LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 21 Siječanj 2019 08:23

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (62)

O Hadži Ejub - agi Hurki u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

U subotu, 21 decembra, prvi dan Bajrama, umro je Hadži Ejub-aga Hurko. Nisam ga osobito poznavao, a na hadž je išao među prvim grupama koje su otvorile hadžsku hodnju iza Drugog svjetskog rata. Prodao je jednu njivu “za gradom” i otišao na hadž. Čini mi se da je bio maltar i da je bio u penziji kad je otišao na hadž. U posljednje vrijeme je poboljevao od tuberkuloze, kombinirane, čini mi se, sa šećerom, pa je jedna bolest zahtijevala dobru hranu, a druga strogu dijetu.

“Sastali se”, što bi rekao rahmetli dr. Vejsil Bičakćić, “ušćap i mijena.”

Lijepo se je nosio, a naročito je bio impozantan kad bi obukao narodnu nošnju, koju obično nije nikad bila kompletna, jer, ako nose takvi ljudi orijentalne čakšire, ono obuku zapadnjački kaput i svežu kravatu, a ako baš i gornji boj orijentalno zaodiju (svilena anterija i fermen), s fesom i hadžijskom ahmedijom, onda su im na nogama cipele a la franka.

Zbog te nošnje i lijepa izgleda vodao ga je Kemura sa sobom u svom autu i po provinciji na “otvore” džamija, a prizivao ga je navečere u “Evropu”, ako je tko došao sa strane, kome je trebalo pokazati kako preuzvišeni ima uza se široke narodne slojeve.

Allah rahmet ejle!

(28.12.1968.)

Napomena: Sulejman efendija Kemura je bio reisu-l-ulema od 1957 do 1975. Nije bio baš puno omiljen među bosanskim muslimanima. Nazivali su ga i “crveni reis” ili “preuzvišeni” zbog neskrivenog podilaženja i suradnje s vladajućim komunističkim diktaturama. Bili je i drugih “aferima”, ali nije red sve to iznositi (piše sve ako se temeljito pretraži) jer se govori o mrtvom čovjeku. N.F.

 
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 20 Siječanj 2019 10:21

 

Pretres

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Magle su davile selo, a kiša natapala tek uzorano polje. Hučali su nabujali potoci noseći lišće i blato.

Kuca u plamenuHadži Mustafi nije smetala ni magla, ni kiša dok je skrušeno klanjao podne – namaz. Samo što je predao selam i ispružio ruku da dohvatiti tespih začu glasnu galamu i psovku u svom voćnjaku, a pas Bjelov je lajao i nasrtao na iznenadne posjetioce.

Hadži Mustafa završi molitvu i hitro skoči na noge i krenu prema vratima. Dok je otvarao vrata smirivao je Bjelova. Izašao je na verandu sa koje je vidio grupu bradonja kako dolaze kroz njegov voćnjak, valjda da izbjegnu blato na putu. Išli su u koloni po jedan okićeni redenicima i ručnim bombama.

Bjelov je bio sve nervozniji kako se smanjivao razmak između njega i bradonja.          

U jednom momentu Bjelov jurnu na vođu kolone. Pucanj, kratko cvilenje, trzanje nogu, grohotan smijeh bradonja, tupi udarac kundakom po još vrućim psećim rebrima.

-Naoružane bradonje su prijeki i zli ljudi, smeta im pas na lancu i pasiji lavež, mislio je hadži Mustafa u sebi.

Sve to ukočeno je posmatrao kao da je nišan na friškoj humci u kojoj mu leži rahmetlih hanuma kojoj je srce otkazalo kada su počeli granatirati njihovo selo, a oni moraše u bezglavo bježanje.

Svi su bježali samo hadži Mustafa je ostao kod kuće mada su ga ubjeđivali i nazor vukli da i on ode gore u šumu poviše sela.                                                                                  

Eto i danas je ostao ne želeći bježati.

-Bježali su mi preci i nikada se više nisu vratili, mislio je on.

-Zato ostajem, u svom i na svom pa neka me dušmani i ubiju, jer to im je jedini zanat koji dobro ispekoše.

Vođa bradonja, do jučer učitelj u mjesnoj školi cinički se smijao i naredio hadži Mustafi da preda novac, zlato, inače će završiti kao njegov džukela.

Hadži Mustafa prepozna Đuru učitelja, mjesnog komadanta, ali mu ne bi od koristi. Đuro ga udari kundakom u stomak, a onda po glavi i on se prelomljen sruši na verandi i tu osta nepomično ležeći.

Onaj ugodni miris i mirnoću hadži Mustafine kuće poremetiše i narušiše bradonje sa svojim smradom na znoj, rakiju i grube psovke.                                                                          

Došli su da izvrše pretres kuće.

Njihova metoda je što više izlomiti i oštetiti kako nebi trebali opet dolaziti. Pri toj raboti koristili su kundak „kalašnikova“, kratke montirne šipke urađene i iskovane za specijalne provale.

U međuvremenu hadži Mustafa dođe sebi uz bolove koji su ga savijali i brišući već zgrušanu krv oko nosa i usta, pokuša ustati ali mu ne pođe za rukom.

Ispred njega stajao je jedan od bradonja koji je pokušao staviti mu tespih oko vrata na koji je privezao poveći drveni krst, a da ceromonija bude po njegovom ćejfu psovao je ono što je za hadži Mustafu bilo sveto.

Uz smijeh bradonje odoše dalje kroz voćnjak, a hadži Mustafa smognu snage, ustade na klecave noge, uđe u sobu u kojoj je sve bilo izlomljeno I isprevrtano. Ipak se zahvali dragom Allahu što ikako živ ostade pa u tom haosu poče tražiti nešto vrijedno što se bradonjama nije dopalo kako bi ponio sa sobom.

Sve je stalo u mali uzlić koji prebaci preko savijenih leđa.

I krenu put brda i šume poviše sela.

Kada se popeo na brdo suznim očima pomilova mahalu u čijoj sredini stoji njegova kuća koja nema unutricu, razoriše je dušmani kao crv jabuku šareniku.                            

Stajao je na brdu i razmišljao kuda i kako dalje?

U tom momentu razumio je svoje pretke koji u muhadžirluk odoše kako bi spasili živote i svoju vjeru, ali nije mogao razumjeti glad i pohlepu koju u sebi nose dušmani, jučerašnje komšije, prema onima koji vole Bosnu i vjeruju u Allaha. Smrkavalo se. Sačeka da se spusti mrak po mahali. Hadži Mustafa nije tek tako mogao okrenuti leđa kući i mahali i odlučio se na jedan potez koji mu u tom trenutku bi jedino za njega ispravno rješenje. Ponovo siđe dole u mahalu, a onda pažljivo uđe u svoju kuću i od izlomljenog namještaja nasred sobe potpali vatru.                                                                         

Kad je bio siguran da se vatra rasplamsala krenu na brdo sa kojeg je mogao gledati kako plamen oblizuje krov, prozore i vrata.

