LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Mehmed Meša Delić - podsjećanje na Aliju Nametka
Utorak, 07 Svibanj 2019 09:21

 

Nametak AlijaAlija Nametak – pisac moralne nostalgije

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Alija Nametak je rođen 6. marta 1906. godine u „rasadniku darovitih ljudi“, u Mostaru, a umro u Sarajevu 1987. godine.

Nekima je malo znani pisac, ali za one koji su se susreli sa njegovim stvaralaštvom – izuzetnim pripovjedačem, književnim povjesničarem i, kako to već biva, nepravedno skrajnutim, marginializiranim, osporavnim sudionikom naše kulturne scene.

Intelektualno profiliranje, započeo je u mektebu, nastavio u klasičnoj gimnaziji, pa na jugoslavistici i germanistici u Zagrebu. Dakle, osnovno školovanje i gimnaziju završio je u rodnom Mostaru, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je jezik i književnost.

Alija Nametak je znameniti bošnjački (bosanski), pisac, sjajan novelista, komediograf i urednik u brojnim časopisima „Novog Behara“ (1929. – 1945.), „Glasnika IVZ“, „Kalendara Musa Ćazim Ćatić“ (1930.) i „Narodne uzdanice“ (1933. – 1845.), saradnik u brojnim časopisima „Gajretu“ (1925.), „Književniku 1928“, „Vijencu“, „Preporodu“, „Prilozima za orijentalnu filologiju“, „Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena“, „Književnim horizontima“, „Analima Gazi Husrev–begove biblioteke“ i brojnim drugim.

Mnogobrojna su, ali među najpoznatija djela Alije Nametka su „Bajram žrtava“, „Dobri Bošnjani“, „Trava zaborava“, „Ramazanske priče“, „Tuturuza i šeh Meco“…

U toku Drugog svjetskog rata bio je lektor i intendant u sarajevskom Pozorištu, ispisujući priče i objavljujući ih, bavi se i folkloristikom, nekoć „zanemarljivom rabotom“, ali, pokazalo se, dragocijenom za otkrivanje usmenog umovanja, ponajprije bošnjačkog naroda.

Sklonjen od „razbošnjivača Bosne“ u biblioteku jedne od sarajevskih visokoškolskih institucija, Alija Nametak je, istihano, razabirao lirsko – epski vez narodnog stvaralaštva, ispisujući i svojevrsnu „literaturu srca“. Umirovljen, živio je do 1987. godine, preselivši se u 81–oj godini života u novi zaborav.

Tek 1991. godine biva predstavljen u Ediciji „Muslimanska književnost XX vijeka“ novelističkom zbirkom „Trava zaborava“, a radnja ovih životnih priča događa se na Rodimlji, selu stolačke općine gdje su njegovi imali imanje. Ovo je mjesto i nekropolit stećaka gdje je počeo Makov razgovor s kamenom…

A onda i 1994. godine u Cirihu posthumano mu je objavljena knjiga „Sarajevski nekrologij“. Dotad je bio svojatan, „tiskan“ ponajviše u Matici hrvatskoj, kroatiziran, „zaveden“ pod brojem 108 u „Pet stoljeća hrvatske književnosti“.

U te svrhe, analiziran je život i djelo Alije Nametka, kao hrvatskog pisca islamske vjeroispovijesti. Iako je njegov jezik visoko ocjenjivao – s razlogom – i Miroslav Krleža.
Nametkova proza, u poređenju sa djelima savremenika koji se uključuju u moderna evropska književna strujanja, djeluje nepopravljivo anahrono, ne samo u stilskom pogledu (njegovo pisanje trajno je obilježeno romantizmom i narodnim stvaralaštvom), već i u tematskom: on žali zbog propadanja starih oblika socijalnog života kojima je lično privrežen, i nastoji da obnovi tradicionalne patrijarhalne vrijednosti poštenja, pobožnosti, porodičnog sklada i uvažavanja autoriteta na kojima počiva (i) bosansko – muslimanski ethos.

 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina
Nedjelja, 05 Svibanj 2019 09:47

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (5)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Sarajevske kafedžije po “europsku”

Od 116 kafedžija po europsku, 71 je musliman, 38 kršćana i 6 Jevreja. Kafedžijke su 23. Telefon u svojim kafanama imaju Risto Misović, Isak Romano, te Muhamed i Sejfo Muzur, vlasnici slavne kafane “Volga”.

“Volga” nije preživjela rat, nestala je s uspostavom NDH, i nikada nije obnovljena, ali ima kafana koje su nastavile postojati kroz cijelo socijalističko razdoblje, stvarajući tradiciju i povijest koja neće biti zapisana, nego se prenosi s koljena na koljeno, usmenim pripovijestima i kafanskim propovijedima, kada se u kasno doba noći raspričaju pijanci, da ih nitko ne može zaustaviti ni ušutkati. U početku to su sjećanja, potom priče i svjedočanstva iz druge ruke, a kada se pretvore u legende i mitove, tada glavni junaci promijene imena, iz prošlih događaja nestaju oni koji su u njima sudjelovali, i useljavaju se neki novi, pričaču ili kafanskom koru poznatiji likovi. Na koncu svaka priča umine, iščili legenda kao preko noći otčepljen kiseljak, i povijest dođe svome kraju.

Babića bašča, gazda Vlade Đurića postojat će sve do 1992, i nakon što se stari vlasnik već odavno bio preselio na Groblje svetoga Marka, gdje će njegov grob, kao i stotinjak drugih, nestati pod obilaznicom sagrađenom pred Zimske olimpijske igre.

Možda slučajno, možda i ne, Bujrum će i nakon rata postojati u istoj ulici, onoj Vuka Karadžića, ali na drugom broju. I to više neće biti kafana, nego gostionica u kojoj ima i za pojesti.

Na adresi Jekovac 1, na kojoj je 1937. kafanu držao Svetislav Cucić, ostala je kafana u kojoj se šezdesetih i sedamdesetih ginulo od rakije i menalkolije, s pogledom na grad kao na zatvorski krug. U neka kasnija, ali i mnogo ranija vremena od tog pogleda teško da je ljepšeg bilo. Mijenjaju se naravi i običaji, pa tako isti prizor može biti ružan i lijep, tjeskoban i širok kao svijet. Sarajevo je usko kao uska cipela, koja dušmanski nažulja nogu, i nikad se ne razmekša i ne prilagodi stopalu. Sarajevo je široko kao pogled s Jekovca, pred očima koje ga uživo više ne gledaju. Sve je to stvar perspektive, kao što će i roman o tom gradu ovisiti o perspektivi svoga romanopisca. Za dobar, veliki roman perspektiva ne smije biti jedinstvena, nego se, prema unutrašnjoj logici, u skladu velike simfonije, treba kretati od hladnog pogleda kroničara, nježne i bolećive učtivosti onoga koji je odavno otišao, mrzovolje onoga koji ne uspijeva otići jer su mu stopala salivena u sarajevski beton, opijenosti budale koja misli da je ovaj grad nešto naročito i uzvišeno, bogobojaznosti umirućeg koji sa svoga brijega gleda na grad, u nadi da je Spasitelj iza jednoga od njegovih upaljenih svjetala, pa sve do prezira, gađenja i mržnje prema tom gradu onoga koji je Sarajevo upoznao do u dušu, i od njega se zauvijek rastao, prognan poput muža kojem bivša žena promijeni bravu. Onaj koji bude spreman za takav roman, taj će ga i napisati. U Sarajevu ga neće čitati, zato što će Sarajevo u romanu biti stvarnije od grada koji nosi njegovo ime.

Riječ krčma u neka će kasnija doba poprimiti drukčija značenja i ružan prizvuk, tako da krčmi više neće biti. Ali 1937. krčme su, a ne kafane, hramovi sarajevskog ugostiteljstva. U njima se jelo, pilo i terevenčilo. Tu je nastajala umjetnost Sarajeva, tu se gasio duh turske kasabe i austrijskoga gradića s jugoistočnih granica, i rađalo se balkansko Sarajevo, s telećim glavušama, škembe čorbama i ranojutarnjim rakijama, višednevnim mamurlucima i pizmom na sve što izmiče svemiru krčme, pizmom na Boga i bogomolju, na vlast, kralja i otadžbinu.

