LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Još jedna priča majstora Ismeta
Četvrtak, 14 Ožujak 2019 10:14

 

AbortusHladna trajna

Ismet Čaušević, Brisbane

Komšinica Draginja nije često svraćala kod Satkove nane kao ovih dana. Skoro svako popodne njih dvije nešto šuškaju pri čemu je Draginja izgledala zabrinuto. Nešto je mučilo. Glasnije se govorilo samo kad se s njima zatekne Muneverina mati. Ona ne čuje baš dobro.

-Bila sam ja i kod Paše, molila je i kumila, ali ona kaže da mi ne može pomoći. Poslala me tebi, kaže da ti znaš tu travku i znaš đe je možeš naći, pa da probam i to ako nije već kasno – pričala je Draginja.

-Ma, to može biti samo kediok. Ima li ga po Begovom voćaru? – pitala se nane. 

-Ima, ima. Viđala sam ga oko onog bijelog duda prema Binjačkoj. – dodaje Muneverina mati.

-Pa, što ga ne iskoristi za svoju curu, ono kad je bilo?

-Bilo kasno kad sam saznala, znaš sve. Ne podsjećaj me.

Sutradan je nane povela Satka i otišla u potragu za kediok travom. Spremiće je za čaj što će Draginja piti, pa da je prođe to što je muči u donjem stomaku. Satko je tu bio kao opravdanje za one koji bi vidjeli da nane nešto traži. Za herbara, djetetu.

Nane je sve objasnila Draginji. Ako za tri dana ona to ne izbaci, onda ništa. Moraće uraditi – ono!?

Što se to Draginja navadila kod matere, pa svaki dan kod nje. Da nije šta bilo? - pitao otac Satkovu majku.

Šta će biti? Božo, izgleda, spajpario dijete Draginji, a žena 49 godina stara, nije joj do rađanja.

Kad je to Satko čuo, zaprepastio se. Nije teta Draginja Munevera, ona ima svog Božu – inspekciju. (Božo je radio u nekoj inspekciji u opštini) To je isto k'o tetka i tetak iz Prijedora. Ima Božo pravo! Sve je on to izgovorio majci, a majka opet ponovi: “Ma, stara žena ne rađa!”

 
Priča iz Maribora
Srijeda, 13 Ožujak 2019 09:26

 

ToniIvicin kraj

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), privremeno u Mariboru, ali, malo-malo eto ga U Sarajevu

Ivica Čosić se patio sa rakom prostate, ali je on smatrao da još nije vrijeme za alarm.

-Malo teže mokrim i tu me nako malo boli…ali neka…ako ne bude prošlo, bacam cigaru i krećem sa Brojsom… (Brojs – australijski naturopata koji je smatrao i preporučivao svoj osobeni način liječenje raka…mnogo je onih koji ga poštuju, a među njima je i moj Ivica).

Pričamo tako Ivica i ja, ali vidim svako malo po grču na njegovom licu i ruci koja su spusti kod prepona da s njim nije dobro. Zna on to potvrditi i tako što kaže: -Uh, jebemu što me boli!.

-Ivice, nema ti druge nego ići doktorima.

-Znam ja to, ali oni odmah hoće operaciju. A ja ne dam da me režu.

-Ali Ivice, medicina je za to da ti pomogne…možda i ne bude trebala operacija.

-Ići ći, ići ću - kaže mi nekako neodređeno.

Jednoga dana je, ipak, otišao. I odmah ga smjestili na urološko odjeljenje mariborske bolnice, pa pošto je bilo nužno, izvršili manji zahvat i nakon nekog vremena ga pustili kući.

Ivica mi nije bio baš ko nov, ali u priličnoj mjeri se vratio svojim svakodnevnim aktivnostima i neko vrijeme smo zaboravili na njegove bolove i bolest. Opet je glavna tema postala njegova ekonomska situacija i novac koji mu je obećao Frenki.

-Kaže mi da je bilo malo zapleta u fondu…da su rješavali neke probleme, a sad je sve uređeno i ja imam svoje pare…Samo ne znam da li da guram dalje i još ulažem ili ću se zaustaviti na tih stotinu hiljada eura. Toliko sad imam, Frenki mi je pokazao na internetu.

-Dobro Ivice a možeš li ti te pare dignuti? Mislim, kako raspolažeš s njima?

-Moći ću, čim dobijem karticu.

-A kad ćeš dobiti karticu?«

-Pa jeb… ga , iduće sedmice. Obećao je Frenki.

 
Govor Bogića Bogičevića
Utorak, 12 Ožujak 2019 09:43

 

Bogic BogicevicNe može uvijek biti hladno

Redakcijski prilog časopisa “STAV”, Sarajevo

Prvi mart se obilježava kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine od 1992. godine. Naime, 29. februara i 1. marta 1992. godine u Bosni i Hercegovini je održan referendum o nezavisnosti bivše SFR Jugoslavije. Većina Bosanaca i Hercegovaca izjasnila se tada pozitivno – glasali su za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda i građana. Povodom Dana nezavisnosti BiH, predavanje na Sarajevskom univerzitetu održao je Bogić Bogićević, bivši član Predsjedništva SFRJ i jedna od najvažnijih ličnosti u novijoj historiji naše zemlje. Stav integralno prenosi Bogićevićevo predavanje.

Obilježavamo 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jedan od najznačajnijih datuma u našoj historiji. Dan kada se više od dvije trećine građana BiH izjasnilo za demokratsku i neovisnu BiH. Na referendumu je glasalo 2.073,568 glasača, izlaznost je bila 64 posto, za nezavisnost je glasalo 97 posto onih koji su izašli na referendum, uz sve konstrukcije koje su mu prethodile. Referendum je organizovan na prijedlog međunarodne zajednice i bio je uslov za međunarodno priznanje države BiH. I poslije toliko godina, ovaj datum se obilježava samo u jednom dijelu BiH, u Federaciji BiH. Šta se sve događalo od prvih višestranačkih izbora do 1. marta 1992. godine i od tog 1. marta do danas?

Bilo je to vrijeme pada komunizma, ujedinjenja Njemačke, raspada Jugoslavije i Čehoslovačke. Snagom oružja, trijumfovale su nacionalne mržnje i zahtjevi za definitivnom podjelom BiH, za uništenjem njenog multietničkog bića. Rušilo se sve ono što je vjekovima slagano u mozaik zajedničkog života. Prvi izbori održani su 1990. godine. Ubjedljivu pobjedu odnijele su tri nacionalne stranke, SDA, SDS i HDZ. Kampanju su vodili sa ciljem skidanja komunista sa vlasti, tvrdeći da će se narodi lako dogovoriti. Nakon konstituisanja vlasti, nije bilo lakih dogovora.

