LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Podsjećanje na još jednog prevaranta
Petak, 19 Travanj 2019 22:06

 

PravdaPodsjećanja na zakonske posljedice koje je na svojoj koži osjetio još jedan prevarant iz Srbije

Nadan Filipović

Novinar Leoni Wood je u The Sydney Herald Tribune, 21.7.2009 objavio tekst “Fake psychologist faces hundreds of charges” (Lažni psiholog je suočen sa stotinama optužbi)

U svom tekstu navodi da je tog dana u St Albansu uhapšen Dušan Milošević, star 43 godine, koji je sa beogradskom lažnom ili kupljenom diplomom psihologa više od deset godina radio i zaradio preko dva miliona dolara, od čega samo od WorkCover Authority and Transport Accident Commission 1.2 miliona. On je pritvoren i prema navodima iz Suda protiv njega će biti podignuto preko 150 optužnih prijedloga, a posebno optužbe zbog sticanja značajne materijalne koristi kroz dohodak koji je ostvaren prevarom, odnosno pomoću lažne diplome.

Kasnije je isti novinar, 29.9.2011. godine objavio tekst “Secret cop turned fake psychologist jailed” (Zatvoren je pripadnik tajne policije za kojeg je utvrđeno da se lažno predstavljao kao psiholog). Osuđen je na pet godina i dva mjeseca robije uz nalog da mora vratiti sve novce zarađene prevarom, a koji je stekao naplaćujući preko sedam hiljada konsultacija u toku trajanja svog prevarantskog lažnog predstavljanja.

Inače, on je bio do 1996. godine član tajne policije Slobodana Miloševića, balkanskog krvnika. Na suđenju nije pokazao nikakve tragove kajanja.

Da zaključimo!

Australija je država u kojoj je strogo kažnjivo lažno predstavljanje, odnosno sticanje plaće i bilo kakvog drugog materijalnog primanja na osnovu ili krivotvorenih diploma (certifikata) ili "diploma" nepriznatih ili nepostojećih fakulteta i univerziteta, pa bilesi ako te diplome potiču iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Beča, Londona, Pekinga, itd.

Svi koji se usude varati okolinu i uzimati goleme plaće “na gu.ove”, mašući okolo svojim šatro-diplomama trebaju pažljivo pročitati australijske zakone, ali se i sjetiti one narodne: “Vraćaj koko šta si pozobala”…i to s kamatama.Sve pare stečene prevarom moraju se vratiti, svakako sa zateznim kamatama.

Napominjem da će pred zakonom biti debelo odgovorni i oni njihovi nadređeni koji su dali “zeleno svjetlo” da se takvi prevaranti zaposle, a dokaže se da su znali da prevarant ima falsificirane ili kupljene diplome nepostojećeg fakulteta koji nema ni adrese, ni telefona, ali zato ima cijenik za svoje papire koje naziva diplomama.

Dakle, ako se takav prevarant uhvati u prevari ne gine mu par godinica “prdekane”, vraćanje svih para koje je prevarom stekao i dodatno pogolem “criminal record” koji se ne briše.

A teško li se njegovim nadređenim koji su mu “pomogli” dajući prevarantu puni legitimitet.

Treba paziti šta se ovdje radi. Ovdje ne prolaze seljačke finte koje “pale” na prostorima bivše Juge. Bojim se da ima onih koji misle da on-line ublehaške diplome nepostojećih fakulteta ovde mogu “piti vodice” i biti osnova za goleme plaće za desetak sahata heftično – nako šetnjice laganice po svom radnom mjestu – a raja zijeva u takvog kao da je s neba sišao.

 A ono, mlađani papak - prevarant se sve ku.či i puše u stilu: “Ko sam – šta sam! Ma vidi me. Niko mi ba ništa nemere!”

Ali, takav papčić - "sejačić" treba da zna da svaki bardak ide na fiskiju sve dok se ne razbije.

 
Feljton - Srbi "spasitelji" Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Petak, 19 Travanj 2019 09:48

 

Jevreji u beogradu“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (6)

Nadan Filipović

Nastavlja se laganje na tone

(Na fotografiji: Beogradski Jevreji iza žice koncentracionog logora "Sajmište" - Beograd)

Diskusija o nadčovječanskim naporima Srba u spasavanju Jevreja u Drugom svjestkom ratu dobija svoje ubrzanje i atribute “masovne radno-politička akcije”, ne samo u Beogradu, već i po cijeloj Srbiji. Ponovo se javlja neumorni srpski plačenik Todd Ernoff koji 24.maja 1999. godine u svom članku “Prisvajanje holokausta - pogled američkih Jevreja na SAD/NATO bombardovanje Jugoslavije”, pa nam iznosi jednu pikanteriju za koju mnogi od nas do sada nisu znali.

Olbrajtova (Madeleine Albright) je rođena Jevrejka a njena je familija pobegla iz Praga 1939. pred nacističkom invazijom i došla da živi u Beogradu. 1941. godine nacisti okupiraju Jugoslaviju, a petogodišnja Medlin je punih šest sledećih nedelja bila sklonjena kod jedne srpske porodice! Kasnije je s čitavom svojom familijom pobegla za London. Zahvaljujući Srbima mala je Medlin preživela, na kraju postala Amerikanka i svoju karijeru krunisala ubijajući na stotine, bolje reći hiljade Srba u ime NATO-a i holokausta. Nečuveno! Kao paralelu ponašanju Srba ostaje nam da se prisetimo i toga da su Albanci bili ti koji su formirali SS diviziju pod nacističkom upravom. Jedna od njih, poznata 21. Waffen SS "Skenderbeg" divizija (sastavljena večinom od Albanaca iz severnog dijela Albanije) u kasnijim se fazama rata isključivo bavila hvatanjem Jevreja koje su potom deportovali u logore, kao i izvršavanjem masovnih egzekucija nad Srbima.”

Mislim da će mnogi koji ovo pročitaju biti sretni što su saznali da su Srbi spasili malu petogodišnju Jevrejku Madeleine Albright, kasnije državnog sekretara – ministra vanjskih poslova SAD-a, a koja im je to dobročinstvo “vratila” tako da je svoju karijeru krunisala “ubijanjem hiljada Srba” u ime NATO-a i holokausta.

U istom tekstu Todda Ernoffa, iz “prve ruke” i po prvi put, saznajemo da su se ustvari mrski Albanci iz 21. Waffen SS divizije zlokobnog naziva “Skenderbeg” isključivo bavili hvatanjem Jevreja koje su potom deportovali u logore.

