LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Mešina priča za vikend
Subota, 03 Studeni 2018 21:57

 

Na mezaruDženaza umjesto svadbe

Podsjećanje na davna vremena

Jesen 1941. godine

Kolona ustaša približavala se selu. Zna se kamo su krenuli? U brdo, kod pravoslavnih komšija da ih pokolju. Muzafer, rahmetli Osmanov babo iskupi četrnaest ahbaba i na seoskom drumu oni hrabro stade pred ustaše. U rukama su imali samo lovačke puške sa po par patrona sačme i nekoliko šišana – kubura. Kad su ih ustaše pokušale ukloniti i rastjerati kućama Muzafer napadno glasno reče: “Valja vam prvo nas pobit', pa onda gore u Vlahe ić' klat'. Dok je nas živijeh nećete nam komšije dirat'.” I ustaše se bogme okrenuše i nikad više ne povratiše. Svi pravoslavci ostadoše živi zahvaljujući komšijama muslimanima. Poslije onog rata pristojno su se slagali. Muslimani su znali odpješačiti uza stranu, u brdo, u srpsko selo, kad bi oni slavili Božić i slave, da im čestitaju, a, da se duša ne griješi, o Bajramima bi Srbi slazili da muslimanima čestitaju.

Jesen 1991. godine

Otobarska noć je iznenađujuće topla, puna srebrne mjesečine i tihih uzadaha. Sjene raskošnog jorgovana drhću po duvaru Osmanove kuće. Širi se slatki opojni miris. U krošnji se oglasi bulbul. U nemirnoj sjeni se skrila Osmanova jedinica, ljepotica Enisa sa svojim ašik Hasanom. Čuteći su se predali mjesečini. Esma i Hasan su znali da je babo Osman nakraj sela, po adetu, u džamiji gdje džematile klanja jaciju sa svojim ahbabima.

Osman jer bio duboku svjestan da mu je šćer prispjela za ašikovanje, pa bi svaki put kada bi bilo kamo odlazio od kuće upozoravao svoju hanumu da puno vodi računa o šćeri i da ne skida oka s nje. Uvijek bilo i bit će - žensko k'o žensko, uvijek samo ono krivo za sramotu, uvijek dupla bruka i sramota, a muško k'o muško, može kobili rep iščupati, pa ni to nebi nikoga zanimalo.

S'vjetovala je majka Enisu da se čuva i pogleda, a kamoli dodira, da se pažljivo oblači i ne izlaže tuđim očima ništa više do lice i ruke.

Mada je Osman bio strog prema Enisi ipak je imao razumijevanja jer je proživio lijepu mladost, ašikovao i ašikovao, pravo rečeno naašikovao se, pa se svaki put nazor nakašlji prije nego bi odškrini avlijsku kapiju. Tako bi Enisi naišaretio da poleti na verandu i tu ga dočeka. A onda bi, onako kroz šalu, prozbori: „Ko li je taj zbog kog' moram nazor i kašljat'?“

Nije dugo potrajalo i čitava mahala je znala za ašike. Pričalo se po sijelima i prelima i komentarisalo o toj ljubavi. Što je ta ljubav više rasla, rasla si i kuđenja. A, kao uvijek u takvim prilikama, bilo je i onih do srži zavidnih i bolesno ljubomornih što su na sve moguće načine pokušavali zamutiti i zavaditi zaljubljene.

Osmana i njegovu hanumu je interesovalo čije je to dijete i kakvi su mu roditelji i kakvo im je imovinsko stanje. Ne daj Bože da Enisu zapadne kakav goljo ili fukara jer su bili svjesni da u njihovom kraju mnogi jedva kraj s krajem sastavljaju, pa zašto da im se šćer uda baš tamo – u sirotinju praznih naćvi?                                                                  

Enisi su posebno imponovali Hasanov stas, boja očiju, kose, a posebno joj je bilo drago što je jedan od najboljih đaka u školi. Ali, na prvom mjestu bila je obostrana strasna ljubav u koju su se kleli.

Hasan nije bio iz familije koja je imala kuću čardakliju, pune hambare, koševe, pojate pune hajvana i prepune magaze. Bio iz familije koja je živjela u neuglednoj prizemnici pored potoka na kome je bio mali mlin, vlasništvo Hasanovog babe. Pošten je to mlinar bio. Prepošten i od sviju poštovan, a to je veliko bogatstvo.

Što se drugog “imanja” tiče Hasan je visok, vitkog stasa, oči boje jutarnjeg neba, bijele puti poput alabastera, zubi su mu kao biseri, kosa kovrdžava i sjajno - crna kao pero u gavrana, srca i duše širokih kao more.                  

Ta savršena ljepota je bila ono o čemu je Enisa snila. Briga nje za kuće, blago, dulume oranice, pune hambare, itd.

Uz sve to Enisa je bila posebno ponosna na Hasana, jer je on bio jedan od najboljih učenika Učiteljske škole u Tuzli. Ali, daleko je Tuzla, daleko je učiteljska škola, daleko je njen dragi, pa su pisma često putovala, a misli još češće.

Enisa je poštu dobijala srijedom, jer je tada poštar navraćao u njeno selo. Ali, jedne srijede niti poštara, niti pošte. To je plaho rastuži.