Sto trideset četvero je krčmara i krčmarica u gradu. Neki od njih pojavljuju se i kao kafedžije, pa su neke od krčmi ujedno i kafane, a kafane su, ustvari, krčme. Kao u suvremenoj prozi žanrovi se prelijevaju. Ne postoji sanitarna inspekcija, niko ne određuje ugostiteljske standarde, niti vaga šniclu i ćevap, da provjeri vara li krčmar gosta. Ako ga vara, njemu na štetu, jer mu gost neće drugi put doći.

Vrijeme je predratne euforije, državom vlada svedržac Milan Stojadinović, kojega Hrvati preziru zato što je veliki Srbin, Srbi ga ne vole jer se slizao s Vatikanom, ali Muslimanima nije mrzak, jer je doveo Spahu da bude drugi u državi. U gradu sve vrvi od komunista i sindikalaca, uzdigli su se nakon što prođe šestojanuarska diktatura, a kralja ubiše u Marseilleu, ali oni ne zalaze po krčmama. Ima ih po mračnim pajzlovima, kafanama po predgrađu, u hotelima Evropa i Central, tamo gdje je sve bambadava ili vrlo skupo. Ono između kontroliraju policijski agenti, žbiri i uhode. Krčma se mjeri po kuhinji, iako je dosta i krčmi u kojima se ništa ne može pojesti. Takva mjesta su pajzli, tako ih zovu, i ne ulaze unutra, ili samo uđu da kupe rakiju i vino za ponijeti. Tako neke krčme postaju obične točionice pića.

Tko ima najbolju kuharicu- kuhari su rijetkost u predratnom Sarajevu, tome je krčma na najboljem glasu. Za krčmu je svejedno gdje se nalazi, ljudi će se i nahodati radi poguzluka, i nije važno kako je uređena. Sarajevska krčma ima najviše desetak stolova. Sve preko toga je menza sumnjive kvalitete, jer kako bi jedna kuharica nahranila tolike ljude?

Krčmari i krčmarice su:

Drago Ajduković, Kočićeva 1,

Sara Atijas, Ćemaluša 8,

Dušan Babić, Kralja Petra 1,

Lazo Bajčetić, Kralja Petra 33,

Trifko Bajčetić, Nemanjina 21,

Petar Barišić, Kralja Petra 22,

Albert Baruh, Miloša Obilića 6,

Moša Baruh, Gazihusrevbegova 9,

Filomena Borojević, Curak 2,

Božo Bošković, Ulica 6. novembra 36,

Branko Branisavljević, Kulovića 12,

Mijat Brkić, Bentbaša 1,

Ajdin Buarladžić, Odobašina 36,

Ante Carić, “krčma i trgovina vina i rakije, Kablareva 1, ćošak Ulice kralja Tomislava”,

Alojz Cezner, Kapetanovića 16-17. Njegov sin jedinac Vatroslav, zvani Naci, oženit će se u dom Stublerovih, u Kasindolskoj, za Karlovu unuku Nevenku. Stari će Cezner doživjeti duboku starost, umrijet će sedamdesetih godina, a priča o njegovim krčmarskim godinama potrajat će sve do rata, kada se, malo po malo, gasi sve. Nakon 1945. narodne vlasti nacinalizirale su Ceznerovu krčmu, a on je do penzije nastavio raditi kao šef sale u jednome od sarajevskih hotela (ne pamti se kojem),

 
Predramazanska priča
Subota, 04 Svibanj 2019 09:31

 

 

Bosanska kucaČardak

Vehbo Popara

Na samom vrhu imanja u šljiviku Zahir-beg, sagradi čardak. Bijel kao snijeg i mogao se vidjetii sa velike daljine. Zahir-beg kao da je htio da skrene pažnju na sebe da je toliko moćan i da mu niko nema ravan na daleko.

Nešto niže imao je Zahir-beg dobru kuću, pravu domaćinsku sa velikim pendžerima i kapijom oko kuće. Bašta puna različitog voća, a najviše isticao orah koštunac koji je štitio kuću od silnih sjevernih vjetrova sa Pešteri kada u jesen ili u proljeće krenu da skidaju krovove.

Zahir-beg je na čardaku imao veliku gostinsku sobu u kojoj je često znao sam odsjedeti ili klanjati dnevne namaze. Njegov veliki dost Mustafa je znao često navratiti do Zahir-bega i sami su divanili o svemu i svačemu ne morajući da se čuvaju ko će ih slušati. Tu su nekako bili najsigurniji u svom muhabetu. Ispod velike sobe bila je velika hizba u kojoj je bio smješten njegov sedlenik o kojem se brinuo sluga Spaho. Đogo bi znao zahrzati kad čuje gore u sobi svoga gospodara, a Zahir-beg bi kucnuo štapom o pod da mu se javi. Sa južne strane čardaka prema kući bilo je drveno stubište koje je čardaku davalo bajkovit izgled.

Čardak je bio i najljepši kutak za noćna sijela jer njegova velika soba je mogla primiti puno musafira na svojim sećijama. Sa tri strane su pendžeri a na četvrtoj je bio okačen veliki ćilim što ga je u spremu donijela Altuna kad se je udala za Zahir-bega. Svuda okolo šiljteta, a na sred sobe stajao je tagar koji je u zimskim danima služio da se ugrije čardak.

Često se na čardaku muhabetilo, dogovaralo o svadbama, mirenjima, diobama, ali se igrale „koze“ kako bi uskratilu duge zimske noći. Često se znalo zapjevati i u goste pozvati Rasim iz Akova da zabavlja po koju noć ukućane, rodbinu i svoje dostove. Međutim, u okolini je bio najači u avazu neki Hero, tako su ga zvali jer je imao kraću nogu i gegao je kad ide. On je znao da ljudima ugasi lambu u sobi svojim avazom. Kad je Hero zauzet, Rasim bi dobro došao. Mnogi su pripomagali u pjevanju koji su imali avaza i nisu se stidjeli naglas zapjevati. Kada dođe red da Hero pjeva, to je bio važan ugođaj jer bi on sjeo na sred sobe uspruži svoj debeli vrat i cikne iz petnih žila. Prisutnima je natjerivao suze na oči od ljepote i siline avaza koji je posjedovao.

Hero je šetao mehanama i hanovima i po dugo ga ne bi bilo. Mnogi su ga viđali po mehamama oko Višegrada kako zabavlja musafire. Svi su uživali u ljepoti sevdaha i u zvucima šargije.

Ponekad bi čardak bio sam, ostavljen da se odmara kao da prikuplja snagu za veća sijela i
važnije musafire. Prepričavane su danima priče sa sijela i pjevušile pjesme što su ih pjevali Rasim ili Hero.

 
Nemoj da budemo usmjereni u samo "naše"! Ima prevaranata i među "njihovim"
Četvrtak, 02 Svibanj 2019 12:36

 

PopIma prevaranata i među vjerskim službenicima

Nakon 18 godina razotkriven lažni svećenik: Prevarant je krstio djecu, vjenčavao parove i opraštao grijehe

(Urednikovo pitanje: Je li priznat onaj brak koji su neki parovi sklopili u bogomolji pred lažnim vjerskim službenikom? Osobno mislim da nije, te da takav nakaradno sklopljeni brak treba, svakako besplatno, obnoviti pred stvarno kvalificiranim vjerskim licem.)

Čovjeka koji se 18 godina pretvarao da je svećenik razriješila je Katolička crkva u Španjolskoj, objavio je u ponedjeljak BBC.

Miguel Angel Ibarra vjenčao je parove i krstio djecu, prvo u Kolumbiji pa u južnoj Španjolskoj, iako se nikad nije zaredio.

Varalica je otkriven nakon što je protiv njega podignuta tužba u Kolumbiji.

Tužitelj navodi da je Ibarra krivotvorio sve dokumente.

Nakon temeljite istrage otkriveno je da se nikad nije zaredio i naređeno mu je da se vrati u Kolumbiju. Ibarra je došao u Španjolsku prošlog listopada i smjestio se u Medinu-Sidoniu, mjestu s 11.000 ljudi.

“Događaji poput ovih mogu baciti sjenu na rad zaređenih svećenika, koji služe Crkvi svaki dan na uzoran način”, navela je u izjavi mjesna biskupija.

Ovo nije prvi slučaj da se netko pretvarao da je katolički svećenik.

Godine 2008. čovjek koji nije bio zaređen slušao je ispovijedi u Bazilici sv. Petra u Vatikanu. Nosio je svećeničku halju, ali je kasnije razotkriven kada su njegove dokumente provjerile talijanske vlasti.

