LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
“Doktorica” Dubravka i “pacijenti”
Subota, 08 Rujan 2018 08:55

 

Dubravka Stojanović: Čekamo Ruse i radujemo se trećem svetskom ratu

 

Razgovor vodila Snežana Čongradin

Na vlasti u Srbiji, ali i svuda oko nas, imamo iste elite koje su rat i napravile, pa je u njihovom životnom interesu da se zaboravi odgovornost srpske strane i njihova sopstvena. Ali, opet, nije ni samo to. Mislim da jača taj narativ o Srbima kao žrtvi, koji je idealni energent svakog nacionalizma i svakog novog konflikta. Ta samoviktimizacija je najpogrešnije što možemo sebi da uradimo, jer je to kao da se živi zakopate, zakopate se u tu lažnu sliku i živite taj lažni život. Zato i ne možemo da se pomerimo, ocenjuje u razgovoru za Danas istoričarka Dubravka Stojanović. Sagovornicu našeg lista pitali smo kako komentariše ovogodišnji potpuno ignorantski odnos vrha države prema obeležavanju godišnjice od genocida u Srebrenici, dok se istovremeno najavljuje pompezno obeležavanje godišnjice „Oluje“.

-U celini imam utisak da se nešto menja u načinu na koji se govori o devedesetim. Primećuje se da se sve više govori o NATO bombardovanju, da je taj deo rata nadvladao nad svim onim što se pre toga događalo. To ima samo delimične veze sa sve negativnijom slikom koja se pravi o Zapadu i samom NATO paktu, što je u jasnoj vezi sa jačanjem ruskog uticaja. Ali to je, čini mi se, mnogo više u vezi s jednim novim narativom o ratovima devedesetih. Tu sad počinje da dominira slika Srba kao nedužnih žrtava. U to se onda savršeno uklapa i obeležavanje „Oluje“, ali bez postavljanja pitanja kako je to Knin uopšte bio srpski i zašto su odatle, kao i iz cele Krajine, Hrvati bili prognani u prethodnim fazama rata? Mi se već preko 20 godina vrtimo u krug i tu ne bismo ništa da menjamo. Onda, logično, i nema pomaka. Ni u čemu.

-Rešavajući pitanje Kosova, predsednik Srbije govori o severu kao da je i faktički deo Srbije. Nedavno je rekao da se plaši da kosovski Albanci planiraju da zauzmu sever, da ga okupiraju, da sledi nova „oluja“. Kako tumačite takve tvrdnje?

-Od Miloševićevog proglašenja pobede nad NATO paktom do ovakvih izjava, na snazi je neverovatna fantazija, iako svi iz elementarnih iskustava znaju da, za početak, na Kosovo ne možete ni da odete. Ali političari na vlasti i nemaju neki problem da izgovaraju takve tlapnje kad društvo na to skoro uopšte ne reaguje. Dakle, mi imamo neki zavet ćutanja. Kao da je i dalje na snazi ono iz slovenačkog rata – oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo. Pa mi 27 godina živimo u tom „kao“ stanju! To je naš najveći poraz.

-Govori se o tome da se traži kompromisno rešenje. Kakav kompromis se može pretpostaviti? Podela Kosova je isključena kao opcija, ili nazirete da je i takav ishod moguć, u smislu da sever dobije odlike Republike Srpske u BiH? Da li bi to što priželjkuju srpske vlasti zaista bilo u interesu građana Srbije?

-To je samo neki oblik ove zamrznutosti o kojoj svi govore. Pa, kao zamrznemo taj sever, pa čekamo ne znam šta… Ruse? Pa to je treći svetski rat, kome se mi, znači, radujemo kao onda kad je pogođena kineska ambasada, pa svi ozareno pričali da će opet zbog nas izbiti svetski rat. Šta na to uopšte reći? A u svemu tome nije zamrznuto Kosovo, nego sama Srbija. Kosovo ode svojim putem, dok naši stratezi i dalje bacaju kockice i povlače plastične figurice. A uz to, osim ljudi koji su ozbiljno odlepljeni od stvarnosti, potpuno sam sigurna da u sve to malo ko može da veruje. Pa šta je to onda? Nije čak ni samozavaravanje, jer je i elitama i masi jasno da od toga nema ništa. Neka potpuna jalovost, jer i ne znate šta biste inače… Pogledajte primer Makedonije i Grčke… Pa, da li je moguće da su oni četvrt veka pričali o dve-tri varijante imena? To zvuči kompletno ludo. Ali, sve je zbog toga stajalo. I onda odjednom imate dvojicu normalnih ljudi koji se dogovore. A izgubljeno je 25 godina. A to su naših 25 godina, vaših i mojih. To je neka zamađijanost – vi bacate godine, decenije, ljude, mozgove, stručnjake… sve zbog neke neodržive fiksacije? Drugim rečima, ne živite u sadašnjosti, nego u prošlosti koju treba osvetiti i u budućnosti u kojoj će se to, tobože, desiti. Tragično je kad jedno društvo sebe stavi u taj položaj.

 
Osvrt na knjigu koja je Trumpa dovela do erupcije ludila
Četvrtak, 06 Rujan 2018 21:08

 

FearZbog te knjige Trump je u utorak sasvim izgubio kompas

Izvori iz Bijele kuće kažu da ne može obuzdati izljeve bijesa, obilazi jednog po jednog suradnika i ispituje ih jesu li oni dali informacije o njemu. Svi su znali da će knjiga biti poput neutronske bombe, ali tek kad su se u medijima u utorak pojavili dijelovi knjige, shvatili su koliko je autor Bob Woodward otišao daleko sa svojim istraživanjem. Novinar koji je dobio Pulitzerovu nagradu za otkrivanje afere Watergate i rušenje bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona, ovaj put je za metu uzeo Donalda Trumpa. Pripremao ju je dvije godine, razgovarao u tajnosti s mnogim djelatnicima Bijele kuće koji su mu otkrivali najskrivenije tajne predsjedničkog ureda, kao i razgovore Trumpa i njegovih bliskih suradnika. Tek kad su vidjeli dijelove knjige u medijima, Bijela kuća se zatresla iz temelja. Već u utorak popodne pokrenuli su agresivnu kampanju da bi neutralizirali štetu koju im nanosi ovo eksplozivno štivo koje bi moglo imati prilično strašne posljedice za Donalda Trumpa. Nakon nekoliko objavljenih odlomaka, stječe se dojam da je Trump neuračunljiva i hirovita osoba, koja odluke donosi u skladu s trenutačnim raspoloženjem.