Međutim, ta laž Todda Ernoffa nema nikakve logičke veza sa zdravim razumom jer su Srbi, kako su i ponosno pisali svojim gazdama u Berlinu, “prvi rešili već 1942. godine jevrejsko i cigansko pitanje”. Zato “albanski antijevrejski SS-specijalci” i da su htjeli nisu više imali šanse da “ulove” i jednog Jevreja u Srbiji, jer su oni već likvidirani po okolobeogradskim koncentracionim logorima ili u pokretnim plinskim komorama ili, kako si ih Srbi nazivali, “dušegupkama”. Treba napomenuti ovim “istoričarima”, a posebice lažovu Toddu Ernoffu da je 21. SS-divizija “Skenderbeg” formirana tek 18. aprila 1944. godine, znači oko šest mjeseci prije oslobođenja Beograda, a tad je već bilo kasno za “lov na Jevreje” kojih u Srbiji više praktično i nije bilo.

Naime, iz Beograda su 29.maja 1942. godine u Njemačku upućeni srpski slavobitni izveštaji u kojima se berlinskim gazdama hvališu da je “konačno rešenje jevrejskog pitanja u potpunosti sprovedeno u Srbiji i da u njoj više nema Jevreja”.

Sačuvani su izveštaji Franca Rademahera, stručnjaka za jevrejska pitanja u Ministarstvu inostranih poslova (koji je aktivno učestvovao u zbivanjima u Beogradu 1941/42. godine) i Emanuela Šefera. Rademaher je 29. maja 1942. podnio izveštaj: “U Srbiji jevrejsko pitanje više nije akutno.” Šefer je 8. juna 1942. obavestio visoke vojne starešine-generale: Valtera Kunca, Paula Badera i druge da u Srbiji više ne postoji “jevrejsko pitanje”.  

Molim da mi se ne zamjeri davanje slobode mašti i zamišljanje jadnih Jevreje u Nedićevoj Srbiji kako b(j)eže ispred krvoločnih albanskih SS-ovaca pripadnika SS-brigade “Skenderbeg”, a svaki od tih krvožednoih Arnauta umjesto šl(j)ema na glavi nosi ono tradicionalno bijelo “keče” i svi viču na arnautskom “Držite Jevreje!!! Hvataj ih!!!”

Istovremeo Srbi iz okolnih živica i grmova, a među njima i minijaturni partizani Mirko i Slavko (ona dvojica: Mirko pazi metak! Hvala Slavko!) Jevrejima viču “Braćo Jevreji, brzo bež’te bre vamo! Kod nas se bre sklonite da vas mi lepo spašavamo.”

I tako ih Srbi spašavaju srbijanske Jevreje od krvožednih Arnauta SS-ovaca iz divizije "Skenderbeg". 

Užasne su ovo laži!!!!

(nastavlja se)

 
Bosanski ljudi - in memoriam Mladenu Vuksanoviću - Ljudini
Četvrtak, 18 Travanj 2019 10:09

 

Mladen VuksanovicDnevnik sa Pala Mladena Vuksanovića: 110 dana među ubicama Sarajeva

Uspomena na velikog čovjeka koji je uspio sačuvati razum i ljudskost u samom srcu tame.

Tomislav Marković, Beograd

April je mesec, vreme crnih godišnjica za Sarajevo i celu BiH, ali i vreme da se podsetimo ljudi koji su se usprotivili zlu, onih pojedinaca koji su u mračnim vremenima sačuvali ljudskost i oduprli se zločinačkom mahnitanju svojih sunarodnika. Jedan od njih bio je i Mladen Vuksanović, urednik i scenarista dokumentarnih filmova na TV Sarajevo, dobitnik brojnih međunarodnih nagrada, između ostalog i Prix Italia 1991. godine.

Mladen Vuksanović proveo je prvih 110 dana rata na Palama, u svojevrsnoj izolaciji, jer je kao autor i urednik TV Sarajevo odbio da radi za Srpsku televiziju na Palama i da bude deo ratnohuškačke mašinerije. Kad ga je koleginica Vojna Travanj pozvala i upitala kad će početi da radi za njihov „Srpski informativno-televizijski centar“, Vuksanović je odgovorio rečenicom koja treba da uđe u anale novinarske etike: „Ja nisam nacionalni, već profesionalni novinar“.

Za vreme boravka u strogom centru mraka, među ubicama i pljačkašima, Vuksanović je vodio dnevnik koji je, kako sam kaže, „pisan u stalnom grču i strahu da ga ne pronađu prilikom pretresa kuće“. U jednom dnevničkom zapisu Vuksanović beleži: „Ako mi nađu ovaj dnevnik, neće me ubiti već vrtjeti na ražnju“.

I to samo zato što je u svom dnevniku pisao golu istinu o užasu koji je zavladao na Palama.

Licem u lice sa nepojmljivim zlom

Vuksanović je svoj ratni dnevnik 1996. godine objavio kao knjigu pod naslovom „Pale 5. 4. – 15. 7. 1992“ u zagrebačkom Durieuxu, a potom su usledili prevodi na engleski i nemački jezik. Predgovor za nemačko izdanje napisao je tadašnji ministar spoljnih poslova Nemačke Joška Fišer.

Dnevnik sa Pala je neprocenjivo svedočanstvo o prvim mesecima rata, svedočanstvo zgroženog, očajnog pojedinca koji se našao licem u lice sa nepojmljivim zlom, pisano rukom časnog čoveka i pouzdanog svedoka. Dok paljanskim ulicama prolaze Vuksanovićevi poznanici obučeni u uniforme, dok nebom lete vojni helikopteri iz Srbije, dok sluša gruvanje topova sa Trebevića koji seju smrt po Sarajevu – on sve to beleži u svoju svesku, kako bi sačuvao istinu o Karadžićevim ubilačkim bandama.

Kako bi sa tom jezivom istinom sačuvao i sopstveni zdrav razum.

Na samom početku opsade Mladen i njegova supruga Jadranka zatekli su se u svojoj kući na Palama, dok su njihovi tek punoletni sin i ćerka ostali u Sarajevu. Vuksanović beleži da je sina mesec dana ranije poslao u Sarajevo kako bi izbegao mobilizaciju na Palama, te kako tu odluku nije mogao da objasni nekim članovima porodice: „Urlam na telefon i objašnjavam šogoru u Titogradu da je bolje da mi sin pogine u Sarajevu od granate ratnih zločinaca nego da postane ubica sa Trebevića. Šogor to ne može shvatiti i spušta mi slušalicu.“

Pokazalo se da postoji i nešto gore od smrti – a to je prestati biti čovek i postati ubica. Iako je Vuksanović ateista, i on i njegov sin razmišljaju na jevanđeoski način, u duhu Hristove izreke: „Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?“

Na sličnu misao nailazimo i u Talmudu: „Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima“. Gospodari smrti sa Pala i iz Beograda nikada sebi nisu postavili ovakvo pitanje, nikada se nisu zapitali: „Kakva je korist čoveku ako zadobije Veliku Srbiju, a dušu svoju izgubi?“ Valjda nisu imali šta da izgube.