„Da se nije, ne daj Bože, šta desilo?“

„Da se nije poštar razbolio?“

„ Il' se Hasan u drugu zagled'o?“

Bila su to zlokobna pitanja bez odgovora; pitanja koja su je počela mučiti.

Međutim, te srijede poštar nije ni imao potrebe dolaziti u selo. Naime, desilo se da je na putu sreo neke od mještana i zamolio ih da oni ponesu i uruče pisma. Među njima se zadesio i Osman kome poštar predao pismo adresirano na Enisu.

Kada je Osman stigao kući zatekao je Enisu zamišljenu i tužnu. Nije je puno ispitivao da bi saznao razloge tuge, jer je znao da o tome Enisa ne bi sa njim raspravljala. „Istjerati ljubavne jade iz njenog srca teže je neg' ljutu guju iz kamena zida“. - mislio je Osman.

„Ljepotice babina, ima da ujagmim muštuluk, pa hajde, budi malo veselija!“                                                    

„Ah, babo, kakav sad muštuluk?“                                                                                                        

„Šta ću dobit' k'o dar ako te muštuluk obraduje?“                                                                          

„Ma hajde već reci, a za dar ćemo se lahko dogovorit'!“                                                          

„Dobro, evo ti ova kuverta, ona je za muštuluk“.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Petak, 02 Studeni 2018 09:15

 

Bodljikava zicaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (40)

Nadan Filipović

U taboru

Sutradan sabahile Rušid otrča u tabor. Nađe Ibrahim – efendiju za pisaćim stolom. Ovaj mu odredi da ide među druge domobrane koji su bajagi čuvali tabor. Posavjetova ga da što manje i s njima priča. Rušid uradi kako mu je rečeno.

Nakon dva dana, 16. aprila, eto partizana. Polako su se približavali pripucavajući iz pušaka i strojnica. Kad je u daljini čuo pucnjavu Ibrahim-efendija je hitro izvjesio nekakav, već ranije pripremljeni bijeli stoljnak na kolac i postavio ga više ulaznih vrata uprave tabora. Domobranima je rekao da na vidna mjesta postave puške i da im cijevi zabiju u zemlju. Tako i uradiše. Kundaci su se jasno vidjeli kako su bili vertikalno poredani, sve jedan do drugog, dakle puška do puške. Četrnaest domobrana – četrnaest pušaka s cijevima zabijenim u zemlju. Domobrani su stajali postrojeni ispred upravne barake tabora. Svi su stajali s podignutim rukama u vis, a u svakoj desnoj ruci je bila ili bijela maramica ili komad bijelog izbucanog stoljnaka. Ibrahim - efendija je virio s druge strane prozora mašući bijelom krpom. Kako su se partizani približavali ravnom prostoru ispred tabora tako su domobrani, ali i Ibrahim-efendija, sve energičnije mahali svojim bijelim znakovima predaje. Pucnjava prestade.

Partizani su najprije opkolili tabor i poredali se iza bodljikave žice koja ga je opasavala. Začu se zvuk motora. U dvorište tabora uletje džip. U njemu vozač i još dvojica. Iskočiše svi i pravo prema domobranima.

-Šta je pičke Pavelićke?! Jeste l' se ukehali? Do za vrat. Ha? Đe vam je poglavnik, jeb'o vas doktor Ante, a vi njega? Ko je ovdje glavni? – derao se jedan srednjovječan partizan, očigledno glavna faca u ovoj predstavi.

Izađe Ibrahim-efendija sa bijelom krpom u desnoj ruci: “Esselamu alejkum oslobodioci naši. Evo vas danima čekamo da konačno prodišemo nakon više od čet'ri godine. Ja sam ovde najstariji, a bio sam činovnik u administraciji. Jestel žedni, jestel gladni? Evo ja….”

 
Sjećate li se Elene Ceaușescu????
Četvrtak, 01 Studeni 2018 08:45

 

Kirba i hanumaŠokantno: Neviđen egzodus vrhunskih stručnjaka s najveće klinike u BiH. Sebija je svaki deveti dan iz KCUS-a otjerala po jednog ljekara

A.Nuhanović - S.Kurt

(Na slici naša bosanska Elena Ceausescu šapće svom hazbi: Još da skinem skalp Zehrinom maksumu, pa će mi srce biti na mjestu!)

Za dvije godine i osam mjeseci Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS) svakih devet dana napustio je po jedan vrhunski ljekar. Među 71 stručnjakom, cijenjenim ne samo kod nas nego i u cijelom svijetu, koji je napustio radno mjesto na Koševu čak je 40 doktora medicinskih nauka. Većina njih, napuštajući Koševo, apelirala je da se egzodus mora zaustaviti, a to je prekjučer ponovio i dr. Kemal Dizdarević, jedan od najboljih neurohirurga koje smo ikad imali. 

Prešlo granicu

- Ovo je prešlo svaku granicu. Direktoricu KCUS-a Sebiju Izetbegović neko mora zaustaviti – kazao je dr. Dizdarević.

