LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 03 Ožujak 2019 09:41

 

Jevreji jarmulkaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (60)

Nadan Filipović

Polazak

Nije sastavio ni dva sata. U kratkom komadu spavanja usnio je Majdu Pezić kako se vrti na štriku na vješalama u Dubici. Oči su koj skoro sasvim iskočile iz duplji, a već pomodrjela usta kao da su mu grčenjem išaretila da je spasi. Još su mu nekoliko minuta u tom groznom snu što je u stvarnosti bio vjerna preslika nedavno prošle jave. Majdini sićani tabani poigravali su na kraju štrika. Vrisnu: "Ne mogu joj pomoći!" Skoči! U goloj vodi je. Mrkli mrak. Subota. Subota koja sve rješava.

Isak je već bio ustao. Sjedio je u mraku u kuhinji. Samo klimnuše glavama u znak pozdrava.

Obukao je Samuelovo odijelo koje je već u petak bilo spremno. Smrdilo je na naftalin. Funte i dolari su hitro promijenili skrovište. Sada su bili u reverima i kragni crnog odijela, koje mu je bilo preveliko, ali mu to nije smetalo. Široke pantalone je visoko podigao i stegao kajšem. Bijela košulja mu je bila komotna, ali mu je malo smetala crna kravata koju mu je Isak svezao i stegao oko vrata. Na nogama crne čarape i sjajne, za broj veće cipele. Na glavi mu bijela jarmulka (kippah), kao i ostalim iz grupe.

Popili su kafu, a Rušid je palio cigaretu na cigaretu. Znak je to očigledne nervoze.

-Smiri se. Sav drhćeš. Ti nisi više Rušid. Tvoji dokumenti su u postavi moga sakoa. Ti si Samuel Romano i u lijevom unutarnjem džepu ti je njegova legtimacija. Na grupnom spisku si upisan kao Samuel Romano. Eto, kad te pogledam, baš si upisani Jevrej ili Čifutin kako ste nas nazivali u Sarajevu i Bosni, a i u Srbiji. Jesi li obrezan?

-Šta znači to – obrezan?

-Jesu li ti, kad si bio mali, obrezali onu kožicu na ćuni?

-Jaštaradi! Berber Skaka me je sunetio.

-Eto, imaš sve uslove da naslijediš rabina Menahema. Ha-Ha-Ha! Ma šalim se. Šala mala. Da ti razbijem strah. Uostalom, nosim malu pljosku lozovače. Dat ću ti da povučeš par dobrih gutljaja, da ne drhtiš pred graničarima kao prut na buri i da povratiš rumenilo u lice. A za jednog uvijek pijanog graničara Mitra nosim golemi bocun od dvije litre ljute komovice. Taj Mitar nas tjera da se postrojimo i glasno pjevamo jugoslovensku himnu i to na ekavici. Kaže nam: “Pevajte bre što glasnijbre Čivutine, neka naslednici fašistva vide kako ste i vi za nas komuniste. Neka bre popizde talijanski kokošari!”

-Smiriću se ja. Ne berite brige. U najvažnijim momentima ja se smirim. Jedino što me brine je to što ćemo k'o šestorka preći, a vi se isti dan vraćate k'o petorka. Bojim se više za vas, neg' za sebe. Stvarno. A što se tiče himne naučio sam je dobro u radnom logoru. Svako jutro u šest stajali smo i pjevali, a sutra ćemo po srpskom “pevati”.

-Pjevet češ ili pevat češ, a sve brige ostavi Isaku.

Neko pokuca na prozor. Bio je to Rafael Danon, jedan od šestorke. Izašli su. Zadrhta zavjesa na prozoru udovice palog prvoborca. Jokina seljačka radoznalost je bila neutaživa.

Nakon deset minuta hoda došli su do parkiranog kamioncina. Vozač je bio provjerena osoba od povjerenja. Vinko, stariji čovjek sijede kose. Popeli su se na karoseriju, sjeli na klupe, trojica na jednu, a trojica na drugu. Lica licima. Na kamioncinu je bila cerada koja ih je štitila od dosadne kiše što nije prestajala rominjati tih sivih dana. Svaki od njih je nosio po jednu knjigu religijskog sadržaja, a Isak je za nogu od drvene klupe zavezao jednu poveliku pletaru, a u crnom cekeru se nalazila “dvolitra” ljute komovice za ljutog i uvijek pijanog graničara Mitra. Kad je Rušid radoznalo pogledao na pletaru, Isak mu je samo namignuo i rekao da je to tekuće mito za rješavanje aktuelnog trenutka na granici. Kako je na zadnjem dijelu kamiona cerada bila podignuta, Rušid je gledao kako iza njih ostaju zapuštena polja, crne ruševine kuća i samo pokoji čovjek što tumara kraj puta.

Na malogranični prelaz kod Kolombana su stigli nakon dva i po sata truckanja. Još nije bilo osam.

-Ne puštaju prije osam ujutro, a vratit se moramo prije osam uvečer. Idem da regulišem procedure sa graničarima.

Siđe sa karoserije i ode s putnim listom u rukama. Ostala četvorica i Rušid s njima, kao peti, su glasno na hebrejskom izgovarali molitvu Kabalat-Šabat (Doček šabata ili subote) ljuljajući se torzom naprijed-nazad, ne ispuštajući knjiga iz ruku.

-Dođite, uskliknimo Gospodu, zaorimo pjesmom i glasom roga ovnujskog Stijeni spasenja našeg. Pred lice Mu pohitajmo sa molitvom zahvalnicom, u hvalospjevima Njemu uskliknimo. Jer je Gospod veliki Bog i Kralj veliki nad svim bogovima. U Njegovoj su ruci dubine zemaljske i Njegove su visine gorske. Njegovo je more i On ga načini, a kopno su ruke Njegove sazdale. Dođite, prostrimo se i pognimo se, koljena prignimo pred Gospodom, Sazdateljem našim. Jer On je Bog naš, a mi smo narod paše Njegove i ovce ruke Njegove – danas ako glas Njegov poslušate. “Ne dajte da vam srca vaša otvrdnu kao u Merivi, kao na dan iskušenja u pustinji, gdje Me iskušavahu očevi vaši, isprobavahu Me, iako su videli delo Moje…..

