LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Dioptrija Nebojše Krstića
Četvrtak, 19 Srpanj 2018 09:32

 

Nebojsa KrstićNajmračniji trenutak srpske istorije

 

Nebojša Krstić, Beograd

I posle 27 godina, od početka ratnog pokliča na Balkanu, generacije mladih ljudi nisu u mogućnosti da se operu od strave, užasa, jada i čemera koji su harali ovim prostorima, poput četiri jahača apokalipse, u poslednjoj deceniji prošlog veka.

Zaista postaje ogavno što ne postoji neko u ovom unazađenom društvu da zaštiti klince od tog degenerisanog sistema vrednosti, koji, u stvari, nije potekao sa Zapada, već je na ovom području sklepan poput Frankenštajnove nakaze. A usput se traži da se krvlju brani nešto što odavno više nije ni sveto, ni časno, a ni važno, i da se tako jednim što bržim rikvercom, svi đuture, vratimo u sam pakao.

Oni će, i dalje, ubeđivati mlađe od sebe da je Ratko Mladić srpski heroj. Da je Karadžić samo branio srpska ognjišta. Da su Srbi, bože dragi, jedini hteli da očuvaju Jugoslaviju. I dalje će im se ispirati mozak da je Haški tribunal stvoren kako bi uništio Srbe. Kako svi koji su tamo završili nisu branili sebe, nego srpski narod. Da sve ono što dolazi spolja ima za cilj da iskvari omladinu. Sve će to izmišljati, preuveličavati i relativizovati, samo da ne bismo otkrili pravu istinu. I tako dobijete još milion notornih pseudoistina koje se ponove milijardu puta, a na kraju postanu stvarnost.

A da li uopšte neko od tih uštva zaista želi da omladina ima normalnu budućnost, ako će na svakom koraku biti omražena zbog toga što su njihovi saplemenici svojom bandoglavošću branili velikosrpsku imbecilnost?

Jesu li ta ljudska naličja uopšte svesna da ta ista deca gledaju njihove poteze i da će tako stvoriti još jednu kolonu upropašćenih naraštaja? Da će, na kraju krajeva, ponovo vaskrsnuti one beštije koje smo jedva sahranili. I da će te iste karakondžule proždirati mladež, a da će iz njih, kada im se mozak dobro ispere, izrastati novi monstrumi; te će se, usled svega toga, jedan deo njih, ipak, stideti svog porekla.

Koliko bi još vremena trebalo da procuri da bi ta „junačka“ Srbija mogla da shvati da je poređenje ratnih zločinaca, kriminalaca i ostalih protuva sa srpskim carevima, kraljevima i kneževima pljuvanje sopstvene istorije?

Koliko bi još decenija trebalo da prođe kako bi se shvatilo da bombardovanje SRJ nije reakcija na „časnu odbranu srpstva“, već posledica našeg siledžijstva i osionosti?

I kada ćemo prestati da ološ svrstavamo među svece? Jesmo li zaista ostali zaglavljeni u živom blatu? Da li će se, nažalost, ispostaviti da je istina ona Fukujamina izjava u Nedeljniku „da je Milošević bio kraj naše istorije“?

A onda dođe mali Perica, i počne da galami kako je naš narod trn u oku svima. I kako su se sve sile mraka i zla urotile protiv našeg nebeskog naroda; stoga, posle čitave te papazjanije, mladom čoveku ništa drugo ne preostaje: ili da se prikloni đavolštini, ili da zbriše odavde u nadi da će zaboraviti odakle je potekao.

Zato, posebna zahvalnost se duguje intelektualnoj eliti Srbije. Jer niko drugi nije tako zaslužan kao oni, koji su uspeli da mladom životu toliko suze vidike i da mu prenesu zaraznu paranoidnu sliku čitavog sveta, da se, pobogu, van granica nebeske Srbije nalaze isključivo neprijatelji. Umesto da im pošalju vetar u leđa, oni im zarivaju nož u rebra. Upravo je ta njihova „zaštita“, uveliko potonulih generacija, od „satanističkog Zapada i njegovih bludnih i razvratnih načela“, dovela ovo društvo na rub teške šizofrenije. Mada, u nekima od nas su probudili želju, i podupreli ambiciju u sagledavanju šire slike ove proklete avlije, shvativši da „crno ispod nokta“ u kojem se nalazimo, ipak, krije neku davno zakopanu savest. Tako da, postoji nada da ćemo je jednog dana ponovo otkopati.

Ali, dok god u njihovim kandžama, pod velom mračne prošlosti, budemo bili vođeni mitološkim bajkama; dok god budemo pričali „ali i oni su nama“; dok god nam Kosovo bude bilo „najskuplja srpska reč“; i dok god nam najmračniji trenutak srpske istorije, Srebrenica, bude bio samo „strašan zločin“, a ne genocid – to se nikada neće dogoditi.

(Ovaj tekst je prenesen sa sajta DANAS, od 10.7.2018. Zahvaljujem se jaranu iz Crne Gore koji mi je poslao link.)

 
Tonijeva sjećanja - Begovac
Utorak, 17 Srpanj 2018 22:10

 

BegovacBegovac

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru...al naleti dole!!!!

