LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
O tsunamiju primitivizma
Četvrtak, 07 Rujan 2017 19:08

 

Filip DavidTrijumf primitivizma

Filip David, Beograd

Pravo značenje reči primitivac je prost, neobrazovan čovek. Ali kod nas najveće primitivce, oličenje primitivizma, nalazimo upravo među onima koji poseduju nekakvo obrazovanje. Jedna od karakterističnih osobina pravih primitivaca jeste njihova sposobnost da dugo i vešto skrivaju svoj primitivizam.

U mirnim vremenima ugnjezde se u nekoj sredini i svojim manirima naizled uglađene osobe, pristojnim izgledom i uljudnim ophođenjem, uspevaju da zavaraju okolinu. Suština je zapravo zamaskirana sa nekoliko skupih odela i nekoliko naučenih fraza. Primitivci su tako ušuškani u samoj srži društva poput larvi koje mogu ostati larve čitavog života. Ali ako naiđu za njih povoljne okolnosti, iz tih larvi se razvijaju štetočine koje iznutra nagrizaju i dovode do propasti sve što dotaknu.

Primitivizam se svuda unaokolo širi kao paučina. A kada nema vetra da ga razduva, štošta se uhvati u njegove mreže. Primitivci jedni druge prepoznaju i onda kada su premazani sa hiljadu zaštitnih boja. Postoji prava internacionala primitivaca i njihova međusobna solidarnost. Podržavaju se i pomažu kada se nađu u nevolji. Primitivizam se jako vezuje za prostakluk, a prostaštvo je za mnoge opčinjavajuće.

Prostak veruje da svet postoji samo njega radi. On nema nedoumica, kolebanja, griže savesti, trauma. Svet viđen njegovim očima je pojednostavljen, uprošćen, bez moralnih dilema. „Ili kako ja kažem, ili nikako!“ Udara pesnicom o stol, ili pesnicom u oko kako bi stavio do znanja da mora biti po njegovom. Ima širok osmeh kojim pokazuje zlatne zube. Nosi razdrljenu košulju da bi otkrio maljave, muške, junačke grudi.

U mirnim vremenima primitivci kao oličenje prostakluka katkad služe za podsmeh. Njihova neutoljiva glad i žeđ da sve prilagode i potčine sebi deluje budalasto i megalomanski. A kao odgovor na sredinu koja im se ruga, stvaraju svoju kulturu, svoju državu u državi. Imaju svoju književnost, svoju muziku, svoje idole, svoje zvezde i kraljeve. Primitivizam je zarazan. Kultura primitivaca u mračnim vremenima postaje državna kultura, njihovi idoli – idoli masa. Duh primitivizma oseća se tada na svakom koraku, vlada nad mišljenjem, utisnut je u svaki delić života, nadmoćno se uzdiže kao metafora svega postojećeg.

Primitivac nanjuši drugog primitivca na daljinu. Primitivac uvažava drugog primitivca. U tom drugom vidi sebe, kao u ogledalu. Vidi grubost koja mu imponuje, prostaštvo kome se divi, autentičnu bezobzirnost. Primitivac u politici poštuje i uvažava samo načelo sile, primitivac u društvu ushićava se opštim bezumljem, a intelektualni primitivac, taj contradictio in adjecto, ali itekako postojeći u društvima zarobljenog uma i sužene svesti, kolektivizma i populizma, uništava svako mišljenje, svaki uzlet duha i u prvim je redovima borbe protiv individualizma. Primitivizam je korov kojeg ima posvuda. Poput je rđe koja se svuda hvata, poput kiseline koja sve nagriza. Primitivan čovek veruje da je uvek u pravu, ne priznaje drugačije mišljenje, slep je i gluv za sve razloge i činjenice. Nije u stanju da ima viziju budućnosti, a prošlost svodi u nekoliko stereotipa kojima objašnjava ukupnu istoriju čovečanstva. Primitivizam je toliko žilav, jak, dosledan i uporan da se prenosi kao nasledna bolest sa generacije na generaciju. I tamo gde se čini da je iskorenjen, iznenada se javlja, niče iz pepela svoga uništenja. „Čežnja za primitivnošću je bolest kulture“, napisao je Santajana.

Primitivizam rađa fanatizam, a fanatizam primitivcima daje novu snagu, snagu varvara spremnih da ruše, gaze, uništavaju. Šovinizam, fažizam, staljinizam, objedinjuju u sebi primitivizam i fanatizam. Fanatici slepo hrle ka ostvarenju svoga cilja. Ujedinjeni su u mržnji. Mase zaslepljene fanatizmom, podjarmljene mržnjom, hranjene primitivizmom, pretvaraju se u ljudska krda. Idu i prema sopstvenom uništenju jer slepilo fanatika i glupost primitivaca jedino mogu biti zaustavljeni istom takvom brutalnom silom kojom su krenuli da unište sopstvenu civilizaciju.

 
Zapis iz Tirane
Srijeda, 06 Rujan 2017 16:33

 

Tirana u predvecerjeTirana i Tirani

Prof.dr Jasna Šamić, Pariz, Sarajevo, sada i Tirana

(Na slici: Tirana u predvečerje)

 

Sjećam se da je, kad sam bila gimnazijalka, u Poreču, gdje smo provodili cijelo ljeto, i gdje je bilo mnogo Talijana, Nijemaca i Čeha, kolala uzrečica među našim momcima: “Ako uhvatiš Nijemicu, dobiješ pet poena, Talijanku deset, a Čehinju, minus deset”. Drugim riječima, za nas velikane, Jugoslovene, bilo je toliko prirodno prezirati i ismijavati primitivce od Čeha i Bugara, a nadasve “Šokove”, one domaće, jer prave Albance nismo mogli ni u snu vidjeti. Njih smo svrstavali u isti rang  sa Ciganima. Bili smo zaista nedostižni što se visina tiče, a kakvi smo istinski, pokazalo se devedesetih godina prošlog vijeka, od kada smo sve “viši i viši”.  Mi, duboko zaglibljeni u provaliju. 