(Fenix-magazin/IM/Hina, 25.12.2018)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 30 Travanj 2019 19:27

 

Dvije piveRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (68)

Nadan Filipović

Justina

Pošto je imao veoma dug put za pješačenje do Woodside barracks, poslovođa je posavjetovao Rušida da nađe neki, kakav-takav smještaj, što bliže klaonici. Prevoditelj u tim, za Rušida još uvijek mučnim razgovorima, bio je Dalmatinac Vice, koji je u klaonici radio na tranžiranju. Nakon nekoliko tjedana poslovođa mu reče da je našao sobu kod jedne stare Poljakinje, na stotinjak metara od klaonice. Kolege s posla su odveli Rušida u policijsku stanicu i tamo objasnili razloge njegovog preseljenja i promjene mjesta boravka, o čemu je dobio zvaničan dokument za čije je izdavanje platio tri šilinga.

Poljakinja je imala oko osamdeset godina. Zvala se Lidka. Bila je prijazna i naplaćivala je samo osam šilinga nedeljno, a u cijenu je bio uključen jutarnji čaj, obično sa kriškom kruha namazanog maslacem ili džemom.

I tako je krenulo. Pos'o – soba, soba – pos'o. Radio je i subotom. Bio je zadovoljan plaćom, a još zadovoljniji kad mu je gazda, nakon tri mjeseca, povečao nedeljnu plaću na dvanest funti i deset šilinga. Nedeljom se nije radilo pa je stari Ante dolazio po njega i vozio ga do svoje kuće koja se nalazila na drugom kraju grada, u Milangu, na obali jezera Aleksandrina. Pomagao je Anti oko okopavanja i obrezivanja čokota grožđa, oko maslina i smokava. Kad bi završili poslove obično su imali obilne objede, a nakon večere stari Ante je palio svoju, bog zna koliko staru krntiju od auta i vozio ga do stare Lidke i njegove sobice.

Prošle su dvije godine. Radio je vrijedno. Nije uzimao ni dana odmora. Jedino što ga je brinulo bio je “zašnjirani” novac, funte i dolari, koje je jako dobro skrio u jednom malom, ohrdanom pisaćem stoliću kojeg je odmah, kad je uselio kod stare Lidke, kupio kod nekog staretinara za dva šilinga. Našao je komad šperploče koju je isjekao na mjeru dna najdonje ladice i prišarafio na njeno dno. Između dna ladice i te drvene ploče nalazilo se svo njegovo bogatstvo, dok je najveći dio plaće ostavljao u obližnjoj banci, na štednu knjižicu. Sebi je odvajao tek toliko da može platiti kiriju, da ima za najjeftinije cigarete, te za pokoju bocu piva. Svake subote, kad god bi joj plaćao nedeljnu kiriju, babi Lidki je kupovao po šest boca piva na poklon. Stara Lidka je volje cugnuti. Nos joj je bio uvijek crven, a znala je povremeno zaplitati jezikom i pridržavati se za zidove, teturajući.

Često mu je kroz misli znao prostrujati strah da bi se neki lopov mogao uvuči kroz prozor njegove sobice i ukrasti pisaći stol. Ma, neće se niko na taj ružni stolić osvrnuti.

Jedne večeri kod Poljakinje je u goste došla neka njena daljna rodica, Justina. Upoznao se s njom. Bila je krupna, malo viša od njega. Raspuštenica, bez djece. Starija od njega dvije godine. Tako je barem rekla. Bivši muž joj je, kako je pričala, bio teški pijandura, tukao ju je i maltretirao, otimao njenu zarađenu plaću, te je odlučila da ga napusti. Mrzila je alkohol i alkoholičare. Tako se, prvo večer sa Justinom završi u neformalnom čavrljanju, kad eto ti Justine ponovo slijedeće nedelje. Nije ju mogao prepoznati. Na njoj svijetlo zelena haljina, pa štikle, pa tašna koja se sjajila. Druga Justina. Baš lijepa. Opet je razgovor bio sasvim formalan. On je malo pričao zbog svog još lošeg engleskog koji mu je bio suficijentan za posao u klaonici, ali nije bio ni blizu razine za svakodnevne razgovore na različite teme. Kad je Justina ponovo došla, a odjednom je počela obilaziti staru rodicu svake bogovetne subotnje večeri, jednom nehajno, onako usput, predloži da ga ona uči engleski. Rušid je to objeručke prihvatio, ali ne samo zbog učenja engleskog, već zbog toga što se uhvatio u čestim razmišljanjima da jedva čeka Justinin dolazak. Stara Lidka mu je, kao u šali šanula da se on sviđa Justini, a uz to odmah dodala da ona nije slijepa da ne vidi da i on uživa u Justininom društvu. Rušid je ćutke prešao preko tog napadnog provodadžijskog komentara.

I počeli su učiti engleski, ispočetka u trpezariji kod stare Lidke, a kasnije u Justininoj kući. Učenje engleskog je zaista napredovalo. Rušid se svakim danom osjećao sve sigurnijim. I na poslu su svi primjetili da se njegov engleski sve više poboljšava.

Kako se zahvaliti Justini?

Nakon dužeg oklijevanja i straha da će ga odbiti predložio je da izađu na večeru. Pristala je bez oklijevanja. Nakon nekoliko večera ona preuze inicijativu i predloži da odu na ples u neku plesnu salu u kojoj je živa muzika svake subotnje večeri. Bi Rušid išao, ali je sa osjećajem stida priznao da ne zna plesati.

-Rusido, Rusido, ne budi smijesno...pa to nije nikakav problem. Ja ću te naučiti. To će ti ići mnogo lakše od engleskog. Imam gramofon, star doduše, ali radi. Imam na desetine ploča sa različitim tipovima muzike. Hajde, ne prenemaži se. Počinjemo odmah sa najlakšim plesom, sa tangom.

Navila je neku ploču i započela je za Rušidovo uho prelijepa muzika kakvu do tada nije imao prilike čuti. Natjerala ga je da ustane. Ispočetka je bio ukrućen kao kolac, ali Justina ga je oslobodila napetosti i počela učiti.

-Prati me. Dva koraka desno, jedan lijevo. Jedan korak nazad, jedan korak naprijed. Taaaakoooo....Tako! Polako! Ne brzaj. Nemoj me gaziti po nogama. Tako, tako. E, to je već bolje.

Mirisala je na ružu. Odjednom mu se pred očima stvori ružičnjak u dnu rodne avlije. Sličan miris. Jak i zamaman. Dok su stajali priljubljeni u učenju tanga, osjetio je tvrdoču njenih grudi, vidio je kako joj se dlačice na vratu uspravljaju, osjetio je u njoj neki drhtaj, a plave oči su ga gledale sasvim drugačijim pogledom nego li obično. No, onako neiskusnom nije mu još bilo jasno da se za sada samo tinjajući pali ona vatra koja se kasnije teško gasi, a ponekad samo suzama.

Učenje plesa je napredovalo. Začas zaljubljeni Rušid nauči fokstrot, pa onda ingliš-valcer, pa Boston-valcer, a na kraju i osnovne elemente bečkog valcera. “Skuhala” ga je i odvela da kupi lijepo teget odijelo, crne lakovane cipele, finu bordo kravatu, snježno bijelu košulju. Ode pola ušteđevine sa knjižice! Nije žalio. Uslijedilo je šišanje, brijanje i manikiranje noktiju, nova frizura, namirisano lice i sjani nokti bez zanoktica. Prva destinacija im je bila plesna sala u Australia Hall u Angus Street. Ušao je sa golemom tremom, ali tu je bila Justina s njim ispod ruke. Sala je bila ogromna. Svirao je pravi plesni orkestar. Sjeli su za rezervirani stol za dvije osobe. Ode novih tri funte, uključujući ulaznicu i jedno piće.

Ispočetka nisu plesali. Pijuckali su neki sok od malina sa sodom koji ga je stvarno razgaljivao.

-Hajdemo Rusido. Nemaj straha. Idemo se umiješati u sredinu, među plesače. Ništa se ne boj. Prvih par plesova češ imati tremu, kasnije će ti sve ići od ruke...izvini od noge.

Nasmija se niskom prelijepih zuba. Rušidu su noge bile kao od olova. Drugo je plesati uz muziku sa gramofona, sami njih dvoje u intimi četiri zida. Ali ovdje?! Pred ovoliko svijeta! Nije mu bilo druge već prihvatiti njenu ruku i krenuti na plesni podijum koji se sjajio uglačanim parketom. Uskoro nestade olovo iz njegovih nogu. Plešući, pomalo se osvrtao. Pa, nisu baš gori od drugih, ako nisu bolji od nekih parova. Kad orkestar napravi pauzu i kad svi krenuše k svojim stolovima bilo mu je čak i krivo. Ples sa Justinom ga je toliko podigao da se osjećao kao u sedmom nebu.

