Osim ovih energičnih osuda fašističkih metoda i prema Srbima i Židovima, rezolucije su glavnu pažnju posvetile pitanju učešća Muslimana kao cjeline u ustaškim zlodjelima. Banjalučka rezolucija napominje da Muslimane ispunjava naročitim negodovanjem činjenica što su stanoviti elementi  uvukli u protusrpsku akciju i “dio muslimanskog ološa, što mi žalimo i osuđujemo.”

Zatim se nastavlja: “Mi znamo dosta primjera gdje su ustaše pristupile klanju hrišćana pod fesovima na glavi. To je bilo u Bosanskom Novom gdje su četiri kolone ustaša došle iz prijeka s fesovima, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano 826 hrišćana; i u Kulen Vakufu se to isto radilo i tu se naročito istako Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950 hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. septembra kada je Kulen Vakuf zapaljen i gdje je platilo glavom 1.365 muslimana, ljudi, žena i djece. Mi znamo slučajeve gdje su neke ustaše katolici udarili na hrišćane s povicima: Udri, Mujo, drži ga Haso, ne daj mu tamo Meho i slično. Mi znamo i takvih slučajeva, gdje se šaptalo hrišćanima, kako ih ubijamo i koljemo mi balije, da ih tako istrijebimo. Da smo mi htjeli trijebiti i prevjeravati Srbe i druge, mi smo to mogli činiti prije nekoliko stotina godina, kada smo imali više vlasti nego danas i kada se takav postupak mogao lakše pravdati nego danas.”

Sarajevska rezolucija kaže da među počiniteljima raznih zlodjela ima i takvih koji nose muslimanska imena. Konstatira da je zlodjela mogao činiti samo ološ i kriminalni tipovi, koga ima u svakoj zajednici. Konstatiramo i to – veli se dalje – da oni nisu to od sebe činili dok im nije dato oružje, ovlaštenje, često puta i naredba.

Dalje, sarajevska rezolucija napominje kako se prilikom pokolja izrabljivao fes i muslimanska imena da se odgovornost za zlodjela obori na Muslimane.

Prijedorska rezolucija obarajući se na ustaški logor u Prijedoru, ističe slijedeće: “Za vrijeme pobune u okolini mjesta, bez pitanja ma kog Muslimana, naoružavao je ovaj logor među ostalim Muslimanima i najgori ološ, pa čak i Cigane, te ovakve tipove upotrebljavao uz saradnju divljih ustaša za ubijanje mirnog stanovništva grko-iztočne vjere, a to se poslije radilo u cilju da se prikaže kako su samo i jedino Muslimani zulum činili. Znanjem toga logora divlje ustaše nose fesove te se stvara zabuna da sve zlo vrše Muslimani. Čak se i prezime Tomislava Dizdara, nekakvog ustaškog zapovjednika, koji je prvi izdao naredbu za mjesno ubijanje, iskorištava da se prikaže kao da je taj zapovjednik Musliman.”

Mostarska rezolucija reagira u istom duhu ovim oštrim riječima: “Sa najvećom rezignacijom odbijamo od časti imena muslimanskoga sve ono što nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće, sa namjerom, da sa sebe prebace odgovornost na nas i zahtijevamo da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesova, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanje muslimanskim imenima i slično, što se opetovano i sistematski čini.”

 
Kleveta ili (možda) istina!?
Petak, 07 Srpanj 2017 12:07

 

KazazA šta ako se spale borci pred Vladom FBiH?

Prof.Dr Enver Kazaz

(Mišljenje urednika OKA: Jesu li ovo klevete ili je istina što je napisano? Ako je profesor Kazaz ovo sve što je navedeno u njegovom prilogu napisao i potpisao, mislim da bi se trebala oglasiti ne samo SDA koju Kazaz proziva i na koju ukazuje prstom, već i Bakir Izetbegović, i to ne samo kao član Predsjedništva BiH i lider SDA, već, obavezno, kao sin rahmetli Alije Izetbegovića. Ako se Bakir Izetbegović nije oglasio i ne misli se oglasiti kontra - argumentima, ili čak tužbom, dakle, ako ovaj Kazazov tekst poprati njegova i SDA - šutnja, onda se može smatrati da je profesor Kazaz javnosti prezentirao istinu. Treće varijante nema.)

