LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Srijeda, 03 Srpanj 2019 13:33

 

Ilija Paranos“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (12)

Nadan Filipović

“Svetski rekord” u konačnom r(j)ešenje jevrejskog i ciganskog pitanja u Srbiji – Srbija prva “Judenfrei und Zigeunerfrei” u Hitlerovoj Evropi

(Na fotografiji: Ilija Paranos, jedan od šefova Specijalne srpske policije)

Jedan od šefova Specijalne srpske policije, Ilija Paranos naredio je 31. oktobra 1941. godine svojim policijskim agentima da izvrše temeljitu kontrolu beogradske bolnice jer su dobili dojavu da među pacijentima ima Jevreja koji se tamo kriju pod lažnim imenima. Tom prilikom uhvaćeno je jedanaest Jevreja, koji su odmah uhapšeni i odvedeni u koncentracioni logor. Osim toga, agenti Specijalne policije uhapsili su tih dana na desetine Jevreja koji su imali lažne dokumente na srpska imena, a do takvih spasonosnih dokumenata su dolazili uglavnom „debelim“ podmićivanjem službenika u državnoj upravi, ili uz pomoć falsifikatora. Igra je bila veoma jednostavna. Jevrejin podmiti državnog službenika, ovaj mu „napravi“ bajagi 100% sigurne papire na neko srbijansko ime, a kad Jevrejin ode, nadajući se najboljem, onda ga isti državni službenik prijavi Specijalnoj srpskoj policiji koja ga odmah nađe i uhapsi.

Treba posebno istači postojanje “Odseka za jevreje i cigane” pri Specijalnoj srpskoj policiji. Na čelu tog specijaliziranog Odseka cijelo vrijeme, od 1941-1944. Godine, bio je visoki policijski komesar Jovan P. Nikolić - Joca, a njegov pomoćnik je bio Nikola Đ. Nikolić. U tom sektoru Specijalne policije radili su još Ivan Božićević, Stevan Martinović i Milioje Ljubinković. Spomenuti ljudi bili su kao neki psi tragači Specijalne policije i njihov isključivi posao je bio temeljito utvrđivanje rasnog porijekla, a posebno stepena jevrejskog porijekla kod pojedinaca koji su to zatajili iz bilo kojeg razloga, kao i kod onih koji su prije 1941. godine prešli na pravoslavnu ili neku drugu vjeru. Oni su posebno bili zaduženi da tragaju za Jevrejima koji su registrovani, pa su se kasnije izgubili pobjegavši iz mjesta dotadašnjeg prebivališta. Takođe su tragali za sakrivenom jevrejskom imovinom, posebno dragocijenostima i devizama.

Posebno je bio grlat jedan od vodećih antisemita u tadašnjoj fašističkoj Srbiji, izvjesni Dr Lazar Prokić, šef operativne službe Državne antijevrejske propagande Srbije, a od 1943. godine specijalni poslanik Ministarstva vanjskih poslova Srbije u Berlinu. On je autor famoznog antijevrejskog pamfleta “Naši problemi - Jevreji u Srbiji”,koji je štampan u časopisu “Obnova” od 15. novembra 1941. godine Taj pamflet je bio zloslutni znak skorog pogroma i fizičkog uništenja srpskih Jevreja.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Utorak, 02 Srpanj 2019 10:51

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (15)

ŠVEJK KAO OFICIRSKI MOMAK KOD NATPORUČNIKA LUKÁŠA

Švejkova sreća nije dugo potrajala. Neumoljiva sudbina prekinula je prijateljski odnos između njega i feldkurata. Ako je feldkurat do tog događaja bio simpatična osoba, čin koji je sada izvršio, kadar je da skine s njega simpatično naličje. Feldkurat je prodao Švejka natporučniku Lukášu ili, još bolje rečeno, izgubio ga je na kartama. Tako su nekoć u Rusiji prodavali kmetove. Kod natporučnika Lukáša skupilo se lijepo društvo i igralo ajnca. Feldkurat je izgubio sve što je imao, pa je na kraju rekao:

- Koliko ćete mi pozajmiti na moga momka? Veliki glupan i zanimljiva figura, nešto non plus ultra. Još nikada niste imali takova slugu.