Dvanaestog marta 1991. godine Predsjedništvo SFRJ trebalo je da usvoji odluku o vanrednom stanju u Jugoslaviji. Ustvari, bio bi to vojni puč, bila bi to odluka o produžetku rata u Jugoslaviji. Istog dana trebalo je da vojska preuzme vlast i u skladu sa naredbom Vrhovne komande pokrene svu vojnu mašineriju, 200 hiljada vojnika i oficira, bez rezervnog sastava, 550 borbenih aviona i helikoptera, hiljade tenkova, topova… Odluka bi bila legalna, u skladu sa Ustavom, ali bi bila u službi Slobodana Miloševića. Dvadeset i šestog marta 1991. godine u Karađorđevu je održan sastanak hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Miloševića, a drugi sastanak održan je u Tikvešu kod Osijeka. Iako nisu ostavili materijalne dokaze, prema svjedočenju njihovih saradnika, u dugim šetnjama tokom sastanaka dogovarali su podjelu BiH. Tuđman je tražio obnavljanje granica hrvatske banovine, a uz to mu je Milošević ponudio Bihać, Veliku Kladušu i Cazin, rekavši da to njemu ne treba jer je to “turska Hrvatska”.

Tuđman je rekao da je BiH povijesni apsurd iako bi, kao historičar, morao znati da je BiH starija od svih njenih naroda. U 14. vijeku nije bilo Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali je postojala Bosna. Tuđman je kazao kako bi Milošević sa srpskom republikom riješio 90 posto srpskog nacionalnog pitanja, a da bi on sa Herceg-Bosnom riješio hrvatsko nacionalno pitanje. Granice bi bile uspostavljene u skladu sa sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine. Formirani su timovi za crtanje karata podijeljene BiH, na čijem su čelu bili, sa hrvatske strane, Dušan Bilandžić, a sa srpske strane Smilja Avramov. Timovi su imali tri runde razgovora u Beogradu i Zagrebu, ali se nisu uspjeli dogovoriti. Tuđman i Milošević nikada nisu jedan protiv drugog loše govorili. I kada je bombardovan Vukovar, kada je bombardovan Dubrovnik i kada su vođene vojne operacije “Oluja” i “Bljesak”, bili su u stalnom telefonskom kontaktu. Tokom rata sreli su se 48 puta, uglavnom na međunarodnim konferencijama, a Tuđmanov šef kabineta često je odlazio u Beograd kod Miloševića. Tamo je bio čak i nekoliko dana poslije vojne operacije “Oluja”.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 10 Ožujak 2019 19:31

 

ItalijaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (61)

Nadan Filipović

Prelazak

Ne prođe ni pet minuta a Isak se vrati, bez putnog lista i bez pletare. Vino je promijenilo vlasnika.

-Idemo. Požurite. Svaka sekunda nam je dragocijena. Valja nam se vratiti do osam uvečer. Ako zakasnimo morat ćemo spavati na ledini pred prelazom…. na ničijoj zemlji, u međugraničnom koridoru.

Poče se glasno moliti, a i ova petorica za njim. Rušid mu je bio s desne strane. Hvatao je nešto od riječi i ponavljao. Sva šestorica su imali rasklopljene molitvenike u rukama. Isaku je pored lijeve noge bila pletara, a Rušid je pod miškom stisnuo dvolitru ljute komovice za ljutog druga Mitra.

-Druže Isak, drugovi Jevreji. Nadam se da ne moram ponavljati da se morate vratiti nešto prije osam da obavimo proceduru. Ako zakasnite, sami ste krivi. Smrzavaćete se cijelu noć do osam izjutra. Je li jasno?

-Jasno je druže majore – odgovori Isak, a “major” ga opomenu: “Druže Isak, druže Isak, pa koliko puta ti moram kazati da sam ja potporučnik Jerko, a ne major.”

-Meni ste vi kao general, druže Jerko.

Jerko mu se primače i prošapta: “Joj duže Isak, mojoj se curi koju vabim svideo onaj parfem koji si mi prošli put doneo. Ako nađeš još kakav sličan, molim te kupi, svakao ako nije skup. Još je bre nisam povalio ali se nadam, parfem na parfem, liker na liker, biće šanse. Evo ti dinara, a tvoji tamo imaju lira.”

-Druže Jerko, tvoja želja, meni naređenje. Mlad si. Shvaćam te. Eh, pusto vrijeme, gdje moja mladost odlunja? Više bi imao uspjeha u ljubavi da sam parfeme poklanjao. Ne trebaju mi dinari. Kupit ću to od mene. Ne brini, bit će parfem i boca slatkog likera. Ona pletara je za samo tebe. Vino je bog bogova. Ma kao misno! Vidimo se prije osam.

Taman da krenu prema talijanskoj brklji odjednom se pred njima stvori Mitar. Očigledno je bio mamuran. Oči su mu bila zakrvavljene.

-Ej bre, Čivutine! Gde ćete bre! Vi poleteli lepo tamo da se klanjate i dojučerašnjim fašitima gučete bonđorno i kome state. A himna?! Postroj se. Brzo. Takooo! Na desno ravnajs! U zastavu gledajte! Ajmo! Himna! Što glasnije možete.

Postrojiše se i grunu himna:

Hej Sloveni, jošte živi
Duh naših dedova
Dok za narod srce bije
Njihovih sinova

Živi, živi duh slovenski
Živeće vekov'ma
Zalud preti ponor pakla
Zalud vatra groma

Nek se sada i nad nama
Burom sve raznese
Stena puca, dub se lama
Zemlja nek se trese

Mi stojimo postojano
Kano klisurine
Proklet bio izdajica
Svoje domovine!

Dok su ostali graničari tupo gledali u dirigenta Mitra i jevrejski hor, “dirigent” reče: “Ajmo, ponoviti zadnju strofu, ali u mom aranžmanu.”

Crni sekstet zapjeva, ma bolje rečeno zaurlika, da se sve treslo:

Mi stojimo postojano
Kano Čivutine
Proklet bio izdajica
Svoje domovine!

Tako bre – dreknu Mitar – a sad mrš bre. Gde je dvolitra? Odčepi je i dobro potegnu, pa će – Dobraaaa Čivutive. Vata, lepo vata.