Mada mislim da nemam predrasuda, u svojoj uobrazilji sam vjerovala da je Tirana jedan sivi, sumorni grad bez, ili s minimum kulture, u svakom slučaju bez one koja meni treba da bih opstala u ovom svijetu “gada i jada”. Drugim riječima, da je to grad, a i zemlja,  gdje su Enver Hoxha (Hodža) i hard komunizam ostavili neizbrisiv trag, da se tu nema šta tražiti  više od nekoliko dana, kad  se taj zatvor za duh i dušu usnimi iznutra, i kad naša zatvorska znatiželja bude zadovoljena. 

Javila sam se, dakle,  sasvim slučajno - kao što se javljam na mnoge konkurse sa kojih sam bivala redovito odbijena – i na ovaj, raspisan za rezidencijalni boravak za pisce u Tirani, ni ne sanjajući da ću biti primljena. Na to me je naveo književnik i prijatelj Jovan Nikolaidis, koji je i sam boravio u Tirani kao rezidencijalni pisac u organizaciji asocijacija, njemačke Traduki, i albanske Poeteka. Njegovim komplimentima kojim je obasipao  Tiranu nije bilo kraja. Naravno da sam bila ubijeđena da pretjeruje. On se odavno povukao među masline, a meni treba Louvre, Grand Palais, Orsay,  trebaju pariške kafane i terase, pa čak i sarajevski festivali i brda… Šta se može u nekom neizbrisivom komunističkom sivilu tako egzaltirano doživjeti ?, govorila sam sebi. Ali tako sam mislila ipak samo donekle. Da sam do kraja u to vjerovala, ne bih nikad ni otišla u Tiranu. Barem ću moći pisati, u osami, nadala sam se ako mi se posreći odlazak.

Stipendiju sam dobila na moje veliko čudo, sigurna da je Jovanova preporuka tu igrala važnu ulogu (budući da znam kako u Čaršiji stojim). I stigla sam u Tiranu prvog jula, šokirana svim onim što sam vidjela i doživjela. Šokirana, u pozitivnom smislu riječi. Tačnije: gotovo ostala bez daha. Nešto slično sam, bez obzira na užasnu vrućinu i komarce koji mi nisu dali mira,  dojavila i Jovanu, a on mi je u svakom novom pismu obećavao da ću doživjeti još veća i ljepša iznenađenja.

I da nema ove vreline gdje voda i mozak ključaju u duetu, moj doživljaj bi bio sigurno puniji i ja bila ispunjenija; ovako je posebno na početku bilo čak neizdrživo u stanu u kome boravim. Mislila sam da ću moći pisati, ali nisam mogla ni slova sročiti. Iz pakla sam bježala u pakao koji je vladao vani i hodala po njemu, potpuno ishavještena. To je pravi bosanski izraz koji kazuje da bukvalno nisam znala ni gdje sam, ni šta sam, ni kud ću, i čekala kad će me neko pokupiti u rastočenim komadima skupa s istopljenim asfaltom.

 
Podsjećanje na jednog ljigavca
Utorak, 05 Rujan 2017 10:52

 

Emir-tri prstaŽivot u godinama prevare

Mr.sc. hadži Fatmir Alispahić

Mr. Fatmir Alispahić: Glumac Emir nije ni u jednom vaktu mogao izgubiti glavu, jer svakom vaktu aplaudirao i služio. Njegov život su „godine prevare“, jer je u tom životu bio i velikosrbin i velikomusliman, a i bojovnik HVO-a. Dok se pripremao genocid nad Bošnjacima, on je po mitinzima za „srboslaviju“ mahao sa tri prsta. Onda je postao pozorišni advokat bošnjačke žrtve, dakako, za pare. Za njega su „kapetan Hajro i sakakta djeca bosanska“ u istoj valuti kao i Lepa Brena i klanjanje dženaze crknutom krmetu.

Polemika koja je minule hefte izbila između reditelja Olivera Frljića i glumca Emira Hadžihafizbegovića nije bitna sama po sebi, koliko zbog podsjećanja na vrijeme u kome je bošnjačka zbilja gubila mjeru za realnost. Naime, glumca Emira je razljutilo što Frljić u svojoj predstavi, u negativnom kontekstu, koristi poklič iz njegovih „Godina prevare“: „Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halaliti više nikad nećeš! Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela!“ Polemika je postala slučaj jer se začas ispostavilo da je Glumac Emir taj koji je prvi halalio i Beogradu i Lepoj Breni.