U njegovim očima mogla se vidjeti kuća u plamenu kao na televizijskom ekranu. Drhtavom rukom obrisa suze i krenu na muhadžirski put, put bez povratka.

Pepeo od sagorjele kuće ne ponese sa sobom, ali ponese uspomenu na kuću koja je ko baklja gorila, kuća koju on sagradi, a on je i zapalio. Bolje da on zapali ono što je mukom gradio nego da to urade četnici-dušmani.

Za hadži Mustafu se od tada više ništa ne zna, ali se i danas zna gdje mu je bila kuća. Dugo će se crniti gomila preostala od izgorjele kuće, sve dok je šikarje i korov ne sakriju od pogleda.

 
Priča za subotu
Petak, 18 Siječanj 2019 21:01

 

Pij PijPij, pij dragane, pare šalje magare

Nadan Filipović

Ovo mi je ispričao jedan moj dobar poznanik iz Pertha, a ja ću nastojati prepričati. Priča je 100% istinita.

U okolici grada iz kojeg on potiče ima jedno selo. Kad su onih davnih sedamdesetih mnogi Jugovići krenuli “trbuhom za kruhom” na “privremeni rad u inozemstvu” nekoliko mlađih ljudi je također otišlo za Njemačku, da rade, da za nove kuće zarade, za nov auto, modern kućanske aparate i ne znam za šta drugo – pa da se vrate. Međutim, osladila se mnogima njemačka plaća, a potrebe kod kuće nikad ne prestaju.

Žene ostale sa sitnom djecom, pa, malo-malo, zatreba za školsku opremu, pa za knjige i školski materijal, pa pokvarila se mašina za veš, valja novu kupiti – dakle uvijek neki novi trošak koji valja biti pokriven.

Prošlo tako nekoliko godina, djeca u školi, ženama dosadno – šta da rade, s čim da se zabave. Helem, “sezonu kurvanja” otvorila jedna Jelica, a uskoro švalere ujagmi i još nekoliko njenih prijateljica. Mora se reći da je nekoliko žena sve to gledalo, ali se u to seosko kurvanjsko kolo nisu uhvatile.

Jelica je bila pokrupna gospoja, a ponašala se kao pravi seoski kabadahija. Cijelom selu, i žensku, a i mušku je utjerala strah u kosti i svi su znali da onom ili onoj koja se Jelici usprotivi ili kaže nešto protiv nje, ne ginu batine.

Uskoro je Jelici bilo malo kurvanja u vlastitoj kući pa je počela biti čest gost u jedinoj lokalnoj kafani. Njen primjer su uskoro slijedile i ostale “vesele” prijateljice.

Ima se – može se! Para nikad ne fali, maraka pune ko brod, u kafani uvijek ima janjećeg i prasećeg pečenja, često se tu zadese i kafanski muzikanti, pa “kom će biti ljepše nego nam, samo da je vako svaki dan”.

Kad bi se podnapila, Jelica bi obavezno sjedi u krilu svom vrlo mladom švaleru, poštaru Raši, te bi započni pjevati: “Pij, pij dragane, pare šalje magare…pij, pij dragane, pare šalje magare!!!”

Odmah bi joj se pridružile sve vesele prijateljice. Svaka bi sjedi svom švaleru u krilo, pa bi horski zaarlaukale: “Pij, pij dragane, pare šalje magare.”

Kada bi muževi dolazili na “urlaub” kafanski promet je značajno opadao. Naime, nije bilo razuzdanih noći seoskih kurvi. One bi tada sjedile kod kuća, šunjale se kao najpitomije mace oko muževa, jedva čekajući kada će im opet vidjeti leđa.

Cijelo selo je sve znalo, ali muževi nisu. Nitko se nije usudio bilo kojem od “rogonja” makar naišaretiti šta mu žena radi dok je on u Njemačkoj. Svi su se bojali da bi glavna kurva – harambaša, Jelica, kadli-tadli raskopala ko je cinkovao, a tome bi se onda crna sudbina pripremila.

Vrijeme ide, vakat vunu prodaje. Prođoše godine. Većina muževa stekoše njemačke mirovine i vratiše se. Neki su bili prilično narušenog zdravlja, pa je sada valjalo mukom zarađene novce doktorima u kuvertama nosati i lijekove kupovati.

Vratio se i Jelicin Danilo, bogu hvala, prilično zdrav. Vrijeme je odradilo svoj neumitni posao – ostarilo se. Oženiše jedinca Mitra – Miću za pravu ljepoticu Ružu. Doveli su je iz nekog sela kod Jagodine. Nije šala – snajka prava Srbijanka.

Nije puno vremena prošlo, ni jedna puna godina, svekrva Jelica sazna da Ruža ima švalera u obližnjem gradu, nekog bolničara.

Tako, jednog popodneva, Mićo, po običaju, ode u kafanu da igra tablića s prijateljima, a Ruža se dotjeruje pred ogledalom. Maže usne napadno crvenim karminom. Ispod uske suknje joj se ocrtavaju tange, a na nogama crne-seksi čarape.

Svekrva Jelica sjedi u čošku i viri u kupatilo u kojem se Ruža dotjeruje za večernji odlazak švaleru u grad.

-Ode ti Ružice malo u zraku biciklo vozat, haaaa? – obrecnu se Jelica, pa rukama pokazuje gore-dole. Podigne jednu ruku, pa je spusti podižući drugu.

Ruža ne reagira. Sada sređuje trepavice.

-Pazi da puno ne potrošiš vjevericu! Ako je to golem švaler, zna se ona – pod golemim kamenom golem gušter. Pazi da ti je gušterom ne razvali…haaaa!

Ruža izađe iz kupatila sva sriktana, sa stola pokupi ključeve od auta, pa se na vratima okrenu i, mrtva hladna, reče svekrvi: “Najo, najo, mora neko u ovoj kući od tebe preuzeti bajrak kurvanluka. Šuti, sve znam. A što se tiče vjeverice, ne boj se, ostaće i Mićku za noćas da malo odere, kad se vratim iz kina. Hajde, čao najo!”

I zalupi vratima.

 
Masovna epidemija falsificiranja diploma – eklatantni primjeri falsifikatora
Četvrtak, 17 Siječanj 2019 21:25

 

Ministar lazna diplomaJoš jedan uspjeh novinara ŽURNALA: Ministar koji je falsifikovao diplomu podnio ostavku

Autor: S.M.

 

(na fotki je mini-star!)

