LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Šprehenzi dojć
Nedjelja, 02 Srpanj 2017 09:37

 

Dva policajcaBaboooo….Njemci!

Nadan Filipović

Šefik je stanovao u varošici Gautingu, jedno 17 kilometara jugozapadno od Minhena. On i žena su radili na jednoj farmi. Nije im bilo loše, ali para nikad dosta. Valjalo se u Bosnu svake godine najmanje dva puta voziti. Golema rodbina, nema se obraza svakom neki peškeš ne ponijeti, pa se Šefik, zvani Šefko, bavi jednim “dodatnim” zanimanjem. Naime, jedan njegov rođak, ime mu nije važno u ovoj priči, bio je “kušetlija”, odnono aktivni pratitelj kušet - vagona na međunarodnoj liniji Ploče-Mostar-Sarajevo-Banja Luka-Zagreb-Minhen-Štutgart. On je Šefki “otvorio” oči kad mu je jednom prilikom prošvercovao 30 šteka filtera 57 i šest onih plavih kutija za košulje punih zlatno-žute škije, hercegovačkog duhana koji je, kad bi se zapali smotana cigara, gorio do plavog dima. Bogme ujagmi samo od te ture Šefko oko pet “joja” markuna i onda pojača tempo. Svaki put kad bi rođak dolazi kao pratitelj kušet-kola, Šefko je još više “pojačavao” tempo. Sve pare koje bi zaradi obrtao je tako da ih je davao rođaku, a ovaj bi slijedeće ture dovozio YU-cigarete i hercegovački, k'o svila rezani duhan – škiju.

Naime, kušetlije su imali mizerne plaće i vehde dnevnice, al' se nisu bunili, jer su bili maheri za “štekovanje” cigareta, duhana, rakije šljive i loze, a sve po njima poznatim bunkerima kojih je u vagonu hejbet. Iz Njemačke su “vukli” šanerske pošiljke skupe gardarobe koju će pronosati sarajevske cure i mangupi, fajercage (upaljače), posebno Tanite koje su nekoliko godina bile u Bosni veoma “in”, pa baš k'o u onoj narodnoj “zrno po zrno pogača, tura po tura palaća”. Kuće se po Bosnici ponapravljale, a kušetlije stalno kukaju kako su najveći bijednici na željeznici, te da maltene nemaju šta da jedu, a u stvarnosti su znali zaraditi mjesečnu plaću samo na kafama, pivama, “unučićima” rakije i konjaka koje su prodavali putnicima, a sve pare su, već od Zidanog Mosta, završavale u njihovim šlajpecima.

Šefko i “u njega mu hanuma” - Frau Lamija su imali malog sina, petogodišnjeg Fuada – Fudu. Fudo nije bio još za škole pa je ostajao po vas cijeli dan sam i zaključan, dok bi njih dvoje radili. Fudo je strašno mucao i izgleda da je k'o maksumčić dobio nakav kompleks pa je jako rijetko bilo što progovarao.

Helem, Šefko je “raznosio” šteke cigara i kutije sa škijom po cijelom Minhenu, posebno po “hajmovima” i kontejnerima u kojim su spavali naši bauštelci. Doduše, bilo je podosta njih koji su znali gdje Šefko stanuje, pa su nerijetko zvonili na vratima njegovog stančića. Nikad im “robu” nije davao na vratima, da komšije ne zraknu, gluho bilo, već bi obično mušteriju puštao da uđe u “ganjak”, i tu bi se završila brzinska transakcija tipa “trak roba – trak para”.

Jedne večeri dođe dosadni bauštelac Pašo. On se uvijek cjenkao i cigančio da šteku cigara ili kutiju duhana dobije makar pet maraka jeftinije. Ovaj put hoće četiri šteke filtera 57 i tri kutije sa duhanom. Vjerovatno, da sam dila po hajmu u kojem je spavao.

-Toliko i toliko – reče mu Šefko.

-Jooooj jarane…puno brate! Morel išta jeftinije? Vidiš da sam prava mušterija, nisam doš'o po par kutija cigara, već, bolan ne bijo, pravim ti golem promet, pa je red da mi dadneš jeftinije.

Šefko popusti za dvadeset maraka, al' Pašo ciganči hoće da mu skine sa cijene šezdeset maraka. Šefko Da ga se riješi, Šefko spusti za trideset, pa ni makac dalje. Paško se naljuti, izađe ništa ne kupivši, i zalupi vrata da se kuća dvokatnica pravo zatresla. Ode ljut k'o zolj.