Emirova predstava nastala je iz ambijenta u kome se javno zagovaralo da „nejma više zajedničkog života“, da „svaki Musliman treba imati svoga Srbina kojeg će pogubiti“, da će Bosna biti „muslimanska država sa muslimanskom ideologijom“, i sl. Događalo se to u Tuzli koja je pobrala brojna svjetska priznanja za zaštitu ljudskih prava. Očit je paradoks - da se gradu u kome se javno zagovara kršenje ljudskih prava, a lokalna vlast ništa ne čini da to spriječi, iz Evrope šalje pregršt nagrada za ljudska prava. Čak je i specijalni izvjestitelj UN Tadeuš Mazovjecki, u svome Izvještaju za ex-YU, Tuzlu naveo kao primjer kršenja ljudskih prava. Glumac Emir je s početka rata pripadao tom korpusu bošnjačkih zgubidana koji su, bez ikakve racionalne potrebe, zagovarali revanšizam prema Srbima, urlikali da „multikulture ne smije biti“, pravili masovne skupove muslimanskih intelektualaca na kojima su prijetili da će one koji se zalažu za multietničnost, poput Fatmira Alispahića, „nastojati sankcionisati svim nama dostupnim sredstvima“. A zašto njega?

Krv boje benzina

- „Uljezi koji u ime Muslimana zagovaraju protjerivanje pravoslavaca iz Tuzle, vrše gori i poganiji zločin prema vlastitom narodu, nego što su to učinili četnici. Legaliziraju sve užase koje su četnici učinili Muslimanima! Aboliraju srpske ratne zločince! Stavljaju pečat na sve što je srpska fašistička horda zamislila i uradila!, a Muslimane osuđuju da umjesto u svojoj zemlji žive u dva-tri opkoljena grada. A ako Muslimani prihvate tu igru, potpisali su svoj duhovni i fizički kraj!“ – piše(m), između ostalog, u tekstu „Krv boje benzina“ koji je objavljen u tuzlanskom „Frontu slobode“ 11. decembra 1992. godine.

Iz ovog citata razaznajemo da je neko u Tuzli javno zagovarao protjerivanje Srba i da je neko javno, u ime časti bošnjačke žrtve, ustao protiv te gluposti. Između redova se može pročitati da organi vlasti, lokalni i pravosudni, nisu reagirali na to zagovaranje etničkog čišćenja, čim na to reagira jedan pojedinac. A taj pojedinac će već 17. decembra 1992. biti proglašen četnikom, od strane glasila „Zmaj od Bosne“, iza kojeg su javno stajale muslimanske institucije Tuzle („Krv boje benzina“ ti je propusnica za drugu stranu fronte. Četnici će te objeručke prihvatiti. Ti si od 11.12.'92. ČETNIK!). Poruka je bila jasna: ko god se usudi da brani lojalne Srbe, u ime bosanskog zajedništva, doživjet će javni poziv na linč.

 
Dioptrija Josipa Šimića - može li zaista 100% stajati iza svojih riječi o ministru Mektiću?
Ponedjeljak, 04 Rujan 2017 15:32

 

Dragan MekticEkskluzivno: Izvod iz bogate biografije zločina Dragana Mektića!?

Josip Šimić , Sarajevo

Na slici je ministar sigurnosti BiH, Dragan Mektić)

Do prije par dana možda neprimjetna persona za širu hrvatsku javnost Dragan Mektić, ministar sigurnosti u vijeću ministara BiH izazvao je pozornost hrvatske javnosti javnim napadima na instituciju i osobu Predsjednice Republike Hrvatske povodom njezine izjave o problemu radikalnih islamskih ratnika koji se vraćaju u BiH. Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je u utorak u Dubrovniku kako se treba suočiti s činjenicom da se iz tzv. Islamske države u BiH vraćaju tisuće boraca, a da se "ne može zanemariti ni utjecaj nekih drugih država" na BiH te je naglasila kako Hrvatska želi cjelovitu i politički nezavisnu BiH, sa tri jednakopravna naroda.

Mektić je javno stao u obranu i prikrivanje problema (vehabija) te izjavio: „Hrvatska se sveti BiH zbog slučaja Orašje“. Hrvatskoj treba politika konflikta, kazao je Mektić, te dodao da je nakon Srbije na red došla BiH. „Da vratim Kolindi – istini treba pogledati u oči pa joj preporučujem da otvori oči, neka pogleda u Hrvatsku, u Jasenovac.“ Dodao je da “ako Hrvatska predstavlja EU, da Bog da ja nikad ne otišao u nju”.

U navedem izjavama ministra Mektića ima dosta istine, ali je ona sublimarna. Mektić je bio i ostao kao kadar propalog SDS-a, bez izbornog legitimiteta te stranke, uz pomoć Bakira Izetbegovića stupio na vlast. Cijenu koju plaća za to jest posluštnost koju ima prema Izetbegoviću u sprovođenju njegove neoosmanske politike islamizacije bh. države i društva. Moramo napomenuti kako je Mektić imenovan na mjesto direktora Službe za poslove sa strancima kao prijedlog rahmetli Sulejmana Tihića. Za Mektićeva mandata kao direktora SPS BiH naselilo se na tisuće osoba AA podrijetla u Sarajevo i središnju Bosnu, kupili su ogrome povšine zemljišta, gradili naselja, „studirali“. Na tisuće Libijaca i Sirijaca su dobili pravo na boravak iako za to nisu imali valjan pravni osnov.

Iskusni analitičari i poznavatelji prilika mogu prepoznati što se krije iza tih izjava. Mektić se snažno protivi ulasku BiH u EU, jer zastupa i ruske interese u BiH, a tako bi bile razotkrivene njegove veze i uloga u međunarodnoj nelegalnoj trgovini oružja iza koje stoji Mektićev financijer Slobodan Tešić. SDA ne želi istinski EU, nego sanjaju o novom turskom carstvu istovremeno koketirajući s Iranom, S. Arabijom… Istina oko slučaja uhićenja hrvatskih branitelja u Orašju je jasna. Nakon posjeta premijera Plenkovića i početka približavanja BiH prema EU, vrh SDA je odmah putem svojih veza u Sudu i Tužiteljstvu BiH a putem Mektića i njegovog kuma Stanića (direktora SIPA-e) izvršio navedena uhićenja u cilju destabilizacije odnosa s R.Hrvatskom.