Ministar Nudžeim Džihanić iz Goražda u početku je negirao da je falsifikovao diplomu. Potom je na sudu priznao krivicu a u konačnici slučaja koji je otkrio Žurnal Džihanić je podnio ostavku na mjesto ministra finansija

Ministar Nudžeim Džihanić, osuđen zbog falsifikovanja fakultetske diplome, podnio je ostavku i ministarstku poziciju stavio na raspolaganje

Stranci demokratske akcije, potvrdio je Džihanić za Žurnal. Žurnal je u septembru 2016. godine prvi pisao o Džihanićevom slučaju. Nakon istrage

goraždanske policije i optužnice, Džihanić je priznao krivicu i osuđen je na uslovnu kaznu od tri mjeseca.

Sud je Džihanića proglasio krivim jer "nije ni stekao stručno zvanje diplomirani ekonomist, niti mu je izdata diploma" kada je u oktobru 2010. godine "sa

sačinjenom lažnom diplomom zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme u javnom preduzeću Bosnasko-podrinjske šume", navodi se u presudi.

Za Žurnal kaže da mu sud nije zabranio da i dalje bude ministar ali je ostavku podnio iz moralnih razloga nakon “velike medijske hajke”.

- Ja sam dao svoj mandat na raspolaganje stranci – kaže Džihanić i objašnjava da je sam donio takvu odluku i da ostavka od njega nije tražena

izSDA: Prvo sam svoj mandat ponudio stranci jer me je SDA i imenovala.

On nije mogao komentarisati u kojem će roku SDA odlučiti o njegovoj ostavci.

Diplome lete u nebo

Kada se 2008. godine zaposlio u javnom preduzeću Bosansko-podrinjske šume u Goraždu, Džihanić je priložio diplomu Ekonomskog

fakulteta u Sarajevu. Poslije je Džihanić postao šefom Sektora za ekonomsko-finansijske poslove u ovom preduzeću a u januaru 2015.

godine SDA ga predlaže za ministra finansija u Vladi Bosansko-podrinjskog kantona.

U biografiji koju je Džihanić priložio prilikom imenovanja on je naveo kako je diplomirani ekonomista a diplomu je stekao na

Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.

Nakon istrage goraždanske policije, po anonimnoj prijavi koju su dobili nedugo nakon što je Džihanić imenovan za ministra, utvrđeno

je da on posjeduje lažnu diplomu.

Na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu jeste studirao, ali nikad i diplomirao. Pritisnut dokazima, ministar mijenja svoju biografiju.    

"Nikakvu falsifikovanu diplomu nisam nabavio da bih je upotrijebio kao pravu", ispričao je Džihanić inspektorima i dodao da mu je

predloženo da u Bosansko-podrinjskim šumama obavi pripravnički staž.

"Saopćio sam im da sam apsolvent na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu", rekao je tada Džihanić, te dodao da je, prilikom prvog

zaposlenja, priložio potvrdu o studentskom statusu.

No, direktor Šuma Kenan Kanlić, poslao je obavijest Skupštini kantona iz koje je vidljivo da je ministar Džihanić prilikom zaposlenja u tom javnom

preduzeću umjesto potvrde o studiranju dostavio diplomu Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.

Tu diplomu, kao i radnu knjižicu u kojoj je bila upisana diploma sa sarajevske Ekonomije, Džihanić je  preuzeo 13. januara 2015.godine, nakon što je

imenovan za kantonalnog ministra finansija.

O tom preuzimanju postoje i dvije službene zabilješke koje je potpisao i sam Džihanić. No, kada je policija počela istraživati spornu diplomu, ministra je

zadesila nezgoda.

"Nakon što sam podigao dokumente javnog preduzeća Bosansko-podrinjske šume, desilo mi se to da sam ih ostavio na krov automobila zajedno sa

radnom knjižicom. Odvezao sam se automobilom i kasnije sam shvatio da sam izgubio sporne dokumente", ispričao je Džihanić i dodao da je "narednog

dana  podnio zahtjev za izdavanje duplikata radne knjižice".

U novoj radnoj knjižici ministra Džihanića je pisalo da je ekonomiju diplomirao na Internacionalnom univerzitetu u Brčkom. I to 2013. godine. Sarajevska

diploma iz 2008. godine je iščezla. Diploma na osnovu koje se ministar prvi put zaposlio, položio pripravnički i izborio za poziciju ministra.  

Ministar se pred policijom uopće nije sjećao da je svojeručno potpisao službenu zabilješku u kojoj piše da je 13. januara prošle godine preuzeo diplomu

Ekonomskog fakulteta u Sarajevu izdatu na ime Nudžeim Džihanić.


Šta je problem?

U razgovoru za priču Žurnala, u kojoj smo prvi objavili informacije o falsifikovanju diplome ministra Džihanića, on je objašnjavao da je u Bosansko-

podrinjske šume primljen kao apsolvent i da je kasnije diplomirao te da "ne zna šta je problem".

Na pitanje da li je prilikom imenovanja na mjesto ministra priložio svoj CV u kojem se navodi da je diplomirani ekonomista sa Ekonomskog fakulteta u

Sarajevu kao i da li je nakon što je imenovan za kantonalnog ministra finansija spornu diplomu preuzeo i pri tome potpisao službenu zabilješku, ministar

je ostao pri svojoj tvrdnji.

- O nikakvoj lažnoj diplomi se nije radilo, ja sam bio u statusu apsolventa, 2013. godine diplomirao i to je to – rekao je Džihanić u septembru 2016.

godine novinarima Žurnala.

Tužilaštvo Bosansko-podrinjskog kantona podiglo je u novembru 2016. godine optužnicu protiv Džihanića zbog falsifikovanja diplome.

U februaru 2017. godine u Žurnalu smo objavili kako je Džihanić priznao krivicu i postigao nagodbu sa tužiocem. Osuđen je na uslovnu kaznu.

Nekoliko sedmica nakon presude, Džihanić je podnio ostavku na mjesto ministra.

(Ovaj tekst o ministru-prevarantu prenesen je sa sajta Žurnal.info, od 22.2.2017. uz dopuštenje Redakcije. Zahvaljujem se raji iz Žurnala.)

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Četvrtak, 17 Siječanj 2019 08:41

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (4)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

SFRJ – trajna i važna lekcija iz povijesti

Jedina smetnja ovoj provincijalnoj tribalno-klerikalnoj idili bilo je sjećanje na socijalističku Jugoslaviju zbratimljenih naroda koje je živjelo u dušama i srcima milijuna pripadnika svih podijeljenih i zavađenih etnokonfesija. Posthumna vitalnost socijalističke Jugoslavije i njezina trajna vrijednost kao lekcije iz povijesti, ima više uzroka među kojima se može izdvojiti slijedeće: ona je zanimljivo povijesno iskustvo, trajna i važna lekcija iz povijesti za onog tko želi nešto objektivno naučiti; dalje, ona je društvena, generacijska i dijasporska kultura sjećanja;(Todor Kuljić. Kultura sećanja, Beograd: Čigoja štampa, 2006; Vjekoslav Perica i Mitja Velikonja, Nebeska Jugoslavija. Interakcije političkih mitologija i pop-kulture. Beograd: Biblioteka XX vek, 2012.) zatim, ona je također danas i simbol drukčijeg svjetonazora i opozicijskog stava u odnosu na frustrirane državice koje su došle poslije nje i na cijeli taj Apsurdistan, da posudim termin bosanskog rock benda Dubioza Kolektiv.