Kad ljudi postanu ljudožderi

 
Bez dlake na jeziku – “notrdamska” dioptrija Vedrane Rudan
Srijeda, 17 Travanj 2019 10:52

 

VedraRudanVedrana Rudan izazvala reakcije: Jebe mi se što se u Parizu srušio toranj

 

Hrvatska književnica Vedrana Rudan, poznata po svojim žestokim stavovima, izazvala je polemike po društvenim mrežama kolumnom o požaru katedrale Notre Dame u Parizu.

Tekst kojeg je objavila na svojoj službenoj Facebook stranici prenosimo u cjelosti:

U Parizu je u plamenu nestao toranj Notre Dame. Gorjela je Notre Dame, čitav je svijet gledao visoki plamen, svako ko u svijetu danas nešto znači pustio je suzu. Čak i Trump.

Bila bih se kladila da nikad nije čuo za Katedralu. Šta je Notre Dame? To je fenomenalna gotička, to je bila fenomenalna gotička katedrala. Dragulj u kruni koja krasi glavu Zapada.

Civilizirani ljudi su izvan sebe. Jedna je novinarka izjavila: "Činilo mi se kao da je pokraj mene pala bomba." Kako ona zna kakav je osjećaj kad pokraj tebe padne bomba?

Neka otputuje u Libiju, Afganistan, Irak, Palestinu, Siriju, tamo ljudi znaju kako je to kad pokraj tebe padne bomba. Sve te bombe koje desetljećima padaju diljem Kugle baca Zapad.


Pritom se Francuskoj, Americi, Engleskoj, Italiji i ostalima živo jebe kako će se osjećati oni dole. Djeca će umirati u najstrašnijim mukama, ostajati bez ruku, nogu, očiju, njihovi roditelji izgubit će i kuće i kućišta. Gorjet će minareti, nestajat će gradovi stari hiljade godina.

ZAŠTO? U ime demokratije, naravno. Ko plače nad Libijom i ostalim spaljenim zemljama? Jebe mi se što se u Parizu srušio toranj.

Da su radnike koji su obnavljali Katedralu bolje plaćali, možda bi još stajao na mjestu? Da Zapad troši onoliko para na gradnju koliko troši na razaranje, Notre Dame ne bi ostala bez tornja.

Za mene je mokro pariško zgarište simbol trulog Zapada. U jednom danu može tuđe zemlje pretvoriti u prah i pepeo, uništiti sudbine miliona ljudi, a nije u stanju ugasiti toranj u plamenu.

Svi smo čuli kako će jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, težak je nekoliko milijardi nečega, donirati 100 miliona eura da bi Notre Dame postala još starija i ljepša. Pridružit će mu se mnogi njemu slični.

Odakle pare, gospodo? Koliko je ljudi pobijeno, koliko je zemalja razvaljeno da bi JEDAN čovjek mogao imati milijarde dolara? Jebeni licemjeri.

 
Ako za Raphaela Israelia u Srebrenici nije bio genocid, onda neko zlonamjeran kao što je on može tvrditi da nad Jevrejima nije izvršen Holokaust
Utorak, 16 Travanj 2019 10:09

 

Raphael IsraeliOdvratni Dodikov ekspert

H.N.

(Na slici je taj negator GENOCIDA u Srebrenici, Dodikov "ekspert" koji nastoji izbrisati dio krvave prošlosti) 

Raphael Israeli iz dana u dan dokazuje zašto ga je Vlada Republike Srpske imenovala čelnim čovjekom nekakve komisije koja će dokazivati stradanje Srba u opkoljenom Sarajevu. Israel je i do sada bio poznat o šovinističkim, islamofobnim ispadima, no ovih dana pokazuje svoje pravo lice u sve češćim medijskim istupima. Tako je Israeli negirao, ne prvi put, da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima. “Postoji pogrešna koncepcija u terminologiji. Na Zapadnoj obali ili u Gazi, kad god dva Palestinca stradaju, kaže se da je u pitanju genocid. Moramo da pazimo da reči ne izgube značenje i moramo napraviti gradaciju između ubistva, masovnih ubijanja, masakra i genocida”, kazao je za portal “Srbija Danas” i nastavio: “Takođe, u obzir se moraju uzeti i odnos između broja ubijenih pripadnika jedne nacije i ukupnog broja pripadnika nacije. Ako neko ubije milion Jevreja, Jeremena ili Srba, to je genocid, ali ako neko ubije milion Kineza, Indijaca zbog njihovog ukupnog broja, to ne bi bio genocid, nego masakr. Ako ne zadržimo proporcije i graduaciju, onda gubimo značenje reči, u tom slučaju bi svako za bilo šta mogao da kaže da se radi o genocidu. Srebrenica je sigurno zločin, ali nije genocid. Radi se o vrlo malom broju muslimana u proporciji sa ukupnim brojem muslimana u celoj Bosni.”

Nekoliko dana kasnije, Israel je briljirao i u Izraelu, gdje je promovirao svoju novu knjigu. U organizaciji partije Likud Israel je predstavio svoj novi “naučni” rad nazvan “Arapska manjina u Izraelu: otvoreni i skriveni procesi”, u kojoj tvrdi kako su izraelski Arapi peta kolona koja “sisa državu” i koja se ne može integrirati u izraelsko društvo. U tekstu prepunom stereotipa, desničarske terminologije i otvorene mržnje prema muslimanima, Israeli se čak i divi Amerikancima koji su na svojoj teritoriji zatvarali japanske građane tokom Drugog svjetskog rata i prigovara činjenici da izraelski Arapi “nisu zatvoreni u logorima”. Isreaelijevu knjigu objavio je član Likuda Eliyahu Gabbay, a štampanje je finansirao biznismen iz Majamija Haim Yehezkel. U knjizi od 240 stranica, koja ne sadrži bilješke ili izvore, Israel tvrdi da nacionalni i islamski element u identitetu izraelskih Arapa sprečava njihovu integraciju u Izrael, a zahvaljujući naivnoj ljevici, arapska manjina predstavlja egzistencijalnu prijetnju Izraelu. “Jevrejski proizvođači plaćaju državi koja finansira svoje arapske građane koji plaćaju manje poreza. S druge strane, Arapi se ističu izbjegavanjem služenja državi, a stopa kriminala dvostruko je veća od nacionalnog prosjeka. Oni troše više nego što proizvode”- piše Israeli, koji u posljednjem poglavlju svoje knjige nastoji probuditi izraelsku javnost za koju kaže da nije svjesna opasnosti. Primjećuje da je tokom Drugog svjetskog rata Britanija zatvarala ljude koje je smatrala sumnjivim, a SAD su stavile u logore svoje građane japanskog porijekla. Israeli zaključuje kako je “oslabljeni Izrael izgubio volju da postoji kao jevrejska država”, te da, “iako se Arapi otvoreno poistovjećuju s neprijateljem, njima se ništa loše neće dogoditi”. Odnosno, neće ih se zatvarati u logore.

