LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Još jedna laž "doktora nauka" Hasana Alijagića
Nedjelja, 15 Listopad 2017 19:50

 

Westfield Shopping CentreStani malo barun Münchausenu, i mi lažovčinu za trke imamo!!!!

Zijad Haračić, Sydney

Dakle, da vidimo šta podaci dostupni na Internetu kažu, ima li igdje “doktora“ Hasana Alijagića ili njegove dvije firme „Complete Construction Engineering“ i firme „Complete Construction Engineering Ltd.“ u projektu rekonstrukcije Westfield trgovinskog centra u Sydney-u.

https://en.wikipedia.org/wiki/Westfield_Sydney

Investor: Scentre Group ( https://en.wikipedia.org/wiki/Scentre_Group

Design architect: Westfield Design and Construction, 100 William Street, Sydney, NSW, Aust.

Consultants:

Izvor: https://architectureau.com/articles/westfield-sydney/project-credits/

Uspješno pretraživanje na Internetu zahtijeva dosta strpljenja i upornosti, ali i znanja kako pretraživati, koje ključne riječi koristiti, te profesionalno korištenje logičkih operatora. U svakom pretraživanju treba zadržati stanovitu dozu nepovjerenja u dobijene rezultate. Ponukan tim, daljim pretraživanjem sam prvo došao do email adrese firme John Wardle Architects , glavne projektantske kompanije.

Tako važan učesnik u projektu, kao sto je „doktor nauka“ Hasan Alijagić sebe predstavio, bi morao biti poznat glavnoj arhitektonskoj kompaniji

-----------------------------------------------------

From: Haracic, Zijad

Tue 29/08/2017 5:21 PM

To: enquiries@johnwardlearchitects.com;

Dear Sir/Madam, 

I came across of information that your architectural bureau together with Westfield Sydney Development dept. did reconstruction of their Shopping Center sometimes in 2010-2012.
I am teaching Engineering Studies, among others Civil Engineering as well. I have decided to use that building (Westfield -Sydney, Pitt Street) as a base on which will teach students about all other civil engineering topics (truss analyses, stress and strain, uniformly distributed load, banding stress, concrete and its properties, reinforced, prestressed and post stressed concrete etc.)
I also came to info that one of probably many businesses which took a part in that reconstruction was Complete Construction Engineering or Complete Construction Engineering Pty. Ltd. As per this info the company seems to be in a nearby the school neighbourhood so it would be a great opportunity to contact them and see about visit.

Could you please advise me if I am on a good track, that your company was executor of the Westfield reconstruction project and if correct do you have somewhere registered mentioned business (company) as your co-operator or subcontractor in the project? If so, contact details with the business will be highly appreciated.  

 

Kind regards.

Zijad Haracic
Engineering Studies teacher

______________________________________________________________________

Odgovor:

From: Justine Makin <justine.makin@johnwardlearchitects.com>
Sent: Thursday, 21 September 2017 1:30 PM
To: Haracic, Zijad
Subject: RE: Enquiries

Zijad,

 

I can only suggest that you call Scentre and explain you would like to talk to someone in the Design & Contruction team. They may be able to point you to the Engineering team for the project. Good luck.

  

Regards,

Justine Makin

John Wardle Architects 
25 Rokeby Street 
Collingwood Victoria 
3066 Australia

Telephone

+61 3 8662 0400

From: Haracic, Zijad

Thu 21/09/2017 2:12 PM

Thank you Justine, I did exactly that. I am now in contact with one of their engineers.

Kind regards.

Zijad Haracic

Evo sta su odgovorili iz Scentre Group tj. njihov Design & Contruction team/Engineering team for the project:

===============================================================

Subject: Enquiry

From: Haracic, Zijad

Thu 21/09/2017 11:32 AM

To: ssam@scentregroup.com;

 

Hi Steven,

As per our today's phone conversation here is copy of the paragraph which I came across where Mr. Alijagic from Complete Construction Engineering said his company took a part in reconstruction of Westfield Shopping Center in Sydney City, Pitt Street. Text is in Bosnian language, however I highlighted with yellow the sentence where it is said "For example reconstruction of "Westfield" shopping center in Pitt Street in a heart of City which I was working on."

As I already mentioned to you, I teach Civil Engineering among other areas of engineering and would like to create a main project for my senior students around reconstruction of Westfield Center in Sydney City. This company seems to be in one of nearby suburb to our school so an excursion to there would be of my interest.
Could you please help with this Enquiry finding how mentioned company was a part of reconstruction, better saying what work was done by the company (e.g. architectural plans, structural calculations, or concreting, painting etc.) It would help me to consider what benefit my students could have of excursion there.

If you also have any contact details with the company it will be highly appreciated if you provide to me.
Kind regards.

Zijad Haracic

MR. ALIJAGIĆ: -Nema tu nikakve misterije, sve je bazirano na egzaktnoj nauci, proračunima, standardima i konkretnim tehničkim uslovima. Ili to znaš uraditi ili ne. Ali ako baš insistiraš, ne bježim ja od izazova i odgovornosti. Naprotiv. I tačno je da postoje konstrukcijski komplikovani projekti koji odstupaju od rutinskog inženjerskog dizajna. Na primjer rekonstrukcija “Westfield”- šoping centra u Pitt street-u u centru City-a, koju sam radio. Siguran sam da si tu više puta ulazio da kupiš ponešto. Po pravilu, rekonstrukcija je uvijek mnogo teža i komplikovanija nego projektovanje novog objekta. Kompletna postojeća konstrukcija mora biti statički provjerena prije bilo kakve predpostavke konstrukcijskog rješenja dijela koji se dograđuje. Mnoge varijable koje su usvojene kao egzaktne, koriste se u daljim proračunima.
Takođe, sa stanovišta strukturalnog inženjerstva zahtjevne su i noseće konstrukcije velikih raspona i transfer bimova kod kojih se koriste složene “pre-stressing, pre-tensioning i post-tensioning” metode. Mi gotovo rutinski projektujemo takve konstrukcije na kojima premoštavamo raspone do tačno 31.75 m, bez ikakvog centralnog rasterećenja. Lakoća s kojom te stvari rješavaš dolazi sa iskustvom. A znaš i sam, u tehnici je svaki uspješno završeni objekat nova referenca. U svijetu biznisa se to sa pažnjom prati.

---------------------------------------------------------------------------

ODGOVOR NA UPIT:

RE: Enquiry

Steven Sam <SSam@Scentregroup.com>

Thu 28/09/2017 12:13 PM

To: Haracic, Zijad;

Hi Zijad

Unfortunately I cannot locate any information in relation to Complete Construction in our system.

Apologies that I could not be of assistance.

Kind Regards

 Steven Sam

Services Engineering Manager

Scentre Group Design



Urednikov dodatak:

Aaaaa, sram (h)ih bilo!

Nigdje među onim što su radili na Westfield Shopping Centru u Sydney-u nema našeg “doktora nauka, magistra nauka (???, provjera slijedi), maturanta Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, nositelja svih mogućih pojaseva u karateu, itd.itd., razularenog mega-lažova Hasana Alijagića.

Misteriozno, zar ne?! Ali je još misterioznije zašto Hasan Alijagić ovoliko laže, baš na kamare???

Šta li mu je rezon i šta s time želi postići?