Ulica se danas, kao i nekada, prije međuratnog intermezza, zove Begovac. Nalazi se u Sarajevu, na vrhu Bistrika i glavni rukavac joj se penje od Terezije, pa skoro do obronaka podnožja Trebevića. Sudeći po nazivu morao je, ili morali su na tom prostoru živjeti predstavnici stare turske vlastele - begovi. Možda i jesu, ali ja ne bih vjerovao da mi Mirjana nije rekla da je njena baka govorila o beglucima poviše njihove kuće s kojom je počinjala ta ulica.

U onom intermezzu, nakon Drugog svjetskog rata, ulica je nosila naziv po junaku iz rata koji je imao i duži naziv: narodnooslobodilačka antifašistička borba. Koliko sam čuo, taj tada mlađahni junak nije pripadao šumskim partizanskim odjeljenjima nego sarajevskoj ilegali. Poslije rata ocijenjeno je da se Mesudu Džemidžiću dodijeli, osim stana u gradu i cijela ulica, bivši Begovac. Njegov rođeni brat Munir, zvani Pirče živio je sam u velikoj kući koja se nalazila negdje na sredini ulice. Bio je sklon alkoholu i veoma podoban za našu mladalačku zajebanciju, pa kad bi ga mi počeli izazivati znao nam je zaprijetiti: “Vidjećete vi kad vam dovedem svog burazera!”

Malo iznad Munirove kuće nalazila se Sejdagina dvospratnicaa, a ispod nje je bio jedan kamen na kojem se sjedilo i dug prostor koji je natkrivala veranda, pa smo se za kišnih dana znali tamo “parkirati” i igrati karata. Najomiljeniji lik među starijim svijetom bio je pouzdano Alija Ramović, amaterski slikar i nepopravljivi bekrija. Imao je tri sina, Mehmeda, Esada i Kemala i kćerku Fiku. Najviše sam se družio sa Esadom koga niko osim majke Izete nije zvao Esade, nego svi ili Eso ili Kinez. Ovaj drugi nadimak dobio je zbog neobične strukture glave koja je ličila na predstavnike azijskih naroda čija se osnovna karakteristika nalazi u očima koje uvijek izgledaju kao da su blago stisnute.

Zasjeo bi tako Alija Ramović u kasno popodne na kamen pored Sejdagine kuće, s vremena na vrijeme prešao rukom preko svojih bijelih brkova i pun razumijevanja za mladost i nestašluke, rado nas primao u svoje društvo. Nije bio ni kao otac strog, taj dio posla preuzela je njegova oštra, iskrena i pravedna žena koju smo, isto tako, svi voljeli. Alija je bio slikar eklektik, slijedio je uglavnom stil i motive Petra Šaina koji se proslavio sa svojim djedovima što sjede i uz kahvu čejfe. Izvještio se Alija u slikanju deda i ko sad gledam dvojicu staraca iz otomanskog doba, u prikladnoj bošnjačkoj nošnji, spustili pored sebe cekere, zapalili ćibuke iz kojih se vije bjeličasti dim, a u drugoj ruci im filidžani…gledaju se i samo što nisu progovorili starim, reduciranim rečenicama meraklija: “Jah Mujo.... Jah Vejsile.”

Tražene su bile Alijagine slike i pogotovo stranci su ih rado kupovali. Čim sam počeo da se bavim novinarskim zanatom otišao sam Aliji Ramovići da napravim s njim intervju. Lijepa je to bila priča o čovjeku koji se svom ogromnom talentu mogao posvetiti tek pod stare dane kada je prestao raditi u sarajevskoj Pivari. Cijenili ga, voljeli i poštovali i poznati slikari: Ibrahim Ljubović i Mario Mikulić s kojima se znao podružiti dok je mogao i želio silaziti u grad.

Znali smo zadivljeni dugo posmatrati Alijine crteže i strpljive poteze kistom. Uveče bi zasjeo na svoju sećiju, stavio pred sebe bokalić šljive i mezu, a u velikoj sobi znali smo se zajedno naći i mi djeca koju je Eso pozvao. Ono – “Haj'mo kod mene da gledamo televiziju”.

Sjećam se, jednom smo čekali neki film, a prije bile reklame. Glavna i svima poznata je bila ona u kojoj se predstavljaju Knorrove supe. Na kraju je jedan bariton izvukao dubokim glasom »Knoooooor«. Alija, koji je isto tako raspolagao moćnim baritonom nadovezao se na televizijski glas: “Grahanliiiijaaaa” i kašikom zadovoljno zahvatio omiljenu mezu-grah sa suhim mesom.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 16 Srpanj 2018 10:16

 

KamaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (21)

Nadan Filipović

Na ćevap

Došli su u logor tek slijedećeg jutra. Kamioni su stali pred upravnu baraku, a dvoja zaprežna kola sa prasadima, telešcem koje je gladno plakalo, te svakako kantama sa mašću i domobranskim tandžarama, stajala su diskretno, sa strane.

Na vratima barake se pojavi Luburić. Nasmijan. Jako lijepo raspoložen. Dođe laganim korakom do one trojice svezanih pljačkaša, pomilova ih po obrazima i vratu.

-Draga gospodo, dobro došli u klinički centar Jasenovac. Osjećajte se kao da ste kod svoje kuće.

Tada čučnu poviše onog ranjenog što je jaukao na zemlji.

-Dozvolite da vam se predstavim. Luburić sam Vjekoslav, a nadimak mi je Maks. Ništa ne brinite, vi ćete prvim transportnim sredstvom u Zagreb, bilo samovozom ili vlakom, pa na kliniku Rebro. Na pravo liječenje.