Tko je to, što je to Dragan Mektić?

Dragan Mektić rođen je 24.12.1956. u jednom malom zaseoku pokraj Prnjavora gdje je završio trogodišnju srednju školu učenika u privredi tzv. ŠUP. Zapošljava se 1980. godine u SUP-u Prnjavor, kao milicioner-pozornik te se „doškolovava“ kroz razne policijske tečajeve i obuke kako bi mogao postati inspektor za sitni kriminal (šumske krađe i sl.), što je radio do pred rat, u SUP-u u Prnjavoru. Mektić se školovao i na „prestižnim“ noćnim školama u Skoplju. Služba državne bezbjednosti ga pred sami rat kvalificira kao potpuno nepouzdanog kadra na koga se ne može računati ni u profesionalnom, ni u kom drugoom smislu.

 
Teror islamske države, opasnost od rata na Korejskom poluotoku, kriza u Venecueli, a više niko ne progovara o Palestini i Palestincima
Nedjelja, 03 Rujan 2017 12:03

 

Naselje na Zapadnoj obaliIzrael planira naseliti milion jevrejskih doseljenika na Zapadnu obalu

 

Abdullah Nasup

(Na slici je samo jedno od naselja izgrađenih, kao i sva ostala, na zemlji otetoj od njenih vjekovnih vlasnika)

Naftali Bennett, ministar obrazovanja u izraelskoj vladi obećao je da će njegova vlada spriječiti osnivanje nezavisne palestinske države i da će na Zapadnoj obali izgraditi kolonizatorska naselja za milion doseljenika. 

Izraelski kanal Sedam, prenio je izjavu Bennetta povodom obilježavanja četrdesete godišnjice od osnivanja kolonizatorskog naselja „Beit El” na Zapadnoj obali: „Ja znam da postoje oni koji su govorili o viziji palestinske države, ali sad je svima jasno da se to neće dogoditi, i, pošto se neće dogoditi, vrijeme je za promjenu stvarnosti.

Lider prokolonizatorske izraelske stranke HaBayit HaYehudi (Židovski dom) poručio je kako je vrijeme da Izrael uspostavi svoj suverenitet nad Judejom i Samarijom, misleći pod time na Zapadnu obalu. On je pozvao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da poduzme taj korak i na tom području nametne potpuni cionistički suverenitet.

„Znam da se to neće svidjeti nekima u Evropi, kao što se bivšem američkom predsjedniku Jimmyju Carteru nije svidjelo kada smo izgradili ovo naselje „Beit El”. On se tome protivio, a sada ovdje živi 6.500 stanovnika. Nije važno šta oni tamo govore – važno je šta se ovdje dešava. Niko nas neće zaustaviti! Naša vizija je da naselimo milion stanovnika u Judeji i Samariji ( Zapadna obala).“, kazao je.

Unatoč protestima palestinske strane, te arapskih i međunarodnih instanci, i njihovog protivljenja nastavku izgradnje doseljeničkih naselja, izraelska vlada je u posljednjih nekoliko godina pojačala aktivnosti na izgradnji te vrste naselja na zapadnoj obali.

Prema statistiškim podacima izrelskog Državnog zavoda za statistiku broj doseljeničkih naselja na zapadnoj obali povećan je za 70% u jednoj godini. Broj doseljenika naseljenih na Zapadnu obalu premašuje 600.000, od čega je u Jeruzalem doseljeno 200.000. Oni su uzrok stalnih tenzija s oko 2,6 miliona Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu, okupiranom 1967.

Poznati arapski politički analitičar, Palestinac Yaser Zaatreh, smatra: „Problem izgradnje kolonizatorskih naselja vraća nas na samu srž cionističkog projekta koji se temelji na otimačini tuđe zemlje i protjerivanju njenih vlasnika.“ Zaatreh ističe da će cionističke snage nastaviti taj svoj projekat, osim ako naiđu na efikasan otpor koji će ih silom natjerati da odustanu. On je u nizu statusa na društvenoj mreži Twitter, kazao kao su izjave cionističkih vođa o njihovoj čvrstoj namjeri da spriječe osnivanje palestinske države i da će nastaviti izgradnju kolonizacijskih naselja, jasna poruka adresirana na palestinsko političko vođstvo koje se pravi nemušto kako bi izbjeglo odgovor na ovo pitanje.

„Oni koji nam „prodaju“ priču o pregovorima savršeno su svjesni da nema rješenja sa Netanyahuom i drugima, i da nijedna izraelska vlada neće prihvatiti palestinske zahtjeve, ali oni jure za iluzijom bježeći od mogućnosti efikasnog otpora.”, objasnio je Yaser Zaatreh.