 
Još nekoliko riječi o našem Gari
Subota, 01 Srpanj 2017 09:04

 

GaroRatni period – još nekoliko sličica iz sehare sjećanja

Tarik Fetahagić, Sarajevo

Preživjeli smo zajedno sve sve strahote rata i opsade grada Sarajeva. Naše „Los desastres de la guerra“. Garo kao kao izbjeglica sa Grbavice u svom gradu. Naime u subotu 2. maja 1992 on je, po običaju, ujutro došao i „Turist“. A grad je taj dan vrio. Kad je oko podne zapucalo, on tu sjedio do fajronta do kasno iza podne do kad su se svi gosti razbježali, on ostao sam. I pri kahvi.(Ovo mi je pričala i konobarica gđa. Lenka, koja je, hvala Bogu, živa i u Sarajevu na Bistriku. Veoma je volila Garu; gotovo sa materinskom ljubavlju.)

Pa je tada kreno kući i kroz onu pucnjavu i nekako došao do Higijenskog Zavoda. Zaustavili ga tu, izbezumljenog naši borci. Pitali ga: Pa đe si jarane sad pošo. Pa kući u stan na Grbavicu, odgovori ošamućeni Garo. Đićeš tamo u PM jarane. E, tad je on skonto da ne može u stan na G rbavicu. I dobro se sjetio se da je u blizni iza Vojne bolnice kuća porodičnih prijatelja Idrizbegovića. Te je otišao tamo i ostao tamo mjesec dana. Na detoksikaciji i njegujući njihovu majku koju je on zvao tetka. Al dade mu tetkina kčerka sto mara kao zahvalu što joj pazi mater. A sutradan, naša maza, ptičica odprhnu dalje. Ovo mi mi je pričao rhm. Nežad Idrizbegović sa kojim sam radio u Energoinvestu.

Eto, Bife „Turist“ se Gari revanširao na neki, za mene, ibret (čudan) način. Da nije tamo ostoao do fajronta možda bi se vratio u stan na Grbavicu. Ovako je, vjerovatno, hvala Bogu, izbjegao veliku patnju i maltretiranje koje je mogao tamo doživiti. A vala, i ostavio je u „Turistu puno para“. Bife „Turist“ nije preživio rat. U općoj eroziji svega, nestade ugostiteljski objekti tog tipa. Baš šteta.

Opsada Sarajeva, ne ponovila se nikad, da Bog da, svela je život na preživljavanje. Međutim, svakodnevni ljudski odnosi su postali jasniji i prirodniji.  Stalni strah od smrti i ranjavanja učinio je da među ljudima poraste solidarnost. Kao a je uspostavljena  neka nevidljiva ali osjetliva analitička vaga koja je trenutno pokazivala ko je kakav, ko je čovjek - insan a ko nije. Na sitnicama se to vidjelo.
U ljudima su se pojavili novi potencijali i dimenzije, sa koje ni oni nisu bili svjesni da ih posjeduju.
Tako  me je i Garo iznenadio svojom žilavošću i životnom energijom. Poslije kratkog boravka kod pomenutih prijatelja skrasio se na Bistriku u kući rođaka iz Jajca. Čini mi se da je to dajđina kćerka. Jedan dajđa iz Jajca mu je bio u Švedskoj. Helem nejse. On čuvo tu kuću, smrzavo se pravo. Dođi bi meni, ruke mu pomavile i popucale od studeni. Ispočetka su ga aktivirali da radise radio u mjesnoj zajednici (MZ) da bi bio na spisku za humanitarnu pomoć. Radio pošteno i teže fizičke poslove. Ali kad je prokužio kakve se sve "mušavere i ališveriši“ rade, pošo se inaditi sa „hrsuzima“, kako bi on reci. Te napusti MZ, ili su ga oni otkačili. A da li su mu i dalje davali pomoć, zaista ne znam.

 
Valter više ne brani Sarajevo? Imamo novog SDA-Valtera!
Petak, 30 Lipanj 2017 09:09

 

Kirba brani SarajevoKIRBA BRANI SARAJEVO

Ovu sliku naše prve Zelene beretke nam je poslao jedan Sarajlija. Njegov identitet nam je poznat, ali čovjek je zamolio da ne objavljujemo njegovo ime. Boji se za svoju djecu i familiju.

 
Je li predmetni dokument falsifikat ili nije?
Četvrtak, 29 Lipanj 2017 09:10

 

Bakir IzetbegovićIbrahim Halilović vs. Muhamed Švrakić, predsjednik Udruženja Zelenih beretki

Jutrošnja razmjena poruka sa Muhamedom Švrakićem, predsjednikom Udruženja Zelenih beretki povodom objavljivanja spiska na kojem je i Bakir Izetbegović član toga patriotskog pokreta

ŠVRAKIĆ: BAKIR JE BIO MEĐU NAMA, ALI SE SAM ISPISAO DA BI USTUPIO MJESTO DRUGOM...