Pjevači polako krenuše prema talijanskoj strani. Rampa se podiže i šest klatarećih crnih odijela krenu prema dvojici, očigledno mahmurnih talijanskih graničara koji samo odmahnuše rukama.

-Vai, vai, ma non dimenticare che devi tornare indietro in otto ore.

Čim su prešli tridesetak metara ušli su u mali autobus, kakvi su današnji kombiji. Motor je radio. U autobusčiću je bilo toplo. Više se nisu molili. Dvojica su zapalili, pa i Rušid krehnu cigaretu.

Sjedio je pored Isaka.

-Isak, smijem li nešta upitat'? Kako vi hladno odoste u onu graničarsku kućicu i predadoste putni list za šest ljudi, a vratiće se samo pet. Ako vas uhvate nagrebusili ste. A sve zbog mene.

-Daj, nemoj biti naivan. Pod nos sam mu metnuo putni list sa šest imena, a na stol mu stavio list sa pet imena. Imao sam spreman taj list sa pet imena, identičan sa onim na kojem je bilo šest imena. Ma, ne vode oni računa jer znaju da nekad ide šest, nekad deset, nekad manje ljudi. Neće biti problema pogotovo kad mu donesem jeftini parfem i slatki liker za vjerenicu. Ništa se ne brini.  

Nakon pola sata vožnje zaustaviše se pred jednom ohrdanom trokatnicom, tužno oronule fasade. Kad su izašli iz autobusčića sačeka ih dvadesetak Jevreja, svi u crnim odijelima, kao što su oni. Nasta uzvikivanje, pozdravljanje, ljubljenje. I Rušid, a sada bajagi Samuel Romano, fasova nekoliko vrelih poljubaca, a još više zagrljaja. Ostaci ostataka skoro uništenog naroda nalazili su snage i razloga makar za subotnju radost.

(nastavlja se)

 
Osvrt Vuka Draškovića
Nedjelja, 10 Ožujak 2019 10:39

 

Vuk DraskovicQuo vadis, Serbia

Vuk Drašković, Beograd

Još nije odlučen ishod bitke između Istoka i Zapada, dramatično započete devetomartovskim demonstracijama pre dvadeset i osam godina, najvećim i neponovljivim demonstracijama u istoriji Beograda i Srbije. Toga dana, a bila je subota i duvala je košava, predsednik Srbije Slobodan Milošević i komunistički generali tadašnje JNA, na goloruke demonstrante poslali su više od deset hiljada do zuba naoružanih policajaca, eskadrone službi bezbednosti, konjicu, dresirane pse, polubojne otrove i tenkove. Zahtev demonstranata, koji je istakao Srpski pokret obnove, da se oslobodi „TV-Bastilja“, fabrika mržnje i laži, koja je bila propagandni oslonac režima, protumačen je, i to sa pravom, kao pucanj u srce jednog poretka fanatika slepih za stvarnost toga vremena.

Pao je Berlinski zid, ujedinila se Nemačka, raspadao se Varšavski pakt, glasnost i perestrojka Mihaila Gorbačova kidale su boljševičku despotiju u Sovjetskom Savezu, a Jugoslavija se tresla u svojim temeljima. Da bi se sprečio raspad te velike države, iz Brisela su stizale ponude o njenom brzom učlanjenju u EU (tada Evropsku zajednicu), a iz Vašingtona je obećavano i hitno pristupanje Jugoslavije NATO alijansi, uz ogromnu novčanu podršku za korenite demokratske reforme u zemlji.

Srbija koja je sve to prihvatala i tražila odvezivanje od Istoka i komunističkog mrtvaca bila je Srbija Devetog marta. Upravo zbog toga je toj Srbiji Zapada režim pokazao sve svoje otrovne zube i polomio ih tog nezaboravnog dana u beogradskom okršaju između Davida i Golijata. Pala je „TV-Bastilja“, pao je ministar policije, ali većinska Srbija, hipnotisana propagandnim strahovima od antisrpskog Zapada, od dušmanskih namera Berlina i Vatikana, nije progledala, nije se osvestila i ustala. Istovremeno, mnogi u opoziciji pad „Bastilje“ proglasili su za pobedu i sebe slavili kao pobednike, a Srpski pokret obnove, sazivača i glavnu snagu devetomartovske bune, označavali kao stranku ekstremista.

Tajne službe komunističkog poretka uspešno su obavile svoje podzemne radove i kupile vreme grogiranom Slobodanu Miloševiću. Stranka komunističkih generala, koju tada vodi njegova supruga, podržava puč komunističkih generala u Moskvi protiv Mihaila Gorbačova. U rezidenciji predsednika Srbije proslavlja se uspeh pučista, sa nadom da će, veoma brzo, valjak Crvene armije krenuti ka Berlinu, da će skršiti sve prozapadne kontrarevolucije u zemljama Istočne Evrope, i da će taj valjak preći i preko Srbije i Jugoslavije.

Kontraudar Borisa Jeljcina i zabrana tamošnje komunističke partije, komunistički autisti u Beogradu nisu prihvatili i kao sopstveni kraj. Povukli su vojsku iz Slovenije, a ideologiju odbrane komunizma zamenili su, preko noći, odbranom srpskih teritorija u Jugoslaviji. Toj nesrećnoj državi više nije bilo spasa. Prvi put od 1918, od stvaranja Jugoslavije, hrvatski secesionizam i srpski etatizam imali su isti cilj.

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 09 Ožujak 2019 20:42

 

ToniIvica

Toni Skrbinac, sarajevska raja s Bistrika (Memli strana), privremeno u Mariboru, ali malo-malo, evo ga u Sarajevu

Ma, moralo vam se dogoditi da vas neko biće, blisko ili strano, tako iznenadi nekom svojom riječju ili postupkom da u čudu kažete: “Je li moguće, je li moguće da je to on (ona) rekao ili uradio!?”. Evo, naprimjer, blisko biće…proveli ste s njim (njom) godine, dijelili dobro i zlo kad najednom “kvrc” nešto se u njemu (njoj) okrenulo, poremetilo i vi odjednom gledate osobu koju kao da nikada niste ni upoznali, a kamoli poznavali.

“Ali da je on (ona) spreman da to kaže (uradi) ma nikad ni u snu ne bih pomislio…” konstatujete u čudu i – idemo dalje. Život je pun iznenađenja i tajni. Uostalom, sami sebe možete iznenaditi u toj i takvoj mjeri da u čudu stanete pred ogledalo duše vlastite i zapitate se: “Bože, zar sam ja to bio u stanju reći (učiniti).