(Preneseno iz SAFF-a od 31.8.2017)

 
Neponovljivi Zuko
Subota, 02 Rujan 2017 19:06

 

Zuko DžumhurGalija pod ćeramidom

Zuko Džumhur

Solun. "Egejski biser", danju je istovar-utovar. Tesaloniki, Solun, Selanik. Mahmurluk starih kapetana. Katarke zabodene kao čiode u nebo. Nostalgije tajanstvenih dalekih putovanja. Matrikule, mastika, leblebije. Krčme i šeš-beš. Tetovirane ruže, srca, Havajke i nimfe na mišicama mornara. Osmijesi i suze za palubama koje odlaze. I s kraja na kraj kule vavilonske i palanke balkanske (i grčke, i turske i cincarske i makedonske, i arnautske) prodaja i preprodaja, aščinice i robne kuće, pente, dekapente, "Blau-punkt" i roštilj, i frčko ćufte, i doner kevap, i jagnjetina pečena i halva ćetena.

I banke, velike i male. ..."I male dragane u kvadratnoj sijenci fasade jedne banke, dunje ranke, kruške karamanke..."

I s kraja na kraj duga šarena crijeva sokaka neke čudne balkanske urbanizacije koja kao i da nije drugačije prenošena od kasabe do kasabe, nego se širila stjenicama i epidemijom.

Luka je noću osvijetljena školjka na crnom žalu. Noću je Solun džinovski splav koji se, gonjen srećnim vjetrom niz Vardar, krišom spustio na obale ovog mora. Solun je noću stara galija pokrivena ćeramidom. Na njenim jedrima spava umorna matrona bogova, mladoturaka, francuskih generala i srpskih pukova. Sita od poljubaca – malaksala od usluga – osiromašila od požara. Sjeća se samo da nije bila "ni nevina, ni tanka" kada je došla lađa francuska. I noćas još pamti Mikru, Zejtinlik,srpske borce, poali d'Orian i čedne junake u šajkačama koji su u noćima solunskim, na istrzanim krilima frontaškog sna prelijetali sve tri vojske moćnih careva i mjesecima i godinama dolazili u Šumadiju i na Moravu, svojoj kući bijeloj; proklinjali rov i žalili za ratovanjem u Mačvi, "kad poginulima nije odmjeravano mjesto gdje će počivati njegovo tijelo i kada je njihov pogled na umoru gledao nebo cijelo".

 
Bajramska čestitka
Petak, 01 Rujan 2017 09:48

 

hafiz BugariBajramska čestitka Bošnjačkog oka:

Bajram barečola ili Bajram Šerif mubarek olsun svim pravim i poštenim bosanskim muslimanima Australije, Bosne i Hercegovine i svim našim muslimanima rastjeranim na sve četiri strane dunjaluka, svim onim koji vide svojim očima i koji jasno osuđuju svaku nepravdu na ovom svijetu, počev od osude svih vrsta terorizma po Evropi i Aziji, kao i po nesretnoj i od sviju nas skoro pa zaboravljenoj Palestini, svim onim koji jasno vide i one « naše » koji u talu sa razbijačima Bosne traže svoj sitnošičardžijski interes i sanjaju o « nakoj » zelenoj fildžan državici, malehnom begovatu jednog nasljednika i njegove razbojničke družine.

Neka su vam s halalom primljeni kurbani, ali do slijedećeg Bajrama razmišljajte i borite se da vi ne budete kurbani nametnutih vam lažnih i nesposobnih vođa, kako po Bosni, tako i u emigraciji.  

Bajramska poruka hafiza Bugarija: Analizirajmo koji su pravi razlozi svemu što se dešava oko nas?

Povodom nastupajućeg praznika Kurban-bajrama hafiz Sulejman Bugari uputio je čestitku svim muslimanima širom svijeta. 

Bugarijevu poruku prenosimo u cjelosti: "Drage i plemenite duše, svakodnevno se propitujemo i analiziramo situacije koje prate našu svakodnevnicu i, svjesno ili nesvjesno, uvijek bježimo od istinitog sagledavanja i suočavanja. U svim tim situacijama, uvijek krivicu prebacujemo na druge i drugo, a potajno izuzimamo nas lično iz odgovornosti koju trebamo preuzeti.

Evo nas u danima kada trebamo iskreno pogledati sebi u lice i razmisliti o našoj ulozi u svakodnevnici koja nas okružuje.

Iskoristimo ove dane da analiziramo koji su pravi razlozi svemu što se dešava oko nas, jer…

Svi se umorili od svega!

Zbog ega, uhvatili smo se svega!

Ne možemo se samo zbog ega, jer smo se udaljili od Njega.

Zbog ega branimo platu, firmu i poziciju, a napadamo državu.

Zar nije vrijeme ego da napadamo, a državu da branimo zbog Njega.

Zbog ega brat bratu se ne obraća, a kažemo da smo svi od Adema, a.s., braća.

Učitelj svijeta Muhammed, mir i spas na njega, veli: – Poželi mir onom koga znaš i koga ne znaš.

Brate i sestro, kako možemo biti mirni dok je drugi uznemiren?

Zbog ega bježiš od susreta; sreće nemaš, a slijediš vjeru ljubavi, dijaloga i susreta.

Zbog ega pun si svega, a to ti ne dā da oprostiš zbog Njega i za popravak da zamoliš Njega.

Ne slušaj onoga ko priča protiv sestre i brata.

Kažeš: “Vidi ti njega!” a znaš da i dobro i loše ne ide bez Njega.

Eto, imaš svega, al’šta će ti ako nisi našao Njega.

U nevolji si spreman odreći se svega i reći: “Dajte mi samo Njega”.

Svi kažu da mogu bez svega, a možeš li disati bez Njega!

Zbog ega sit si svega, zato nam je potrebna duhovna njega.