Ples za plesom se ponavljao. Izbjegli su čarlston jer ga još nisu naučili. Oko jedanaest uvečer voditelj orkestra najavi da je na programu zadnji ples. Tango za rastanak od subotnje noći. Otplesali su ga do kraja, uzeli svoje mantile s gardarobe (još dva šilinga) i sačekali taksi koji će ih odvesti kućama (još dodatnih pet šilinga).

Kad su došli pred Justininu kuću ona reče: “Hajde, uđi kod mene. Imam hladno pivo za tebe. Tamno. Veoma jako. Kao led ledeno. Znam da voliš popiti pivo, ali nećeš da piješ preda mnom. Popi par piva, zapali cigaretu, ohladi se, pa možeš kući, a možeš i ostati spavati u drugoj sobi. Sutra je nedelja. Ne moraš juriti na posao.”

Šta sad?!

Nakon par sekundi razmišljanja reče: “OK. Ali samo da popijem jedno pivo. Ne želim ti smetati.”

-Uopće mi ne smetaš. Dapače, mislim da bi mogli provesti još koji tren trijebeći utiske o ovoj predivnoj večeri. Nikad s onim mojim bivšim, onim pijandurom, nisam bila negdje na kafi, a kamo li u restoranu ili na plesu. Do tebe je. Ne želim se nametati.

Uđoše u kuću. Pivo se stvori pred njim na stolu.

-Daj, molim te, donesi još jednu čašu. Da popijemo zajedno.

-Jao Rusido, ja sam jako neotporna na alkohol. Brzo me uhvati i opije me. Ali, hoću zbog tebe. Međutim, ja ću popiti svijetlu, laganiju pivu. I to samo jednu čašu. Zaista si mi ovo večer pretvorio u trajnu uspomenu.

-Ne, ti si meni učinila život ljepšim.

Uslijedio je opušteni razgovor, uslijedila je još jedna boca tamnog piva, pa još jedna, pa onda Justina otčepi sebi još jednu “laganu” i sve tako dok, već pomalo teturajuća Justina ne dođe iz kuhinje i zapličući jezikom protrtlja da nema više piva.

-Rusido, ti češ spavati u ovoj sobi. Krevet je raspremljen. Ja ću spavati u mojoj sobi.

-Ma idem ja. Naletjeće kakav taksi, a mogu i pjehe.

-Ne riskiraj Rusido! Nema nikog u ovo doba napolju. Samo policijske patrole. Ako te uhvate i vide da si popio, dok ti njima objasniš na svom engleskom, prenoćit češ u zatvoru.

-Ma kako ću? Nemam pidžame.

-Ha-ha-ha! Nečeš valjda otići po pidžamu, pa se vratiti. Nije hladno, a jorgan je dosta debeo i topao. Nećeš se prehladiti.

Ona ga smjesti u raspremljen krevet, ušuška ga jorganom, pa krenu prema vratima.

-Laku noć Justina.

-Laku noć Rusido.

Pive su ga prilično omamile. Brzo je zaspao dubokim snom. Sretan.

(nastavlja se)

 
Osobna dioptrija o muftijinom "PROGLASU"
Nedjelja, 28 Travanj 2019 18:17

 

Jasmin i HuseinJasmin Bekrić, Muftija IZB u Australiji – osobna “dioptrija” o njegovom PROGLASU

Nadan Filipović

(Na fotografiji: desno reis-efendija, a lijevo muftija Jasmin Bekrić)

Objavio sam muftijin javni PROGLAS na Bošnjačkom oku, 100% nekomercijalnom i nepolitičkom portalu.

Kao pojedinac, Bošnjak u Australiji, usudio bih se postaviti nekoliko pitanja i uputiti par kritičkih osvrta na PROGLAS Muftije Profesora Jasmina Bekrića.

Davno pročitah i “zasejvah” tekst u kojem je za sebe naveo da je “diplomirao pred komisijom u sastavu Prof.Dr Ismet Bušatlić – Mentor, Akademik Prof.Dr Enes Karić i Dr Zuhdija Karanović i da su njegov rad članovi spomenute komisije ocijenili s najvišom ocjenom i tako je Jasmin-efendija Bekrić ovom diplomom stekao zvanje “PROFESOR ISLAMSKE TEOLOGIJE”. (stečena titula profesora napisana je velikim slovima u njegovoj biografiji, pa velim sebi – što bih ta slova sada smanjivao?!)

Smatram da jednom pravom profesoru islamske teologije ta titula nameće obavezu da bude malkice pismeniji u svojim javnim nastupima, a posebice pisanim tekstovima i, kako svi vidimo, proglasima, po mom mišljenju “telalskog karaktera”. U ovom slučaju “proglas” nije upućen na znanje i ravnanje svim islamskim zajednicama u Australiji i Rijasetu IZ u BiH, što je trebala biti muftijina obaveza jer je on javna ličnost i njegov rad bi trebao biti sasvim javan i transparentan. Naime, muftijin “proglas” je upućen samo i jedino Bosanskoj islamskoj zajednici (BIZ), ovdje, u Perth-u, Zapadna Australija.

Dužan sam mu uputiti par kritičkih zamjerki u nadi da će naš Muftija, profesor islamske teologije, dakle, fakultetski obrazovani intelektualac, a po školskoj i fakultetskoj spremi kvalificirani imam, malo više pripaziti na osnovne elemente pismenosti kada ubuduće bude izdavao svoje proglase.

Zašto?!

Zato što Muftija Bekrić ne reprezentuje samo sebe već reprezentuje sve nas Bošnjake u Australiji i šire, pa ako naš Muftija pokazuje elementarno odsustvo pravopisnog poznavanja bosanskog jezika mnogi bi naši ovdašnji “prijatelji”, nekadašnji komšije i susjedi ili susedi, mogli upitati: “Kad je Mujama i Suljama njihov muftija nepismen – kakva li je onda njihova pismenost?”

Kvalificirani imam, a ujedno i Muftija IZB u Australiji, ne bi trebao biti “lijen” da prebaci englesku tastaturu na tastaturu bosanskog ili hrvatskog jezika te čitateljima “proglasa” omogući lakše čitanje i razumijevanje dubine muftijog razmišljanja, dakle, da svi imamo PROGLAS sa “č”, “ć”, “š”, “ž”, itd.

Helem neise!

Dalje, jednom muftiji ne dolikuje da piše “neželim”, umjesto “ne želim”. Za takve greške se dobivala “kečina” još u ranim razredima osnovne škole.

Drugu “kečinu” iz pismenosti muftija bi trebao dobiti kad piše i potpisuje: “Draga braco i sestre, ja Jasmin Bekric, muftija IZB u Australiji ovim dokumentom zelim da vas obavjestim i da potvrdim da je Mirsel ef Kozica kvalifikovani imam.”

Muftija, muftija….cccc…bolan ne bio, ne piše se “da vas obavjestim”, već “da vas obavijestim”. Još jedna kečina!

Muftija nije plaho jak ni u redu riječi jer piše: “Mirsel ef Kozica ucestvovao je zajedno sa svojim clanovima i dzematlijama BIZ u Perthu, u izgradnji jedne od najljepsih dzamija u bosnjackoj dijaspori koju danas imamo”, umjesto da je napisao: “Mirsel ef Kozica je učestvovao zajedno sa svojim članovima i džematlijama BIZ u Perthu u izgradnji jedne od najljepših džamija koju danas imamo u bošnjačkoj dijaspori.”

Onako kako Muftija reda riječi u rečenici proizlazi da “danas imamo bošnjačku dijasporu”.

Zar ne muftija?! Dva minus!

Nadalje, PROFESOR ISLAMSKE TEOLOGIJE Jasmin Bekrić, Muftija IZB u Australiji započinje svoj PROGLAS (u daljem tekstu pretvorenom u “obavjest” – prevedeno s muftijinog bosanskog jezika u “obavijest” - kako ću pokušati dokazati) upetljava Allaha dželešanuhu i posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda a. s., Njegovu časnu porodicu, uzorite ashabe i sve odane sljedbenike našeg Poslanika.

Muftija bi trebao pisati Allahovog Poslanika Muhammeda i sve odane sljedbenike našeg Poslanika, jer samo je jedan Allahov Poslanik Muhammed a.s.

