LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Još nešto o rezolucijama bosanskih muslimana
Subota, 24 Lipanj 2017 19:38

 

PotpisniciRezolucije bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu (1)

Iz knjige “1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine” ,Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 275-282

Pripremio: Nadan Filipović

Muhamed Hadžijahić (Sarajevo, 1918 – 1987) bio je poznati bosansko-hercegovački historičar, doktor prava te stručnjak za političku historiju Bosne i Hercegovine. Na naučnom skupu održanom  u Drvaru od 7. do .9. oktobra 1971. godine, održao je rahmetli Muhamed Hadžijahić veoma zapažen referat o poznatim rezolucijama bosanskih muslimana iz 1941. godine.

Prenosim taj Hadžijahićev rad u cjelosti:

U postojećoj političkoj literaturi dosta se malo pažnje obraća, o muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine. U njima su predstavnici organizacija, mnoge istakanutije ličnosti tadašnjeg javnog života kao i neki pojedinci u nizu gradova Bosne i Hercegovine osudili ustaška nasilja nad Srbima i drugim progonjenim. O tim rezolucijama nalazi se spomen u nizu dokumenata Komunističke partije, prije svega, u jednom izvještaju Avde Hume iz novembra 1941. koji je sastavio u svojstvu delegata Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu, zatim u proglasu Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu s kraja 1941. i u raspravi Rodoljuba Čolakovića “Naši Muslimani i narodnooslobodilačka borba” (1943).

Saveznici su za pojavu ovih rezolucija, konkretno banjalučku, mogli saznati preko drugog Promemorija Svetog arihijerejskog sinoda, upućenog 15. januara 1942. njemačkom vojnom zapovjedniku u Srbiji. Promemorij je dostavljen i saveznicima. Mostarska rezolucija spomenuta je u publikaciji “Mortyrdom of the Srbs”, koju je izdao Palandech Press u Čikagu, 1941. godine. Predgovor toj publikaciji, koja je napisana s jednom naglašenom šovinističkom oštricom, napisao je vladika Dionisije. Tu se tvrdi, očito s tendencijom da se opravdaju četnički pokolji, kako se 90 posto Muslimana pridružilo ustašama i učestvovalo u masakrima nad Srbima, iako se u isti mah navodi za samog Hakiju Hadžića, Pavelićeva povjerenika za istočnu Bosnu i Hercegovinu, da je “prema nepotvrđenim izvještajima za sada bio protiv egzekucija nad Srbima”.

Kao dokaz za generalno optuživanje Muslimana zbog njihova tobožnjeg masovnog učešća u zločinima navodi se Mostar, “gdje je velik broj ubijanja učinjeno lično do strane Huremovića - Muslimana; .mali procent (oko 5 posto)” - nastavlja se dalje – “ostali su časni izuzeci i oni su čak potpisali i publikovali rezoluciju, osuđujući brutalne masakre nad Srbima”. Na rezolucije se, štaviše, pozivao i četnički komandant Draža Mihailović u proglasu od 1. januara 1944, upućenom “Muslimanima Bosne, Hercegovine i Starog Rasa-Sandžaka”. Ne bez licemjerja, Mihailović je, među ostalim, tada pisao: “Memorandum banjalučkih muslimana, upućen muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi još u avgustu 1941. godine, zatim rezolucije sarajevskih,mostarskih, prijedorskih, tuzlanskih muslimanskih prvaka primeri su svesti  građanske hrabrosti.”

Koliko smo dosada mogli utvrditi, rezolucije su izdate u Prijedoru, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli. Nije sigurno, ali postoje neke indicije da su rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom i moguće u još nekim drugim bosanskim mjestima.

 
Intervju - Prof.Dr Jasna Šamić
Petak, 23 Lipanj 2017 20:29

 

Jasna-StraneKnjiževni leksikon: Jasna Šamić

STRANE: Od kada pišete i kako ste počeli pisati?