Woodward je opisao razgovor između njegovog osobnog savjetnika Johna Dowda koji nije Trumpu dopustio da svjedoči pred istražiteljem Robertom Muellerom o utjecaju Rusije na američke izbore. Uvježbavali su Trumpa i simulirali pitanja iz istrage, ali je Trump izgubio živce i uzviknuo:"Ovo je prokleta prijevara!" Dowd je Muelleru rekao da ne želi dopustiti da predsjednik na ispitivanju ispadne idiot jer će sigurno kad-tad procuriti transkripti kao što sve uvijek procuri u Washingtonu u javnost. "I onda će ljudi iz inozemstva reći:'Vidiš da je idiot, da je budaletina, zašto imamo posla s tim idiotom?'" Trump je uvjeravao Dowda da će biti 'dobar svjedok' a Dowd je već idućeg jutra podnio ostavku. U knjizi se opisuje kako su se suradnici morali na razne načine dovijati da ukrote Trumpa i da ga spase od mogućih katastrofalnih poteza, ne samo za njega osobno, nego i za cijelu zemlju. Woodward u knjizi koristi sintagmu 'upravni puč' kojim opisuje kako su Trumpovi pomoćnici sakrivali s njegovog stola dokumente koje je htio potpisati a da nije uopće sagledao posljedice. Bivši savjetnik Gary Cohn sakrio je dokument koji bi, da ga je Trump potpisao, povukao SAD iz trgovinskog sporazuma s Južnom Korejom. Trump nije ni primijetio da dokumenta nema.

Kad je htio povući SAD iz NAFTA-e - Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini, naredio je svom savjetniku Porteru da pripremi pismo. Porter se obrati Cohnu za pomoć i ovaj je rekao da će učiniti isto što i s dokumentom o južnoj Koreji - jednostavno ga 'ukrasti' s njegovog stola. Ministar obrane James Mattis i Gary Cohn u tajnosti su zajedno radili na sprečavanju Trumpovih opasnih poteza i nepromišljenih ispada. Jedan od njih odnosio se na rješavanje sirijskog pitanja. Kad je saznao za napad kemijskim oružjem na civile u Siriji, Trump je nazvao Portera i rekao mu: "Idemo ubiti tog diktatora. Idemo ga je*** ubiti. Idemo tamo da ih sve pobijemo!" Mattis je obećao predsjedniku da će odmah prionuti izvršenju naredbe, no čim je prekinuo razgovor, svojim je suradnicima rekao da to ne dolazi u obzir i da moraju biti odmjereniji. Isplanirali su zračne udare i Trump je to i odobrio svojim potpisom.

James Mattis nije mogao vjerovati da Trump ne razumije zašto imaju svoje ljude u Južnoj Koreji. Na sastanku u siječnju, Trump je pitao Mattisa zašto troše resurse na korejskom poluotoku, a Mattis mu je objasnio da je to zbog toga da u 7 sekundi mogu detektirati je li Kim Jong-un lansirao projektil. "Tako sprečavamo 3. svjetski rat!", rekao je Mattis zgromljen Trumpovim neznanjem i nerazumijevanjem rada tajnih službi. Budući da ne razumije što radi administrativno osoblje, Trump ih je često vrijeđao i napadao, pa je tako šef kabineta John Kelly jednom za Trumpa rekao da je 'poremećen': "On je idiot. Nema smisla uvjeravati ga u nešto. On je sasvim skrenuo, mi smo u ludnici. Nikad nisam radio gori posao." Woodward također piše da je Trump opetovano vrijeđao i glavnog državnog odvjetnika Jeffa Sessionsa, bivšeg republikanskog senatora iz Alabame, zbog istrage o utjecaju Rusije na izbore. Nazvao ga je "mentalno retardiranim" i "glupim Južnjakom" koji "čak ni u jednoj Alabami nije mogao biti državni odvjetnik". Samo nekoliko sati nakon što je Washington Post objavio nekoliko ključnih odlomaka iz Woodwardove knjige 'Fear' (Strah), iz Bijele kuće su se hitno oglasili i gotovo panično demantirali objavljeno, a demantije su pisali vrhunski savjetnici iz Bijele kuće - šef predsjednikovog ureda John F. Kelly, zatim ministar obrane Jim Mattis i Trumpova glasnogovornica Sarah Huckabee Sanders - kao i bivši osobni Trumpov odvjetnik Johna Dowd.

 
O Vučićevoj pudlici
Srijeda, 05 Rujan 2018 21:17

 

DomuzinaPredizborni lavež Vučićeve pudlice

Dragan Bursać, Banja Luka

Hoće li Dodikovi kurjaci na terenu hodati po Prijedoru, Kozarcu, Bratuncu, Zvorniku, Višegradu ili Foči i pričati svjetini kako se zločin, paljenje, silovanje, protjerivanje isplati i kako će ti očišćeni gradovi biti u sastavu Nezavisne Države Srpske?

U samo par dana, Milorad Dodik je potvrdio ulogu prvog prekodrinskog kučeta Aleksandra Vučića i logorejičnim kerefekama podigao na noge Bosnu i Hercegovinu. 'Ajmo od kraja: “Vlada nalaže Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske da, u skladu sa Ustavom i zakonima svim raspoloživim sredstvima, spriječi prisustvo i djelovanje pripadnika drugih policijskih agencija u BiH na teritoriji Republike Srpske bez saglasnosti Vlade Republike Srpske.“

Pokušaj podržavljenja

Zanimljivo, Vlada RS-a je donijela ovu naredbu u sklopu jednog militarističko- negatorskog paketa u kojem se krije i odluka o odbacivanju srebreničke Deklaracije o genocidu iz 2004. Nije bilo dovoljno Dodikovim podvižnicima što su po ko zna koji put obrukali stanovništvo Republike Srpske, negirajući od Suda, pravde, Boga i svijeta priznat genocid, nego je udarena svojevrsna nacionalistička kontra.

 Pa tako Vlada naređuje da se „svim raspoloživim sredstvima“ spriječi djelovanje drugih policijskih agencija na teritoriji BiH. Dabome, jeste ovo predizborno naduvavanje i opskurna obznana, pa ipak...

 Kako i u kom kapacitetu će policija RS-a djelovati? Hoće li izaći na neke granice Republike Srpske, koje do sada gruntovno nisu postojale? Hoće li migrantska kriza biti iskorištena za gradnju makar improvizovanih karaulica unutar jedine priznate i suverene države, a to je Bosna i Hercegovina? Ne treba zaboraviti da je Federacija i Republika Srpska, mimo granica BiH, uz izuzetak Srbije i Hrvatske, zapravo terra incognita. Najtačnije, ova dva entiteta nisu ništa drugo do li teritorije nastale u Rajt Petersonu u Ohaju. Pa se onda vrlo lako da zaključiti kako je odluka Vlade RS-a, donesena po Dodikovom diktatu najozbiljniji pokušaj „podržavljenja“ jednog dijela teritorije BiH.