Kad je između sebe, autora PROGLASA i članova Bosanske islamske zajednice u Zapadnoj Australiji na početku ubacio Allaha dželešanuhu i Allahovog Poslanika Muhammeda a.s. s jasnim ciljem da svom “PROGLASU”, koji u stvarnosti i nije proglas već obična obavijest o samovoljnom, usudio bih se reći siledžijskom priznavanju kvalifikacija ovdašnjem imamu, dadne privid izuzetno važnog teksta, svakako ako se gleda s islamskog aspekta.

Ko pažljivije pročita ovaj muftijim PROGLAS može lahko uvidjeti da se je muftija dao “autogol”, ili, najblaže rečeno da je “bezglavo ušprintao u ofsajd”! Naime, muftija Jasmin Bekrić piše i potpisuje (citiram): “Draga braco i sestre, ja Jasmin Bekric, muftija IZB u Australiji ovim dokumentom zelim da vas obavjestim i da potvrdim da je Mirsel ef Kozica kvalifikovani imam.”

Dakle, odjednom se PROGLAS pretvori u mufijinu “obavjest”, a prevedeno s muftijinog nakaradnog jezika na bosanski jezik – pravilno se piše “obavijest”. Namjerno ovo ponavljam.

Muftija Jasmin Bekrić izražava želju da “obavjesti” članove i džematlije Bosanske islamske zajednice u Zapadnoj Australiji da je njihov, od istog muftije preporučeni i iz Sydney-a u Perth upućeni Mirsel Kozica zaista kvalificiran za spomenute poslove vjerskog službenika. Ne pišem efendija jer je veliko pitanje da li je imenovana osoba zaista kvalificirana za imama, hatiba i mualima.

Muftija nas, čini mi se jako arogantno, dovodi pred gotov čin, a to je da jednostavno moramo “porauhati” njegovog “šupljaka” i uzeti njegovu “obavjest” i njegovo samovoljno potvrđivanje kvalifikacija Mirsela Kozice, baš kao da smo u staljinizmu ili u Trećem Reich-u.

Naređenje – izvršenje!!! U suru mumine! Ne razmišljaj svojom glavom mumine! Hvataj se za muftijino uže i ne raspituj se puno. Ima ko da za mumine misli i donosi odluke!

Euzu billahi mine'š-šejtani'r-radžim!

Muftija Bekrić je MORAO (ne trebao) dati neko obrazloženje svog samovoljnog dijeljenja, odnosno priznavanja fakultetskih kvalifikacija, kao naprimjer: “Draga braco i sestre, ja Jasmin Bekric, muftija IZB u Australiji ovim dokumentom zelim da vas obavijestim i da potvrdim da je Mirsel ef Kozica kvalifikovani imam ZATO ŠTO JE ZAVRŠIO MEDRESU TU I TU, TADA I TADA, TE ZATO ŠTO JE ZAVRŠIO FAKULTET TU I TU, TADA I TADA, pa na osnovu navedenih diploma čija je valjanost provjerena od strane stručnih službi Rijaseta IZ u BiH te dodatne provjere od strane Reis ul Uleme, njegove ekselencije dr.sci. Huseina efendije Kavazovića potvrđujem da je Mirsel ef Kozica kvalifikovani imam.”

U ovom slučaju samovolje i bahatosti tipa ko sam – šta sam, niko mi ništa ne može, Muftija se, međutim, nije udostojio da članovima i džematlijama Bosanske islamske zajednice u Zapadnoj Australiji jasno kaže na osnovu čega i na osnovu kojih dokumenata su on i Reis ul Ulema njegova ekselencija dr.sci. Husein efendija Kavazović, koji je Mirselu Kozici izdao dekret za vršenje poslova imama, proglasili Mirsela Kozicu za kvalificiranog imama.

Koje su to kvalifikacije Mirsela Kozice????

Hej, Jasmine Bekriću, je li to “naka” islamska vojna tajna????

Imam neodoljiv osobni dojam da je Reis ul Ulema, njegova ekselencija dr.sci. Husein efendija Kavazović prevaren nekim “šibicarskim” trikom, te da se sva ova afera, a osobno smatram da će bit AFERA, svali na reisova leđa i na njegov obraz, a da se pri tome iza reisova autoriteta sakriju lukavci koji su ga “obanđijali” ili “uhvatili na brzinsku foru” da potpiše dekret za imama, hatiba i mualima (najvjerojatnije) NEKVALIFICIRANOM Mirselu Kozici. (O kvalifikacijama imama pogledati Ustav IZ u BiH, te Pravilnik o radu imama IZ u BiH, od 3.4. 2012. godine)

Eto, kao pojedinac kažem da zbog ovog arogantnog muftijinog “proglasa” imam osjećaj da Mirsel Kozica nema ni minimum kvalifikacija za imama, hatiba i mulaima nigdje, ni u Bosni, ni u dijaspori (emigraciji), a Muftija IZB u Australiji, PROFESOR ISLAMSKE TEOLOGIJE Jasmin efendija Bekrić bez ikakva dokaza potvrđuje da Mirsel Kozica kvalifikovani imam.

Muftija koji iza sebe ima IZ u BiH i Islamsku zajednicu Bošnjaka u Australiji kaže jedno, a ja, usamljeni pojedinac, kažem drugo.

Ako je Muftija Bekrić u pravu neka podastre dokaze o kvalifikaciji ili kvalifikacijama Mirsela Kozice, te kad nas sve u Zapadnoj Australiji uvjeri da u ovom slučaju zaista radi u skladu s Ustavom IZ u BiH i Pravilnikom o radu imama, izjavljujem da ću bez pogovora podnijeti sve konzekvence, kako moralne, tako i one koje su zakonske prirode.

Ako se, međutim, ikad dokaže da Muftija nije u pravu, onda bi bio osnovni red da Muftija Bekrić bude pod hitno smijenjen i najstrožije ukoren ili sankcioniran od strane IZ u BiH, te da Reis ul Ulema njegova ekselencija dr.sci. Husein efendija Kavazović HITNO objavi jasno svoj stav i ponudi čisto-bistro objašnjenje kako je uopće moglo doći do ovih dešavanja koja ne samo da srozavaju ugled naše IZB u Australiji, već uveliko i ugled IZ u BiH i šire.

Međutim, svako je nevin dok mu se ne dokaže da je kriv, i svako je u pravu dok mu se ne dokaže da nije u pravu.

Strpljenje je vrijeme. (Kutuzov)

Na kraju da kažem da mi Muftija Jasmin Bekrić izgleda kao visoki (mislim samo po položaju) vjerski službenik IZ u BiH koji je sklon nekim vjerovanjima i učenjima Katoličke crkve, odnosno “na malehna vrata” uvođenju vjerovanja u neka natprirodna i mistična dešavanja koja nisu prihvaćena u islamu.

O tome, uskoro, u jednom od skorih tekstova. Svakako nakon Ramazana!  

 
Muftija je pravi “mudaga” (pozitivno značenje na engleskom: Mufti has balls and he is brave to fuck) – konačno je prekinuo podmukla laprdanja usmjerena protiv kvalifikovanog imama Mirsela Kozice – graditelja jedne od najljepših džamija
Petak, 26 Travanj 2019 21:50

 

KozicaKonačno je sve jasno – naš poštovani Muftija Profesor Jasmin efendija Bekrić definitivno razbistrio vodu uzmućenu u Bosanskoj Islamskoj Zajednici u Perthu

Nadan Filipović

Na fotografiji su kvalifikovani imam Mirsel efendija Kozica (lijevo), u sredini je Sifet efendija Omerović, a desno sjedi Reis ul Ulema dr.sc. Husein efendija Kavazović. Fotografija je snimljena 18.12.2018. godine u kabinetu reis-efendije u Rijasetu IZ u Bosni i Hercegovini. Nešto kontam, ma gdje bi reis - efendija sjedio i muhabetio sa nekvalificiranim imamom ili, ne daj Bože, nekim prevarantom. Barem je reis - efendija, čini mi se, baš ozbiljan čovjek koji ne bi potpisao dekret kvalifikovanom imamu da nije pregledao njegove tri diplome. N.F.