-Hvala vam gospodine pukovniče za svu brigu koju za pokazujeta za moje izlječenje.

Luburić se brecnu na ustaše koje su stajale oko njega i smijuljili se.

-Šta se cerekate? Sram vas bilo. Zovite doktora Pudića i dajte odmah nosila za ovog ranjenika.

Odmah se tu stvori poručnik Dragutin Pudić, zvani Paraliza: “Izvolite gospodine pukovniče! Na raspolaganju sam.”

-Doktore Pudić, odnesite ovog ranjenog veseljaka do Granika, a onda s njim u Zagreb, pod pratnjom na Kliniku Rebro. Pri tome diskretno namignu poručniku Pudiću.

Dvojica ustaša donesoše nosila, položiše ranjenika, čak mu nježno podmetnuše jastuk pod glavu, a Luburić mu doviknu: “Želim vam brz oporavak gospodine. U ime mojih ustaša ispričavam se zbog vašeg ranjavanja. Kad se potpuno izliječite naša država će vam platiti golemu nadoknadu u ime odštete i dobit ćete invalidsku mirovinu. Dotle, uživajte u Zagrebu. A nakon toga u Krapinske ili Varaždinske toplice. Na banjanje. A tamo frajlice bolničarke masiraju nogu. Pet njih oko vas gospodine, a po noći šta će biti… ehehe, junače, to ovisi od vas. Lijepe puce, bolničarke, prvo masiraju potkoljenicu, pa koljeno, pa natkoljenicu, pa nježno sve više i više, he-he-he.”

-Hvala vam dobri gospodine pukovniče. Baš ste šalđija! Nikad neću zaboraviti vašu plemenitu dobrotu. Ako ikad naiđete u moje selo okrenuću na ražnju i janjca i prasca. Bićete moj najdraži gost.

Uz to je razdraganao svima okolo mahao rukama dok su ga nosili.

 
Zapis iz Egipta
Subota, 14 Srpanj 2018 19:45

 

Srebrna narukvicaSrebrna narukvica

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Hvala dragom Bogu, imadoh priliku više puta putovati u Egipat, a najčešće u Hurghade grad na Crvenom moru za kojeg kažu, da je to “more sa sedam boja”. Nekoliko kilometara od Hurghade nalazi se hotel „Beach Albatros Resort“ u kome sam boravio više puta. Grad Hugharde je magija Egipta nastala od jednog malog ribarskog seoceta na obali Crvenog mora. I Hugharde je jedan od dokaza šta se sve može uraditi kada se radi da bude bolje. Vrijedni ljudi su od tog malog ribarskog sela napravili najveći turistički grad u Egiptu u kome danas živi preko 260 hiljada stanovnika, među kojima ima preko 20 hiljada onih koji ilegalno borave u gradu, a dolaze iz gradova sa rijeke Nila i susjednih država u potrazi za boljim životom.

Grad je ispružen na oko trideset kilometara dugoj morskoj, pješčanoj obali, na kojoj su izgrađeni luksuzni hoteli i apartmani. Samo u gradu Hurghade ima preko dvije stotine luksuznih hotela, a da bi grad obišli trebali bi ga više puta posjetiti.

Kako je rastao, tako se grad i dijelio: Dahar - staro gradsko jezgro ili arapski dio koji je zadržao orijentalni duh s najvećom pijacom, muzejom, starom džamijom - Aldahaar i akvarijem. Sakala - novo gradsko jezgro u kome vrvi k'o u mravnjaku tokom čitave godine. Treći dio grada je El Memsha, moderna zona sa dugim šetalištima i Village Road sa luksuznim hotelima, apartmanima, bazarom.

Ovdje treba pomenuti i novu džamiju El Mina smještenu u luci nedaleko od stare džamije. To su dvije bijele kao dan, ljepotice sa po dvije tanke, visoke, viletne munare koje se vide iz daleka. Džamije su izgrađene u različito vrijeme i sa različitim stilovima gradnje.

Kao većina drugih turista obilazio sam znamenitosti Egipta, dolinu Nila pa i Luksor, a i bazare. Na bazarima ispred načičkanih dućana čekaju trgovci koji prosto mole turiste da uđu i razgledaju njihove robe i ponude. Mnogi od vlasnika ili radnika govore više stranih jezika, a to obraduje turiste jer se mogu nesmetano cjenkati. Cjenkanje je tradicija, ali i obaveza. Oni iskusni koji znaju da se cjenkaju poneku stvar kupe zaista povoljno.

U tim dućanima većinom su suveniri ručne izrade u kojima je preslikana ili ugrađena hiljade godina stara egipatska historija, jezik, kultura. Pored tih suvenira ima i drugih vrsta robe koja se tu mogla pogledati i kupiti: parfemi i ulja bez alkohola, majice, šalovi, kožne tašne, serdžade, mahrame, kape...

Dok pokazuju robu, koju naravno hvale s puno pretjerivanja, trgovci ubjeđuju turiste da nešto kupe. Turisti često ne kane ili ne žele nešto kupiti pa se nećkaju ili brzo napuštaju dućane, a to trgovce puno naljuti. Posebno se naljute ukoliko se sa njima ne cjenka. Dok se cjenkaju rukuju se sa mušterijama, a ako se dogovore ugovor je: prekidanje rukovanja i plaćanje robe.