( Ovaj jezivi tekst prepun mržnje i cionističkog otrova je prenesen iz časopisa STAV, broj 213, 4.4.2019. svakako uz dozvolu glavnog urednika gospodina Filipa Mursela Begovića kojem se zahvaljujemo.)

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 15 Travanj 2019 09:06

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (68)

O profesoru Salki Nazečiću

Dok sam bio na hadžu umro je u Sarajevu dr. Salko Nazečić, redovni profesor Univerziteta i član Akademije nauka BiH. Bili smo drugovi od prvog razreda mekteba do šestog razreda gimnazije i često, godinama, sjedjeli u jednoj klupi. Bio je vrlo inteligentan i kao srednjoškolac obećavao. Sedmi i osmi razred kontrahirao (završio dva razreda u jednoj školskoj godini) je u Velesu gdje je bio tajnik Muftijstva, a onda se upisao na Filozofski fakultet u Beogradu, 1924. godine, godinu dana prije mene. Preko ferija smo se družili, a kad nas je služba razdvojila, susreti su bivali rjeđi. Znam da sam jednom, mislim 1938. o uskršnjim ferijama bio kod njega u Dubrovniku, gdje je bio gimnazijski profesor, na ručku. Slijedeći susret je bio 1941, u ljeto, kad sam ja bio zamjenik direktora Učiteljske škole u Sarajevu. Došao mi je u direkciju i otvoreno rekao da mu je dotužilo više služiti u “šokačkom” Dubrovniku i da bi volio živjeti u Sarajevu. Kako je znao da sam dobar poznanik sa Mijom Vučakom, koji je onda bio povjerenik za prosvjetu u tzv. Poglavnikovom povjereništvu, zamolio me da interveniram kod njega da bi ga postavio negdje u Sarajevu, prvenstveno u Zemaljski muzej, gdje se osnovala neka katedra za povijest književnosti. Zdogovorili smo se da odemo popodne u četiri sata kod Vučaka, a da on prethodno dođe u Učiteljsku školu. Išli smo zajedno i Hamdiji Kreševljakoviću da bi on razgovarao sa Jozom Petrovićem da ga namjesti u Zemaljskom muzeju. Međutim, on nije došao popodne u Učiteljsku školu, a ja ga više nikad nisam vidio do kakva slučajna susreta u Sarajevu, po mom povratku iz Zenice.

Negdje u ljeto 1955. susreo sam se na Baščaršiji sa doktorom Krešom Georgijevićem i njegovom ženom, pa mi je Krešo pričao kako se jednom susreo u Beogradu sa Salkom koji je valjda polagao doktorat. Pitao ga je: “Šta vi radite u Sarajevu? Što više Nametka držite u zatvoru?” (Krešo je znao da je Salko politiki utjecajna ličnost). Salko mu je rekao: “Kad sam ja došao u Sarajevo da ga zamolim za premještaj, sjedio je s Kreševljakovićem i pio kahvu, a mene nije ni ponudio.”

Pa sve kad bi tako i bilo, ne bi to trebao biti razlog progonjenja jednog čovjeka – školskog druga.

Još goru stvar o njemu čuo sam odmah 1945. dok sam bio u zatvoru u Zenici. Moja sestra Šefika došla je iz Mostara u Sarajevo i pričala Salihi da je Nazečić govorio u Mostaru, čim je oslobođeno Sarajevo: “Valja mi pohititi u Sarajevo da skinem Nametku glavu.”

Iako je, kako sam čuo, bio veliki ters i strah i trepet kao pomoćnik ministra prosvjete u Sarajevu, i kao upravnik pozorišta i kao profesor na fakultetu, meni je bilo žao što se nismo pri susretu pozdravljali, što sam okretao glavu od njega. A šta drukčije i da radim kad je pomogao mom stradanju da se toliko odulji, jer da nije bilo njegova pritiska na odlučujuće faktore, vjerojatno ne bih bio suđen ili bih bio simbolino suđen, a on mi je odnio najljepše godine života i izvrgao me mnogim stradanjima i poniženjima, a porodicu i čestom gladovanju i svakovrsnim lišavanjima.

Često sam ga sanjao i u zatvoru i na slobodi i u snu žalio što nismo prijatelji kao u vrijeme mekteba, ruždiije i gimnazije, pa i kasnije.

Žao mi ga je i šteta da je umro, da nije nauci dao koliko je mogao dati. Ostalo je iza njega ipak dosta znanstvenih radova. Bio je i čvrst na katedri, kako sam čuo, i nije dao da se prčka po našim narodnim pjesmama i da se smatraju feudalnim reliktima, nego stvarnim narodnim tvorevinama. U posljednjim godinama je obarao mitove zbog čega se zamjerio mnogima (referat o Aleksi Šantiću povodom 100 – godišnjice rođenja, o Kraljeviću Marku kao turskom vazalu….).

(26.2.1970.)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 13 Travanj 2019 20:07

 

SiloRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (66)

Zla sudbina vojvode Momčila

Ponekad bi vojvoda Momčilo imao privilegiju da sa trojicom ili četvoricom, valjda najvjernijih pratitelja, ostane u još desetak minuta na palubi u tihom razgovoru, sve dok iz utrobe broda ne pokuljaju putnici iz druge klase. Tada bi mornari sklanjali onu provizornu žičanu ogradu i sretnici koji su bili dubljeg džepa koji im je omogučio kupovinu skuplje brodske karte izlazili su na palubu i smjeli su se zadržavati sve do deset uvečer, svakako ako su to vremenski uvjeti dozvoljavali. Rušid je skužio tu protekciju pa bi se znao sakriti između dva golema čamca za spasavanje da što duže ostane na svježem zraku.

