LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Za pasti u bandak - u laži su kratke noge, ali nos zna da poraste kao u Pinokija
Petak, 11 Svibanj 2018 12:28

 

PinokioAleksandar Vučić ponosno nosio sliku svog dede, pokojnog Anđelka, na čelu kolone “Besmrtnog puka” u Moskvi

Nadan Filipović

U sklopu proslave Dana pobjede 9. maja 2018. godine u Moskvi je održana i manifestacija "Besmrtni puk", u znak sjećanja na sve koji su se borili protiv fašizma. Na čelu kolone, zajedno sa predsjednikom Putinom koji je nosio fotografiju svog oca, te izraelskog premijera Netanjahua koji je takođe nosio neku fotografiju široj publici nepoznatog čovjeka, bio je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sa požutjelom fotografijom svog djeda Anđelka u rukama. Pokojni Anđelko se eto nađe u društvu Putina i Netanjahua. To prenametljivo, a u suštinski klovnovsko nosanje dedine fotografije u svečanom mimohodu “Besmrtnog puka” neizbježno podrazumijeva činjenicu da je Vučićev deda Anđelko bio aktivni učesnik grandiozne svjetske borbe protiv nacizma i fašizma.

A je li on to bio?!

Naime, Aleksandar Vučić je u više navrata urbi et orbi telalio svoju već podobro izraubovanu mantru prema kojoj su ustaše u Jasenovcu pobile cijelu njegovu familiju, preciznije 20 članova familije, ni manje – ni više.

Naprimjer, evo šta je izjavio za beogradske Večernje novosti od 12.10.2015: “Oca moga oca, Anđelka, jednog od najbogatijih srpskih domaćina u selu Čipuljić, ustaše su odvele u prvoj grupi i nedugo zatim likvidirale. Moj otac ga nikada nije ni video, jer se rodio nakon njegove smrti. Ubili su ga, a nama su kao porodici poznata imena ustaških koljača koji su u tome učestvovali, i potkazivača i neposrednih izvršilaca. Takođe, ubijeni su i Stevo Vučić, Ilija Vučić, Đorđo i Rajko Vučić, najbliža familija moga oca. Svi su ubijeni na početku Drugog svetskog rata.”

Ima, međutim, i sasvim suprotnih mišljenja potkrijepljenim nepobitnim dokazima koje bi predsjednik Srbije davno pobio kad ne bi bili zaista nepobitni.

Najvažnije pisano mišljenje o “stradanju” cijele familije bugojanskih Vučića objavio je nekadašnji srbijanski radikal i potpredsjednik Srpske radikalne stranke i dugo vremena najbliži saradnik i dugogodišnji veliki prijatelj tadašnjeg radikalskog četničkog vojvode Aleksandra Vučića. Ljubiša Petković u svojoj knjizi “Haške muke” tvrdi da posjeduje zvanični dokument tadašnje NDH, datiran 19. rujna 1941, iz kojeg se jasno vidi da su navedenog dana Vučići dobrovoljno iz pravoslavlja prešli u katoličanstvo. Petković tvrdi da upravo zato na spomen-ploči u Jasenovcu na popisu žrtava nema nijednog prezimena Vučić. Dalje se u knjizi može naći podatak da je rođeni stric Aleksandra Vučića bio istaknuti ustaša.

“Zato na spomen ploči u Jasenovcu nema niti jednog Vučića”, tvrdi Petković te dodaje: “Naravno da ih nema kada se dobro zna da je obitelj Vučić promijenila vjeru za večeru i da su svi preživjei Drugi svjetski rat. A kako i ne bi kada je obitelj Vučić bila tijesno povezana s ustaškom organizacijom. Naime Aleksandrov stric Braco bio je oženjen kćerkom iz poznate ustaške obitelji Tomas. Ljubo Tomas je jedan od najozloglašenijih ustaša u Bugojnu, a isticao se nezapamćenim zločinima nad srpskim narodom”, piše u svojoj knjizi koja je izazvala brojne kontroverze u Srbiji.

Ljubiša Petković nastavlja: “Niko iz porodice Vučić nije stradao u Jasenovcu. Posjedujem dokument od 19. rujna  1941. iz koga se vidi da su se Vučići izjašnjavali kao rimokatolička obitelj. Porodice Kadijević, Lukić, Praljak i Vučić prešle su navedenog datuma iz pravoslavne u rimokatoličku vjeru. Glava porodice je bio Anđelko Vučić, Aleksandrov deda. O Anđelkovoj supruzi nemam mnogo podataka, budući da je u relativno kratkom roku nakon pristupanja rimokatoličkoj vjeri, napustila Bugojno i preselila se u Vojvodinu, u Kikindu, gdje se i rodio otac Aleksandra Vučića, Anđelko Vučić. Anđelko stariji imao je četvoro djece. Najstariji sin Antonije imao je nadimak Braco, drugi po starosti bio je Kojo, a najmlađi Anđelko. Stari Anđelko, deda Aleksandra Vučića je bio jedina žrtva Vučića u Drugom svjetskom ratu, ali ni on nije stradao od ustaša. Naime deda Aleksandra Vučića umro je od zadobijenih rana nakon jedne kavanske tuče u Banja Luci. Bavio se švercom. Pošto je bio u stalnim dugovima, osnovano se sumnja da je u pitanju osveta za nenaplaćena potrživanja. Po njemu je, najmlađi sin Antonije – Braco Vučić, inače otac Aleksandra Vučića dobio ime. Antonije je umro u Beogradu 1991. godine od posljedica hroničnog alkoholizma. Deda Anđelko je sahranjen je mjesnom groblju u Čipuljiću, neposredno iza pravoslavne crkve, gdje se nalaze i grobovi ostale Vučićeve rodbiine. Sudeći po godištima ispisanim na spomenicima obitelji Vučić, svi su doživjeli lijepu starost, baka Dragica, Anđelkova supruga, umrla je 1992, stric Mile poginuo je 1964 godine, daljnja rodbina; Petra 1976, Radoslava 1984, Višnja 1991. godine, itd.itd., dakle nisu poklani u Jasenovcu već su starost dočekali u rodnom selu gdje su preminuli prirodnom, nenasilnom smrću, svakako svi osim deda Anđelka koji je ubijen u kafanskoj tuči koja blage veze nije imala sa antifašističkom borbom.”

 
Prikaz knjige Slobodana Bode Stefanovića
Četvrtak, 10 Svibanj 2018 10:29

 

SjeneSlovo o knjizi „Sjene iz bureta“ Slobodana Bode Stefanovića

Nadan Filipović

Slobodan Bodo Stefanović je stara tuzlanska korjenika. Bosanac za ugled. Izuzetno je vezan za rodni grad premda sada živi 15.545 kilometara udaljen od njega. I tako, koračajući putem u već poznu jesen života, naviru mu sjećanja na grad u kojem je proveo najveći dio života kao i sjećanja na već, od mnogih drugih, zaboravljene ljude.