Potvrdila se je  i u duljem međunarodnom kontekstu jer današnji je svijet postao bezidejna moralna ruina koja se ne zna izvući ni iz eksplozivnog ekološkog otpada koji prijeti svima i svakome, tako da principi koje je SFRJ promicala u vanjskoj politici pokazuju se kao progresivna i ambiciozna vizija. Uz to joj život nesvjesno produžuju same te post jugoslavenske državice i narodi, napose Srbi i Hrvati, jer su im nacionalni identiteti negativne konstrukcije. Ali kako ta Jugo-Slavija, zemlja Južnih Slavena, nije nikad bila neko strano tijelo izvan njih, nego su Jugoslavija uvijek bili oni sami samo su se okolnosti i međusobni odnosi mijenjali,  tako zapravo  dalje uništavaju sami sebe jer u svijetu mitova i samodopadnih fantazija ne mogu živjeti ni izolirane sekte ili ekstremni religijski kultovi a kamoli nacionalne države.

Pomiriti se ne mogu jer bi time prestali biti to što su postali i kako su svoje nove nacionalne identitete koncipirali od devedesetih naovamo. Ako se pomire, mogli bi doći u opasnost spoznaje da su mogli sačuvati zajedničku državu  u nekom obliku, spasiti ono najbolje iz nje i izbjeći rat koji većini nije ništa dobra donio osim relativno malobrojnim zločincima, pljačkašima i parazitskim elitama. Možda bi se mogli jedino prije nego izumru zbog demografske katastrofe i iseljavanja, barem simbolično pomiriti i pustiti povijest na miru da bude kakva je bila, da bi to izumiranje proživjeli u kakvom-takvom dostojanstvu. To bi čini se mogla biti jedina smislena „obnova Jugoslavije“ kojom inače vladajuće elite dnevno plaše svoje podanike.

Termin balkanizacija postao je do danas globalni koncept koji označava iracionalnu prepreku političkim, ekonomskim, kulturnim i svim ostalim racionalno opravdanim regionalnim, nacionalnim ili globalnim integracijama.( Luke Harding, “India feels threat of Balkanisation”, The Guardian, 27, 11.)

Evropa se plašila balkanizacije uoči i po svršetku Prvog svjetskog rata kojem je balkanizacija bila jedan od okidača, a kasnije glavobolja i za dizajnere versajskog poretka. Balkanizacija opet kao noćna mora Zapada oživljava i kvari Evropi trijumfalne povijesne momente 1989 i 1992. Strah od provincijalnog separatizma i iracionalnog usitnjavanja država raste početkom balkanskih ratova koji su izbili usred euforije europskih integracija pred ugovor u Maastrichtu. Dok su na Balkanu pjevali topovi i popovi, na Zapadu je Toto Coutugno zapjevao onu „Zajedno – Evropa ujedinjena“, a oživio je i deset godina ranije objavljeni album „Zid“ Pink Floyda uz historijski nastup Rogera Watersa i gostiju u integriranom Berlinu na koncertu iz 1990.  (a još su se po top listama vucarali „Škorpioni“ s onim patetičnim rigoletom „Vjetrovi promjena“ iz 1989). (Toto Cutugno- Insieme, https://youtu.be/eGlJyCXNu_M; Scorpions - Wind Of Change(live), https://youtu.be/7axdhBYkD4s)

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Utorak, 15 Siječanj 2019 20:59

 

svejk-2Dobri vojak Švejk

Vjerska debata (13)

Događalo se da Švejk po cijele dane nije ni vidio pastira vojnih duša. Feldkurat je naizmjence obavljao svoje dužnosti i pijančevanja, pa je vrlo rijetko dolazio kući, prljav, neumiven, kao mačka kad mijauče i polazi na izlete po krovovima. Pri povratku, ako je mogao govoriti, razgovarao je još sa Švejkom, prije nego bi zaspao, o uzvišenim ciljevima, o zanosu i o radosti koju čovjek osjeća pri razmišljanju. Kadikad je pokušao govoriti i u stihovima i citirati Heinea. Švejk je s feldkuratom služio još jednu poljsku misu, i to kod pionira, kamo su zabunom pozvali još jednog feldkurata, bivšeg katehetu, neobično pobožna čovjeka, koji je vrlo začuđeno pogledao svoga kolegu kad mu je ponudio gutljaj konjaka iz Švejkove čuture koju je ovaj uvijek nosio sa sobom za takve religiozne poslove.

- Rum je odlične marke - reče mu feldkurat Katz - napijte se i pođite kući. Ja ću to već sam obaviti, jer mi je potrebno da budem pod otvorenim nebom. Danas me nekako boli glava. I pobožni je feldkurat otišao, mašući glavom, a Katz je, kao i uvijek, sjajno obavio svoj zadatak. U krv Gospodnju ovog se puta pretvorilo vino sa sodom, a propovijed je bila dulja, samo je u njoj svaka treća riječ bila: „i tako dalje“ i „zaista“.

- Vi ćete danas, vojnici, otići na frontu i tako dalje. Vi se sada obratite k bogu i tako dalje, zaista. Ne znate što vam se može dogoditi, i tako dalje i zaista. I tako se od oltara orilo: „I tako dalje“ i „zaista“, izmjenjujući se s bogom i svima svetima. U zanosu i u govorničkom poletu vojni je svećenik uvrstio među svece i princa Eugena Savojskoga, koji će ih štititi dok budu podizali mostove preko rijeke. Ipak poljska se misa završila bez ikakva skandala, ugodno i zabavno. Pioniri su se vrlo dobro zabavljali.

Na povratku kondukter nije htio pustiti feldkurata i Švejka s preklopnim poljskim oltarom u električni tramvaj.

- Opalit ću te ovim svecem preko glave - reče Švejk kondukteru.

Kad su napokon došli kući, opazili su da su negdje putem izgubili tabernakulum.