Njemu je uručen otkaz, ali je, baš poput većine, trpio višemjesečne torture, mobing, manipulacije, koje od dolaska na čelo najveće klinike u BiH režira direktorica Sebija Izetbegović. Da za sve ima stranačku podršku, dokaz je i ostrašćeni govor njenog supruga, dojučerašnjeg člana Predsjedništva BiH, aktuelnog predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, 5. oktobra na završnom predizbornom skupu ove stranke u Zetri.

Izetbegović je javno tada odao priznanje supruzi Sebiji i čestitao joj na hrabrosti.

- I ona je (Sebija, op. a.) izdržala je sve diskvalifikacije, uvrede, spinove, laži i uvela red, rad i disciplinu na KCUS-u. Čestitam ti, Sebija, i čestitam tvome timu, koji većinom čine žene, hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vratili poštovanje, humanost i profesionalan odnos prema pacijentu – kazao je, između ostalog, Bakir Izetbegović.

Time je još jednom potvrdio mantru koju njegova supruga ponavlja svaki put kad neki doktor zbog njene torture napusti KCUS. Dr. Izetbegović takve redovno naziva lopovima, lijenčinama, neprofesionalcima. Kakva je brutalnost njihovih uvreda, pokazuje i činjenica da su danas svi ljekari koji su napustili KCUS zaposleni širom svijeta na najboljim klinikama, imaju poseban status u društvima u kojima žive...

Inače, prema zvaničnom Izvještaju o radu KCUS-a objavljenom na stranici Skupštine Kantona Sarajevo, ukupan broj zaposlenih na dan 31. decembra 2015. bio je 3.637, a godinu kasnije 3.453 uposlenika. Lani je u KCUS-u bilo zaposleno 3.397 radnika.

Još smo prošle godine u ovo vrijeme, kada su odlasci iz KCUS-a bili mnogo manji, upozoravali šta za BiH, njeno zdravstvo, za Sarajevo znači takav egzodus.

 
Afrički Crnogorci
Srijeda, 31 Listopad 2018 10:06

 

CrnogorciAfrički đetići - da li ste znali da je u Ulcinju živelo stotine crnaca, jedan je čak otišao u partizane i evo kako je reagovala Jovanka Broz kad ga je videla

N.I.

Crnogorci, a crnci? Mnogi bi rekli - nemoguće, ali kada se pogleda bogata istorija Ulcinja, priča o afričkim robovima je nezaobilazna. Potomci robova i danas se mogu sresti u najjužnijem crnogorskom gradu, iako ih je ostalo veoma malo usled protoka vremena.

Kada je Berlinskim kongresom 1878. Crna Gora priznata kao dvadeset i sedma evropska država, u Ulcinju je, kažu, postojalo stotinu crnačkih kuća. Već 1928. bilo ih je samo pet. Danas se crnci se teško mogu sresti na gradskim ulicama. Poslednji pravi crnac, legendarni Rizo Šurla, preminuo je pre 15 godina.

Crnačko stanovništvo u Ulcinj je u šesnaestom veku donela nesreća, kada su ih gusari doveli kao robove na svojim brodovima. Ulcinjski gusari imali su tesne veze sa gusarima iz Alžira, Malte i Tunisa, a u 17. i 18. veku bili su strah i trepet Mediterana, piše crnogorski "Dan".

U ulcinjskoj istoriji stoji zapisano da se 1571. godine, nakon što su Turci zagospodarili ovim gradićem nedaleko od ušća Bojane, tu naselilo 400 berberskih porodica sa severa Afrike. Odlazili su često do Sudana i Konga, i od tamo silom dovlačili muškarce i žene, pa ih prodavali na Trgu robova u Ulcinju, koji je bio najčuveniji na Jadranu. Tu su dovodili robove za prodaju sa svih strana, pogotovo iz mnogih primorskih gradova. Kažu da su tu prodali i Servantesa i njegovog brata Rodriga. Robovi su bili prisiljeni da služe po bogatim kućama, ali su vremenom dobijali slobodu, uzimali crnogorska imena i prezimena, narodnost, ali ostajali verni islamu.

U knjizi "Ulcinj u Osmanskoj imperiji", publicista Mustafa Canka piše da su se neki jednostavno prezivali Arap (crnac) ili su preuzimali prezimena brodovlasnika i kapetana koji su ih doveli iz Afrike u Evropu. Odevanjem se nisu razlikovali od ostalih, oblačeći se "po turskom" kako je bilo uobičajeno u ta doba.

Prof. dr Đurđica Petrović, jedan od najznačajnijih etnologa druge polovine XX veka, u svom ekspozeu piše da je u Ulcinju 1878. bilo oko 100 kuća crnaca. Toliki broj Afrikanaca, prema njenim navodima, bio je rezultat prestiža ulcinjskih velikaša jer je veći broj posluge značio i veću reputaciju familije.

U svom radu, Petrović podseća da su ulcinjski pomorci i posle 1878. nastavilli trgovinu robljem sve do balkanskih ratova i da su poznata imena petoro trgovaca iz tog perioda. U nekim istorijskim aktima pominje se i dobrovoljni dolazak crnaca, poput poznate crnkinje Zahre iz Sudana koja se udala za Ulcinjanina Hadži Halil Ficija, koji je tada bio major u turskoj vojsci, pišu podgoričke “Vijesti”.