Dušo plemenita, ne budimo bez Njega jer ostat ćemo bez svega. Žrtvujmo sve zbog Njega pa ćemo onda i dobiti svega. To je poruka svima od Njega!", zaljučio je Bugari i svim vjernicima muslimanske vjeroispovjesti čestitao praznik:  "Bajram šerif mubarek olsun!"

(Preneseno iz Oslobođenja od 30.8.2017)

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Četvrtak, 31 Kolovoz 2017 18:45

 

svejk-2Dobri vojak Švejk (9)

Švejk kao simulant

U ovo veliko doba vojni su liječnici ulagali neobičan trud da iz simulanata istjeraju đavla sabotaže i vrate ih opet u krilo vojske. Liječnici su uveli nekoliko stupnjeva mučenja simulanata i onih na koje se sumnjalo da simuliraju, kao što su npr. tuberkulozni, reumatičari, ljudi kilavi, oboljeli od bubrežne bolesti, tifusa, šećerne bolesti, upale pluća i drugih bolesti. Mučenje kojemu su simulanti bih podvrgnuti bilo je sistematizirano, a stupnjevi su mučenja bili ovi: 1. Potpuna dijeta, ujutro i naveče čaša čaja, u trajanju od tri dana, a uz to svi simulanti, bez razlike na što se tuže, dobivaju i aspirin za znojenje. 2. Da ne bi mislili da u vojsci teče med i mlijeko, svaki od njih dobiva obilnu porciju kinina u prašku, što se zove „lizanje kinina“. 3. Dvaput na dan ispiranje želuca litrom tople vode. 4. Klistir s upotrebom zasapunjene vode i glicerina. 5. Omotavanje u ponjavu namočenu u hladnoj vodi. Bilo je junaka koji su podnijeli svih pet stupnjeva mučenja, pa su ih na kraju odvezli u jednostavnom lijesu na vojničko groblje. No bilo je i ljudi malodušnih koji su došavši na klistir izjavili da im je već dobro i da ne žele ništa drugo, nego da odu s prvim maršbataljonom na frontu. Švejka su u garnizonskom zatvoru smjestili u bolesničku baraku u kojoj su bili baš takvi malodušni simulanti.

- Ne mogu više izdržati - rekao mu je njegov susjed u krevetu, kojega su upravo doveli iz liječničke ordinacije gdje su mu već drugi put ispirali želudac. Taj je čovjek simulirao kratkovidnost.

- Sutra idem u pukovniju - odlučio je drugi susjed s lijeve strane, koji je maločas dobio klistir, a simulirao je da je gluh kao top.

Na krevetu kraj vrata umirao je jedan sušičavac, zamotan u ponjavu namočenu u hladnoj vodi.

- To je već treći ove nedjelje - primijeti susjed s desne strane - a što je tebi?

- Bolujem od reume - odgovori Švejk, na što zaori srdačan smijeh čitavog društva. Smijao se i umirući sušičavac koji je simulirao tuberkulozu.

- S reumatizmom nisi trebao ni da dolaziš među nas - ozbiljno upozori neki debeljko - reumatizam se ovdje smatra tako beznačajnim kao i kurje oko. Ja sam slabokrvan, nemam pola želuca i fali mi pet rebara, pa mi nitko ne vjeruje. Bio je ovdje čak i jedan gluhonijemi, četrnaest dana zaredom omotavali su ga svako pola sata u ponjavu namočenu u hladnoj vodi, svaki dan su mu davali klistir i ispirali želudac. Već su svi bolničari mislili da je pobijedio i da će kući, kadli mu liječnik propisa nešto za bljuvanje. Činilo se da će svu utrobu izbljuvati, i to ga je slomilo. „Ne mogu“, reče, „više izigravati gluhonijema čovjeka, vratio mi se i govor i sluh.“ Bolesnici su mu savjetovali da se ne upropaštava, ali on je ostao pri tome da čuje i govori kao i ostali. A isto je to rekao i ujutro prilikom vizite.

- Držao se on dugo - primijeti čovjek koji je simulirao da mu je jedna noga kraća čitav decimetar - a ne kao onaj koji je simulirao da ga je udarila kap. Tomu su bila dovoljna tri kinina, jedan klistir i jednodnevni post. Priznao je, pa prije nego je došlo do pumpanja želuca, o uzetosti nije bilo ni spomena.

Ali najdulje je izdržao onaj koga je ugrizao bijesni pas. Grizao je, lajao je, istina odlično, ali nikako nije mogao izazvati pjenu na usta. Pomagali smo mu kako smo mogli, škakljali smo ga po čitav sat prije vizite, tako da je dobio grčeve i sav poplavio, ali pjena se na ustima nije pojavljivala, njoj ni traga. Bilo je to nešto strašno. A kad je jednog jutra priznavao na viziti simuliranje, bilo nam ga je tako žao. Stao je uz krevet uspravan kao jela, pozdravio vojnički i rekao: „Pokorno javljam, gospodine liječniče, da onaj pas koji me je ugrizao valjda nije bio bijesan.“ Liječnik ga pogleda nekako čudno, tako da je bolesnik počeo drhtati po čitavom tijelu i nastavio: „Pokorno javljam, gospodine liječniče, da me uopće nije ugrizao nikakav pas, nego sam se sam ugrizao u ruku.“ Poslije toga priznanja stavljen je pod istragu zbog sakaćenja sama sebe ugrizom u ruku da ne mora na ratište.