Pored ovih pomenutih dućana puno je i onih u kojima je izložen nakit svih vrsta, od zlata, srebra, bisera, korala, do dragog kamenja.

Stajao sam tako ispred jednog dućana i posmatrao izloženi nakit koji jer blistao na dobro osvijetljenim rafama. Pažnju mi je privukla jedna srebrna narukvica sa izduženom pločom. Svidjela mi se ta narukvica, a posebno način na koji je ručno izrađena. Pravi unikat. Trgovac me zamolio da uđem i da razgledam njegovu robu. Ušao sam i nazvao selam. Moj selam obradova trgovca. On mi odselami, a onda me poče ispitivati: od kuda dolazim, kako se zovem i puno drugih pitanja. Ponudi mi i čaj koji je širio miris po dućanu.

Nakon kratkog upoznavanja pokazao sam mu narukvicu zbog koje sam ušao. On je vješto uze sa rafe, a još je vještije baci na elektronsku vagu da bi je izvagao i odredio cijenu.

Kada je vidio težinu dohvati džepni računar i poče da joj obračunava cijenu, upitavši da li želim platiti egipatskom funtom, dolarima, ili sa eurima?

Reče mi cijenu u eurima, ali ne onu realnu, nego da bi se mi k’o cijenkali. Primjetio je da nisam baš u tome vješt, ali da mi se narukvica puno sviđa, pa poče sam snižavati cijenu kako bi mi je prodao.

- Cijena grama srebra je identična širom svijeta - rekoh mu.

- Da, ali moram uračunati cijenu izrade ove narukvice - odgovori mi.

-Dobro, ja ću kupiti ovu narukvicu po cijeni koju ste predložili, ali pod jednim uvjetom.

-Koji je to uvjet? - upita me.

 
Dijagnostički osvrt "doktorice" Snežane i reakcije "pacijenata"
Petak, 13 Srpanj 2018 09:50

 

Snezana CongradinGenocid se vratio kući

Snežana Čongradin, Beograd

Kolektivno negiranje, relativizacija ili opravdanje genocida kao pretežni odnos ovdašnjeg društva prema najtežem zločinu od Drugog svetskog rata na evropskom tlu, zapravo je utemeljeno na ideji koju u drugostepenom odnosu prema tom masakru izražavaju.

Reč je o nepristajanju na kolektivnu odgovornost za genocid nad srebreničkim muslimanima koje je zasnovano na kolektivnom pristajanju da slučaj bude baš takav. To je kontradiktornost u koju se zapada posledično – iz laži, prevara, nametanja službenih verzija događaja od strane grupe odgovornih pojedinaca, čije su zadnjice u velikom problemu, ukoliko se istina o njihovim ulogama, politikama, ideologijama otkrije i postane očigledna do mere koju jedino zaslužuje.

Narod koji izgleda kao da je identifikovan sa svojim zločincima, svojevoljno i oberučke, iznutra je duboko izmanipulisan i oštećen najpre samim genocidnim činom, pa sledstveno odmah potom njegovim opravdanjem, takoreći objašnjenjem o nužnosti preventivnog zločina zarad samoodbrane, nakon čega prevlast u odnosu zauzima relativizacija i sakrivanje razmera masakra.

I taj krug se u stvarnosti nesaznajnog i nesuočenog postgenocidnog društva neprestano okreće. Okreću ga, razume se, političke elite, čija karijera traje najmanje 23 godine, a sudeći prema rezultatima predanog rada na zataškavanju sopstvene odgovornosti, trajaće bar još toliko. Portparol Slobodana Miloševića imao je te 1995. godine, kada je država Srbija inspirisala, finansirala, pomagala srebrenički genocid – 31 godinu. Ivica Dačić danas ima 52 godine, i kao i tada, i sada je u punoj snazi. Zreo i iskusan političar, najčešće se opisuje u Srbiji, gde na izborima regularno osvaja dovoljan broj glasova da bude prilepak i lepak vlastima. Svim postgenocidnim vlastima, pa i onim koji su izveli navodnu revoluciju, petooktobarsku. Nikada lustriran, uvek mogući i realizovani partner. U privilegiji da ne mora da se opravdava, baš kao i genocid, zločin koji je inspirisao i u kojem je u najmanju ruku saučestvovao režim čiji je portparol bio, Dačić i danas ne odstupa od ratno zločinačke propagande, prilagođene uslovima u kojima više nije u prilici da svojstvenim huškanjem iza sebe ostavlja mrtve. Samo pokradene i unesrećene prošlošću koju im je na svoj način upriličio, dao doprinos i stavio pečat.

Njegov tadašnji ratno huškački drugar, četiri godine mlađi, Aleksandar Vučić, još predaniji, kada je reč o javnim nastupima inspirisanja sirotinje i nesrećnika na genocid, sprovođenje etničkih čišćenje i zločina, danas mu je nadređeni. Direktni naslednici dvojice najbolesnijih umova u novijoj istoriji, Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, dočekali su i ovu godinu, još jednu julsku nedelju obeležavanja godišnjice genocida nad srebreničkim muslimanima, na vlasti.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 11 Srpanj 2018 10:21

 

Ustase na kamionuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (20)

Nadan Filipović

Hvatanje „partizana“

Kad su se približili Kozaricama, Brkljačić reće: “Hajde braćo da ostavimo kamione i dvojicu da ih čuvaju, a da se mi po ovoj šumi na lijevo i na desno razvijemo i da je prečešljamo.”