JASNA ŠAMIĆ: Kao vrlo mala, govorila sam da ću biti velika kao tatina biblioteka. Drugim riječima, odrasla sam među knjigama. Kao dijete, znala sam napamet sve knjige koje su mi poklanjali ili je moj otac dobivao kao član izdavačkih kuća. Moji i otac i majka su smatrali da je knjiga najvažnija u životu, a sve ostalo preživljavanje. Pisali su oboje, tata je i objavljivao knjige pišući i na francuskom i na našem, a mama bila povremeno dramaturg, pisala je, a povremeno i objavljivala, ili prevodila sa nekih evropskih jezika. Kao djeca, sve do gimnazijskih dana, moj brat i ja smo imali časove kod mog oca, između ostalog i iz pisanja. Počela sam, dakle, pisati još kao dijete, prvo pjesmice. Izmišljala sam djeci, svojim vršnjacima, bajke i govorila da su Andersenove. U osnovnoj školi sam dobijala nagrade za svoje sastave, a pisala sam i “drame”  i od tih dječjih tekstova pravila spektakle, u kojima sam i sama glumila; bili su to ciljane stvari za priredbe u povodu Nove godine, ili neke druge školske proslave. “Kostime” za te “predstave” su mi pravile tetka i mama, a mama mi je bila i jedan od glavnih savjetnika za režiju. Predstave smo kao djeca pravili i na terasi “prvog nebodera” u Sarajevu, gdje smo stanovali. Prvu zbirku pjesama sam objavila kad sam bila na studiju orijentalistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nije lako išlo. Za sarajevske pisce i kritičare, najviše potekle iz ruralnih sredina (koji su smatrali da samo oni imaju pravo na autentičnost, pa i  “pravo” na književnost), bila sam često “gospođica koja svira klavir i petlja se u literature”. Smatrali su također da strani jezici kvare  maternji i da ih ne treba studirati. Takvo mišljenje o meni zadržalo se manje-više do danas. Rat je samo pospješio takav pogled na mene, koja sam (p)ostala “ničiji pisac”. Javljam se ipak na anonimne konkurse u Bosni, i tu i tamo dobijem po koju nagradu. Kad neki današnji arbitar prepozna da je u pitanju moj rukopis – nema mnogo onih koji pišu o Parizu i Sarajevu istovremeno -, istog časa me odstrani. Navikla sam, nažalost, na to. Znam kako se tamo i ovdje, u Francuskoj, dijele karte za budućnost. Čast izuzecima i onima koji me podržavaju, bez kojih nikad ništa ne bih ni objavila. Bez obzira na to, stalno sam na početku, boreći se da nađem izdavača.

STRANE: Kako izgleda vaš proces pisanja?

JASNA ŠAMIĆ: Već sam pomenula da sam rekla da sam imala disciplinu u kući, zahvaljujući kojoj sam stekla radne navike. Disciplina, kao i obrazovanje mnogo pomažu u literaturi, iako “obrazovanje razvija sposobnosti, ali nije to koje stvara”. Ja svaki dan, počev od svog djetinjstva (kad sam također imala svoju radnu sobu) sjedam za sto u isto vrijeme, držeći se očeve preporuke (koju je posudio od Flauberta) da inspiracija dolazi kad svaki dan sjedneš u 9h za pisaći sto. Za razliku od mnogih drugih pisaca, nikad nisam imala strah od “prazne stranice”. Jer pišem samo zato što za tim imam potrebu. Jer mi se čini da imam, ne da nešto kažem, nego da se nečega oslobodim, da nešto artikulišem prvenstveno samoj sebi. Mnogi misle da prebrzo pišem, iako moram priznati da imam “lako pero”. Ali ja se vraćam na napisano. Ipak je najljepši stil onaj koji je jednostavan, za koga misliš da je bio potpuno “spontan” i neispravljen. Takav je stil kod Tolstoja, koji je, znamo to, prepravljao svoja djela bezbroj puta. Istovremeno nije netačno da mi se u svijesti sukobljavaju dvije leksike i dvije sintakse, jer pišem već odavno i na francuskom i na “našem” jeziku. Ima veoma mnogo ideja koje bih voljela ostvariti prije nego što bude prekasno. Ne samo iz književnosti, nego i iz filma i teatra, budući da me i ti domeni zanimaju; do sada sam realizovala priličan broj i dokumentaraca i postavila na scene pozorišne predstave i u Parizu i u Sarajevu, ne samo od svojih tekstova.

Što se samog procesa tiče, kad pišem roman, napravim detaljan plan. U tome mi je pomogao naučno-istraživački rad, naročito doktorat koji sam radila i odbranila na Sorboni u Parizu. Ali bez obzira na plan, znajući od prilike i siže vlastite knjige, često me “pero”  odvede i zavede na drugu stranu, pa skliznem s puta, prekoračim taj plan. Kraj knjige nije gotovo nikad identičan onome koji sam zamišljala prije pisanja. Neke stvari, pogotovo kraće tekstove, pišem spontano, ne znajući gdje će me odvesti prve rečenice. Tako pišem danas bajke. Ali tako sam pisala i pjesme. I neke romane, iako sam od prilike znala zašto ih pišem i imala tačno razrađen plan (npr. “Bosanski Paviljon”, Svjetlost, pisan prvenstveno na francuskom pod naslovom “Pavillon bosniaque”, Dorval éditions ; ove dvije edicije se donekle razlikuju). U svakom slučaju je dobro imati plan, on pomaže da se kasnije lakše snalazimo kad ispravljamo napisano, naročito kad skraćujemo. U stvari, ja se strogo držim maksime da pisati znači brisati. Moje knjige u početku često imaju ogroman broj strana, na stotine, koje kasnije sažimam i čistim. Izgleda da je Danilo Kiš imao na zidovima svojeručno ispisane parole: Zabranjeno pisanje. Nažalost, svaki pisac, vjerovatno, dođe u  iskušenje, ne samo da nešto izbriše, nego još više da nešto doda napisanom. Voltaire je rekao da ništa nije lakše nego napraviti lošu knjigu, ukoliko izuzmemo od toga (lošu) kritiku.

STRANE: Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?