(nastavlja se)

 
Ismetova priča za vikend
Subota, 02 Ožujak 2019 10:51

 

Seoska kucaBrak iz računa ili brak iz ljubavi?

Ismet Čaušević, Brisbane

Dolaskom u Njemačku sve se u familiji Mujčin počelo mijenjati. Otac Rušid se gotovo nikako nije snalazio. Sa ženom i dvoje djece spasio je živu glavu kada je izbjegao iz posavskog sela između Gradiške i Srpca. I, to je dobro. Bio je već u godinama u kojima se ništa ne započinje, jezik nije poznavao i zato je sve više prepuštao sinu Muniru i snahi da oni misle namjesto njega o svemu. Nije to njemu bilo lako ali drukčije nije išlo.
Nije se moglo ostati u Njemačkoj. Duldung viza ističe, moralo se dalje, u neku treću zemlju. Munir se prijavio za Australiju, a Rušid neće nikud već samo nazad u svoju Posavinu, u svoju kuću.
Tako je i bilo.
Munir je pomagao ocu da kuću opet opravi za život. To nikad nije bilo dovoljno. Munir radi mnogo u Australiji i kad god može, on šalje. Traži otac da se kupi jedno dvije krave, mogli bi mlijeko predavati, sira i kajmaka praviti, pa i to prodavati. Kćer opet raste i traži svoje potrebe. Treba i za nju. 
-Pošalji nam jedno pet stoja da kupimo sijena za ove krave, trebaće ih u zimu hraniti.
-Pa šta je sa našom livadom, što je nisi pokosio?
-Izgor'la trava, moj Munire, ništa od naše livade. Moraćemo od komšija Srba kupiti sijeno.
-Vama izgor'la trava, a komšijama nije?
-Eto, baš je tako. Šta ja sad mogu?

Pošalje Munir i za sijeno. Vidi on da to postaje rupa bez dna ali šta će, roditelji su mu, rodili ga, othranili.
Nakon par mjeseci, zvrknu Rušid svog sina i prekine, pa onda Munir njega zove kako oni ne bi plaćali razgovor, skuplji je otud.
-Eto, sine Munire, ne znam kako da ti ovo predstavim ali u velikom smo belaju. Bio neki skup naših, došli i neki iz inostranstva i eto, kako da ti to kažem... jedan iz Njemačke momak se zagled'o u tvoju sestru Samiru i hoće da je vodi tamo, ko biva da je ženi. Ja nisam rad' ne znam đe će mi dijete, a ni ona nešto nije baš zagrijana. Mi mislili da ti dođeš, da popričaš sa sestrom i da je uputiš šta je za nju najbolje. Hajde, Bog ti dao, ti'š to bolje od nas, a i ona tebe poštuje kao brata. Majka ti kaže da preko tebe nećemo ništa odlučiti.

Šta će, kud će, Munir dođe da ispita na licu mjesta o čemu se radi. Neće sestra da ide u nepoznato, njoj je bilo dosta Njemačke onda, oni su je oćerali otuda, a sad da opet tamo ide. Munir sredi da odu zajedno u Minhen, da upozna đuvegiju i familiju, da vidi kako i od čega žive i da li bi sestra tu bila rahat.
Sa svime što je vidio bio je više nego zadovoljan. Sestri se ne sviđa što bi živjela u centru Minhena, kao velika joj je buka, puno vozila i naroda ima. Cura sa sela voli tišinu i cvrkut ptica.
-Dragi brate, kakav mi je to život kad me ujutro neće horoz probuditi, behar zamirisati i kad neću moći više u Savu zagaziti.

Budući zet kaže da ne moraju živjeti u centru, on će kol'ko je za dva dana naći kuću na periferiji, pa će se tamo naseliti. Ona mora razmisliti još neko vrijeme. Zet se baš zaljubio i hoće sve kako treba da sprovede, sve kako bi ona bila sretna i zadovoljna.
U povratku u Bosnu, nakon Munirove priče da je sve potaman i da bi ona trebala pristati, Samira tad izgovori najvažnije riječi:
-Ali ja njega, brate, ne volim!
-Ko koga, na ovaj vakat, voli? Ko te za to pita? Allaha mi, ti nisi sva svoja. --Voliš li ti ikoga?
-Ja volim...
-Koga, Samira? Ko je taj?
-Jasmin iz Prijedora.
-Otkud sad taj Jasmin. Đe njega nađe?
-Na onom istom skupu đe me i ovaj Švabo vidio. Prišao mi i rekao da sam ljepša od zumbula, a on sav k'o upisan, glumac mu nije ravan.

Vratili su se kod babe i majke. Munir je samo kratko rekao da su njih dvoje izrodili budalu nad budalama, priča o nekoj prijedorskoj ljubavi, a nako bogatstvo u Švabe ona baca pod noge.

-Nek' radi šta hoće! Ja dižem ruke od svega.

Već ima pet-šest godina kako Munir sada šalje pare i u selo babi i u Prijedor sestri jer onaj njezin nikako da nađe neki posao i da ih izdržava.

-Kad mi neko spomene ljubav mene odmah želudac zaboli – često ponavlja brat i sin Munir.

 

 
Feljton - Srbi "spasitelji" Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Četvrtak, 28 Veljača 2019 10:34

 

Ljubica Stefan“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – dubinska analiza jedne neistine (1)

Nadan Filipović

Uvod: Nagli procvat ljubavi između Srba i Jevreja ili između Srbije i takozvane republike srpske i Izraela.