 O srpskim podržavljenima sa kraja prošlog vijeka znamo (gotovo) sve. Ona su skonačala ili u vojnim akcijama ili pod ceradama u kolonama izbjegličkim ili su raznoraznim sporazumima o mirnim reintegracijama osuđena na propast. Ovo bi Dodik morao imati u vidu, čisto iz obzira prema svom narodu, prije bildanja predizbornog mišića. I to iz jednog jedinog razloga: Vrlo lako bi se moglo desiti da Dodikovi psi rata za relativno sitne apanaže počnu izigravati lokalne komandose. Dabome, povuće se u hipotetičkom scenariju u Beograd, kao i svi psi rata prije njih, ali će narod u takvom scenariju presilno najebati.

Da se igramo Dombasa?

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 04 Rujan 2018 11:21

 

VjesalaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (31)

Vješanja u logoru i Bosanskoj Dubici

Već uspaničenim i podivljalim ustašama je pošlo za rukom da saznaju da unutar logora postoji organizirana grupa koja je spremala proboj i bjekstvo. Na čelu te grupe bio je doktor Milo Bošković. U logoru su ti ilegalci formirali udarne “trojke” koje su u datom trenutku trebale da napadnu stražare. Ove trojke bile su naoružane oružjem tajno proizvedenim u jasenovačkoj radionici, “lančari”. To su bile nekakve improvizirane puškice kratkih cijevi koje su se mogle sakriti ispod košulje. Prodor je trebalo biti izveden tako da jedna partizanska jedinica napadne Bosansku Dubicu i privuče glavninu ustaške vojske iz Jasenovca. Tada bi logoraši u trojkama izvršili napad na preostale ustaše, oslobodili ostale zatvorenike i preplivali Savu, da bi se spojili na bosanskoj strani s partizanskim jedinicama. Zahvaljujući svugdje, pa i u logoru prisutnim cinkarošima, plan je otkriven, a svi koji su se spremali za proboj su pohvatani i okovani najtežim lancima.

Slijedeće večeri u logor se iz Zagreba dovezao Maks Luburić i objavio: “Svi uhapšeni osuđeni su na smrt vješanjem, javno pred čitavim logorom! Na badere s bandom!” 

Odmah su počele pripreme. Ustaše su u bandere zakucali čelične klinove i postavili stolice i klupe na koje su trebali postavljati osuđenike na improvizirana vješala. Među osuđenicima na smrt vješanjem je bila i nekolicina ustaša, ustaški poručnik Petar Nemet, dr Marin Jurčev, ljekar u ustaškoj bolnici, kao i njegova žena, i to samo zato što su se ponekad ljudski odnosili prema logorašima.

Doktora Milu Boškovića, Luburić je “poštedio” vješanja jer ga je ovaj zamolio da mu učini “uslugu”, odnosno da mu ispuni posljednju želju kazujući da je njemu kao Crnogorcu velika sramota da bude obješen. Rekao je: “Ja sam sin Crne Gore, i protestujem protiv ovakvog sramnog načina izvršenja smrtne osude. Kod nas se ljudi ubijaju iz puške“. Luburić je od ranije pokazivao nekakve znake simpatije za doktora Boškovića pa je odredio svoga šuru, Dinka Šakića da on iz revolver (samokresa) ubije logorskog liječnika.

Ubojstvo doktora Boškovića je uslijedilo kao neka vrsta uvertire u vješanje ostalih osuđenika.

Šakić je rekao: “Klekni crveni banditu da ti pucam u čelo!”

Bošković je glasno odgovorio: “Pucaj ovako. Pravi Crnogorac ne umire klečeći!”

Šakić je podviknuo: “Stavite banditu povez oko očiju i okrenite ga da mu pucam u leđa.”

Bošković je odbio i povez i naredbu da se okrene. Stajao je pred Šakićem ne pokazujući nikakav znak straha od skore smrti.

Tada je Šakić potegao revolver i ubio ga sa nekoliko hitaca.

Nakon toga je uslijedilo vješanje po banderama u logoru. Obješeni su Laci Meteo veterinar, Pejanović Nikola iz Siska, Marić Tomo iz Zagreba, Rebac Remzija iz Sarajeva, dr Branko Konić - sudija, dr Milanović - zubar, Živković Stevan - student iz Mitrovice, Sekulić Boro iz Vukovara, Vojnović Branko iz Bosne, Krajanović Pero iz Zagreba, Lubura Jovo - radnik iz Bosne, neki Rajić iz Sarajeva, Janković Žarko, Rukavina Franjo, neki maloljetni Boro, učenik iz Daruvara, Musafija Heinrich, ing. Dmitar Bošković i ostali čija mi imena nisu poznata.

 
O "ljubavi" Albanaca i Srba
Ponedjeljak, 03 Rujan 2018 20:16

 

Zeljko PantelicKada su se Srbi i Albanci voljeli

Željko Pantelić, Beograd

Između Srba i Albanaca gotovo da nema nikakve komunikacije.  Kada bude otišla sa ovog sveta poslednja generacija Albanaca koja je odrastala u Jugoslaviji, sporazumevaće se samo na engleskom. U Prištini se u prvoj godini po otvaranju katedre za slavistiku na lokalnom univerzitetu nije prijavio niko, u Srbiji niko nije učio albanski ni dok je vladalo bratstvo i jedinstvo.  Mi se, praktično, više ne poznajemo.

Šiptari i Škije, kao da je u ta dva pogrdna naziva koji se koriste u Srbiji i na Kosovu za Albance i Srbe, sabijena sva mržnja koja se akumulirala u poslednjih 140 godina između dva naroda. Da, u poslednjih 140 godina. Nisu se Srbi i Albanci oduvek popreko gledali. O tome svedoče i epski ciklusi i stare narodne pesme u kojima i jedni i drugi vide u Turcima svoje neprijatelje i veličaju junake, stvarne i pretpostavljene, koji su ustali protiv Osmanlija, Skenderbega ili Marka Kraljevića. Nije slučajno da Srbi svojataju Skenderbega, a Albanci Nemanjiće. 

Animozitet između dva naroda nastaje tokom 19. veka. Srbi su pre Albanaca bili zadojeni klimom nacionalnih buđenja koja je zapljusnula čitavu Evropu posle Francuske revolucije. Štaviše, Albanci su kasnili više od pola veka za Srbima u formulaciji nacionalnih ciljeva. Upravo će različito koncipirani putevi za stvaranje nacionalnih država u 19. veku posejati klicu koja će tokom celog 20. i početkom 21. veka prerasti u seriju zločina, revanšizama, osveta. 

Srpski cilj je bio da se stigne što pre do nezavisnosti u odnosu na Portu i da se širi teritorija na račun turske carevine. Taj isti cilj će imati svi ostali narodi na Balkanu, osim Albanaca. Prizrenska liga, za razliku od drugih nacionalnih pokreta, nije tražila nezavisnost za Albaniju već autonomiju u okviru Turske. Zato Albanci postaju miljenici Porte i njihovi pasdarani na Balkanu u obračunu sa drugim narodima. Od tada, pa sve do danas, Albanci će u svojim konfliktima sa Srbima, Crnogorcima i Grcima, uvek imati zaštitnika. Posle Turske, to će biti Austrougarska, po završetku Prvog svetskog rata će preuzeti ulogu protektora Italija, posle kapitulacije Italije u  Drugom svetskom ratu red je na Nemačku, pa onda Sovjetski Savez u prvim posleratnim godinama, posle Moskve dolazi Kina i na kraju Sjedinenje Američke Države.  