Tako i uradiše. Napraviše takav razmak da je između svakog ustaše u nastupajućoj vrsti bilo po tridesetak metara razmaka. Tiho su se provlačili kroz oniže grmlje. Nakon jedno sat češljanja šume Brkljačić naišareti prstom na usnama da se šuti. Nastade potpuna tišina koju je narušava samo ptičje oglašavanje. Brkljačić dade znak da se lijeva strana “češlja” pomakne još u lijevo, a desna u desno. Dade znak za što tiši polazak. Nakon par minuta opet naišareti da svi stanu. Izvadi dalekozor iz futrole. Gleda, osmatra, lijevo i desno. Primače se Alagi i prošapta: -Eno ih. Evo ti dalekozor pa pogledaj.

Alaga osmotri, pa će tiho: “Da, četvorica su. Dvoja su kola. Na njima kante. Konji su razuzdani i pasu pored njih u hladovini. Čekaj, čekaj, pa onaj što ima kačket na glavi nešto okreće na ražnju. Čini mi se da je tuka.”

-Prenesi od uha do uha da lijevo krilo skrene u šumu i da im se privuku s leđa. Imaju pola sata, a onda mi krećemo.

-Dobro. Idem im prenijeti naredbu.

Alaga se sasvim poget otšunja u lijevu stranu, a Brkljačić ostade da osmatra.

Kad se Alaga vrati kaza mu: “Koja je to drska banda. Teferić prave uz državnu mast. Nadam se da su samo četvorica. Sačekaj još dvadesetak minuta da ih lijeva strana opkoli, da nam ne uteknu. Banda je to. Znaju oni bolje ove šume od sviju nas.

Gleda kroz durbin: “Vidim dvije puške naslonjene na drvo, čekaj…puška je kraj onog što okreće ražanj. Gdje li su još dvije puške?”

-Pusti to sada. Još petnaestak minuta.

Nakon otprilike petnaestak minuta Brkljačić naredi najtiše puzanje sve do granice proplanka na kojem su pod drvetom sjedila ona četvorica. Očigleno su čekali da se tuka dobro ispeče. Golema čutura je išla od ruke do ruke, od usta do usta. Već su ih jasno čuli kako nazdravljaju: “Živjeli mi braćo. Živjeli! Živio, bog ti sreću dao….Daj, Milane, odsjec'der mi još komad slanine. Krepavam od gladi. Ma, ko će tuku dočekat'?!”

 
Srbin dva puta spasio Hrvatsku
Utorak, 10 Srpanj 2018 10:23

 

Daniel SubasicEto zašto je nacionalizam sranje

 

Ante Tomić, Split

(na slici: Danijel Subašić)

Dinarski muškarci, oni su nas zapravo upropastili, sva je naša nesreća u njima, u emocionalno zakočenim ćaćama s nesmiljenim osjećajem za dolično i nedolično, uvijek opreznim šta će narod kazati, u trajnom strahu da im se tkogod u birtiji ili na balotama ne bi smijao. Dogodi se s vremena na vrijeme takvom nekakvom luđaku sin homoseksualac ili mu se kći zaljubi u Srbina, pa on toga sina ili kćer koji ga, kako on shvaća, ne poštuju, izbaci iz kuće i zauvijek, što se kaže, prekriži. I premda kasnije obično sve dobro ispadne, onaj sin homoseksualac postane cijenjen liječnik ili glazbenik, a i zet Srbin je vrijedan i odgovoran, odan suprug i nježan otac troje krasne djece, stari svejedno ne progovara s njima. Životinja šuti i trpi svoj strašni teret. Jedna golema tvrda gruda od gnjeva, prkosa, tuge i drhtave, očajne ljubavi leži mu na prsima kao golemi teški kamen, godinama mu drobi rebra i na koncu ga cijelog zgnječi. Umre čovjek od gluposti, sam samcat, bez ikoga svoga, tek zato jer se bojao tuđe zlobe i poruge.

Jedna je takva sudbina otprije jedanaest godina i u novine dospjela. Policija je došla ispitati jednoga Antu, inače uzornog domaćina, dobrog, susretljivog, omiljenog u svome rodnom Islamu Latinskom kod Zadra, jer je prijetio da će zaklati kćer koja se zagledala u jednoga što mu je otac Jovo. I nikakvim se riječima Ante nije dao umiriti. Spremao se podići nož na svoju Antoniju jednako kao što ga je Abraham podigao na sina Izaka. Jedino što je Abrahama zaustavio glas s neba, a Antu istražni sudac koji ga je smjestio u pritvor dok se ne ispitaju svjedoci. Nadamo se ipak da se nesretnik u međuvremenu urazumio, da ga je bijes pustio. Ako ne prije, a onda barem da je u nedjelju navečer, u seoskoj gostionici, dok je gomila oko njega neobuzdano slavila golmana Danijela Subašića, koji je obranom tri jedanaesterca Hrvatsku doveo među osam najboljih na Svjetskom nogometnom prvenstvu, svim onim pijancima i propalicama što su mu se nekad smijali i iza leđa ga kojekavim imenima nazivali, ponosno doviknuo: “To je moj zet! Gledajte, budale! To je moj zet!”