 
Tonijevo sjećanje na Pelea iz Bugojna
Četvrtak, 22 Lipanj 2017 12:53

 

Iskra - BugojnoPele

Toni Skrbinac, raja sa Memli strane - Bistrik, na privremenom boravku u Mariboru

(Fotografija: Stojanče Idić - Pele čuči prvi s lijeve strane)

Nikako da izračunam koliko bi sada godina imao Stojanče Idić, zvani Pele, da nije umro sa trideset i nešto. Bio sam na sahrani, osamdesete su bile pri kraju. Tužno je kada umiru stari, još tužnije kada umiru mladi ljudi. Ne sjećam se njegove ožaloščene supruge, ni djece, ostala mi samo slika njegovih saigrača, fudbalera bugojanske “Iskre”. Došli su svi i Gogo Pavlić i Mišo Radović i Salkić i Mirković i… U svečanim, klupskim odijelima. Zlatna generacija “Iskre” iz zlatnog doba Bugojna.

Kad me fudbal u nekom mladalačkom dobu prestao zanimati, čuo sam, pričalo se po našoj raji kako u “Želji” igra neki genijalac, Rom poznat po nadimku Pele.

Dugo, dugo kasnije, jednom sam Idića pomenuo Osimu koji ga je kao trener dočekao u prvom timu “Želje”.

“Sve je znao o lopti, ali nikako ga nije htio gol. Ja sam insistirao da kod mene bude uvijek u prvom sastavu, ali kad neće sreća - neće. Hoće u prečku, hoće u stativu, ali u gol neće pa neće. I publika je već pomalo počela da gubi strpljenje…Poslije je otišao u Iskru u Bugojno…” sjetio se Švabo Peleta.

K'o da ih sad vidim. Gogo Pavlić, Dino Đurbuzović i Stojanče Idić pojaviše se jednog dana kod mene u Dopisništvu “Oslobođenja” u Bugojnu. Svi smo bili, pokazaće se kasnije, na privremenom radu u gradu-perjanici Gornjovrbaske regije. Oni igrali fudbal, ja pisao članke. Osamdesete tek počele.

Gogo Pavlić je bio šaljivdžija, Dino Đurbuzović mijenjao je ulicu za manekensku pistu, tako je nekako hodao, a i bio je lafčina, što jest jest. Pele je bio najživahniji, oniži rastom sa naglašeno jakim i malo krivim nogama. Zajebant oko kojeg su se uvijek nadvijali oblaci smijeha.

Blagoje Bratić mu je dao desnokrilnu poziciju, nosio je na dresu sedmicu i bio je stvarno čarobnjak sa loptom. Prvi put sam ga uživo gledao u Varaždinu. Igrala “Iskra” protiv “Varteksa”. Slučajno se dogodilo da sam se baš tog dana našao u Varaždinu i da prekratim sivu dosadu nedeljnog popodneva, odem na utakmicu. Smjestim se na tribinu sa domaćim navijačima i gledam.

Idić na krilu nekad, k'o najveći majstori danas. Vjetar,nezaustavljiv. Čujem glasan komentar jednog domaćeg navijača: “Vidi Cige, kaj dela, jebem li mu majku.”

“Iskra” pobijedila u gostima 2:1.

U Bugojnu samo što nisu izgradili novi stadion. Igralo se još uvijek na starom igralištu, zvanom Hendek. Golove je najčešće zabijao Salkić, klasični robusni centarfof, kojeg su zbog torza, širokog ko ormar, zvali “Prsan”. Pele je nabacivao lopte k'o dirigirane rakete “Prsanu” na grudi. Ponekad i sam zabijao. Kad se to događalo, Gogo mi kasnije pričao, onda igrači oko njega naprave buket a on, šeretski, kako je znao, kaže:

“Pa šta je, majku vam, dokle ću vam ja premije zarađivati?”

 
O generalima i generalici straha i terora
Srijeda, 21 Lipanj 2017 20:21

 

SeadSDA-ovi generali straha i terora: Po Bosni silu ne možeš prosipati

Sead Omeragić, Sarajevo

„Bosnom nikad niko nije uspio da vlada. Uvijek mu se to samo činilo.“ Ovo su riječi Alije Izetbegovića nakon što su u Bosni i Hercegovini poraženi velikodržavni projekti Miloševića i Tuđmana. Poruka je jednostavna: Kakva god si sila, ne možeš po Bosni silu prosipati.

Ali, čim se rat završio na scenu su izašli SDA-ovi generali. Primitivne duševne siledžije i kompleksaši stigli su direktno iz podruma, dojahali niotkud, pa počeli napredovanje prema vrhovima vlasti i državnih firmi. SDA ima svoje generale. Vidjelo se kad su zaposlene počeli tjerati da pred njima stoje mirno. Počela je proizvodnja straha.

U stavu mirno pred SDA generalima

Ljudima se nameće strah od rata, strah od egzistencijalne bijede, strah od nasilja na ulici, nasilja nad njihovom djecom, plaše se kriminalaca koji su postali ugledni građani. Plaše se stranaka i banaka. Boj se ovna, boj se g...na.