(na fotografiji: Prof.dr Ljubica Štefan, 1921 - 2002)

Jučer je gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić izjavio u Tel Avivu da se Republika Srpska, poput Izraela, bori za svoj opstanak u kompleksnom regionu. Dalje je naglasio: “Kada vidimo napade na Izrael i jevrejski narod, vidimo da je država Izrael simbol opstanka i budućnosti za ljude na ovom prostoru. Takav simbol je i Republika Srpska za nas. Razumemo i podržavamo jevrejski narod i gledamo njega i državu Izrael kao svoje prijatelje. („SRPSKA SE, POPUT IZRAELA, BORI ZA OPSTANAK“ Radojičić: Ne sme se zaboraviti stradanje srpskog i jevrejskog naroda, BLIC, Srna, 27.2.2019)

Direktor Predstavništva Republike Srpske u SAD Obrad Kesić je još 2014. godine izjavio da Tel Aviv nikada neće zaboraviti da je Republika Srpska presudno uticala da se BiH 2012. godine uzdrži od podrške Palestinskoj upravi kada je ta uprava dobila status države nečlanice posmatrača u UN. Kesić je dalje naveo da je prijateljstvo Izraela i Republike Srpske utemeljeno na stavu Srpske prema Palestinskoj upravi, te podsjeća na stav predsjednika Srpske Milorada Dodika i njegovu bezuslovnu podršku Izraelu u borbi protiv ekstremnih islamističkih grupa. (Republika Srpska je Izraelu jedan od najpouzdanijih partnera, Nezavisne novine, 2.12.2014)

U “Nezavisnim novinama”, dnevnom listu koji izlazi u Banjaluci, dana 16.8.2012. godine objavljen je napis naslovljen „Izrael podržava RS“. Autor, Rade Šegrt, izvještava o sastanku koji je u Jeruzalemu imao Milorad Dodik, još na funkciji premijer takozvane republike srpske, sa domaćinom, Šimonom Peresom, predsjednikom Izraela. Kako je hronični i uporni destruktor Bosne i Hercegovine tada izjavio, a do danas nije stav promijenio, izraelska zvanična politika, punim srcem, podržava njegovu republiku srpsku.

Neko bi možda rekao da je to iznenađenje, utoliko što politički predstavnici države čiji su stanovnici djeca, unučad i praunučad onih koji su u Holokaustu Drugog svjetskog rata ubijani po cijeloj Evropi, pa i u Nedićevoj Srbiji, samo zato što su bili Jevreji, sada pruža ruku podrške velikosrbijanskom gaulajteru, premijeru fašističke paradržave stvorene na genocidu, nezapamćenim ratnim zločinima, koncentracionim logorima, hiljadama silovanih žena, djevojaka i djevojčica, na uništenim gradovima, varošima i selima, na srušenim i popaljenim bibliotekama, fabrikama, stambenim zgradama, kućama, sakralnim objektima, odnosno na ogromnom broju pobijenih Bošnjaka, koji su pobijeni samo zato što su bili muslimani.

Šta li to tako snažno spaja jednu državu, koja je cijelom svijetu nametnula poštivanje Holokausta nad Jevrejima, sa političarima paradržave koje se ni rahmetli Adolf Hitler ne bi postidio?

Navodno, to je nezaobilazni srpski džoker “Jasenovac” u kojem su, kako kaže kabadahija iz Lijevče Polja, „zajedničku sudbinu dijelili Jevreji i Srbi”, pri tome ne spominjući Rome, Hrvate, Muslimane i mnoge antifašiste pobijene u spomenutom koncentracionom logoru za vrijeme NDH. Neko neuk, ko ovaj tekst pročita a ne pozna pravo stanje stvari, mogao bi shvatiti i prihvatiti da su Jevreji i Srbi jedine jadne i nevine žrtve nacionalsocijalizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu.

 
Bingo - efendija predlaže
Srijeda, 27 Veljača 2019 22:04

 

Bingo-novaKako rješiti preostale probleme Klinićkog Centra Univerziteta u Sarajevu? I Medecinskog fakulteta! U paketu!

Bingo-efendija, imam-emeritus

Stalno se neka frka diže oko Klinićkog Centra Univerziteta u Sarajevu. Stalo otpušćaju Zehrinog maksuma profesora i doktora Kemala Dizdarevića. Otpušćaju ga, on ljepo nađe nabas advokate, oni utuže, Kemica na sudu dobije, vrate ga na poso, on budne miran par hefata pa jope narizili hazreti Sebiju, ona povileni, jope ga otpušćaju, on jope na sud, jope advokati, dobije presudu, vrati se na poso, al ne izdura dugo pa jope narezili hazreti profesoricu i doktoricu Sebiju, u njega mu direktoricu, ona mu da nogu, on jope na sude….i sve tako.

Pitam se ko teletualac ko je taj Kemica? Šta ba on hoće? Eški on operiše mozgeve? I velke i malehne. Hade ba Kemice. Kome paldume udaraš! Eški tebe! Ko da nejma niko drugi da operiše mozgeve. Ima, ima, al on stalno vodu muti i neda prespektivnim doktorima da iđu naprjed i da oni operišu.

Hazreti direktorica i profesorica i doktorica od nauka i doktorica od medicine je zavela reda u Koševi u hastahani i rješila se kojekakijeh neradnika samoproglasitih šatro akademika i onih koji imaju kobajagi hejbet objavitih naućnih radeva, a sve je to bijo folirant do foliranta. Ublehaš do ublehaša! Medecinski hamelj! Samo još Kemica osto, al će i njemu Ona dokundisati.

Hazreti direktorica je rješila 99% problema, al su ostali malehni problemćići oko nabavaka kojekakijeh aparata za dijagnoze od otkrivanja kad je neko hasta a kad neko folira i hoće pemzije na guzove da se dokopa. Ti aparati slikaju insane iznutra i biva kad se izrade slike od haste doktor zovne hastu i kaže imaš to il to il tebi nije ba ništa koga ti ovde foliraš mrš da te nisam više vidijo.

Eeeee, ti aparati su skupi a država nejma para za njiha i to je problem.

Drugi mali problem je što ima manjak od doktora a sve veći višak hasti pa treba stalno konkurse raspisivat i gonjat smijel ko da se zaposli u Nje.

To se more lahko rješit. Garant!

Vako bi ja!

Imamo mi našijeh teletualaca koji se bave medecinom. Ima hih vidovitih da vide kroz hastu i ne treba trošit pare na kojekake konpjuterske tonografije i magnetske rezonencije.