- Pozajmit ću ti stotinu kruna - ponudi natporučnik Lukáš. - Ako ih ne dobijem do preksutra, poslat ćeš mi taj raritet. Moj momak je odvratan čovjek. Neprestano uzdiše, piše kući pisma i uz to krade sve do čega stigne. Već sam ga i tukao, ali ništa ne koristi. Izbio sam mu nekoliko prednjih zuba, ali klipana nisam popravio.

- Vrijedi dakle - reče lakoumno feldkurat. - Ili preksutra stotinu kruna ili Švejk!

Izgubio je na kartama i tih stotinu kruna i otišao tužno kući. Znao je sigurno, pa nije o tom ni sumnjao da do prekosutra neće moći pribaviti tih stotinu kruna i da je zapravo Švejka podlo i bijedno prodao.

- A mogao sam tražiti i dvjesta kruna - ljutio se sam na sebe, ali prelazeći s jednih tramvajskih kola na druga, koja će ga začas dovesti kući, osjetio je prijekor i pojavila se sentimentalnost. - Nije lijepo od mene - pomislio je pozvonivši na vratima svoga stana. - Kako ću sad pogledati u njegove glupe i dobroćudne oči?

- Dragi Švejku - reče pošto je stigao kući - danas se dogodilo nešto neobično. Nesreća me pratila na kartama. Igrao sam na čitav ulog, a imao sam pod rukom asa, pa je onda došla desetica, a bankir je imao pod rukom dečka pa je i on dogurao do dvadeset i jedan. Povukao sam nekoliko puta za asom ili za deseticom, a uvijek sam imao jednako kao i bankir. Proigrao sam sve novce. Zastao je začas, a onda produžio: - A na kraju sam proigrao i vas. Pozajmio sam na vas stotinu kruna, pa ako ih do preksutra ne vratim, nećete više pripadati meni, nego natporučniku Lukášu. Meni je zaista žao …

- Ja imam još sto kruna - reče Švejk - pa vam mogu pozajmiti.

- Dajte ih ovamo - oživje feldkurat - odmah ću ih vratiti Lukášu. Zaista se ne bih rastajao s vama.

Lukáš je bio vrlo iznenađen kad je opet ugledao feldkurata.

- Došao sam da ti vratim dug - reče feldkurat obazirući se slavodobitno oko sebe. - Dajte i meni kartu! - Hop! - reče feldkurat kad je došao red na njega. - Samo za tačku - reče - prebacio sam. - Hop dakle! - reče u drugoj turi - hop… blind!

- Dvadeset dobiva - proglasi bankir.

- Ja imam punih devetnaest - tiho reče feldkurat, dajući u ulog posljednjih četrdeset kruna od stotinjarke koju mu je pozajmio Švejk da se oslobodi novoga ropstva. Vraćajući se kući, feldkurat je došao do zaključka da je sada kraj i da Švejka ne može ništa spasiti, jer mu je suđeno da služi kod natporučnika Lukáša. A kad mu je Švejk otvorio vrata, feldkurat mu reče: - Sve je uzalud, Švejku. Nitko se ne može oprijeti sudbini. Proigrao sam na kartama i vas i vaših stotinu kruna. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći, ali sudbina je jača od mene. Bacila vas je u pandže natporučnika Lukáša, pa će doći čas našeg rastanka.

 
Oproštajno pismo učitelja Izudina
Nedjelja, 30 Lipanj 2019 12:33

 

Izudin uciteljOproštajno pismo

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Kada se ni peti dan penzionisani učitelj Izudin nije pojavio u „Granapu“ u običajenoj kupovini, nastala je prava zbrka u gradu na Vrbasu. Sve radnje u gradu bile su ranije zatvarane, bila je kratka subota. Ispred „Granapa“ se okupiše ljudi kako bi otišli u „Stanicu milicije“ da podnesu zahtjev da službene osobe komisijski nalože otvaranje stana učitelja Izudina.