Dok sam svojevremeno radio u Razvojnoj banci Federacije, SDA-ov general Ramiz Džaferović je sa njegove dvije generalice, izvršne direktorice, neprestano sijao strah oko sebe. Bilo je pravilo: Kad taj SDA-ov generalski tim ulazi u banku, svi moraju stajati mirno. Stoj gdje se ko i zatek'o. Jednom prilikom jedan od zaposlenih nije vidio da je SDA-ova generalica ušla u banku pa nije stao mirno. Ispostavilo se da je to generalicu teško povrijedilo pa je o toj drskosti obavijestila generala Džaferovića. Taj  je odmah dojurio, najružnijim riječima častio radnike i onda im zaprijetio skidanjem deset posto od plate.

Meni je tada bilo potpuno jasno kakav cirkus od države pravi SDA-ova stranačka bratija.

Kako tad, tako i danas, na sve strane se govori o mobingu i vladavini straha.    

Šta su to do sada stranačkom silom postigli? Koje moralne i ljudske vrijednosti su promovisali? Oni godinama proizvode pohlepu, nepotizam, korupciju, otimačinu, obespravljenost građana pred državom i zakonima. Za svoje stručnjake su promovisali brojne seoske varalice, čije su diplome sumnjive, a znanje očigledno mizerno. Pokazalo se da su takvi jedino sposobni terorizirati ljude i širiti strah oko sebe. Zar su mobing i poniženja jedino SDA-ovo oruđe vlasti? 

Nova generalica KCUS-a

 
Bosanski ljudi
Utorak, 20 Lipanj 2017 20:25

 

Cecur sa sinovimaŠesnaest godina obilazio je grob Davorina Popovića. Danas nije stigao. Bolest ga je spriječila i da ode na sinovu svadbu, koji je dobio ime po Davorinu.

Senida Alagić-Aletić

(na slici je Čečo sa sinovima)

Danas je 16. godišnjica smrti legendarnog pjevača "Indexa" Davorina Popovića. Da ga zdravlje bolje služi, danas bi u Sarajevo iz Trebinja došao Zdravko Čečur, miljenik košarkaške publike u bh. prijestonici i njene čaršije, kako bi posjetio grob svog velikog prijatelja na Barama, baš kao što je to činio svih proteklih godina.

Trebao je danas Čečur iz Sarajeva produžiti i za Pulu, jer se upravo na godišnjicu smrti velikog Pjevača ženi njegov sin, koji je dobio ime upravo po Davorinu Popoviću. Košarkaška legenda koja u posljednjih šest mjeseci živi u Domu penzionera u Trebinju, uvijek je slavio život, pa tako i sada, kada se junački bori s teškom bolešću zbog koje je početkom godine operisan i koja ga sprečava da putuje.  

Glavna riječ 

Naš razgovor s ovom sportskom legendom tekao je spontano i vrlo prisno, jer kažu svi koji poznaju Čečura, on drugačije i ne umije. Za "Dnevni avaz" otvorio je dušu te se sjetio svog prijateljstva s Davorinom, druženja sa Mirzom Delibašićem, otkrio je i zašto je odlučio prodati stan i smjestiti se u dom u kojem mu, kaže, ništa ne fali i zahvalan je osoblju koje se brine o njemu. 

Za Mirzu Delibašića popularni Čeča bio je najveći laf kojeg je poznavao, dok ga je Davorin Popović molio da mu da "dva-tri centa". 

- A ja bih mu na to odgovorio: "Ne! Tebi je Bog dao da pjevaš i da si tolišni, a meni da igram i da budem ovoliki. Ne dam ti centa!" Na to bi mi Davorin kazao: "Jesi stipsa." I tako su prolazila naša druženja - prisjetio se na početku razgovora Čečur, koji je godinama bio standardni član prve petorke one nezaboravne sarajevske Bosne Bogdana Boše Tanjevića, koja je bila jugoslavenski i evropski šampion.   

S Vama razgovaramo u povodu godišnjice Davorinove smrti, a s druge strane, danas se u Puli ženi Vaš sin Davorin. Jesu li osjećaji podijeljeni?      

- Jeste, na godišnjicu smrti mog velikog prijatelja ženi se moj sin, koji je dobio ime po Davorinu. Prošle godine sam bio kod djece u Puli pa sam došao u Sarajevo, posjetio Davorov grob na Barama, ali kako imam rak prostate, zbog određenih nuspojava, sada ne mogu putovati. Osjećam se kao idiot, kreten, kada moram zaustavljati autobus kako bih svaki čas izlazio i odlazio u toalet, zato sam najmirniji u svojoj sobi. Malo izađem u najbliži kafić. Ranije sam bar dva puta mjesečno bio u Sarajevu, sad mi više nije do puta.    

Kada se spomene Davorin, čega se najprije sjetite? 

- Njegove melodije "...iza svakog nestanka rođenje niče...", pjesma "Negdje na kraju u zatišju"... S obzirom na to da sam sve svoje uspomene na košarku, “Indexe”, Davorina, dao djeci i to je sve kod njihove mame u Puli, kazao sam sinu Davorinu da on i njegova supruga saslušaju tu melodiju, koja je simbolična na svoj način.