Kada sam g. Švrakića upoznao sa nekim činjenicama koje bi on morao znati a tiču se "šehida" Alije Izetbegovića i Zelene beretke njegova sina Bakira, obojice nosilaca velikorpskog i velikohrvatskg projekta u Bosni, poručio mi je ovo, citat "Ti moj Ibro trebaš što prije nekom doktoru na psihijatriju i to što prije."

Početak razgovora

Prijatelji ste na Facebook-u (od jutros, pa možda do podne, a možda i do ikindije...)

Muhamed ŠVRAKIĆ, Izvršni direktor kod BH Servis, živi u Sarajevu

Ibrahim HALILOVIĆ: Hvala Muhamede za prihvaćeno prijateljstvo. Pozivam Vas da se pridružite grupi koja zahtijeva povatak Ustava RBIH. Mi smo jučer objavili link na dokument koji potvrđuje da je i Bakir Izetbegpvić na spisku Zelenih beretki. Kako komentirate to? (Jutros sam razgovarao sa dr. Salihom Kulenovićem i on me uputio na Vas) Hvala.

Muhamed ŠVRAKIĆ: Ma šta imam komentirati dokument je iz 1996 ili 97 godine i tačno je da je bio dio nas. Ali je i tačno da je na njegov zahtjev skinut sa spiskova da bi neko drugi mogao proći kome je potrebno. Ovi portali koji pišu gluposti protiv sviju nas i ne čitam jer samo nemir i mržnju stvaraju kod muslimana.

Ibrahim HALILOVIĆ: Hvala za odgovor! Što se tiče brojnih portala, slažem se s Vama. Međutim ovaj o kojem govorim, objavio je autentičan spisak i pri njegovom preuzimanju traži da se onaj ko preuzima link sa dokumentom - pozove na izvor. Stoga, ako laže koza, ne laže rog. Lično smatram da Bakir Izetbegović nema nikakvih zasluga ni u obrani ni u poslijeratnoj istoriji naše države. On je nasljednik velikorpskog projekta koji je počeo njegov otac. Istina, ma kakva je, bolja je od najljepše laži. Istina nas ne bi smjela zavađati. Ako nemate ništa protiv, objavio bih Vaš komentar - neka se čuje i druga srana...

Muhamed SVRAKIĆ: Žao mi je što ja ne mogu dati komentar na toj vašoj stranici jer kažete da je Alija bio dio projekta velikosrpske ideje onda ja tu nemam šta tražiti sa vama. Da nije bilo njega nebi bilo ni ustava BIH za koji se kao ti boris samo toliko.

 
Historijski retrovizor
Srijeda, 28 Lipanj 2017 22:11

 

Zagreb u NDHRedarstvo Nezavisne Države Hrvatske uvodi red na zagrebačke ulice 1941. godine (2)

Davor Kovačić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Početkom kolovoza 1941. Redarstveno ravnateljstvo u Zagrebu donijelo je odredbu o strožem uvođenju redarstvenog sata u gradu. Prema toj odredbi, pa do daljnje odredbe zabranjuje se svako kretanje i zadržavanje na ulicama i javnim lokalima od 21 sat navečer do 5 sati ujutro. Isto tako svi javni lokali bez razlike kina, kazališta itd., morali su biti zatvoreni u 21 sat navečer. Svatko tko se poslije toga vremena zatekao na ulici ili lokalu, trebao je prema toj odredbi biti uhićen i najstrože kažnjen. Treba naglasiti da je takvih odredbi, kao što je već navedeno, o uvođenju redarstvenog sata bilo i prije u Zagrebu, ali poslije ove odredbe mjere oko njezina provođenja su se pooštrile. I kazne redarstva od toga vremena su se znatno pooštrile jer je svaka osoba uhićena zbog redarstvenog sata trebala biti otpremljena na prisilni rad u Liku i morala platiti novčanu kaznu od 1.000 do 5.000 kuna. Kako bi se suzbilo pijanstvo bile su kažnjavane i pijane osobe. Naime, obzirom da se građani nisu držali propisa zakonske odredbe o suzbijanju pijančevanja Ministarstvo unutarnjih poslova dostavilo je Redarstvenoj oblasti u Zagrebu i redarstvenim oblastima na području NDH okružnicu u kojoj se nalaže tim oblastima najstroži postupak protiv takvih prekršitelja. Redarstvo je budno pazilo na slučajeve pijančevanja i ukoliko se nekog uhvatilo u pripitom stanju na ulici bio je bez obzira na društveni položaj smjesta zatvoren i kažnjen.