 

Najpoznatiji tamnoputi Crbogorac

 

U toku Drugog svetskog rata među velikim brojem partizanskih boraca iz svih krajeva ondašnje Jugoslavije našao se i crnac Rizo Šurla, iz Ulcinja. U jednoj od borbi bio je ranjen, pa ga drugovi odvedoše u partizansku bolnicu i dadoše mu prvu pomoć. Jovanka, kasnije supruga Josipa Broza Tita, zadesi se u bolnici i tokom obilaska ranjenika ugleda Riza, pa se prilično iznenadi, piše "Dan".

– Odakle ste vi, druže – upita ga ona.

– Iz Ulcinja – odgovori Rizo.

 
Alijine iskrice
Utorak, 30 Listopad 2018 10:30

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (58)

O Ahmedu Sefiću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

13. maja umro je u Sarajevu Ahmed Sefić, penzioner, rodom iz Mostara (rođen 1894). Dugo je godina bio željeznički službenik, a jedno vrijeme rata i šef stanice u Sarajevu. Sjećam se da sam jednom došao vlakom odnekle oko devet navečer, kad je već nastao policijski sat, pa me on izveo u svoj stan da otspavam do ujutro. Bio je iskren i pošten čovjek, dobar musliman. Imao je pomalo i literarnih ambicija, pa je za vrijeme rata štampao neke sitnice u Novom Beharu i kalendaru Narodne uzdanice. Polemizirao je sa dr Dragutinom Kamberom koji je u nekom članku nazvao muslimane “suncokretom” i “celulozom”.

Meni je prije tri-četiri godine ispričao događaj iz života svoje matere, koji sam napisao, gotovo bez imalo dotjerivanja, pod naslovom Čoban duduk čaldi.

Bolovao je od hemoroida i srčane astme. Dok je mogao odlazio je u džamiju da klanja džematile. Otac mu je bio muderis u Doboju, Derventi i Mostaru.

Rahmetli Ahmed je darovao dobar dio porodične arhive na turskom jeziku Napretkovoj kulturno-historijskoj zbirci. U tim dokumentima vidio sam da se ova porodica pisala turskim hurufatom Sejfizade, od čega je nastalo Sefići, a u stvari je trebalo Sejfići.

Zakopan je 14. maja u novom sarajevskom groblju, a dženaza je bila u svakom smislu pristojna.

Rahmetulahi alejhi!

(16.5.1968.)  

 
Nemanjin portret
Ponedjeljak, 29 Listopad 2018 08:48

 

NemanjaDodikov savjetnik: Četnički pop-star za 21. stoljeće

Sergej Zupanić, Zagreb

Skoro niti trenutka nije opstala nikakva dilema oko toga kakav cirkus Milorad Dodik, kao izabrani član predsjedništva BiH iz redova bosanskih Srba, namjerava raditi na svojoj novoj političkoj poziciji. Već ranije je rekao da će inzistirati na tome da se na zgradu Predsjedništva BiH postavi i zastava Republike Srpske, očito savršeno svjestan koliko će taj potez smetati, pa i boljeti sve Bošnjake i Hrvate u BiH koji su stradavali i ostali bez članova obitelji tijekom stvaranja entiteta za koji kažu da je "nastao na genocidu".

Sada je Dodik u intervjuu za "Večernje novosti" od utorka (16. listopada 2018.) nastavio u tom stilu.

"Moj ured kao srpskog člana Predsjedništva bit će u Istočnom Sarajevu, u administrativnom centru Republike Srpske... Ako ne bude zastave RS-a u predsjedništvu, sjednice ćemo održavati preko videoveze", kazao je.

A onda je otkrio i da će mu navodno prvi potez biti imenovanje krajnje kontroverznog, mnogi će reći i krajnje nacionalističkog bosanskog redatelja Emira Kusturice. Za svog savjetnika. Izbor, koliko god šokantan, logičan je potez i Dodika takvog kakav jest i kad je riječ o svjetski proslavljenom redatelju. Jedan od rijetkih novinara koji je od raspada Jugoslavije pokušao s Kusturicom napraviti intervju, ispitujući sva sporna pitanja oko njega, bio je Aleksandar Stanković u studenom 2009. za svoju emisiju "Nedjeljom u 2". S ekipom HTV-a Stanković je tada čak otputovao posjetiti Kusturicu u njegovom domu u selu Mokra Gora u Srbiji, sa same granice s BiH i nedaleko od Crne Gore. Kusturica je živce izgubio u 22. minuti intervjua kad ga je Stanković pitao zašto je s Miloševićem pio viski dok je Sarajevo bilo opkoljeno u ratu. "Uzvratio mi je da nije imao izbora. Na to sam ga podsjetio da je svojedobno izjavio da je bilo dirljivo gledati kako Milošević u haaškoj sudnici šalje poljupce supruzi Miri, te ga pitao hoće li i u Izraelu, gdje snima idući film, Izraelcima reći da je bila dirljiva pažnja kojom je Hitler obasipao Evu Braun u Vučjoj jami. Na to nije imao odgovora, već mi je uzvratio protupitanjem: 'A zašto mi malo ne pričamo o hrvatskim legionarima koji su ubijali Srbe po Hrvatskoj?'", pričao je poslije Stanković.