Među našom ovdašnjom bosankom rajom, pa i šire po Australiji, par mjeseci su se širile podmukle glasine da aktualni imam Bosanske Islamske Zajednice u Perthu, Zapadna Australija, Mirsel efendija Kozica uopće nema ni minimum kvalifikacija da vrši imamsku dužnost i da “nako” prima ogromnu plaću za desetak sahata heftično. Govorkalo se da ima diplome nekog nepostojećeg fakulteta u “prijateljskom” Beogradu, a bilo je čak i nekih koji su otvoreno govorili da su sve njegove diplome nevješti falsifikati odrađeni pomoću svima dostupnog internetskog “photo shopa”. Međutim, svi ti laprdavi lavovi iz mišjih rupa definitivno su se zavukli duboko u rupe i sada šute kao zaliveni. Naime, kao čekić po njihovim laprdavim tintarama došao je Proglas našeg uvaženog Muftije Profesora (ako Bog da uskoro i doktora islamskih nauka, he-he-he, sve se sazna) Jasmin efendije Bekrića, desne ruke uvaženog reisa – profesora doktora islamskih nauka Husein efendije Kavazovića – proglas desne ruke za Australiju.

Proglas je napisan 4.4.2019.

Pošto se radi o dokumentu nazvanom “Proglas” osobno smatram da je to javni dokument urbi et orbi tipa te mislim da je društveno korisno objaviti ga u medijma, pa i u “Bošnjačkom oku” .

ISLAMSKA ZAJEDNICA BOŠNJAKA U AUSTRALIJI

Bosnian Islamic Council of Australia, Inc.

Bosnian Islamic Society Perth, WA, Inc.

Bosanska Islamska Zajednica u Perthu, Zapadna Australija

PO BOX 514, Mirrabooka, WA, 6941,

Sydney; 4. April 2019

Hadži Zafir Kadic – Predsjednik BIZP

Mirsel ef Kozica – Imam BIZP

                                                                 PROGLAS MUFTIJE IZB U AUSTRALIJI

Postovana braco i sestre, postovani clanovi islamske zajednice u Perthu, postovani clanovi svih nasih Islamskih zajednica u Australiji, Esselamu Alejkum – neka je Allahov mir i spas za sve nas.

Zahvaljujem se Allahu Uzvisenom na svim blagodatima sa kojima nas daruje, donosim salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda a. s., njegovu casnu porodicu, uzorite ashabe i sve odane sljedbenike naseg poslanika.

Draga braco i sestre, ja Jasmin Bekric, muftija IZB u Australiji ovim dokumentom zelim da vas obavjestim i da potvrdim da je Mirsel ef Kozica kvalifikovani imam.

Mirsel ef Kozica ima saglasnost muftije IZB u Australiji da nesmetano obavlja sve svoje imamske, hatibske i mulaimske duznosti u BIZ u Perthu.

Mirsel ef Kozica ima dekret Reis ul Uleme nj.e. dr Husein ef Kavazovic. Isti dekret Mirsel efendiji obnovljen je 2018 godine.

Muftija IZB u Australiji zajedno sa izvrsnim odborom BIZ u Perthu dogovorice datum svecanog urucivanja dekreta Mirsel ef Kozici.

Postovana braco i sestre o rezultatima Mirsel ef nezelim puno pisati. O njegovom imamskom radu u BIZ u Perthu i uspjehu koji je ostvario zajedno sa svojim dzematlijama i clanovima najbolje govore rezultati i djela. Mirsel ef Kozica ucestvovao je zajedno sa svojim clanovima i dzematlijama BIZ u Perthu, u izgradnji jedne od najljepsih dzamija u bosnjackoj dijaspori koju danas imamo.

Molim Allaha uzvisenog da pomogne svim clanovima u BIZ u Perthu kao i njihovom vrijednom imamu Mirsel ef da ustraju na pravome putu.

Jasmin ef Bekric

Muftija IZB u Australiji

 
Još jedna priča iz Sandžaka
Četvrtak, 25 Travanj 2019 08:40

 

Staro Akovo - SandzakNajamnik

Vehbo Popara

 

(Stara fotografija iz nekadašnjeg Akova)

U Prlinama nadomak Akova živjela je Raifova porodica. Ni sam Raif nije znao otkuda se je obreo tu, ali po pričanju starijih saznao je da su njegovi protjerani iz Kolašina i da su se tu zalijepili za ovu zemlju bjeluhu koja vrlo malo daje roda. No drugačije se nije moglo, nego baš tu. Nekoliko rala te nerodne zemlje su mu bili sve. Da životari i preživi. Od voća je bilo nešto zukava, divljaka i pokoja džanarika. Sve ostalo što je sadio, bi se osušilo i nije se moglo primiti.

Oženio se Raif dosta mlad, iz nužde da mu ima ko koru hljeba umijesiti jer ostao je rano jetim bez oba roditelja, a starija sestra se udala daleko i nije mogla pomoći Raifu. Tih po naravi i svako ga je volio sresti na putu ili ga ugostiti u kući. Sav je bio od, što bi narod rekao, poštenja. No takav nađe sebi ženu dosta gromoglasnu pa se je više ona čula po kući i u selu. Nisu se u početku dobro slagali, ali nije bilo druge nego da trpe jedno drugo. Tri godine nisu imali poroda pa je Raifu bila zebnja u srcu da će ostati bez poroda i da će se sa njegovim imenom ova loza završiti, a druga nijedna žena neće doći na ovo imanje pa je morao i to prihvatiti. No Džana je bila vrlo mlada kad se je udala i nije mogla ostati bremenita. Podvezivala ju je Pemba iz Rasova, slijevala joj stravu, pravila neku vodu da pije trideset dana. Uzalud je sve to bilo. Kad je bilo suđeno, Džana zanese i tu vijest kaza na Aliđun Raifu govoreći mu da je sad potrefio i da će dobiti dijete. Raif je prgrli i zasuzavi, bi mu drago da i on bude babo i da može sad svima reći da nije hadum nego muško.

– E, vidiš, moja Džano, muško sam, potrefio, neka crkne sad Maljo što me je znao puno puta povrijediti da ja kao ne znam i da bi on to uradio…
– Pih, Malja ja da pustim, prije bih umrla, sram ga bilo, neka on pogleda jesu li ono sva njegova…
– Eh, Džano, kad bi bilo muško – malo se pribra pa nastavi – nema veze samo da je živo i zdravo!

Džani je rastao trbuh. Raif je nadničario kod mnogih gazdi ne bi li zaradio za žito da se prehrane, a Džana je tako bremenita išla po tuđim imanjima radila, kupila kamen, tukla busen, plastila, čupala travu po žitima i još što-šta da bi išta ponijela kući da spremi večeru ili ručak. Desetak kokošaka i dvije koze su bili njihovo jedino blago. Jaja je heftično snosila u Akovo, proda ih i pri povratku svrati u dućan kupi nešto nužne idare. Mora se nešto i prištedjeti jer dolaze ubrzo i treća usta.

Negdje oko Đurđevdana Džana se porodi uz pomoć Ismihane, starije komšinice, koja je bila vješta u tome. Donese Džana na svijet sina.
Raif bio otišao od kuće u šumu kad je bila dobila porođajne muke jer kažu tada žena mrzi čovjeka pa da joj ne bi smetao. Pri povratku iz šume noseći naramak drva srete ga Ismihana i uze muštuluk. Objasni mu kako da pomogne ženi u prvim danima, a ona će navratiti.

– De, Allaha ti navrati, nećemo ti ostat dužni – reče Raif.
– Hoću, samo da nešto svoje namirim – reče mu Ismihana.
– Ismihano, je li, baš, sin?
– Samihti ti, Raife. No šta si ti mogao drugo napraviti kad si ovoliko čekao…

Radost velika za Raifa, grli Džanu, ali pazi da je ne povrijedi. Sinu mu kroz glavu da će se njegova krlja produžiti, da će sina ženiti. Dadoše mu ime Murat, tako mu se djed zvao pa bi da ponovi ime. Djed bio vrijedan čovjek i prava ćorda od insana. Znao je biranog momka natjerati da preskoči plot iz mecke kad ga oplajvazi po turu tojagom.

Raste Murat i kad je napunio godinu dana, primijeti se Džani stomak. Opet bremenita i rodit će Muratu brata ili sestru. Ismihana se je šalila sa Raifom da je sad naučio zanat i nema greške više.