Na radijologiji sve one preostale ublehaše otpušćat i za šefa radijoloogije ljepo metnit vidovitu Džemilu, a za zamjenicu Aziru kašikaru. Bilo bi vako – dođe hasta sa uputnicom od onog najobićnijeg doktora opšteg što samo sijedi nako i piše recepata i uputnica. Vidovita Džemila hasti uzme amanezu, ime matere, ime babe, atresu i onda gleda hastu nako dubinski i kaže tebi je to i to. Tada ga preuzima Azira koja u oridinaciji ima stolić sa zelenom ćohom prekrit i na njega baci šes kašika. Gleda, gleda i potvdi diagnozu od doktorice vidovite Džemile i pošalje ga u Švrakino selo kod hađi Hamzalije da mu nekolko strava salije tamo đe on ima radnju društvo jednog lica “Deri ga – strava supet zvjezdica”. I problem rješit. A njiha dvije u talu sa Hamzalijom.

 
Toni Skrbinac o jezičkim pitanjima
Srijeda, 27 Veljača 2019 09:14

 

ToniJezička pitanja

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Motiva za konflikte na Balkanu nikada niti je manjkalo niti manjka. Kad se nisu prekopavale grobnice,prebrojavali mrtvi i krivica adresirala na komšije,druge i drugačije, a ustvari prilično iste, onda su se nalazile neke druge teme, naprimjer jezik. Svaka od nacija na prostoru nekadašnje zajedničke države ima neki istorijsku ranu koju su prouzrokovali pripadnici druge nacije. I kad dođe vrijeme, a svako malo dođe, aktivira se zajedničko sjećanje na okrvavljene ruke zločinaca koji su tu i tu počinili velike masakre. Dugovi predaka su dio istorije koja lako i često upravlja nasljednicima. I nikad kraja onome čemu je davno bio kraj.

Te osamdeset i neke kada sam kao novinar pratio utakmice bugojanske “Iskre” nađemo se jedne večeri u Nišu. Uprava domaćeg kluba s jedne i mi gosti iz Bosne, s druge strane. Ne treba naravno posebno naglašavati, ali Jugoslavija je još uvijek bila u komadu i mi smo “čuvali bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog…”. Pa se sjelo sijeliti, napunili se stolovi pićem i hranom, pa krenula priča, milina mi slušati Nišlije kako govore svojim melodičnim srpskim dijalektom i ja u jednom trenutku iskreno očaran, kao kad čujem neku pjesmu, kažem gospodinu koji je sjedio preko puta mene:

“Kako lijepo glagoljate, milina vas je slušati.”

“Molim” - nabrao malo čelo gospodin preko puta.

Ponovim glasnije: “Kažem da vas je lijepo slušati kako glagoljate.”

“Nemoj ti, bre, tu meni hrvatski” - uvrijeđeno i sasvim ozbiljno mi kaže gospodin preko puta. A dotjeran, školovan i kao član uprave Fudbalskog kluba “Radnički” stoposto je u Partiji. Ali, eto, smeta mu riječ “glagoljati” koju ne znam ni zašto sam upotrijebio, a ni dan danas ne znam ni da pripada baš hrvatskom jeziku.

Otkud i zašto obična i benigna riječ da povrijedi i naljuti čovjeka?

Sad kad nešto razmišljam o stanju svijesti dotičnog, mislim da je otpor prema komšijskom jeziku zapravo samo dokaz jednog dubokog nesporazuma i latentne mržnje koju je istorija tako spretno hranila i pokazaće se, desetak godina kasnije, uspješno othranila.

Manje me je začudila, ali isto tako preneražavajuće na mene djelovala jdna druga anegdota. Ima kod Gornjeg Vakufa neko selo, Pidriš se zove i ono je bilo značajno u to vrijeme, i dalje mislim na početke osamdesetih kad se ne samo čuvalo bratstvo i jedinstvo…nego i tekovine narodno-oslobodilačke borbe. Okupilo se svijeta, došli novinari, godišnjica je značajnog ratnog događaja (tačno ne znam, ali radi se o epopeji koja će se završiti na Neretvi sa čuvenim prelaskom Tita, partizana i ranjenika, a koje mjesto tu zauzima Pidriš, nisam siguran…), a mene moja radoznala novinarska noga odvede u jednu od obližnjih kuća. Pokucam na vrata, otvori mi jedan stariji čovjek, predstavim se, upitam mogu li ući, on me uvede, kuća puna, domaćin kaže da sam novinar, a jedan me pita:

“Novinaru….kako ti je ime?”

 
Dioptrija gospodina Fikreta Hafizovića
Utorak, 26 Veljača 2019 15:15

 

fikret-hafizovicNovi “izam” u bosansko-hercegovačkoj politici

Fikret Hafizović, Tešanj  

Analizirajući, sve, i kako se odvijalo u RS,  od kako je M. Dodik sa svojom vlastitom partijom; ”SNSD Milorad Dodik”,  preuzeo vlast, a  u okviru  politike koju zagovara i provodi sve se svodi  isključivo na lično-familijarno materijalno bogaćenje.

Osmislio je način na koji će upravljati Entitetom RS formirajući svoju privatnu stranku i briga ga nije za to kako će narod da živi. Došao je na vlast u, kao, demokratskom sistemu, a između njegovog načina ostvarivanja vlasti i neke kraljevine nema nikakve suštinske razlike. Kralj vlada državom, a Dodik vlada drugim entitetom. Izvanredan primjer ”demokratske” autokratije. Ne ubire direktne poreze, ali ih raspoređuje kako sam želi. Ne sudi, ali se sudi kako on kaže. Ne istražuje, ali se istražuje kako on to želi. Nije u policiji, ali se radi kako on zapovijeda. I tako redom.

Zar ima netko u RS, u javnim ustanovama ili da je izvršilac u vlastu, da smije nešto uraditi na nivou RS-e,  a da ne upita Dodika?  Nema, a niti može biti!

Ministre i sve ostale javne dužnosnike, koji su imenovani od vladajuće Dodikove stranke, koji se upuste da samostalno misle, otpušta bez ikakvih razloga osim komentara da se ne uklapaju u zagovorenu politiku. A ta politika je na principu; ”Biće onako kako, ja, Dodik-kralj kažem”.

I to mu ga dođe demokratija?

Formiraš sebi privatnu stranku, narod te bira, jer mu godi tvoja priča i postaješ apsolutni gospodar-kralj. Jadan je taj narod koji u današnje vrijeme živi u Dodikovoj demokratskoj ”kraljevini”. Čudim se da mu niko od opozicije u RS-u  ne spočitava ovakav način vlasti, a još više se čudim OSC-u koji dozvoljava ovakav oblik organizovanja privatnih partija u BiH, a u tzv.demokratskim uvjetima vladanja. Ovo tzv. je iz razloga što dodikovanje nije na principima demokratije.