 
Mešina priča za vikend
Subota, 27 Listopad 2018 09:40

 

Most MaglajSamotna šetnja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Azra je ispražnjena, lepršava. Vrluda vitkim tijelom i hitro promiče vremenom uglačanom kaldrmom što odsjajem liči na zvjezdano nebo. I zaista, zvijezde su pokovale nebo i prosule srebro po sjajnoj kaldrmi. U tihoj noći odzvanja klepet njenih nanula. I klepet brzo nestaje, a prati ga huk ćuka negdje iz krošnje jablana.  

Njoj je njena mahala najljepša. Najljepša joj je zbog džamija, avlija, taraba i kapija, kapidžika i mušebaka, šarenih bašči, miomirisnih đulistana, a posebno zbog stare mahalske česme, izvora života. Mahala joj se za dušu prionula, prosto joj se prilijepila najprije svojim danonoćnim žuborom česme i životom kojim neprestano ključa. A ta mahalska zahuktalost zacijelo je kao nigdje: u stanju je da joj rastjera trenutačne potištenosti sputavajući dvoumljenja, ako ne do kraja, a ono da ih bar za neko vrijeme negdje zaturi i pomjeri s duše, tako da se iza toga s olakšanjem predaje makar i prividnom slađanom samozaboravu.

Sitnim koracima lebdi uglačanom kaldrmom do kraja se predajući talasanju mahale, ispunjena žuborenjem česme i prijatnim lahorom koji su se miješali i gubili u baščama i đulistanima.

Azra je umjereno i istovremeno po izvirućoj potrebi, s kojom je rijetko uspijevala usaglasiti i usmjeriti svoje korake, upijala je još iviek neizgubljenu sposobnost sjetnog osmijeha i ponekog uzdaha iz sehare brzo prošle mladosti.

Nije više za nju bila navika nego obaveza da kad krene u šetnju navrati i na česmu, stisne šake i podbaci ih pod mlaz bistre i led-ledene vode, da ovlaš okvasi vrele usne. To je česma iz koje tiho žubori voda, kako kroz njene šake, tako i kroz njeno djetinjstvo. Kao da joj vrijeme uteklo kroz prste.

Nakon obilaska česme odlazila bi na most koji spaja obale „novog“ i „starog“ grada i  mnogobrojne mahale.

Kad bi stigni na sredinu mosta zaustavila bi se prebacivši torbicu preko ruke i naglo bi se naslonila preko gvozdene ograde i zagledala se u mutnu masu koja se neumorno valja nekud prema nekom dalekom, dalekom moru. Čudna je ta rijeka. Ona često svojim promjenjljivim vodostajem oslikava sudbine na svojim obalama.

Stopila bi se sa hukom rijeke koja žuri ispod mosta i dok joj promatra valovita i živahna leđa i sama se predaje nečujnom razgovoru dvoje mladih koji upravo zagrljeni prođoše pored nje.

Svi ljudi imaju neku svoju rijeku koja ih ljulja i nekud odnosi. I Azru je njena rijeka jednom ponijela i pljusnula u naručje vrbaka dok je pokušavala da se u njoj rashladi. Iz tog vrbaka je spasio zorooki momak, slučajni prolaznik. Taj momak joj je tada izgledao kao izvor rijeke. Bistar i otvoren. Kao da je bila u stanju trenutačne i slijepe zaljubljenosti ili je bila očarana dodirima njegovih ruku i očiju koje su joj nudile svoje najskrivenije osjećaje. Zbog tog, već davnog događaja urezanog u sjećanje ona i navrati na most sa koga upire pogled prema vrbaku osluškujući šumove rijeke i uzdahe koji su se iz nje otkidali kao onog trenutka kada je nepoznati momak izbavio iz vrbaka, noseći je u čvrstom naručju.

U tim trenucima u njoj ključa stotine misli i, ma koliko se trudila da nešto poveže, ostaje kao prikovana uz hladnu gvozdenu ogradu. Svaki put vrijeme njene šetnje prođe kao udar dlana o dlan, svjesna da njeno odsustvovanje nikome u mahali nije smetalo. Naprotiv, mnogi su mislili da je konačno našla unutarnji spokoj.

Poče kiša, a ona je bez kišobrana. Ulica je bila mokra kao i njeno srce koje je polahko krvarilo. Žurili su ljudi, a i Azra im se pridruži. U duši joj kao i u džepu. Praznina. Nije znala šta će sa sobom. Tuga, nemiri i sjećanja razdiru joj dušu.

 
Osvrt dr Slavka Goldsteina o Jasenovcu
Petak, 26 Listopad 2018 08:40

 

Slavko GoldsteinStepinac o Jasenovcu: "Taj logor je ljaga..."

Slavko Goldstein, Zagreb

Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je u lipnju 2014. godine te, nakon dvije odbijenice i dvije žalbe, rješenjem Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba u travnju 2015. upisano je u Registar udruga RH. Time je Društvo steklo zakonsko pravo za djelovanje po svojem statutu koji je sastavni dio registracije. Gotovo istodobno, objavljena je i prva knjiga u izdanju Društva “Jasenovački logori – istraživanja”.

