LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Dobra dijagnoza gospodina Gojka Berića
Nedjelja, 27 Kolovoz 2017 19:28

 

GojkoBKrvna slika Sarajeva

Gojko Berić, Sarajevo

Šta je nama Barcelona i šta smo mi Barceloni da zbog nje plačemo? Naravno, ovo je parafraza stiha iz poznate starogrčke tragedije, ali parafraza koja je ovih dana upravo u Sarajevu dobila svoj puni stvarnosni smisao. Ovu dilemu je, u svom prepoznatljivom stilu, razjasnio Senad Avdić, u odličnom tekstu “Šta je nama Barcelona”, objavljenom na portalu Slobodna Bosna. “Trebali bismo večeras biti sretni, ali nismo sretni, jer se danas bombarduje Sarajevo”, navodi Avdić riječi kojima je gradonačelnik Barcelone Pasqual Maragall prije 25 godina počeo svoj govor na otvaranju Ljetnih olimpijskih igara u glavnom gradu Katalonije i koje su ušle u domove ljudi širom svijeta. Avdić se potom pita: “Da li bi gradonačelniku drugog olimpijskog grada, Sarajeva, Abdulahu Skaki, išta naškodilo, da li bi mu kruna sa glave pala, da je u petak večer izašao na binu, nekoliko sati nakon stradanja građana na ulicama Barcelone, i desetinama hiljada ljudi okupljenih na koncertu Plavog orkestra ispred sarajevske Vječne vatre ponovio iste riječi: ‘Ne možemo biti sretni i veseliti se dok naše prijatelje u Barceloni kasape terorističke bande?!’ Ali nije ovo tek kritika vlasti i njenog odnosa, neprilične reakcije prema tragediji koja se sručila na prijateljski grad i njegove stanovnike. Od te vlasti se ništa drugo odavno ne očekuje. Tužnija je i iritantnija ravnodušnost, ignorancija, bezbrižnost koju su prema tragediji u Barceloni ispoljili ‘obični’ građani Sarajeva.”

Autor podsjeća da je u Barceloni rođen i Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, “prijatelj kakvih Sarajevo kroz povijest nije imalo mnogo, ako ih je uopće imalo”, i da je grad Barcelona, pored ostalog, nakon rata obnovila Olimpijsko selo na Mojmilu, sa 15 miliona maraka trajno skućila nekoliko hiljada obitelji, ali da se sve to zaboravlja, potcjenjivački bagateliše i nipodaštavajuće vrijeđa. “Zaboravlja se da je tri dana pred srpsku okupaciju Srebrenice u Barceloni održan skup na kojem je 50 hiljada građana, među njima i premijer Katalonije, tražilo hitnu intervenciju NATO-a da zaustavi Mladićeve zločine i spriječi genocid.” Novinska kolumna nije baš najbolje mjesto za gomilanje podataka, ali Barcelona je bila toliko posvećena sudbini Sarajeva da je to prosto fascinantno. Tokom opsade grada Sarajevu je uputila preko 2.000 tona humanitarne pomoći; nakon paljenja Pošte, dostavila je prvi satelitski telefon u Sarajevo, čime je obnovljena komunikacija između glavnog grada BiH i svijeta; svakog ponedjeljka tokom četverogodišnje opsade stanovnici četiri distrikta Katalonije i preko 900 općina držali su minutu šutnje u znak pijeteta prema žrtvama agresije na BiH; uz Međunarodni olimpijski komitet, Barcelona je bila najveći pojedinačni donator u obnovi Zetre… Sve je to, kako je već rečeno, nestalo u zaboravu naše neuljudnosti, sebičnosti i našeg primitivizma.

Barcelona je pune četiri godine plakala zbog svakodnevnog usmrćivanja Sarajeva, ali Sarajevo nije pustilo nijednu suzu zbog njenih 14 poginulih i stotinu ranjenih građana u terorističkom masakru prošle sedmice. Ibrahim Spahić, usamljeni predvodnik mahom izumrlog sarajevskog građanskog soja, ovog puta kao predsjednik Međunarodnog centra za mir, organizirao je prošlog petka skup pijeteta i solidarnosti sa žrtvama Barcelone. Pred Vječnom vatrom, kako se moglo vidjeti na TV-u, okupilo se jedva petnaestak građana, uključujući Spahića i dvije djevojke koje su na violončelu izvele Albinoniev Adagio. Bio je to tako otužan skup da čovjek ne povjeruje u kakvom gradu živi. U Ferhadiji sam sreo Senada Pećanina, koji se sa suprugom upravo vraćao sa tog žalosnog okupljanja. Bio je neraspoložen i ljut. “Stidim se ovakvog Sarajeva i odnosa građana prema zločinu u Barceloni”, rekao mi je. Zaista, gdje su tu bili ovdašnji intelektualci, glumci, pisci i umjetnici građanske provenijencije? Kako to da na ovakvim i drugim okupljanjima nema nikoga od naših estradnih zvijezda? Valjda se plaše da se pojave pred manje od deset hiljada posjetilaca. Gdje su, na kraju, bili makar samo po jedan član iz porodica kojima je Barcelona osigurala dom na Mojmilu i Aerodromskom Naselju? Ali, takvo je današnje Sarajevo.

Te večeri se završavao Sarajevski filmski festival, valjda jedina filmska smotra na svijetu u čijoj prijestolničkoj štampi nema ni jedne jedine filmske kritike!? Čitaoci novina, oni koji ne posjećuju festivalske projekcije, nemaju priliku da se informišu o kakvim je filmovima riječ i kakav je njihov umjetnički domet. A riječ je o najvećem festivalu u regionu. Posebna priča je festivalski dernek koji se, uz frustrirajuće glasnu muziku, odvijao na parkiralištu ispred Doma vojske. Jedna glamurozno obučena mlada žena, valjda glumica, izjavila je da ni Cannes nema ono što ima Sarajevo?! Pa, naravno da nema, jer se u sklopu Kanskog festivala ne održava nikakav dernek na nekom parkiralištu, već o hedonističkim prohtjevima festivalskih posjetilaca brinu tamošnji vrhunski ugostitelji, a ne priučene ćevabdžije na parkiralištu. Ovdašnji mediji su sa patriotskim zanosom pratili događanja na crvenom tepihu, pa su čak i skroman vatromet opisali kao spektakularan. Ali zato u dnevnim novinama od subote nije bilo ni riječi o sramotno malom odzivu građana na omaž žrtvama terorističkog zločina u Barceloni. Poznato je da pojedini lijekovi zamagljuju stvarnu krvnu sliku ljudskog organizma, pa čak i simptome nekih ozbiljnih oboljenja. Tako i Sarajevski filmski festival, koji sam po sebi predstavlja značajan i koristan događaj zamagljuje, makar samo na nekoliko dana, krvnu sliku Sarajeva. Njegovi predratni stanovnici listom su napustili grad, odnijevši sa sobom i njegov duh. Svijet koji ih je zamijenio nema s tim duhom nikakve veze. Današnje Sarajevo je ideološki i politički konfuzno i vanevropsko, prepušteno bezočnoj nacionalističkoj manipulaciji i ispražnjeno od demokratskih tekovina poput antifašizma, ljudskih prava i građanske ravnopravnosti. A kako smo vidjeli, i od elementarne empatije prema žrtvama terorizma.

Krvna slika ovog grada je zabrinjavajuća.