Nije džabe ona narodna uvijek aktuelna: "Ko laže, taj i krade". Dakle, ko puno laže, taj "morebit" i puno krade.

Idemo dalje.

(nastavlja se)

 

 
Osvrt doktora Muhameda Borogovca
Nedjelja, 15 Listopad 2017 16:36

 

Muhamed BorogovacEvropska asocijacija arheologa: Osmanagićeve “piramide” su okrutna prevara naivnog naroda "

Dr sc. Muhamed Borogovac


Svi znamo za "Stonehenge". To je niz uspravnh kamenih pravougaonika poredanih u krug. To je baština cijeloga svijeta i pod zaštitom UN-a, samo zato što je to jedna od najstarijih "građevina". Budući da se radi o arheoloskom spomeniku, da bi ga konzervirali, naučnici su zahtijevali da se zabrani i hodanje ljudi u blizini Stoneheng-a, i zaista ne smije se prići blizu ni da se slika. Naime, ako bi ljudi hodali u blizini, zemlja bi se vremenom slijegala i postepeno bi se izgubila autentičnost Stonehenge-a. Ima i u Bosni i Hercegovini spomenika pod zastitom UN-a.

Svjetski naučnici, uključujuci i arheoologe su se davno izdigli iznad nacionalnih strasti i sve što zaista vrijedi u svijetu svesrdno prihvataju i čuvaju. Kada je Osmanagić objavio da je otkrio te svoje navodne piramide, arheolozi cijeloga svijeta su pohitali u ushićenju za jednim takvim gigantskim otkrićem. I kada su to pogledali svojim sturčnim očima razočarano i indignirano su se razišli, jer su odmah shvatili da se radi o prevari jednog šarlatana. Srećom, objavili su svoje stručne ocjene. Tako je Osmanagićevo kopanje po “dolini piramida” u svijetu okarakterisano kao buldožerisanje po Stonehenge-u, da bi se dokazale neke tajne odaje nekog izgubljenog drevnog čudotvorca. (Garrett Fagan, sa Pennsylvania State University kazao je za New York Times: “It’s as if someone were given permission to bulldoze Stonehenge to find secret chambers of lost ancient wisdom underneath.”)

A evo šta Evropsko udruženje Arheologa zvanično kaže o "piramidama":

"Osmanagic's claims have been repeatedly condemned by qualified scientists and archaeologists. Seven leading European archaeologists issued a European Association of Archaeologists Declaration stating:

We, the undersigned professional archaeologists from all parts of Europe, wish to protest strongly at the continuing support by the Bosnian authorities for the so-called "pyramid" project being conducted on hills at and near Visoko. This scheme is a cruel hoax on an unsuspecting public and has no place in the world of genuine science. It is a waste of scarce resources that would be much better used in protecting the genuine archaeological heritage and is diverting attention from the pressing problems that are affecting professional archaeologists in Bosnia-Herzegovina on a daily basis.[Citat iz Wikipedije]"

Dakle, evropski naučni arheoloski autoriteti su zvanično okarakterisali Osmanagićev rad kao "okrutnu prevaru naivnog naroda" itd.. 

Kada će se jednom nase vlasti smilovati na vapaje BiH i svijetske naučne javnosti da se prekine sa Osmanagićevim šarlatanskim uništavanjem vrijednog arheološkog blaga Bosne i Hercegovine iz anitičkog vremena i srednjeg vijeka u okolini Visokog. Naime, Osmanagić pravi ogromnu štetu jer otkopava arheološko blago Bosne i Hercegovine i otkopine tumači nestručno, u skladu sa njegovom prevarom o navodnim piramidama. Nauku pretvara u nenaučnu fantastiku, tj. nadrinauku koju naravno ozbiljni naučnici nikada neće priznati, čak neće ni da gube vrijeme na tu budalaštinu. To što svijet neće da prizna to bulažnjenje, Osmanagic tumači teorijom zavjera, da je to zato što svijet mrzi muslimane. Pa te navodne piramide, s obzirom na njegove tvrdnje da su stare hiljadama godina, nemaju veze sa islamom, zašto bi ih onda svijet ignorisao. Osim toga, kako svijetu ne smetaju egipatske piramide, i one su na teritoriji muslimanske države? A Osmanagić tim otkopavanjima nepovratno upropaštava potencijalna naučna otkrića iz istorije Bosne, jer im daje pogrešna objašnjenja u skladu sa njegovim fantazijama. Najmanje je bitno koje pare Osmanagić koristi (kažu donacije, a ne državne pare). Najbitnije je da se zaštiti arheolosko blago Bosne i Hercegovine od ovoga stetočine i prevaranta.

Najnovije vijesti su da se Semir Osmanagić sa arheologije prešaltao na bionergiju, tj. tajanstvene zrake koje zrače iz "piramida" i koje tobože imaju ljekovita svojstva?! Znači, kao i svaki drugi prevarant, prebacuje se na nadrimedicinu jer je shvatio da je ljudsko zdravlje najplodnije polje za prevaru, da će najlakše tu naći krda nepismenih i bolesnih ljudi koji će mu vjerovati. Međutim, ni tu nije originalan, jer odavno hodže daju zapise i "liječe" naš neškolovani svijet, a u novije vrijeme tu su se istakli hodže kao Torabi, koji su već osvojili to tržiste nepismenih BiH - masa.

(Preneseno sa sajta „Bosanski Kongres“)

 
Čudnovate zgode i nezgode inženjera Alijagića
Petak, 13 Listopad 2017 16:01

 

Hasan Alijagic -1Hasan Alijagić – još jedna laž iz njegove, izgleda, prebogate riznice

Zijad Haračić, Sydney

(Ma, izleda je.e se inžinjera Hasana što je provaljen kao wholesale lažovčina. On se na slici hakaće i smišlja ili neku novu titulu ili bilo kakav poduhvat dostojan "čovjeka za sva vremena" kako ga ola(h)ko nazva voditelj intervjua Mr M.M)

U dosadašnjim epizodama raskrinkavanja laži plasiranih u tekstu “Čovjek za sva vremena- Hasan Alijagić”:

1-Dokazano je da HA laže kad se bahato predstavlja kao doktor nauka sa Charles Sturt University sa tezom “Analitički osvrt na povezanost fiziologije srčanog mišića i cirkulacije krvi sa tjelesnim pozicijama i aktivnostima u toku jednog namaskog ciklusa” tj. “Analytical review of the connection between physiology of the heart muscle and blood circulation with physical positions and activities within one prayer cycle”. Pogledati ovdje

2-Dokazano je da laže kad se predstavlja kao  maturant Franjevačke klasične gimnazije. pogledati ovdje .

3-Dokazano je da je HA slagao da on i njegova firma usko surađuje u edukaciji budućih inženjera sa University of Technology Sydney. Pogledati ovdje

Neumitno se pred sve nas postavlja pitanje ko će išta vjerovati Hasanu Alijagiću poslije toliko njegovih laži. Smatrao sam da ne bi bilo na odmet da malo više saznamo o ostalim tvrdnjama iz pomenutog intervjua. Za početak sam izabrao tvrdnje o „grandioznim objektima“ koje samozvani „doktor islamsko-inžinjerskih nauka“ navodi kao svoje referentne projekte.