U finalu... dobro, osmini finala, jedna je mučna priča dobila sretni, gotovo bajkoviti obrat. A ne treba vam, vjerujem, dulje opisivati kako je mučno bilo nekome poput Danijela Subašića u Zadru koncem prošlog stoljeća. Bio je još mali, u svibnju devedeset prve narastao je možda samo da kroz prozor svoje sobe gleda kako raspomamljena rulja dolje na ulici razbija izloge i pljačka robu iz srpskih dućana. U rujnu je pošao u školu, u prvi razred, gdje je, osim velikih i malih pisanih slova i jednostavnih računskih operacija, naučio i da je kriv za granate koje padaju po gradu jer da su neprijatelji koji ih iz okolnih sela ispaljuju, na neki neshvatljiv, njemu do dana današnjeg ustvari nepoznat način, nekako njegovi. Noću su ga uspavljivale eksplozije bombi podmetnutih pod kuće nekih ljudi čiji se otac zvao, kao i njegov, Jovo, ili Milutin, ili Dušan, ili Uroš, ili Svetozar.

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 08 Srpanj 2018 20:02

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (53)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Jučer je umro Abas Mahić, rodom iz Ljubuškog, u 70. godini života. Bio je po zanatu brijač.

Upoznao sam se s njim 1939. kad sam došao u Sarajevo. Bio je odbornik mjesnog odbora Narodne uzdanice, a inače dobar i hrabar čovjek. Kad sam studirao u Zagrebu, hranio sam se sa još nekim studentima muslimanima u jednoj aščinici u Tkalčićevoj ulici. Bio je tu, među studentima, Asim Nuhić. Jednog dana došao je na ručak i sjeo među nas Kasim-aga Lipa iz Sarajeva. Nuhić je imao u Abadžiluku i dućan, u kojemu je njegov brat Brkanija prodavao robu. Čulo se da se Kasim-agina kći udala za Mahića, pa je Kasim-aga, kao stari sarajevski barutovac, bio ljut. Nuhić mu je htio čestitati, ali se nije usuđivao, jer nije bio siguran je li Kasim-aga kail zetu. Kasim-aga je tako bio zbunjen i teško mu je padalo što mu je zet Hercegovac kao, otprilike, sada kad se nekom muslimanu koji iole drži do islama, uda kći za inovjerca. Kasnije je Kasim-aga dočekao da ga je upravo ovaj zet najbolje pazio, pa je, mislim i umro u zetovoj kući i uglavnom na njegovoj brizi.

Bila je vrlo velika dženaza, danas, i u Begovoj džamiji i na groblju u Barama.

Allah rahmet ejle!

(23.VI.1967.)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Petak, 06 Srpanj 2018 23:41

 

Svinjska mastRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (19)

Nadan Filipović

Potjere

Nakon nekoliko akcija u čišćenju ili, kako su govorili, deratizacije šire okoline Jasenovca od crvendača i četnika u kojim je učestvovao i Rušid, početkom ožujka 1942. kao grom iz vedra neba dođe obavijest lokalnih redarstvenih istražitelja da su četiri partizana, članovi šumske crvene bande, drsko napali željeznički kolodvor u Staroj Subockoj koji su obezbjeđivala sedmorica domobrana. Pametni domobrani su se odmah predali, bez i jednog pucnja s njihove strane. Partizani su ih razoružali, sa njih skinuli sve osim od straha ukehanih gaća i potjerali ih kućama, priprijetivši im, da ako ih ponovo negdje zarobe da će ih pobiti na licu mjesta.

Na sporednom kolosjeku je bilo nekoliko teretnih vagona koji su bili predviđeni za prikopčavanje na vlak Slavonski Brod – Zagreb. U jednom vagonu partizani su našli goleme količine svinjske masti, sve u kantama. Valjda je negdje bio prekrcaj pa je u istom vagonu bilo desetak praznih kanti. Nije im, crvenim vragovima, bilo malo što su opljačkali svu svinjsku mast i to toliko da su je morali voziti na dvoja zaprežna kola oteta od lokalnih seljaka, već su na praznom vagonu napisali:

Domobranima ostavismo gaće

tako im je sačuvana čast

partizanima pripade sva mast

a tebi krvoloče Ante

samo dvije prazne kante.

Ispod stihova je bila nacrtana crvena petokraka.

Kad su za ovo saznale jasenovačke ustaše došlo im je da polude od muke. Posebno je podivljao Luburić oko čijih usta se jasno vidjela bijela pjena.

Kolutao je zakrvavljenim očima: -Nastup ustaše! Hitni nastup. Alaga, Brkljačiću, trideset ustaša da ste odvojili, na kamion i u potjere. Ne vraćajte se dok ih ne pohvatate. Sva okolna sela pročešljajte. Kuće pretražujte i gdje god nađete i gram svinjske masti sve koljite i kuće palite. A crvenu bandu mi dovedite, ako ikako uzmognete, i to žive da im u oči pogledam i da ih osobno kao gudine pokoljem. Prije toga ću im oguliti kožu s prsa i leđa. Skalpirat ću ih kao što Indijanci čine kaubojima. I da znate, vratite li se bez crvendača vidite li dobro gdje vas sve čeka udobno mjesto da se ispružite. Svi! Jeste li čuli?! Svi!

Pri tome pokaza kažiprstom u pravcu ploče i groba one desetorice što su platili glavom za svoje lopovluke.