Da, da! Tajnovite i teško objašnjive znaju biti dubine gdje su pozicionirane svijest i podsvijest, kako kažu stručnjaci, odnosno duše, kako tvrde religija i literatura.

Cijeli ovaj uvod, je zbog priče koja slijedi. A mogao je biti i zaključak, kao začin na priči, kao biber po pilavu.

Već kao da vidim svoje nestrpljive sagovornike iz sarajevskih kafana u kojima tako rado provodim neke noći, kako me prekidaju: “Skrati ba, Toni…pređi na stvar. Neš nam čitavu noć ovdje vaziti!”

Neću, neću, evo ga, ide Ivica Čosić, sitnim korakom pored bašte u “Mercatoru” i traži slobodan stol. Sjeda, skida kapu razastire novine, vadi cigarete i zadubljuje se u sadržaje. Poneko bi se i mogao sjetiti Ivice Čosića, pisao sam o tom starčiću kojeg je vrtlog Drugog svjetskog rata bacao tamo i vamo, a mirnodopski su ga vjetrovi, nakon sarajevskog sirotišta, donijeli u Sloveniju. U Rogašku Slatinu gdje je završio zanat, ali u zanatu nije radio, nego ga Partija, a u nju je do posljednjeg dana vjerovao kao u jedinog roditelja, odredila da radi na carini i u tom poslu je finu penziju zaradio, pa sad, evo, sam bez igdje ikoga uživa i ovdje za stolom u “Mercatoru” gdje pijucka kafu, čita novine i puši cigaretu.

U torbici obavezno ima desetak napolitanki koje kupi svakog dana i onda ih daruje onome koga želi obradovati. Ivica Čosić ima, naravno da ima, jer koji to čovjek nema, o svemu svoje mišljenje. I o ekonomiji i o politici i o medicini. Meni je povjerio: “Znaš ja sam prošle godine počeo ulagati pare preko Frenkija u jedan fond…Uložio sam do sada oko devet hiljada eura, a imam sad već blizu sto hiljada eura…I Frenki mi kaže da ako hoću da uložim još dvije hiljade onda ću za koji mjesec imati i 150 hiljada…pa ja sad nešto ne znam bi li?«

“A gdje ti je taj novac Ivica, imaš li kakav dokaz?” – upitah nedužno.

“Nemam, ali rekli su mi i Frenki i Marija, da ćemo kartice, bančine kartice dobiti idući mjesec…Ma, to je sigurno… kad ti kažem.”

Neću dalje ništa da ga pitam i neću da razbijam tuđe iluzije. Ali, gdje to ima da ti nepunih deset hiljada za godinu naraste na stotinu hiljada?

Nego, hajmo Ivice o nečem drugom…

 
Feljton - Srbi "spasitelji" Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Petak, 08 Ožujak 2019 19:07

 

Klara Mandic“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (3)

Nadan Filipović

Nastavak kukanja i laži o identičnoj sudbini srpskog naroda i Jevreja

(Na fotografiji je pokojna Dr Klara Mandić koja je ubijena 9.maja 2000. godine. Ubojica ili više njih do danas nisu pronađeni. Istraga je u toku. )

Već u slijedećem broju “Glasa javnosti” javio se izvjesni Vojislav S. Mihailov koji se u skoro svemu slaže sa Dr. Stojanom Adaševićem, ali mu ipak zamjera na slijedeći način: “Dr Adašević podseća i na to da podvizi Srba koji su spasavali Jevreje od nacista tokom Drugog svetskog rata nisu obeleženi na pravi način. A čija je to greška? Stara izreka kaže da treba zaboraviti sopstveno dobročinstvo, a pamtiti ono koje vama drugi učine. Prema tome, nisu Srbi krivi za to što se o njihovoj pomoći Jevrejima malo ili nimalo ne zna. Sem toga, čini se da je dr Adašević svoj napis poslao na pogrešnu adresu - novinama koje se štampaju u Srbiji i na srpskom jeziku. Mesto bi mu pre bilo u jevrejskim glasilima u Izraelu i u novinama na engleskom - u najvećim zemljama sveta. Možda bi ga tada pročitao i neki od potomaka Jevreja koje su Srbi spasli za vreme Drugog svetskog rata i osetio potrebu da pomogne našem narodu, bar time što bi se suprotstavio svojim sunarodnicima - dokazanim Srbomrzcima.”

Neko neobavješten bi nakon čitanja reagiranja Vojislava S. Mihailova mogao bi steči utisak da nisu na pravi način “obeleženi podvizi Srba koji su spasavali Jevreje od nacista tokom Drugog svetskog rata”, ali nam svima otkriva jednu novu činjenicu, a ta je da među Jevrejima ima i dokazanih srbomrzaca.

Ovoj veseljačkoj i nadasve zabavnoj raspravi odmah se u istim novinama priključio i neki razuzdani šaldžija po imenu Miodrag Spasić iz Beograda, pa on čitavu diskusiju začinjava slijedećim “veleumnim” riječima: “Nema Srbina koga bi, kada su Jevreji u pitanju, neko mogao optužiti da je antisemita kao što, verujem, nema ni Jevreja koji su deklarisani antisrbi.”, te dodaje: “Prvo, pravi Srbin je pravoslavac, pa je onda za jedinstvenu Srbiju i nedeljivi Kosmet, pa je onda za ... ili, kakav je Jevrejin onaj koji ima imalo simpatija, recimo, za Palestince? Nikakav, takav nije Jevrejin uopšte!”

Opet, kada neko pročita ovaj Spasićev prilog raspravi o srpsko-jevrejskom bratstvu i jedinstvu može s olakšanjem u duši zaključiti da nema Srbina koji je antisemita, te da jedan pravi Jevrejin ne smije imati ni malo simpatija za Palestince. Divno, nema šta!

Profesor psihologije sa beogradskog univerziteta Dr Žarko Trebješanin takođe tvrdi da su mnogi Srbi stradali spasavajući Jevreje od holokausta. Prema spomenutom univerzitetskom profesoru dobar primjer koji potkrepljuje njegove navode je i podatak da je memorijalni centar “Jad Vashem” iz Jerusalema, objavljujući spisak 19.141 pravednika (ljudi koji su spašavali Jevreje), naveo i imena 113 pravednika iz Srbije". Čudi me da nigdje nisam mogao pronaći taj spisak zaista impresivnog broja srpskih pravednika, jer bi tim spiskom srpska politika već godinama mahala cijelom svijetu ispred nosa.