Pobeda Italijana u tursko-italijanskom ratu za današnju Libiju, Rodos i arhipelag Dodekanezi otvorila je apetite balkanskim državicama da mogu da pobede ujedinjenim snagama Portu i podele njene teritorije na zajedničkom poluostrvu. Vojni trijumf  Srbije, Crne Gore, Grčke i Bugarske u Prvom balkanskom ratu označio je kraj snova Albanaca da žive u jednoj državi. 

Srbi i Crnogorci se nisu poneli prema albanskom stanovništvu, da upotrebimo eufemizam, kao dobre komšije. Ne samo neposredno posle Prvog balkanskog rata, već i tokom Kraljevine SHS i kasnije Jugoslavije, kada su zločini i krivična dela nad Albancima prolazila nekažnjeno. U tome su prednjačili ljudi koji su došli iz Srbije i Crne Gore tokom takozvane kolonizacije s kojom su vlasti u Beogradu želele da promene demografsku kompoziciju Kosova i Metohije između dva rata. 

U Srbiji se često uzima kao glavni argument za dokazivanje proalbanske politike Josipa Broza zabrana povratka Srba i Crnogoraca na Kosovo i Metohiju. Zaboravlja se, verovatno namerno, da se naglasi da je ta zabrana važila za takozvane koloniste a ne za starosedeoce. Mada je istina da je Komunistička partija Jugoslavije sve do Drugog svetskog rata smatrala da je Srbija okupirala Kosovo. Međutim, tokom rata  taj stav je promenjen. Ne bez razloga. 

Posle propasti oba carstva u kojima su Albanci imali zaštitnike, oni su pronašli novog ktitora u Italiji, posebno od momenta kada je na vlast došao Benito Musolini. Italijanski duče će nakratko realizovati san o “Velikoj Albaniji”, ili kako je albanski šovinisti nazivaju “Etničkoj Albaniji”.  U dnevnicima Musolinijevog zeta i ministra spoljnih poslova Galeaca Ćana se nalaze brojni dokazi o nameri da se Albanci upotrebe kao udarna pesnica za razbijanje Jugoslavije mnogo pre početka Drugog svetskog rata i da se na Kosovu zada nož u leđa Beogradu. 

Godinu dana pre napada Nemačke i Italije na Jugoslaviju, Musolini je imenovao Đuzepea Botaija kao “Generalnog inspektora neregularnih albanskih snaga”. U svom dnevniku Botai će zapisati:”Reč je o patriotima i banditima koji žele da kroz zadovoljavanje žeđi za osvetom služe svojoj domovini. Borbu za nacionalnu stvar doživljavaju kao borbu protiv Srba i zato žele što pre da uđu u bitku”. 

I osveta bi, toliko krvava i strašna da su italijanski vojnici bili primorani, na kraju, da brane Srbe, Crnogorce i Makedonce, od osvetničke furije svojih saveznika. Najpoznatiji italijanski istoričar koji se bavio partizanskim pokretom u Jugoslaviji Đino Bambara piše da je partizanski pokret na Kosovu bio sastavljen, gotovo isključivo, od Srba i da se čak i taj ideološki konflikt pretvorio u međuetnički. Tim pre što su Italijani na antikomunističkoj retorici uspeli da pomire dve zaraćene albanske strane. To jest, baliste koji su se zalagali za nezavisnu Veliku Albaniju i vulnetare, italijanske kolaboracioniste. Na osnovu tog dogovora Italijani stvaraju tzv. Albansku fašističku miliciju koji će počiniti seriju zločina, ne samo prema Srbima veći Makedoncima koji će se posle toga masovno priključiti partizanima. 

Na drugoj strani, prema svedočenju italijanskih oficira, suočeni sa zločinima nad slovenskim hrišćanskim stanonvištvom, sami Italijani će od početnog pozitivnog stava prema Albancima početi da gaje sve snažnije simatije prema Srbima i Makedoncima. Čak, kada Italija bude kapitulirala 1943. godine, deo italijanskih vojnika će preći u partizane. 

Posle osvajanja vlasti i propalog pokušaja Josipa Broza da napravi federaciju u kojoj bi bila uključena i Albanija, neposredno po završetku Drugog svetskog rata, komunisti će balansirati između politike sprečevanja srpskog nacionalizma i albanskog iridentizma. Zabrana povratka kolonista je bila doneta sa idejom da se začarani krug osveta između Albanaca i Srba zaustavi. Takva poltika je funkcionisala dok je Broz bio živ.  Onda dolazi 1981. godina i nova spirala optužbi i osveta, koje nisu prestale ni 1989. godine, ni posle bombardovanja 1999.godine, ni posle jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova 2008.  a verovatno neće ni posle “istorijskog dogovora”  Vučića i Tačija o “razgraničenju”.

Između Srba i Albanaca gotovo da nema nikakve komunikacije, niti interesovanja šta se događa sa druge strane plota, kao da se nalazimo na suprotnim polovima.  Kada bude otišla sa ovog sveta poslednja generacija Albanaca, koja je odrastala u Jugoslaviji, sporazumevaće se samo na engleskom. A u tom sportu, i među jednima i među drugima, malo je onih koji briljiraju. U Prištini se u prvoj godini po otvaranju katedre za slavistiku na lokalnom univerzitetu nije prijavio niko, u Srbiji niko nije učio albanski ni dok je vladalo bratstvo i jedinstvo.  Mi se, praktično, više ne poznajemo. Postoji samo mržnja za Škije i Šiptare, da popuni sve ono što ne znamo i ne želimo da znamo jedni o drugima, a mnogo smo sličniji nego što bi pomislili, a domaći nacionalisti voleli.

(Ovaj analitički osvrt gospodina Željka Pantelića prenesen je sa sajta Vijesti.me. Zahvaljujem se dragom prijatelju iz Crne Gore koji mi je preporučio ovaj tekst.)

 
Osvrt Bojana Tončića
Nedjelja, 02 Rujan 2018 14:16

 

HarizSrebrenica nije bila moguća bez Srbije

Bojan Tončić

(Na slici je prof.dr Hariz Halilović)

Kako je tretirana najveća bosanska tabu(t) tema, u svojevrsnoj esejistici bola i sećanja, ispisanoj u slavu žrtava, sa ciljem autora da probudi javnost uspavane savesti nisu borba sa umišljenim protivnikom, nego sa opasnim zlikovcima, izvršiteljima i saučesnicima u ratnim zločinima, nekadašnjim i sadašnjim.