Davor je obožavao mog sina, drago mu je bilo što je dobio imenjaka. Davorin je bio slatko dijete, sad me može u zubima nositi. Kada se rodio 1984. godine, to je bio urnebes i,  naravno, Pjevač je vodio glavnu riječ, jer se slavilo rođenje njegovog kumčeta. Eto, prošlo je 16 godina od Davorinove smrti, moj sin se danas ženi... Sve je povezano na neki način simbolikom, drugarstvom, prijateljstvom, kumstvom...

 
Jasnin jasni osvrt
Ponedjeljak, 19 Lipanj 2017 20:41

 

Jasna-StraneKomentar Jasne Šamić

U Bošnjačkom oku, u prilogu od 19. juna, pročitala sam izvrstan razgovor, prenesen iz Oslobođenja, sa Dr Sulejmanpašićem, u kome ovaj vrsni stručnjak ukazuje na pogubnu situaciju u zdravstvu, na laži koje šire oni sa vrha te ustanove, o despotizmu i strahovladi Izetbegovićinoj, o njenim indirektnim ucjenama, čak i studenta ... Kad ovo čovjek čuje, a onda pročita isto tako odličan tekst Seada Omeragića “Laž kao najbolji materijal za vlast”, iako smo mnogo toga imali prilike i sami vidjeti i uvjeriti se na licu mjesta, ostaje mu tek da zanijemi jednom za svagda. Ili da, dok sasvim ne poludi, čupa sam sebi kosu iz nemoći. Treće ne postoji.

Kako je moguće da su se ti islamo-fašisti i mafijaši toliko razmahali u Bosni?

Misle vjerovatno da ih je u ovom, višedecenijskom mandatu lično Allah izabrao? Ali, ne treba zaboraviti i mnoge glupane, kao što su ovi (ve)seljaci, primitivci, koji ne znaju prepoznati gdje je laž, pa otpužuju stručnjake, novinare, intelektualce, ljekare … , i smiju se ovakvim tekstovima koji žele aktivirati zvono za alarm. Smiju se stručnjacima i govore da su oni lažovi, braneći mafioze na vlasti. Ti velemuslimani ne znaju za sram. Reći im “sram vas bilo” isto je kao da si sam sebe pljunuo. Fučka se njima za svim upozorenjima, ona su njima samo smiješna. Neka svi pomru i samo oni ostanu! Je li to Allahov izbor danas? Podsjetimo se da su i četnici tako mislili devedestih govoreći - Bog je na našoj strani. Jesu su li oni sada izabrani narod koji bira jad i čemer u Bosni? I svaki komentar o la Familiji, oni doživljavaju kao ličnu uvredu, čak i onda kad nisu direktno ušićarili od Nje. Ne libe se ni da zaprijete smrću onome ko se usudi dirnuti u bogom datu vlast, a koju su oni izabrali. Mora se zaključiti da je sve to, svakako, “muslimanski” i “ramazanski” što rade !

Uz to vrlo dobro idu, ne zaboravimo, i folklorni iftari kojima se zakrčavaju ulice grada.

Jadni ljudi, jadni nevini, jadni bolesnici, jadni glasači La Familije, a i te kako su jadni i manipulanti, sama ta La Familija koja je umislila da ima profetsku ulogu na Blakanu. Znamo da može sve, jer je štite saudijski dukati, te velike i demokrtske zemlje, kojoj će Trump prodati najsofisticiranije oružje, da ubijaju po svijetu ćafire kao što su ljekari. I ne samo oni…  

U ovom slučaju, najpotrebniji je obratiti se možda stručnjacima za giljotinu. Njih treba intervjuisati i pitati šta i kako dalje sa mafijom. Sve ostalo, uistinu, nije ništa drugo do “smijurija”, kako zapisa i jadni komentator u vašem listu.

 
Stav najiskusnijeg BiH specijaliste-neuroradiologa
Nedjelja, 18 Lipanj 2017 21:44

 

Dr GoranPrim. Dr. Goran Sulejmanpašić: Servisere treba pitati da li su odbili da poprave aparate

Prim. dr. Goran Sulejmanpašić, specijalista neuroradiolog, dugogodišnji uposlenik KCUS-a, a danas u penziji, kaže da je obično bacanje prašine u oči tvrdnja Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, a povodom protesta pacijentica Klinike za onkologiju, da će se, nakon popravke linearnog akceleratora raditi u tri smjene kako bi se ostvario planirani raspored liječenja.

Isto misli i za obećanje da će za 42 pacijenta biti organizovan ubrzani kurs zračenja.

“Prvo, otkud im tri smjene, imaju li toliko kadra da rade ujutro, popodne i noću? S druge strane, to znači ili da će smanjiti dozu ili broj aplikacija/tretmana, što već remeti neke standarde. Ubrzani kurs je samo neka šteta za pacijente, vidjet će se još da li će se ovaj desiti”, ističe doktor Sulejmanpašić u razgovoru za Oslobođenje, te dodaje da je javnost neuka i može joj se svašta prodati.