Dr Klara Mandić, stomatolog iz Beograda, inače veoma eksponirana predvodnica proizraleskog lobija u Srbiji je tvrdila:"U Srbiji ne postoji osećanje antisemitizma niti ga je ikada bilo, jer Srbi ne znaju da mrze. Ja živim ovde i niko mi sa strane neće govoriti što ja znam!"

Ista doktorica Mandić je ubijena 9.maja 2000. godine u svome stanu u naselju Bežanijska Kosa, u ulici Nikole Dobrovića 18. Kako je javio “Glas javnosti” od 11. maja iste godine Klari Mandić je (su) nepoznati ubica ili više njih upali u stan i tom prilikom ona je ubijena metkom u lijevu sljepočnicu, a onda je u stanu izazvan požar da vatra ukloni tragove. Ni do današnjeg dana počinitelj ili počinitelji ovog ubistva nisu pronađeni. Vjerovatno je, nakon devetnaest godina od ubojstva, istraga još u toku!

(nastavlja se)

 
Pas na lancu hrani gazdu!!!!
Četvrtak, 07 Ožujak 2019 21:03

 

Alison WeirTrilijarde dolara za Izrael

Amir Telibećirović, Sarajevo

Bivši predsjednik SAD-a Barack Obama, potpisao je memorandum kojim se obezbjeđuje da Izrael unaprijed ima ugovorne isporuke, tako što bi od 2019. Godine, pa nadalje, primao 10,41 miliona dolara dnevno. Izračunom je pokazano da Izrael prima veće novčane iznose od SAD-a nego cijela Afrika. Inače, cionistička država dobija kompletan iznos na početku godine umjesto po kvartalima kao u drugim zemljama. Materijala na ovu tematiku ima dovoljno za pogolemu knjigu, pa je američka autorica Alison Weir, inače otvorena kritičarka američke potpore Izraelu, objavila svoju publikaciju o tome.

Ogromnim - (blago rečeno) novčanim iznosima koje Izrael prima iz budžeta SAD-a ne bavi se baš puno istražitelja i novinara. Alison Weir je američka spisateljica i novinarka iz San Diega koja se prilično detaljno posvetila istraživanju količine finansija koje država Izrael prima iz SAD-a. Ona je izvršna direktorica organizacije pod nazivom "If Americans Knew" ili "Kada bi Amerikanci Znali." Nakon njene prve posjete pojasu Gaze i okupirane Zapadne Obale u Palestini, 2001. godine, Alison se vratila u SAD gdje je počela da otvoreno piše o tome kako su mnogi Amerikanci nesvjesni taoci države Izrael i cionističke ideologije. Veliki broj Amerikanaca zna za američku potporu Izraelu, ali mnogi ne znaju konkretne detalje u vezi sa naoružanjem i pogotovo u vezi sa gigantskom finansijskom podrškom. Alison je stoga objavila knjigu naslova "Against Our Better Judgement: How the U.S. was used to create Israel," u kojoj objašnjava kako su Sjedinjene Američke Države iskorištene za stvaranje Izraela. Knjiga je izazvala dovoljno interesa pa je Alison Weir poslije objave knjige pozivana da gostuje i drži predavanja na pojedinim američkim univerzitetima, o istoj temi. Time je omogućila sebi dodatne finansije i podršku sličnomišljenika da osnuje spomenutu organizaciju. Za organizaciju Weirova kaže da nemaju partijsku podlogu, niti oni sami podržavaju neku političku stranku. Samo žele da se zaustavi stradanje palestinskih civila, naročito djece, i da se smanji finansijska te oružana pomoć Izraelu, ukoliko već ne može da se ukine, potencirajući i dalje činjenicu da se tako veliki novčani iznosi mogu iskoristiti humanije i praktičnije.

Šest od deset Amerikanaca kao uspjeh

Okupivši oko sebe i druge aktiviste sa istom idejom, među kojima ima i Jevreja što nisu naklonjeni Izraelu niti cionizmu, ova organizacija pravi letke, postere, majice, brošure sa objašnjenjima šta se događa u Izraelu i Palestini, te koliko su prosječni Amerikanci iskorišteni za takve stvari. Pored ostalog, preko ove organizacije se mogu nabaviti unikatni umjetnički radovi palestinske djece. Otvoreni su za javno predavanje bilo gdje u svijetu, ne samo u SAD-u, ko god pokaže interes i ko ih pozove. Zato je Alison već ostvarila kontakte za svoja predavanja i na drugim kontinentima. Pored detaljnih predstavljanja novčanih sredstava koja se iz Amerike šalju u Izrael, Alison je došla i do statističkih podataka o broju ubijenih Palestinaca u odnosu na Izraelce, te o broju prognanih u odnosu na doseljene Izraelce, kao i o uništenoj infrastrukturi, otkrivši da je ogromna disproporcija u pitanju, veća od one koja se povremeno spomene u glavnim medijskim centrima. Koriste se različiti izvori podataka. Među ostalima to su, B'Tselem - Izraelski Centar za Ljudska Prava na Okupiranim Teritorijama, zatim IMEMC news - Međunarodni Medijski Centar za Srednji Istok i organizacija 'Remember This Children' koja se bavi uglavnom stradanjem djece na Bliskom Istoku, posebno u Palestini. Također, otvoreni su za podatke pojedinaca na samom terenu, neovisno od toga odakle su. Neki izvori podataka su ostali neotkriveni. Javna prezentacija ovih podataka je već pokazala rezultate na terenu, jer prema statistikama, navodno 6 od 10 Amerikanaca sada već smatra da SAD pretjerano puno finansija daje Izraelu, pored ostalog i zato što se taj novac koristi za ubijanje civila i za otimačinu i progone. Dobar dio tih sredstava se izdvaja od američkih poreznih obveznika.