Nikom nije oprostio Hariz Halilović u svojim tekstovima, polemikama, esejima (Kako opisati Srebrenicu, Buybook, Sarajevo 2017) presudio je inspiratorima i ubicama, mučiteljima, i vojnim zapovednicima, i logorskim čuvarima, i krivotvoriteljima, profiterima i nastavljačima genocida. Neljudi i kukavice ključne su reči njegovih presuda, napisanih u borbi za pamćenje žrtava logora na poznatim, neobeleženim toponimima smrti i patnje Manjača, Omarska, Keraterm, Trnopolje, Batković, Sušica, za sećanje na žrtve genocida u Srebrenici i širom Republike Srpske koju naziva Šumski Reich i svuda gde je, širom Bosne i Hercegovine okrutno i nečovečno delovala Vojska Republike Srpske, oružana formacija srpskog nacionalizma u sumanutoj ideji prekrajanja granica i etničkog inženjeringa. Za nezaborav stradalih u gradovima-herojima Sarajevu, Tuzli, Goraždu, Bihaću...

Niko, zapravo, i nije tražio bilo kakav oprost; ubijanje, mučenje i ponižavanje žrtava su nastavljeni konkretnim političkim postupcima, veličanjem zločinaca i fabrikovanjem pseudoistorijskih izmišljotina. Utoliko napisi kojima je Halilović pokušao da probudi javnost uspavane savesti nisu borba sa umišljenim protivnikom, nego sa opasnim zlikovcima, izvršiteljima i saučesnicima u ratnim zločinima, nekadašnjim i sadašnjim.

Kapitalci genocidnog plana“ kao heroji

Hariz Halilović, vlasnik temelja spaljene kuće, čovek čija je adresa Potočari, mezarje na kojem je pokopano stotinu članova njegove uže i šire porodice. Koji, kaže, „nema pravo na šutnju“. Jedini čovek koji je rođen u Srebrenici, a rat proveo u Prijedoru. Preživeli logoraš.

Piše i podseća da je Rezolucijom broj 899 Saveta bezbednosti UN iz 1993. Srebrenica proglašena zaštićenom zonom, sa ciljem da se spreči „genocid u progresu“, u koji je, osim vojske samoproklamovane Republike Srpske direktno i indirektno involvirana i Srbija (SR Jugoslavija, Srbija i Crna Gora). „Dvije godine nakon proglašenja Srebrenice zaštićenom zonom, iste snage koje su ’etnički očistile’ i pobile na desetke hiljada Bošnjaka u istočnoj Bosni, napale su i zauzele Srebrenicu i naočigled pripadnika holandskog bataljona UN koji je bio tu da bi zaštitio UN-ovu zaštićenu zonu-kao i naočigled cijele međunarodne zajednice, oličene u političkim i vojnim akterima, kao što su EU, UN, NATO, izvršile su masovna strijeljanja zarobljenih srebreničkih odraslih muškaraca i dječaka (njih 8372), a ostatak stanovništva protjerale na teritorij pod kontrolom legalnih vlasti Bosne i Hercegovine. Ovo je koncizni sažetak onoga što je u više navrata pravosudno potvrđeno i ušlo u presude osuđenim ratnim zločincima.“

Sledi Halilovića dijagnoza očiglednog, poražavajućeg stanja društava u Srbiji i Republici Srpskoj, koja su u vezi sa „tabu(t) temom“ kakva je Srebrenica, razvejala sve iluzije o katarzi, tretirajući zločince, čak i „kapitalce genocidnog plana Karadžića, Mladića, Krstića“, kao heroje. „Istovremeno, njihova zlodjela se poriču, relativiziraju i, što je najgore, opravdavaju sa najviših političkih i religijskih instanci u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska i u susjednoj Republici Srbiji“, piše autor.

Knjigovodstvo i patnja

Prikriveni vid relativizovanja, ili bar odnosa koji gotovo isključuje empatiju, ne manje bolan za porodice žrtava, predstavlja „skrivanje“ razmere zločina i patnji brojkama, svojevrsna depersonalizacija stradanja, u kojoj, kao u nekoj neotesanoj šali, ubijeni, među kojima su i po tri generacije brojnih porodica, tek statistički podatak koji se knjiži i rasknjižuje. Suprotstavljanje ovakvom tretmanu žrtava jedna je od ključnih zajedničkih niti Halilovićevih tekstova; bez obzira na to da li analizira političke aktere, društvenu atmosferu, ili ukazuje na počinitelje u Srbiji, među intelektualcima i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Halilović pronalazi mesto za neko ime i prezime, za sudbinu porodice, za poslednje reči očeva i sinova, za ponovljene susrete iseljenika, na mezarju, gde se jedino osećaju među svojima.

Tragično tačna je Halilovićeva konstatacija da „srpski nacionalisti zasluženo beru plodove onog što su marljivo pokopali po masovnim grobnicama“. Tu ne ostaje dužan ni „bošnjačkim nacional-oportunistima, onima koji su, vođeni materijalnim i (ne)moralnim okorišćavanjem, metamorfozirali od nevažnih marginalaca do nacionalno-nekoga“.

Beskrajna priča sa jezivim krajem

Srebrenica nije bila moguća bez Srbije - jedan je od zaključaka koji se nameću nakon ponovnog čitanja ove zbirke, riznice komprimiranog bolnog nezaborava. Dugačak je niz imena ljudi bez savesti kojima pominjanje u bilo kom kontekstu neće značiti ništa, kao što nije ni dosad. Oni su, jednostavno, pobedili. Možda ne i zauvek. Našao je Halilović i mesta za one koji su, s ove strane Drine, znali i hteli da dožive i opišu Srebrenicu: Ljubomir Živkov, Vreme, Danas, Peščanik, E-novine...

„I ovdje se priča očigledno ne završava, jer Srebrenica će još dugo proizvoditi paradoksalne efekte u profanoj (zlo)upotrebi dnevne politike – kako u zemlji, tako i u dijaspori, kako u odbrani nenapadnutog Srpstva, tako i u lažnom dušebrižništvu za Bošnjaštvo.“(Samo da nije te Srebrenice..., Dani, 2012.)

Još malo gorčine za kraj, Halilovićeva će zbirka ostati daleko od Srbije, baš kao i roman-udžbenik Beara Ivice Đikića. Ima izdavača koji se ne boje, ali ima i previše saučesnika koji neće da čitaju u čemu su sve učestvovali.