Da najprije vidimo šta „doktor nauka“ kaže sam o tome (citat tj. copy-paste iz interview-a):

Interviewer: Iz ovoga što sam vidio, stiče se utisak da pokazuješ poseban interes za projektovanje konstrukcija velikih raspona između nosećih stubova kao što su sportske
hale, kupole crkava, džamija i sličnih monumentalnih građevina. Tu su i imena nekih veoma poznatih Sydney-skih objekata. Je li tačno da mnogi stručnjaci iz ove oblasti vole
da to neko drugi uradi umjesto njih? Radi li se tu o “critical engineering assessment”-u, kritičnoj inženjerskoj procjeni, gdje pored znanja treba i određena doza hrabrosti i samouvjerenosti?

MR. ALIJAGIĆ: -Nema tu nikakve misterije, sve je bazirano na egzaktnoj nauci, proračunima, standardima i konkretnim tehničkim uslovima. Ili to znaš uraditi ili ne. Ali ako baš insistiraš, ne bježim ja od izazova i odgovornosti. Naprotiv. I tačno je da postoje konstrukcijski komplikovani projekti koji odstupaju od rutinskog inženjerskog dizajna. Na primjer rekonstrukcija “Westfield”- šoping centra u Pitt street-u u centru City-a, koju sam radio. Siguran sam da si tu više puta ulazio da kupiš ponešto. Po pravilu, rekonstrukcija je uvijek mnogo teža i komplikovanija nego projektovanje novog objekta. Kompletna postojeća konstrukcija mora biti statički provjerena prije bilo kakve predpostavke konstrukcijskog rješenja dijela koji se dograđuje. Mnoge varijable koje su usvojene kao egzaktne, koriste se u daljim proračunima.

Takođe, sa stanovišta strukturalnog inženjerstva zahtjevne su i noseće konstrukcije velikih raspona i transfer bimova kod kojih se koriste složene “pre-stressing, pre-tensioning i post-tensioning” metode. Mi gotovo rutinski projektujemo takve konstrukcije na kojima premoštavamo raspone do tačno 31.75 m, bez ikakvog centralnog rasterećenja. Lakoća s kojom te stvari rješavaš dolazi sa iskustvom. A znaš i sam, u tehnici je svaki uspješno završeni objekat nova referenca. U svijetu biznisa se to sa pažnjom prati.

Ima li na ovom svijetu ijednog razumnog stvorenja koje ne bi iz navedene tvrdnje zaključilo da je imenovani na projektu rekonstrukcije “Westfield”- šoping centra u Pitt street-u u centru City-a bio alfa i omega cijelog projekta.

Jer zaboga: “sve je bazirano na egzaktnoj nauci, proračunima, standardima i konkretnim tehničkim uslovima. Ili to znaš uraditi ili ne.“

Pa nastavlja: „rekonstrukcija “Westfield”- šoping centra u Pitt street-u u centru City-a, koju sam radio....“.

I još dodaje: „...rekonstrukcija je uvijek mnogo teža i komplikovanija nego projektovanje novog objekta. Kompletna postojeća konstrukcija mora biti statički provjerena...“.

Pa još nastvalja: „...sa stanovišta strukturalnog inženjerstva zahtjevne su i noseće konstrukcije velikih raspona i transfer bimova kod kojih se koriste složene “pre-stressing, pre-tensioning i post-tensioning” metode.”

I produžava: “Mi gotovo rutinski projektujemo takve konstrukcije na kojima premoštavamo raspone do tačno 31.75 m, bez ikakvog centralnog rasterećenja. Lakoća s kojom te stvari rješavaš dolazi sa iskustvom.”

Da bi na kraju poentirao kako i dolikuje: “U svijetu biznisa se to (da li znaš ili ne -op. Z:H.) sa pažnjom prati.”

U sljedećem nastavku ove uzbudljive serije, da ga ne nazovem tsunamija laži, malo ćemo više saznati na koju kompaniju tj. projektnu kuću se lanac trgovačkih centara Westfield oslanja kada izvodi svoje razvojne projekte i koje su firme bile angažovane na gradđevinskim, strukturalnim i ostalim poslovima na rekonstrukciji Westfield-a u Sydney-u.

Bit će zanimljivo vidjeti i da li ta projektna kuća zna za imenovanog i njegovu kompaniju, a i kakav im je odgovor na moj upit o učešću “doktorove” firme u tako obimnom razvojnom projektu.

Nećete dugo čekati. Pristavljeno je, samo da malo prokrčka.

 
Dođosmo do 3.000 priloga
Četvrtak, 12 Listopad 2017 10:17

 

3000Poštovani posjetitelji portala “Bošnjačko oko”,

Ovaj kratki tekst je samo podsjećanje da smo stigli do 3.000 – tog priloga.

OKO ne bi moglo opstati bez učešća mnogobrojnih suradnika koji su svojim tekstovima (pričama, komentarima, osvrtima, poezijom, itd.) obogatili njegov sadržaj. Kao urednik sam zaista dužan da se od srca zahvalim svim suradnicima čija bi puna lista imena bila podugačka. Nadam se da mi neki neće zahatoriti što ću u ovoj jubilarnoj prigodi spomenuti samo one koji su dali najviše veoma čitanih priloga.

Posebnu zahvalnost najprije dugujem jednom samozatajnom gospodinu, čovjeku što je za “na ranu priviti”, a koji živi u Australiji i bez čije tehničke pomoći OKO ne bi nikad ni “progledalo”. Pomoć tog skromnog čovjeka, profiliranog intelektualca, bila je zaista nesebična. Ispočetka sam pokušavao da ga barem u skromnoj mjeri nagradim za njegov golemi trud, ali uvijek je bilo JOK, neće, pa neće, i tako je moralo biti. Plaho bih volio navesti njegovo ime i prezime, međutim, poštujem njegovu želju da se njegovo ime ne spominje. Dragi moj jarane, hvala Ti na svemu.

Što se pak autora-suradnika tiče najprije bih se zahvalio mom dragom Sandetu Dodevskom iz Đenovića, Boka Kotorska koji je OKU podario pregršt predivnih priča. On je baš moja generacija, pa smo se počesto znali dopisivati naglašavajući da “nejma udarca brez starca”! U zadnje vrijeme Sande se ne javlja sa prilozima. Dobio sam na desetine zabrinutih upita što nam nema Sandeta na OKU? Razlog privremenog mirovanja u pisanju je zdravstvene naravi. Međutim, milion posto sam siguran da će se njegovo stanje uskoro kompletno popraviti pa će nam opet slati svoje majstorske priče.

Nadalje bih se od srca zahvalio našem dragom Toniju Skrbincu, raji sa Bistrika (Memli Strane), a koji trenutačno živi u Maroboru. Džabe Toniju što je u Mariboru, kad ga Sarajevo stalno vuče, pa je, malo-malo, “dole”. Toni je autor dvije veoma zapažene zbirke priča, te niza priča objavljenih u “Oslobođenju”, a kao autor - “dingospo”, dakle prava raja, dao je neograničeno pravo da se na OKU objave sve njegove, uglavnom sarajevske priče pune nostalgije i slika događaja i ljudi, a što se ono veli, sve “bez pare dinara”!