Ubitačna statistika

Evo nekih od značajnijih statističkih podataka do kojih je Alison Weir preko svoje organizacije "If Americans Knew" došla:

- Od oktobra 1973. godine, Washington je snabdijevao Izrael više nego bilo koju drugu državu pojedinačno. Od 1976. godine, izravna američka vojna i finansijska pomoć za Izrael postala je veća od bilo kakve donacije uručene bilo gdje od drugog svjetskog rata do danas. Samo u 2003. godini, Izrael je primio više od 140 milijardi dolara američke pomoći. Istovremeno, Izrael je industrijski dovoljno razvijen tako da nema potrebe taj novac previše ulagati u svoje industrijske pogone. Većina sredstava ode na vojsku i naoružanje pa onda na internacionalne izraelske lobije, od Hollywooda, reklamne kampanje do farmaceutike i lanca prehrane. Također, izraelske kompanije na ovaj način kupuju i američke tvrtke te koriste njihova dobra na američkom terenu. Dio sredstava se koristi i za kontinuiranu izgradnju nelegalnih stambenih blokova na zemljištu otetom od Palestinaca.

- Prethodni predsjednik SAD-a Barack Obama, potpisao je memorandum kojim se obezbjeđuje da Izrael unaprijed ima ugovorne isporuke, tako što bi od 2019. godine primao 10,41 miliona dolara dnevno. Ovo je potvrdio i specijalista za bliskoistočne poslove Jeremy M. Sharp, koji je radio i u američkom kongresu. On je u svojoj studiji na ovu temu napisao da su potraživanja Izraela od Amerike za 2019. godinu tri milijarde i tristo hiljada miliona dolara, a za svoje raketne sisteme Izrael traži još 500 miliona dolara godišnje.

- Izrael ima između sedam i osam miliona stanovnika, sa ličnim dohotkom po glavi stanovnika i sa životnim standardom sličnim Evropskoj Uniji. Stopa nezaposlenosti je oko 5.8% što je signifikantno manje nego u SAD-u gdje se kreće oko 7.3%. SAD su slale finansijsku pomoć i mnogim državama u Africi, Južnoj Americi i Aziji, ali daleko manju od novca za Izrael iako te države imaju dosta više stanovništva nego Izrael, i slabiju ekonomiju. Izračunom je pokazano da Izrael prima veće novčane iznose od SAD-a nego cijela Afrika. Inače, Izrael dobija kompletan iznos na početku godine umjesto po kvartalima kao u drugim zemljama.

- SAD daju Egiptu i Jordanu 1.6 miljardi dolara godišnje u zamjenu za njihove mirovne sporazume sa Izraelom. Moguće je da to uključuje i saradnju sa Izraelom uzevši u obzir da su egipatska policija, a povremeno i vojska, bile uključene u pronalaženju i zatvaranju (uništavanju) podzemnih tunela za opskrbu opkoljenih Palestinaca i za Hamas, a koji su prokopavani od Gaze do Egipta.

 
Alijine iskrice
Srijeda, 06 Ožujak 2019 09:30

 

Abdullah BukvicaAlijine sarajevske minijature (67)

O doktoru Abdullah-begu Bukvici

Danas pročitah u Oslobođenju da je prekjučer, 6. oktobra, umro u Brčkom dr. Abdullah – beg Bukvica, u 90-toj godini života. Mislim da je bio po godinama najstariji akademski građanin-musliman iz Bosne. Gimnaziju je završio u Sarajevu, a Medicinski fakultet u Beču. Rodom je bio iz Rogatice. Otac mu je bio Ahmed-beg, dugogodišnji gradonačelnik Rogatice i odan austrijskoj vladi.

Pričao mi je jednom rahmetli Fehim efendija kako se nekad upraznilo mjesto gradonačelnika u Rogatici, a kotarski predstojnik napiše referat, u kojem predloži vladi u Sarajevu da se na taj položaj imenuje Ahmed-beg. Akt je pisan njemčakim jezikom. Opisivao je kandidata kao zgodna čovjeka za taj položaj. Htijući napisati da Ahmed-beg nije neki lumen ili “allame”, za što u njemačkom jeziku postoji izraz “Kirschenlicht”, pa je napisao “Moscherlicht” is nicht, aber….da se musliman ne bi uvrijedio.

Rahmetli Ahmed-beg je imao pet sinova i svi su završili visoke škole, ali, interesantno, ni od jednog nije ostalo muškog potomka. Abdullah – beg je stažirao u sarajevskoj bolnici do 1910, a onda se prijavio na raspisani natječaj brčanske općine za gradskog fizika, gdje je i izabran.

Djelovao je prosvjetiteljski u svom kraju, gdje je bio neobično poštovan i obljubljen. Iako je bio svjetovne inteligencije, on se nije uzdržavao popeti se i na ćurs i održati vaz u džamiji ili pred džamijom.

Bio je jedan od osnivača lokalnog muslimanskog kulturnog društva “Islahijet” u Brčkom, koje je u vremenu između dva svjetska rata pozitivno djelovalo u Brčkom. Bio je osobito ponosan na svoj rad.

Negdje krajem 1916. prebolio je pjegavi tifus pa je opd velike temperature ogluhnuo. Sprva je još nešto čuo i po usnama je mogao naslutiti šta mu se govori, a kasnije mu se moralo napisati ako ga se htjelo nešto upitati. On je onda glasno odgovarao, kao što to gluhi uvijek rade.

Pričao mi je rahmetli dr. Spaho, kako bi Bukvici rekli šta ima da govori u Narodnoj skupštini, osobito kad je JMO bila u opoziciji, pa bi vladina većina dizala nesnosnu buku kad bi se koji opozicioni poslanik digao da govori – jer Bukvicu nije mogla nikakva buka omesti u govoru.

Bukvica je bio narodni poslanik Jugoslavenske muslimanske organizacije do 1929, a bio je i član Vakufskog sabora za BiH od 1938, pa sve dok je Sabor postojao.

Mene je veoma volio i bajrame smo jedan drugom čestitali, a bivao sam i gost u njegovoj kući kad sam boravio u Brčkom. Sad otpada još jedna bajramska čestitka.

Na jednoj godišnjoj skupštini Narodne Uzdanice, kao delegate iz Brčkog, bio je izabran u kandidacioni odbor na samoj skupštini, sa još četvoricom članova odbora ovog lista. U kandidacijskom odboru bili su Mustafa Softić, dr. Šefkija Balić, Hamdija Kreševljaković i Abdullah-beg. Tko je bio peti, ne sjećam se. Softić i Balić bili su jaka opozicija da bih ja i dalje bio član Glavnog odbora, a Hamdija i Bukvica bili su za me. No Bukvica nije bio upućen u sarajevske prilike, pa nije znao šta je na stvari, zašto me neće Balić i Softić da predlože u Glavni odbor.