(Ovaj gorki osvrt Bojana Tončića prenesen je sa sajta XXZ)

 
Mešina priča za subotu
Subota, 01 Rujan 2018 14:28

 

Foto kabinaEnesove fotografije

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Zbog dvije slike koje bijahu potrebne radi podnošenja zahtjeva za novi YU- pasoš smatrao je nepotrebnim da ide ekstra kod fotografa - mislio je Enes. Pitao se: „Zbog čega su onda postavljeni foto - automati?“

U robnoj kući u koju je ušao f- automat je bio na prvom spratu. Žurio se i još onako zadihan ušao je da bi se pogledao u ogledalo i zagladio kosu.                                                                                                                 Ubacio je novac i zaću se ono…„klik“.                                                                                                               

Izašao je napolje i nestrpljivo očekivao slike koje su trebale da padnu u mjesto za sušenje.                                                                                                                                        

Napokon!                                                                                                                                            

Enes pogleda fotografije i umalo da se ne šokira. Bože i nebesa! Zar je to fotografija iz kutije „potjernica“!? Pa to i ne liči na lice konobora koji svake večeri poslužuje u poznatom, luksuznom restoranu „Balkan“.

Jedna djevojka slatkog osmjeha prišla mu je i zamolila: „Dozvolite da pogledam, da li su slike dobre? I meni je par fotografija hitno potreban.”                                                                                

Bez razmišljanja joj dade fotografije. Emina je pogledala slike pa onda Enesa i dodala: „Zasigurno je kao muški fotomodel šanse bi Vam bile ravne nuli.“                                                                                    

„Slažem se s Vama. Možda je blic prejak ili je loše postavljen.“ - promrljao je Enes.                            

„Dakle, i ja mogu probati!“- nasmijala se i nestala iza zavjesa.

Enes je ostade čekati pored foto-automata. Interesovalo ga je da li će i nepoznata djevojka dobiti tako katastrofalne slike.

„Morat ću se zadovoljiti.“ - bio je njen komentar nakon pet minuta.                                            

„Ali u stvarnosti Vi ste sto puta ljepši!“                                                                                      

„Da?“ Ali, i Vi ste zgodni i tako simpatični.“                                                                          

Pogledao je na sat. „Ovdje je uskoro kraj radnom vremenu, a ja bi predložio da odemo preko puta, na sladoled? Šta velite?“                                                                                                                        

Emina je klimnula glavom u znak pristanka.                                     

Njena spontanost učinu ga još nervoznijim. Potrajalo je prilično dugo vremena da isprazni porciju sladoleda. Zaljubio se preko glave. Na prvi pogled. Da li je i Emina isto tako? Kako je izgledala mogla bi na svaki prst imati po deset momaka. Zgodnih i bogatih. I pored svega bio je zadovoljan. Druženje je potrajalo puna dva sata.                                                          

Enes reskira pitanjem: „Možemo li se opet vidjeti?“                                                             

Kada je Emina potvrdila da može, on samo što nije poskočio od radosti.                                            

Emina ga zamoli: „A, da li ću dobiti i tvoju sliku?“                                                                          

„Da možda ne želiš praviti šalu na moj račun?“- bilo je ono što je na to mogao odgovoriti.                                                                                                                                              

„Ne...!“ Emina poče da traži prave riječi...Želim da me podsjeti na ovo vrijeme provedeno sa tobom.“

Ponedeljak prije podne sretne Emina jednu od svojih najboljih prijateljica s kojom je radila u istoj firmi.                                                                                                         

„Znaš šta ima novoga, upoznala sam jednog dječka, super.“ – kad ti kažem. „Pravi je , ne jedan od onih koji samo skitaju i traže nešto...“                                    

„Kako izgleda?” – radoznalo je upita kolegica.                                                                          

„Imam njegovu sliku.“                                                                                                                

Otvori tašnu iz koje pažljivo izvadi fotografiju.

Prijateljica pogleda sliku. „I to ti je taj super dječko???“- podrugljivo će kolegica. I prije nego što je Emina mogla bilo što reći, prijateljica dodade: „Pa on izgleda kao strašilo!“

Emina se nađe uvrijeđena i samo što ne zaplaka. Primjetivši da je uvrijedila prijateljicu zagrli je i pokuša utješiti: „Izvinjavam se, ali na slici izgleda više nego ružan.“

„Dobro, draga moja. U petak mi je rođendan pa vas obadvoje pozivam.”

Emini zalupa srce kad je upoznavala Enesa sa prijateljicom.                                                

Ubrzo se stan se pretvori u igru, smjeh, glasnu muziku. Svi koji su došli na proslavu rođendana su plesali, pjevali i nazdravljali. Emina za trenutak izgubi Enesa iz vida i već je pored njega stajala njena prijateljica, kolegica sa posla.

„Hej ti, tvoj Enes je zaista tipčina!“

To Eminu baš jako obradova: „I ja sam tvog mišljenja, zgodan tip. Moj tip muškarca.“                                                                                                    

„A, ko je taj tip?“, upitao je Enes i prišao Emini u zagrljaj. Kada se okrenuo mogao je vidjeti da su ih svi posmatrali dok su se ljubili.                                                                                  

Nakon duže pauze prijateljica zagrli Enesa i Eminu. „Ovo sada proslavljamo moj rođendan – ali smo mišljenja da vama uskoro možemo nešto puno draže i ljepše čestitati...“

I zaista, nakon par mjeseci bili su opet svi bili na okupu. Ovaj put na vjenčanju. Od danas Emina nosi Enesovo prezime.                                                                                                                                                

A došla je iz daleke varošice u veliki grad sve sanjajući da će upoznati nekoga tko će je iskreno zavoljeti.

San joj se ispunio.

 
Prava šljaga Nenadu Kecmanoviću
Petak, 31 Kolovoz 2018 10:02

 

Prof SLDEKONSTRUKCIJA VELIKOSRBIJANSKOG DŽIHADA

Kecmanovićev velikosrbijanski boj protiv džihad-vjetrenjača

Prof. dr. Senadin Lavić, Sarajevo

Povodom komentara na moj intervju portalu Vijesti.ba, a koji je preuzeo portal Kliker.info (30. juli 2018), profesora Nenada Kecmanovića na vašem portalu Sve o Srpskoj, od 5. augusta 2018. godine, naslovljenog “Džihad Senadina Lavića protiv velikosrbijanskog zla u Bosni “zahtijevam da objavite moj odgovor.

Bivši sarajevski profesor Kecmanović se predstavio kao stručnjak za islamizam i srpske mitove. Znakovito je da je uz moje ime i prezime u navedenom naslovu stavljena riječ “džihad” što bi trebalo da automatski devalvira moju interpretaciju u medijskoj orbiti, da me obilježite kao opasnost, diskvalificirate kao respektabilnu osobu i pretvorite u nekog orijentalističkom metodom oblikovanog religijskog fanatika (“muslimančića”) koji ne zna za evropsku racionalnost i koji ne pripada tom svijetu. Kecmanović je uložio veliki “stvaralački” napor da uz islam doda militantnu notu kako bi se opravdala četnička barbarstva i velikosrbijanski zločini nad Bošnjacima. Zato svako ko drugačije misli i govori mora biti spreman da iskusi napade i laži hegemonijskih propagandista i medijskog cinizma.