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 31 Kolovoz 2017 08:50

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (42)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Crtica o Avdagi Naniću

10. januara je umro Avdaga Nanić, preko osamdeset godina star, a 11. januara Muharemaga Užičanin. Za dva dana su nestala dvojice čaršinlija, čakširaša i feslija, što je veliki gubitak za turizam.

Avdaga je bio industrijalac drveta. Imao je s braćom Mehmedagom i Hadži-Salihom pilane u Sjemeću i Hadžićima. Dobro smo se poznavali još prije rata i ja bi se često svraćao bratu mu, Mehmedagi – više nego njemu – u “milać” im kod Careve džamije. Pričao mi je Mehmedaga kako su počeli na sitno raditi, pa kad ne bi ništa do podne pazarili, tog dana Avdaga ne bi htio ručati. Bio jedan od onih koji ne vole Hercegovce, a mene je, čini mi se, trpio. S nekoliko prijatelja bi, dok je mogao hodati, svaki dan išao na novu željezničku stanicu i sjedili bi na terasi za stolom, ne skidajući fesova s glava. U dvorištu su bili Akif-aga Spaho (umro u septembru 1961), Bekir Kalajdžić (on je jedini nosio francusku kapicu), Vejsil-aga Ploška i Mujaga Hadžisulejmanović.

Mehmedaga Užičanin mi je nedavno pričao kako je počeo raditi od 1906. godine i dobro sed sjećao prvog bosanskog štrajka, koji nije nikako razumio. “Kako je mogao svijet štrajkati, a čitava brda suhog mesa, sira, kajmaka i masla od vrha Kovača do Tabačke džamije. A hljeba koliko ti duša hoće.”

Bio je akšamlučar do valjda godinu-dvije prije smrti, a kažu da je pio i na heftu prije smrti. Pitao ga je doktor, kad je doživio moždani udar: je li pio i koliko je pio, a on je provaljao kroz zube: “Oka na momka.”

Posljednjih godina života se dosta brinuo za džamiju u Arapovoj mahali.

 
Potsjećanje i neodustajanje
Utorak, 29 Kolovoz 2017 23:12

 

Zijad HaracicSarajlija Zijad Haračić traži zlikovca s Grbavice koji mu je zlostavljao majku – želim ga vidjeti iza rešetaka

Edina Kamenica, Sarajevo

(Uvodna napomena urednika OKA: "Ako bilo ko ima ikakvih informacija o zbivanjima na Grbavici u periodu maj-oktobar 1992., a posebno o 30. septembru 1992. i protjerivanju 500 građana iz tog naselja, neka se bez ustezanja javi na e-mail adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript   ili Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript . Anonimnost je 100% zagarantovana. Osobi koja pomogne da se zločinac uhvati slijedi značajna nagrada u gotovini - svakako na ruke ".)

Da li je život Zijadove, ili bilo čije majke, ili bilo koje osobe, tako nevažan da ovaj zločin nema svjedoka? Zar zaista niko nije vidio zločinca, pa čak ni 30. septembra 1992., kada je bilo najmasovnije protjerivanje iz tog dijela Sarajeva, a on šutao nesretnu bolesnu ženu s četvrtog sprata? Zar se može o tome nešto znati, a mirno zaspati?

Sarajlija, profesor inženjerstva Zijad Haračić, već nekoliko godina sa porodicom živi u Australiji. Zamolio nas je da mu pomognemo u pronalasku čovjeka koji je tokom opsade Sarajeva, na Grbavici, nanio strašne povrede njegovoj bolesnoj majci Safiji (58), te je ona vrlo brzo nakon toga i umrla.

“Neću se smiriti dok ga ne vidim iza rešetaka”, kaže Haračić, čiju ispovijest Oslobođenje objavljuje, ne samo kao još jednu potresnu ilustraciju ratnih sarajevskih zbivanja, nego, prije svega, u nadi da će se javiti svjedok i(li) svjedoci ove drame, koji bi otkrili izvršitelja ovog zločina, te makar malo olakšali noćne more Haračiću i ostalim preživjelim članovima porodice. Kada već njegovoj majci niko nije pritekao u pomoć. “Majka je živjela sama u svom stanu na Grbavici, a ja sa porodicom na Dobrinji 3. Njena zgrada je srednja od tri velike sa po dva prolaza, tačno između pijace s jedne strane i šopinga s druge”, kazuje Zijad Haračić, na pominjući da je i prvi maj1992., kada je Dobrinja barikadom i snajperistima odsječena od ostatka grada, njega zatekao u svom stanu, a majku u njenom: “Telefoni su još radili i od majke sam čuo da se tamo svašta dešava. Njoj lično ne, osim da su joj svi prozori već polupani, da je u strahu i da nikud ne izlazi. No, tada smo još vjerova li da je to samo ‘ludilo koje će brzo završiti’.

”Ništa se ne može učiniti“

Naše prvo viđenje otad bilo je dva dana nakon njenog istjerivanja preko mosta kod hotela Bristol, 30. septembra 1992. Naime, majka je iznesena u deki, u besvjesnom stanju i našao sam je u bolnici Koševo. Bila je sva natečena, bolje rečeno napuhana, kože crne kao da je crnkinja, s užasnim bolovima. Isti taj dan, dr.Milica Frašto (kakva slučajnost, doktorica koja je izvela mojoj supruzi carski rez kada se naš sin rodio i koja je porodila moju suprugu kada smo dobili drugo dijete, kćer, i koja je, inače, bila bliska prijateljica moje punice) obavila je pregled i saopštila mi: ’Zijo, tvojoj majci je preostalo oko mjesec života. Rak na maternici je metastazirao. Ništa se ne može učiniti.