Pozadina je bila u tome što je glavni odbor meni davao honorar od 500 dinara, jer sam svako popodne radio u Uzdanici kao kancelarijska sila, što se čulo u Mostaru, pa su se naročito pobunili neki članovi mostarskog mjesnog odbora. Ja, ustvari, niti sam taj honorar tražio niti sam ičim reflektirao da mi se dadne, a kad su mi ga već odredili na nekoj sjednici, na kojoj nisam bio prisutan, primao sam ga deset mjeseci. Kao student prve godine bio sam stipendist Narodne uzdanice, a kad sam druge godine dobio državnu stipendiju (500 dinara), zahvalio sam se na Uzdaničinoj stipendiji i molio Glavni odbor da je mjesto meni daju Šefkiji Baliću. On je dobivao tu stipendiju do diplomiranja. Stipendija je bila 400 dinara mjesečno i redovno je isplaćivana, dok je “državna” zakašnjavala po tri-četiri mjeseca. Softić, zet Uzeir-age Hadžihasanovića, koji je bio protiv Fehim efendije, mog punca, bio je pod utjecajem svog punca, pa je zato bio protiv mene – kao da bi mi naškodilo što bih imao manje posla i više se posvetio svom književnom usavršavanju i uzdizanju.

Poslije toga Hamdija je govorio o tome kako se teško sporazumio s Bukvicom, mimo ostale članove kandidacionog odbora: “Niti sam ja mogao njemu šapnuti, niti on meni namignuti,”

Ipak sam predložen u Glavni odbor i jednodušno izabran.

Bukvica je pisao i popularne članke iz higijene u Novom Beharu, kalendarima narodne uzdanice, Glasniku IVZ i prije II svjetskog rata i poslije rata.

Bilo je nekada u njega i neke sitne malograđanštine. Proslavio je 50-tu godišnjicu braka sa svojom Avnije – hanumom i, kažu, da je bilo i glazbe, i mladinske nošnje, i pjevala se pjesma “Kahvu mi draga ispeci”. Hanuma mu je bila pravi anđeo čuvar. A kad je umrla prije pet-šest godina, i ja sam mu iskazao sućut. Zahvalio mi se, ali je malograđanski pisao, kako je dobio čini mi se 137 telegrama, a pisama još i više. Kad čovjek omatuši, onda u dokolici broji i ovakvu korespondenciju.

No ovo je sitnica. On je bio dobar čovjek, plemenit narodni učitelj i sirotinjska majka. Kako nije imao svoju djecu, uzeo je troje ratne siročadi i odgojio ih. Pazila su ga ta djeca, i njega i Avnije – hanumu, i nazivali ih babom i majkom.

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten!

(8.10.1969)  

 
Predrag Finci o najvećem Bosancu
Utorak, 05 Ožujak 2019 09:13

 

BosaBoša

Predrag Finci

Ne znam je li moj razred bio namjerno „sportski“, je li to bila neka posebna selekcija, ali znam da su Iva, Davor (kasnije Pjevač), Aljoša, Mirjana, Savka, Safija, Vlado... bili pionirske sportske „zvijezde“. Ja među njima vjerojatno zato što sam dobro igrao šah. I Bogdan je bio jedan od njih, odličan rukometaš, a i košarkaš. Išli smo u isti razred, u istoj ulici stanovali. Posjećivali jedan drugog, ja mu se i roditelja, skromnih, gostoljubivih ljudi, sjećam. Ni on, ni ja nismo bili, po kriterijima nacionalista, „pravi Bosanci”. Premda u jednom intervjuu u sarajevskom Svijetu ja 1969. izjavih da sam Bosanac. Nekima se to nije svidjelo, jedan me „komitetlija” ukorio, jedino me Mak Dizdar diskretno, preko sina Envera, pohvalio. Bogdan to nije rekao, ali je Bosnu načinio šampionom i tako on sam postao najveći Bosanac za kojeg ja znam.

Tako je to oduvijek bilo, a sve mislim i ubuduće će biti: tu lijepu zemlju su upropaštavali političari, uništavali ratnici, a voljeli i proslavili sportaši i umjetnici. Nikada, kao te noći, kada je košarkaški tim Bosna postao ono što je zaslužio, nisam toliko bio Bosanac, do zore pjevao, sve živo čašćavao. A Boša i tada ostade beskrajno skroman, govorio da su se svi zalagali, isticao da je to timski rad, hvalio sve koji su mu pomogli, premda su svi trebali hvaliti njega.

-Sjetih se da je takav bio i u školi. Nikada se nije razmetao iako je odlično crtao (pa bi učiteljica pokazala njegov crtež, „Vidite Bošin brod, samo što ne zaplovi”), uvijek bi napisao zadaću, znao ono što ga pitaju, u svim se sportovima već tada isticao, a svojim se postignućima nije razmetao. Fizički je bio jači od većine nas, ali u našim „ratovima dugmadi” nikada nije direktno učestvovao. Samo bi se popeo na krovnu terasu u dvorištu, i nama, borcima, odozgo komandirao „Lijevo krilo naprijed, Šućina raja stoj”. Selektor! Jednom mi je, kada smo igrali rukomet na času fizičkog, a ja kao i uvijek nešto uradio kako ne treba, rekao: „Šta ti je danas”. Nikada u školi nisam bio tako ohrabren i ponosan na sebe sama, kao i ja znam igrati, samo danas griješim, rekao Boša.

A takav je bio u svakom susretu: ohrabrivao, na bolje poticao. Nedavno sam sjedio s jednim novinarom u Italiji, mislim da se zvao Giovani, spomenusmo Bošu, novinar ga nazva. Mnogo srdačnih riječi. Boša spomenu i neke moje tekstove, i Jergovićev tekst o meni, reče da je ponosan što je moj drug. Zamislite kako je kada vam netko, sto puta (s pravom) poznatiji od vas, kaže: glavni si, što radiš to vrijedi. Moj me školski evo opet pohvalio.

Nitko ne može biti tako galantan kao istinski pobjednik, kao veliki šampion. Kao moj drug Boša.

 

 
Feljton - Srbi "spasitelji" Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Ponedjeljak, 04 Ožujak 2019 18:28

 

Dr Stojan Adasevic“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (2)

Nadan Filipović

Jevrejsko-srpsko bratstvo i jedinstvo

(na foztki: Dr Stojan Adašević)

Jevreji i Srbi su sada dva izuzetno prijateljska naroda koje, kako obostrano naglašavaju, vežu mnogi zajednički kvaliteti, a posebno slična sudbina. Sebe smatraju ekskluzivnim, izabranim i uvijek proganjanim narodima, najstarijim i superiornijim od svih ostalih naroda.