Utom zabrundaše dve kamiona. Stadoše pred upravnom barakom. Alaga, Brkljačić i još tridest ustaša se popeše i sjedoše na klupe. Među njima je i Rušid, Alagina “sjenka”.

Češljali su i češljali teren. Svako selo, svaki zaseok. Nigdje nema ništa u kućama. Svinjske masti ni u tragu. Međutim, u jednom zaseoku im se posreći. Nađoše u jednoj kući kantu punu masti. Istjeraše sve ukućane i počeše ih kundačiti. Gazdu, postarijeg čovjeka je već oblila krv što je liptala iz rana na glavi.

-Govori odakle ti kanta masti? Govori ili ćemo ti prvo ženu zaklati, pa snahu, pa sina, pa dvojicu unuka.

-Kupio. Dao svu ušteđevinu. Šest stotina kuna i jednu tuku.

Brkljačić mu se unese u lice: “Od koga, da ti majku četničku jebem? Od koga kupi mast prokleti Vlašino?!”

-Od četvorice nepoznatih. Imali su dvoja kola puna kanti masti. Još je ljudi bilo koji su kupili ili trampili.

-Koji su to ljudi bili?

-Znam da je jedan od njih bio moj imenjak Mitar Skoko iz Kozarica.

-Jesu li to bili partizani? Jesu li imali na kapama crvenu zvijezdu? Petokraku?

-Jedan je imao kačket na glavi, a trojica šubare. Ne znam, ne vidjeh nikakve petokrake. Ja se ne petljam u politiku. Moja je parola: “Caru carevo, Bogu božije! Jesam pravoslavac, ali se osjećam Hrvatom pravoslavne vjere. Kako vi kažete, ja sam Hrvat grkoistočnjak, gospodine ustaša.”

-Jesu li imali one vaše kokarde na šubarama?

-Kakve kokarde? Ne znam ja ni za kakve kokarde. Nijesu, čini mi se, na šubarama imali nikakvih znački. Nisam gled'o ni u kapu, ni u šubare već samo u mast.

-Kamo su se uputili? Hitro govori.

-Čini mi se prema Kozaricama.

-Dobro. Alaga vodi ga iza štale i s njim blago popričaj. Još ga detaljnije ispitaj. Onako na tenane. Sačini detaljan zapisnik.

-Namojte ljudi ako za boga znadete. Pa pošteno sam platio.

-Pošteno platio?! Poštebo platio?! Ha! Lopove jedan četnički, državnu si mast ukradenu pošteno platio. Vodi ga Alaga na ispitivanje iza štale ili dole na potok.

Alaga priđe i starini najpristojnije reče: “Hajmo stari dole do potoka. Merak mi se malo umit', a tebe ću tamo ispitat'. Znaš, moram sve zapisati. Službeni zapisnik sačinit'. Vidiš da imam blok. Evo i tintoblajke. Ti čes sve potpisat' i vrati se onda kući. Ovo je pravna država. Mora se sve po zakonu. Ne boj se ništa. Hajmo polako.

-Dobro čo'ječe, pa ispitaj me ovd'e, pred kućom, pred čeljadima. Ispitaj. Sve ću reć'. Meni se ne ide do potoka.

-Hajde, hajde starino. Pa zar misliš da bih ti ja, ozbiljan čo'jek kak'a zla napravio. Samo kratko ispitivanje. Idemo.

Krenu, a starac ga krotko prati. Zađoše u vrbik. Pred kućom skupljena čeljad. Muk.

Nije prošlo ni par minuta kad eto Alage. Kaže: “Idemo put Kozarica.”

Ona baba priskoči: “A gdje mi je muž? S tobom je otiš'o, s tobom se je treb'o vratit'.”

-Baba, nemoj tu budalasati. Ispit'o sam ga i sve zapis'o, a on se od ispitivanja zamorio pa eno ga leži pored potoka. Potrbuške. Zvao sam ga da krenemo nazad zajedno, čak sam htio pomoć', al' on reče da želi malo odmorit'.

Baba krenu kao da će prema potoku, a Alaga zaurla: “M'rš bando četnička. U kuću. Udiri u kuću! Čujem li još ije'nu zatvorićemo vas i kuću i zažgat'. U kuću i da niste pola sata izvirili.

Kamioni zabrundaše i odoše put Kozarica.

Čim su zamakli za prvu krivinu, baba izleti i poletje prema potoku. Za njom sva čeljad. Potok krvav. Stari Mitar leži potrbuške s glavom u krvavom potoku. Prerezan vrat. Od uha do uha.

(nastavlja se)

 
Abeceda ljekovitog bilja - Lobelia
Petak, 06 Srpanj 2018 18:04

 