- Ne smeta to - reče Švejk. - Prvi su kršćani služili svetu misu i bez tabernakula. Kad bismo gdje objavili da smo ga izgubili, pošteni bi nalaznik tražio od nas nagradu. A da su to novci, tada se valjda ne bi našao nijedan pošten nalaznik, premda ima i takvih ljudi. U našoj pukovniji u Budjejovicama bio je jedan vojnik, pravi vol, koji je jednom našao na ulici šest stotina kruna, pa ih je predao na policiji, a u novinama su onda o njemu pisali kao o poštenom nalazniku, pa se tako zapravo osramotio. Nitko nije htio s njim razgovarati. Svatko mu je govorio: „Glupane jedan, kakvu si ti to glupost uradio? To treba da te do smrti grize ako imaš imalo časti u sebi!“ Imao je djevojku, pa je i ona prekinula s njime. Kad je došao kući na dopust, tada su ga zbog toga njegovi drugovi izbacili iz gostionice, kamo je došao na ples. Počeo je propadati, razmišljao je o tome i na kraju se bacio pod vlak… A jednom je opet u našoj ulici jedan krojač našao zlatni prsten. Ljudi su ga upozoravali da ga ne predaje policiji, ali on ih nije poslušao. Primili su ga na policiji neobično prijazno i rekli mu da je već prijavljen gubitak zlatnog prstena s briljantom. Ali su onda pogledali kamen na prstenu i rekli mu: „Čovječe, ta to je staklo, a ne briljant! Koliko ste dobili za briljant? Poznajemo mi takve poštene nalaznike.“

Napokon se objasnilo da je još jedan čovjek izgubio zlatni prsten s lažnim briljantom, neku obiteljsku uspomenu, ah krojač je ipak odsjedio u zatvoru tri dana jer je u razdraženosti uvrijedio stražara. Dobio je kao zakonitu nagradu deset postotaka, dakle krunu i dvadeset filira, jer je ona trica vrijedila dvanaest kruna, a on vam je tu zakonitu nagradu bacio tomu gospodinu u lice, a ovaj ga je tužio zbog uvrede časti, pa je krojač morao platiti još deset kruna globe. Poslije toga je svagdje govorio da svaki pošteni nalaznik zaslužuje dvadeset i pet batina, da ga treba mlatiti dok ne bude sav plav, i to izbatinati ga javno, da to ljudi zapamte i vladaju se prema tome… Mislim da nam naš tabernakul neće nitko vratiti, premda odostrag ima oznaku naše regimente, jer nitko ne voli imati posla s vojskom. Radije će ga baciti kamo u vodu, samo da nema neprilika. Jučer sam u „Gostionici kod zlatnoga vijenca“ razgovarao s nekim čovjekom iz provincije, star je pedeset i šest godina, a došao je pitati na kotarsko poglavarstvo u Novu Paku zašto su mu rekvirirali kola. Na povratku, pošto su ga izbacili iz kotarskog poglavarstva, promatrao je vojnu komoru koja je upravo stigla i stajala na trgu. Jedan ga je mladi čovjek zamolio da mu časak pripazi na konje, jer voze za vojsku konzerve, no više se nije vratio. A kad su se pokrenuli, morao je s njima, pa je tako došao i u Mađarsku, gdje je i sam zamolio nekoga da mu pripazi na konje, pa se jedino tako spasio jer bi ga inače odvukli u Srbiju. Vratio se sav izbezumljen, pa veli da više ne želi imati s vojskom nikakva posla.

 
Još nešto o beogradskim falsificiranim diplomama
Utorak, 15 Siječanj 2019 09:00

 

Jahja FehratovicJoš jedan falsifikat

Jahja Fehratović

“Sandžak” – Dok Bošnjaci Sandžaka preskaču prepreku za preprekom u užurbanom šprintu ka potpunom zaokruženju odbrambenih mehanizama samozaštite od režimskih nasrtaja na njihovo jedinstveno nacionalno tkivo, usijane glave i dalje pokušavaju zapaliti tribine i, makar lupajući kašikama u tendžere, izvući svoj propali projekt iz beznadežne situacije.

Jer, jako je nezgodno i valja odgovarati pred publikom za sva pogrešna rješenja, truhlu koncepciju, niz niskih udaraca, ali nadasve potcjenjivanja protivnika koji, iako sastavljen isključivo od domaćih igrača, superiorno vlada svakim pedljom terena. Ne pomažu ni potkupljene sudije, ni prljava igra, ni poništavanje golova, ni namještanja slobodnih udaraca i penala – jednostavno stasala je pobjednička generacija, koja uz svog kapitena, svako malo zatrese mrežu skupo plaćenog protivničkog golmana. Već je i najstrastvenijem režimskom navijaču postalo jasno kuda vode jeftini trikovi uspaničenog rukovodstva državnog tima, a ponosni bajraktari slobode bošnjačkoga naroda odavno čitaju i agresivnu i pasivnu strategiju protivnika i taktički mudro odgovaraju na svaki pokušaj ugrožavanja svog dijela terena.

Jedna od najstarijih režimskih mućak-taktika jeste falsificiranje autohtonih bošnjačkih vrijednosti da bi se isti obesmislili i doveli u pat-poziciju paralelizmom. Tu strategiju rabe još od vremena Kralja Aleksandra i skopske Kraljeve medrese, koja je bila formirana da bi se školovali duhovnjaci po mjeri vlasti. Istu taktiku pokušali su primijeniti i zadnjih godina u Sandžaku, tvoreći paravjerske institucije s ciljem slabljenja i uništenja jedinog preostalog autonomnog i slobodarskog dijela bošnjačkog bića. Pedeset godina infiltracije udbaških kadrova unutar Islamske zajednice pokazalo se nesposobnim da se kontrolira energija regeneracije i izgradnje vjerskog i nacionalnog identiteta Bošnjaka. Država je morala mijenjati taktiku, izvući istrošene polutane iz tog nezaustavljivog progresivnog pokreta i stvoriti im ambijent u kom će nastaviti obavljati kvislinšku misiju. Dobrom čitaču nije mogla promaći najava takvih scenarija ravno godinu dana prije otvorene agresije na institucije Islamske zajednice. Naime, gostujući 2006. godine u emisiji Ključ na RTS-u sa Slavenkom Terzićem i Muhamedom Jusufspahićem, Darko Tanasković je izjavio: „Vlast mora uspostaviti kontrolu nad obrazovnim i odgojnim institucijama Islamske zajednice.“

Dakle, još tada je najavljen rat Islamskoj zajednici i sugeriran glavni razlog tog rata: uspostava kontrole nad obrazovnim i odgojnim institucijama koje nisu pod direktnim patronatom režima, odnosno onim institucijama u kojima se mladi muslimani obrazuju bez grča i konstantnog nametanja inferiornog odnosa spram srpskog naroda. Nije bilo moguće odjednom neprimjetno ovladati ni Medresom ni Fakultetom za islamske studije, pa čak ni obdaništima Reuda i Wildan. To je, prema scenariju, trebao biti drugi korak invazije na IZ. Nakon neuspjeha prve faze, direktnog udara na IZuS, postalo je jasno da nikada neće ispuniti ni drugu. Zato se krenulo u formiranje paralelnih obrazovnih institucija čiji je cilj legalizacija pečata da bi se davale diplome beogradskom kadru koji će imati zadatak da duhovno unakazi muslimansku mladež i obesmisli one vrijednosti islama koje se sadrže u samom fundamentu te religije: moral, iskrenost, ponos, čast i dostojanstvo. Ali ne samo to, napuštanjem IZuS saradnici beogradskog režima su praktički ostali bez vidljivih izvora primanja što je dodatna opasnost da se stopostotno raskrinkaju. Ako neko živi luksuzno a nema vidljivih izvora primanja, postaje očigledno da je na nečijem tajnom platnom spisku, u ovom slučaju državne bezbjednosti.