(Ovaj opominjući osvrt gospodina Gojka Berića prenesen je na OKO iz Oslobođenja, od 24.8.2017, uz dozvolu glavnog urednika gospođe Vildane Selimbegović kojoj se od srca zahvaljujemo, te posebice autoru teksta.)

 
Posmatračeva pjesma
Subota, 26 Kolovoz 2017 21:18

 

ZivotOd avlije do sokaka

Posmatrač (Autor je jedan samozatajni čovjek iz Sydney-a, ali pošto ne spade u grupu tamnošnjih viđenijih Bošnjaka, zamolio je da mu ne objavljujem ime, već samo pseudonim)

Noć i ponoć pod ruku

Sa visina uz lahor silaze

Donose li dašak očekivanog smiraja

Upitah u izvjesnosti samoće

Nečujno se otškrinuše vrata

Nedokučivih prostranstava i pitanja

Kao da zovu da tiho uđem i da se ponadam

Da se prepustim spoznajama tajnovitim

Provirih pa žurno ustuknuh

Uplašen do ledenog tremora

Jer kako da posumnjam u dosadašnje sada

Nesiguran da uopće postoji to golemo nepoznato

Neupoznato do bježanja

Na našim leđima zalijepljeni upitnici

Znaci su straha od neotkrivenog

Upitnici u nepreglednom beskraju nečega

Gdje su lav i čovjek braća

U milionima krupnih sitnica

A mrav i gusjenica brat i sestra

Po istim nagonima jačim od razuma

Najčešće ispravnijim od našeg nagona

Koji često pogrešno razumom nazivamo

Zašto smo onda mi ljudi

Taj bahato samoproglašeni idealni produkt

Jasni dokaz nes(a)vršenog kosmičkog stvaranja

Toliko nesretni, depresivni, samouništavajući  

Podli do ogavnosti, lažni i zli

Defekt otuđen od Prirode, majke

Kažnjavani za Istočni i druge grijehove

Trčeći šprintom za vlastitim životom

Što bježi kao pijesak stisnut u šaci

I trčimo tako, trčimo sami za sobom

Trčimo za svojom sjenom

Najčešće na sunčanu danu

Pokušajući se skriti od svjetlosti

Lijepeći se o sive zidove

Trčimo, trčimo, trčimo,

Da nam ne izmakne dio vlastite bajke

Ne pitajući se dokle tako može

I svako je u svom šarenom kaleidoskopu

Što se u varljivom bljesku vrti

Rezuckamo natankokao sudžuku

Komadiće naše Šagrinske kože

Bježeći od pomisli o čekalici -  smrti

Jedinoj pravdi zaista jedinoj

Bježeći u toplinu iluzije vlastite vječnosti

Bježeći u stvarnost stvarne nestvarnosti

I ne pomišljajući pri tome

Da su nam možda ovi vehdi životići

Ovaj naš varljivi prezent – šarena laža

Što su svi na korak do perfektnog perfeka

Ustvari džehennemi prošlih života

U kojim se ponavljaju uvijek isti grijesi

I kapitalne greške olake preskupe

Zaneseni u uvjerenje – snoviđenju budnog

Da je svaki naš dan što hitro prođe

Dan života više kojeg brojimo poput tespiha

A je li?

Da to nije dan života manje sa svakom ponoći?

Dan kričavo obojenih stalnih želja

Kako jednu ispuniš, druga te zagrli

San, bjegunčev spasonosni san

Još jedan proveden u odlasku dan 

U ovom obdaništu za odrasle

I zaista

Kako će bespomoćan kome pomoći

U ta dva koraka od avlije

 
Mustafa Spahić - Mujke o sarajevskim ulicama
Subota, 26 Kolovoz 2017 09:35

 

Mustafa SpahicKako su pod okriljem antifašizma i bratstva i jedinstva, kroz nazive ulica, u Sarajevu vaskrsli junaci Kosovskog mita, hajduci, vojvode, atentatori…

Prof.Dr Mustafa Spahić, Sarajevo

“Kako nikada ni jedna nesreća ne dolazi sama u Sarajevo su pod kapom i okriljem antifašizma, bratstva, jedinstva i zajedništva stigli, kroz nazive ulica, uskrsli ili vaskrsli junaci Kosovskog mita i epa. Ulica Miloša Obilića zaposjela je od same Baščaršije, Park Cara Dušana potiskao je Atmejdan, Principov most - Latinsku ćupriju, Stevan Sindželić- Magudu, Vuk Karadžić - Pehlivanušu, Svetozar Marković - opjevanu Čemerlinu, Šesti novembar - Bistrik, Trifko Grabež - Patke, Zrinski - Ćumuriju, Petar Kočić - Telale, Obala Vojvode Stepe - Obalu Kulina bana, Kosovska - Braću Morić, Jovana Kršića - Glođinu, Hajduk Veljkova - Musu Ćazima Ćatića, Danila Ilića - Oprkanj, Nedeljka Čabrinovića - Navroši, Đure Đakovića - Alipašinu, Ahmeta Fetahafića - Kevrin potok, Branimira Ćosića - Vrbanju, Branka Radičevića - Histeta, Čapajeva - Provare, Kralj Tomislav - Košeo, Janko Balorda - Gornju Breku, Krajiška - Odobašinu, Ivan Gundulić - Tabašnicu, Omladinska - Musalu, Miladin Radojević - Sepetarevac, Omladinsko šetalište - Vilsonovo šetalište, Nemanjina - Čekalušu, Spasoja Mičića - Donju Breku, Šaloma Albaharija - Čemalušu, Takovska - Derbent, Tomo Masarik - Čobaniju, Vaso Miskin - Ferhadiju.

Pozivam sve umne glave i slobodare svijeta da povežu bratstvo, jedinstvo, zajedništvo, sekularizam, socijalizam, marksizam, samoupravljanje, delegatski sistem, slobodu radnih ljudi i ravnopravnost naroda sa Milošem Obilićem, Jug Boganom, Nemanjom, Hajduk Veljkom, Car Dušanom, Stevanom Sinđelićem. Dalje, tu su imena ulica atentatora, evropskih terorista na Austro - ugarskog prestolonasljednika: Gavrila Principa, Danila Ilića, Čabrinovića, Trifka Grabeža, Vladimira Gaćinovića.

Likovi iz Kosovskog epa i atentatori imali su prođu i podobnost u bratstvu, jedinstvu, zajedništvu i antifašizmu, a nisu osnivači i tako znamenite ličnosti za Sarajevo: Mehmed beg Minetović, Isa beg Ishaković, Topal Osman paša ili Mula Mustafa Bašeskija. Na ovu invaziju likova iz Kosovskog epa, raznih hajduka i vojvoda na imena sarajevskih ulica komunisti sa muslimanskim imenima nikada nisu reagirali kao na nešto što je izvan socijalizma i klasne svijesti. Drugi je red stvari, da se radi o narodnim herojima iz NOB-a, a ne o mitskim likovima iz Kosovskog epa…

Jedan posebno opasan, podao,podmukao i štetan diskurs koji se provlači kroz Sarajevo jeste o muslimanizaciji i islamizaciji ulica u tom gradu. Pošto morfološka baza društva zahvata sve ono što se odnosi na demografiju i geografiju seoskih i gradskih centara to sam jedan dan, od bivše Vojne sadašnje Državne bolnice, krenuo i da se svojim vlastitim očima - ajnul-jekin uvjerim u nazive ulica koje su navodno očišćene od nemuslimana. Evo samo dio naziva ulica na području opštine Centar i Stari grad koje nose imena po nebošnjacima. To su: Obala Kulina Bana, Radićeva, Mis Irbina, La Benevolencija, Branislava Đurđeva, Maršala Tita, Vrazova, Kranjčevićeva, Danijela Ozme, Josipa Vancaša, Tina Ujevića, Dalmatinska, Kaptol, Josipa Štadlera, Jaroslava Černija, Todora Švrakića, Prote Bakovića, Hadži Damjanova, Franca Lehara, Alberta Fortisa, Koste Hermana, Maria Mikulića, Porodice Foht, Gabelina, Alekse Šantića, Vilsonovo šetalište, Susan Sontag, Augusta Brauna, fra. Anđela Zvizdovića, Đoke Mazalića, Mice Todorivić, Despićeva, Austrijski trg, Vase Miskina i Vladimira Skarića. Slovom i brojem 36 mojim očima viđenih ulica samo na dijelovima opština Centar i Stari grad sa nebošnjačkim imenima i prezimenima.