Nakon Bodinih prelijepih djela „S golubovima u Tuzli“ i „Čo'ek k'o 'tica“ evo mi u rukama romana „Sjene iz bureta“; romana punog bosanske duše i duha. Bodo u svojoj najnovijoj „slikovnici“ uspomena „veze“ svoj, kako kaže, životni vremeplov ili, još umjesnije rečeno, jedno hodoljublje kroz vrijeme koje je davno ostalo iza njega i prostore koji su već odavno ili nestali ili su podobro izmijenjeni, čak do neprepoznavanja. U romanu “Sjene iz bureta” svoja sjećanja veže za sjećanja jednog, starijeg od njega, a nama, do kraja čitanja, neznanog fikcionalnog pripovjedača, s kojim autor zajedno hodi po nezaboravu njima dvojici drage prošlosti. Sa neskrivenom sjetom i s valerama očigledne nostalgije za prohujalim vremenima oni se sjećaju nekadašnje Tuzle, starih sokaka i bašta kojih više nema osim u njihovim sjećanjima, male rijeke, a više potoka koji podivlja nakon obilnijih kiša i kroz “varoš” pronese debla drveća, rasturene štale, ćumeze, stoku i živinu, a sutra, kad sunce ponovo zasja, smiri se i opet je samo veći potok. Autor i njegov, nazovimo ga saputnik, sjećaju se tog tada malog grada u kojem je zadana riječ u taj vakat značila nešto golemo i čvrsto; grada - legure crnih rudara, golubara, boema; grada sevdaha začinjenog pjesmom iz avlija i nezaboravnog, a ovdje neponovljivog mirisa one naše taze jutarnje kafe “sabahuše” koja se obavezno ispijala sa najbližim komšijama.

Međutim, u srmi tanane mreže sjećanja njajvažnija mjesta zauzimaju određeni ljudi koji su ostavili traga na autora tokom njegovog djetinjstva. O nekim ljudima više priča autorov fikcionalni saputnik na tom putu u prošlost, dok Slobodan Stefanović pažnju posvećuje ljudima koji su bili njegova socijalna okolina tokom odrastanja. Za mene kao čitatelja “glavni lik” koji dominira pričom je Daidža Stevo, komšija stare tuzlanske familije Stefanović. Autor je zaista u punoj mjeri “potrefio” portret tog čovjeka koji je bio i ostao zagonetka za tuzlansku čaršiju, a pomalo ili, prema nekom, i poluotvorena školjka neupoznata do kraja njegovog života.

Dalje se redaju crkvenjak Obren, Hamo i Hamin mlađi brat Zijo koje sudbina i ratna događanja potpuno razdvajaju i u kojim Zijo tragično završava izabravši stranu okupatorskog, odnosno njemačkog saradnika. Među glavnim likovima su Slobodanovi drugari Bato, Bibi, Lidija, Piba i svako nezaobilazni “šejtan” Dule.

Uslijedio je rat koji je imao veliki utjecaj na njihove sudbine. Vojska Kraljevine Jugoslavije je hitro kapitulirala, u Tuzlu su ušli Nijemci, a za njima i ustaše. Nastupila su crna vremena koja autor zaista majstorski oslikava onako kako bi ih vidio mali dječak kojeg su ta vremena zatekla u rodnom gradu. Stefanović na profinjen način uvezuje historigrafske podatke i sudbine. Fabula se, međutim, uglavnom “vrti” oko Daidže Steve, crkvenjaka Obrena, Hame, Zije, Meše, ali u nenametljivim nijansama u njoj se pojavljuju likovi Miroslava Crnkovića, Lidijinog (Lidinog) oca koji odjednom nestaje na početku priče da bi na njenom kraju ponovo izronio, Lidijine majke, Haminog babe Hilmije, njihove matere, te Huske i njegovog oca Sulje šnajdera, Meše, da dalje ne nabrajam i ne otkrivam.

Autor je jako dobro, bez viška bilo kakve emocionalne subjektivnosti ili historijskoj procjeni podložnih činjenica, oslikao ratni period gladi, neimaštine i stalnog straha de će ustaše ili Nijemci hrupiti na vrata i narediti - pravac logor ili čak izvjesno smaknuće u prvom šumarku. Slikovito je opisano prvo oslobođenje Tuzle s jeseni 1943, ponovni ulazak Nijemaca i ustaša u grad i njihov krvavi teror sve do kraja rata, odnosno do definitivnog oslobođenja.

Stefanović se osvrnuo i na to “novo vrijeme” obećavajuće budućnosti, a posebice na nepromišljenu hitrinu obračuna i sa krivima i sa pravima u toj euforiji dolaska na vlast. Kada su se novi “vlasnici” vlasti masovno obračunali sa zarobljenim, ali i prokazanim saradnicima okupatora i njegovih slugu, počinju “padati glave” ljudi koji su cijeli rat proveli u borbi za ideju bezklasne komunističke Jugoslavije. U tom periodu kad komunistička diktatura “jede svoju djecu” zaglavio je i prvoborac Hamo, jedan od glavnih junaka ove Stefanovićeve priče i on na Golom otoku upoznaje Miroslava Crnkovića, starog komunistu i španskog borca, koji je, baš kao i Hamo dospjeo na mjesto “preodgajanja” i mogućeg ponuđenog revidiranja. Jasna je autorova poruka da u takvim vremenima najviše nagraišu pravi, pošteni ljudi s kojim se novozasjeli politički hamelj nemilosrdno obračunava upravo zato što su ti na bigajri hak (na pravdi boga) osuđeni bili stvarna negacija vlastodržačkog karaktera slijepo poslušnih vojnika Partije, skutonoša “narodne vlasti”, a bez traga vlastitog identiteta.

Posebno mjesto zauzima kornjača koja živi u buretu u Daidžinoj avliji. Djeca su “progutala” Daidžinu priču o tome da ta kornjača može bajagi pretskazati sudbinu, ali samo i jedino u onoj srebreno-blještećoj noći najpunijeg mjeseca. Jako je lijepo opisana ta noć u kojoj se grupica drugara išuljava iz kuća ispod paske usnulih roditelja i njihov drhtureći dolazak na “suočavanje” sa čitanjem sudbine i budućnosti nad sjajnim ogledalom površine vode u buretu u kojem se, s njima ogledavao i puni mjesec.