Konačno su pristali u Colombo, u taj bakat - Cejlon. Tu su se zadržali cijeli dan radi utovara ugljena i istovara nekoh golemih sanduka. Cijeli dan su se mogli slobodno kretati na ograđenom dijelu palube, dok je mnogo veći ostatak iza žice bio na raspolaganju putnicima prve i druge klase. Brod je krenuo u kasno popodne. Sunčani dan se brzo pretvorio u jako vjetrovito predvečerje. Oni mornari su puhnuli u pištaljke što je bio znak, zna se, da je vrijeme napuštati taj “tor za hajvane” iz treće klase. I te večeri je ostao skriven između dva čamca za spasavanje sa željom da što duže ostane na svježem zraku. Znao je šta ga čeka u kabini. Noć puna smrada, hrkanja i prdeža. Mrak oko njega, mrak na palubi. Pod slabašnim svjetlom na kraju krme jasno je vidio vojvodu Momčila i četvoricu njegovih pajtaša kako puše naslonjeni na ogradu. Bili su okrenuti leđima prema palubi. Čuo je kako razgovaraju, ali nije mogao razaznati o čemu. Odjednom glasovi postaše čujniji.

Onaj što je stajao s desne vojvodine strane podviknu: “Bre Momčilo, ima da se podelimo pre Australije. Šta ima da čekamo, bre?! Pare na sunce, ovde pod ovim svetlom.”

-Kume Mitre, desna ruko moja, nemoj se bre bojati. Zar bre misliš da bi kumašin svoga kuma i za zeru zakinuo. Dobro svi znate da je sve što imamo svi zajedno ušiveno u postavu ovog kožuha.Tako smo se braćo dogovorili kad smo kretali iz Itralije. Misliš li bre kume, da mi je lako ovako težak mantil nositi na leđima. Bolje je da su devize i zlato kod jednog, nego kod više nas. Čuo sam da su u Australiji mlogo opasni carinici i granična policija. Priča se da prekopavaju, da ljude znaju skidati do gola. Ako podelimo sada na nas petoricu mlogo je veća šansa da će jednog od nas prekopati i tada smo svi jebali naninu nanu. Evo, nudim jednom od vas da obuče ovaj mantil, ali ste sva četvorica bre maleni nekakvi. Ne bi vam dobro stajao, a ne bi ga ni mogli nositi sa svim teretom kako ga ja nosim. Je li vam jasno, bre?

-Kad smo kretali iz Đenove rekao si u da je delidba u Napulju, pa si onda rekao u Port Saidu, pa si onda rastegao do Sueca i dao si čvrstu reč da se delimo u Kolombu. Evo, isplovismo, a delidbe nema.

-Strpljen – spašen! Delimo se u Melburnu, kad uplovimo. To je moja zadnja.

-E, ne može tako vojvodo. Sada će Rista i Milojica da donesu baterije, pa ćemo se sakriti iza ovih čamaca za spasavanje, postavu parati i na jednake delove podeliti.

Vojvoda je počeo da se svađa s njima, a dvojica odoše negdje i za čas se vratiše. Rušid vidje da se jedan od njih zaputio prema čamcima za spasavanje. Dođe na metar do njegovog skrovišta, baci nešto i ode prema vojvodi i onoj dvojici. I dalje su se prepirali. Rušid popipa rukom. Mekano. Uze i primače očima. Mekana debela krpa ili golem peškir. Vidje da onaj drugi što je bio otišao priđe i dodade nešto onoj dvojici uz vojvodu. Osjetio je da se nešto gadno sprema. Na brzinu razveza onaj pokrov na čamcu za spasavanje i hitro uskoči u njega, pa iznutra ponovo navuče pokrov. Odmah malo podiže pokrov na drugoj strani, samo toliko da može vireći vidjeti šta se dešava. Vojvoda je i dalje s trbuhom naslonjenim na ogradu mirno pušio i posmatrao trag bijele pjene koju je elisa ostavljala iza broda. Ona dvojica, jedan s desne, a jedan s lijeve strane su u lijevim rukama držali cigarete, a u desnim iza leđa nešto što nije mogao razaznati na slabom krmenom svjetlu.

Odjednom začu vojvodin glas: “Dobro je bre braćo! Zar bi mogli i pomisliti da bi vas ja prevario. Časnu reč vam bre dajem da će sve biti podeljeno onako kako petorica braće uskršnju pogaču dele. Svakom jednako. Baš bratski. Spavajte bre mirno. Kako sam o vama brinuo celi jebeni rat i glave vam na ramenima sačuvao, tako ću se o vama pobrinuti i u Australiji. Aj'mo sada u kabinu.”

Krenu par koraka i odjednom samo jeknu, a jeku odnese jak vjetar prema bijelom tragu iza broda. Namilosrdno su ga udarali tim nečim što Rušid nije vidio. Vojvoda pade potrbuške.

-Brzo mu skidajte mantil. Hitro. Risto... daj bre te peškire. Davaj brzo.

Jedan od četnika se zavuče ispod čamca za spasavanje, napipa i dodade im one peškire.

-Ti Milojice za jednu nogu, a ti Risto za drugu. Mi ćemo ga za ruke. Vucite mrcinu prema ogradi. Šta ste blenuli bre. Vucite što jače.

Odvukoše vojvodu do ograde. Jedva ga podigoše i nasloniše na nju.

-Sada brzo, ho ruk, jen...dva....tri.

Vojvoda je izgleda došao svijesti: “Braćo, šta mi to radite. Evo delićemo odmah...nemojte bre preklinjem vas..majko moja, majko moja, tako vam boga...”

Međutim, ona četvorica ga presamitiše glavom prema vodi, naglo se nađoše oko njegovih nogu...jen...dva...tri...ho ruk...i začu se samo - “pljas”.

Jedan od njih uze vojvodin mantil preko ruke, a drugi posvijetli baterijom: “Nema puno krvi. Šilo kad bode ne da da budući mrtvak ispusti puno krvi u prvim momentima. Milojice.... peškire i briši. Ovde. I ovde. Tu malo i tu malo. Dobro je. Neće se videti. Samo što kiša nije počela. Ona će to oprati. Baci peškire za vojvodom. Možda će mu trebati. Ha-ha-ha! Nas je hteo pokrasti kurvin sin. Ajmo leć. Delidba će biti u kabini. Odma braćo, pa nek bre svak svoje zna.”

Odoše. Rušid je u ledenoj vodi. Pođe da izađe iz čamca, ali na sreću, na vrijeme začu korake što su se približavali. Brzo navuče pokrov. Dvojica mornara se zadržaše možda pola minute i odoše. Zadnja kontrola prije jutra. Kiša poče dobovati po pokrovu. Rušid pomisli što će sada ići u kabinu. Ona petorica su pijani, spavaju kao zaklani, hrču i prde u horu. Odluči da ostane u čamcu do zore, a onda će se izvuči i početi šetati oko žice i brodske ograde da izgleda da je prvi izašao na udisanje svježeg zraka. Zakunjao je, a onda ga uhvati dubok san.