Na 268 stranica knjiga obuhvaća tri ranija rada članova Društva, donekle prilagođena za objavljivanje u ovoj prilici: “Tri jasenovačka logora” Vladimira Horvata, “Sabirni i radni logor Jasenovac” Igora Vukića i “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac” prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima Stipe Pilića i Blanke Matković, popraćeno ilustrativnom građom, predgovorom nakladnika, podacima o autorima, popisom izvora i kazalom imena.

U organizaciji Društva autori marljivo obilaze hrvatske gradove, na javnim tribinama prezentiraju svoju knjigu i propagiraju njezine stavove.

Prema njihovim tvrdnjama, Jasenovac od 1941. do 1945. nije bio logor smrti u kojem su ustaše masovno ubijali Rome, Židove i Srbe po genocidnim kriterijima i Hrvate po političkim kriterijima. Navodno je bio samo običan sabirni, kažnjenički i radni logor, u kojem se rijetka pojedinačna ubijanja broje tek na desetke ili stotine, a nikako na tisuće i tisuće muškaraca, žena i djece nestalih u masovnim likvidacijama. (...) Prvi Jasenovac je ustaški logorski kompleks 1941. – 1945.; drugi Jasenovac navodno je poslijeratni logor smrti pod upravom komunističke vlasti na prostoru bivšeg ustaškog logora; treći je navodno 1948. – 1951. bio logor za političke protivnike tadašnjeg jugoslavenskog režima, pristaše IB-a.

Ali postoji i druga, suštinski dublja i istinitija interpretacija jasenovačke “trostrukosti”: genocid nad Romima, genocid nad Židovima i genocid nad Srbima, s dodatkom političkog zločina nad Hrvatima. Prebacujući idealiziranu koprenu preko pravog karaktera ustaškog Jasenovca, Igor Vukić se posebno opširno bavi logoraškim orkestrom, kazališnim priredbama i nogometnim utakmicama. Ubrzo poslije rata (1946. godine) o tim su temama već u svojim memoarima pisali preživjeli jasenovački logoraši Đorđe Miliša i Milko Riffer, ali tadašnje komunističke vlasti onemogućile su normalnu distribuciju tih knjiga. Nisu trpjele da se spominje kulturno-zabavni život logoraša jer to je narušavalo jednostranu sliku o Jasenovcu kao isključivo logoru smrti. Istraživači su ipak o tome mogli saznati u arhivima, a čini mi se da su prvi o toj temi javno progovorili Adolf Friedrich, Sado Koen-Davko i drugi autori u zborniku “Sećanja Jevreja na logor Jasenovac”, koji je objavljen u izdanju Saveza jevrejskih opština Jugoslavije u Beogradu 1972. godine. Kad je to poslije 1990. prestala biti tabu tema, javili su se mnogi autori, neki s neozbiljnim, a neki i s ozbiljnim novim podacima, i tako je nastao prilično rašireni mit o “Maloj Floramye” u jasenovačkom logoru.

U svojim opširnim opisima o logoraškom orkestru, kazališnim i sportskim priredbama, Igor Vukić se oslanja na memoarske zapise u knjigama Miliše i Riffera, a najpreciznije podatke crpi iz zornih opisa Erwina Millera u knjizi “Izabran za umiranje” (izdanje Durieux, Zagreb 2004., uredila Zora Dirnbach). Između više od tisuću knjiga napisanih o Jasenovcu, Millerova su sjećanja, pored knjige Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi”, najimpresivniji memoarski zapisi o logoraškom životu u jasenovačkom kompleksu od 1941. do 1945. Tri i pol godine Jasenovca Miller se uspio održati jer je najveći dio tog vremena proveo na stručnom poslu u Kožari (Jasenovac IV.), smještenoj izvan glavnog logora, u samome mjestu Jasenovac, gdje su zatočenici masovno poubijani tek 22. travnja 1945., a Miller se u proboju uspio spasiti.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 23 Listopad 2018 21:59

 

U mrakuRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (39)

Nadan Filipović

Rastanak

Alaga je bio veoma depresivan, namršten i šutljiv. Pušio je, ono što se kaže - cigaru na cigaru. Partizani su bili na ulazu u Maglaj od strane Žepča. Detonacije topovskih granata i mina iz bacača su bile sve jače i jače, a partizani sve bliži. Još nisu ušli u sam grad. Čekali su da se niz Bosnu izmaknu njemačke snage koje su i u povlačenju bile jako organizirane i još veoma horne za borbu. Nekada su vojske koje se povlače odlučnije u borbama jer su svjesne ne samo zločina i razaranja što su ih počinile, već i zbog izvjesnosti da im glave neće vrijediti popišanog boba ako ih zarobe partizani željni brze osvete.