Bosnu i Hercegovinu negira, jer mu je to način-slogan kojim stimuliše one šovinistički nastrojene svoje sugrađane koji smatraju da je za njihovu egzistenciju BITNA ISKLJUČIVO REPUBLIKA SRPSKA, te na taj način i dalje obezbjeđuje glasačko tijelo za svoje kraljevanje. To, što danas potencira, a to je da je Bosna i Hercegovina nemoguća, da je nastala u Dejtonu iz dva entiteta, poredeći je sa višenarodnom Jugoslavijom koja se raspala iz razloga višenarodnosti te iz tog razloga, za njega, ni Bosna i Hercegovina nije moguća  je sa bilo kog aspekta nesuvislo, a posebno sa povijesnog.

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 24 Veljača 2019 14:33

 

KorkutAlijine sarajevske minijature (66)

O Derviš efendiji Korkutu

(Fotografija Derviš efendije Korkuta)

U srijedu 27. augusta umro je Derviš efendija Korkut, a pokopan je jučer. Dženaza mu je bila velika, ali nije bila toliko impozantna kako je zaslužio.

Odavno sam se s njim poznavao. Bio je visoko obrazovan čovjek. Služio je dugo vremena kao vjeroučitelj učiteljske škole u Derventi, načelnik Ministarstva prosvjete i vjera u Beogradu, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kustos Muzeja u Cetinju, travnički muftija, urednik Glasnika vrhovnog starješinstva IVZ u Kraljevini Jugoslaviji, viši kustos Muzeja grada Sarajeva, na kojoj dužnosti je i umro u 81. godini života.

Perfektno je poznavao stari turski jezik, njemački i francuski, a znao je i arapski, albanski, engleski.

Naslijedio sam ga kao urednika Glasnika (između njega i mene je bio provizorij od tri mjeseca), a moram priznati, bio je daleko obrazovaniji od mene i dobro je uređivao Glasnik koji je kasnije imao još gore urednike od mene.

Koliko je mnogo znao, malo je pisao, a valjda to tako i biva u životu. Zato je mnogo govorio. Bio je neumoran pripovjedač. Mnogobrojna poznanstva, više od šezdeset godina jednog čovjeka jednog života, dobra inteligencija – sve je to činilo da je imao tema na pretek. Volio je pričati i lascinovati, a bio je dobro upućen u predratni život Beograda, i privatni i javni.

Bio je organizirani trezvenjak, a nekad je bio i predsjednik Muslimanskog trezvenjačkog društva u Sarajevu.

Nekad je bio pomalo i naivan, osobito kad bi rekao da ima “travnički nos”, koji namiriše svaku situaciju.

U mnogo čemu je naslućivao slobodno zidarstvo i za neke ljude mislio da su slobodni zidari (Hafiz Abduselam Džumhur, dr. Muhamed Spaho). A ja mislim da se u tome i varao.

Imao je neograničenu ljubav prema Arnautima, koje je veličao i kad treba i kad ne treba. Iz tih simpatija je nastala i ženidbena veza sa kćerkom Asim efendije Ljuše iz Đakovice. Kad se oženio 1941 imao je valjda 53 godine – a za ženu su govorili da joj je tek 14-15 godina i da je stariji od punca.

Kako je bio u Cetinjskom arhivu, imao je prilike da vidi i prouči stare akte iz vremena Knjaza Nikole, pa je nešto te građe objavio i u Novom Beharu.

Pomagao je savjetom tko god mu se obratio. I meni je pomogao prevesti jedan dokumenat za moju radnju o Atlagićima. Lijen je bio na pisanju, ali ne na pričanju! Ako je došao da ti šta prevede, trebao si ga slušati na sate, pa da tek preuzme posao. Nešto je i za Muzičku akademiju preveo na francuski, a i meni je preveo neke sažetke za Radove Saveza udruženja folklorista BiH.

Bili smo jedno vrijeme i u zatvoru u Zenici zajedno, i to baš u izolaciji. Bio je jedno vrijeme smršao kao Gandi, ali mu je jezik radio kao vjetrenjača. Za njega nije bilo ljudi pred kojima bi se ustručavao reči svoje mišljenje. Od toga je u životu i dosta propatio.

Bio je jedno vrijeme i počasni francuski konzul u Sarajevu pred II svjetski rat. Nevjerojatno je bio velik prijatelj Albanaca i Crnogoraca muslimana. Dirali smo ga da je albanski konzul u Sarajevu. Zaista, nije bilo dana da ga koji Šiptar nije pohodio u kancelariji. Godišnji odmor bi obično provodio na Kosovu ili u Makedoniji, gdje je bio veoma cijenjen i gdje su ga smatrali pravim prijateljem – što im je i bio.

Žao mi je što nisam od njega zabilježio mnoge stvari koje nitko drugi nije znao. A imao sam i magnetofon da snimim njegovo pričanje. Što se jednom propusti, nikad se više ne nadoknadi.

Bio je strastveni duhandžija. Čak je i ulicom pušio. Ponekad sam mu znao prigovoriti zbog toga, a on bi odmah kazao: “Tako bi mi rekao i Asim-aga Hadžišabanović.”

Da mu Allah dadne dženetsko naselje! Amin!

(30.8.1069)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Petak, 22 Veljača 2019 21:19

 

Rušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (59)

Nadan Filipović

Rušid postaje Samuel

U tom mu razmišljanju prođe put od glavne pošte do njegovog stana. Pokuca na vrata. Niko ne otvara.

-Da nije otišao? Možda je samo izašao? A gdje bi on to izašao?

Proba otvoriti. Zaključano je. Prisloni uho na vrata. Ništa nije čuo. Pokuca ponovo.

Ko je? – začu šapat iza vrata.

-Isak…Isak.

Rušid otključa prvo gornju, pa onda donju bravu. Vrata se sa škripom otvoriše i taman da Isak uđe, a na stepenicama se pojavi Joka, crna udovica druga prvoborca.