U provedenoj raciji 4. kolovoza 1941. zagrebačko je redarstvo uhitilo deset osoba koje su se kretale ulicama grada poslije redarstvenog sata. Sve uhićene osobe su poslane u zatvor gdje su kažnjene velikom novčanom globom. Osim toga dvojica prekršitelja naredbe o noćnom kretanju upućena su na prisilni rad u Liku, tako da je do tada na prisilan rad zbog prekoračenja redarstvenog sata bilo upućeno sedam osoba. Osim toga redarstvo je kaznilo na deset dana zatvora jednog gradskog namještenika koji je bio zatečen u Vlaškoj ulici poslije jedanaest sati navečer. Za vrijeme privođenja u redarstvenu postaju uhićeni je htio podmititi redara sa 20 kuna da ga pusti na slobodu. Dotični gradski namještenik je osim zbog prekoračenja redarstvenog sata bio kažnjen i zbog kletve, a zbog podmićivanja i napada na službenu osobu upućen je sudu na daljnji postupak.

U noći između 17. i 18. kolovoza 1941. redarstvenici su uhitili ukupno deset osoba koje su se zatekle na ulici poslije redarstvenog sata. Među uhićenima se nalazio i monopolski inspektor Grgur Dujmošić iz Sarajeva koji je kažnjen novčanom globom od 2.000 kuna, što je ujedno bila najveća kazna koje je redarstvo izreklo protiv prekršitelja odredbe o noćnom kretanju u gradu. Preostalih osam uhićenih osoba bili su uglavnom radnici i kažnjeni su svaki sa novčanom globom od 240 kuna. Redarstvu već poznata skitnica i “izgonašica” Boža Sinko koja je također zatečena na ulici poslije redarstvenog sata osuđena je na 15 dana zatvora, a poslije odslužene kazne predana je na daljnji postupak. U zbirni logor, odnosno na prisilni rad u Liku upućene su naknadno još tri osobe koje su bile uhićene radi noćnog šetanja u zadnje tri noći.

Dana 23. kolovoza 1941. redarstvo je uhitilo ukupno devet osoba koje su zatečene na ulici poslije redarstvenog sata. Tri su osobe upućene na prisilan rad, a ostali su kažnjeni zatvorom i novčanom kaznom do 1.000 kuna.

U Zagrebu je bio poznat i slučaj nekog konobara koji je dospio u zatvor jer je prekršio redarstveni sat. Osuđen je na pet dana zatvora i novčanu kaznu. Kako je u to vrijeme bila učinjena diverzija u kavani “Medulić” koju su Nijemci bili pretvorili u menzu za časnike Nijemci i ustaše su za odmazdu objesili na električne stupove tridesetak talaca. Među obješenima se nalazio i spomenuti konobar.

 
Sličica iz Srebrenice
Utorak, 27 Lipanj 2017 13:18

 

Elmin FehricO "Bella ciao" u Srebrenici

Elmin Fehrić, Zavidovići

„Govoriš mi o ideji, patriotizmu generacije. Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi ili nešto vrijedno robije“, citirao sam Džonija tog popodneva jednoj Italijanki u Srebrenici poslije dobro obavljenog posla.

Kada sam upoznao grad, stekao šačicu poznanika i shvatio filozofiju prosječnog srebreničkog čovjeka, došlo je vrijeme za djelovanje. U međuvremenu stigoše Italijani, puni evropskog entuzijazma i želje da evropski mentalitet uklope u bosansku kasabu. Elem, pošto je Srebrenica jednaka drugim bh. gradovima po mentalitetu stanovnika, ljudi u njoj na strance gledaju čudno. Želju stranaca da saznaju stvari poput starosti neke građevine ne shvataju ozbiljno. Bosanski čovjek nije naučen cijeniti ono što je njegovo, niti uči o tome, pa turistički duh ne postoji. Najbolje prodajemo humor na svoj račun, a između sebe zbijamo šale o crncima ako se takav pojavi među turistima. Da nismo rasisti dokaz je neopisiva želja za fotografisanjem s tamnoputim turistima i oduševljenje nakon fotografisanja. Međutim, u toku mog boravka u Srebrenici takav se ipak takav nije pojavio. 

Dolazak Italijana značio je početak rada na ljetnom festivalu koji je većim dijelom bio namijenjen za mlade. Planirani su koncerti, košarkaški turnir, radionice gitare i pisanja, te kino na otvorenom. Ovim sadržajima organizatori festivala su nastojali obogatiti inače monotoni društveni život mladih Srebrenice. Da sve ovo bude uspješno bili su zaduženi volonteri iz Evrope i naše zemlje, među kojima sam bio i ja. Ono što nas je najviše fizički umorilo bilo je čišćenje i uređivanje parka u kojem je trebalo biti postavljeno kino.