Na internetu postoji snimka postrojavanje neke mudžahedinske jedinice na Rostovu iznad Bugojna. Bakirov otac u vojničkoj odori obraća se jedinici, a ona iz svih grla kliče: Allahuekber. Šta je radila u Bugojnu ta jedinica tokom rata još uvijek utvrđuju sudovi za ratne zločine, a neposredno iza rata Bugojno je zapalo u mrak vladavine Dževada Mlaće, vjerskog radikala i osobe od Alijnog povjerenja. U centru grada izgrađen je ogroman Islamski kulturni centar princeze Dževhere, kao dokaz Alijne odanosti Saudiji, kako su edeaovci tokom rata tepali vehabijskom režimu u tamošnjoj kraljevini. Alija je tamo, obučen u galabiju, kao predsjednik predsjedništva BiH primio nagradu islamski mislilac godine, iako je teško utvrditi šta je taj valjano napisao o islamu osim Islamske deklaracije, političkog programa, i knjige Islam između Istoka i Zapada, u kojoj je, krivo čitajući Špenglerovu Propast Zapada, razvio čitav niz predrasuda, sterotipa i okcidentalističkih ideoloških fantazmi o zapadnjačkoj civilizaciji, tobože utemeljenoj na kršćanstvu, a ne prosvjetiteljstvu i njegovoj odanosti ideji nauke i znanja.

Nije to jedino Alijno postrojavanje neke vojne jedinice uz povike Allahuekber. Oni stariji čitatelji sjetit će se da je Bakirov babo 1995. godine na stadionu Bilino polje u Zenici postrojio i Sedmu muslimansku brigadu, a od njenog tekbiranja prolamala se čitava zenička kotlina. Zašto je neko ko se tobože zalagao za multietničku BiH, baš na taj način postrojavao jedinice njene Armije? Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan. Alija je bio političar s dva lica. Prvo je izlagao pred međunarodnim institucijama glumeći liberalnog političara, a drugo je bilo namijenjeno za unutrašnje potrebe i vjersko discipliniranje Bošnjaka, te prekodiranje njihovog sekularnog identiteta u onaj radikalno vjerski. Ta dvoličnost njegove politike, ponajbolje se ogleda u razvijanju paradržavnih institucija tokom rata. Naime, mudžahedini su zvanično djelovali izvan lanca rukovođenja i komandovanja Armije BiH, a nezvanično bili Alijni miljenici. Zvanično je Armija BiH bila sekularna, a Alija je u ceremonijama insistirao na njenoj islamskoj utemeljenosti. Zato on i postrojava Sedmu muslimansku brigadu, a ne npr. 1. Slavnu motorizovanu iz Sarajeva čiji je sastav bio najviše multietnički u cijeloj Armiji BiH. Pred borcima 1. Slavne mtorizovane, koja je oslobodila i branila brdo Žuć iznad Sarajeva i spasila taj grad od sigurnog pada pod Mladićevu čizmu, Alija ne bi mogao tekbirati, nego bi morao izgovoriti vojničkim Pravilom službe propisan: Pozdrav domovini. Šta je, dakle, njemu bilo važnije, Bosna ili islam? Odgovor na ovu dilemu dao je sam u jednom svom intervjuu ustvrdivši da Bosna nije kumir pa da se pred njima klanjamo. Ili drugi primjer Alijnog paradržavnog djelovanja: glavni logističar Armije BiH nije bilo resorno ministarstvo u vladi, nego osoba koju danas reis Kavazović pokušava smijeniti s mjesta predsjednika Sabora Islamske zajednice. Ta osoba je tokom rata bila moćnija od sve vlasti u BiH, izuzimajući naravno, samog Aliju, a njena ideološka orijentacija također nije bio pozdrav domovini već tekbir. Alija je, dakle, cijenio svoju vojsku, a samo jedan njen dio je volio i smatrao ideološki ispravnim, onaj koji je ushićeno postrojavao.