Da bi njihova primanja imala makar prividan smisao, država je nelegitimno iz Vladine komisije za vjeronauku isključila prof. dr. Mevluda Dudića i trideset devet vjeroučitelja IZuS iz srbijanskog obrazovnog sistema da bi na njihova mjesta postavila nekvalificirana i kriminogena lica. Time su zadovoljeni apetiti niskorangiranih saradnika DB-a iz redova paravjerske tvorevine. Pozicija krupnijih agenata nije omogućavala takvo što, njih je trebalo uzdići na „akademski nivo“, formiranjem nekakve visokoškolske ustanove koja će visokoprofiliranim agentima davati pravni okvir djelovanja, ali i pokušati parirati FIS-u. Da apsurd bude veći, formiraju se Beogradski islamski fakultet i njegovo istureno odjeljenje u Novom Pazaru u martu mjesecu i navodno dijeli šezdeset pet indeksa studentima bez ikakvog prijemnog ispita i raspisanog konkursa. Falsifikat je na samom početku raskrinkan ne samo spomenutim činjenicama već i kadrovskom strukturom. Na čelu te institucije postavljen je provjereni udbaški kadar koji se javno hvalio po Novome Pazaru da je kupio i magistarsku (4500 DM) i doktorsku (9000 DM) diplomu, te nudio istu stvar potencijalnim kupcima.

Na koncu, država ovakvim falsificiranjem želi postići još jednu stvar. Ona je obavezna iz budžeta odvajati sredstva za finansiranje crkava i vjerskih zajednica. Stvaranjem paralelnih institucija, režim će upumpavati novac u njih i prati ga kako bi izbjegao obavezu davanja istog legitimnim i autohtonim predstavnicima muslimana IZuS, kao što su nedavno pokušali oduzeti stipendije studentima FIS-a. Doduše, država ionako nije vraćala sredstva vjernika kao poreznih obveznika IZuS, već je isti prosljeđivala SPC i njezinim ispostavama u susjednim državama.

Nezamislivo je da poreska sredstva građana Srbije idu za finansiranje institucija drugih država. Ali, Srbija je zemlja apsurda, srbijanski režim fabrika falsifikata, a ideološka osnovica velikosrpskih projekata fašisoidna potka sadržana u programima Načrtanija Ilije Garašanina, Homogenoj Srbiji Stevana Moljevića, Instrukcijama Draže Mihajlovića, Memorandumu Sanu, tajnom Memorandumu II SANU i Nacionalnoj strategiji očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu koju je Vlada Srbije usvojila kao dio zakona ZOD 2011. godine.

(Ovaj osvrt Jahje Fehratovića prenesen je sa sajta SANDŽAK PRESS od davnog 12.4.2011)

 

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 13 Siječanj 2019 13:48

 

KnjigeRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (53)

Nadan Filipović

Na put se sprema, put mu je dalek

-Ku'ću sad? – razmišljao je. Do polaska voza je imao podosta vremena, ali vrijeme brzo teče, a on u postavi svog sakoa nosi gute funti i dolara. Valja mu to bogatstvo nekako sakriti jer ako ga budu kontrolisali ili prekopavali pa nađu, ima da zaglavi, debelo da zaglavi. Doživotna mu ne bi ginula. Kako bi im objasnio odakle mu sve to? Šta da radi?

Sjeo je na klupu u malom parku pored Drvenije. Grozničavo je razmišljao. Odjednom mu na pamet pade kako da riješi tu golemu brigu. Sakriće sve u kožne korice debelih knjiga. Ali, za to mu treba alat. Oštra čakija, baš oštra, ljepilo, može gumirabika, a ako može naći negdje žilet ili oštru britvu, gdje bi mu bio kraj. Potegao je kofer preko Drvenije i produžio u ulicu Ferhadiju, koja više nije bila Ferhadija već ulica Vase Miskina. U blizini Markala je bila jedna prodavnica, kao narodni magazin. Uđe.

-Dobar dan drugarice. - obrati se jednoj mladoj prodavačici, baš pravom pupoljku.

-Dobar dan druže. Izvoli, šta bi trebao?

-Imaš li kak'ih makaza?

-Imamo. Ali sve su nake jednake.

-A žileta?

-Uh, za žilete trebaš imati tačkice.

-Imam ja te bonove il', kako veliš tačkice.

-A imaš li para?

-Kako da ne bi im'o. Spremam se na put. U Doboj. Jaran mi se ženi. A imaš li kak'og ljepila za papir? Gumirabike?

-Čekaj, molim te, da pogledam.

Ode iza polica. Tamo je nešto čeprkala. Vrati se sa bočicom gumirabike.

-Zadnja. Sretan si.

-Imaš li kak'u četkicu za mazanje. Moram korice jedne knjige zal'jepit' i uredit'. Taj mi jaran davno knjigu posudio, ja čit'o i čit'o, a kad puno čitam meni se odjednom prispava. Čim pročitam stranicu jednu ja zaspem. Pa se oteglo. Tako sam jednom na sećiju zakunj'o pa sam u snu nekako na knjigu leg'o i oštetiše se korice. Baš peh! Valja mi to sriktat'. U crnu bi zemlju prop'o kad bi jaranu vratio raskupusatu knjigu. Što jes,' jes'. Čitavu dobio, valja čitavu vratit'.

-Evo momak, sve ti je to dvadeset i dva dinara, a za dva žileta moraš dati tačkica.

-Što se mora, mora se. Evo tačkica. A kako se ti zoveš?

-Vildana. A ti?

-Muharem - slaga.

-Baš si sinpatična. Vildana, baš l'jepo ime. Kad se vratim iz Doboja sa svadbe mogli bi izać' nas dvoje malo na korzo, pa neđe na kolače i bozu.

-A radiš li ti?

-Radim. Mehaničar sam u že'jezničkoj radioni. Obnavljamo je, a ti Vildana znaš onu našu – nema odmora, dok traje obnova!

-Hajde, kad se vratiš iz Doboja, navrati, a ja ću razmisliti. A imaš li curu?

-Jok! Kak'a ba cura!

Pođe da zausti …Allahima…pa brzo prebaci na: “Doviđenja drugarice Vildana. Smrt fašizmu!”.

Ona mu tiho reče: “Allahemanet”, a glasno: “Doviđenja druže Muhareme! Sloboda narodu!”