-A ko je to kod tebe komšija? Jesi li mi prijavio posjetu? Ti znaš da sam ja ispred rejonskog narodnog odbora zadužena za ovu kuću. Ja moram znati ko kome dolazi i koliko ostaje. Gukni golube, da nisi organizovao jevrejski hor ili manju sinagogu u društvenom stanu? Ha?

-Drugarice Joko, ovo je Jahiel Kamhi, sekretar naše jevrejske zajednice. On dolazi kod mene u goste, a ja odlazim njemu u goste, na Sušak. U velikom smo poslu. Pripremamo referat za 29. novembar na temu – učešće Jevreja u Narodno-oslobodilačkom ratu i revoluciji, s posebnim osvrtom na jevrejske žrtve na području Jugoslavije. Baš ste mi došli kao naručeni. Smijem li vas zamoliti da pročitate naš referat i date svoje mišljenje kao drugarica udovica palog prvoborca? Što velite?

-Izvini komšija, ali ja sam još u dubokoj žalosti i crnini. Možda u drugoj zgodi. A u ovoj - nađite nekog mlađeg da čita vaše referate. Smrt fašizmu.- prinese čvrsto stisnutu pesnicu sljepočnici.

Isak lupnu džonom o pod i glasno odgovori: “Sloboda narodu!”

Drugarica udovica požuri da utekne u mrak stubišta. 

Isak ćutke otvori dvije konzerve nekog gulaša koji je vjerovatno poticao iz ratnog plijena i kojem je davno istekao rok upotrebe. Podgrija ga i servira sa svježim kruhom koji je donio. Jeli su u tišini, bez i jedne razmijenjene riječi. Rušidovo lice je bilo mirno, s onim blaženim osmjehom na usnama, ali su u njemu gorjele džehenemske vatre i ključalo nestrpljenje. Samo što ne eksplodira.

-Ideš.

-Šta ideš?

-Ideš s nama umjesto mog bolesnog rođaka Samuela. Sutra ću ti donijeti njegovo crno odijelo, bijelu košulju, kravatu, cipele…koji je u tebe broj cipela?

- Četers'dva!

-Štimat će. Nadam se. Na granici češ biti Samuel Romano. Svi ćemo putem do naših graničara nositi u rukama knjige i izgovarati glasne molitve. Ti češ također imati otvorenu knjigu u rukama. Bit češ s moje desne strane i ponavljat češ sve što ja kažem. Ne preglasno, ne pretiho. Razumiješ li?

-Uh. Pade mi kamen sa srca. Evo da vam dam ove dolare, svu moju ušteđevinu. Poslužiće vam za vašu opštinu.

-Ni govora. Razgovarao sam sa rabinom Menahemom. Strogo je naredio da ništa ne uzmemo. Kad pređemo granicu mi ćemo se zadržati do večeri i vratiti, a ti ostaješ. Lakše je vratit se po noći. Tada su i oni s italijanske strane, a i takozvani naši s naše strane već pod gasom. Više oni obraćaju pažnje na cijelu graničnu crtu koda stalno patroliraju sa goropadnim psima. Tu oni hvataju bjegunce i obično ih na licu mjesta zatuku i samo prebace Talijanima da ih sahranjuju. Optimist sam. Hajdemo sada na spavanje. Prekosutra je subota, dan od kojeg mnogo očekujemo. Laka ti noć.

-I vama. Vidimo se ujutro na kahvi.

(nastavlja se)

 
Priča majstora Ismeta Čauševića
Četvrtak, 21 Veljača 2019 15:01

 

SlavinaNanina briga

Ismet Čaušević, Brisbane

Eh, moj Satko! To ti je bilo kad si ti im'o jal' jednu, jal' dvi godine. Znam da nisi još bio progovorio. Po tome ja znam. Tad je Šuhra napustila Džafera, vrat'la se kod svojih u Kostajnicu. Ostav'la troje djece iza sebe, troje maksuma, jedno drugom do uha. Kasnije se čulo da je ošla za Njemačku i da se tamo preudala. I sad našla da se pojavi i sve poremeti.

A što je ošla, pitaš me? Iš'o ti Džafer kući i na početku mahale vidio Zemku kako u avliji peče šljivov pekmez. Bio vakat za pekmez. Pitao je kako ide pos'o, ona ne prekidajući m'ješanje, odgovorila da ide po planu i pozvala ga da svrati da mu nešto pokaže.

E, to je bila greška! Svraćat' kod udovice kući je sumnjivo i opasno.

Džafer bio vodoinstalater k'o i sada što je. Zemka, udovica, bez svog čo'jka ima problem što joj curi česma. Zavrtala ona al' i dalje isto. U početku je kapalo, al' sad baš curi. On samo pogled'o i rek'o da će to r'ješiti kad bude halat uz njega. Svratiće kasnije.

Nikad nije svratio. Tog dana je Šuhra otišla. Neko je vidio Džafera kako svraća kod Zemke i odmah vrućim prenio Šuhri. Kad je stigao kući Džafer je ženu zatekao sa podbočenim rukama na kukovima i sa mnogo pitanja:

Zašto si ti svrać'o kod Zemke?

Šta ti imaš šnjom?

Šta sam ja to dočekala?

Šta tebe briga đe njojzi curi?

Nisam ja blentava! Ja to neću durat'.

Ne'š se ti na moje oči kurvat' po komšiluku.....

I sve tako. Jedna glava – hiljadu jezika!

E, tad ti je, moj Satko, nešta puklo u Džaferu, pa on bo'me opleti po Šuhri. Jedna pleska s jedne strane, pa druga s druge, forhen-bekend, sve tako dok ona nije pala i skupila se k'o u klupko. Džafer je zalupio vrata i o'šo u kafanu. Kad se vratio kasno uveče Šemse više nije bilo. Pokupila nekih krpica i nestala u Kostajnicu. Djecu ostavila. K'o biva, djeca su njegova, pa nek' se on boči s njima. Nije ona jedina koja je tako napravila. Tim ženama smetaju djeca da nađu novog muža.

Džafer je svakome govorio da ništa nije kriv jer ništa nije ni bilo. Uzbijao je djecu kol'ko je mog'o, bogami najviše je to komšiluk gledao. Svima je bilo žao djece bez matere.