 
Abeceda ljekovitog bilja
Četvrtak, 06 Srpanj 2017 14:21

 

VeprinaVeprina, oštrolisna veprina, kostrika, veprovina, ježevina, metlika (Ruscus aculeatus)

Nadan Filipović

Veprina, tačnije pripravci od veprine su od davnina poznati kao jako dobar prirodni lijek kod kronične slabosti vena, edema u nogama, kod hemoroida vanjskih i unutarnjih, za prevenciju dijabetičkih angiopatija, itd.( Fetrow CW, Avila JR. Professional’s Handbook of Complementary and Alternative Medicines. Springhouse, PA: Springhouse Corp. 1999)

U nizu naučnih istraživanja, od kojih izdvajamo samo dva, je nedvojbeno dokazano da aktivne komponente veprine smanjuju permeabilnost vena i tako smanjuju stvaranje edema u nogama. (Lagrue G, Behar A, Chaabane A, Laurent J. Edema induced by calcium antagonists. Effects of Ruscus extract on clinical and biological parameters. In: Vanhoute PM, ed. Return Circulation and Norepinephrine: An Update. Paris, France: John Libbey Eurotext 1991, 105-109, Rudofsky G. Effect of Ruscus extract on the capillary filtration rate. In: Vanhoute PM, ed. Return Circulation and Norepinephrine: An Update. Paris, France: John Libbey Eurotext; 1991:219-224.)

Davno je dokazano da su preparati veprine čak bolji od mnogih kemijski sintetiziranih ljekovitih preparata koji spriječavaju promjene na krvnom sudovima kod dijabetičara, a posebice promjene na krvnim sudovima oka. (Archimowicz-Cyrylowska B, Adamek B, Drozdzik M, et al. Clinical effect of buckwheat herb, Ruscus extract and troxerutin on retinopathy and lipids in diabetic patients. Phytotherapy Res 1996;10:659-662)

Osnovne aktivne komponente veprine su ruscogenin i neoruscogenin, ali su značajni i steroidalni saponino, triterpene, flavonoidi, kumarini, spartein, itd. (Dunouau C, Belle R, Oulad-Ali A, et al. Triterpenes and sterols from Ruscus aculeatus Planta Med 1996: 62, 189- 190)

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 06 Srpanj 2017 09:53

 

Nametak AlijaIz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka (41)

Zapis o Mehmedu Hadžikapetanoviću

Sutradan 4.2. također navečer i također tako iznenada umro je Mehmed Hadžikapetanović u 62. godini. On je imao uzbudljiv život, a šteta da ga nije opisao. Davno prije nego sam ja došao u Sarajevo, njegova oca su ubili Srbi seljaci iz Sarajevskog polja, njegovi kmetovi, koji su ga htjeli lišiti njegove zemlje koja nije bila kmetstvo. Odatle je djeci ostala mržnja na društveni poredak koji nije kaznio ubojice njihova oca, pa se on, za vrijeme NDH, našao na strani Nijemaca (a možda i ustaša). Iza rata je neko vrijeme bio u zatvoru i emigrirao valjda odmah u Austriju 1946, a potom bio na Bliskom Istoku, odakle se, na amnestiju, vratio prošle godine u Sarajevo. Kako je on ostavio ženu i djecu kad je emigrirao i žena se napatila do jadna jada, nije ga po povratku htjela primiti, pa je živio kod jedne sestre. Slučajno smo se prošlog ljeta našli u Mokronozima prigodom otvaranja novosagrađene džamije. Znao sam ga i inače iz viđenja, a kad sam ga tom prilikom susreo, učinilo mi se kao da je stalno bio u Sarajevu i da smo se minulih osamnaest godina češće susretali. Toliko je u licu bio nepromijenjen. Zaposlio se kao cicerone u Gazi Husrevbegovoh džamiji gdje je strancima objašnjavao na njemačkom, engleskom ili arapskom jeziku turskiu period u Sarajevu i značaj Gazi Husrevbega za Sarajevo.