Avgust je činio svoje. Temperatura je rasla, a nakon kasnog doručka, kada smo krenuli uređivati park, dostigla je vrhunac. Da je Bajaga tada smišljao pjesmu nazvao bi je „Smeće, smrad i vrelina“. Dugo zapušten park u kojem je nekada bio restoran, sastojao se iz tri dijela. Uz neku ludu sreću, bio sam zadužen za čišćenje dijela koji se nalazio u hladovini krošnji nekoliko stabala kestena. Ono što je još činilo taj dio bio je nesnosan smrad i visina koja je pružala jasan pogled na ostale dijelove nekadašnjeg restorana. Taj dio bio je visočiji od ostalih, što me natjeralo da se divim arhitektonskoj domišljatosti. Stvarao sam sliku u glavi kako je nekada konobar s istog mjesta lovačkim očima posmatrao stolove ne bi li ulovio neusluženog gosta, a potom izvadio ruku iz džepa kecelje u kojem se igrao sa sitnišem, te s tacnom u ruci odjurio uslužiti gosta. 

Moje lutanje u prošlost prekinule su riječi „Una mattina mi sono svegliato“. Te riječi su mi izavale pažnju, ali nisam odmah shvatio da se radi o pjesmi, a pri shvatanju pomoglo mi je svima dobro poznato „O bella ciao, bella ciao, ciao, ciao“. Prvo dva Italijana, a potom i cijela grupa srčano je zapjevala poznatu pjesmu anitfašističkog pokreta koja je učinila da zaboravimo na umor i vrućinu. Radili smo brže i efektnije. Tada sam otkrio vezivno tkivo koje povezuje jednu čitavu garnituru ljudi. Onu koja se teškoćama suprotstavlja pjesmom, a društveno dobro stavlja ispred vlastitog, kao što partizan iz pjesme „Bella ciao“ u borbi protiv zla nalazi topli dom i ne boji se smrti,  jer je siguran da umire za dobro. Ono što veže te ljude je univerzalni patriotizam ili patriotizam generacije koji prelazi granice jedne države i odnosi se na borbu za cjelokupno čovječanstvo.

 
Historijski retrovizor
Utorak, 27 Lipanj 2017 08:12

 

Zagreb u NDHRedarstvo Nezavisne Države Hrvatske uvodi red na zagrebačke ulice 1941. godine (1)

Davor Kovačić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske pozvani su svi oni koji se u glavnom gradu Zagrebu zadržavaju neovlašteno, tj. svi oni koji nemaju stalnog prebivališta, a napose svi bivši srpski vojnici, četnici i pripadnici drugih neprijateljskih redovitih ili neredovitih postrojbi, kao i sve ostale nepoćudne i nepoželjne elemente, da se u roku od šest sati udalje s područja grada i okolice. Iz grada su se također tjerali i nepoćudni elementi, kao “skitnice, prosjaci, klatež i svi oni koji stalno ugrožavaju tuđu imovinu.” Istodobno redarstvo je nastojalo i uvesti disciplinu na zagrebačkim ulicama te oštro kažnjavalo građane koji krše odredbe o redarstvenom satu, zatim odredbe o obaveznom zamračenju grada kao i one koji krše prometne propise.


Uvod

O djelovanju represivnog sustava NDH koji je provodio teror prema svojim državljanima koji su se usudili dovoditi u pitanje zakone, uredbe i politiku ustaškog režima u hrvatskoj historiografiji postoje mnogobrojni radovi.[1] S druge strane ne postoje radovi koji obrađuju kaznene prekršaje u NDH poput nepoštivanja redarstvenog sata, prometnih propisa ili prosjačenje na ulicama. U ovom radu se na temelju arhivskog gradiva, tiska i literature nastojalo obraditi i ove teme iz naše bliže prošlosti.

Redarstveni sustav NDH imao je zadaću kontrole cjelokupnog života te onemogućavanje i rigorozno kažnjavanje zamišljenih i stvarnih neprijatelja. Sustav terora imao je rasnu i nacionalnu komponentu koja se ogledala u biološkom uništavanju i progonima židovskog, srpskoga i romskog stanovništva, ali i u radikalnom “unutarnjem pročišćavanju” koje se ogledalo u fizičkom uklanjanju Hrvata i muslimana koji se nisu slagali s politikom novog režima.

Uspostavom NDH Zagreb nije više bio glavni grad relativno male pokrajine, već glavni grad države u kojem se razvijao glavni politički, gospodarski i prosvjetni život. Nove ustaške vlasti nastojale su provoditi u Zagrebu preuređenje na svim područjima gradskog života, posebno javne sigurnosti građana.