Haračiću je teško opisati šok koji je tada doživio. Trebalo mu je dva dana da organizuje, preko dr. Hadžira,koji je uspostavio bolnicu na Dobrinji, bolnićkim pick-up-om prebacivanje majke kod sebe u stan, te da joj osigura kakvu-takvu ljekarsku brigu, neke injekcije, tablete i slično: “Poživjela je zaista još mjesec i pol i preselila 13. novembra. Dr Frašto ju je oslobodila muka od začepljenih mokraćnih puteva (rak ih je potpuno blokirao), što joj je, pored zadobijenih udaraca i uzrokovalo nesnosne bolove, crnilo i napuhanost.

Naravno, Safija Haračić je pričala o onome što joj se desilo na Grbavici. Ta su kazivanja bila u dijelovima, ne po hronološkom redu: “Jednog dana, u njen stan su došla dva-tri srpska borca. Majka je bila strastveni pušač, čudnog običaja da ima ogromnu zalihu cigareta u stanu. Kada kažem ogromnu, to onda znači upravo to - uvijek je kod nje bilo po 2-3 boksa sa po 10 šteka cigareta, dakle 20 do 30, možda i više šteka, odnosno 200-300 pakovanja cigareta. Možete zamisliti radosti njenih ’posjetilaca’!!? Komentar im je bio: “Majku ti balijsku, imaš ovoliko cigara, a srpski borci nemaju šta da puše!” Bila je kriva za sve što su našli. A imala je i vreću od 50 kg šećera koju sam joj kupio nekoliko da na prije izbijanja rata, preko sindikata u Vazduhoplovnom zavodu Orao u kojem sam radio. Normalno da su konfiskovali i to i sve ostalo što im se svidjelo. Moje slike koje su pretražujući stan ugledali bile su povod novom maltretiranju: ’Je li sada ovaj tvoj balija puca na nas?’”

 
Sjećanje na Jana Berana
Ponedjeljak, 28 Kolovoz 2017 22:50

 

Jan BeranMondoliko

Jan Beran, senior (1927-1993)

Pri je no što je Mehmedbeg - novi zastupnik mutevelije Sijavuš-pašina vakufa u Sarajevu - krenuo u Veliku avliju da od predstavnika u njoj živućih Jahudija naplati godišnju stanarinu, dobro se upoznao sa nas tankom te je dinstvene najamne kućerine. Bio je to temeljit i veoma uredan čovjek, te je uz ostalo nekoliko puta pročitao već požutjeli prepis starog sidžila u kome je cije li slučaj bio zapisan.

“ - GODINE 989. PO HIDŽRI (1581) SIJAVUŠPAŠA, BIVŠI RUMELIJSKI BEGLERBEG, BIO JE ZBOG NEKIH VAŽNIH POSLOVA U SARAJEVU. U TO SU VRIJEME JEVREJI TOGA GRADA ŽIVJELI U NEKOLIKO MAHALA, A UISTINU, TAJ JE MILET BIO NEUREDAN I NEMARAN, PA JE VIŠE PUTA IZBIJAO POŽAR MEĐU NJIMA. ZBOG TOGA SU UGLEDNI LJUDI (ŠEHERSKI AJANI) ZAMOLILI REČENOG PAŠU DA IM UČINI USLUGU, TE DA JEVREJE PRESELI I UDALJI IZ MUSLIMANSKIH MAHALA. NA TO JE PAŠA, ŽELEĆI DA UDOVOLJI MUSLIMANIMA, ALI I DA NE POVRIJEDI SRCA SPOMENUTOG SEFARDSKOG MILETA, NAKON ŠIROKO OBAVLJENOG DOGOVORA DAO DA SE ZA SARAJEVSKE JEVREJE SAGRADI JEDAN POSEBAN VELIKI HAN KOJI JE ZAVJEŠTAO KAO VAKUF VEZAN UZ SVOJE PO TOMSTVO. ISTODOBNO JE DAO DOZVOLU ZA GRADNJU SINAGOGE.

Prekoračivši prag malih vrata na lijevom krilu polukružne zasvođene kapije, Mehmedbeg se nađe u prostoru Velike avlije kao u kakvoj šikari kreštavih i naizgled svadljivih sefardskih glasova. On zbunjeno zastade, pa nesigurno prelazeći pogledom četrdesetak istovjetnih prizemnih ulaza, ne ugleda ništa što bi ga navelo na koju stranu da se uputi. Istovremeno, ubrzo ga okruži grupa radoznale djece.

To neobično stanište sarajevskih Jevreja podsjećalo je na karavan-seraj, samo bez odistinskih putnika u predahu, osim onih čije se životno putovanje neprekidno odvijalo između oskudice i drugih ljudskih nevolja. Mnogi od njih su rano lijegali da bi prespavali večeru.

Zvano još Sijavuš-pašina daira, Čifuthana, Kortiš, pa i Kortižiko, to se oronulo zdanje visokim zidom branilo od uličnih pogleda, štiteći jednako svoju okolinu pred posljedicama nevještog sefardskog baratanja vatrom. Ipak, požari su stizali iznutra kao i spolja, dok se ta Velika avlija uvijek iznova podizala iz vlastitog pepela.

- Bojnos dias senjor...! Io ja esto kontento... (Dobar dan, gospodine...! Veoma se radujem...) - začu vakufski predstavnik neposredno pored sebe glas predsjednika Jevrejske zajednice u Kortišu.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search