I inače je bio debeo i nabijen, a uz Ramazan bezbeli udario po kadaifima i drugim đakonijama – a i iznenadna smrt Omerova ga potresla – i eto.

Allah rahmet ejle”

(6.2.1965.)

 
O smrti
Srijeda, 05 Srpanj 2017 12:16

 

SamedinSmrt - neutješni oplakuje nenadoknadivog

Samedin Kadić, Sarajevo

Iako nas Kur’an i hadis pozivaju da razmišljamo o smrti, ona se ne da misliti. Ili, ne tek tako. Kada uručki kralj Gilgameš pođe u potragu za besmrtnošću, u podzemnom svijetu susreće sjenu najboljeg prijatelja Enkidua, koji mu raspršuje sve nade o mogućnosti da se smrt izbjegne. Gilgamešu ostaje da mirno sačeka smrt u krugu rodbine i prijatelja, i tako je, kako bi rekao Philippe Ariès, pripitomi, ukroti. Umiruća osoba bila je upozorena, kaže ovaj historičar; nije se umiralo a da se nije toga bilo svjesno. To je upozorenje nadolazilo preko prirodnih znakova, kroz jednostavno unutarnje uvjerenje, a ne neki nadnaravni, magični predosjećaj.

I danas je ponegdje pretrajala ta jednostavnost. Protokol je poznat: čovjek leži na postelji okrenut prema nebesima (ako je kršćanin) ili prema zidu (ako je Jevrej), i prva stvar koju zahtijeva tradicionalna ceremonija jeste iskazivanje tuge nad vlastitim životom, “žalosna, ali veoma diskretna rekolekcija voljenih bića i stvari, sažetak reduciran na nekoliko slika”. Nakon ove tugovanke slijedi opraštanje s najmilijima koji okružuju krevet. I, napokon, dolazi vrijeme da se zaboravi na svijet i misli na Boga: priznaju se grijesi i traži oprost. Spavaća soba umirućeg bila je javno mjesto na koje su mogli slobodno doći ne samo roditelji, prijatelji i komšije već i djeca. Sve do 18. stoljeća prikazi scene umiranja nikad ne isključuju mališane, a danas, grozi se Ariès, odrasli tako revnosno kriju smrt od najmlađih. Spomenuti prizor i jedna je od omiljenih kur’anskih tema: dopiranje duše do guše u prisustvu bliskih; čas kada se kajanje ne prima; vratite ga ako možete, ironično će Kur’an rodbini, prijateljima, djeci. Osim toga, tada se vraćamo u carstvo savršenih mjera, pa Kur’an likuje u trijumfu pravde.