Uvaženi sudija Balaban, vidno iznenađen i uzbuđen, ne gubeći ni trenutak, pokupi svoje razbacane stvari i stade na čelo kolone. Svi su pošli prema stanu učitelja Izudina. Sudija Balaban je smirivao okupljenu masu objašnjavajući da se moraju poštovati sve zakonske formalnosti predviđene za akciju ovakvog tipa. Nakon isprobavanja nekoliko ključeva, vrata ostadoše neotvorena. Tada sudija Balaban naredi dvojci milicionara u maskirnim uniformama da odstrane okupljenu masu, a trećem milicionaru naredi da nasilno obije vrata.                                                                    

Nakon dva pokušaja vrata popustiše.                                                                                            

Čudan vonj ustajalosti zapahnuo je sve na vratima. Prvi je u stan ušao sudija Balaban. Za njim su ušli mjesni ljekar Popović, jedan milicionar i dva opštinska službenika. Činilo se da učitelj Izudin spava. Sjedio na ćilimu oslonjen na nekoliko jastuka koje je postavio između zida i leđa. Bio je besprijekorno počešljan, obrijan i praznički odjeven. Samo je voštano bijelo lice pokazivalo beživotnost tijela. Na blago opuštenoj ruci na kojoj je imao sahat marke „Darwil“ koji se zaustavio na – pet do sedam, koji je sa rukom završio u bijelom emajliranom lavoru, vidjela se uska traka zgrušane krvi sa kojom je istekao život.                                                         

Čudesna je to bila pedantnost učitelja koji nije izgubio smisao za red ni u posljednjim trenucima. Potrudio se da umre lijep, uredan, pod abdestom, dostojanstven, kao što je uvijek i bio. I dok su milicioneri, mjesni ljekar i opštinski službenici zaprepašteni gledali u nepomično tijelo, uvaženi sudija Balaban očima je pretraživao hastal i vitrine u stanu. Ugledao je pismo. Zaklonivši hastal svojim zdepastim tijelom prišao je bliže i vješto stavio ispisanu hartiju u unutrašnji džep istrockanog šinjela.

 
Hajrudin Somun o "deal-u" stoljeća
Subota, 29 Lipanj 2019 09:12

 

Hajrudin Somun100 godina od Versaillesa do Maname

Hajrudin Somun

Ovog juna zapadni svijet je obilježio stogodišnjicu Versajske konferencije 1919. kojom je zapečaćen Prvi, a pripremljen Drugi svjetski rat. Nisam primijetio da se iko prisjetio kako je u Versaillesu tretiran arapski svijet, još uže narod Palestine, iako je bio posredan predmet rasparčavanja poražene Osmanske imperije. Posredan predmet s neposrednim posljedicama koje će prerasti u ono što se danas naziva izraelsko-palestinski kompleks ili konflikt. A o njemu se prije dva dana, dakle 100 godina poslije Versajskog mira, raspravljalo na sićušnom ostrvu Bahrein u Perzijskom zalivu. Ni manjeg ostrva, ni više napetosti i naoružanja oko njega. Predsjednik Trump ga je izabrao za lansiranje takozvanog ekonomskog oporavka Palestinaca. Tamo leži peta flota američke armije, a dobrodošao mu je kao dodatna psihološka manifestacija sile naspram Irana.

Kakve veze ima Versailles 1919. s Palestincima? - pitaćete s pravom. Tamo se nije raspravljalo ni odlučivalo o Palestini, ali jeste data podrška Balfourovoj deklaraciji kojom je 1917. povijesna Palestina obećana Jevrejima za uspostavljanje njihovog “nacionalnog doma”. Bila je to jedna od ključnih referenci za uspostavljanje države Izrael. Sve Arape na konferenciji je predstavljao Emir Fejsal, sin Šerifa Huseina, onog vladara Hedžaza i osnivača hašemitske loze koga su Britanci već bili prevarili obećanjima da će arapske zemlje i narodi, dakle i palestinski, koje su zajednički oslobodili od Turaka, dobiti nezavisnost. Princu Fejsalu dato je i da govori u Versaillesu u ime svih Arapa. Bio je to lijep govor na klasičnom arapskom, ali ga je malo ko razumio, jer ga je prevodio čuveni pukovnik Lawrence od Arabije svojim rogobatnim arapskim koji je naučio od beduina dok je služio Šerifu Huseinu kao tumač i britanski doušnik. Emir se držao dostojanstveno s pozlaćenim ukrasnim bodežom koji je, ukoso, virio iz skupocjene crne odore. Za gospodu iz versajskih odaja on je bio samo predstavnik primitivnog koloniziranog Orijenta. Arapi su, kako će u historiji Bliskog istoka napisati Milovan Baletić, za njih izgledali kao ljudi iz “1001 noći”, a o njima se “stvarala predstava poput američkog holivudskog slikanja Indijanaca“. Nasuprot takvoj predstavi hašemitskog princa, po Versaillesu je tih dana, iako nezvanično, hodalo i lobiralo za Balfourovu deklaraciju 117 Jevreja, predstavnika Svjetske jevrejske organizacije. Među njima su bile i jevrejske marksističke vođe Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg, a bankari Rotschildi su svakako bili finansijeri konferencije.