Tako Dr Stojan Adašević, poznati beogradski ljekar, specijalist-ginekolog u Glasu Javnosti, od 11.augusta, 2003. godine, u svom napisu “O bratstvu dva naroda” kaže: “Postoji apsolutna sličnost srpskog i jevrejskog naroda. Tu sličnost pokušavaju neki neodgovorni elementi - neljudi da unište u srcima, kako Jevreja, tako i Srba. Zato preduzimaju puno neodgovornih i tužnih koraka da bi to ostvarili.”

Pa u istom članku, očigledno rastužen, doktor dalje lamentira: “Srbija je ostala bez Kosova, svoje kolevke, a Jerušalaim se deli na dva dela. Plašimo se za njega jer je i on pomalo naš. Naš u srcima, jer mi smo jedno. A to jedno danas svi zli ljudi hoće da razdvoje. To razdvajanje ima za cilj slabljenje, kako Srba i Srbije, tako i Jevreja i Izraela. Zato smatram da se moramo više približiti jedni drugima i pomagati jedni druge”, a ja bih se usudio dodati, sve u stilu dobronamjerne srpske pesmice “Hod’te jevrejska braćo amo, da se lepo pomagamo”.

Hajde, neka neke fajde od doktora Adaševića koji je još 2003. godine shvatio i obznanio da je Srbija ostala bez Kosova, a što danas 99% Srba zna, ali neće da proguta i sagleda realnost.

Doktor Adašević hrabro, dsa ne kažem drsko, nastavlja: “Nikada u Srbiji nije bilo antisemitizma. Čak u Ustavu Srbije iz 1888. godine, prvi put u svetu, od svih ostalih Ustava svih drugih zemalja, glasno je i jasno rečeno: "Građani Mojsijeve vere (dakle Jevreji) su isti takvi građani Srbije kao i građani pravoslavne vere...".

Dr Adašević dalje “telali”: “Nažalost, zli ljudi do danas na sve moguće načine pokušavaju da razbiju ovo naše bratstvo. Zaboravlja se namerno od istih tih ljudi - kako smo zajedno stradali u Drugom svetskom ratu. Zaboravljaju se namerno Jasenovac, Staro sajmište, Glina i druga tužna stratišta gde su nevini pripadnici jevrejskog naroda i srpskog naroda - dakle Srbi Mojsijeve i pravoslavne vere bratski stradali. U tome prednjače oni koji su u svoje vreme stvarali fašizam.”

Pa dalje, poput babe-narikače, leleče: “Momentalno, srpskom narodu i Srbiji treba vaša pomoć, braćo Jevreji, inače propadamo svi zajedno, vi od jednih, a mi od drugih neljudi. Pomozite nam, kao što smo i mi pomagali vama u Drugom svetskom ratu, onda kad Srbija i Srbi nisu ni sebi mogli pomoći.”

Vapeći u traženju pomoći od Jevreja poziva se na neko bajagi pomaganje Srba Jevrejima u toku Drugog svjetskog rata.

Dalje gromoglasno ističe: “Znamo ko je osnivao Jasenovac, Gradišku i druga stratišta. Znamo čitav niz Srba koji su krili Jevreje, a kojima to niko nije priznao. Logično da naša braća Mojsijeve vere za to nisu krivi. Krivi su imaoci vlasti u Srbiji, pogotovo posle rata. Nigde se ne pominje ogroman broj Jevreja, srpske braće Mojsijeve vere koji su se borili u jedinicama Draže Mihailovića.”

Dakle, doktor Adašević navodi da se “ogroman broj Jevreja, srpske braće Mojsijeve vere koji su se borio u jedinicama Draže Mihailovića”. Hvala doktore! No, ne rekoste koji je to “ogroman broj” Jevreja – četnika.

Pri kraju spomenutog članka Dr Adašević egzaltirano usklikuje: “To bratstvo dva naroda Jevreja i Srba, ti Hitlerovi naslednici žele po svaku cenu da razbiju, jer to bratstvo ruši sve njihove postavke o nekakvoj opravdanosti progona Jevreja - dakle antisemitizma. Zato ponavljamo, to bratstvo dva naroda iskovano u ropstvu, mukama i poniženju, koje je trajalo vekovima i vekovima, neda se porušiti. Ispunilo se ono što su jedni uzvikivali “Lešana haba bi Jerušalaim” (dogodine u Jerušalaimu), a drugi “Povratimo Kosovo”. Jedna braća su došla u Jerušalaim kao svoji na svoje, a druga braća na Kosovo kao svoji na svoje. Logično da to smeta njihovim zajedničkim neprijateljima, a kao i uvek, prvo napadaju Srbiju, a posle se to isto dešava Izraelu. Srbija je ostala bez Kosova, zar da i Izrael - jevrejski narod ostane bez svog Jerušalaima? Nažalost, srpskom narodu se to već desilo, zato čuvajmo Jerušalaim, Jerusalim, kako kažu Srbi, sa željom da se zajedno još dugo i dugo do dolaska Mešijaha ili drugog dolaska Hrista svi zajedno možemo moliti pred Zidom plača, koji je već proplakao. Brdo Morija čeka treći hram, a Kosovo čeka jedan pravi, velelepni spomenik kosovskim junacima - junacima srpske masade.”

Mnogi od onih koji pažljivo pročitaju članak Dr Stojana Adaševića objavljenom u Glasu Javnosti, od 11.augusta, 2003. godine, u svom napisu “O bratstvu dva naroda” zaista bi mogli zaključiti da su Jevreji i Srbi dva izuzetno prijateljska naroda, da imaju slične sudbine, jer su i jedni i drugi vječito proganjani i izlagani neprestanim holokaustima i genocidima. Mogli bi naivniji i neinformirani čitatelji dalje zaključiti da u Srbiji nikada nije bilo antisemitizma, da su Srbi spašavali Jevreje u Drugom svjetskom ratu, da su se mnogi (ogroman broj!!!) Jevreji borili u četničkim jedinicama Draže Mihailovića da će Jevreji ostati bez Jeruzalema, kao što su Srbi ostali bez Kosova, srpske kolevke, itd.itd. No, istina je sasvim drugačija, a što ćemo, korak po korak, ono, kako se kaže, mic po mic, argumetirano dokazivati i konačno dokazati.

(nastavlja se)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search