Dakako da se radio o Daidžinoj zezanciji s “najmanjom rajom” i raspirivanju njihove dječje mašte, ali ipak pažljiv čitatelj ne može da se otme utisku da je spomenuta kornjača – vračara možda i mogla predvidjeti nečiju sudbinu. Autor je jako dobro zapamtio da je za trenutak jasno vidio svoj lik u srebrenoj vodi u kojoj se kupao pun mjesec, a na ramenu mu je bio štap sa nekim zavežljajem na njegovu kraju. Simbolika ili stvarni znak sudbine? Davno je to sve bilo i skoro da je zaboravljeno, ali neki kasniji događaji osvježiše sjećanja i ono pitanje: Je li mi zaista sve bilo suđeno?

Priča ima svoju punu nit. Napisana je jezikom koji je bio uobičajen u Tuzli, svakako bez obzira na bilo kakvu nacionalnu ili religijsku pripadnost. Nekako, da si dozvolim kazati – tuzlanskim čaršijskim žargonom.

Od početka do kraja se smjenjuju slike događaja i likova, baš kao na platnu u kinu. No, nije mi izmakla vrlo važna stvar. Autor, čovjek spreman za daleke pute, čovjek sa štapom o čijem vrhu visi zavežljaj nas je izgleda doveo tek na pola puta. Mislim da bi nam svima ostao veliki dužnik ako ne bi “sjeo na nakav kamen krajputaš”, odmorio se i nastavio putovati drugom polovinom priče, najvjerojatnije bez pratnje “saputnika” iz prvog dijela.  

Smatram da je roman majstorski napisan te sam ubijeđen da će se jako svidjeti široj čitateljskoj publici, a posebice našoj bosanskoj, kako u Bosnici, tako i našoj emigraciji rasijanoj na sve četiri strane svijeta, gdje nas ima golemi broj onih što su se s autorom ogledali u buretu sa kornjačom svepogađačicom, a svaki je imao na ramenu zavežljajčić na vrhu štapa. Spremni za odlazak.

Moram reći da sam “Sjene” pročitao, ono što se kaže, na eks. Kako sam počeo čitati, knjigu nisam ispustio do zadnjeg slova. Bodino novo djelo ima svoju nit koja je neprekinuta od prvog do zadnjeg slova, a ne prekinuti nit romana zaista mogu samo majstori pisane riječi. Siguran sam da će svako ko pročita “Sjene iz bureta” biti na najplemenitiji način duhovno obogaćen, a osjetit će nepatvoreni “miruh” naše Bosnice, te će mu, tokom čitanja, duša i misli biti u Bosni.

Šta na kraju kazati?

Jednostavno i kratko: Knjiga s dušom!

Roman “Sjene iz bureta” može se kupiti kod Balkan Express Export, 2/332A Main Road East, St.Albans, Victoria, telefon: 0409 500 255.          

 

 
Jovan Dučić - pesma o Hrvatima
Srijeda, 09 Svibanj 2018 10:28

 

Jovan DucicSinu tisućljetne kulture – p(j)esnikova poruka Hrvatima

Jovan Dučić (Lisabon, 1942)

Uvod:

Jovan Dučić je otvoreno i bez rezerve podržavao četnički pokret Draže Mihailovića vjerojatno i ne sanjajući da će taj zločinački pokret preko noći postati antifašistički u najnovojoj Srbiji. Isto tako je otvoreno i bez rezerve izjednačavao sav hrvatski narod sa ustašama. Dakle, podržavao je “svoje” koljače i zločince, sada vrle srpske “antifašiste” koji su se borili protiv “fašiste” Tita i njegovih “fašističkih” hordi samonazvanih Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije, a izrugivao se sa Hrvatima i njihovim zločinačkim otpadom, sve po sistemu “u svom oku ne vidim kladu, a u tuđem oku vidim dlaku”. Međutim, Dučić nije ni sanjao da će šezdesetak godina nakon njegove smrti doći do državne i sudski potvrđene rehabilitacije đenerala Draže Mihailovića i četnika i njihovog proglašavanja antifašistima, ali ni činjenicu da će tako biti “upaljeno zeleno svjetlo” Hrvatima da bez ikakva pravdanja proglase poglavnika Antu Pavelića i njegov ustaški pokret za antifašiste, a sve po vječitom sistemu (sustavu) srpsko – hrvatskih spojenih posuda. Svakom normalnom čovjeku bi trebao biti jasan znak jednakosti između ćiriličnih i latiničnih koljača, dakle, četnika i ustaša, kojim se, evo svi vidimo, veliki, da ne kažem preveliki broj Srba i Hrvata sada ponose, zaboravljajući pri tome onu narodnu koja glasi – “Čega se pametan stiti, time se budala ponosi.”

Šta kazati?

Jasno je da se fašizam uveliko povampiruje na prostorima bivše Jugoslavije.  

Evo na uvid šta su o Jovanu Dučiću napisali neki poznati Srbi, dakle ne Hrvati, Albanci, Muslimani,itd.

Radomir Konstantinović je napisao da je Dučić bio "sretan zato što je Srbin". Konstantinović zaključuje da smo imali i još imamo takvih sretnika među hrvatskim i srpskim pjesnicima. Biti sretan što si Srbin ili Hrvat - ima li išta poraznije za samu sreću?

Marko Ristić je napisao da je Jovan Dučić umro u Americi kao "četnik emigrant". Usput je naveo neke značajke toga slavom i srećom ovjenčanog pjesnika, između ostalih da je bio loš i nesimpatičan tip, "sebičan, ambiciozan, beskarakteran, neinteligentan, skorojević i snob...".

Miloš Crnjanski u svojim "Embahadama" zapisao: “Dučić bješe uobrazio da je vizantijskog, kneževskog porekla, pa su ga svi prijatelji titulisali, Duka. Ja nisam".

Sinu tisućljetne kulture

Ti ne znade mreti kraj slomljenog mača,
Na poljima rodnim, braneći ih časno
Kitio si cvećem svakog osvajača.
Pevajuć’ mu himne, bestidno i glasno.

Slobodu si večno, zakržljala raso,
Ček’o da donesu tuđi bajoneti,
Po gorama svojim tuđa stada pas’o,
Jer dostojno ne znaš za Slobodu mreti.

Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.

S tuđinskom si kamom puzio po blatu,
S krvološtvom zveri, pogane hijene,
Da bi mučki udar s leđa dao Bratu,
I ubio porod u utrobi žene.

Još bezbrojna groblja zatravio nisi,
A krvavu kamu u nedrima skrivaš,
Sa vešala starih novi konop visi,
U sumraku uma novog gazdu snivaš.