Probudi ga zvuk pištaljke. Sada će prva dnevna kontrola. Vješto iskoči iz čamca, pa navuče pokrov i poče šetati po ograđenom dijelu palube. Izgledalo je da je tek izašao. Dva mornara koja su bila u kontroli brzo prođoše pored njega bez ikakva pitanja i pobjegoše da ih ne namoči kiša. Jedan je drugom pokazivao kažiprstom na čelo što se moglo samo prevesti kao: “Gledaj onog kretena što je uranio šetati po pljusku!”

(nastavlja se)

 
Toni Skrbinac o Žikinom slučaju
Petak, 12 Travanj 2019 08:39

 

Psihijatrija - MariborSlučaj Žike L.

Toni Skrbinac, sarajevska raja (Bistrik - Memli strana), privremeno u Mariboru

Šta to bi s mojim Žikom? Odjednom, naprečac.

Koliko smo samo piva popili i priča jedan drugom ispričali!

Žika je moj drug iz casina. Prefinjenih crta lica, oniži rastom i jak kao beton. Mišićavo tijelo dalo bi slutiti da se radi o nekom sportisti ili čovjeku sa težim fizičkim zanimanjem u kojem lopata, kramp, volan ili teški automehaničarski ključevi izgrade i nabildaju mišiće, posebno ručne. Ali Žika nije bio ni sportista, mada je redovno igrao, onako rekreativno, fudbal, a nije bio ni neki bauštelac, šofer kamiona ili automehaničar. Bio je naprosto jedno vrijeme otpravnik vozova na radnom mjestu Maribor-Tezno, a ima evo već nekoliko godina prebacilo ga da bude skretničar u srcu grada, kod Kliničkog centra. Tuda naime prolazi pruga i rijetki vozovi zbog kojih Žika dolazi da odradi svoje smjene. S lijeve strane od Žikine željezničarske kućice je Univerzitetni klinički centar, a s desne Psihijatarska klinika, između kojih se, dakle, nalazi pruga. Kad onaj starinski telefon zazvoni, nema tog sna iz kojeg te neće probuditi, Žika skače i ručno spušta rampe. Znači, uskoro će voz i automobili se s obje strane zaustavljaju. Čim voz prođe, Žika opet ručno podiže dvije rampe i automobili nastavljaju svoj put. Gore - dole, dole - gore. Ima Žika i jedan mali koher na kojem kuha kafu. Drago mu je kad ga posjetim i obavezno nam skuha kafu. Prije negoli pođe u svoju smjenu, napuni tabakeru vlastoručno savijenim cigarama reklamirajući duhan:

-Probaj ove…Županija (nadimak jednog našeg Bosanca u Mariboru) mi donio, vidjećeš da su bolje od Malbora…

Probam i pušimo.

-Jesu li bolje?

-Jesu vala - kažem, a lažem.

-Ja ću sa smjene pravac u casino - kaže Žika.

-Biću tamo - dodajem, mada ni ne moram, jer Žika to zna.

Neobičan je Žika kockar. Kao zvijer koja vreba, ispočetka igra oprezno, mali ulog - mali dobitak ili gubitak…a onda odjednom, baš kao ta zvijer ili general koji je s vojskom “opipavao” protivnika krene u frontalni napad: na sve ili ništa. I riskira kao što pravi hazarderi umiju da riskiraju. Ili hadžija ili bos? Ili pukovnik, ili pokojnik? I onda čekamo da kuglica padne. Ako Žika pogodi, eto bogastva, ako izgubi ode dobar dio plate. Na Žikinom licu grč, ruke stisnute u pesnicu kad pogodi, širi prste, kad izgubi traži gdje bi udario. Jednom je tako udario u ono debelo staklo od ruleta i razbio ga. Nije skroz, ali napuklo je i šteta je ko da ga je skroz razbio.

 
Feljton - Srbi "spasitelji" Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Srijeda, 10 Travanj 2019 15:50

 

Atanasije Jevtic“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (5)

Nadan Filipović

Šta pokušavaju “prodati” kao testise pod bubrege raznorazni (k)akademici SANU, kojekakvi pisci i neke popine?

(na fotki je Atanasije Jevtić - Tasa, kojem muslimani smrde)

Svakako treba posebno istači da je u Memorandum Srpske akademija nauke i umetnosti (SANU) davno proglašeno da Srbi imaju isto pravo na svetu "obećanu zemlju" (Kosovo) kao i Jevreji, zasnovanu na njihovoj “bratskoj” patnji holokaustiranih i genocidiranih izabranih naroda.

Srpski pisac i političar Vuk Drašković još je 1985. godine napisao: "Svaka stopa Kosova za Srbe je Jerusalim: nema razlike između patnji Srba i Jevreja. Srbi su trinaesto, izgubljeno i najnesrećnije pleme Izrailjevo", te tako, maltene, Srbe proglašava Jevrejima, odnosno izjednačava njihove “bratske” tragedije.

Tema je, izgleda, uzbudila pjedince iz srpsko-jevrejskih “bratskih” krugova, pa se diskusiji priključio i njegova preuzvišenost episkop Atanasije Jevtić, koji u časopisu “Pravoslavlje” u tekstu “Predgovor memoarima mitropolita skopskog Josifa” tvrdi slijedeće: “Mitropolit Josif je izbegavao, i izbegao, da se približi Nemcima, da im se predstavi onako kako nije svojstveno srpskom vladici. Pojedini novoustaški istoričari pisali su, ne tako davno, da je Srpska Crkva preko Mitropolita Josifa “sarađivala“ sa Nemcima, čak i u “progonu Jevreja“. Da potsjetim čitatelje, to je onaj Atanasije Jeftić koji je javno rekao da “muslimani smrde”.

Pa episkop Atanasije Jevtić nastavlja:” To govore i pišu oni čiji su crkva i narod imali svoju Nezavisnu državu pod Hitlerom i u njoj zatirali Srbe, Jevreje, Cigane, sve ne-Hrvate, kao sada Šiptari pod Amerikancima na Kosmetu sve ne-Albance! Da ovo nije tačno, postoje, uz lična, i pisana svedočanstva u Arhivi Sv. Sinoda: da su Mitropolit Josif i zatočeni Vladika Nikolaj Velimirović spašavali Jevreje i pod Nemcima.”

Eto otkrismo da su srpski popovi, na čelu sa vladikom Nikolajem Velimirovićem i mitropolitom Josifom trčali po Srbiji i spašavali Jevreje od groznih “Nemaca”, krvožednih SS-Arnauta, i posebno krvoločnih ustaša.