Emir Fejsal je tada potpisao i jedan dokument s vođom jevrejske delegacije Chaimom Weizmannom u kojem se spominje Balfour i potreba zajedničkog ohrabrivanja useljavanja Jevreja u Palestinu i njihovog naseljavanja na poljoprivrednim zemljištima. Princ je, nezadovoljan nepreciznošću dokumenta, na kraju dopisao na arapskom: “Uvjeren da će Arapi dobiti svoju nezavisnost, ja se slažem, ali ako se učini ijedna izmjena, neću prihvatiti nijednu riječ ovog sporazuma.” T. E. Lawrence je tu rečenicu tako nezgrapno preveo da je niko nije razumio ni uzimao u obzir. Kao ni sve što je slijedilo narednih decenija.

Britanci i Francuzi su nastavili da dijele Bliski istok, ne obazirući se na to što je već nad Versaillesom lebdio duh američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, koji je u svojih “14 tačaka” o samoopredjeljenju “tražio autonomiju naroda koji nastanjuju Tursku”.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Petak, 28 Lipanj 2019 02:49

 

Jevreji BG rad“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (11)

Nadan Filipović

Antijevrejska propaganda u Nedićevoj Srbiji i registrovanje svih Jevreja

(Na fotografiji: beogradski jevreji su prisiljeni da raščišćavaju ruševine koje su bile posljedica bombardovanja Beograda u aprilu 1941. godine)

Progon i fizičko uništavanje Jevreja u kvislinškoj Srbiji praćen je intenzivnim informativno- propagandnim kampanjama. U tome je istaknutu ulogu imao nacional-socijalistički pokret “Zbor” Dimitrija Ljotića, a posebno mesto je pripadalo Specijalnoj srpskoj policiji i njenim specifičnim načinima djelovanja. Dnevna i periodična štampa (Novo vreme, Obnova, Naša borba i dr.) i publicistika, radio, plakati i izložbe, odisali su antisemitskom propagandom. Proklamovano je da: “Ne može biti mira dok se zlokobni uticaj jevrejstva ne onemogući za sva vremena”. U dnevnom list “Novo vreme” od 7. avgusta 1941. godine piše: ”Jevrejska razorna akcija na teritoriji Srbije potresa i rastočava naš državni i narodni život još od našeg prvog ustanka pa do najnovijeg doba”.

Registriranje, odnosno obavezno prijavljivanje beogradskih i svih Jevreja u Srbiji se obavljalo u Uredu za registraciju Jevreja na Tašmajdanu. Registracija je bila obavezna za sve Jevreje u Srbiji, a izuzetak su bili samo najteži nepokretni bolesnici koji su od strane Specijalne policije za Jevreje registrirani kod njihovih kuća. Svaki srpski Jevrej je imao svoj lični karton u koji su zabilježeni svi podaci. Tako je stvorena kartoteka svih Jevreja Srbije, a Specijalna policija za Jevreje je imala u ruci sve adrese koje su im omogućavale njihovo hapšenje u trenutku koji bi policajci izabrali. Samo u Beogradu je do 12.juna 1941. godne registrirano 9.145 Jevreja. Prilikom registracije svaki Jevrej je dobio žutu traku sa natpisom “Jevrejin-Jude”. Tu žutu traku su morali obavezno stavljati na rukav prilikom svakog izlaska na ulicu ili bilo koji drugi javni prostor. (Izveštaj Uprave grada Beograda, Komesarijata za unutrašnje poslove, K.I. br. 26601, 12. juna 1941. Danko R.Vasović, Skrivena istorija: Holokaust u Jugoslaviji, Danas, 9.februar 2005).