Poglavnik Ante Pavelić na dan dolaska u Zagreb 15. travnja 1941., odredbom je za ustaškoga povjerenika za javnu sigurnost u gradu Zagrebu postavio Eugena Didu Kvaternika. Istom odredbom Pavelić je odredio da sva tijela redarstva, oružništva, mjesnog zapovjedništva te uopće sva državna i samoupravna tijela imaju bezuvjetno izvršavati Kvaternikove zapovijedi i naloge te po njegovim uputama postupati. (Andrija Artuković ga je kao ministar unutarnjih poslova NDH tri dana nakon toga predložio za istu takvu dužnost, ali za cijelu NDH). Imenovanjem Eugena Kvaternika ustaškim povjerenikom za javnu sigurnost u Zagrebu, određen broj ustaša emigranata zaposjeo je zgradu Redarstvenog ravnateljstva u Petrinjskoj ulici. U Redarstvenom ravnateljstvu nastale su velike promjene pa su smjesta otpušteni svi službenici, odnosno namještenici pravoslavne vjere. Umjesto njih, imenovani su Hrvati “koji se nikada nisu ogriješili o interese hrvatskog naroda.”

Eugen Dido Kvaternik kao povjerenik javne sigurnosti grada Zagreba odmah je 15. travnja 1941. pozvao sve one koji se u gradu Zagrebu zadržavaju neovlašteno, tj. sve one koji u Zagrebu nemaju stalnog prebivališta, a napose “sve bivše srpske vojnike, četnike i pripadnike drugih neprijateljskih redovitih ili neredovitih postrojbi, kao i sve ostale nepoćudne i nepoželjne elemente”, da se u roku od šest sati udalje s područja grada Zagreba i okolice. U proglasu se nadalje kaže da tko god se od navedenih poslije toga roka ovdje zateče, bilo s oružjem, bilo bez oružja, bit će odmah na licu mjesta u smislu posebnih odredaba strijeljan. Zbog toga je tih dana na zagrebačkom redarstvu bilo vrlo živo. Na stotine ljudi dolazilo je zatražiti propusnicu s kojom se može otići preko gradskih mitnica. Većinom su dolazili Srbi, koji su stanovali na području Zagreba, a također je došlo i mnogo Židova. Prema pisanju Hrvatskog naroda “sve osobe, za koje se smatra u smislu odredbe Eugena Kvaternika da su nepoćudne i da im nema mjesta u gradu Zagrebu dobile su propusnice i ostavit će grad.”

 
Bajramska priča
Ponedjeljak, 26 Lipanj 2017 14:16

 

BajramBajram

Edhem Mulabdić

Gluho je doba. U dolinici, gdje su se stisnule varoške kućice, bila gusta tama pa bi rekao gledajući ozgor s vite Hridine da tu u toj mračnoj jami nema ni živa stvora. Ali zađi samo kroz tu gustu noć, izmeđ’ onih starih kuća što im šiljke samo prama nebu vidiš, osluhuješ, čuješ kretnje, po koju riječ, žamor, škripu vrata – sve je budno. Noć ti sad nije tako nijema, tama nije više tako gusta; to gluho doba ispunja neki tajanstveni čar – za koji čas sviće Bajram. U svakoj kući vidiš slabo svjetlo, sve ustalo, sprema se da u novu ruhu izađe na Bajram da se u čistu odijelu klanja namaz. Još od zore ni znaka a na vitoj se munari začuje mujezinov tanahni glas, zauči salavat.

U to se doba prenula i mlada žena u svojoj skromnoj sobici gdje još nije bilo svjetla. Prenuo ju mujezinov glas. Prva joj misao bijaše Bajram, no odmah za tom ona tuga s kojom je provela na stotine noći. Svak se raduje, svak se gizda, žena sprema muža, mati sina, sestra brata, a ona... ah, gdje je njezin vojno, u askeru, daleko u svijet zanio kosti svoje, a more biti da je do sad i u zemlji... I ona pokri lice rukama, onako proplaka, kako je svaku noć s plačem legla i ustala. Najedanput skoči, upali svjetlo i baci se do svog sinčića koji je slatko spavao. Maliću bilo tek šest godina, jedro dijete ko jabučica.

– Arife, sine moj! – poče ga buditi. – Ustani, eno salavat, Bajram! Ustani!

Malić progleda. Protrlja oči, a kad razabra riječi majčine, veselo skoči.

– Zar Bajram, mati? – u čudu će ono, pa poleće k prozoru. Ali napolju bila još tama.