Zahvalio bih se Jasni Šamić, doktorici Jasmini Hanjalić, Sašku Fetahagiću, mom dragom školskom drugu Ivanu Berisovu, Aljoši Mujagiću, dragom Kemi Huseinćehajiću, svakako Bingu – efendiji i svim ostalim koji su gradili ovu našu “svaštaru”. Lijepo molim da mi se puno ne zamjeri što zbog prostora u prilogu - jubilarcu ne mogu navesti sve autore – suradnike – pa kažem HVALA VAM SVIMA!!!!

Zahvaljujem se i mnogim komentatorima koji su na pristojan i korektan način izražavali svoja mišljenja, a takvi su manjina (oko 10%) u odnosu na masu vulgarnih, prijetećih, psihopatoloških “komentatora” čiji su osvrti završavali sa jednostavnim “delete”. A da su me neki uspjeli nasikirati – priznajem da jesu. Halal im bilo!

Šta da kažem o broju stvarnih posjeta?

U prve dvije godine OKO je imalo preko 3 miliona genuine posjetitelja. Naime, brojač je bio takav da kad netko “klikne” na neki tekst, može “klikati” sto puta dnevno, a samo mu se prvi “klik” pika u 24 sata. Onda rekoh mom jaranu koji mi je bio i ostao desna ruka u tehničkoj podršci: “Jarane, ma šta ćemo više brojati posjete i ponovo vrtiti od jedan do tri miliona? Nisu nama bitni brojevi, već oni ljudi kojim se OKO sviđa. Gradimo OKO za njih, a oni nisu brojevi!”

Tako, ne bih sada nagađao koliko je ukupno posjeta bilo, ali kad vam reknem da su pojedinačni prilozi “otvarani” i po 40.000 i više puta, dovoljan je pokazatelj da imamo dosta vjernih čitatelja.

OKO je najviše čitano u Bosni i Hercegovini, onda u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, a dalje slijede Australija, USA, Velika Britanija, Njemačka, Švedska, Austrija, Slovenija, Švicarska, Danska, Kanada, Holandija, Francuska, Norveška, Belgija, Italija, itd.

Kao vlasnik i urednik OKA imao sam na desetine ponuda za objavljivanje pristojno plaćenih reklamnih bannera, međutim, od prvog dana sam se čvrsto odlučio da OKO bude potpuno nekomercijalni portal i tako će biti i dalje. Sve sam financiram i nema nikakvih problema.

Pošto sam čovjek u kasnoj jeseni života znam da se bližim izlaznim vratima pa ću uskoro početi tražiti nekog entuzijastu koji bi polako preuzeo, kako ulogu urednika, tako i vlasnika koji ne bi trošio ni centa, ni kaema, za održavanje OKA jer bi sve troškove plaćao ja, dok sam živ, a kasnije moja starija kćerka.

Ipak, nadam se da ću valjda doživjeti još makar hiljadu priloga u ovoj našoj opuštenoj “svaštari”.

Srdačno vas sve pozdravljam i napominjem da sam spreman akceptirati svaku konstruktivnu kritiku i dobronamjernu sugestiju kako da još bolje unaprijedimo ovaj skromni portalčić.

Nadan Filipović, Perth, Western Australia, 12.10.2017      

 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste"
Četvrtak, 12 Listopad 2017 00:13

 

Rafael Boban

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (5)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Kako se rat približavao kraju, jedinice NDH počele su se povlačiti s istoka prema zapadu. Vrlo brzo postalo je izvjesno kako se planovi o pružanju otpora na Zvonimirovoj liniji, koja je bila zamišljena kao posljednja crta obrane NDH, pred nastupajućim jugoslavenskim armijama, neće realizirati te da će se pokušati bijeg prema angloameričkim jedinicama u Austriji. Taj put jedinica V. hrvatske divizije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana može se pratiti i po izvještajima pljačke stoke te raznih prijevoznih sredstava kao što su kola i zaprege po mjestima kroz koja su bježali. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 424, 33030; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 472, 37381) Uz izvještaje i prijave pljačke, povlačenje V. hrvatske divizije može se pratiti i po tragu krvi koje su njezine jedinice ostavljale iza sebe, likvidirajući zarobljene partizane u procesu svojeg bijega. V. hrvatska divizija počela se povlačiti iz Bjelovara prema Križevcima, a prije napuštanja Bjelovara izvršile su, u noći s 1. na 2. svibnja, pokolj nad oko 65 partizana koji su prethodnih mjeseci bili zarobljeni tijekom borbi na Bilogori. Članovi komisije uspjeli su nakon rata ekshumirati 17 tijela te utvrditi identitet 20 žrtava preko legitimacija koje su pronašli na samom mjestu zločina. Zarobljenici su u noći, pod izlikom da kreću za Zagreb, prebačeni iz dvaju bjelovarskih zatvora na Vojnović gdje su u grupama ubijani udarcima tupih predmeta, ubodima noževa i naposljetku vatrenim oružjem. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 196, 6190; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 203, 6788a ) Preostali dio zatvorenika prebačen je vagonom ratnog suda za Križevce gdje je jedan dio zatvorenika nastavio put prema Zagrebu, dok je drugi dio zatvorenika, točnije njih 15, ubijen noževima i vatrenim oružjem u samim Križevcima te su bačeni u rov iza tamošnje ubožnice. (HR-HDA-1561-SDS, 013.4.3) Također, još 17 partizana odvedeno je u selo Gregurovac gdje su 5. svibnja 1945. godine, pogubljeni istim metodama, četiri dana prije kraja Drugog svjetskog rata u Europi. Svjedoci su isticali da su od seljaka čuli kako se Boban taj dan nalazio u selu. (HR-HDA-306-ZKRZ. kutija 198, 6351) Zaključak komisije za utvrđivanje ratnih zločina o pokoljima pred sam kraj rata glasi: „ustanovljeno je, da su ljudi Rafaela Bobana, svaki put kad su morali napustiti koji položaj, u zadnjem času počinili razna umorstva… (…)Iz toga se vidi da ova ubistva nisu bile slučajne pojave, nego da je to bilo učinjeno po nalogu, jer se je radilo sistematski.“(HR-HDA-306-ZKRZ. kutija 203, 6788a)

Vitez i NDH

Dolaskom V. ustaškog stajaćeg zdruga na područje Podravine i Prigorja početkom 1944. godine taj prostor postaje poprište sukoba čiji intenzitet eksponencijalno raste. Takva ratna dinamika sasvim je sigurno jednim dijelom i posljedica standardnih ustaških mehanizama vladavine kojima se Boban služio ne bi li ovo područje zadržao pod kontrolom NDH, a koje je zbog rasta popularnosti NOP-a postajalo sve većim izazovom. Trenuci promišljenosti i popustljivosti bili su rijetki, a kako je sukob odmicao, tako se povećavao intenzitet represije koju su Boban i njegovi podređeni provodili nad dijelom stanovništva, za koji su smatrali da je neprijateljski nastrojen. Bivajući konstantno izloženo nekom tipu represije, stanovništvo se sve češće nalazilo u poziciji da je moralo birati stranu u sukobu koji je sada počeo zahvaćati svako selo i gotovo svaku obitelj. Ratni se sukob počeo pretvarati u totalni okršaj u kojem su ulozi zaraćenih snaga bili apsolutni, a njihovo smanjivanje nije nastupilo ni približavanjem jasnog kraja rata, što se moglo vidjeti na primjeru pokolja koje su u bijegu ostavljale jedinice V. hrvatske divizije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana.