Druga podla zamka kaže promijenjenim imenima ulica data su samo bošnjačka imena. Pošto društvena morfologija sagledava društvo izvana i tretira geografsku situaciju naroda i njegove organzacije, brojnost stanovništva, njegovu gustinu, naseljenost i raspored u prostoru, metodom slučajnog, ali pouzdanog uzorka, izvršio sam analizu koja su dobile imena izmjenjene ulice. Daleko najviše njih dobilo je, ustvari vraćeni su im višestoljetni geografski, povijesni i kulturni toponimi: Carina, Mišćina, Kečina, Ramića sokak, Megara, Megara (stijena) čikma, Cvijetna, Oprkanj, Za Beglukom, Dugi sokak, Golederica, most Drvenija, Karpuzova, Niže banje, Isovića sokak, Pod Hridom, Džinin sokak, Logavina, Vrbanjuša, Kalhanski sokak, Begovac, Potoklinica, Širokac, Bećarevo ćoše, Na varoši, Konak, Budžak, Mešino ćoše, Obala Isa bega Ishakovića, Mali sokak, Bistrigijin sokak, Atmejdan, Telali, Čatordžina, Sagrdžije, Sagrdžije čikma, Mačkareva, Džinina, Maguda, Maguda čikma, Čemerlina, Bistrik, Čeljigovići, Patke, Ferhadija, Veliki Alifakovac, Heljevac, Talirevića, Pehlivanuša, Hambina carina, Ćumurija, Ćumurija čikma i Careva ćuprija.

Na teritoriji dijela opštine Starog grada vraćena su 54 geografsko- historijskog naziva ulica. Skoro isto ili veoma slično je i na teritoriji Centra. To su: Stolačka, Kevrin potok, Dolina, Čekaluša čikma, Vrbanja, Tahmišćina, Hiseta, Provare, Alipašina, Bardakčije, Gornja Breka, Tahtali sokak, Jezero, Odobašina, Terezija, Sepetarevac, Dola, Bolnička, Jabuka, Čekaluša, Musala, Donja Breka, Čemaluša, Derebent, Čobanija, Trg Republike, Merhemića trg, Ferhadija, Pehlivanuša i Gimnazijska.

Sve u svemu 30 plus 54 na području Centra i Starog grada jednako je 84 vraćenih povijesno- geogradskih naziva ulica koje su ta imena do 1945. godine nosile stotinama godina.

(Ovaj dio kolumne profesora Mustafe Spahića “Stvarni i lažni problemi”, prenesen je iz Oslobođenja od 22.05.2017. godine)

 
Neka vala bude i latinski Kaptol, samo da nije ulica one vlahinjdure Radojke Lakić
Petak, 25 Kolovoz 2017 20:48

 

KaptolČišćenje sarajevskih ulica: Kako su iz glavnog grada protjerani narodni heroji i heroine

 

Avdo Avdić

Znate li ko je bio Vojislav Kecmanović Đedo?

Ako ne znate ko je i šta je, samo upišite njegovo ime u pretraživaču, pa ćete lako saznati da je rođen u Prijedoru, da je umro u Sarajevu, da je bio partizan i da je 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu predsjedavao ZAVNOBiH-om. Istom onom sjednicom koja se obilježava kao Dan državnosti BiH.

Svakog 25.novembra ispred spomenika se skupe izetbegovići, konakovići, behmeni i lijevi i desni, skupe se skake i ostali „borci protiv antifašizma“, da polaganjem cvijeća obilježe rođendan BiH. Pitate li ih za Vojislava Kecmanovića Đedu očekujte odgovor u glasilu Faktor. Možda i u Stavu.

Elem, Vojislav Kecmanović Đedo bio je obnovitelj državnosti BiH, a poslije oslobođenja Sarajeva, u aprilu 1945.godine bio je predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Pojednostavljeno, bio je predsjednik Bosne i Hercegovine. Narodne.

Nakon smrti, Vojislav Kecmanović dobio je ulicu u Sarajevu. Danas, kada je Dan državnosti BiH protjeran iz dvije trećine BiH, iz preostale trećine protjeran je predsjednik ZAVNOBiH. Đedo već godinama nema ulicu u Sarajevu. Umjesto Đedo, na tabli na Koševskom Brdu piše - Dedo, po zelenoj beretki Nusretu Šišići Dedi koji je zauzeo ulicu prvog predsjednika moderne BiH.

Danas se po Vojislavu Kecmanoviću više ne zove nijedna sarajevska ulica.

Za Fuada Midžića mlađe su generacije čule barem slušajući pjesme grupe Zabranjeno pušenje. Stariji znaju da je Midžić narodni heroj koji je poginuo u završnim borbama za oslobođenje Sarajeva, a da je prije toga bio zatočen u ustaškom logoru Jasenovac. Zbog zasluga u borbi protiv fašizma dobio je ulicu u sarajevskom naselju Breka-Koševo II.

A onda su na vlast došli borci protiv antifašizma i Fuada Midžića otjerali iz Sarajeva. Dio njegove ulice danas nosi ime Mustafe Busuladžića, „bošnjačkog intelektualca“ angažovanog na promociji ustaške NDH.

Ime Jusufa Džonlića uklesano je na spomeniku na Vracama. Narodni heroj, antifašista, politički komesar u Šesnaestoj muslimanskoj brigadi, poginuo je kod Kalesije 1944. godine. Ulica u sarajevskom naselju Vratnik nosila je njegovo ime. Danas se ta ulica zove – Čebedžije.  Za Jusufa Džonlića u Sarajevu nema mjesta.

I narodnog heroja Ahmeta Fetahagića borci protiv antifašizma svukli su u Kevrin potok. Danas se tako zove ulica u Mjesnoj zajednici Mejtaš-Bjelave koja je nekad nosila ime heroja čije se kosti nalaze u Grobnici narodnih heroja na Vracama, gdje svakog 25.novembra i 6. aprila zvaničnici polažu cvijeće.

I kosti Slaviše Vajnera Čiče,koji je za narednog heroja proglašen na Dan državnosti BiH 1944. godine, nalaze se na Vracama iznad Sarajeva. Čičina ulica danas nosi ime Augusta Brauna.

Narodni heroj Vaso Miskin Crni također je bio učesnik ZAVNOBiH-a kada je 1943. godine obnovljena državnost BiH. Sahranjen je na Vracama. Njegova ulica danas se zove Ferhadija.