Specijalna srpska policija je tokom maja 1941. počela podnositi polumjesečne izvještaje o svom radu. Prvi takav izjveštaj odnosio se na vrijeme od 13. do 26. maja 1941. godine. U njemu piše:“Odeljenje je do danas registrovalo ukupno 8.968 jevreja, od kojih odraslih 7.441, a dece 1.527. Kontrola jevreja u Beogradu vrši se putem naročito za to određenih organa, kao i preko organa cele Uprave grada Beograda. Kartoteka registrovanih jevreja potpuno je sređena. Iz kartoteke se jasno vidi pregled jevreja koji su određeni na zajedničke radove, one kojima je odobren specijalan rad i one koji su po starosti ili bolesti oslobođeni od rada. Do danas je prijavljeno 670 jevrejskih radnji, od kojih je zaplenjeno 435.”

Tokom juna 1941. nastavljen je rad Specijalne srpske policije u vezi sa registracijom Jevreja. U periodičnom izvještaju od 26. juna 1941. godine navodi se: “Do danas je registrovano ukupno 9.400 jevreja i 678 jevrejskih radnji. U vremenu od 10. do 26. o.m. prijavilo se 218 odraslih jevreja, 37 jevrejske dece i 3 jevrejske radnje. Izvršen je i popis svih jevreja, stranih državljana, nastanjenih za poslednjih deset godina u Beogradu, kao i onih koji su za poslednjih deset godina stekli naše državljanstvo. Takvih se do danas prijavilo 147.”

U izvještaju od 26. jula konstatuje se “da je registrovano 9.523 jevrejina i 679 jevrejskih radnji, kao i da se tokom poslednjih 15 dana prijavilo 68 odraslih i 20-oro dece jevrejskog porekla. Vrši se stalan nadzor nad jevrejima, kontroliše se da li nose žute trake, da li se kriju neprijavljeni, da li posećuju mesta za razonodu, da li upražnjavaju bavljenje profesijama koje su im zabranjene, itd.”

U prvom polumjesečnom izveštaju za avgust navodi se “da je 10. avgusta 1941. godine registrovan 9.561. jevrejin i 679 jevrejskih radnji.”

(nastavlja se)

 
Crtica o knjizi kao velikom prijatelju
Četvrtak, 27 Lipanj 2019 09:27

 

KnjigaKnjiga je čovjeku veliki prijatelј

Prof. dr Radomir Čolaković

Od davnina se govori da je knjiga čovjeku veliki prijatelј. Nikada ga neće izdati. Jednostavno u svom sklopu osobina knjiga nema tu lјudsku osobinu, zlu mogućnost. Među ove prijatelјe infiltrirali su se neki nazovi prijatelјi. Po svom izgledu liče na knjige. Tako su se vješto maskirali svojim bojama u zlatotisku da prosto mame prijatelјe originala da ih uzmu u ruku. Ali kada bacite oko na sadržaje uočite da su to, što reče jedan kritičar, „ukoričene budalaštine“ njihovih autora, duhovnih beskućnika i prognanika. Zbog svoje gramzlјivosti i opakosti ovi beskućnici i prognanici uzurpirali su u svijetu knjiga, privremeni duhovni azil. U tom skloništu od želјa, varki i nadanja ostaju tavoriće do prve racije kvazivrijednosti, jer se ne da duhovnom siromahu sitno samljeti.

Dakle, knjiga jeste prijatelј, ali nije sve knjiga, što liči na knjigu, kao što nije svako biće koje liči na čovjeka, čovjek. Samo liči, a u suštini je, ili nečista sila ili lјudska zvijer.