Na sve ovo što je navedeno još je ranije, tačnije 24.maja 1999. godine reagovao izvjesni Todd Ernoff, očigledno jevrejski srboljubac koji je objavio svoj članak za Beograd.com. pod naslovom “Kidnapovanje holokausta”, a u njemu između niza raznoraznih kvazimudrolija i pseudointelektualnih akrobacija kaže i slijedeće:” Veoma je poznata istorijska činjenica da su u toku drugog svetskog rata srpski Jevreji bili sakrivani od nacista u meri koja je u datim okolnostima bila moguća. To je bilo jedinstveno među istočnoevropskim od nacista okupiranim zemljama. Jevreji su bili skrivani, hranjeni i sklanjani od strane Srba. Srbi su venčavali Jevreje koje nisu ni poznavali kako bi sačuvali nove supružnike od odvođenja u logore smrti. Jevreji su bili prihvaćeni u srpski pokret otpora. Jevreji i Srbi zajedno su umirali u logoru Jasenovac i ginuli jedni uz druge pružajući otpor nacistima.”

Kada neko pročita ovakav tekst može stvoriti sliku da su Jevreji bili skrivani, branjeni, hranjeni i spašavani od strane Srba, te su se Srbi “venčavali” sa Jevrejima da ih spasu, a osim toga Jevreji su bili prihvaćeni u srpski pokret otpora, odnosno četnike koje su Srbi kasnije proglasili antifašistima.  

“Srbi nisu nikada bili antisemiti” dalje uporno telalili: tata akutnog predsjednika Srbije akademik SANU Ljuba Tadić, po zanimanju predsednik Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu dr Andrija Gams – deklarisani Jevrej, plaćeni novinar po željama Todd Ernoff, izvjesni Laza Kostić, pa konačno i patrijarh Pavle.

Akademik Ljuba Tadić i Andrija Gams se slažu u tome da je “propagandna laž da su Srbi likvidirali Jevreje za vreme Drugog svetskog rata i da je u Srbiji pre (tog) rata vladao, a i sada vlada antisemitizam.”

O toj izjavi je pisala i detaljno je razmatrala dr Ljubica Stefan na Međunarodnom znanstvenom skupu “Jugoistočna Europa 1918-1995”, Dubrovnik, 23.-25. 5. 1996. godine.

Znači, mnogim čitateljima će biti jasno da čak i učene glave kao što su dvojica univerzitetskih profesora i srbijanskih intelektualnih kapitalaca, pa uz sve to Srbin i Jevrej, kolegijalno, ruku pod ruku bratski tvrde da svako ko kaže da su Srbi ubijali Jevreje u Drugom svjetskom ratu iznosi laž, odnosno čak propagandnu laž.

(nastavlja se)

 
Nije valjda rahmetli Mehmed efendija Handžić diplomirao na Univerzitetu El-Azhar u Kairu sistemom "online"
Utorak, 09 Travanj 2019 10:02

 

Dipl El AzharNostrifikacija diplome Mehmed ef. Handžića

Prof. dr. Jusuf Mulić, Sarajevo

(Urednikova napomena: Eeeee, kakve smo hodže i alime imali za vakta Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije, pa i u Titin vakat. A sada? Sada imamo i "instant" (Argo-supa!!!) online -hodžusijica ili hodžica s golemim ahmedijama na glavušicama; šatro-hodža koji su "na brzaka", sistemom online ekspres završili medrese, više v(j)erske škole i samoproglašene, a faktički nepostojeće i ni od koga priznate fakultete islamskih nauka izvan BiH i "na gu.ove" stekli ubleha-diplome, a i astronomski visoke plaće. Jadna majko, na šta spade IZ u BiH!)

Među brojnim poniženjima kojima su muslimani u kraljevinama SHS i Kraljevini Jugoslaviji bili izloženi su i nostrifikacije diploma visokoškolskih ustanova o završenim redovnim studijama i položenim doktoratima nauka u inostranstvu. Tipičan primjer je egalizacija diplome Mehmeda Handžića o završenim teološkim i pravnim naukama na Fakultetu Džamiul-Azher Univerziteta El-Azhar u Kairu, jednom od naujuglednijih onovremenih islamskih univerziteta u svijetu.

Po završetku šerijatske gimnazije 1926. godine, Mehmed je otišao na studije islamske teologije i šerijatskog prava na Fakultetu Džaimiul-Azher i studje završio u roku krajem 1929/1930. akademske godine kao najbolji student. Po završetku studija vratio se u zemlju i postavljen je 1932. godine za predavača Gazi Husrev-begove medrese, a zatim i za njenog profesora i upravitellja. Zbog štrajka učenika 1936. godine, koji nisu mogli podnijeti čvrstu disciplinu, morao je odstupiti iz medrese. Zaposlen je u Gazi Husrev-begoboj biblioteci kao bibliotekar, kao njen upravitelj. Njegov doprinos spašavanju građe iz biblioteka zatvaranih medresa u unutrašnjosti Bosne i Hercegvne i sređivanje arhivske građe u GH bibliotreci je nemjerljiv. Pisao je zapažene studije na razne teme i dobrano obogatio literaturu o islamu i muslimanima. Umro je 1944. godne u 36. godinji života.

Mehmed je Univerzitetu u Beogradu 21. februara 1933. godine podnio zahtjev za nostrifikaciju diplome El-Azhara, jer se u svijetu uobičajeno da se interdisciplinarne diplome nostrificiraju na Univerzitetu, koji određuje pojedince s odgovarajućih fakulteta ili druge zgledne ličnosti iz oblasti koja je predmet nostrifikacije, ali tako nije postupio.

Od 1927. godine na Filizofskom fakultetu je radilaje Katedra za orijentalne jezike, koju je vodio bečki student i doktor orijentalistike prof. dr. Fehim Bajraktarević, od 1932. godine Pravnom fakulte tu Katedra za šerijatsko pravo, koju je vodio alžirski doktor šerijatskih pravnih nauka prof. dr. Mehmed Begović, od 1931. godine sjedište Rijaseta Islamske zajednice u Jugoslaviji bilo je u Beogradu, a u vrijeme nostrifikacije diplome na položaju reis-ul-uleme bio je hafiz Ibrahim ef. Maglajlić, diploomant Teološkog fakulteta u Istanbulu (1887). Dvije katedre i reisu-l-ulma bili su kvalifikovani da izvrše nostrifikaciju Handžićeve diplome.