Branio si zemlju od nejači naše,
Iz kolevke pio krv nevine dece,
Pod znamenjem srama uz ime ustaše,
Stavio si Hrista, Slobodu i Svece.

U bezumlju gledaš ko će nove kame,
Oštrije i ljuće opet da ti skuje,
Čiju li ćeš pušku obesit o rame,
Ko najbolje ume da ti komanduje.

 
Svjedočenje o perfidnoj strategiji psihološkog pritiska koja ubija najbolje sinove naše države
Utorak, 08 Svibanj 2018 08:32

 


TunjoČije račune plaća slavni general Armije BiH Atif Dudaković?

Muhamed Filipović

Za sve Bošnjake i za sve poštene ljude u ovoj zemlji jedna činjenica je sa stanovišta ljudskog razuma pravne i političke logike apsolutno nerazumljiva. Naime, radi se o nerazumljivoj činjenici da se progone vodeći oficiri Armije Bosne i Hercegovine, države koja je kao osamostaljena bila priznata u svom ustavnopravnom poretku i kapacitetu pod kakvim je proglašena kao nezavisna država i kao takva primljena u Ujedinjene narode.

Upozorenje Rokara

Stoga je bilo očekivano da će UN, a posebno njegovo Vijeće sigurnosti, izvršiti ono što piše u Povelji UN-a, a to je da će UN i Vijeće sigurnosti štititi teritorijalni integritet i političko jedinstvo svake članice Ujedinjenih naroda, pa tako i BiH. Nažalost, oni koji su mislili da imaju pravo da kroje geografsku i političku mapu svijeta, prije svih Velika Britanija, Francuska i SR Njemačka, donijele su odluku na zasjedanju u sjedištu predsjednika Francuske Republike Fransoa Miterana (Francois Mitterrand) da će Evropa voditi politiku koja će Srbima omogućiti da nadoknade  gubitak Jugoslavije u kojoj su od 1918. pa do devedesete dominirali i uz to u dva rata bili saveznici Velike Britanije i Francuske. Istovremeno je donesena odluka
da se Srbima onemogući da svoje aspiracije zadovoljavaju uzimanjem hrvatskih teritorija, zbog čega treba odmah prekinuti rat u Hrvatskoj, a da se i Srbiji i Hrvatskoj treba omogućiti da se namire na Bosni i Hercegovini kao da ona nije historijska država i da nema kontinuitet državno-pravnog razvoja jednako kao i Srbija i Hrvatska ili bilo koja druga republika bivše Jugoslavije.

Ova informacija došla je u posjed vodećih političkih i državnih organa Bosne i Hercegovine zbog okolnosti da je tadašnji predsjednik francuske vlade Mišel Rokar (Michel Rocard) bio lični prijatelj iz dana doktorskih studija u Britaniji sa prof. Muhamedom Filipovićem kojem je ovu informaciju saopćio i savjetovao da ne prihvatamo pregovore u Ženevi osim kao pregovore o hitnom prekidu svih ratnih djelovanja i kao otvaranje pregovora o rješavanju političkih pitanja unutar institucija države Bosne i Hercegovine.

Tragična okolnost za nas se sastojala u tome da neki primitivci koji su vodili glavnu riječ nisu vjerovali da jedan običan profesor, koji u našoj zemlji ne vrijedi ni pišljiva boba, može imati prijatelja na tako visokom položaju i upali su u zamku koja im je namještena, tako da su otpočeli pregovore koji su od početka bili pregovori o ustavnom poretku, a ne o prekidu rata. Ta greška dovela je do sljedeće greške, a to je da je rahmetli Izetbegović prihvatio insistiranje Dejvida Ovena (David Owen) da pregovara s Matom Bobanom i Radovanom Karadžićem, što je relegiralo njegovu poziciju i svelo ga na predvodnika jedne od strana u sukobu.

 
Jedna nostalgična priča za nedelju
Nedjelja, 06 Svibanj 2018 13:31

 

Jatagan mahalaJatagan – malac

Advokat Pavle Srdić, Beograd

(Na fotografiji: Jatagan - mahala)

Danas sam čitao u nekim dnevnim novinama članak o Jatagan-mali, opet aktuelnoj kroz seriju “Senke nad Balkanom’’ i kako je danas teško naći čoveka koji je tu živeo, jer su “jataganci’’ svuda rasejani po belom svetu, a i malo je onih među živima koji to vreme pamte, jer neko ko je bio tada dete, sada je sigurno starina od preko 85 godina. A ja sam jednog takvog čoveka poznavao. Štaviše, bio mi je klijent. Pa, ako neko bude pročitao ovu moju skasku o njegovom sećanju na to vreme, neka prosledi.

Elem, ja sam znao za Jatagan-malu, međutim, uvek sam je smeštao negde kod Autokomande, sa vračarske strane , pa tamo gore ka Hramu, a u stvari, ona je bila na obroncima onog brda što se spušta na autoput, pa je puzala uz Deligradsku, pored današnjeg Kliničkog centra, a granica joj je bila Pasterova ulica, tu negde. Ništa nisam posebno znao o njoj osim tog, opasnog imena.

Sudbina je htela da jednog dana, preko mog oca, upoznam gospodina Boška Radovića. Po zanimanju je bio univerzitetski predavač opštenarodne odbrane, mislim da je završio Filozofski fakultet, a kao nastavnik radio je u Skoplju, dugi niz godina. Kao dečak odlazi u partizane ode 1942. godine, sa nekih 14 godina. Rat je završio kao poručnik, a penzionisan je u činu pukovnika. Elem, čika Boško je poput mnogih svojih drugova, koji su pregrmeli ratne strahote, pa posle rata neki od njih Informbiro, doživeo i oduzimanje imovine. Na mestu velike betonske vojne zgrade na dnu Deligradske ulice, nalazila se i njegova rodna kućica i plac skromne veličine. Dakle, rođeni “jataganac’’.

Zakon o restituciji davao je nade čika Bošku da će dobiti nešto novca za ono što mu je oduzeto negde početkom šezdesetih godina dvadesetog veka. Ali, avaj, kuća nije bila upisana niti u jednom katastru, a čika Boško nije imao primerak ugovora kojim je njegov deda-stric ostavio kuću i plac njegovom ocu, Aleksandru, i sve je bilo osuđeno na neuspeh u tom postupku.

I pored svih tih nezgodnih okolnosti, prvi put sam seo u jedan lokalni kafić na Padini sa njim, da on meni objasni predistoriju svog problema. Otuda i gornja priča. Međutim, kad mi je rekao da je rođeni “jataganac’’ , ja sam se pretvorio u Milomira Marića, i počeo da ga onako neznalački zapitkujem. A ja stvarno ništa o tome nisam znao. Bio je to svojevrstan lov u mutnom, mada šta me sramota? Ja sam ipak od Boška bio mlađi čitavih 60 i kusur godina.