Boban je ovim područjem vladao potpuno suvereno upravo zato što je bio jedan od Pavelićevih najpovjerljivijih ljudi. U jednom od izvještaja glavnog zapovjednika jugoistočne Europe, od 21. travnja 1943. godine, Glaise Von Horstenau ističe Bobana kao jednog od najvažnijih ljudi ustaškog režima. On ga svrstava među skupinu utjecajnih vojskovođa te ga u nizu koji prenosi Tomasevich stavlja na prvo mjesto. (Jozo Tomasevich, „Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945.“, Zagreb, 2010, 390) Sama činjenica da su nakon uhićenja i propasti puča, Lorković i Vokić bili internirani kod Bobana u Koprivnici, govori o poziciji moći koju je Boban uživao unutar NDH. (Vidi: Nada Kisić Kolanović, „Mladen Lorković: ministar urotnik“, Zagreb, 1998)

No, fenomen Rafaela Bobana nije eksces u široj povijesti Nezavisne države Hrvatske. Sva uhićenja, mučenja, strijeljanja, pljačkanja i općenita represija kojom se često koristio u svojim tehnikama vladanja nisu bili eksces, nego dio državne politike koja je stvorila okvir u kojem se okrutnost prema neprijatelju i stanovništvu mogla prakticirati bez ikakvih suzdržavanja. U konačnici, sve pohvale, medalje, titule i promaknuća dokaz su kako je takav tip politike predstavljao samu srž NDH.

 
Dioptrija profesora Kazaza o gradu u kojem živi i radi
Utorak, 10 Listopad 2017 22:03

 

Sarajevo-vijecnicaSarajevo – poraženi grad

Prof.dr Enver Kazaz, Sarajevo

Današnje Sarajevo je grad po mjeri Bakirove pameti, ne samo arhitektonske, već i one privredne, kulturne, ekonomske, saobraćajne

Smrdljivi grad, pisao sam prije desetak godina kolumnu u Oslobođenju, aludirajući na istoimenu pjesmu kultne zagrebačke grupe Azra i njenog frontmena Branimira Johnnyja Štulića. Bavio sam se tada sve očitijim propadanjem Sarajeva, kojeg su esdeaovske vlasti ciljano deurbanizirale i orijentalizirale, kako bi od negdašnjeg lijepog Sarajeva načinile provincijsku, zapuštenu i prljavu sredinu po mjeri svoga svjetonazora i ideoloških vrijednosti. Da, Sarajevo je prljavo; da, u njemu iz kontejnera zaudara trulo neodveženo smeće; da, njegovo smetljište je opasno po zdravlje ljudi; da, ono je kao kakav orijentalni grad u saobraćajnom haosu; da, u njemu su nikle stotine džamija da bi se simbolički obilježilo vjersko vlasništvo nad teritorijem; da, u njemu je kulturna scena devastirana, a intelektualna ponižena; da, ono je maksimalno deindustrijalizirano, a zimi se guši u smogu; da, njegov zdravstveni sistem je urušen zahvaljujući vladarevoj supruzi s enormnim vlastodržačkim ambicijama; da, njegovi muzeji izdišu; da, Sarajevo nema pristojan park u svom središtu, ali ima načičkane tržne centre sa kafeima bez alkohola i supermarketima bez svinjetine; da, to je grad koji se diči da je turistička Meka, a u njemu traju redukcije vode, smrdi Miljacka, a ljeti zaudara iz kanalizacije; da, sarajevski tramvaji su stari, prljavi, zapušteni; da, Sarajevo je grad bez trga na kome bi građani mogli iskazati svoj socijalni stav; da, Sarajevo je grad s vip-ložama u džamijama da Bakir i društvo ne bi došli u dodir s vjerničkom sirotinjom. Da, mogao bih napisati stranice i stranice ovakvog nabrajanja primjera sarajevske deurbanizacije i civilizacijskog upropaštavanja grada koji se diči najskupljim flimskim festivalom u regiji. Njegov direktor je, gle čuda, Bakirov badžo, bez ijedne ozbiljne filmske reference, a u Sarajevu je, baš zbog badžine gramzivosti, umrla kinoteka, mjesto gdje bi se mogli obrazovati novi fimadžije, a ne ona neobegovska elita, koja je, ustvari, obična intelektualna halaša što u javni prostor izbacuje parole kako voli i predstavlja Bosnu u svijetu i otvoreno laže o ljepotama Sarajeva. Ta je halaša posebno ponosna na Sarajevo, pa njegovu multikulturalnost i civilizacijsku dubinu svodi na sliku vjerskih objekata koji stoljećima traju jedan uz drugi. Ta halaša neće nikad u javnom prostoru reći kako u Sarajevu ima više džamija nego stvarnih vjernika i kako u njemu traje vjerski kič za vrijeme iftara i ramazana, kako je vjera postala legitimacija za ulazak u pokvarenu političku elitu. Kako su usta ispunjena Bogom onih koji kradu, a šire patriotske parole, i kako je u jednom momentu Sarajevo bilo izloženo opasnim čoporima pasa na ulicama, a neko je opet pokrao pare za izgradnju objekta za njhovo zbrinjavanje.

Tada, nakon objavljivanja kolumne, napali su me esdeaovski botovi i trolovi, zaduženi za širenje mržnje na društvenim mrežama, da bi se pažnja javnosti skrenula s problema nepotističke, korupcionaške, lopovske vlasti koja ubija konje da pošalje poruku zatvoreniku, oponašajući načine djelovanja mafije iz poznatog filma. Od tada do danas Sarajevo je sve gore i gore.

Na ulazu u Vogošću s autoputa prema Zenici traju višesatne jutarnje i popodnevne saobraćajne gužve, samo zato što se ništarije na vlasti nisu sjetile da naprave kružni tok na Semizovačkoj petlji. Ali, zato u Vogošći stoluje načelnik koji ne zna šata uraditi s praznom industrijskom zonom, što ju je SDA podigla iako su industrijski prostori od nekoliko kvadratnih kilometara negdašnjeg Pretisa prazni. Zato iz te i takve urušene Vogošće dolazi ministar za vodovod i kanalizaciju koji je u cvijetu mladosti, u ranim pedesetim, diplomirao, a gdje drugo, nego na Političkim naukama. Ili, iz iste te Vogošće dolaze vijesti da je voda u česmama zagađena, a na Šipu, praktično u ministrovom komšiluku, voda iz vodovoda i kanalizacija se miješaju, pa građani nakon ko zna koje analize upozoravaju da im iz kuhinjskih česama teku fekalije. Na Ilidži je, isto tako SDA-ov, načelnik, poprilično sirov i neartikuliran u javnim istupima, da iskoristim ovu litotu, kako ne bih ponovio ono što slikovito za takve primjerke političkog stada govore građani dok u bijesu pljunu ustranu kad ga spomenu, omogućio izabranim da grade septičke jame u vodozaštitnoj zoni.

 
Ogorčenost Mirze Hasanefendića
Ponedjeljak, 09 Listopad 2017 19:35

 

Donna AresAvlija mržnje

Mirza Hasanefendić, Kanada

(Dragi Mirza, mislim da bi ovom Tvom tekstu bolje odgovarao naslov "Avlija primitivizma", ali poštujući autorsku "dioptriju" neka ostane kako Ti napisa.)

Kako današnji hibridni vjernici brukaju vjeru ….