 
Krimosi i varalica dogovaraju investicije u "republici šumskoj"
Srijeda, 26 Lipanj 2019 09:40

 

DodoDodik primio lažnog milijardera iz Vijetnama, ovo je teško prepričati

 

Autor teksta: R.I.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik i predsjednica bh. entiteta RS Željka Cvijanović primili su lažnog biznismena Mai Vu Minha u urede i s njim razgovarali o navodnim investicijama u BiH. Lažni biznismen obišao je i Tehnički remont Bratunac, a njegovu firmu državna televizija predstavila je "jednom od vodećih korporacija u svijetu", javlja Klix.

Državna televizija nahvalila posjet

Jasno, i državna televizija objavila je velik prilog o dolasku "biznismena".

"Predstavnici privredne delegacije Vijetnama obišli su Tehnički remont Bratunac, gdje je dogovorena poslovna suradnja u oblasti namjenske industrije. Sapa Thale Group je jedna od vodećih investicijsko-razvojnih korporacija u svijetu koja ulaže u oblast financija i u razvoj visokih tehnologija, infrastrukture i energetike", objavio je BHRT 13. lipnja 2019. godine.

S predstavnicima firme Sapa Thale Group sastali su se i Dodik i Željka Cvijanović. O ovim uspješnim susretima građani su informirani putem službene web stranice Predsjedništva BiH i službene web stranice predsjednika RS-a.

Dodik i Cvijanović puni entuzijazma govorili o susretu

Dodik se nakon sastanka pohvalio da je s predsjednikom korporacije Sapa Thale Group Mai Vu Minhom iz Vijetnama razgovarao "o mogućnostima ekonomske suradnje BiH i Vijetnama"

Obećavajuće poruke nakon sastanka medijima je odaslala i Željka Cvijanović koja je navela da je s Minhom razgovarala "o mogućnostima uspostavljanja suradnje u oblasti turizma, bankarstva, poljoprivrede, kao i sporta i kulture". Naravno, Cvijanović je Minha upoznala i o tome da je "Republika Srpska ekonomski i politički stabilna", dok je on ukazao na "bogate resurse Republike Srpske".

Objave državne televizije i reakcije Milorada Dodika i Željke Cvijanović nakon sastanka zaintrigirale su jednog blogera na platformi Medium.com koji se koristi nickom "Operacija Triciklo". On je istražio tko je Mai Vu Minh i je li zaista "vijetnamski milijarder", a njegov tekst prenosi Klix.

Čovjek je fotošopirao svoju glavu kraj Trumpa, a to je napravio jako loše

 
Treba im poslati našu trojicu dahija - sjebali bi Švedsku za tri hefte
Ponedjeljak, 24 Lipanj 2019 22:42

 

StockholmNacija koja svojim političarima ne dozvoljava privilegije: Nema luksuza za političare Švedske

Claudia Wallin, 8.6.2019.

Ovo može zvučati čudno ljudima koji žive u drugim zemljama,  ali Švedska ne nudi nikakav luksuz ili povlastice svojim političarima. Bez službenih automobila ili privatnih vozača, švedski ministri i parlamentarci putuju u prepunim autobusima i vozovima, baš kao i građani koje zastupaju. 

Bez prava na zastupnički imunitet, njima se može suditi na sudu kao i svakoj drugoj osobi.

Bez sekretara na vratima, kancelarije parlamentaraca manje su od 8 m2.

"Ja sam taj koji plaća političare", kaže Joakim Holm, švedski državljanin. "I ne vidim razloga da im pružim luksuzni život."

Političari koji se usuđuju potrošiti javni novac na taksi putovanja, umjesto da se voze vozom, završavaju na naslovnicama novina. Čak i predsjednik parlamenta dobija karticu za korištenje javnog prevoza. Samo premijer ima pravo na trajno korištenje automobila i lično obezbjeđenje.

Švedski parlamentarci žive u malim stanovima u glavnom gradu, gdje peru i peglaju vlastitu odjeću u praonicama veša. To se može činiti skromnim za tako istaknute ljude, ali zapravo je puno bolje nego što je nekad bilo. 

Sve do kraja 1980-ih, svi parlamentarci su spavali na kauču u svojim kancelarijama.

Niko u javnom životu ne zarađuje veliku platu: plata za članove Riksdaga (parlamenta) je oko dva puta veća od plate učitelja osnovne škole.