Sada je Alaga nagovarao Rušida da bježe iz Maglaja: “Boga mi Rušide men'sčini da ovo sve ne miruhi na dobro. Znaš, ja imam hejbet golemih gr'jeha na duši. Kad nahrupe partizani i zarobe nas može nas Ibrahim efendija olahko partizanima druknut' s ciljem da kod njiha zadobije poene i da se pred njima opera što je k'o činovnik služio NDH. Ako njegova glava dođe u pitanje prodaće nas da sebe spasi. K'o da gledam! Hajmo se mi l'jepo priključit' Švabama i ostacima ustaša što bježe, pa se fatat' Zagreba, sve po onoj kud svi Turci tud' i mali Mujo il' kud sve ustaše tud' i Alaga i Rušid. Šta veliš?”

-Alaga, iš'o bi i ja al' me nešto vuče da ostanem i rizikiram, pa šta bude. Vuče me da vidim mater, vuče me moja kuća, vuče me Saraj'vo. Sve se nadam da Ibrahim-efendija izdat' neće, a ako me i izda nek' mu bude na dušu. Moj Alaga, u 'vakim sudbonosnim situacijama čo'jek mora nekad rizikirat' pri donošenju odluka. Ti kako hoš, ja ostajem. Pa šta bude da bude.”

-Rušide, vakat mi se spremit', pa put pod tabane. Daleko je Zagreb, a na putu će me vrebat' razne opasnosti. Bojim se ostat' jerbo me more neko prepoznat'. Od nekog sam čuo da su partizani ka'su ono prvi puta nakratko zauzeli Tuzlu sve vodali nake crne ženturače i babe, al' i muškinje, da sve idu od reda do reda zarobljenika i na kog' su prstom ukazali tog' su partizani odma' gon'li u, kako oni vele, u trin'esti bataljun. Uvale mu lopatu na rame, odvedu ga do kak'e šumice il' gaja, pa tu on sebi plitak mezar iskopa i onda ga samo metkom u glavu presele na onaj sv'jet, na Ahiret i mrven zatrpaju. Tako će bit' i ovde. No, ti si mlad, nisi se puno kurčio i pokaziv'o, pa jamda i imaš šanse da ti finta s domobranskom odorom i prođe. Inšallah sinko!”

-Peke, Alaga. Žao mi je da se rastajemo. Ako Bog dadne morebit da ćemo se opet nekad na ovom dunjaluku srest', a ako se ne sretnemo džehenem nam obojici ne gine, pa ćemo se tamo vidjet', u prvim džehenemskijem safovima.

Alaga se kiselo nasmija.

Odoše do Šemse. Ovaj Alagi dade nekakvu torbu. Natrpaše nešto od ostataka hrane što je Šemso pokupio nakon završetka proslave, uglavnom gurabija i suhih kolača, te ubaci čuturicu rakije prepečenice, a na kraju kesicu šećera, sve objašnjavajući da su gutljajčić rakije i malo šećera prava snaga za onog ko je na dugačku putu. Odnekle iz šteka izvuče i teglicu meda i dade Alagi.

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 22 Listopad 2018 08:43

 

Salih BaljicAlijine sarajevske minijature (57)

O Salihu Baljiću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

(Na slici je rahmetli Salih Baljić)

U četvrtak 4. aprila umro je u Ljubljani moj profesor iz I i II godine gimnazije, Salih Baljić. Dobio sam navečer brzojav od njegove kćeri, a kako je sahrana bila zakazana u subotu, 6. aprila, otišao sam petog aprila navečer i prisustvovao dženazi. Ogasulio ga je zagrebački imam Hifzi efendija.

Sprovod je bio miješan. Bio je izložen u mrtvačnici, a po njemu i kraj njega vijenci i trake. Jedna je bila hrvatska. Kako su tužno izgledali njegovi brkovi opušteni kraj usana. Njegovi nekad crni brkovi, znak muškosti i ljepote, jasno su visili, sijedi. Nekad je on bio arbiter elegantiarum. Kao student Zagrebačkog sveučilišta bio je jedne školske godine i predsjednik Društva akademičara hrvatskog Sveučilišta. Kad se 1915. otvorila gimnazija u Bihaću, bio je prve školske godine suplent, a onda je premješten u Mostar. Meni je bio profesor 1917/1918. i 1918/1919. i predavao mi prirodopis.

Osnutkom Jugoslavenske muslimanske organizacije stupio je u politiku i bio izabran za narodnog poslanika u Ustavotvrnu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kasnije je bio biran na svim izborima do 1927. odnosno do raspuštanja skupštine, 6. januara 1929.

Potom je imenovan za profesora II gimnazije u Sarajevu. Početkom 1930-te, kad je Husein Đogo premješten iz Sarajeva u Blace u Srbiju (Moravska banovina), na njegov prijedlog ja sam došao u Sarajevo za urednika Novog Behara koji je dotad uređivao Đogo. Međutim, kad je kralj Aleksandar oktroisao novi ustav Kraljevine Jugoslavije i kad su raspisani izbori (a bila je jedina lista kojoj je na čelu bio Pera Živković) on, iako dotad poslanik JMO i prisni suradnik dr Mehmeda Spahe, prekrši odluku da se apstinira od izbora i kandidira se u srezovima Prozor – Konjic i, naravno, bude izabran. Tada je Spaho prekinuo s njim i nije ga više nikad htio primiti u svoje društvo. Na općinskim izborima 1928. izabran je za načelnika grada Mostara i kratko vrijeme, do proglašenja diktature, kad ga je zamijenio Ibrahim efendija Fejić, vršio je tu funkciju.