– Eno, čuješ salavat! – veli mu ona. – Hajde umij se pa će ti mati lijepo obući nove haljine, pa ćeš onda u džamiju.

Mali bio veseo, nije znao šta će prije. A mati doskora izvadila čitav svežanj haljina, umila ga i počela oblačiti: nova i čista rubenina, pa onda nove čakširice, pa onda šamaladže, anterija, čohali fermen, pas, fesić medžidija, pa čarapice i nove firale, a sve novo, sve kroja ko za velikoga.

Mali se sve posmjehivao gledajući to novo odijelo, pa bi istom ubrzao: – Je l’ de, mati, da su moje čakšire bolje neg’ u Muhameda Devlet-hanumina?

– Uh, tvoje su najbolje! – odvraćala mu ona, a glas joj drhtao.

Sirota zaklonila lice od svjetla da joj malić ne vidi suza. Oblačila ga, sobom mu sapela i najmanju kopčicu, a kad ga sasvim opremi, i on ustade, pred njom bijaše prava slika njezina dragog, neprežaljenog muža.

Salavat se na munari svršio i začuo sabah; napolju je svitalo. Mati se zagledala u sina, zagrlila ga i pokapala suzama.

– Dušo moja! – veli ona. – Što ćeš nam u džamiji zaiskati od Boga? – Tako ga je običavala napućivati.

Mali se zamislio.

– Da nam Bog da zdravlje i dug život – veli on – pa onda... što ono još, mati?

– Onog svijeta Džennet, sine moj!

– Ja, onog svijeta Džennet i... ništa više, je l’ de, mati?

– Zaboravio si nešto! – jedva žena izmuca zagrlivši dijete.

Mali se opet zamislio.

– Ha – uskliknu on – i da nam babo dođe.

– Jest, jest, dušo moja! — dočeka ona plačući, a u sebi dodade: – Ako bude...

 
Bajramska priča
Nedjelja, 25 Lipanj 2017 17:40

 

OrahBajramska priča

Orah

Nadan Filipović prema davnoj, davnoj priči moje rahmetli majkice (nene) Hajrije

Na periferije jedne bosanske varoši jedan beg je imao veliku kuću, čardak i golemo imanje. Austrijski (kaurski) karavakat je bio. Podosta imanja je bilo “zakonskim” putem oduzeto, ali, ipak, ostade preko osam stotina dunuma kuća i čardak. Šejtanu malo bilo!

Begovica rodila sina Ilijasa još za Turaka. Porođaj je bio težak, krvav, pa ne uzmogaše više zanijeti. Svu su pažnju usredostročili na Ilijasa koji odrastaše u svili i kadifi, mažen, mažen, pa se, plaho razmažen, i zamomči.

Nije noći bilo da nije, i ne pitajući, sjedao u porodični fijaker i sluga Atif, gorostas od preko dva metra visine, bi ga vozi u čaršiju na provode po birtijama i muzikama. Čaršijskim lolama je bio svaki dan Bajram. Ilijas čašćava cijelu kafanu, kiti pjevačice i muzikante forintama, dukati frcaju, svi ga tapšu, svi se oko njega muhaju, tapšu ga, grle, ljube i sve viču: “Ma, ovakvog begovića nejma ni u Stambolu!!!”

Jednog sabaha sačeka ga babo i posadi pred sebe.

-Sine moj predragi…mater spava, tiho ćemo, da je ne probudimo. Znam sine da si kjuče sebi napravio pa si zajmio iz sehare pare nemilo uzimat za provode po čaršiji. Ja ni mukajat, jer sine, da imaš tri života i da trošiš kako trošiš, potrošit ne možeš. To što je u sehari, to je, bolan ne bio, samo sića, prema onom zlatu koje imamo, a koje je duboko, duboko zakopano na samo meni poznatim mjestima. Nego…da te babo nešto upita. S kim se ti u čaršiji provodiš i s kim pare razbacuješ?

-Babo moj dragi, hvala ti. Prepo sam se daš me ružit, a ti ljepo samnom pričaš. Moj babo, ja u čaršiji imam na desetine, ako ne i preko stotinu prijatelja. Svi me vole, svi me grle i ljube kad u čaršiju dođem i sve viču: “E neka te Ilijasu naš. Takvog begovića ko što si ti nejma ni u Stambolu!”

-Znaš li ti sine moj koliko ja imam prijatelja?

-Kad ja babo imam ovolike prijatelje, ti mora da imaš puno više?

-Eeee moj sinko, grdne rane moje! Imam samo jednog prijatelja.

-He-he-he…babo dragi, kako samo jednog prijatelja?