Radovao se i drugom djetetu, ali ga je i zebnja ponekad stiskala kako nahraniti sada još jedna usta. Radio bi on i noć i dan samo neka je puna kuća djece. Gazde su ucjenjivale, davale malu dnevnicu jer nuždan čovjek ne bira . Drugom sinu dadoše ime Mahmut, tako mu se zvao amidža koji ga je pazio kao svog sina i u znak zahvalnosti želi da sačuva amidžino ime. Džana se nije bunila, ali je bila izrazila želju ako rodi ćerku da bi željela da ponovi ime svoje majke koju jedva pamti, a koja se zvala Ruva. No ovaj put nije ćerka. Mahmut je rastao i bio je bolešljiv pa je često nošen kod ljekara, pisali mu kod hodža, slijevali mu stravu kod žena. Mahmut kad je prestao sisati, dohvatio se koprivnjaka i poče dobijati kuveta. Rastao je brže od Murata.

Džana naredni period pobaci dvoje djece i oboje muško. Bilo je tuge u njenom srcu, a i Raif je to teško podnio. Često bi sam maštao da su četiri sina, četiri sokola pa da svi imaju svoje kuće, familiju i da se diči njima. No zahvaljivao bi dragom Allahu što ih je obradovao sa dva sina, Allah zna zašto je to tako.

Prođe par godina i Džana rodi kćer, dade joj ime svoje majke. Ruva je rasla sa svojom braćom, a Džana bi je znala često zovnuti da se prisjeti tako svoje majke. Često bi i uzdahnula. Raif je nadničario svaki dan i donosio kao ptica u kljun da nahrani svoja tri gladna ptića i svoju Džanu. Počeo je obolijevati od kičme i dobi kilu na trbuhu tako da nije mogao raditi teške poslove. Kad bi radio kod nekog i sjednuo za sofru, sjetio bi se svoje familije kako bi im otkinuo parče hljeba i dao no sramota sa tuđe sofre nositi. Nije mu pristajalo što jede jer oni kući nemaju kao ove gazde. Njegovi bi koševi na tavanu bili prazni već od Nove godine i znao se je snalaziti, posuđivati, a poslije mora odraditi. Pomagale su dobre komšije koliko ko može, ali i pomoć primati nije nikom slatko, a posebno poštenom insanu. Kad je slobodnog vremena imao, sjeo bi na krlju, pušio lulu i maštao kako da se izbavi iz ove bijede koja mu se je navalila na vrat pa nikako da ga pusti. Djeca rastu, treba im idare, robe, a nema se.

 
Bingo - efendija - naućenjaćki kutak
Srijeda, 24 Travanj 2019 09:19

 

IMGP0282Bingo-efendija, onlajn hođa – specialac za vijenćavanja izmeđuse muslimana i muslimanki SAMO (ONLY) - petkom iza đume popust od 20%

(Na sliki: ingenijozna knjiga Specijalna teorija ralativiteta)

Selam svima dobronamijernim. Baš sam bijo zbunit kad mi je akademik islamskih nauka iz Maoče i uzto profesor i doktor Hamdi-beg Poprdan sa privatnićkog univerziteta u Gluhoj Bukovici obijašnjavo da je smislijo specialnu teoriju relativiteta a ja namah skoćijo i sa kredenca iz rafe za od knjiga stojat poredate jamijo i podnos mu metnijo davno obijavitu knjigu sa naslovom “Specijalna teorija ralativiteta” koju je napiso jedan od najpametnijih teletualaca i profesora i doktora u Bosnici kaharnoj a sada je on akademik redovni u jednoj kapitalistićkoj zemlji gore tamo daleko đe je vavjek mazija. U Skandnaviji!

Velim ja njemu vako: “Hamdibeže, znam da su Poprdani bili vavjek golemi bezi košto se sad više od pola Bosne kad ćojik preseli na Ahiret pa na smrtovnici vavjek napisato rahmetlijka begovica jal rahmetlija beg. Skorom da i nejma aga. Sve bezi. Poštujem tebe i u tebe ti titule al ne kaže se specijalna teorija relativiteta već jamda specijalna teorija ralativiteta kako je napiso gore spomenuti preškolati teletualac olraunder akademik profesor i doktor naše gore izokolo Jajca list.”

A Hamdibeg će meni: “Šta god da je otaj napiso - svak svoje zna. Kod mene nije specijalna teorija ralativiteta neg specijalna teorija relativiteta plus filozofija matematike i teorija računa.”

-Aaaaaaaa….poštovati profesore i doktore Hamdibeže kaka ba filozofija matematike i teorija računa.

A on veli: “Bingo ba, gledaj ba vako. Neki čojek ima par volova…

-Koji ćojik?

-Ma samo zamisli nakog čojeka. Jesil zamislijo?

-Jesam.

-Ha'de sad zamisli par volova. Jesil zamislijo?

-Jaštaradi…ko da je problem u glavi zamislit par volova…

- Ha'de sad zamisli jednog vola od ota dva. Jesil zamislijo?

-Lakše mi je bilo zamislit par volova al eto zamislijo sam jednog vola a drugi otišo neđe da pase iz vidokruga jal se vrnijo u štalu da vidi imal napoja. Stander, stander…otaj drugi odlazi iz vidokruga…još rep…e nejma ga višlje.

-I kad zatvoriš oči i zamisliš jednog vola šta vidiš?

-Pa Hamdibeže nisam valjda mahnit. Vidim jednog vola koji je osto zamislit u umene mi glavi a drugi otšo neđe.

-Jok ba Bingo, bolan ne bijo!!! Ne vidiš ti jednog vola neg pola para volova. Ha'de sad reci kolko je pola para volova puta dva? Haaaa???

-Dva vola!

-Jok ba! To je par volova. A sad mi izračunaj kolko je kad se podjeli par volova na dva?

-Ih šege. Lahko ba! Pola para volova podjelito sudva morebit samo jedan vo.

-Jok Bingo, eški tebe! Vako je to po filozofiji matematike i teoriji računanja kad se par volova podjeli sa dva ondak je to pola para volova. To je davno dokazo otaj akademik iz inostramstva kolega profesor i doktor koji je napiso specijalnu teoriju ralativiteta, eno knjige na sliki, i jasam ga citiro oko pola para volova u filozofiji matematike. Korektno od mene, zar ne?

-Svaka ćast Hamdibeže! Znao sam da si pametan al valahi nisam konto da si tolko pametan. Sad sam se prekonto i dokonto i uhavizo out u tebe ti golemu pamet…..fali te i Bakir. Bom baš!

-A saću ti obijasniti specijalnu teoriju akšamluka i raćuna vjerovatnoće disbalansa između mezetluka i bokalića šljive.

-Joj, nalet te ne bilo….nemoj sada glavuša me zabolila od teške filozogfije matematike….evo ponavljam par volova podijelit sudva jeste jednako pola para volova… par volova podijelit sudva jeste jednako pola para volova. Ima nake logike!

-Eeeee….vidiš da si naučio otu mudroliju naše okolojezereske gore lista što je gori u Skandinaviji akademik i profesor emeritus i doktor al ne za volove već nako od filozofije nauka i teorije znanosti.

 
Intervju - Prof.dr Dubravka Stojanović i komentari "pacijenata"
Utorak, 23 Travanj 2019 10:27

 

DubravkaProf. dr Dubravka Stojanović: Čekamo Ruse i radujemo se trećem svetskom ratu

Ali, opet, nije ni samo to. Mislim da jača taj narativ o Srbima kao žrtvi, koji je idealni energent svakog nacionalizma i svakog novog konflikta. Ta samoviktimizacija je najpogrešnije što možemo sebi da uradimo, jer je to kao da se živi zakopate, zakopate se u tu lažnu sliku i živite taj lažni život. Zato i ne možemo da se pomerimo, ocenjuje u razgovoru za Danas istoričarka Dubravka Stojanović. Sagovornicu našeg lista pitali smo kako komentariše ovogodišnji potpuno ignorantski odnos vrha države prema obeležavanju godišnjice od genocida u Srebrenici, dok se istovremeno najavljuje pompezno obeležavanje godišnjice „Oluje“.

U celini imam utisak da se nešto menja u načinu na koji se govori o devedesetim. Primećuje se da se sve više govori o NATO bombardovanju, da je taj deo rata nadvladao nad svim onim što se pre toga događalo. To ima samo delimične veze sa sve negativnijom slikom koja se pravi o Zapadu i samom NATO paktu, što je u jasnoj vezi sa jačanjem ruskog uticaja. Ali to je, čini mi se, mnogo više u vezi s jednim novim narativom o ratovima devedesetih. Tu sad počinje da dominira slika Srba kao nedužnih žrtava. U to se onda savršeno uklapa i obeležavanje „Oluje“, ali bez postavljanja pitanja kako je to Knin uopšte bio srpski i zašto su odatle, kao i iz cele Krajine, Hrvati bili prognani u prethodnim fazama rata? Mi se već preko 20 godina vrtimo u krug i tu ne bismo ništa da menjamo. Onda, logično, i nema pomaka. Ni u čemu.