Da bi se omalovažio značaj Mehmedove diplome, pozivom na Zakon o nostrifikovanju diploma sa stranih univerziteta i visokih škola, Univerzitert u Beogradu nostrifikaciju je ustupio na nadležnost Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Ovaj predmet zaveden je u Protokolu Bogoslovnog fakulteta 23.marta 1933., a nostrifikacija je obavljena na sjednici Savjeta Bogoslovnog fakulteta od 22. aprila 1936. godine, dakle, nešto više nakon tri godine. Savjet Fakultet, osim Mehmeda Handžića, veće poniženje nije mogao doživjerti čuveni Univerzitet Al-Azhar.

P.S. Ove snimke diplome i injene ovjere predstavljaju skenove izvornika ko je autoru ustupila Mehmed efendijina kćerka. Gdje se danas nalazi, autoru ovoga napisa nije poznato, ali bi bila prava šteta ako se ne bi našla u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

(Ovaj tekst profesora Mulića prenesen je sa sajta bošnjaci.net)

 
Podsjećanje na znalca i antikvara, gospodina Sadika Bučuka
Ponedjeljak, 08 Travanj 2019 10:35

 

BucukProdavaonica starih knjiga

Predrag Finci

Debele naočale, zatvoreno lice – izgled čuvara tajanstvene mudrosti. Sva školska djeca, koja su krišom od roditelja prodavala prošlogodišnje udžbenike, znala su da je njegova riječ u maloj prodavaonici starih knjiga neprikosnovena. Gospodin Bučuk je bio u stanju da jednim pogledom na knjige odredi koje od njih vrijede, a koje više neće biti od naročite koristi i odmah odbrojavao novac. Pogađati se nije imalo smisla, jer Bučuk nikada nije mijenjao svoju odluku. Nikom, doduše, nije bilo do nekakvog cjenkanja, jer su djeca žurila da se oslobode knjiga i domognu nekog dinara, a antikvar da kupi i što prije proda školske udžbenike.

Pred njegovom malom knjižarom, koja se jednostavno zvala Antikvarnica, gužva je bila na prelasku dvije školske godine. U drugo doba dolazili su samo strasni čitaoci. Eli Finci je tamo žurio na svakom svom proputovanju kroz Sarajevo, Ivan Focht se svaki čas za nešto raspitivao, Miodrag Žalica satima preturao po kupusarama, odstranjivao prašinu i zabrinuto vrtio glavom. Za takve posjetioce Bučuk bi napravio kavu i sve mi se čini da mu je više bilo do te kave i njihovog društva, nego da im nešto proda. U tom trenutku on se potpuno odvajao od uloge trgovca i preuzimao ulogu znalca. Tiho je razgovarao sa svojim omiljenim mušterijama o starim knjigama i o tome gdje se u Sarajevu još koja rijetka može naći. Znao je da mnogi koji su nahrupili u grad poslije 1945. nisu baš mnogo držali do knjiga “koje samo skupljaju prašinu”, pa su se mnoge našle na policama njegove knjižare. Bivših vlasnika, koji su goticom ili ladinom ispisivali svoja zapažanja na rubu Schopenhauera i Majmonidesa, više nije bilo. Njihove bilješke, kao i njihove knjige, postadoše nerazumljive. Novi vlasnici su s lakoćom rasprodavali njihove posjede, naročito one duhovne, koje su naglašeno prezirali. Tako se jedan dan u Antikvarnici pojavi i cijela biblioteka predratnog vlasnika drvne kompanije, čiji sin nije držao do očeve skupljačke strasti.

Bučuk me u to doba već znao kao stalnog kupca, znao mi prezime i u znak posebne naklonosti povjeri mi da mu je “doktor prodao kolekciju knjiga mističara i filozofa, Focht je već dolazio i neke kupio”. Prvi put mi dopusti da se popnem na malu, slabo osvijetljenu galeriju. Knjige su bile u kartonskim kutijama, razbacane po podu, spremne za skoru selidbu. Cijelo to poslijepodne preturao sam po zagonetnim znacima kabale, tajnovitom učenju Rosenkreutzera, mudrosti Blavatzke, po džepnim izdanjima Leibniza i Spinoze, tibetanskoj mistici i crnoj magiji. Knjige su bile na raznim stranim jezicima. Ni jedan od njih tada nisam znao dobro, ali sam – možda baš i zato – osjećao silno uzbuđenje što sam se suočio sa prikrivenim svijetom, sa Istinom o kojoj se nije govorilo, sa mudrošću koja je izlagana javnom preziru i svakojakom ignorantskom napadu. Kopao sam po kutijama, izdvajajući svako ime za koje sam ma i ovlaš čuo, preturao naslove koji su se za mene pretvorili u šifre nepoznate stvarnosti, nadajući se da je među ovim starim, požutjelim knjigama i onaj zapis u kome je Tajna, a i ako nije, da su sve ove knjige zajedno zapis o Tajni, zapis koji ću cijeli život zaludu tražiti.

Pred zatvaranje se spustih da Bučuka. On pregleda knjige, one u boljem stanju i novijeg datuma visoko zacijeni, pa kako naravno nisam imao mnogo novaca, kupih one u jeftinijem povezu, mahom njemačke iz prošlog stoljeća. Sljedećih dana sam slao svoje drugare da prodaju Bučuku Lenjinova sabrana djela, a ja za iste novce kupovao knjige sa galerije. Focht mi je rekao da je na Odsjeku za filozofiju zatražio da se sve ove knjige u cjelini otkupe, što me ispuni – kasnije ću saznati – bezrazložnim strahom, jer je Odsjek odbio da razbacuje pare na “idealističke budalaštine”. Prikupljao sam naokolo pare, i sam se prihvatio da po školama prodajem knjige i napokon – trijumfalno – uđoh u Antikvarnicu: “Ja došao po one knjige…”. “Nema, kupili Slovenci”.

Od tada sam rijetko dolazio u Antikvarnicu. Sve sam mislio da me je već ostarjeli antikvar zaboravio, ali bi se on učas prisjetio mog lika i otvarao mi zaključane pretince u kojima je čuvao rijetke filozofske knjige. Poneku bih kupio, čak i ako sam je već imao u svojoj biblioteci. Već je bio pred penzijom kada me jedan dan ponudi kavom. Prelomi kocku šećera, umoči je u kavu: “Vi ste moja stara mušterija” – reče.

(Ovo Predragovo podsjećanje preneseno je sa sajta Radio gornji grad, a fotografija potiče iz privatne kolekcije dr. Esada Bučuka koji mi, nadam se, neće zamjeriti što sam je postavio u ovom podsjećanju na i meni veoma dragog i uvijek poštovanog gospodina Sadika Bučuka. Divan miris je bio u njegovoj antikvarnici. Autentični miris starih knjiga, najsličniji onom iz biblioteke “Vlatko Focht”.)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search