“Da, tamo u KCUS-u je u pitanju fašizam. Evo, studenti, predstavnici godina, prisiljavani su, ucjenjivani da bi potpisali peticiju protiv svoje dekanese. Samo dio njih iz pete i šeste godine nije je potpisao. Pitao sam jednu osobu zašto to radi, odgovorila mi je, imam dvoje djece, bojim se. Svi se boje. To je mobing neviđeni. Tri hiljade ljudi je u mobingu. Ta katastrofa nije zabilježena u posljednje vrijeme u istoriji. Direktorica je ovladala Sindikatom, Komorom, sada i fakultetom, ima neograničenu moć da kaže skinite mantil i idite, a nema nikog da zaštiti tu osobu. A, ima šakale koji je podržavaju”, tvrdi dr. Sulejmanpašić, napominjući da se na Kliničkom centru ne može već dugo napraviti magnet trbuha, stomaka i male zdjelice.

“U trbuhu su jetra, crijeva, pankreas, gušterača, slezena…, a zdjelica je ono gdje se nalazi mokraćni mjehur i kod žena spolni organi. Tačno sa dolaskom gospođe direktorice, ta dva pregleda se ne mogu uraditi, jer ona neće da izdvoji novac za popravku magneta. Radi CT, koji izaziva veliko zračenje i koji je slabijeg kvaliteta. Pacijenti se upućuju u Državnu bolnicu, gdje ima magnet ili da se snalaze privatno. U saopštenju KCUS-a kažu da su krivi serviseri što ne rade aparati, što je netačno. Serviseri neće da rade ako im se ne plati. Dakle, servisere treba pitati da li su odbili da poprave aparate, u šta sumnjam, ali ne sumnjam da su im odbili dati novac”, ističe dr. Sulejmanpašić.

Na primjedbu da je KCUS za održavanje medicinske radijacijske opreme u posljednjoj godini izdvojio 922.176 KM, kaže:

“Dok sam ja radio, bilo je ovako: uvijek se sa serviserom dogovori suma, koja se plaća. Ne platite, nema popravki. Dakle, nije do servisera, koji je renomiran (Siemens), ali i skup. On ne bi odbio, nije lud… Možda su toliko dali, ali toliko su i bili dužni”, napominje dr. Sulejmanpašić, dodajući da “ubrzani kurs zračenja” nužno znači vrlo nepredviđene reakcije organizma.

 
He-He-He…teško pogoditi iz čije kuhinje dolaze ovakve gnusne laži!!!
Nedjelja, 18 Lipanj 2017 10:22

 

Sead OmeragićLaž kao najbolji materijal za vlast

Sead Omeragić

Jutros su društvene mreže, portali, pa i jedan javni servis objavili da je dr. Rusmir Mesihović pobjegao iz Bosne i odnio milione. Ima godina dana kako se govori da je Mesihović pobjegao i potjera za njim traje. Ja sam ga u međuvremenu pet puta sreo u Sarajevu. Kakav sam ja novinar istraživač, čovjek bježi iz države i ja ga u zadnju godinu dana sretnem pet puta u toku bijega.

Dr. Rusmir Mesihović je bivši ministar zdravstva, bivši direktor KCUS-a, sada profesor na Medicinskom fakultetu i poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije. Mesihović prema imovinskom kartonu ima stan i apartman na Bjelašnici. Prema sudskoj dokumentaciji vlasnik je i Poliklinike „Mesihović“. Ima i kredit od sto hiljada KM koji mora vratiti do 2023. godine.

Na posljednjoj sjednici Federalnog parlamenta bila je na dnevnom redu Mesihovićeva inicijativa za neka zakonska rješenja u zdravstvu. Po ovim suludim vijestima on je u toku bjekstva pokušao promjenu nekih zakonskih rješenja u zdravstvu. 

Istina, poznato je da iz ove države prvo bježe milioni pa tek onda domaći funkcioneri i političari. Premda znam mnogo političkih moćnika koji su toliko samouvjereni da ne bježe, ni oni ni njihovi milioni. Ne miču odavde i nemaju namjeru.  

Ustvari ne znam ni što bi bježali. Nigdje ni njima ni njihovim milionima nije sigurnije nego u Bosni i Hercegovini. Nigdje nisu značajniji životi političara kao u ovoj zemlji. Kad u Bosni umre svjetski značajan slikar, a imali smo ih takvih, sjete ga se poneki ljubitelji umjetnosti. Kad umre poznat književnik, sjete ga se oni koji su, nekim čudom, pročitali neku njegovu knjigu. Ali, kad umre kakav lokalni politički lider čitava se država presavija od bola, a da o višim funkcionerima i ne govorimo. Traže se dani žalosti i ozbiljna muzika na programima radio i TV aparata. Kakav je odnos prema političkim moćnicima u ovoj državi, takav je i prema njihovim milionima. Blag i pun razumijavanja. Zašto bi onda bilo ko bježao iz ove zemlje. Iz ove zemlje bježe oni koji nemaju ni za hljeba.

 
Tonijeva sjećanja
Subota, 17 Lipanj 2017 10:01

 

RomićiRomi iz moje mladosti

Toni Skrbinac, raja sa Memli strane - Bistrik, na privremenom boravku u Mariboru

Tolike godine sam s njima proveo u neposrednom komšiluku, toliko puta smo se zajedno znali igrati, na raznim se raskršćima mladosti susretali i mimoilazili…ali, ipak, ne mogu reći da sam imao pravog prijatelja Roma. Kao da smo nekako zazirali jedni od drugih.