Izašao je i iza Markala, gore prema Baščaršiji, ugleda jedno dvorište puno otpada, kojekakvih polomljenih greda, polupanih buradi i ostalog otpada. Usred tog krša nalazila se jedna omanja baraka. Njena vrata bez krila i prozori su zjapili mrakom. Sa strane nađe neki uski prolaz i provuče se do barake. Ogledao se. Nije ga niko vidio. Uđe, sve ogledajući se. Sjede na neki sanduk do prozora kroz kojeg je mogao osmatrati hoće li neko naiči. Privuče nekakvu skoro polomljenu klupu. Stavi kofer na nju. Otvori ga. Izabra jednu golemu knjigu debelih kožnih korica. Povuče žiletom po unutarnjem rubu i brzo “zinu” šupljina između kartonske strane korica i kože. Izvadi kuvertu sa funtama iz postave. Poče gurati novčanice u taj prorez. Skoro je pola nafilovao. Tako uradi i sa zadnjom stranicom, odnosno koricom debele knjige. Funte su bile “spakovane”. Otvori bočicu sa gumirabikom pa pažljivo premaza rub kože i kartona. Stavi tu knjigu na klupu, pa preko nje naslaga još tri debele knjige. Da pritisne. Išlo mu je od ruke. Uskoro u šteku druge knjige završiše i dolari. U dvije korice. Sve je zalijepljeno, nema tragova. Te knjige stavi u prvi red, odmah ispod poklopca. Kontao je, ako milicioneri budu prekopavali, oni će se, kao svi drotovi svijeta, odmah zaletjeti da gledaju i horvaju stvari koje su pri dnu kofera. Ponovo pregleda sve dokumente koje je nosio i kartu za voz. Sve je bilo u lijevom unutrašnjem džepu. Makaze baci u čošak, a gumirabiku i žilete ponese u džepu.

Taman je izašao pred Markale kad se začuše uzvici: “Eno ustaše, narode… eno ustaše! Ustašooooo! Ustašooooo!” – prolamalo se ulicom Vase Miskina. Noge su mu se podsjekle. Nije mogao dalje hodati. Oblio ga je leden znoj.

-Neko me je garant prepozn'o. Jamda me je Ejub drukn'o? Ko bi drugi?

Pred očima mu se stvori Ejubov lik sa kažiprstom uperenim u njega: “Drugovi iz OZN-e, to je ustaša Rušid! Hapsite bandu! U lance koljača ustaškog! Na vješala! Na vješala! Vješala je zaslužio!”

Ipak se onako sav ukočen nekako okrenu i vidje gomilu jalijaša koji su u širok krug opkolili nekog suhog, omanjeg čovjeka u odrpanoj uniformi, sa prsima urešenim desetinama nekakvih medalja i ordena. Rušid nije pojma imao da je to maloumni Karanana kojeg su jalijaši provocirali nazivajući ga ustašom, a on je, jadan i bijedan, pjenio, grozno psovao, a onda iz džepa vadio kamenice i frljacao ih prema rulji željnoj bezdušnog mučenja psihički bolesnog čovjeka. Karanana požuri prema čaršiji, a za njim se gurala gomila besposlene dječurlije, omladine, ali i po koji odrasliji hajvan željan tuđe nesreće i muke. Još je dugo odjekivalo, ali sve tiše i tiše: “Ustašo, ustašo!”  

Smirio se je. Za ciglanu je na kratkom godišnjem odmoru od petnaest dana. Hamzalija mu je donio papir sa rješenjem potpisanim od druga Obrena, a na kraju je stajalo, a šta će dugo već “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”

Ehehe…. dug će biti Rušidov put do potpune slobode, ali je, vidjet ćete, potpunu slobode neće dosegnuti sve do suđenog mu dana.

(nastavlja se)

 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina
Subota, 12 Siječanj 2019 21:47

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (2)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Prenoćišta u Sarajevu

Četrnaest je prenoćišta u gradu, i naravno da nijedno nema telefon.


Mustafa Arslanagić ima prenoćište u Protinom sokaku 4,

Murat Ćebo u Malom Ćurčiluku 1,

Janja Đuranović u Brankovoj 23,

Sadik Gvozden u Abadžiluku 67,

Safet Halačević u Samardžijama 8,

Hasan Huseinović u Halačima čikmi 18,

Savo Ijačić u Staničnoj 4, odmah uz željezničku stanicu. Kod Save, u nekoj od četiri višekrevetne sobe, zanoće zlehudi namjernici koji se neplanirano zateknu u gradu, mašinovođe, željezničarska sirotinja iz provincije kada poslom dođe u Sarajevo… (Savo Ijačić prezimenjak je gazde Mitra I. Ijačića, koji drži hotel Bristol, i vrlo je vjerojatno da su rođaci, možda i braća. Ako je tako, bit će da su zavađeni. Jer kako bi u dobrim odnosima mogla biti dva brata, ili brata po stricu, ako jedan drži lijep, novi hotel, podignut uz željezničku stanicu, koji čeka svog Hitchcocka da ga opjeva i o njemu snimi film, dok drugi drži siromaško prenoćište sa sobama od četiri ili od osam postelja bez posteljine?).

Musa Lj. Ljuca drži prenoćište u Aleksandrovoj 13, nedaleko od Stare pravoslavne crkve,

Avdo Pilav u Gornjim Tabacima 11,

Mustafa Redžić u Brankovoj 17,

Asim Šabanović u Velikoj Ćurčiluku 1,

Đorđe Trifković u Sagrdžijama 4,

Salih Tvico u Samardžijama 7.

Ahmet Handžić u zakupu drži Morića han.

Većina prenoćišta nalazi se na Baščaršiji i u starome turskom dijelu grada, handžije su većinom muslimani, samo troje je pravoslavnih, među njima i jedna žena.

Sarajevski bifei, kafane, krčme i restauracije

Sarajevo 1937. ima nekoliko stotina bifea, kafana i bosanskih kafana, krčmi, gostiona i restauracija, i grehota bi bilo ne spomenuti svaku.

Deset je bifea.

Njihovi vlasnici su:

Imšir Konjhodžić s lokalom u Kralja Petra 4 (tel. 37-43),

Zadik S. Levi u Kruševačkoj 4, Milka Lovrenović na Gajevom trgu 2, Luna Maestro u Prestolonasljednika Petra bb,

Vlado Milanović u Brankovoj 16,

Miljenko Miljković u Kulovića 11,

Albert Montiljo u Gazihusrevbegovoj 2,

Jovanka Prijaković s bifeom “Branko” u Aleksandrovoj 87 (tel. 29-73),

Rade Torbica u Aleksandrovoj 54,

te “Sašk-bife – igralište Kovačići”.

(Jovanka Prijaković objavila je u Almanahu i plaćenu reklamu za svoj bife: “Servira sendvić razni za Krsne slave i svatove. Cijena umjerena.”)