Ima jedna zemlja na brdovitom Balkanu, da ne zamjeriš, koju neko jednom prilikom nazva ”Tamni vilajet”. Nije ona ništa drugačija od onih ostalih šest koje nastadoše od one moje velike zemlje. Meni nekad bilo krivo kada to čujem, a danas mi to nekako i ne smeta, jer ima u tome istine.

E u toj državi živio je jedan veliki pisac, za kojeg ovi današnji građani ”Tamnog vilajeta” ne vole ni da mu se ime spomene, jer, između ostalog, on jednom napisa da je ova zemlja, ”Zemlja ljubavi i zemlja mržnje”, a znaš kako ono poslovica kaže; ”Istina najviše boli!”

Taj omraženi pisac napisa jednom priču ”Prokleta avlija” u kojoj opisa strašni zatvor u Carigradu, zvani ”Prokleta avlija”. U tom zatvoru robuju i krivi i nekrivi, ima i dobrih ljudi, ima i dobrote, ali vlada i mržnja koja ostaje vječno ”okovana” u tom paklu, a oni ne mogu nikako da izađu iz tog paklenog ciklusa mržnje.

E sad vidiš, meni se nešto čini da i ovaj ”Tamni vilajet” sve više liči na ”Avliju mržnje” i u toj ”Avliji” ljudi se, uz manje izuzetke, mrze po etničkoj pripadnosti, po ličnoj mržnji, po vjerskoj osnovi, po plemenskom porijeklu, po mjestu rođenja, ama… mrze se po svemu. Oni ”ušančeni” u tom zlu, kao da su okovani, ne fizički bukagijama i lancima, nego nekim nevidljivim okovima politike i vjere, koji su zasnovani na mržnji, a oni se nikako ne uspijevaju iščupati iz tog paklenog ciklusa mržnje. Osuđeni su da vječno ostanu zarobljeni u tom primitivnom ciklusu mržnje, hraneći se istom.

Možda će neko reči da pretjerujem jer svete knjige bi trebale pripovjedati ljubav i slogu među ljudima, a ne mržnju. Možda to i piše u Bibliji i Kuranu, nisam čitao tu literaturu pa nisam poznavalac, ali zato gledam svaki dan događanja u ”Avliji” i vidim da je tamo mržnja jedina izvjesnost.

Povod ovom razmišljanju je sahrana, prije par dana, estradne umjetnice Done Ares, ustvari Kolaković Azre čije je ovo bilo umjetničko ime. Odrasla i živjela u laičkom svijetu umjetnosti, izrazila je da je sahrane onako u svjetovnom stilu njenog života, sa muzikom i bez vjerskih bogosluženja. Bila je heroj, obolila je od kancera ili kako to narod zove u svom žargonu rak. Jednom ga pobjedila, drugi put pobjedila, ali u njegovo trećem zloćudnom pohodu nije uspjela pobjediti to zlo i tako je mlada otišla tamo odakle se niko ne vraća.

 
Odgovor gospodinu Heliju
Nedjelja, 08 Listopad 2017 13:26

 

Genetika HrvataOtvoreno pismo gospodinu Heliju

Poštovani gospodine Heli,

U odgovoru na Vaš komentar potvrđujem kako se medicinskom genetikom (human genetics) nisam bavio jer nisam genetičar po struci, ali se kao amater već duže vrijeme bavim populacionom genetikom, koja, možda ćete se začuditi, nema nikakve veze sa prvom, preciznije rečeno medicinskom genetikom. U svom radu “Podrijetlo Hrvata” ni Jurić se nije bavio nikakvom medicinskom genetikom već tumačenjem prošlosti Hrvata na osnovu podataka o njihovim haplogrupama koje sadrže mizernu količinu gena, a koji ničim ne utiču na funkciju organizma. Za nadati se je da ćete mi dozvoliti Vas podsjetiti na to da je haplogrupa biološka šifra sadržana u DNK molekuli ćelije i da ništa drugo ne predstavlja. Koristi se u kriminologiji, odnosno forenzičkoj patologiji, u dokaznim postupcima u nekim sudskim procesima, u dokazivanju očinstva ili materinstva, kao i u populacionoj genetici, koja proučava kretanje prvobitnih ljudskih populacija povezanih rodbinskim vezama, a nikako naroda.

Što je zapravo uradio Jurić? 

Kao prvo je, kako sam piše (str. 50), preko Genographic project-a naručio pribore za uzimanje uzoraka. Nakon toga je prikupio uzorke, zapravo bris sa sluzokože usne duplje (unutarnjeg obraza) 188 muških osoba koji su se izjasnili kao Hrvati (str. 58), i zatim je te brisove u epruvetama, preko Genographic projecta, kako sam piše, poslao poštom na analizu u SAD (str. 49). Pristigle podatke iz američke laboratorije za 188 osoba, a što je u statističkom pogledu mizerna grupa uzoraka, razvrstao je po oznakama haplogrupa. Poslije je izračunao procentualni udio svake haplogrupe u uzorku od 188 osobe, koju je kasnije, na osnovu tog “istraživanja” jednostavno proširio na višemilionsku populaciju Hrvata u Hrvatskoj. Najveći posao je naravno bio u prikupljanju tog, statistički gledano, malog broja uzoraka.

Što je zatim učinio?

Služeći se obimnom literaturom iz oblasti, prije svega populacione genetike, a zatim arheologije, historije, lingvistike, antropologije i drugih nauka (naveo je 491 naslov!), pokušao je na veoma smušen način i uz obilje grešaka dokazati ideju vodilju preuzetu od svog mentora Dragana Primorca o autohtonosti Hrvata na njihovom “povijesnom području”, na kojem navodno egzistiraju počev od kamenog vijeka i glacijalnog perioda. Njegova knjiga i pored kritike zaslužuje svaku pažnju, jer je u njoj sadržano mnoštvo veoma interesantnih i nesumnjivo tačnih, iako prilično zastarjelih podataka, koji, ako ništa drugo, barem navode na razmišljanje.

No bilo kako bilo, Jurić, po mom mišljenju, nije dokazao autohtonost Hrvata, iako se svim silama trudio. Moj odgovor bi bio suviše dug ukoliko bi se upustio u analizu svih njegovih „dokaza“. Zbog toga ću spomenuti samo jedan. Pošavši od zastarjelih podataka, kako je koncentracija haplogrupe-I najveća među Hrvatima (kao što smo ranije vidjeli, pogriješio je, jer je najveća kod Bošnjaka), Jurić dolazi do zaključka kako je neminovno morala nastati na hrvatskom tlu (a u stvari ukoliko bi bio dosljedan samome sebi, trebao bi ubuduće  pisati, na Balkanu), sa kojeg se prolaskom ledenog doba širila na sjever i stigla u Skandinaviju, kao i u neke druge zemlje. Haplogrupu-I je, kako sam već pisao, besmisleno je nazvao hrvatskom, što ni prije, a ni poslije njega nitko nije učinio niti prihvatio, jer se protivi osnovnim postulatima populacione genetike koji ne dopuštaju vezivanje haplogrupa za bilo koji narod.