Heroinu Radojku Lakić ustaše su strijeljale 1941. godine, nakon što su otkrili da je u Sarajevu djelovala kao ilegalac i antifašista. Sahranjena je na Vracama. Nijedna ulica u Sarajevu više ne nosi njeno ime. Tamo gdje je bila Ulica Radojke Lakić danas je Kaptol.

Zaključak? Zar ga je potrebno pisati?

(Ovaj tužni osvrt je prenesen iz ŽURNALA od 18.8.2017)

 
Zvučna šamarčina balavom idiotu Tariku Dautoviću
Petak, 25 Kolovoz 2017 10:07

 

titoPriča o malom zelenom štrumpfu tipa “00”

Mirza Hasanefendić, Canada

Pozdrav tebi mali zeleni štrumfu ili kako te ja zovem, onako samo za mene, javni agent ”00”! Prvo i prvo, da ti kažem da te pozdravljem iz kulture, jer sam tako naučen, a ne zato što ti to zaslužuješ, jer za mene si ti mali bezimeni zeleni (vjerski) štrumf, a ovo što te zovem ”00” ima više značenja.

Prvo ”00” znači duplo golo u dominama ili dvostruko ništa, tj. bez ikakve vrijednosti. U matematici to znači prazan skup tj. prazno ili što bi ovi tvoji rekli ”pupihava”. Nekada u austro-ugarska vremena na željezničkim stanicama ”00” je bila oznaka za javni WC ili abort na njemačkom jeziku, tj mjesto gdje se izbacuju fekalije. Kada dobro pogledam tvoj tekst i ono što ti izlazi ”iz pera”, nekako mi se, ama baš ono pravo, čini da ovo ime ”00” savršeno opisuje tvoj lik i djelo.

Pozdravljam, a ne selamim, jer govorim maternjim jezikom, a ne stranim arapskim jezikom. Ja držim do svog pravog, maternjeg jezika, a nisam ”guzna arapska mazalica” (ovo je sarajevski jezik, za koji tebi treba prevodilac, a koji ti naravno i ne poznaješ jer ti je babo odnekud ”šljego” u Sarajevo) pa da im se ”uvlačim”, a ti to dobro znaš, iz ličnog iskustva, gdje. Ako već držiš do vjerskog pozdrava, onda bi barem kao stanovnik starog grada (Sarajeva) trebao bi znati da je u starih sarajevskih muslimana (nana i deda) pozdrav bio ”Merhaba” (mada i to nije baš vjerski pozdrav, nego znači na turskom zdravo). Tačno je da je to turski pozdrav, ali je to razumljivo jer si Turci ”sabljom” okupirali Bosnu prije 500 godinu, a ovi tvoji su se prodali Arapima za šaku petrodolara. Onaj parmak, doktor seljačkih nauka, prodaje i vrelo Bosne, a sve u intersu arabizacije ostataka nekada velike Titove SR BiH.

Inače moram ti reči da sam u dilemi jesi li ”napustio” svoj maternji jezik (dobar dan, zdravo, vozdra….) ili si malo zanemario vjerski pozdrav jer Selam alejkum kao pozdrav koriste i Arapi hriščani i krščani, pa nije baš ono čisto kvalitetno muslimanski. Ovo ti ja ne zamjeram, jer tvoje je da li više voliš koristiti arapski jezik ili maternji.

Vidim da si navalio na Tita, a ja da ti pravo kažem volim Tita i ne dam da ga takvi štrumfovi (tipa ”00”) napadaju svojim primitivizmom.

Nazivaš Maršala kriminalcem, a to kazuje da imaš, mali zeleni štrumfu, totalni košmar u glavi pa ti se sve pomješalo. Nije Tito bio vjerski službenik pa da ”hapa” kao tvoja babo i bratija. Nije se on bogatio na tuđoj tugi i bolu uzimajući pare od dženaza, hatmi, tehvida i sličnih vjerskih učenja. Ono - jedna ruka prema nebu, a druga ruka zavučena u džep siromašnih na ivici egzistencije - to je vaše poimanje vjere.

Nije drug Tito, uzimao pare za šerijatska vjenčanja, nego se to radilo u opštini, a taksa je išla opštini. Ovi tvoji iz stranke tu vide dobru priliku da se obogate. Lijepo i nafakali svima; mladenci pokazali svima da su na partijskoj liniji tj. na Allahovom putu (može valjati) i dobro platili, a onaj hodža što je obavio učenje klapio ”marone” u džep, a državi ”kurko-Nurko”, vjerske zajednice ne plaćaju nikakve poreze državi. Tako je sve potaman; vjersko vjenčanje po stranačkoj liniji, lova u privatnim džepovima i učinjeno Allahu ugodno djelo.

 
Vildanin komentar
Četvrtak, 24 Kolovoz 2017 14:03

 

VildanaTito i(li) Alija

Vildana Selimbegović, Sarajevo

U petak je u Sarajevu umrla Melika Salihbeg Bosnawi koju ovdašnja politička javnost pamti kao Meliku Salihbegović, jednu od osuđenica u čuvenom Sarajevskom procesu iz 1983. godine. Mediji su, valjda i u nedostatku vijesti, listom bilježili da je ova bosanskohercegovačka književnica i intelektualka rođena u Sarajevu ističuću da je to bilo “u vrijeme vladavine Nezavisne države Hrvatske”, kako joj je karijera bila u usponu sve do 1978/79, kada je “velika preobrazba spoznajne naravi dovodi u konflikt sa tadašnjim vladajućim političkim i duhovnim sistemom u ex-Jugoslaviji, što će imati trajne i dalekosežne posljedice po njezin život i rad” i omaže završavali bilješkom da je nakon hapšenja u jesen 1983. otišla na petogodišnju robiju, a na uvjetnu slobodu puštena nakon 73 dana štrajka glađu. Nigdje ni retka o poeziji koju je pisala decenijama poslije i koju su oni rijetki koji su pratili njezin rad i hvalili talenat, opisivali u superlativima, nigdje ni slova o njezinim stavovima koji su - najblaže rečeno - redovito bili u koliziji s politikom koju je zagovarao, vodio i provodio najpoznatiji osuđenik Sarajevskog procesa Alija Izetbegović.

Pa, ipak, uopće nemam dilemu: ubrzo će neki SDA-ov junoša, u ime nove generacije Bošnjaka zatražiti da se makar trg, ulica i škola nazovu po Meliki. To što je i javno tvrdila kako joj upravo SDA otežava život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini niko neće ni pomenuti. Kome ba da se oni pravdaju! Jednostavnija je opcija ispisati romantiziranu biografiju i nakačiti tablu - ionako je evidentan manjak poznatih Bošnjakinja. Ako ćemo pravo, Melika je puno bolje rješenje od Mustafe Busuladžića, koji je ulicu dobio poodavno, a od prošle godine i djeca idu u školu koja nosi njegovo ime: Busuladžić je - u romantiziranoj bošnjačkoj verziji - nepravedno osuđen na smrt, antifašisti će reći da je strijeljan zbog saradnje s okupatorom, a ni jedni ni drugi nemaju dilema da je zagovarao antisemitske stavove i bio oduševljen ustašama. E sad, razliku između antifašista i novobošnjaka zorno ilustrira zagovornik progona Ulice maršala Tita iz Sarajeva: taj opskurni lik koji je shvatio da kampanja teče, samo njega nema, pa požurio da se dodvori i Dini Konakoviću i Mustafi Ceriću, zaigrao je na zicer tražeći da Tita zamijeni Alija! I tako smo konačno svi shvatili da postoji, mislim na vijećnika SDA, no ostalo je nejasno šta on ustvari hoće i protiv koga se bori.