Ovo je način na koji su ljudi umirali stoljećima, milenijima. Ali od 18. stoljeća bliska, pripitomljena smrt pretvorila se postupno u potiskivanu, proklinjanu, zabranjenu smrt. “Smrt, ranije sveprisutna, povući će se i nestati. Nje se stidi i postaje predmet zabrane”, kaže Ariès. Oni koji su prije bdjeli nad umirućim sada pokazuju želju da se sakriju od gravitacije njegovog / njenog umiranja. Nastupa osporavanje istine u okviru sasvim novog sentimenta karakterističnog za moderno doba. Istina se mora izbjeći, ne zbog umirućeg – zbog društva, zbog bližnjih koji nepotrebno gledaju u ružnoću smrti narušavajući kardiogram svoje sreće. Umirući/a se izmješta u bolnicu, nekada namijenjenu samo za siromahe, hodočasnike i bolesne. Bolnica postaje mjesto skrivanja istine, mjesto na kojem se umire. Tu je smrt tehničko pitanje; tu “male tihe smrti” brišu veliki dramatični akt umiranja. Doktori su zaduženi da umiranje učine prihvatljivim i spase one koji ostaju od sramote. Sramote sloma, sramote emocija. Prevelika tuga na sahranama znak je morbidnosti i zaostalosti. “Jedna osoba ti nedostaje i cijeli je svijet prazan. Ali niko više nema pravo to glasno reći.” Zabrana smrti motivirana je željom da se zaštiti sreća koja je sad postala moralna obaveza i socijalna dužnost. Izbjeći tugu i čamotinju, širiti sreću – to je sad imperativ. Biti uvijek sretan i nasmijan, čak i u dubini najvećeg očaja. Ovo je genealogija nametanja jedne zabrane, kako je opisuje Philippe Ariès, pozivajući se, između ostalih, i na Geoffreya Gorera, koji je među prvima primijetio kako smrt u 20. stoljeću postaje najveći tabu, ono o čemu ne treba govoriti. Vladimir Jankélévitch ima sjajnu knjigu o smrti, toj “posljednjoj budućnosti i budućem vremenu svih budućih vremena”, tom “glupom fijasku”. Smrt u trećem licu ili anonimna smrt koja je temelj spokojstva i događaj u administraciji; smrt u drugom licu smrt je bližnjeg (“neutješni oplakuje nenadoknadivog”); i, konačno, prvo lice lična je katastrofa. Smrt roditelja “uklanja posljednjeg posrednika između smrti u trećem licu i vlastite smrti; iščezao je i posljednji brisani prostor koji je razdvajao pojam smrti od naše lične smrti; biološko zanimanje vrste za nas zasigurno je prestalo”.

Sada buduće generacije kroz nas zamišljaju smrt. Roditelji su živi štit koji nam omogućava bezbrižnost; kada oni umru, prelazimo “iz posrednog u neposredno”. (Vrsta je siroče gurnula na “brisani prostor” i ono od najranijih dana otvoreno gleda u smrt kao “taložni element svakog problema”.) Budući da vid nema rendgensku sposobnost (vidjeti “kako se kroz boju puti i ispod rumenog sjaja živih tijela ceri maska kostura“), tek “čovjek koga zadesi nesreća, smrt počinje ozbiljno shvatati”. Ali, i kada ga zadesi zlo, čovjek će obavezno biti u stanju improvizacije. Utješitelji mu / njoj besprijekornim silogizmima (kosmološka uopćavanja: smrt je prirodni zakon, racionalna promišljanja: neminovnost) pokušavaju banalizirati gašenje jednog svijeta i “apsolutnu tragediju pretvoriti u relativni fenomen”; ali “silogizam nikako ne oslobađa od vrtoglavog skoka koji treba izvesti, od razdirućeg bola s kojim se treba suočiti”.

 
Historijski retrovizor
Utorak, 04 Srpanj 2017 10:27

 

Zagreb u NDHRedarstvo Nezavisne Države Hrvatske uvodi red na zagrebačke ulice 1941. godine (3)

Davor Kovačić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Krajem kolovoza 1941. bilo je oko 500 osoba koje su bile osuđene radi prekršaja odredbe o redarstvenom satu. Od njih je “ubrano” oko 160.000 kuna koje su uplaćene Uboškoj zakladi općine grada Zagreba. U istom je razdoblju od tog broja njih oko pedeset poslano u zavičajnu općinu, a tridesetak se nalazilo na prisilnom radu u Lici.