Teza da su Hrvati nastali na svom tlu ne može se ničim naravno negirati i ja to ne negiram. Problem je samo kada, da li u kameno doba ili tek u 9. vijeku n.e. o čemu i sam Jurić, svjesno ili nesvjesno govori. Tako na str. 164 ide u raskorak sa samim sobom napisavši: „Genetička su otkrića nepobitno dokazala da narodi nisu genetičke kategorije već političke “ (konačno se sjetio!!!) i malo dalje na str. 174: „Smatram sigurnim da se etnogeneza Hrvata odigrala na povijesnom području Hrvatske u razdoblju od borbe Vojnomira protiv Avara pa do Trpimira …“ Zar se nije zapetljao?

Možda nisam u pravu, jer nisam genetičar, a niti sam napisao bilo kakav naučni rad iz oblasti genetike, ali bih Vas ipak, kao očigledno gorljivog sljedbenika, ukoliko se ne varam, teorije Primorac/Jurić, upitao možete li se pozvati na nekog od svjetski poznatih populacionih genetičara, koji je prihvatio teoriju o autohtonosti Hrvata, počev od kamenog doba, na svom tlu? Ukoliko jeste navedite mi njegovo ime i gdje je to učinio? Mislim da nećete – zar vam to ništa ne govori? 

Uz dužno poštovanje, srdačno Vas pozdravljam.

Ivan Berisov

 
Priča za subotu
Subota, 07 Listopad 2017 10:11

 

BurekMaha

Ivan Berisov, Portugal

Sarajevo. Ratno proljeće 1993. Lijepo sunčano jutro. Tog dana sam bio bez radnih obaveza, pa sam kao i obično u tim prilikama krenuo iz stana prema sarajevskoj „kifli“ da za bonove kupim štrucu hljeba i Oslobođenje. Toplina proljetnog nježnog sunca uvlačila se poput melema u moju uznemirenu dušu i ispunjavala me neopravdanom nadom kako će se rat uskoro završiti i kako ću se ponovo sastati sa svojom porodicom – ženom i djecom, o kojima već dugo apsolutno ništa nisam znao. Detonacija nije bilo, čuli su se samo pojedinačni snajperski hitci.

Negdje na prilazu ugledah Faruka, mog starog prijatelja iz školskih klupa, s kojim su se moji odnosi do te mjere ohladili, da sam ga čak počeo i izbjegavati. Ali eto i pored toga, na raznim mjestima, u toku  rata već smo se nekoliko puta sreli. Od prije sam znao kako je sa svojom jedinicom kojom je komandovao prošao rat u Posavini. Kako sam kasnije čuo u slabo isplaniranim akcijama,  njegova je jedinica trpjela teške gubitke, ali njega samog, mada je uvijek jurišao u prvi redovima, metak nije ni okrznuo. Na kraju su od njegove jedinice ostali samo on i još jedan vojnik kojega je, sa pravom ili ne, svugdje predstavljao kao svog tjelohranitelja.  Zbog čega ga je ratna sudbina poštedila, prebirući po sličicama iz njegovog života, mislim da sam shvatio, ali je to za drugu priču, koju ću možda napisati, ali u koju će malo tko povjerovati. Nakon što se iz Posavine vratio u Sarajevo, vrtio se pri komandi Armije BiH, u kojoj, koliko znam, nije zauzimao nikakav važniji položaj. Bio im je vjerojatno potreban za vršenje nekih posebnih zadataka na terenima van Sarajeva i vjerojatno u Hrvatskoj.  

Kada sam ga sreo, bio je obučen u kamuflažnu uniformu bez bilo kojih vojnih oznaka. Imao je i vojničku kapu koja mu je nemarno stršala na povelikoj glavi. Nisam ga mogao izbjeći jer me je prvi ugledao i oslovio po imenu. Zastadosmo. Iz iskustva sam znao kako će mi susret sa njim donijeti bar jednu neugodnost. Ali tog jutra, donio mi je dvije.  

Pitao me je jesam li mobilisan? Odgovorih mu da jesam i da ne bude nesporazuma maših se za unutrašnji džep kockaste jakne od koje se i dok sam spavao nisam rastajao i iz njega, kao da tražim spas, izvukoh rješenje u kojem je pisalo kako sam odlukom Armije BiH mobilisan (baš ovim riječima) na radnu obavezu. Sa primjetnim gađenjem, kriveći usta, Faruk pogleda u dokument sa okruglim plavim pečatom Armije BiH, koji mu očigledno nije ništa značio. Otpljunu i reče: - Takve, kao vi, ja bih…

Međutim, ne dovrši rečenicu, mada i nije trebao, jer sam unaprijed znao što bi mi rekao. Za njega sam bio običan nitkov uz hrpu drugih pridjeva, koji se mogu dodati. Rečenicu nije dovršio i nije mi sve ono što je naumio, bez okolišanja sasuo pravo u lice, jer mu je u tom trenutku prišao mladić iz vojne policije, očito njegov poznanik. Nakon što ga je pozdravio, ne obraćajući pažnju na mene reče mu: - Jesi li čuo? Jučer smo konačno uhvatili Mahira!

 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste"
Petak, 06 Listopad 2017 09:54

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (4)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Ilustrativan primjer je i namjera likvidacije taoca u slučaju oslobođenja Koprivnice. Naime, sredinom listopada 1944. godine, NOP i njegove borbene jedinice ponovo su nastojale osloboditi Koprivnicu iz koje je Boban vladao Podravinom i Prigorjem. Uoči partizanskog napada, cijela Podravina istočno od Koprivnice bila je oslobođena. Za taj prostor, partizanske jedinice vodile su žestoku borbu s Crnom legijom i PTS–om. Kada je Bobanu postalo jasno da će uslijediti napad na Koprivnicu, odlučio je braniti mjesto pod svaku cijenu. To je značilo i uhićenje te zatočenje minimalno 80 stanovnika Koprivnice i okolnih mjesta. Boban je dao uhititi ogroman broj civila za koje se sumnjalo da su im članovi obitelji u partizanima. U slučaju da bi partizansko zauzimanje Koprivnice postalo neminovno, oni bi se za odmazdu trebali likvidirati. (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986, 20–21)

Koprivnicu partizani tada nisu oslobodili. Borbe su trajale od 13. do 16. listopada kada su partizanske snage, uslijed velikih gubitaka i malih napredaka u borbi za Koprivnicu, odustale od napada te se povukle na početne položaje. Obrana Koprivnice protiv brojnijeg i nadmoćnijeg neprijatelja pretvorila je Bobana u vojnu legendu NDH. Ivan Paprika navodi da je jedan mali, no ilustrativan razlog uspjeha obrane Koprivnice, bio i taj što je Boban osobno, nakon što je saznao da jedini način da održi električnu ogradu pod naponom, kojom su određeni dijelovi grada bili opkoljeni tijekom cijelog napada, bio dovođenje inženjera Schontaga ne bi li mu vodio centralu te držao napon pod kontrolom. Boban je otišao direktno poglavniku Anti Paveliću, zatražio od njega da pusti Schontaga, koji se kao Židov nalazio u Jasenovcu te se s pismenom dozvolom za puštanje Schontaga zaputio direktno u logor ne bi li ga osobno izvukao iz Jasenovca kojim je u to vrijeme rukovodio Vjekoslav Maks Luburić. (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986 “, 21) Zabilježeno je i sjećanje Vlatka Hrubeca koji je kao desetogodišnjak bio najmlađi taoc zatočen u koprivničkoj sinagogi. Uspio je pobjeći iz sinagoge uz pomoć svojeg oca, koji je zajedno s njegovom majkom također uhićen. Na slobodi, s prijateljem Vinkom Zemberom, čija je majka također bila zatočena kao taoc, odlučili su moliti samoga Bobana da se njihovi roditelji puste iz zatočeništva te su po Bobanovoj zapovijedi oni već iduće jutro pušteni na slobodu, nakon čega su se susreli sa svojom djecom. (Vlatko Hrubec, „Sjećanja najmlađeg taoca“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1985, 56–58)