Kad iskazuje radost što je škola dobila ime po Busuladžiću, slavodobitno kaže: “I bit će ih još! Zvat će se Omer Stupac, Halid Kajtaz, Mehmed ef. Handžić, Kasim ef. Dobrača”. Da li je moguće da takav kadar SDA ne zna da u ovom gradu već postoje ulice i Omera Stupca i Halida Kajtaza i Mehmeda Handžića i Kasima Dobrače? Ili ga ne zanima, ali hoće - kao i u slučaju Busuladžić - da ih (dodatno) zakuca školama? Koliko je, uostalom, krhko znanje ove novobošnjačke garniture SDA, govori i podatak da hladno trpa u isti koš i Stupca i Kajtaza i Handžića i Dobraču sa Busuladžićem: ovaj posljednji, čiju biografiju SAD nazivaju kontroverznom, nesporno je bio aktivan fašista i ustaša, dok su Dobrača i Handžić tvorci Sarajevske rezolucije koja je upozoravala na pogubnost ustaškog djelovanja prema muslimanima? Ako ih, pak, stavlja u isti koš zarad odnosa Titove Jugoslavije prema njima - Stupac i Kajtaz su strijeljani kao pripadnici mladomuslimanskog pokreta nakon Drugog svjetskog rata, Handžić je umro još u toku rata, a Dobrača je osuđen na 15 godina zatvora - onda zaista pričamo o pogubnoj ideološkoj potrebi novobošnjaštva da javno promovira ustašonostalgiju. Valjda kao posljednji čin borbe protiv svih onih što bivšu Jugoslaviju pamte po dobru - besplatnim i dobrim školama, organiziranom zdravstvu, fabrikama koje su radile i u kojima su radnici primali plaće, a da ne govorim da je u toj mrskoj državi Sarajevo imalo vode 24 sata dnevno. U prilog ovoj tezi svjedoči onaj dio napisa SDA-ovog vijećnika koji je zapravo i izazvao najburniju polemiku: “I Allaha mi, mi ćemo uraditi sve da preimenujemo Titovu ulicu! Neće glavna sarajevska ulica nositi ime tog zločinca, diktatora, vođe totalitarističko-komunističko-zločinačko-ateističkog sistema koji je zatirao svako sjeme muslimanskog, bošnjačkog intelekta. Zvat će se Alije Izetbegovića. I nikome se nećemo pravdati i prilagođavati. Ovo govorim u ime nove generacije Bošnjaka”.

 
Hasan Alijagić - bošnjački Münchausen iz Sydney-a
Ponedjeljak, 21 Kolovoz 2017 22:59

 

lažovHasan Alijagić - bošnjački Münchausen iz Sydney-a

Uvodna riječ urednika: Tužno je sve ovo, čak jadno i pretužno. Sramota za Hasana Alijagića, inženjera, solidnog stručnjaka, registriranog buildera, familijarnog čovjeka – supruga, oca, zeta, itd. Hasan se pokazao prilično nepametan u svom tetrijebskom laganju, odnosno na klizavom terenu laganja na veliko. Nije Hasanovo laganje sramota samo za njega lično i za njegove najbliže, već je velika sramota za našu cijelu bošnjačku zajednicu u Australiji. Ima da se ostale etničke zajednice podrijetlom iz bivše Juge ismijavaju cirkusima kod Muja i Sulja.

Načuditi se ne mogu da jedan od “viđenijih” ljudi bošnjačke zajednice u Australiji može toliko “namaslati”, “sukati” i samopozlačivati ne samo svoj lik već i djelo; kako može neko u zrelim godinama lupetati lahko provjerljive laži o navodnom maturiranju na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, o doktoratu nauka na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u, o magisteriju kojeg nikad nije odbranio, itd.itd, kako može isfabricirati toliko laži da pet-šest gladnih kerova to maslanje ni onjušili ne bi, a kamo li polizali.

Malo sitom mačku i teleća glavuša!!!

Mislio sam da je kronična lažljivica, portabl Staljinka, Senada Softić-Telalović naša ovdašnja šampionka laži, ona koja je mnoge od vas godinama blefirala i jahala. Ona je, kako mnogi od vas znate, fabrikatorica šest različitih biografija od koje su joj sve lažne.

Vidim, međutim, da sam se prevario. Hasan Alijagić je nadmašio Senadu u laganju. On je naš pravi bošnjački baron Münchausen.

Dragi zemljaci,

odvratno je kako se ponašaju i šta sve rade naši “viđeniji” sunarodnjaci, sve naše lokalno poznate face. Lažu, lažno se predstavljaju, izmišljaju, plagiraju čitave knjige mrtvih kolega i laktaju se u prve safove našeg društvenog življenja. Valja nama pred našom avlijom prvo čistiti, pa tek onda mahane drugim avlijama nalaziti. U pamet se zemljaci! Nemojte praviti budale od sebe kako to rade Hasan Alijagić, njegova kolegica – lažljivica Senada Softić-Telalović, jedan uvehli plagijator (kradljivac cijele knjige) također izmišljene, dakle lažne biografije, ali i još neki, čak neki duže kose, ali aščarile kraće pameti, koji su isfabricirali biografije koje su daleko od istine i stvarnosti. Ne treba im na muku pristajati, ali niko od nas njihovoj muci nije sevep, već oni sami sebi.

I nisu u ovoj zadnjoj aferi lažnog predstavljanja krivi nikakvi voditelji intervjua, nikakvi “ljubomorni” Zijadi, već je jedino odgovoran i dužan izvinjenje bahati Hasan Alijagić.

Uskoro slijedi jedan duži feljton o patološkom laganju i lažnom predstavljanju.    

Hasan Alijagić - što li mu je trebalo svo ovo laganje?

Zijad Haračić, Sydney

Imajući na umu da sam izrazio sumnju u vjerodostojnost određenih izjava Hasana Alijagića u medijima i uzroke te moje sumnje objavio na Facebook portalu Australijske unije BiH organizacija (AUBHA), osjećam se dužnim da razjasnim neke stvari, kao i da dodam neke nove činjenice.

Kao što je vidljivo iz nedavnog objavljivanja nepobitnih činjenica na portalu bosnajckooko.com svakom osim slijepca je bjelodano da Hasan Alijagić nije stekao zvanje doktora nauka na Charles Sturt University. Biću iskren i ponoviti, jednostavno mi se nije uklapalo površno poznavanje pomenutog i njegova navodna titula doktora nauka koju je veoma, veoma nametljivo isticao u medijima i kojom se potpisuje. Naziv navodne disertacije zvuči tako da je nemoguće uraditi jedan takav „inžinjersko-religijski projekat“ bez ozbiljnog, profesionalnog, te svakako medicinskog znanja, kao i angažovanja značajnih ljudskih, mjernih i ostalih resursa za koje sam sumnjao da ih Alijagić može obezbijediti. U prilog mojoj sumnji je išlo i to da je u tekstu nabrojano toliko toga ostvarenog istovremeno sa sticanjem titule doktora nauka. Zaista toliko uspjeha da se svako sa zrncetom zdravog razuma može upitati je li taj čovjek supermen.