“Vidi te kakav neuredan hodaš, k'o nakav Cigo…”

Ovaj, nerijetko upotrebljavani prijekor nema ništa drugo da kaže nego da su oni, Romi, mjera za neurednost i šlampavost.

“Dabogda kćeri da te paša uzme, al' Cigani ti oko kuće letaju."

Kad neko priželjkuje i puca na visoko, a životna realnost govori suprotno. Opet mjera “visine” (paša) i “dna” - Ciganin.

“Vala, ako ona (važi i za njega) izabere i crnog Ciganina, ja neću imati ništa protiv, samo nek' se vole…”

Neka vrsta mahalske mantre koju sam često čuo, a hoće da kaže da goreg izbora nema od izbora nje ili njega iz romskog reda manjina za bračnu drugaricu ili druga.

“Nemoj, bolan, biti Cigan! Što, matere ti, ciganišeš?”

Ostalo do dana današnjeg kada se neko provali na kakvoj sitnoj sebičnosti.

“Cigani…Cigani…!!!” I dan danas suprotstavljene strane navijača koriste tu etiketu kada žele uvrijediti jedni druge.

Je li bilo predrasuda koje su vrijeđale taj nesretni narod rasijan po bijelom svijetu i osuđen na vječito lutanje?

Jeste.

Ima li ih i danas?

Ima. Itekako!

U Sarajevu su Romi bili prilično koncentrisani na određenim lokalitetima. Najgradskiji su bili oni s Gorice koji su Kusturicu nadahnuli za mnoge scene, a i cijele filmove (“Dom za vješanje”, “Crni mačak….”). Zatim ih je dosta bilo u Švrakinom selu i u padinskom dijelu koje je u vrijeme kada su osnovane mjesne zajednice naziva “Toka-Đeka”.

 
Osvrt na doseljavanje stranaca u Bosnu za vrijeme Austro-Ugarske vladavine
Petak, 16 Lipanj 2017 09:21

 

MarienhofDolazak stranaca za vrijeme austrougarske vlasti - kolonijalizacija Bosne i Hercegovine katolicima bila je smišljena i planski provođena

Admir Lisica, Sarajevo

Bosna i Hercegovina predstavljala je nakon okupacije primamljiv teritorij za mnogobrojne stanovnike Austro-Ugarske monarhije. Mnogi su narodi, primamljeni besplatnim obradivim teritorijama koje je davala Monarhija, vidjeli izlaz iz trenutne loše materijalne situacije ili nekih drugih problema. Ove su tendencije naročito bile prisutne kod poljoprivrednog sloja stanovništva. Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini vršen je za vrijeme austrougarske vlasti četiri puta: 1879, 1885, 1895. i 1910. godine. Iz njega možemo pratiti podatke koji nam daju informacije o promjeni strukture stanovništva, a važno je istaći da je doseljavanje mnogobrojnih “stranaca” bilo čak i potrebno za vlast zbog naglog iseljavanja bošnjačkog dijela stanovništva.

AUSTROUGA RSKA VLADA CILJANO JE NASELJAVALA KATOLIČKO STANOVNIŠTVO

Iseljavanje Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine počelo je odmah nakon dolaska Austro-Ugarske, a trajalo je tokom čitavog perioda njene vladavine. Međutim, najveći val iseljavanja Bošnjaka prema Turskoj bio je zabilježen poslije aneksije, kada se, prema zvaničnim podacima, iselilo 5.255 porodica. Iseljenici su dolazili iz svih slojeva, uključujući i bogate zemljoposjednike, što nam govori da posljedica iseljavanja nije loša ekonomska situacija. Razlog vidimo u gubitku privilegija i nagloj promjeni vlasti, koja je u prvih nekoliko godina svoje vladavine dovela Bošnjake u lošiji položaj nego je to bilo pod osmanskom vlašću. Sve ovo davalo je povoda Austro-Ugarskoj da stimulira priliv stranih doseljenika u Bosnu i Hercegovinu. Gledajući iz perspektive domaćeg stanovništva Bosne i Hercegovine, stranci su bili svi oni koji su govorili različitim jezikom u odnosu na lokalno stanovništvo, međutim, gledajući iz ugla Austro-Ugarske, koja je okupirala Bosnu i Hercegovinu, svi oni koji su dolazili s teritorije kojom su oni upravljali nisu bili stranci, jer su Austrijanci, Nijemci, Česi, Mađari, Ukrajinci, Poljaci i Hrvati dolazili s područja pod čijom je upravom bila i Bosna i Hercegovina.

Koliko je naša domovina bila interesantna doseljenicima, govori i otvoreni proglas u Zagrebu 1878. godine, odmah nakon okupacije Bosne i Hercegovine, pod nazivom “Proglas i poziv za iseljenje prema Bosni”. Poziv je bio primamljiv imućnijim Hrvatima koji su ga u Bosni usmjeravali za unapređivanje svojih poslova. U prvom popisu iz 1879, kao i na drugom iz 1885. godine, utvrđen je broj stanovnika i njegova vjerska struktura. Tek 1895. godine nailazimo na podatke koji detaljnije govore o strukturi stanovništva, pa saznajemo da je većina stanovnika živjela od poljoprivrede, što nam jasno govori o karakteru društva. Stoga je mali broj kolonista bio u velikim gradskim centrima i naseljavali su ruralna područja u okolini gradova. Dolazili su u grupama, a pojedinačno naseljavanje bilo je veoma rijetko.