Ovdje je potrebno istaknuti kako je Mijo Bzik na saslušanju nakon rata istaknuo kako je zajedno s Bobanom spriječio ubojstvo taocâ, planirano tijekom borbi za Koprivnicu. (Despot, „Vrijeme zločina“, 168) Hirovitost i silovitost očito su bile karakteristike Bobanovih postupanja. Manje je pozitivna strana priče ono što se događalo tijekom te druge bitke za Koprivnicu, a informacije o tim događajima donosi nam Leander Brozović u svojim bilješkama, koje je sastavljao na licu mjesta te po završetku borbi piše: „Kojekuda po gradu bio je veći broj obješenih. Sad ih skidaju sa vješala i zakapaju iza gradskog dvorišta“. Brozović svjedoči i doista jezivim scenama: „Jedan ustaša odrezao je glavu poginulog partizana i donio je Bobanu. Taj ga je najurio jer je bilo nezgodno radi građana.“ (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986 “, 20) Izgleda da su obješeni bili i građani Koprivnice koji su djelovali na strani partizana, kao i ustaše kojima je zapovijedao Boban. Nema sumnje da je Boban vršio likvidacije svojih podređenih jer su se potonji pod žestokim naletima partizana povlačili. O tome svjedoči i agent Ustaške nadzorne službe (UNS), pod kodnim imenom „Judex“, navodeći informacije koje je sakupio od pripadnika PTS–a, koji su sudjelovali u obrani Koprivnice, da je Boban likvidirao dvanaest svojih časnika, dočasnika i vojnika tijekom same bitke. (HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 31, I-41, 1037.; Hrvatski narod, god. VI, br. 1223, 30.12.1944., 1) Također, nisu samo Bobanovi podređeni bili obješeni o rasvjetne stupove u centru grada. Po samom završetku borbi obješen je Franjo Krivec, kovač iz Velike Mučne zbog sumnje u suradnju s partizanima ili iz čiste odmazde. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263)

 
Preteško je pravom dokazati da je prav!!!
Srijeda, 04 Listopad 2017 19:43

 

DZ BrezaSazlija Meho - stalni stanovnik na psihijatriji (2)

Nadan Filipović

Prolazili su dani. Meho radi kao mrav. Dobar je majstor. Šta dobar?! Petica majstor. Radi u jednom državnom javnom preduzeću. Plata redovna. Cijelu “kufertu” daje ženi, al od čestih viškova pođahkad pomalo odvadi, pa bi se znaj sastati sa jaranima meraklijama, jal na Babića bašći, jal na kakvoj meraji oko Vrela Bosne ili, uz ljeto, najčešće kod Ahme u Hrasnici. Saz je uvijek bio spreman. Janjetina haman skinuta, valjaju se plećke i špinjetci na ovalima na kockastim stoljnacima, cakle se bokalići i štamplići, miriši salata od zrelog paradajza s lukom, a kucanje saza i pjesme pretvaraju u uho sve koji okolo seire i akšamluče. I dok se lahor sa Igmana naglo pretvara u ledeni povjetarac, ogrću se ili oblaće već pripremljeni džemperi. Meho kuca u saz i tiho popijeva:

Na hastalu gori svijeća
ti si draga moja sreća
Na hastalu gori svijeća
ti si draga moja sreća
Gori, gori svijećo ti
aman, pa se nemoj gasiti
Gori, gori svijećo ti
aman, pa se nemoj gasiti
Što mi draga mladost uze
ubile te moje suze……

Dotle u selu blizu Breze, kod rođaka, odjednom golema frka. Nije prošlo ni dva mjeseca od teferiča i ringišpila, a Mejra poće povraćati i povraćati. Šta god pojede ili čak pomiriše – povrati. Prepale se Raza i Muhiba pa odlučile Mejru povesti doktoru u Brezu.

-Skidaj te dronjave dimije i obuci trenerku i obuj one bolje tene. Bjele. Kod doktora se iđe, nije šala.

-Neka mati! Rahatnija sam u dimijama.

-Jok, ba! Nijene više. Trenerka i bjele tene.

Mejra, šta će, poklopi se i udunu. Sjedoše u Wartburga i krenuše. Morali su zbog Mejre dva puta zaustavljati da bi povraćala.

-Garant žuč – veli Muhiba, a Raza će joj nervozno: “Dobro je ba doktorice Muhiba. Da ti nisi kaka vidovita Muhiba, ko ona vidovita Džemila u Sarajvu?

Parkiraše pred Dom zdravlja, pa u čekaonicu. Čekaj, čekaj, oteglo se ko ciganska godina, a Mejra, malo-malo, pa u WC da povrati. Muka joj, žali se da joj se manta, da je umorna.

Konačno ih prozvaše. Uđe Raza sa Mejrom u ordinaciju, a pođe za njima i Muhiba, a doktor joj odma odreza: “Ha neno, đe si se ti zaobadala? Imal vas još da bude brigada u ordinaciji? Što niste i deduku poveli? Hade sjedi anamo u čekaonicu da mogu curicu smirom pregledati. Dosta je da je mater uz nju, a ti bi bila ko nakav familijarni biber po pilavu. Izvinider neno, neg u čekaonicu pa čekaj da izađu.

Prvo izmjeri krvni tlak. Normalan. Naloži da curica legne na krevet i otkrije stomak i dio prsa, zna se dokle. Posluša slušalicama, pipao stomak, lijevo, desno, kuckao, pa veli: “De curo, siđi i sredi tu majicu. Usput da te pitam imaš li menstruaciju?”

-Štaaa, doktore? – Mejra će.

-Dobila je prija šes-sedam mjeseci i uredna je – veli Raza.

-Kada je imala zadnju menstruaciju? – rutinski će doktor.

-Kad si imala zadnji put? – Raza će.

-Prija 6-7 hefti.

-Uhuhuuuu – oglasi se doktor ko zloguka sova, pa nastavi: “Jesil ti curo draga imala kake odnose?”

-Kake ba odnose doktore?

A Raza povileni: “Doktore, doktore, bog te ne ubijo, pa dijet je to. Kaki ba odnosi. Šta je tebi, dođi sebi!”

-Dobroooo drugarice, evo ti ova čaša, pa vodi dijete u WC da se u nju pomokri i donesi mi odma tu čašu sa mokraćom.

-Hajmo Mejro na halu, valja ti pišat.

-Mati draga meni se ne piša, samo mi je muka. Jope mi se povraća!

-Hade, ne gicaj se. I povrati, al se i popišaj.

Šta će Mejra, satjerana u čoše, već se poguri i za materom ode u WC. Vratiše se za par minuta. Raza predade doktoru čašu sa mokraćom, on u nju uroni neku traku, sačeka malo, izvadi traku, opet sačeka, zraknu u nju i zavrti glavom.

-Mala, opet ja! Jesil imala odnose?

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search