Na opštinskom nivou, svaka želja za zapošljavanjem u politici mogla bi biti protumačena kao slučaj koji zahtijeva psihološku procjenu: jer švedski opštinski funkcioneri ne zarađuju ni platu, niti imaju pravo na kancelariju, a rade volonterski od kuće.

 
Tonijeva priča skicirana „Pod lipom“
Nedjelja, 23 Lipanj 2019 12:37

 

Pod LipomTajna

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru, ali s dušom u Rajvusa

Poznati sarajevski Restoran “Pod Lipom” smješten je nekako u srcu Baščaršije. Ponoć ili će doći ili je prošla, ne pratim vrijeme, nego sam se prepustio ćejfu. Etko,vlasnik restorana pije, kao i obično, crno vino, a Okuka i ja udarili po šljivi. Konobar Nećko donosi mezu, sad ovo, sad ono, pun stol dobrota iz bogate i prebogate bosanske kuhinje. Stoji Nećko u čošku i diskretno prati događanje u kafani, čim vidi da je čik u pepeljari ugašen, eto ga mijenja čistom praznom pepeljarom.

Čudne i raznovrsne su alkoholne moći: prošli smo kroz svakodnevnicu, prepričali anegdote sa zabavnim i smiješnim sadržajima, sjetili se nekih prošlih vremena, apsolvirali fudbal i politiku…a meni se čini da možemo dublje i pametnije ući u prostor gdje stanuju životne, vječne mudrosti.Kao, eto, alkohol mi izoštrio duh!?

„Bogati Etko... reci mi vjeruješ li ti?” - ne trebam precizirati pitanje, znam da će shvatiti na šta mislim.

„Da ti kažem, jedino u šta ja vjerujem jeste to da je život ping-pong. Loptica koju pošalješ – vratiće ti se. Jesi li činio dobro - eto ti ga nazad, jesi li udario po zlu – snaći će te. U to vjerujem…

E, sad, je li baš tako? Ko i kako to da zna i da potvrdi?

Mislim da imam priču koja to potvrđuje. Ali, kako je ispričati, a da pri tome izbjegnem navođenje konkretnih imena i mjesto radnje? Jedini je način poslužiti se filmskim okvirom na kojem piše, znate ono, “film je nastao prema stvarnim događajima…”

U ovom slučaju tako nastaje ova priča.

U poznatoj, tužnim i tragičnim sekvencama ispunjenoj nedavnoj ratnoj drami, pojavili su se izbjeglički valovi na kojima su stotine hiljada nevinih nevoljnika krenule u potragu za novim, sigurnijim životnim prostorom. Pa su se tako naši Bosanci, a ima i drugih, naselili kako je znao govoriti rahmetli Nijaz Duraković “od Grenlanda do Novog Zelanda.”

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 22 Lipanj 2019 09:51

 

Stara Kuca - 1Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (72)

Tvrdi se pazar

Sutradan je Rušid samo pretrčao preko ceste ili, kako mnogi stari Dalmoši i danas kažu – priko rode, uskoči u barba Antinu krntiju, Ante zavregla par puta i jedva upali.

-As ti gospel! Opet mi bateri flet. Moran kupit novu.

Vozili su se jedno petnaestak minuta do adrese na One Tree Hill, gdje ih je pred kućom čekao posrednik Šime.

-Kako si rodijače? Ovo je moje novo dite. Đenuin Bosanac Rušid. Iz Bosne. A di ti je taj ća prodava kuću?

Šime pruži mlitavu ruku Rušidu, pa pogleda na sat: “Triba je već biti tute. Počekajmo. Njemu šoldi tribaju. Sav je usran do vrata od straha. Reka mi je da mu ističe rok da vrati dug i kamate. Ne plati li, ode mu glava. Mafijozi ubiju i zakopaju mrca negdi u pustinji nepreglednoj, pa ga nađi. Kakve policija! Policijoto samo ubijenog i zakopanog proglasi nestalim i na tome se završi.

Okrenu se Rušidu: “Pouzdano znan da je dužan šolde nekim mafijozima. Navodno je igra na karte pa se zaduživa i zaduživa, pisa potvrde o uzajmljenim šoldima. Nemoj mu ponuditi više od šes stotin. Njemu gori pod nogama. Mora pristati bar da vrati dio duga. Lako ćemo s njim.”