U historiografiji postoje dva stava zbog čega je Bosna i Hercegovina bila privlačna za doseljavanje stranaca. Prvi zastupa tezu da je Austro-Ugarska vlada ciljano naseljavala katoličko stanovništvo na područje Bosne i Hercegovine u predjelima gdje su bili pravoslavci, koji su za tadašnju austrougarsku vlast predstavljali potencijalni faktor nestabilnosti.

Nasuprot ovog stava stoji mišljenje da je jedini i glavni razlog doseljavanja stranaca bio ekonomski faktor, što dokazuju područja koja su naseljavana najviše: Banja Luka, Bijeljina, Prnjavor, Bosanska Gradiška, sredine koje su obilovale velikim brojem neiskorištene obradive zemlje. U okolini Sarajeva obradive površine bile su nedaleko od Vogošće, Lukavice i Rajlovca. Neka mjesta u Bosni bila su u potpunosti kolonizirana, kao što je to slučaj sa selima u okolini Banje Luke, gdje su Malice, Nova Ves i Vranduk bili potpuno naseljeni Česima.

 
Još jedna ramazanska priča
Četvrtak, 15 Lipanj 2017 12:03

 

Merim-efendijaŠehid Osman

Hafiz Merim efendija Đulović, imam, hatib i muallim Gazi Turali-begove džamije u Tuzli

Letim. Svojim pogledom ne mogu pregledati džennetsko prostranstvo. A pogled zastaje na svakom dijelu ljepote koja se ne može opisati.

Letim. Nemam ograničenja, čak i tako blizu veličanstvenog Arša. Letim u kljunu zelenih ptica, kao što je moj efendija jednog petka pričao sa časnog minbera. Sjećam se da je govorio da je naš plemeniti Poslanik kazao da je to nagrada šehida. I evo me u kljunu tih Allahu pokornih ptica, gledam džennetsku ljepotu.

Da… ja sam šehid. Ime mi je Osman. Šehid sam postao braneći svoju domovinu, svoj toprak, svoju djecu, svoj napaćeni narod, svoju Bosnu. Nagrada za šehida je velika, baš onako kako je Poslanik i opisao, ali i kako je Uzvišeni rekao da mi šehidi nismo mrtvi. Živi smo, znamo sve šta se dešava, samo vi ljudi ne osjećate naše prisustvo. Vi ljudi brojite dane, za nas je vrijeme dobilo drugu dimenziju.

Letim sretan što mi danas na mezar moj dolaze moja čestita supruga Aiša koja se lavovski bori kako bi othranila i odgojila našu djecu. Doći će i oni. Moj Alija, sada već momak na ženidbu. Kada sam ga posljednji put zagrlio, a to je bilo kad sam pošao na ratište bio je mali, tek prohodao, kad sam ga poljubio još se na njemu osjećao miris mlijeka, mirisao je onako kako najljepše mirišu sve bebe. I doći će moja kćerka Ajla sa svojom djecom. Ona se već udala, ima svoju djecu, moju unučad koja dedu znaju po njenoj priči, a ona im priča svaku noć zašto oni nemaju dede kao sva ostala djeca u razredu koja se sa svojim dedama tako bezbrižno igraju.

Sjećam se bio je to petak. Pošao sam u džamiju na džumu-namaz, a poslije ću odmah krenuti na majevičko ratište. Poljubio sam je i kad sam se odmakao od kuće okrenuo sam se, a ona je još stajala na kućnom pragu, brišući svoje oči majicom koju je dobila u humanitarnoj pomoći. Sjećam se da sam poželio da se vratim, da je zagrlim, da se sa njom igram, ali to ne mogu uraditi. Ako se vratim dušmani će nesmetano doći i prekinuti djetinjstvo i njoj i život svim ljudima u našoj mahali. Allah je tako odredio, da nas iskuša i valja nam svoj din, svoj toprak braniti. I sada mi je dok letim džennetskim prostranstvom ta slika pred očima.

Otišao sam, a ona je ostala.

Dolazeći na majevička brda stalno mi je moja Ajla i miris moga Alije bio pred očima. Hodali smo šumama, a one iste kao šume mog babe, kao da smo došli i ove jeseni da nasiječemo ogrijeva za zimu, pa hodamo a babo bira koje ćemo drvo oboriti. Jazuk je redom sjeći, valja naći drvo koje je krivo, koje je malo sasušeno, ili negdje treba malo razrijediti da druga drveća mogu bolje i brže rasti. Tako se vodi računa o svojoj imovini. Moji Bošnjaci, ne dajte naše šume i naše livade da zarastaju, ili da ih dajete u bescijenje. Kako su li ih samo naši očevi pomno čuvali.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search