Stojanović: Od Miloševićevog proglašenja “pobede” nad NATO paktom do ovakvih izjava, na snazi je neverovatna fantazija, iako svi iz elementarnih iskustava znaju da, za početak, na Kosovo ne možete ni da odete. Ali političari na vlasti i nemaju neki problem da izgovaraju takve tlapnje kad društvo na to skoro uopšte ne reaguje. Dakle, mi imamo neki zavet ćutanja. Kao da je i dalje na snazi ono iz slovenačkog rata – oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo. Pa mi 27 godina živimo u tom „kao“ stanju! To je naš najveći poraz.

Stojanović: To je samo neki oblik ove zamrznutosti o kojoj svi govore. Pa, kao zamrznemo taj sever, pa čekamo ne znam šta… Ruse? Pa to je treći svetski rat, kome se mi, znači, radujemo kao onda kad je pogođena kineska ambasada, pa svi ozareno pričali da će opet zbog nas izbiti svetski rat. Šta na to uopšte reći? A u svemu tome nije zamrznuto Kosovo, nego sama Srbija. Kosovo ode svojim putem, dok naši stratezi i dalje bacaju kockice i povlače plastične figurice. A uz to, osim ljudi koji su ozbiljno odlepljeni od stvarnosti, potpuno sam sigurna da u sve to malo ko može da veruje. Pa šta je to onda? Nije čak ni samozavaravanje, jer je i elitama i masi jasno da od toga nema ništa. Neka potpuna jalovost, jer i ne znate šta biste inače… Pogledajte primer Makedonije i Grčke… Pa, da li je moguće da su oni četvrt veka pričali o dve-tri varijante imena? To zvuči kompletno ludo. Ali, sve je zbog toga stajalo. I onda odjednom imate dvojicu normalnih ljudi koji se dogovore. A izgubljeno je 25 godina. A to su naših 25 godina, vaših i mojih.

To je neka zamađijanost – vi bacate godine, decenije, ljude, mozgove, stručnjake… sve zbog neke neodržive fiksacije? Drugim rečima, ne živite u sadašnjosti, nego u prošlosti koju treba osvetiti i u budućnosti u kojoj će se to, tobože, desiti. Tragično je kad jedno društvo sebe stavi u taj položaj.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 21 Travanj 2019 10:57

 

Wintulich butcherRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (67)

Konačno Australija

Nakon četiri ili pet dana, nije više tačno znao, stigoše u Đakartu. Dizalice istovariše neke sanduke, a utovariše druge. Brod je krenuo nakon utovara ugljena. Čekao ih je put do Fremantle-a, prve luke pristajanja u Australiji.

I dalje su se na bodljikavom žicom ograđenom dijelu palube skupljale grupice, što Srba, što Hrvata, Poljaka i ostalih, ali više nije bilo vojvode Momčila koji je dušu ispustio negdje tonući u dubine pustog Indijskog okeana. Srbi su galamili, raspravljali se, bili su najglasniji na palubi za treću klasu, ali Rušid ne ću da iko upita za vojvodu. Kao da nikad nije ni postojao.

Pet dana ih je pratilo nevrijeme. Brod se klatario na golemim talasima. Skoro svi su duše ispovraćali. Sa zakašnjem od dva dana konačno stigoše u luku Fremantle. Sivilo, kiša i samo kiša. Tu se iskrcalo nekoliko desetina putnika, uglavnom Hrvata. Kad je pred mrak na brod konačno ukrcan ugalj krenuše za Adelaide. Vrijeme se popravilo. Na palubi je bila manja gužva. Srbi su glasno pričali o Melbourne-u gdje oni svi izlaze. Mogao je načuti da ih tamo čekaju predstavnici tamnošnje pravoslavne crkve i Srbi koji su ranije, prije rata, emigrirali u Australiju.

A u Adelaide, njega niko ne čeka.

Plovidba do Adelaide je bila veoma ugodna. Onaj Matjaž se nešto posvađao sa Poljacima i još prije uplovljavanja u Fremantle našao mjesto u jednoj kabini u kojoj su putovali Hrvati, a koji su se iskrcali u Fremantle. Iskrcala su se i dvojica Poljaka, teko da je bio samo s njima dvojicom. Kako su ostali samo dvojica, manje su pili, a par dana prije pristajanja u Adelaide nisu više nikako pili. Naime, sve boce i pletare koje su prošvercovali na brod bile su prazne. Mogao je mnogo mirnije spavati u kabini koja više nije bila zagušena.

I konačno, dva sata poslije podne, četvrtak, 28.decembra, taman pred novu 1946. godinu uploviše u luku Adelaide. Kada je brod konačno vezan uz pristanište oko dva sata niko nije izlazio. Tek tada se spuštise one stepenice sa strane i prvi se putnici počeše polako spuštati. Od mjesta stupanja na tlo Australije do jedne zgrade, za koju će tek kasnije saznati da se zove Port Dock Station, njih dvadesetak je koračalo kroz kordon sastavljen od policajaca i carinika. Svi su bili u uniformama.

Našli su se u Port Dock Station - u. Vidio je da onim prvim pregledaju kose. Tražili su vaši ili uši. Jednog odvojiše i odvedoše da ga očiste od nametnika. Neki stari čovjek je svakog natjerao da zine, isplazi jezik, a on mu je gurao, svima istu – baš higijenski, neku kao metalnu žlicu. Nakon toga su morali na jednom pultu otvoriti kofere ili torbe gdje su ih dva carinika samo ovlaš pregledali. Znali su da ova fukara što dolazi među njih nema šta da šverca. Za novac nisu ni pitali.

Napolju je čekao autobus. Potrpali su ih i poveli u jedan kamp za izbjeglice koji se nalazio u Adelaide Hills. Tu su ostali dva mjeseca. Rušid je s ostalim učio osnove engleskog dovoljne za komunikaciju na radnom mjestu. Časove je vodio neki luteranski svećenik, a pomagao mu je jedan stari Hrvat, Ante. Pošto je Rušid bio jedini s govornog područja Jugoslavije, brzo se zbližio s Antom i taj dobri starac je znao ostajati satima i satima nastojeći ga ne samo naučiti osnovni vokabular i malo gramatike, već mu je detaljno opisivao filozofiju načina života u Australiji i pripremao ga za traženje radnog mjesta koje ne zahtijeva preveliko znanje engleskog jezika.

Nakon dva mjeseca manja grupa je preseljena u jednu baraku u okviru vojnog kompleksa “Woodside barracks”. Tu je Ante dolazio svaki dan i satima podučavao Rušida koji je, sa svoje strane, dao sve od sebe da upije što više i da se pripremi za posao. Anti je sasvim pošteno rekao da je najveći dio života proveo perući goveđe, juneće i janjeće drobove. Ante se razletio i jedan dan se vratio s radosnom viješću. Našao mu je posao kod poznatog mesara Jacoba Wintulicha, u njegovoj mesari, preciznije u klaonici koje su se nalazile u Murray Street u Salisbury Heights, odmah uz Old Spot Hotel. Vlasnik Jacob Wintulich, tada star oko 70 godina, dao je Anti na znanje da Rušida prima na probni rad od četiri tjedna koja treba odraditi bez plate, samo za doručak na radnom mjestu. Ako se pokaže dobar ostat će sa tjednom plaćom od sedam funti i pet šilinga.

Rušid se dao na posao. Prao je toliko temeljito da nije bio potreban tretman varikinom, preciznije tretman klorom. I stari Jacob Wintulich je jedan dan došao da se uvjeri u kvalitet Rušidova posla. Bio je zadivljen. Nakon dva tjedna probnog rada, ne samo da ga je primio na posao, već mu je za ta dva tjedna plaćeno petnaest funti. Bila je to dobra para pogotovu kad se u obzir uzme da je imao besplatan smještaj u baraci na kraju Woodside kasarne. Nakon dva mjeseca svi kobasičari su “stajali u redu” čekajući crijeva koja su bila besprijekorne kvalitete za pravljenje kobasica. S druge strane, treba naglasiti da su tripice (škembići) i danas, kao i tada, bili i ostali delikatesno jelo. Ilustracije radi, sada u Australiji ima na stotine registriranih “tripe clubs”, a čak se i organizuju takmičenja u pripremanju tripica (škembića), dijele se medalje i pobjednički pehari.

(nastavlja se)


 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search