Kontaktirao sam Charles Sturt University gdje je navodno Hasan Alijagić doktorirao i odgovorne osobe sa Univerziteta su izričito negirale taj navod „doktora nauka“. Ko želi može pročitati kompletnu korespodenciju oko tog pitanja. Iz priloženih činjenica nesumnjivo je da Charles Sturt University ne samo da negira tu tvrdnju nego će (i vjerovatno je već) opomenuti Hasana Alijagića „da prestane i da se okane“ predstavljanja sa doktorskom titulom stečenom na njihovom Univerzitetu. Svaka dalja diskusija između pojedinaca na tu temu tu prestaje jer je to postalo pitanje za Hasana Alijagića i Charles Sturt University. Nadan Filipović, urednik Bošnjačkog oka pozvao je Hasana Alijagića da se javi i priloži dokaze da je doktor nauka Charles Sturt University ili da se izvini javnosti ako se lažno predstavljao. Također je pozvao i gospodina Mirsada Micka Maslića da se očituje, a za gospodina Maslića vjerujem da je dobronamjerno, ali naivno nasjeo na lažne tvrdnje.

Međutim, tu ne prestaje biti aktuelna tema lične odgovornosti Hasana Alijagića, kao, možda, i voditelja intervjua gospodina Micka Maslića spram javnosti, ne samo australske već i globalne. Svima je jasno da su tekstovi objavljeni na Internet stranicama globalno dostupni, tako da se nesumnjivo podrazumijeva neupitna odgovornost za tačnost navoda prema globalnoj javnosti. Također se otvara pitanje (pr)ocjene reagiranja udruženja, organizacija, klubova, krovnih i inih organizacija, odnosno njihovih rukovodećih ljudi u vezi sa ovim slučajem lažnog predstavljanja. Razum nalaže da bi se spomenute organizacije, a u ovom skandaloznom slučaju one sa BiH – predznakom, trebale, da ne kažem morale, očitovati o lažnom predstavljanju njihovog „uvaženog“ člana, člana Upravnog odbora, ili nositelja bilo kakve funkcije u bilo kojem BiH – udruženju. Njihova reagiranja bi trebala pokazati mjeru zrelosti i sposobnosti da ozbiljno rukovode u normalnom funkcioniranju udruženja, ali i da ukaže na osobni integritet i nivo njihove kolektivne svijesti u situacijama kada njihov član bezočno laže zanesen u svom samopozlaćivanju.

Pažljivi čitatelji će zapaziti da sam upotrijebio množinu napisavši „lažne tvrdnje“. Ta „množina“, odnosno lažne tvrdnje, podrazumijevaju i neistinu Hasana Alijagića koji tvrdi da je završio Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Tajnik Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, fra Ivan Nuić je jasno napisao (citiram): „Prema popisu učenika Franjevačke klasične gimnazije od njezina utemeljenje (1882) do danas očito je da Hasan Alijagić nije pohađao ovu Gimnaziju.”

Kada se, međutim, otkrije “pukotina” u nečijoj životnoj ili profesionalnoj biografiji, tada to neminovno izaziva sumnju u mnoge druge stvari iz te biografije. Pitanje “Internship”-a tj. “Work experience”-a mi je poznato iz više aspekata jer sam i sam morao da obavim jedan od njih kao dio “Bridging Course for Professional Overseas Engineers”, a onda još dva koji su se samo zvali drugačije – Practikum. Bilo je to za vrijeme studiranja na Australian Catholic University za obrazovni stepen u australijskom obrazovnom sistemu. Poslije toga sam i sam bio mentor nekoliko puta, mislim četiri puta, studentima univerziteta koji završavaju studije za nastavnički poziv. Objašnjenje koje je dao Hasan Alijagić u intervjuu Mirsadu Micku Masliću o davanju “ocjena” onima koji obavljaju navodni work experience u njegovim firmama, te napadno naglašavanje tolike njegove “bajagi” važnosti u tom procesu i na kraju tvrdnja da će se u budućnosti posvetiti univeritetskoj karijeri, je u mojoj glavi zvučalo toliko nelogično i neutemeljeno (da ne budem oštriji u terminima) pa sam ipak odlučio kontaktirati Internship službu University of Technology Sydney.

Drugi razlog za ovaj kontatk sa UTS je bio da, ako je to tačno, povežem moje studente inžinjerstva sa pomenutom kompanijom i dam im još jednog mogućeg pružatelja tog servisa (Internship) u obrazovnom sistemu NSW.

Ukratko, rezultat je slijedeći:

Gospodin Sebastian Kandi u ime Tehnološkog i Informacionog fakulteta – Internships službe je dostavio odgovor da “Nažalost nemaju registrovanu nikakvu firmu iz Hinchinbrook-a, 2168, NSW, u oblasti građevinarstva i strukturalnog inžinjerstva, kao ni registrovano ime Hasana Alijagića kao pružatelja Internships usluga, ali da postoji mogućnost da neki studenti rade u firmi na dobrovoljnoj osnovi”

Dakle, nista zvanično. Ništa što se uračunava u studije.

Na ponovljeni upit gospodinu zaduženom za Internship službu UTS-a da razjasnimo to pitanje neregistrovanog rada u firmi, isti je pored ostalog odgovorio: “Poslodavci (kod kojih se obavlja Internship- op. Z.H.) imaju minimalnu ulogu. Ako to (Internship - op. Z.H.) nije registrovano onda je, kao što kažete, samo lično angažovanje (opredjeljenje).”

Dakle, ako je i bilo angažovanja nekih studenata da rade kod Hasana Alijagića onda je to privatni angazman koji nema nikakve veze sa UTS-om. Pretragom na Internetu se mogu naći zanimljive informacije koje su pogodnosti za vlasnika biznisa pri uzimanja studenata da obave Internship (jeftina radna snaga za beznačajne, a neophodne poslove fotokopiranja, ulaganja dokumenata, nosanja i sl.) Ta studentska “praksa” uopće ne mora biti placena, a ako i jeste onda predstavlja poresku olakšicu za poslodavca. To, međutim, predstavlja drugu temu, temu mogućih poreskih obmana.


U prilogu je originalna korespodencija:

 
Osvrt gospodina Gojka berića
Nedjelja, 20 Kolovoz 2017 20:19

 

Gojko BericGrmljavina nad Bosnom

Gojko Berić, Sarajevo

Bosna i Hercegovina je u smrtnoj opasnosti, izričit je ugledni akademik Esad Duraković. On je ovo mišljenje izrekao u nekoliko navrata, a najeksplicitnije u intervjuu za TV N1, 21. juna ove godine. Akademik Duraković, prevodilac Kur’ana i izvrstan poznavalac arapskog svijeta, smatra da je položaj muslimana općenito, pa i bh. muslimana, postao dramatičan. “Zapad širi islamofobiju, rovari i podgrijava sukobe među Arapima, koristeći netrpeljivost među raznim muslimanskim sektama, ali su najveći krivci za svoju propast sami muslimani, fanatični u međusobnom ubijanju. Pristajući da budu posvađani, nazadni i zaostali, oni zapravo ‘usavršavaju zlo’. Prebogati šeici žive u debeloj hladovini, dok Zapad vadi naftu sa njihovih polja”, kaže prof. Duraković. Kritičan je i prema Islamskoj zajednici BiH i prema najvećoj bošnjačkoj stranci: “Ljudi iz vrha SDA deklarativno su za ulazak zemlje u EU, a rade suprotno – implementiraju nekakvu bošnjačku državicu u kojoj bi islam bio vladajuća ideologija. Tako zamišljena državica bila bi neka vrsta bosanske Gaze u kojoj bi vladao haos i koja bi značila propast Bošnjaka. Bošnjaci mogu opstati samo u cjelovitoj Bosni i Hercegovini.” Na primjedbu voditelja Amira Zukića da je Bakir Izetbegović demantovao takve namjere, Duraković je odgovorio: “Političare moramo cijeniti po onome što rade, a ne po onome što pričaju”, navodeći kao primjer ubrzanu arabizaciju Sarajeva. Međutim, najvažniji i najprovokativniji akcenat u Durakovićevom promišljanju sudbine Bošnjaka i BiH glasi: “Državu Bosnu i Hercegovinu ne mogu spasiti samo Bošnjaci, ali je samo Bošnjaci mogu upropastiti.”