I tako je to išlo jedno tri godine kad je Džafer doveo jednu raspuštenicu iz Krajine. Neko selo kod Krupe. Jalovica, nije mogla rađati. Pazila je tu djecu k'o da su njena. Pa, znaš i sam kako ih Hata voli. Djeca je od prvog dana prozvali Teta, pa je tako sav svit zove - teta Džaferova!

Radila sve po kući, sve za, bogme, čo'jka svoga  i njegovu djecu. Vrijedna je i uredna. Tako je ona i podigla njih troje, škole pozavršavali, osim one najmlađe, ona se još školuje. Poštovala su i ta djeca Tetu.

I sad došlo vrijeme da se Bahra udaje. Cura izrasla, zaposlila se u fabrici, upoznala momka sa Urija i odlučili da se uzmu. Sve je bilo kako treba. Dolazili njegovi u prosidbu, Džafer pristao i samo se čekalo na pir.

Kako je Šuhra saznala za sve to, boga ti pitaj. Mora da je bila s nekim u vezi od ovih naših. Cijelo ovo vrijeme ona se nije javljala i pojavljivala, sve do dana današnjeg. Evo je sad! Hoće da bude na piru i da daruje nevjestu, svoju kćerku. Došla iz Njemačke, bezbeli ima ščime.

U kući Džaferovoj bihuzur. Kao da je šejtan uš'o među njih. Niko neće da vidi Šuhru, nit' da priča s njom. Teta, jadna, samo šuti i čisti kuću, premješta stvari, priprema za sutra.

Eto, tako ti je to, moj Satko. Kako će se završiti, šta će sve biti sutra kad bude pir bog dragi zna. Samo da ne bude mrtvih glava.

-Nane, kad bi moja mama napustila nas, šta bi' ja? Iš'o šnjom ili ost'o s vama?

-Neće se to desit'. A kad bi se i desilo ti ostaješ, ne ideš nikud'. Imaš ti svoju nanu. Ona Džaferova djeca nisu imali nanu. Ti si nanina briga!

-Blago meni. Ja tebe, nane, puno volim – tiho će Satko.

 

 
O jednom hotelu za koji mnoge veže nostalgija
Srijeda, 20 Veljača 2019 13:34

 

Hotel JadranUdba kao turistička sudba

Jurica Pavičić, Zagreb

U Tučepima – pred zgradom koja je tema ove priče – prvi sam se put našao godine 2013., jednog jesenskog vikenda, koji tjedan prije nego što su Dalmaciju zarobile škure bure i hladnoća. Tog jutra puhalo je jugo – a jugo malo gdje na Jadranu puše onako kako puše u Makarskom primorju. Bilo je toplo. Posljednji su se kupači još kupali, no sunca nije bilo. Uz kanal su prema sjeveru nasrtali sivi, spori i debeli valovi. Napadali su podbiokovsko žalo, žalo koje je ista ta južina davno i stvorila, a oblutci su pod udarima šiloka šumjeli kao vrećica franja.

Tog jutra, po jugu koje je sviralo na oblucima kao na gigantskom ksilofonu, stajao sam na obali. Stajao sam na komadiću obale koji je bio savršen, tako savršen da nije čudo što ga je za sebe odabrala elita jedne diktature. Pod mojim su nogama ležali more i sitni, perfektni obluci plaže. U pozadini gusta borovina i neizmjerni, suri zid Biokova. A između plaže i planine – ta zgrada.

Zgrada koja mi je pred pogledom jest – naravno – hotel. Ona i izgleda kao hotel: sastoji se od pravilnog rastera balkona, a pred njom se prema plaži proteže paviljon zatvoren staklom, široka terasa i mul. Točno po zlatnom rezu, međutim, zgrada je prorezana vertikalom koja vas iz „filma“ jadranske hotelske arhitekture premješta u drugi neki film – u Gotham City, Langov Metropolis, ili seriju Babylon Berlin. Po sredini zgrade uvis se diže kula zatvorena prema moru dupljama svjetlarnika. A na vrhu tornja koče se terasa, zidni sat i stup zastave koji izgledaju kao da će na njima taj čas Batman zalepetati krilima. I ostatak zgrade izgleda jednako gothamovski, kao da ga je tamnim tušem iscrtao Frank Miller. Ulaz u zgradu zakriven je konveksnim zidom od ispupčenog vapnenca. Unutra, u zgradi, raster svjetlarnika rasvjetljuje ovalno stepenište koje kao da je izišlo iz nekog Siodmakova horora ili s plakata za Vrtoglavicu.

A onda – u trenutku kad vam se čini da je pred vama neko ikoničko zdanje modernizma, neki klasik arhitekture Berlina, Praga ili Dessaua – pukne vam pogled na nešto što očito ukazuje na Jugoslaviju: mural bratskih naroda i narodnosti, združenih u kolu, odjevenih u folklorne odore koje tako odudaraju od stroge modernosti kuće. Hodate kroz taj živi Bauhaus, a onda – onog časa kad kroz neki otvor pukne pogled – opet spazite razglednički krajobraz: oblutke, borovinu, otoke.

 
Kao da Hitlerov duh hoda utihlom Banja Lukom
Utorak, 19 Veljača 2019 16:35

 

susnica sUbiti Srđana Šušnicu - Nastavlja se Dodikov progon protivnika režima

 

(Redakcijski prilog – vjerojatno je bez navođenja imena autora kojeg je lako kao pojedinca likvidirati, ali je ipak malo teže likvidirati sve ljude iz redakcije Tačno.net)

Nakon Davora Dragićevića, zbog ozbiljnih prijetnji smrću njemu i porodici, i Srđan Šušnica je morao nestati iz Banja Luke. Advokat Srđana Šušnice Senad Pećanin potvrdio je za naš portal da je Srđan Šušnica sa porodicom na sigurnom mjestu.