Utom se zapraši oko njih. Iznenada se ispred njih stvori taksi. Iz njega izađe debeljuco srednjih godina. Nakon nekoliko riječi razmijenjenih sa Šimom izvadi ključ i otključa ulazna vrata.

Uđoše.

Rušid je pomno razgledao. Kuća je bila stara, ali solidno građena. Plafoni su bili jako visoki, a kameni zidovi veoma debeli. Pred kućom velika veranda pokrivena limom. Oluci su bili loši, a bašta ispred kuće zarasla u korov. Ispred kuće se protezao kameni zid visine preko metar i dvadeset. U kući je bilo dosta hladno. Jasno mu je da će trebati dosta renoviranja. Dvije velike sobe, velika trpezarija,ogroman dnevni boravak, veliko kupatilo sa gusanom kadom na sredini, povelika ostava, a plafoni skoro četiri metra visoki. Iza kuće je kao neka baraka od lima puna nekih zahrđalih alata, buradi, paučine. Iza nje se nalazio veliki kokošinjac. Prazan. Sva okučnica je bila neuredna, ali veoma prostrana i ograđena visokim željeznim kolčevima i bodljikavom žicom. Preko četiri duluma – nije šala. Ehejheeeej!

Izađoše. Rušid je stajao s barba Antom na jednoj strani kuće, a Šime se, na drugom kraju, nešto domunđavao sa debeljuškastim vlasnikom. Taksist je nekoliko puta zatrubio, na što mu je vlasnik kuće rukom pokazivao da sačeka.

Šime dođe do Rušida i Ante: “Jeben mu gospu inglešku. Traži ijadu i dvista. Koliko ću mu ponuditi s tvoje strane. Valja nan se boriti da oborimo cinu.”

 
Alijine iskrice
Petak, 21 Lipanj 2019 08:06

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (71)

O dr.ing. Fahrudin-begu Hrasnici

U srijedu 13. januara umro je dr.ing. Fahrudin – beg Hrasnica, a u petak 15. pokopan je u Barama.

S rahmetli Fahrudinbegom sam se poznavao od 1925. kada smo došli u Zagreb na studije. On se upisao na Umjetničku akademiju, odsjek za slikarstvo, ali je samo jednu godinu studirao i onda se upisao na Poljoprivredni fakultet. Valjda je uvidio da kao slikar ne bi mogao dati kao poljoprivredni stručnjak, pa je na vrijeme promijenio struku.

Bio je izvrsno situiran. Svakog prvog u mjesecu mu je isplaćivano na šalteru Prve hrvatske štedionice u Zagrebu po 3.000 dinara, ali niti se odao besposlenu životu ni prevelikom uživanju (kao naprimjer Sejo Čurčić i Muhamed Rašidagić). Solidno je završio studije, zaposlio se u svojoj struci i napravio sjajnu karijeru – postao je redovan professor Poljoprivrednog fakulteta, a specijalnost mu je bila konjogojstvo.

Razvio se u velikog učenjaka, a nikad nije bio ohol ni na svoje begovsko porijeklo ni na svoj društveni položaj.

Viđao sam ga često na hatma-dovama zajedničkih prijatelja i rođaka, dolazio je na dženaze, a nije bio od onih koji stoje pred džamijom dok se klanja dženaza, nego je ulazio serbez u džamiju, klanjao i ikindiju i dženazu, javno bi podigao ruke kad se dova čini na kaburu; uopće se nije stidio svoje vjere – kao što mnogi danas rade.

Njegova smrt me jako potresla jer je umro zdrav – čitav, od izljeva krvi u mozak, na radu, u dva sata iza pomoći, ustavši iza stola gdje je naučno radio i pisao. Do četiri sata je prevezen u bolnicu, ali je umro.

Dženaza mu je bila impozantna. Iako je bilo zimsko doba, dubok snijeg, velika studen, ne pamtim kad je više svijeta bilo na kojoj dženazi u Barama. Bilo je dosta bi-namaza, ali i veliki broj vjernika.

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

(19.1.1971)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search