Pored svih redarstvenih mjera mnogi Zagrepčani se i dalje nisu pridržavali propisa o redarstvenom satu i ostajali su na ulici i poslije 21 sat navečer. Redarstvene su vlasti 21. rujna 1941. uhitile 37 osoba koje su bile zatečene na ulicama, a da nisu imale nikakve propusnice. Sve uhićene osobe bile su kažnjene zatvorom i novčano kažnjene. Odredbe o uvođenju redarstvenog sata građani su i kasnije kršili, unatoč zatvorskim i novčanim kaznama. Tako je 6. listopada 1941. redarstvo radi prekoračenja redarstvenog sata uhitilo 12 osoba. Prema pisanju Hrvatskog naroda “svi noćni šetači će biti kažnjeni najosjetljivijim novčanim kaznama, a osim toga i zatvorom do mjesec dana. Kako je opet primijećeno, da u subotu i nedjelju ima mnogo više šetača, nego ostalih dana bit će ovi posebno i najoštrije kažnjeni.”

U studenom 1941. Hrvatski narod je pisao: “U posljednje vrijeme javlja se sve manji broj tako zvanih noćnih šetača. Zagrebačko redarstvo nije imalo s njima mnogo posla, budući da je određena velika kazna za onoga koji se zateče na ulici poslije redarstvenog sata. Neko vrijeme zbog toga nije bilo mnogo uhićenja. Međutim, jučer je redarstvo opet uhitilo 20 'noćnih šetača'. Ovaj put će se s takvim okorjelim prekršiteljima najstrože postupati. Oni će biti kažnjeni osjetljivim novčanim kaznama, a kasnije će biti poslani na prisilni rad.”

Redarstvene mjere u Zagrebu protiv prekršitelja odredbi o redarstvenom satu, provođene su za cijelo vrijeme postojanja NDH. Tako se u Državnom arhivu u Zagrebu nalazi građa Redarstvene oblasti za grad Zagreb i to knjige (urudžbeni zapisnici i kazala) i nešto malo spisa. Iz urudžbenih zapisnika vidljivo je da se i kasnijih godina postojanja NDH još uvijek provode kažnjavanja zbog prekoračenja redarstvenog sata kao i zbog neizvršavanja obaveza o zamračenju grada. Obzirom da uz ove urudžbene zapisnike spisa nema, nije moguće utvrditi detaljan sadržaj kao ni način rješavanja tih slučajeva. Tako je Redarstvena oblast Zagreb 4. rujna 1944., pa do daljnje odredbe, odredila da redarstveni sat za slobodno kretanje na području grada Zagreba traje od 23 sata navečer. Poslije toga nitko se «ne smije kretati po gradu, a krčme, zalogajnice, gostione, kavane i barovi ne smiju iza određenog sata poslovati.” Primjerice, zagrebačko je redarstvo u razdoblju od 15. studenog do 1. prosinca 1944. zbog prekoračenja redarstvenog sata, prosjačenja, skitnje i izbjegavanja vojne obaveze uhitilo 90 osoba.

Pored odredbi o redarstvenom satu Redarstveno ravnateljstvo u Zagrebu izdalo je i odredbu o potpunom zamračenju grada. Tako je 17. travnja 1941. zagrebačko redarstvo upozoravalo i nalagalo da “svi stanovnici grada Zagreba odmah i bezuvjetno provedu mjere kako bi zamračenje grada (uključujući i svjetla motornih vozila) bilo potpuno. Sve one osobe koje su odgovorne za kršenje odredaba i zamračenju grada biti će odmah uhićene.” Pored toga takvim je osobama u vremenu od osam dana bila iskapčana električna struja, a kod ponovnog ukapčanja morali su u cijelosti platiti uobičajenu pristojbu. Počevši od 10. svibnja 1941. rasvijetljeno je bilo samo središte grada s namjerom da se ovisno o situaciji rasvjetljavaju i drugi dijelovi grada, ali je ostala odredba o obaveznom zamračenju stanova i motornih vozila. Prema pisanju Hrvatskog naroda “čim bude uređaj za ukapčanje i iskapčanje struje učinjen svrsishodnim, odmah će dotična ulica biti rasvijetljena.” Pored toga su činjena i pokusna zamračivanja grada. Tako je 17. svibnja 1941. sva javna rasvjeta u Zagrebu koja je kako je navedeno bila djelomično uspostavljena, bila postupno gašena i paljena.