“Ja sam se rodio u toj Jatagan-mali, a to je bio jedan zapušten kraj, sa udžericama, uličicama od kaldrme i blata, užas živi. Bilo je baš skromno, ali imalo je neke duše. Bilo je tu prekih ljudi, manguparije, Cigana, prevaranata, secikesa, lupeža, ali i dobrih i poštenih ljudi. Razlika je bila u tome što sve ove karakteristike koje sam izneo, ovi ljudi su imali u odnosu na bogate. Oni njih jesu krali, tukli, otimali, pljačkali. Ali, nikada malog čoveka, uvek nekog nabeđenog ili prljavog bogataša. Morao si sa njima da budeš dobar, da se javiš na ulici, skineš šešir. Oni su imali manire, ali ćud zeznutu.’’

Gledam čika Boška i upijam. To su priče o nekom vremenu koga više nema. Njegove ratne priče su ispričane u tomovima knjiga, i sve liče jedna na drugu, ali za ovu mislim da retko ko može da je ispriča.

Nastavlja : “Sećam se kao mali, vraćam se ja iz škole, unose se stolovi tu u lokalnoj birtiji nekoj, ljudi ulaze i zamandaljuju vrata. Uvek sam se pitao šta to znači, što se oni zaključavaju, čemu to… Dva dana, zaključano! Otac bio poprilično nervozan, voleo je malo sa rajom da okvasi grlo, da se ispriča, ali nema gde! U to vreme, nije svako baš tako mogao u gradske kafane, one su bile malo otmenije, a drugo – tu mu je sedelo društvo. Komšiluk i poznanici. Nakon ta dva dana, ja u dvorištu vezujem cipele da krenem u školu, kad moj komšija izlazi umotan u stolnjak, go kao proleter, i pravac niz ulicu. Videlo se ono njegove sramote kroz onaj stolnjak, pa meni majka jednu ruku na oči, a drugu sebi na oči, pa će : “Crni komšija, pa šta bi?’’. Ovaj ćutke produži. Puče glas – odrali ga na pokerici. Ja sam tek posle rata saznao da su tu igrali ozbiljni mangaši, puni sumnjivih para. A bile su to bećarine, Paki! Tu su ženske, tu odela, tu satovi… kola nisu imali, za to je trebalo u ono vreme pravo malo bogatstvo. Pazi, bili su oni sirotinja, danas ima – sutra nema, ali kad se nose… kao prava gospoda! Ja sam zato posle nosio odela ceo život, do u starost, kad više nije bilo potrebe’’, nasmejasmo se obojica.

 
Dioptrija Milojka Pantića
Subota, 05 Svibanj 2018 15:51

 

MilojkoSrbija iznad kukavičijeg gnezda

Milojko Pantić, Beograd

Kada danas čitate roman koji je šezdesetih godina prošlog veka napisao, tada dvadesetsedmogodišnji američki književnik Ken Kejsi, pod naslovom „Let iznad kukavičjeg gnezda“, postaje vam jasno zašto je književnost vrsta umetnosti. Jer tačno pola veka kasnije, vi shvatite da je sadržaj te knjige i kasnije kultnog filma nedavno preminulog reditelja Miloša Formana prava metafora života u Srbiji početkom dvadesetog prvog veka. Knjiga i film postavljaju pitanje da li su pravi ludaci u ludnicama ili se nalaze izvan njih? Kad pogledate film, ne možete a da se ne upitate da li danas biti normalan zapravo znači biti lud, odnosno da li je normalnost postala bolest.

I prvi čovek koji će vam pasti na pamet posle čitanja knjige ili gledanja filma je ratni zločinac Vojislav Šešelj. Jer on nije ništa drugo nego glavna ličnost romana i filma Patrik MekMarfi. Jedina razlika je u tome što se MekMarfi, bežeći od kazne zatvora sklanja u ludnicu a MekŠešelj sa svojim sledbenicima štiti se Parlamentom i drugim državnim institucijama, pretvarajući ih u psihijatrijske klinike.

Nijedan ludak u ludnici neće svojim srodnicima bolesnicima reći ono što u Parlamentu Srbije javno izgovara ratni zločinac Šešelj svim poslanicima koji ne misle kao on. Patrik MekŠešelj se tako ponaša, jer predsedavajućem Parlamenta ne pada na pamet da pozove obezbeđenje i policiju i strpa ga u pravu ludnicu, što je po zakonu morao da uradi.

U Srbiji je međutim na delu čist voluntarizam umišljenog kralja a ne zakoni. Jeftini politički trikovi i obećanja ludom radovanja su način na koji on vlada.

Pitanje svih pitanja na koje građani Srbije moraju sebi pod hitno da odgovore glasi: Da li smo mi političko ili pretpolitičko društvo? Sve je jasno kad se zna da u politički organizovanom društvu postoje klase, radnička, seljačka, srednja ili građanska i kapitalistička. Te klase preko svojih političkih partija vode društvo na bazi trodelne podele vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Toga u pretpolitičkom dobu nije bilo. Postojali su „od Boga dati vladari“ i narod, odnosno njihovi podanici. Jedina klasa koja u Srbiji postoji od propasti komunizma i raspada Jugoslavije je „politička klasa“ koju je stvorila „Služba“ radi očuvanja vlasti. Zato je osuđeni ratni zločinac Šešelj i dalje u Parlamentu, jer tako hoće njegov najbolji učenik koji zamišlja da je kralj „Sunce“.

Da je u glavi našeg „kralja“ totalna politička i svaka druga konfuzija, pokazuju izjave u kojima se on poziva i poredi sa Josipom Brozom Titom umesto sa svojim učiteljom Patrikom MekŠešeljom ili rodonačelnikom srpske „političke klase“ Slobodanom Miloševićem.

Tačno je da su Titovi komunisti krvlju došli na vlast, kako je svojevremeno govorio Sloba – sloboda. Ali za razliku od njega i njegovih današnjih naslednika, Tito tu vlast nije branio krvlju, jer je znao da se ne može dugo vladati parolama i praznim obećanjima, i da se društvo mora razvijati i napredovati. Shvatio je da je u tom smislu jedina trajna motivacija i stimulacija ljudi materijalne prirode, a da takva stimulacija ne postoji u kolektivizmu. Zato je napustio sovjetski tj. ruski model vladavine i okrenuo se Zapadu i Americi. Uz pomoć njihovog kapitala, Tito je u Jugoslaviji stvorio svojevrsni model socijalne države i pravde.