Do 1941. je životario kao profesor, a onda, na svoju nesreću, da zadovolji svoju ambiciju, ostavi profesorsku službu i bude imenovan konzulom NDH u Ljubljani koja je bila pod talijanskom okupacijom. Godine 1945. se povukao u Italiju, a kad je (valjda 1947) pokušao u Genovi ukrcati se na lađu i pobjeći u Argentinu, prepoznat je i prebačen u Jugoslaviju. Osuđen je na smrt, pa na dvadeset godina, od čega je oko polovice vremena proveo u zatvoru, najvećim dijelom u Sremskoj Mitrovici. Imao je neki poseban status: dobivao je neku manju količinu rakije mjesečno, a čini mi se da mi je pričao da je instruirao djecu upravnika zatvora Milenića, u njegovu stanu, preko puta glavnog ulaza u zatvor.

Iz zatvora je pušten poslije mene, pa sam ga jednom obišao u bolnici u Zagrebu. Inače je živio kod svoje kćeri Zlate u Ljubljani. Teško mu je padalo što nema nikakve penzije, a neko mu je iz emigracije slao džephašluk mjesečno. Čini mi se da je to bila kći Petra Ančića kojega je Baljić postavio glavnim blagajnikom mostarske općine kad je bio izabran za načelnika.

 
Bazdulj Nemanja ili bazdulj Emir – smrdljiva statistika srbijanskog okoloskutnog mačka
Nedjelja, 21 Listopad 2018 09:34

 

Dodik-KustaNemanja ili Emir kao morbidni statističar

Nadan Filipović

Strašno bazdi u intervjuu sa sav(j)etnikom srpskog člana Predsjedništva. Je su li obojica, i Nemanja i Emir pravi bazdulji? Naime, bazdulj je glagolska imenica izvedena iz glagola bazditi – prevedeno - smrditi ili smrdjeti.

Budući Dodikov savjetnik, a u stvarnosti mazni mačak koji je “oglodao” Miloševića i suprugu mu, pa Koštunicu, pa Đinđića, pa Tadića, pa sada gloducka Vučića, a da ne spominjemo glodanje gojenog Milorada Dodika, pokazao je svu “raskošnost” svoje pameti, premda je od mladosti poznat kao dobar znalac tablice množenja i sabiranja (Mokra Gora, Andrić-grad, beogradske nekretnine, stalna zaštita i protekcionizam zagarantiran od svake srbijanske garniture). Vlade se smjenjuju, Pigmalioni prolaze i odlaze sa scene, a nekadašnji glumac jalijaša sa Gorice o(p)staje i “svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje” u beogradskoj čaršiji, Srbiji, te svakako u republici šumskoj.    

U intervjuu za Klix.ba od 20.10.2018 koji je objavljen pod naslovom: “Kusturica: Nemam hrđave namjere prema ljudima u Sarajevu, želim da pomognem Dodiku”, na pitanje kako je kao Sarajlija doživio primirje i sadašnji mir i kako vidi svoj grad, Kusturica je odgovorio da je u tom pitanju sakrivena tajna tamošnje drame.

Ovako novokomponirani Srbin sa dna kace prede i raji pored neke njegove nove morbidne “tablice sabiranja” mrtvih providno prodaje muda pod bubrege:

"Ako izgovorite da su sve strane stradale, odmah ste u zavadi sa Bošnjacima,a ako to kažete Hrvatima, oni će malo negodovati, ali će pristati. Ako kažete Srbima, oni će se složiti. Sve to, iako su svi stradali manje ili više. Čitao sam jedan izvještaj Crvenog krsta u kome se navodi brojka od ukupno 100.000 žrtava, u čemu je 18.000 Hrvata, 36.000 Srba i 70.000 muslimana".

Vidimo da Nemanja ili Emir, već određeni savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH od 100.000 žrtava četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu nonšalantno i zaista potpuno ignorantski pravi broj od 124.000, možda po onoj srbijansko-epskoj iz p(j)esme o srazu Muse Kesedžije i Kraljevića Marka, a koja glasi, da se podsjetimo: “kako su se lasno sudarili, puce koplje na tri polovine.”

Sve, apsolutno sve, može stat na “obraz” ovom tipu koji kao da je izgrađen od plastelina, sluzavoj jegulji koja se svugdje provuče i kroničnom mačku koji umilno prede povlađujući i medeći svakoj vlastodržačkoj garnituri u Srbiji i šumskoj željno čekajući da mu sa bogate trpeze padne još koji slasni zalogaj u obliko neke nove planine ili čak kakvog novog grada u izgradnji.

Nije raja naivna. Zna se dobro da gojeni Dodik neće u Sarajevo dovesti umiljatog mačka-grebatora da ga savjetuje, već samo s namjerom da provocira raju po Bosni paradiranjem sa tipom koji je prodao v(j)eru i nacionalnu pripadnost za srbijansku večeru. Ako ga Nemanja – Emir bude savjetovao u području tablice sabiranja naj.bao je Dodik i mogao bi riknuti svu golemu imovinu koju je nagrabio.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search