-Gledaj ’vako! Našeg prvog komšiju, Selimage, eto, skoro da smatram prijateljem. Jedini što je osto, jer kako sam stario, sine moj, sve sam više shvatao da su prijatelji počesto velika iluzija. Helem, svaki dan, kao i danas, Selimaga pijemo prvu jutarnju kahvu. Jedan dan on dođe nama, drugi dan ja odem njima. Nego, hajd da nas dvojica vidimo, a posebno ti, sine moj, koliko stvarno imaš prijatelja u čaršiji?

-Kako ćemo to….?

-Ovako. Narediću poslije podne Atifu da zakolje bravće, pa kad svi legnu spavat, zamotaćemo bravće u čaršafe. Izvešećemo fijaker iz avlije, što tiše, da se niko ne probudi. Iza ponoći. Ideš sam. Kad dođeš u čaršiju idi od pendžera do pendžera pa kucaj tiho kod svojih prijatelja. Jednog po jednog obađi. Kad te koji upita otkud ti tako daleko od zore u čaršiji, reci svakom da nam je došo neki dužnik koji nam je puno dugovo, da je došo iskat još dukata, da babo nije dao, da se dužnik naljutio i pošo spram babe da će ga udrit, a ti ko biva skočio babu branit i mašicama udrio dužnika u glavu, a on pade i više se ne diže. Zamoli svakog od tih tvojih prijatelja da ti pomognu mejta zakopat.

-Valja babo! Tako ćemo, al znaj dobro, eto mene brzo iz čaršije. Prvi će mi pomoći. Prvo idem kod najboljeg od najboljih prijatelja. Kod mog dragog Raske.

Tako i bi kako su se dogovorili. Atif zakla bravće. Babo natopi dva čaršava bravećom krvlju i zamotaše “mejta”. Metnuše ga u onaj sanduk ozada i Ilijas sam tiho krenu. Bilo je oko jedan poslije ponoći.

Babo ostade na sećiji motajući duhan i pripaljujući sve jednu na drugu. Gledao je u crnilo što se lijepilo na džam, čekao i osluškivao. Nema Ilijasa.

 
Bajramska čestitka
Nedjelja, 25 Lipanj 2017 11:29

 

Bajram

BAJRAMSKA ČESTITKA


Bajram barećola - kako smo kao djeca čestitali našim nenama i dedama – odnosno Bajram šerif mubarek olsun svim muslimanima koji su zaista u islamu, dakle onim koji ne glumataju muslimane samo uz ramazan, već su muslimani svake sekunde svog života i svakog svog daha.

Ali, radi samog Bajrama neka ova čestitka bude upućena i onim koji negiraju svoju pripadnost islamu aktivno griješeći po cijelu godinu, pa se onda “popravljaju” uz ramazan. Helem neise! I oni imaju šansu da dođu tobe.

 
Uoči Bajrama - kratka, ali jasna poruka
Nedjelja, 25 Lipanj 2017 09:24

 

Sulejman BugariBajramska poruka hafiza Sulejman efendije Bugarija

"O plemenite duše, lako je izgovoriti šehadet, svjedočiti da nema drugog boga osim Allaha, ali je teško biti svjedok protiv sebe i svoga ega. Lako je klanjati, ali je teško ružne misli i navike od sebe i drugog otklanjati. Lako je postiti, ali je teško od loše akcije i reakcije, uvreda, pesimizma, sebičnosti, hvale i od dominacije zapostiti. Lako je zekat davati i pomagati, ali je teško time ne zarobljavati, ne prigovarati i drugom ne odmagati. Lako je na hadždž otići, ali je teško otići onom ko tebi ne dolazi, oprostiti onom ko te uvrijedi i svima dobro željeti. Lako je vjerovati, ali je teško ljubav, brak, rodbinu, bratstvo i povjerenje sačuvati. Lako je govoriti ja sam dobar čovjek, ali je teško slušati Dobrog, biti, ostati i širiti dobro. Lako je braćo i sestre, brinuti se za sebe i svoju zadnjicu, ali je zločin zaboravljati, ne popravljati i ne podržavati svoju zajednicu".

"Imali smo priliku fizički se viđati na teravijama, mukabelama, iftarima i predavanjima jer mimo ramazana se ne čujemo i ne vidimo osim virtuelno, pri tome nedovoljno posteći od negativnih komentara jedan o drugom. Drage i plemenite duše, evo još jedan sajam Allahove milosti je na izmaku, a pred nama su dani Bajrama, dani radosti, dani sreće. Nemojmo olako shvatati odnos prema drugom i drugačijem jer se kroz njega oslikava naša originalnost kojoj svakodnevno težimo. Molim Gospodara da nam ovaj ramazan bude uzrok lakšeg postizanja originalnosti i sreće na oba svijetu".

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search