Nažalost, Titovi naslednici u Srbiji i u ostalim republikama bivše Jugoslavije, osim jedne, pokazali su tragično nerazumevanje vremena u kome su živeli. Jer, umesto da kao u Sloveniji i zemljama komunističkog lagera Istočne Evrope, Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj na primer, vlastodršci posle pada Berlinskog zida sprovedu koliko toliko pravednu privatizaciju, bivši komunistički rukovodioci u svim ostalim republikama komunističku ideologiju zamenjuju nacionalističkom, šire mržnju među narodima i izazivaju građanske i verske ratove. Sve to sa jednim jedinim ciljem da bi zadržali vlast i lakše opljačkali i prisvojili dotadašnju društvenu imovinu.

 
Miljenko Jergović o Enveru Čolakoviću
Petak, 04 Svibanj 2018 10:27

 

EVO TKO JE ZAISTA BIO ENVER ČOLAKOVIĆ

Pitam ljevičare: Zašto vam on smeta, a ne smetaju vam Cesarić, Krklec, Gavella...?

Miljenko Jergović

EnverNe znam koji su motivi predlagača - a taj je, izgleda, Milan Bandić - da se jedan zagrebački park, ustvari parkić, nazove imenom Envera Čolakovića. Ali ne vjerujem da je gospon gradonačelnik ikad čitao Čolakovićev najpoznatiji roman “Legenda o Ali-paši”. Kako on, tako ni bilo tko u upravi grada. I to je ono što je zajedničko predlagaču i onima koji su se prijedlogu žestoko usprotivili, nalazeći u Čolakoviću isključivo kulturnog atašea Nezavisne Države Hrvatske, u Budimpešti 1944. Čini se da su se saznanja predlagača, kao i saznanja njegovih osporavatelja, skandaliziranih nad sadržinom prijedloga, zasnivala i zaustavila u onom što se nabrzinu moglo pročitati na Wikipediji.

Na hrvatskoj, proustaškoj inačici ove internetske antienciklopedije, tako piše da je Čolaković bio “hrvatski i mađarski pjesnik, dramaturg, esejist, pisac proznih djela, romana, novela, dnevnika i slično”, dok je u natuknici bosanske Wikipedije, nadahnutoj bošnjačkom nacionalnom i nacionalističkom ideologijom, zapisano da je Čolaković “bosanskohercegovački prozaik, pjesnik i prevodilac”, pisac eseja “u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka”, a “najpoznatiji po svom romanu ‘Legenda o Ali-paši’ iz 1944, objavljenom na bosanskom jeziku”. Jednima je “i mađarski”, samo da ne bi bio bosanski i bošnjački, dok drugima ne samo da s Hrvatima nema nikakve, osim, možda, boravišne veze, nego je 1944, usred Pavelićeva Zagreba, objavio roman “na bosanskom jeziku”… Valjda po korienskom, tada zapovjeđenom i jedinom dopuštenom, pravopisu…

Enver Čolaković rodio se u Budimpešti, od majke Madžarice i oca razvlašćenog bosanskog bega. Od rođenja bilingvalan, školovao se najprije na materinjem, pa na očinjem jeziku, gimnaziju završio u Budimpešti, poslije studirao matematiku i fiziku u Budimpešti i Beogradu, pod stare dane u Zagrebu diplomirao povijest. Treći jezik mu je, u skladu s onodobnim građanskim navadama, bio njemački. Ovo sve vrijedi napominjati, jer određuje te, povratno, ilustrira Čolakovićev ne samo kulturni i nacionalni, nego i svjetonazorski i politički okvir. Bio je vrlo kultiviran, široko zainteresiran i obrazovan pisac, neki naš Sandor Marai,  duboke građanske ukorijenjenosti i povremene vrlo kontrolirane folklorne inspiracije. “Legenda o Ali-paši”, koju je pisao dugo, a objavio u nedoba, za njega fatalne 1944. godine, nesumnjivo je, i bez konkurencije, najznačajniji i najdojmljiviji roman objavljen u četiri godine trajanja Nezavisne Države Hrvatske.

 
Podsječanja - u Srbiji i "šumskoj" četnici su promovirani u ANTIFAŠISTE!!!!
Četvrtak, 03 Svibanj 2018 12:01

 

CetnikMilovan Đilas o četnicima

Milovan Đilas je još 1942. u BORBI zapisao: Četnici su na mostovima na Drini klali jednog po jednog, po stotine i hiljade žicom povezanih Muslimana – ljudi, žena i djece. Pod vođstvom londonske izbjegličke vlade i Draže Mihailovića u zemlji, oni su se u zločinima takmičili sa ustašama, a u izdaji su ih prevazišli. Oni su u Srbiji pošli na partizane kao u lov na divljač, oni su klali, ubijali najmilije sinove srpskog naroda i predavali ih u ruke Nijemaca. Oni su Bati Jankoviću u Čačku kidali živo meso i trpali mu u usta. Oni su u Crnoj Gori i Hercegovini pobili stotine, hiljade boraca za slobodu. Oni su prešli na posao da unište čitave mlade borbene generacije srpskog naroda i najbolje narodne borce, srčiku narodne borbe.

Djecu boraca za slobodu iz Crne Gore predavali su u ruke italijanskim fašistima da skrnave i unakazuju njihove mlade duše. Oni po Hercegovini siluju partizanke, lome staračke kosti partizanskih očeva i majki, sravnjuju sa zemljom čitava sela koja su se digla u borbu za slobodu. Nema izdaje, nema podlosti, nema zločina pred kojim bi prezao četnik, nema izdaje i zločina koje četnička izbjeglička “vlada” ne bi nagradila i okovala u zvijezde. U njoj se probudila velikosrpska zvijer koja nema mjere ni kraja u izdaji i zločinu, koja u moru krvi guši – iz klasnih pobuda – borbu vlastitog naroda ne bi li obezbijedila za budućnost svoju krvavu hegemonističku vladavinu.

Četnik – to je najpodmukliji, najprljaviji izdajnik i zločinac, to je grobar srpskog naroda i svih naroda Jugoslavije. Četnici i ustaše, to nijesu ni Srbi, ni Hrvati, ni ljudi.

(Izvor: Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad muslimanima 1941 – 1945 – Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo, 1990)

 
In memoriam - Dušan Vavrica (Mrkonjić Grad 22.5.1926.- Sydney 05.04.2018.)
Utorak, 01 Svibanj 2018 23:18

 

TravaKad budem trava

Dobrica Cesarić

 

Možda će onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim

U crve i u zemne grude.
Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.
Ništa mi neće ostat od uma,

Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha,
Da slušam tišinu svojega šuma.
Ako me kada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa -
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa.