Budući da je bivši profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu u penziji neophodno ga je podsjetiti na nekoliko principijelnih stavova. Sve bošnjačko potiče i izvire iz Bosne. Bošnjaci svoje postojanje zasnivaju na bosanstvu, vezanosti za bosansku zemlju i krajeve. Oni su vremenom nastali iz ukupnosti bosanskog trajanja, iz simbioze etničkih grupa – nisu se pojavili s Osmanlijama ili se odvojili od Srba. O sultanu i turčijatu tako lijepo i nadahnuto pripovijeda Ivo Andrić, bosanski nobelovac. Ali, to je samo romaneskna fikcija. U konstruktu o osmanskom naslijeđu postoje i bošnjačke neznalice, naravno, koje se uklapaju u velikosrpski ram islamizma i po njemu provode samoorijentalizirajuće destruktivno isključivanje iz povijesti Bosne. Te bošnjačke neznalice idealni su tipovi za igrokaz koji voli profesor Kecmanović zatočen u vlastitoj neosjetljivosti za fine razlike i prepoznavanje drugog i drugačijeg. Možda profesor ima neke posebne osjećaje za Tursku i njezino naslijeđe? To se nikada ne zna! On poručuje Bošnjacima da im Turska treba biti “matica”. A to je stara bolest palanačkih duhova koji nikada nisu imali povjerenja u sebe i nisu se oslanjali na sebe, nego su negdje drugdje tražili oslonac i “pamet”. Profesor Kecmanović podsjeća da je došao kraj poštivanju multikulturalizma i sada bi trebalo brzo “izbrisati” svaki trag razlike, postojanja drugog, neidentičnog, heterogenog, samosvojnog. Nažalost, Bošnjaci su iskusili šta to znači 1995. godine. Možda će profesor Kecmanović obznaniti da negira bilo kakav zločin i genocid nad Bošnjacima u ime velikosrbijanskog projekta zla?

 
Tonijeva priča
Srijeda, 29 Kolovoz 2018 18:15

 

ToniOtac

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Koliko se sjećam, na moru sam se najlakše i najbrže zaljubljivao. Nekoliko puta mi se učinilo da sam našao ljubav svog života: zbog Vesne iz Smedereva sam jednoga jutra unajmio mali kanu i veslajući neko vrijeme pratio trajekt kod čije je ograde ona stajala i neprestano mi mahala sve dok nije iščezla iz mog vidokruga. Ko bi mi tada mogao dokazati da se moja kratka bajka baš tada i završila? Niko. A jeste.

S Ljijljanom sam se poslije vrelog ljeta u Postirama na Braču neko vrijeme i dopisivao, a naša pisma su bila mladalački ostraščena, puna “velikih” riječi koje su kao svjedočile o našoj ljubavi…ali jesen još nije ni odnijela sve lišče u mom Sarajevu a glavni podstanar u mom srcu bez kojeg mi se ljetos život činio prazan i nezamisliv, neprimjetno je izašao ustupivši mjesto novima slastima, strastima i brigama.

Davno je to bilo, a bilo je. Moglo se, doduše, i meni desiti, a koliko znam nije, kao što se dogodilo njoj i njemu u Trogiru prije skoro 33 godine.

Mojca je sa roditeljima još od vremena kada je bila i osnovnoj školi dolazila na ljetovanje u Trogir i tog augusta, iako je imala već punih dvadeset, pridružila se mami i tati i krenula s njima na zajednički odmor. U Mariboru je ostavila momka, ozbiljna veza, nažalost, već je radio i nije im se mogao pridružiti.

U Trogiru je živio mladić po imenu Ivo, stara Mojcina simpatija. Tog ljeta iz simpatije je vjerovatno frcnula iskra ljubavi, a sigurno i plamen strasti. Kad se Mojca vratila u Maribor – bila je trudna. Povjerila je tajnu majci, a ova ju je savjetovala da o svemu šuti i da se što prije uda za svoju mariborsku ljubav. I, eto uskoro i braka i djevojčice Nine. Ta djevojčica Nina ima sad 32 godine. Upoznao sam je prije kratkog vremena,a sada ću je i vama predstaviti. Jer, zbog nje i ova priča ide kako ide.

U lakom, neobaveznom razgovoru, koji je bio posvećen malo vremenu, dosadna bura danima nije prestala puhati, malo majčinoj svetinji, sinu, mladom glazbeniku i fudbaleru, Nina, vedra, simpatična i kršna žena me je u jednom trenutku pitala i čime se ja bavim:

“Pišem priče” - odgovorio sam kratko.

“E, ja onda imam priču za tebe, ma kakva priča to je scenarij za jednu pravu sapunicu…”

 
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 27 Kolovoz 2018 21:27

 

Dinko SakicRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (30)

Natporučnik Dinko Šakić

Upravo nakon odlaska delegacije Crvenog križa, za novog upravitelja logora Luburić je postavio ustaškog natporučnika Dinka Šakića, svoga šuru ili šogora, umjesto ustaškog dopukovnika Marka Pavlovića, za kojeg je smatrao da je previše blag i civiliziran. Taj Dinko Šakić je bio jako grub, ne samo prema logorašima, već i prema svim ustašama. Alaga je Rušidu rekao da je Luburić skoro kao “mila majka” u usporedbi sa Šakićem.

Taman nekako kad je Šakić postavljen za novog zapovjednika u junu te 1944-te, grupa ustaša se u dva “samovoza” odvezla u Dubicu na pijančevanje u njima omiljenoj birtiji. Sa sobom su iz logora poveli jevreja Ivana Wollnera. Inače, do uhićenja i zatvaranja u Jasenovački logor on je bio jedan od najboljih studenata Muzičke akademije u Zagrebu, sjajan harmonikaš i najbolji muzičar logorskog orkestra. On je bio jedan od koautora operete u dva čina “Raj na oceanu”, za koju je, u jasenovačkom paklu, napisao libreto zajedno sa logorašem, također jevrejom, Erihom Samlaićem.

Helem, kad su se ustaše ponapile i kad im je pažnja popustila Ivan se bajagi otišao u WC, a u stvari je utekao u varoš.To bjekstvo je malo otrijeznilo grupu ustaša pa su povilenili i poletjeli ga tražiti, ali bez uspjeha. Harmonikaš je ostavio harmoniku ustašama u birtiji i “propao” u zemlju.

Kad se ta grupa ustaša vratila iz Dubice i kad su Šakiću rekli šta se desilo, on je povilenio: “Alaga, uzmi trideset ljudi. Podijelite se u trojke. Ima da mi nađete harmonikaša i ovdje pred mene dovedete. Ima da mi svira dok god može, a kad ga ruke od svirke zabole i kad podsustane onda ću ga osobno zaklati pred svim logorašima. Ne vraćajte mi se bez čifuta – harmonikaša. Jeste li dobro čuli?!”