Nakon ovog intrigantnog intervjua, akademik Duraković je bio gost na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, gdje je održao predavanje na temu “Kriza u muslimanskom svijetu i reperkusije na BiH”. Iako sam bio pozvan, nije mi se izlazilo iz stana po paklenoj julskoj vrućini, u tri sata popodne, pogotovo što nisam očekivao da ću čuti nešto bitno novo, ali sam ipak otišao i to samo iz jednog razloga – da vidim koga na tom predavanju neće biti a trebao je doći. Od sedamdesetak pozvanih, došlo je otprilike njih četrdesetak. Nije bilo nikog iz Islamske zajednice niti nekog istaknutijeg člana SDA. Kad se predavanje završilo, ostao sam u dilemi da li se prisutni, sve same sijede glave, slažu ili ne slažu sa gledištima akademika Durakovića. Niko nije postavio nijedno pitanje. Kao da su se svi uplašili onog što su čuli. Muk i razlaz bez riječi! O čemu to govori, neka čitalac sam zaključi. Profesor Duraković nije jedini bošnjački intelektualac koji sa zebnjom promišlja budućnost Bošnjaka i BiH, ali je jedan od rijetkih koji se usuđuje da javno kaže ono što misli i koji se ne ustručava da svoju kritiku za stanje duha među bh. muslimanima uputi na dvije najvažnije adrese – Islamsku zajednicu i SDA.

Ali, zašto se ja uopće petljam u tu stvar, dok golema većina bošnjačkih intelektualaca, udomljena od strane svoje nacionalističke vlasti i time korumpirana, o tom najvažnijem pitanju svoga vremena – šuti? Petljam se u to delikatno pitanje zato što se na svakom koraku možeš uvjeriti da je stvarnost kakvom je opisuje gospodin Duraković autentična, ali i zato što to nije ekskluzivno bošnjačka stvar, već je to stvar i svih građana koji se i dalje ne mire sa nacionalističkim podjelama, pa samim tim i moja lična stvar. Dok o tome razgovaramo, moj lucidni kolega Boro Kontić kaže mi: “Pa vidiš da su nacionalisti pobijedili i da smo mi i nama slični postali zanemarljiva manjina. Rat je i vođen zato da bi se ovi narodi razdvojili. Ne vidim nešto da se ijedan narod protiv toga buni.” Da su nacionalisti pobijedili i da u slavu svoje pobjede mogu otvoriti šampanjac, o tome sam pisao čim se rat završio. Istina, tada je još bilo neke nade da njihova pobjeda neće biti dugog vijeka. Ali, nada je nestala onog trenutka kad je ovdašnja Socijaldemokratska partija (SDP) uništena glupošću ili podlošću, sasvim svejedno, njenih prvaka. To je nacionalistima otvorilo put ka njihovim “višim ciljevima”.

Milorad Dodik grmi neki dan kako je Bosna i Hercegovina “najgore mjesto na svijetu za život”. Valjda zato što je još uvijek cjelovita i što ne postoje nikakvi izgledi da srpski ratni plijen, kršten u Daytonu kao Republika Srpska, bude na pladnju izručen Beogradu. A ako se to jednoga dana ipak dogodi, Srbi će, uvjeren je Dodik, živjeti u svesrpskom raju, a ne, kao sada, u bosanskom paklu. Dodik permanentno drži otvorenim pitanje ujedinjenja Republike Srpske, koju naziva državom, sa Srbijom. Njega u stopu slijedi njegov politički pajdaš Dragan Čović, koji je na ovogodišnjoj manifestaciji “Lipanjske zore” izjavio da ne samo što će sigurno doći do promjene Izbornog zakona BiH nego će “Hrvati u reorganiziranoj BiH živjeti na područjima koja je čuvala Herceg-Bosna i koja je oslobodio i obranio HVO”. Komentarišući ovu izjavu, Radio Slobodna Evropa je objavio tekst “Čović uputio javni poziv Hrvatima na preseljenje”. Dodikov i Čovićev problem je, međutim, u tome što je mnogo lakše mahati papirnatim planovima nego ih ostvariti. Situacija bi se preko noći promijenila u njihovu korist samo u slučaju da Bakir Izetbegović izjavi da i Bošnjaci žele svoju “državu”.

Na prostoru bivše Jugoslavije desile su se dramatične promjene. Svijet vrijednosti koje su spajale narode Bosne i Hercegovine razoren je i arhiviran. Gledajući razumno, cjelovita i jedinstvena Bosna i Hercegovina nema u svijetu stvarnih prijatelja. Ni Zapad, ni Rusija neće sutra ginuti za takvu stvar. Tzv. iskrena prijateljstva ne znače mnogo i ne zanimaju me, jer ona ne koštaju ništa i nikoga ne obavezuju. Predmet konkretne pažnje i konkretnih interesa su samo jedan, drugi ili treći bh. narod. Srbiji i Rusiji je stalo isključivo do ovdašnjih Srba, Hrvatskoj do Hrvata, a Turskoj do Bošnjaka. Takva prijateljstva se sve više pretvaraju u političko pokroviteljstvo i samo dodatno razdvajaju tri naroda. Ali drukčije, izgleda, ne može biti.

(Ovaj analitički tekst gospodina Gojka Berića prenesen je iz dnevnog lista “Oslobođenje” uz dozvolu glavne i odgovorne urednice Vildane Selimbegović kojoj se od srca zahvaljujemo, kao što se zahvaljujemo i autoru teksta.)

 
Još jedna lijepa priča za subotu
Subota, 19 Kolovoz 2017 08:57

 

Kisa u SarajevuNovembarske kiše

Ivan Berisov, Portugal

Novembar mjesec. Sarajevo. Kiša iz dana u dan neprekidno lije. Nama ukućanima i svim žiteljima našeg grada je te kiše već bilo preko glave. U hiljadama domova grada postavljalo se jedno te isto pitanje  - Kada će jednom prestati?

Te dosadne novembarske kiše su, koliko znam, nestale iz našeg grada i novembri više nisu isti kao što su nekad bili. Ali eto, u mislima se ponekad vratim u prohujalo  doba mladosti i one dosadne kišovite dane sjećajući se  moje prekrasne bake, koja je svojim tihim prisustvom unosila  mir u naše duše. Nije se nikada žalila ni na što, nikada nije kukala, pa se čak nije žalila ni na svoju reumu, koja ju je mučila posebno s jeseni. 