Sedam je bifedžija i tri bifedžijke. Pet je kršćana, troje Jevreja, jedan musliman i jedan sportski, tojest športski klub. (Među njima je Luna Maestro, bifedžijka tužnoga imena, čija melodija tako zvuči da bi vrijedilo poći za njenom biografijom, makar i na kraj svijeta, i sačuvati njenu priču bez ijednoga prepravljenog detalja…)

 
Lažne diplome u policiji BiH
Subota, 12 Siječanj 2019 08:43

 

MUP-SATri službenika sarajevske policije imala nevalidne diplome, slijede otkazi

 

Ibro Čavčić

Tri dugogodišnja službenika Policijske uprave Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, utvrđeno je prilikom sigurnosnih provjera, imala su nevalidne diplome srednje škole, saznaje Klix.ba.

Diplome policijskih službenika Nezira Lihovca, Stjepana Marića i Melise Koro, kako saznajemo, stečene su na sumnjiv način u školama izvan Sarajeva, a nevalidne diplome otkrivene su na osnovu sigurnosnih provjera za pristup tajnim podacima.

U Tužilaštvu KS nam je potvrđeno da postoje predmeti u vezi sa krivotvorenim diplomama navedenih službenika Policijske uprave Ministarstva unutrašnjih poslova KS. Sada će, kazuju naši izvori iz MUP-a KS, uslijediti i otkazi.

MUP KS, koje nije zaobišla afera sumnjivo stečenih diploma, ima mogućnost sigurnosnih provjera za pristup tajnim podacima, što sa ostalim kantonalnim institucijama nije slučaj. Može se samo naslutiti koliko takvih slučajeva ima u ostalim ustanovama KS.

Provjere koje vrši sarajevska policija unutar vlastitih redova rezultirala je otkrivanjem nekoliko nevalidnih srednjoškolskih diploma, ali bi trebalo da se otvori i pitanje svih diploma o stečenoj višoj ili visokoj spremi na sumnjivim visokoškolskim ustanovama.

Naravno, to bi otvorilo pitanje činovanja, a naši izvori iz MUP-a tvrde da neki visokorangirani službenici, koji obnašaju dužnosti na rukovodećim policijskim pozicijama, imaju diplome koje nemaju nikakve veze sa policijskim poslom.

U ranijem periodu, pisali smo o tome, nije primjenjivan ni Pravilnik o internom oglašavanju slobodnih radnih mjesta kojim je propisano činovanje svaka tri mjeseca, a najmanje jednom godišnje. Službenici su, pak, činovani prema potrebama pojedinaca.

Policijski komesar MUP-a KS Mevludin Halilović potvrdio je za Klix.ba da su, prije nego što je preuzeo funkciju, imali problema sa procedurama za unapređenje i da nisu imali činovanja koliko bi trebalo da bude.

"Moje opredjeljenje je da taj postupak bude kontinuiran, da nemamo zastoja i da ne čekamo na pojedince da ispune uslove za pojedine činove, nego da to radimo u kontinuitetu kad se ukaže upražnjeno radno mjesto", kazao je Halilović, kada je preuzeo funkciju komesara.

(Ovaj izvještaj o nevažećim diplomama u MUP-u Sarajevo prenesen je sa sajta KLIX.ba od 12.1.2019)

 
Podsjećanje: Kako je pala Crna Gora 11.1.1989.godine
Petak, 11 Siječanj 2019 18:33

 

Branko VojicicKad su godine počinjale januarom

Branko Vojičić

Da godine počinju januarom a završavaju decembrom, znali smo od rođenja. Ali, na današnji dan, tačno prije tri decenije, kada je u Crnoj Gori na ulici pala komunistička vlast, a političko vođstvo u partiji i državi preuzeo populistički pokret nastao na talasu velikosrpskog nacionalizma i socijalne demagogije, slavodobitno je upriličen politički slogan “Godine počinju januarom”. Taj je slogan upotrebljavan samo nekoliko godina, a nakon toga januarske događaje ne pominju čak ni njihovi vodeći domaći akteri “mladi, lijepi i pametni”, kreatori “nove razvojne filozofije”. Filozofije, koja je popločana Miloševićevim razvojnim “projektima” dovela do raspada zemlje, sankcija međunarodne zajednice protiv Srbije i Crne Gore, hiperinflacije, pada plata na sedam-osam njemačkih maraka, gladi, do gubitka posla i državnog dostojanstva “ratom za mir” pred zidinama Dubrovnika.

Stvaranje vazala

Iako je cilj bio da se od Crne Gore napravi vazalna prosrpska tvorevina i na vlast dovedu poslušni, u čemu se uspjelo, nosioci podaništva i političke harange te događaje su kao nadgrobnim spomenikom prekrili parolom “Dogodio se narod”, koju je skovao pjesnik i partijski voždov poslušnik Milovan Vitezović (i tako zaslužio četvorosobni stan u Beogradu). A koliko se narod zaista pitao, govori podatak da se i poslije 30 godina “AB revolucije” građevinski tajkuni sa predstavnicima bivših radnika “Radoja Dakića” (udarne pesnice te revolucije u Crnoj Gori), spore o minimumu za otkup zemljišta bivših fabrika, na kojem namjeravaju da grade stanove za prodaju.

Kakva ironija! Oni koji su rušili svoju državu uzvikujući parole: “Ne damo Jugoslaviju slovenačkim konjušarima i hrvatskim ustašama”, “Hoćemo oružje” i “Narod se pita, Slobo umjesto Tita”, da ostanu i bez Miloševića (dakako i Mire Marković) i bez fabrike. Srbija je ostala tamo đe je i bila, ali bez Kosova, đe se, kako se govorilo, sprovodio genocid. Sad je to nova radnička muka, a stvarni genocid u Srebrenici se, dakako, ne priznaje. A u nezavisnoj Crnoj Gori, za koju su se borili i neki bivši mintigaši kad su se dozvali pameti, ostali su bez imovine propale fabrike, ostavljeni na milost i nemilost novokomponovanih kapitalista.

Prevrat

Crna Gora je formalno srušena 10. na 11. januar 1989. godine, a pad je stvarno počeo 20. avgusta 1988. godine na Trgu Ivana Milutinovića u Podgorici, kad je održan “miting solidarnosti” sa Srbima i Crnogorcima sa Kosova. I pored stava jugoslovenskog državnog i partijskog rukovodstva da se “mitinzi solidarnosti” ne izvoze van teritorije Srbije, namjerno je izabran 20. avgust. To je dan kad je rođen Slobodan Milošević (Požarevac, 1941); promovisan u Srbiji kao “vožd srpskog naroda”, za koga je Matija Bećković čuvar srpstva i kosovskog zavjeta, koji nije silazio sa malih ekrana – prorekao:Slobodan Milošević je sinteza dve najskuplje srpske reči: sloboda i Miloš”.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search