-A vi pijana bando koji ste dozvolili da vam čifo utekne, eheheeee… vi ste najebali i tek ćete vidjeti svoje!

Alaga i Rušid su u svoju trojku uzeli jednog mladog ustašu, balavca, koji, kako je Alaga govorio, nije poderao ni milimetar džonova svojih “zelenih opanaka”. Bio je to Ivo Sudar, rođak poznatog Mile Sudara. Odvezli su se na motoru s prikolicom da predgrađa Dubice. Tako im je odredio Dinko Šakić. Motor i prikolicu su ostavili na čuvanje kod nekog Salke, Alaginog poznanika, i pješice se uputili ka Dubici. Bilo je vruče. Ušli su u jednu omanju krajputašku birtiju. U njoj je bilo nekoliko lokalnih pijanaca. Kad su ušli nastao je muk. Naručili su po flašu hladnog piva. Gazda ih je hitro poslužio, a Alaga je izvadio pregršt kuna da plati. Gazda je odbio kazavši da mu je čast počastiti domovinske ustaške častnike.

Pred večer su se našli u Dubici. Alaga je tamo poznavao mnoge ljude. Išli su od vrata do vrata, raspitivali se kod isprepadanih ljudi koji su se znali od straha na vratima unerediti kad vide ko mu je na njih pokucao. Znali su da se oni koje ustaše odvedu na kratko ispitivanje nikada više ne vrate. U jednoj se kući Alaga poduže zadrža. Rušid i Ivo su stajali pred kućom pušeći u noći. Bio je nastupio redarstveni sat. Nikog nije bilo napolju, osim ophodnji, te posada niza bunkera koji su Dubicu štitili od upada partizana.

Alaga izađe nakon skoro sat vremena. I on zapali cigaretu.

 
Osvrt Marina Jurjevića
Ponedjeljak, 27 Kolovoz 2018 10:01

 

Marin JurjevicMoja Hrvatska

Marin Jurjević, Split

Je li moguće da postoje ljudi koji bi danas htjeli poništiti, promijeniti rezultate Drugog svjetskog rata na području zemalja bivše Jugoslavije? Ili da bude još jasnije: Postoje li danas oni koji bi htjeli da nas od “svjetskih prvaka”, od bitnog dijela “reprezentacije” sila pobjednica Drugog svjetskog rata, nakon više od 70 godina – prebace iz pobjedničkog Antifašističkog “tima” u “tim” poraženih sila fašističke Osovine? Zar bi bilo gdje na svijetu mogla postojati takva vrsta luđaka?

Nažalost bi. Takvi ljudi zbilja postoje. I ne treba ih previše dugo tražiti, tu su…odmah pored nas. Gotovo na svakom koraku. A što je najgore od svega, kao da se svi zajedno polako ali sigurno počinjemo navikavati na to kao na nešto sasvim uobičajeno. A oni to rade jako dugo i jako uporno. Reklo bi se neumorno. Pa zar i četnici i ustaše u mnogim glavama polako, naknadno nisu postali oni “pravi junaci”, nikad prežaljeni gubitnici? Kao da sve više kukamo zato što je antifašizam pobijedio i nad činjenicom da su partizani bili pozitivci a fašisti negativci. E, sada bi to trebalo nekako, ako je ikako moguće, promijeniti. Tako se čak i Francetić, čija se ploča za sad bezuspješno nosa okolo diljem Hrvatske – ne bi li se gdjegod uspjela okačiti, sada proglašava “antifašistom”. Valjda bi se i njemu samome digla kosa na glavi od užasa da to može viditi svojim crnolegijaškim očima. Uostalom, ne bismo previše pretjerali kada bismo kazali da gotovo nije ostao “niti kamen na kamenu” od partizanskih spomenika kod nas? Njihovo rušenje i nagrđivanje fašističkim znakovljem kao da je postao nacionalni sport. Zar odjednom, u mnogim glavama, ustaški pozdrav “Za dom spremni!” nije postao povijesni, pa čak, navodno, i “umjetnički” uzvik (pokušavajući izvor tog slogan pronaći čak i u opernim djelima)?

A koncentracijski logori nisu bili ono što su bili. Pa zar se i u Jasenovcu nije sviralo? Pa zar i ustašovanje nije postalo samo huliganski, “nevažan”, navijački hir i jedva primjetan prekršajni eksces (a i to kako gdje i kako kad). Pa zar masovno navijačko uzvikivanje ustaškog pozdrava, kojeg naša Predsjednica slabog sluha nikako da čuje na prepunom stadionu na kojem je i sama bila – nije bolje i pametnije jednostavno “ne čuti”, “ne primijetiti” ….činiti se lud, nego se s tim kao ozbiljnim društvenim problemom ozbiljno i pozabaviti. Pa se tako čak ovih dana državnim novcem financirao koncert domaćeg (u nekim “pitomim državama” zabranjenog) pjevača koji iz svoje multimilijunaške domoljubne kese rado odvoji koju kintu za plaćanje prekršajne prijave zbog uzvikivanja ustaškog “Za dom spremni ” na svojim masovnim edukativnim koncertima. Tako smo sve više svjedoci “blind, deaf and mute” politike najodgovornijih. Oni niti vide, niti čuju ništa pa je onda sasvim razumljiva njihova uporna, stoička šutnja o svemu ovome (ili kako bi naša Predsjednica rekla: “Protiv sam toga da se politika miješa u glazbu!”). Što bi se reklo: “Oprosti joj dragi Bože, nije ona kriva!”. A, opet, s druge strane, čemu zaboga (zbog neoustaških pojava) ljutnja onih za koje je, s druge strane, “Čiča” Draža nacionalni junak? I to čak “službeni”! Hoće li to uskoro i Nedić postati?

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
  • Jedan savjet
    Fala na clanku, pred dva dana na kolonoskopiji mi j utvrden diverticolosis coloni totius uz napomenu... Više...
    02.11.18 21:36
    Autor - Durdica Jelenc
  • Nemanjin portret
    Emirovoj majci nije ime Senka, već Senija. Nebitno, čovjek se osjeća nacionalno Srbin i sasvim dovol... Više...
    02.11.18 21:27
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Koliko ja znam u ovom tekstu je napravljena cinjenicka greska. Senka Kusturica, rodjena Numankadic n... Više...
    29.10.18 22:24
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Vlado, dobro ti Zike napisa, ne pravi se ni ti ni ostali mutavi, a ja dodajem glupi. Srbi iz Srbije ... Više...
    29.10.18 22:03
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Normalno da su Srbi agresori kad su proglasili srpsku republiku BiH. Vlado ne pravi se mutav, možeš ... Više...
    24.10.18 17:13
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    E, jbg Rušide. Bio si u Sarajevu a nisi kuću obišao. :) Više...
    24.10.18 00:19
    Autor - Zike
home search