(Pjesma je objavljena u znak sjećanja na Dušana Vavricu, finog gospodina, supruga moje drage, bolje rečeno predrage prijateljice, gospođe Vere Vavrice koja mi je mnogo puta nesebično pomogla u korigiranju pravopisnih grešaka i sintakse u mojim haustorskim pričama i romanu "Daidža", a svakako i u stilističkom aspektu.)

 
Jasmin Agić o Meši Selimoviću
Utorak, 01 Svibanj 2018 10:47

 

Mesa SElimovicMeša Selimović – bosanski pisac srpske nacionalnosti

Jasmin Agić, Sarajevo

Ima li zagonetnije pojave u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine od Meše Selimovića, pisca Derviša i smrti i Tvrđave, romana koji su ostavili toliko dubok trag u pismenosti zemlje da je nezamislivo da čak i ispodprosječno obrazovana osoba nije čula makar njihova imena? A malo je poznato da je njihov pisac imao težak život u kojem su nesreće i lične tragedije dolazile kao mijene, uvijek u pravilnim intervalima i uvijek brutalne i nemilosrdne. Zbog političkih napada, umjetničkih osporavanja i zavisti koja je pratila piščevu osebujnu prirodu Meša je u životu pravio izbore koji su provocirali učmalu bosansku sredinu, ali se nikad nije odrekao privilegije da u njenoj historiji i među njenim ljudima traži inspiraciju za svoju književnost.

Jedna je istina nepobitna kad je u pitanju Meša Selimović, a to je da je cijelog života bio u sukobu sa sredinom koja ga nije željela niti razumjela i zbog tog prezira provincije, a iz čistog prkosa, neprekidno je odbacivao dijelove samoga sebe. Pisao je nastojeći ugoditi prijateljima, partijskim drugovima i poetskim ideolozima, ali njegovu ranu prozu kritika nije shvatala ozbiljno, pa je čak i sam Meša, naknadno i kada su Derviš i smrt i Tvrđava korjenito promijenili recepciju njegovog djela, dogmatskom odanošću ponavljao fraze zlonamjernih književnih piskarala, odbacujući vrijednost svojih djela nastalih u toj prvoj stvaralačkoj fazi.

Falsifikovanje porodičnog naslijeđa

Selimović je rođeni Tuzlak, ali od te proste biografske činjenice pisac je napravio fantazmu pišući u svojim Sjećanjima da svi Selimovići potječu iz Vranjske, mjesta negdje na granici između Hercegovine i Crne Gore, i da su svi porijeklom iz drobnjačkog bratstva Vujovića. Malo se pisalo, ali mnogo govorilo ispod glasa, s podozrenjem i nekim nejasnim strahom o razlozima zbog kojih je Meša iznosio u javnost izmišljenu priču u kojoj je tvrdio da porijeklo vodi od jednog od dvojice braće koja su prešla na islam vođena nekom nejasnom gorštačkom logikom da je potrebno da se konvertizmom i hinjenim zelotizmom pridvore novim osmanlijskim vlastodršcima.

To falsifikovanje vlastitog porodičnog naslijeđa bio je nekakav osvetnički čin prkosa čovjeka koji je, razočaran u sredinu iz koje je potekao, nastojao zadati joj najbolniji mogući udarac revanšizma. I to mu je pošlo za rukom jer samo nekoliko stranica dalje, u jednoj digresiji, opisuje susret s orijentalistom Abdulahom Škaljićem. Razgovor s autorom Rječnika turcizama otkriva s koliko su ljutnje i poniženja bosansko-hercegovački muslimani primili njegove tvrdnje. Smetalo je, osim toga, i Mešino nonšalantno poigravanje temeljima vjere, u kojem su vidjeli zlonamjerno manipulisanje tradicijom i osjećanjima. Zamjerke koje su iznošene tada već slavnom piscu tumačene su kao izraz konzervativnog revolta, ali ostaje nesporna činjenica da se Meša zbog svojih brzopletih i dodvoravajućih pisanja kasnije kajao, svjestan da je sukob sa sredinom koja ga je uporno odbacivala dobio konotacije koje ni on sam nije želio prizivati.

Selimović je bio dijete komunizma i partizan od prvog dana rata i ta dva odabira obilježit će njegov život i njegovu književnost baš kao što će formiranje u srpskom kulturnom miljeu trajno obilježiti njegove političke, književne i identitetske svjetonazore. U poslijeratnom Sarajevu Selimoviću je život bio stran i tuđ, a sam je često bilježio koliko mu je nedostajao šarm prijestoničkog Beograda, posebno njegova prepoznatljiva umjetnička boemština. U revoluciju je stupio bodren primjerom svoje braće i sestara, a prije nego što je kročio na slobodnu partizansku teritoriju i postao aktivan učesnik NOB-a proveo je nekoliko mjeseci u ustaškom zatvoru.

Smrt brata Šefkije

 
Šešeljev politički portret - akvarel iz Beograda!!!
Ponedjeljak, 30 Travanj 2018 09:15

 

SeseljŠešelj - opasni klovn srpske politike

Ranko Pivljanin, Beograd

Vojislav Šešelj pretio poslanicima u Narodnoj skupštini. Šešelj napao Nenada Čanka ispred jedne televizije. Šešelj pocepao hrvatsku zastavu u Skupštini i psovao članove delegacije hrvatskog Sabora. Šešelj najavio miting u Hrtkovcima, mestu gde je pre 26 godina takođe mitingovao na Đurđevdan preteći tamošnjim Hrvatima, za šta je u Hagu osuđen na deset godina.

Šta je tu novo?

Sve ovo, slično, isto ili gore i sa drastičnijim posledicama radio je sve vreme otkako je njegova zvezda zasijala na skomračnom političkom nebu, a tome će bezmalo trideset godina. I onaj ko pronađe jednu dobru stvar koju je za to vreme Šešelj i njegova politička kohorta uradila za Srbiju, slobodno može konkurisati za nacionalnu penziju. Na toj penziji ćemo zaštedeti. Nema toga.

Njegov politički legat je sve samo ne dobro delo i pozitivan doprinos, a politički kredo – sve je dozvoljeno. Vođen tim najgorim makijavelističkim pristupom politici i zadojen mržnjom, nekad iracionalnom, nekad programiranom, ponašao se poput slona u prodavnici igračaka gde god bi se našao i šta god da je radio: bilo da drži politički miting, agituje za rat, piše pamflete, polemiše sa političkim protivnicima, proziva i vređa pripadnike drugih naroda, brani se na sudu ili nastupa sa najviših pozicija u državi - a bio je čak i potpredsednik Savezne vlade u onoj skraćenoj Jugoslaviji. I ostao je dosledan samo u nasilju, otrovnom i poganom jeziku i u promociji nerealnih političkih projekata koji samo u njegovim govorima izgledaju ostvarivo, dok je sve ostalo bilo podložno kalkulaciji u skladu sa njegovim trenutnim političkim interesom.