Nije bilo lijeka, kao što ga nema ni sada. Koristio se Reumin, jedna tečnost crvenkaste boje i izuzetno jetkog mirisa, koja je olakšavala bolove što su navirali iz kostiju. U našoj kući, Reumin se trošio na litre, kako smo u šali govorili, a naročito u novembru.

Pošto je Reumin samo donekle ublažavao boli tražilo se neko dodatno rješenje. Da li je baka negdje pročitala ili joj je neko posavjetovao, jer se od nekog vremena pored Reumina počeo koristiti plod divljeg kestena, koji je trebalo držati u ruci, pa čak i za vrijeme spavanja.

Svaki put u oktobru odlazio sam u potragu za divljim kestenom i donosio joj po nekoliko krupnih sazrelih plodova, koje bi kamenom oborio sa drveta. Tada bi započinjao „tretman“.  Problem je naravno bio u tome što je kesten vremenom stario. Njegova u početku glatka, pomalo vlažna i sjajna kora bi se do  ljeta smežurala i tamnila i bilo je i njoj i meni jasno da je kesten izgubio svaku „ljekovitu“ moć i da više nije djelovao. Ustvari, ne znam ni sam koliko je bio efikasan, ali sudeći po tome kako ga je stalno držala u ruci prije bih povjerovao da jeste.

Od reume naravno nije umrla, već od trećeg infarkta, koji se desio pred zoru u decembru mjesecu. Te je noći pao veliki snijeg. Pošto nismo imali telefon trčao sam zametenim ulicama kroz čije prtine prije mene još nitko nije prošao, i iz hotela Stari grad nazvao Hitnu pomoć.  Čekali smo da dođe, ali se vrijeme oteglo. Na kraju se na našim vratima sav zadihan pojavio bolničar sa nosilima rekavši kako se kola zbog snijega nisu mogla popeti uz naš put.

Bolničar i ja smo je odnijeli, neprestano posrćući, sve do glavne ceste. Cijelo vrijeme sam se plašio, kako ćemo prevrnuti nosila i zajedno s njom pasti u snijeg. Ali, dok sam je nosio, nisam skidao očiju sa nje. Ležala je mirno, i gledala me je, ne progovarajući ni riječi, svojim prelijepim plavim očima iz kojih je i tog jutra zračila dobrota. Njeni bucmasti baršunasti obrazi su se od hladnoće lagano zarumenjeli. I u tom stanju, kada joj je život izmicao, bila je predivna.

 
Priča iz džamijskog harema
Petak, 18 Kolovoz 2017 20:31

 

SamedinKad ne ide – ne ide

Samedin Kadić, Sarajevo

Vozim se na akšam u Istiklal džamiju da preuzmem neku lovu. Rascvjetale se ruže po nebu nad Otokom, a ptice kruže kao neki rasplesani insekti oko razgranatih kranova. Stigao sam ranije pred džamiju (kad trebam uzeti pare, uvijek dođem ranije) I malo mazlumao po haremu, kad se pomoli mujezin džamije, student kojeg znam od ranije. Javim mu se rukom. Priđe mi i zapodjenusmo besjedu o ovogodišnjoj “hodžijadi”, kako se već u narodu zovu Rijasetovi sportski susreti. Tu se takmiče sva muftijstva, medžlisi, medrese i druge jedinice s područja naše Islamske zajednice. Mada je riječ o amaterskim susretima i mada je najvažnije da se ljudi druže, dosta se tu znoja prolije, izleti i poneki zub, dogode se blaži bandaci, upale mišića, povrede zglobova, aktiviraju se stare leđobolje, krene i pokoje nagurivanje. Efendije te sportske susrete krajnje ozbiljno shvataju, što se, doduše, ne bi zaključilo čistim pogledom na statistike.

Nedavno je na (čini mi se mostarskoj) na poluvremenu košarkaške utakmice (ne znam ko je s kim igrao, koji medžlisi, muftijstva...) rezultat glasio 0:0. Ne da niko nije tricu ubacio, već ni slobodno bacanje – a bili su postavljeni koševi. Kad ne ide – ne ide! Nije htjela lopta u koš, nije htjela i džaba. (“Kako će u koš”, sad bi rekao moj daidža, “kad je bacaju k’o kamena s ramena?”) A možda su igrali na rezultat, prvo odbraniti svoj koš, a ako koji daju, dobro i jeste. Tvrda utakmica. I dok pričamo o tih famoznih 0:0, prilazi nam neki šaner, u kratkom šorcu, elegantno obučen, ali za čaršiju, ne za džamiju. “Zdravo, ja sam E.”, obraća nam se učtivo i pruža ruke da se upoznamo. “Da niste čuli da je neko donio izgubljene ključeve u džamiju? Javili su mi s bazena da je neko pronašao ključeve od auta i ostavio ih u džamiji.”

“Jesu li na daljinsko otključavanje?”, upita ga mujezin.

“Da.”

“Je li imaju na vrhu ono nešto što svjetluca?”

“Da!”, uskliknu mladić.

“Samo provjeravam”, reče mujezin.

“Da, neki je čovjek ostavio danas ključeve u džamiji. Kod mene su”, obradova ga mujezin.

“Hvala Bogu!”, odahnu šaner i podiže demonstrativno pogled prema nebu. “Bio sam na bazenu i, kad sam se vraćao, nema ključeva. Vjerujte mi, cijeli sam ih dan tražio ovuda, nisam smio otići, da mi neko ne odvuče auto. To je onaj sivi džip, eno tamo.”

“Vidiš da i u džamiji ima neke nafake”, ubacim se i ja čisto da učestvujem u njegovoj radosti.

“Ima, ima”, potvrdi šaner, “kad su mi rekli da su ključevi u džamiji, žena mi je rekla da moram nešto klanjati. A vidite da sam u šorcu, sad stvarno ne mogu, ali prvom prilikom ću klanjati, to sam se zarekao.”

 
Je li Mick Maslic izmislio i podatak o pohađanju Franjevačke klasične gimnazije u Visokom?
Četvrtak, 17 Kolovoz 2017 10:09

 

Franjevacka klasicna gimnazijaHasan Alijagić, navodni doktor nauka (???) nije pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom

Nadan Filipović

(na slici je zgrada Franjevačke klasične gimnazije u kojoj "doktor nauka" Hasan Alijagić nije bio učenik)

U intrevjuu se, između svega ostalog, nalazi i ovaj pasus:

Mick Maslić: Jasno. Reci nam nešto o svom školovanju. Kada si napustio Visoko?

MR. ALIJAGIĆ: -Završio sam osnovnu školu “Visočko-fojnički partizanski odred”, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, te Rudarsko-geološki fakultet u Tuzli, smjer “Ekploatacija”.

Hasan Alijagić navodi (ili je i ovo “improvizirao" voditelj intervjua gospodin Mick Maslic????) da je završio  Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom.

To nije istina, dakle, i to je lako provjerljiva laž!

Dokaz: E-mail tajnika Franjevačke klasične gimnazije u Visokom gospodinu Adnanu Jašarspahiću:

“Poštovani,

Prema popisu učenika Franjevačke klasične gimnazije od njezina utemeljenje (1882) do danas očito je da Hasan Alijagić nije pohađao ovu Gimnaziju.

S poštovanjem,

Fra Ivan Nuić, tajnik Franjevačke klasične gimnazije u Visokom.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search