LobeliaLobelia (Lobelia chinensis) - lobelija

Lobelija se već hiljadama godina koristi u kineskom herbalizmu gdje spada među 50 fundamentalno važnih ljekovitih biljki. Lobelija je veoma snažan stimulator disajnih funkcija i puteva, može dosta pomoći kod astme, širi disajne puteve, dobar je ekspektorant, te djeluje sedativno na centralni nervni sistem. U Ayurvedskoj medicine Lobelija se odavno koristi za tretman epilepsije (padavice), jer je dokazano da alkaloid lobelin iz spomenute biljke ima snažno antiepileptičko djelovanje.( Karuppasamy S. Medicinal plants used by Paliyan tribes of Sirumalai hills of Southern India. Nat Prod Radiance. 2007, 6, 436–442. i Jarald E. Textbook of pharmacognosy and phytochemistry. New Delhi: CBS Publication, 2009. p. 255). Eksperti za Ayurvedsku medicinu je smatraju “zlatnom biljkom” za alternativni tretman i najtežih oblika astme i kroničnih bronhitisa. (Jegan G, Kamalraj P, Muthuchelian K. Medicinal plants in tropical evergreen forest of Pachakumachi Hill, Cumbum Valley, Western Ghats, India. Ethnobot Leafl  2008, 12, 254–260). U Ayurvedskoj medicinu često se koristi i za kjronične bolove u leđima. (Kunwar RM, Keshab PS, Rainer WB. Traditional herbal medicine in Far-west Nepal: A pharmacological appraisal. J Ethnobiol Ethnomed 2010, 6, 35 - 37) Potrebno je naglasiti da se svaki tretman pomoću Lobelije treba provoditi uz konzultiranje sa nekim stručnjakom koji dobro poznaje ljekovito bilje jer pogrešno doziranje može da dovede i do teških trovanja zato što su neke od aktivnih komponenti navedene biljke dosta toksične. Ono što valja naglasiti jeste da je naučno dokazano i u kontroliranim kliničkim istraživanjima definitivno potvrđeno da je Lobelia zaista jako dobra za prirodni tretman astme i najtežih kroničnih bronhitisa, svakako uz veliku pažnju na doze pripravljenih preparata. Osobno smatram da je najbolje koristiti tinkturu Lobelie jer su greške prilikom korištenja tinkture najmanje vjerojatne.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Četvrtak, 05 Srpanj 2018 10:30

 

Sarajevo NDHRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (18)

Nadan Filipović

Potraga za sinom

Rušid kao da je u crnu zemlju propao. Safeta samo što nije povilenila. Nit' ga ima, nit' se javlja. Obijala je kapiju gradskog poglavarstva ne bi li ponovo ujagmila “prijam” kod rođaka Atifa Hadžikadića. Gradonačelnik je, međutim, bio stalno zauzet i nikako da je primi. Njegova tajnica, ona zmija Zdenka, samo je likovala i neskriveno se smijuljila. Uporna Safeta nije odustajala.

Jedan dan je ostala sve do uvečer. Noć pade, redarstveni sat se približava, a svjetla u gradonačelnikovoj kancelariji i dalje gore.

-Ma, vala čekaću ga do sabaha, makar morala pored ulaza ketit.

Posreći joj se. Dođe automobil, parkira se, a kapija se otvori i Atif izađe i krenu prema vozilu. Safeta skoči pred njega kao razjarena zvijer: “Stan'der rode! Ne bjež' od mene jadne i kaharne, stan'der samo na minutu da te nešta pri'pitam!”

-Joj, to si ti Safeta! Šta je tako hitno, bona ne bila?

-Ma, evo obijam ova tvoja vrata već danima, a ona latinska zmijurina što je ispred tebe u kamcelariji sve viče nemere te primit gradonačelnik – nemere pa nemere. Nema mi Rušida. Ni glasa od njega. Ti si mi obeć'o da će on bit' že'jezničar na vozu da buši karte i ovda tude, samo oko stanice, a on ode haman će skoro mjesec, pa ni karte, pa ni glasa, pomagaj, Allaha ti.

-I veliš nema ga? Da nije dezertirao, bog ga ne ubio. Ako je dezertirao ne bih mu bio u koži.

-Šta ti je to – zertir'o?

-Pobjegao iz vojske.

-Pa nije on u vojski. Ti si rek'o on je že'jezničar. Jamda samo buši karte?

-Joj draga Safeta, ništa ti ne razumiješ. Prekosutra dođi i ne čekaj me ovdje, već na onoj desno kapiji gdje vozač ugoni samovoz i mene u njemu, pa ću izaći na kapiji i sve ti objasniti, ali se moram prije toga dobro raspitati. Kako češ ti sada hudnjice moja do Baruthane. Uhvatiće te policijski sat. Hajde ulazi. Odvešćemo te do kuće.

Safeta uđe. Prvi put u životu sjedi u autu. Gleda kroz prozor kako pored auta prolaze kuće poluusnulih mahala dok se auto teško brekčući penje uz Kovače, pa eto ih na Vratniku, prođoše Sedrenik, kad… kao da si ih rukom bacio, pred kućicom u Baruthani.

-Allahemanet Atife. Baš ti 'fala da me nisi pušćo pjehe tabanat' do kuće mi.

-Allahemanet Safeta.

Auto se odveze niz Baruthanu, a ona ostade da se hrva s noći punom najzlokobnijih misli.

Prođe sutra u turobnim mislima, dođe prekosutra. Safeta već u šest kod ulaza za auta. Naiđe neki mlad ustaša pa je bez pozdrava upita šta tu radi, a Safeta mu priprjeti kazavši da će ga prijaviti rođaku gradonačelnik cijelog Sarajeva i kazati da je maltretira. Ustašica podvi rep i požuri kontajući: “Ja opasne li babe! Svašta u ratu na površinu isplazi. Pa i ovakve opasne babuskare.”

Atif se doveze tek iza sedam. Izađe iz auta, a vozaču naišareti da “samovoz” utjera u dvorište iz zgrade.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search