Nedosledne izjave

Tako je za Šešelja Slobodan Milošević u jednom trenutku bio „crveni tiranin“, „dedinjski dizdar“ i „psihopatološka ličnost“, da bi u nekoj sledećoj raspodeli karata postao državnik i borac za pravdu, a u haškom kazamatu i prijatelj.

Posle povratka iz Haga, vrlo proračunato je raspodelio i mržnju na svoje nekadašnje najbliže političke saradnike koji su mu pocepali stranku, pa je većinu drvlja i kamenja osipao na Tomislava Nikolića, dok je vrlo upadljivo štedeo i štedi Aleksandra Vučića.

Haške sudije je nazivao najpogrdnijim imenima, kriminalcima i američkim plaćenicima, hraneći ih onim što se ne jede, da bi posle oslobađajuće presude iz 2016. rekao kako je reč o časnim i poštenim ljudima. Možemo samo zamisliti šta o njima misli sada kada je, ipak, osuđen kao ratni zločinac.

Svojevremeno je kad je počeo prvi napad SAD na Irak 1990. godine pozivao svoje četnike da se bore na strani Amerikanaca protiv iračke "gamadi", da bi u sledećem američko-iranskom ratu bio za Sadama Huseina a protiv zlih Amerikanaca, da bi se, opet, sada zajedno sa svojim radikalima šepurio u majicama sa Trampovim likom, a pesmuljke u slavu svog američkog pandana po rijaliti pristupu politici puštao sa telefona na skupštinskim zasedanjima.

Koeficijent 240

Vojislav Šešelj je najupečatljiviji i najtoksičniji izdanak ovdašnjeg političkog fukarluka koje je vršnjak novog višestranačja kada su - prvo na ulice, onda u medije, potom za skupštinske govornice i na kraju u naše živote - na velika vrata pohrlili razni problematični i jurodivi likovi željni promocije, slave, novca i privilegija. Tako je i Šešelj iz Bosne gde je proganjan i zatvaran stigao u Srbiju i svoje frustracije marksističkog mislioca osujećenog u karijeri od strane bosanskih klanova konvertovao u ultranacionalističku ideologiju, za čije je seme već pripremio plodno tlo - partijski aparatčik Slobodan Milošević. Svojim angažmanom u kome je naizmenično čas služio Miloševiću a čas glumio njegovog protivnika dodatno je zagadio ovdašnju javnu scenu i do dana današnjeg nije prestao da je truje i bude glavni argument kada je potrebno ocrniti Srbiju.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Dioptrija Nebojše Krstića
    Nema se sta dodati. Da je samo vise ovakvih razboritih ljudi. Više...
    21.07.18 02:17
    Autor - Zijo
  • Osvrt “doktora” Milojka Pantić...
    Necija kolumna ili YouTube interview, propovijed, predavanje I sl.- ja ih dozivljavam kao pojedinacn... Više...
    21.07.18 02:14
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Mislio sam da imate cijelu priču na jednom mjestu. Onda ništa, zahvaljujem se na ovome što imamo. Že... Više...
    17.07.18 03:24
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Gospon Zike, rado bih Vam izašao u susret, ali nisam u kondiciji. Naime, pišem ovaj tekst nastavak p... Više...
    16.07.18 19:42
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane dragi, uz svo dužno poštovanje, molim vas da mi pošaljete tu priču na mail, da je pročitam na... Više...
    16.07.18 17:22
    Autor - Zike
  • Dijagnostički osvrt doktorice...
    Srbi be svojim ženama, odmah do onog Neznanom junaku, trebali podići spomenik i nazvati ga Spomenik ... Više...
    14.07.18 05:44
    Autor - Nihad
  • Priča
    Lijepa prica, sentimentalna. Mirza, malo ise koncentracije kod citanja. Kontraadmiral je izgubio nog... Više...
    05.07.18 00:20
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nihade, ne bi bilo neobicno da se upravo to desi. Ljudska priroda je nepredvidljiva, nije jedan ugnj... Više...
    05.07.18 00:12
    Autor - Zijo
  • Priča
    Sande lepa prica. Salom Elijas-Lelo je bio moj teca. Rodjen u Mostaru, Bio je oficir JRM. Nije koris... Više...
    04.07.18 03:19
    Autor - Mirza
  • Tahebo čaj i rak
    Ima izreka: "Davljenik se i za slamku hvata". A, bolesna osoba eto i za čaj. Ako pratimo kako i šta ... Više...
    03.07.18 14:59
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Tahebo čaj i rak
    Moj muž imao dobrocudni tumor iza uha 3 godine je pio čaj Taheebo i svake godine kada je išao na mag... Više...
    03.07.18 00:37
    Autor - Kathy
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Evo kladim se Zijo da ce nakon treninga u Jasenovcu, završiti ko Luburićeva kopija. Više...
    30.06.18 16:15
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na rijeku
    Nadanu se srdačno zahvaljujem da Bošnjačko oko (u)gleda moju rijeku Bosnu! Pozdrav i selam iz Witten... Više...
    30.06.18 15:44
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovani Meša, želio bih se još jednom zahvaliti na ovoj prelijepoj priči. Posjetitelji Bošnjačkog ... Više...
    22.06.18 21:17
    Autor - Nadan Filipovic
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovana/i, javljam se ne da bi nekome zahatorio, već da bi se zahvalio da ste ovo objavili i usput... Više...
    22.06.18 17:31
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • RUŠID - roman u nastavcima
    samovoz :lol: :lol: :lol: sepIri, bravo kad je ijekavski u pitanju, a ne ekavska varijanta sepUri. S... Više...
    21.06.18 16:18
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Haman da će, al će se valjda nekako izvuči i to u zadnji čas. Nemoj se ba pekmezit! Više...
    14.06.18 09:24
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nisam čitao par nastavaka ali sam zapamtio Rušida. Jooj, baš mi ga je žao... Nadane ako će ubiti Ruš... Više...
    13.06.18 22:27
    Autor - Zike
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Citam ovaj tekst i vidim kako se povjest ponavlja. Ponasnje ustaske vlasti ocjenjujemo kao fasistick... Više...
    12.06.18 03:22
    Autor - Heli
  • Podsječanje
    Zar je ovaj još živ? Ja sam njega doživljavao kao Miloševićev kadar (iako se on sa njim kasnije razi... Više...
    09.06.18 17:59
    Autor - Nihad
home search