 
Još nešto o rezolucijama bosanskih muslimana
Ponedjeljak, 03 Srpanj 2017 10:22

 

Rezolucije bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu (2)

Iz knjige “1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine” ,Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 275-282

Pripremio: Nadan Filipović

Rezolucija Muslimana grada Mostara donesena je 21. oktobra 1941. Zanimljivo je da je pri donošenju ove rezolaicije došlo do koincidentnog djelovanja, s jedne strane, Komunističke partije i, s druge strane, rodoljubivih građana Mostara. Iz krugova rodoljuba koji su donijeli mostarsku rezoluciju po direktivi Džemala Bijedića, ondašnjeg sekretara Mjesnog komiteta u Mostaru, obrazovan je aktiv Muslimana, koji je izdavao letke, intervenirao za uhapšene i slično. Što se tiče same rezolucije; Mostarci su odlučilli da se ne daje na potpis činovnicima zbog mogućih represalija, već samo pripadnicima slobodnih profesija. Rezoluciju je umnožila partijska tehnika u Mostaru (Muštovićeva tehnika)

Iza mostarske donesena je banjalučka rezolucija, 12. novembra 1941. godine. Posljednje dvije od nama pristupačnih rezolucija, bijeljinska i tuzlanska, donesene su povodom četničkog pokolja nad 300 Muslimana sela Koraj, koji se dogodio dana 28.novembra, 1941. Neki ustaški elementi su tada pokušavali - slično kao što je bio, slučaj sa moblizacijom u Francetićevu crnu legiju, da ovaj pokolj iskoriste za izazivanje na osvetu, ali umjesto toga našli su se rodoljubivi građani Bijeljine i Tuzle, pa su posebnim rezolucijama osudili bratoubilački rat.

Bijeljinska rezolucija donesena je 2. decembra 1941, nakon dužeg  savjetovanja i dva: zajednička sastanka delegata iz grada Bijeljine i svih sela i kotara Bijeljina, koji su održani u muslimanskoj čitaonici zvanoj  kiraethana. Rezolucija nosi potpise 73 građana, od kojih su veći broj bili seoski muhtari i načelnici općina.

Preostaje još tuzlanska rezolucija od 11. decembra 1941. godine. Prvobitni tekst tuzlanske rezolucije bio je sastavljen u oštrom tonu, ali, su organizatori odlučili da je manje opasno da, umjesto tako napisanog , teksta jedna delegacija od 11 Muslimana iz grada i 3 Hrvata seljaka usmeno u Zagrebu protestira protiv zločina. Međutim, ipak je objavljena, u jednoj blažoj formi i rezolucija, koju su potpisala 22 građanina.

Sve su ove rezolucije nosile potpise najuglednijih predstavnika javnog života Muslimana. Sarajevsku rezoluciju potpisali su, između ostalih, npr., predstavnici svih tijela islamske vjerske zajednice kao i predstavnici sviju društava, i to: “El. Hidaje”, Narodne uzdanice, Zanatlijskog udruženja “Hurijet”, Muslimanskog  dobrotvonog društva “Merhamet”, Muslimanskog društva “El Kamer”, Muslimanskog društva “Bratstvo”, Udruženja bivših zemljoposjednika i imamsko-muallimskog društva. Banjalučku rezoluciju potpisali su, uz druge rodoljubive građane, svi intelektualci Muslimani, Bijeljinsku su rezoliciju potpisali delegati iz grada Bijeljine i bijeljinskog sreza itd. Rezolucije su u nekoliko stotina, a možda i hilljada prepisa razaslane u obliku letaka po čitavoj Jugoslaviji. Neke su prevedene i na strane jezike.

Kroz sve ove rezolucije provlače se po svome sadržaju tri osnovne koncepcije:

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search