U Republici Srpskoj je u toku još jedan političko-ideološki progon nepodobnih. Na djelu je vulagrni, protivustavni i nedemokratski progon i diskriminacija na ideološko-svjetonazorskoj osnovi Srđana Šušnice, bosanskohercegovačkog kulturologa, diplomiranog pravnika i publiciste. Nakon što su učestale prijetnje smrću i najave da će završiti “kao David Dragićević,” protiv Šušnice je 19. oktobra 2018. godine njegov poslodavac, Glavna služba za reviziju RS, pokrenuo politički progon u vidu tragikomičnog “disciplinskog postupka” sa skaradnom optužbom da je, kako se navodi u rješenju „teže povredio radnu dužnost“ jer je „učestalo javno iznosio stavove kao što su: da je Republika Srpska “genocidna tvorevina”, da “vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji zloupotrebljavaju Dejton za multipliciranje i ponavljanje nepravde te za učvršćivanje svih posljedica genocidnog homogeniziranje Srba na jednoj očišćenoj teritoriji“. Istog dana poslodavac je suspendovao Šušnicu do okončanja postupka i ostavio ga bez dovoljnih prihoda za život njega i njegove porodice.

U dobro poznatom maniru kojem pribjegava svaka diktatura, Dodikov kvazidržavni režim je, progovarajući kroz usta poslodavca Glavnog revizora Jove Radukića, počeo proganjati Šušnicu zbog toga što je on praktikovao demokratsku slobodu govora i pravo na javno iznošenje svjetonazorskih i ideoloških stavova koji su i dio njegovih kulturoloških i akademskih istraživanja i publicističkih radova. Poslodavac je u svom rješenju čak otvoreno priznao da je ovaj politički progon protiv Šušnice motivisan njegovim javno objavljenim radovima „od 26. jula 2015. do 25. aprila 2018.“ godine, kao i da su njegovi publicistički radovi „suprotni interesima i štete ugledu Glavne službe za reviziju“. Time je poslodavac direktno priznao da ovim tzv. „disciplinskim postupkom“ ustvari krši ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine i međunarodnim poveljama zagarantovanu slobodu misli, govora i slobodu javnog djelovanja građana BiH.

Iako je zaključio da Šušnica svojim pisanjem radi „suprotno interesima“ i „šteti ugledu“ Službe za reviziju, poslodavac ničim nije dokazao da je nastala šteta po ugled poslodavca i kako se ta šteta manifestovala.

Zanimljivo je da se Šušnica ni u jednom od svojih samostalnih publicističkih radova i tekstova nije bavio niti spominjao Glavnu službu za reviziju, već se bavio temama o kojima svaki građanin i akademski radnik Bosne i Hercegovine ima i slobodu i pravo da promišlja, javno govori i piše. U svojim radovima Šušnica se najviše bavi katarzom i priznanjem političke i moralne (i metafizičke) odgovornosti institucija Srbije i RS, (pan)srpske politike, ali i Srba kao građana BiH, Hrvatske i Srbije, za genocid i etničko istrebljivanje nesrba u Hrvatskoj i BiH. Pri tome Šušnica koristi i prenosi sudski i sada već istorijski utvrđene činjenice, dokumente i sudove o ratovima ’90.-ih koje su utvrdili Haški tribunal, sudovi postjugoslovenskih zemalja i mnogobrojni eksperti i istoričari, koristeći se isključivo sudskom i istorijskom istinom i činjenicama.

Očito je da se radi o političkom progonu, o politizaciji Glavne službe za reviziju i njenom stavljanju u funkciju autokratskog proruskog režima Milorada Dodika, Dragana Lukača, Zorana Tegeltije i mrkonjičkog klana u manjem BH entitetu, koji želi zarobiti i razmontirati cijelu BiH. Indikativno je da je ovaj posljednji politički progon i pritisak na Srđana Šušnicu započeo dan nakon što je u bh. medijima objavljen njegov autorski tekst pod naslovom „Davida je ubila istorija RS“ i nakon što je naredba za ovaj progon Jovi Radukiću stigla „odozgo“ od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka RS koji je pravi autor ovih skaradnih optužbi karakterističnih za orijentalne despotije a ne demokratske političke zajednice.

Napominjeno da ovo nije prvi ovakav pritisak na Šušnicu od strane poslodavca. Sličan disciplinski postupak zbog praktikovanja slobode govora, je bio iniciran i 2016. godine od strane tadašnjeg Glavnog revizora Duška Šnjegote, naravno instruiran „odozgo“, ali do kojeg nije došlo iz ko zna kojih razloga.

Ovo je samo posljednji u nizu pritisaka na Srđana Šušnice, koji su se, kao i prijetnje, pojačali nakon što su 2017. godine objavljeni detalji ubistva Srđanovog oca Miodraga Šušnice i nakon što je Šušnica 5. februara 2018. godine podnio Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu protiv Pantelije Damjanovića, Nenada Stevandića i još 11 osoba za ratni zločin ubistva njegovog oca Miodraga Šušnice, koji je ubijen 10. aprila 1992. godine od strane banjalučkog SOS-a i Crvenih beretki iz Knina po nalogu Nenada Stevandića i Pantelije Damjanovića. Ovo ubistvo nikada nije procesuirano od strane institucija RS, već je bilo zataškivano sve dok se Tužilaštvo BiH nije zainteresovalo i preuzelo predmet od Okružnog tužilaštva Banja Luka. Već 7. februara 2018. Šušnicu u svom autorskom tekstu targetira režimski lakej Predrag Ćeranić kao potencijalnu žrtvu likvidacije o kojoj izgleda zna samo Ćeranić, a koja bi navodno služila za obaranje Dodika sa vlasti. Šušnica je 3. marta dobio informacije da su prijetnje po njegov život ozbiljne, nakon čega je morao na duži period napustiti Banja Luku. Nakon oktobarskih izbora i povratka u Banja Luku, Šušnicu čeka ovaj novi progon i novi pritisci, a režimski lakeji poput Srđana Perišića najavljuju neke nove likvidacije kritičara režima u Ćeranićevom stilu. Šušnica je ove prijetnje i insinuacije, kao i Predraga Ćeranića, prijavio MUP-u RS, ali kako je u pitanju savjetnik ministra nije očekivao nikakvu reakciju. O kakvom se MUP-u i ministru radi javnost je imala priliku detaljno se upoznati nakon ubistva Davida Dragićevića.

Ovim i sličnim političkim progonima neistomišljenika, kritičara, aktivista, članova i suportera grupe „Pravda za Davida“, kao i nelegalnim upotrebama organizovane sile protiv svojih građana BiH, režim Milorada Dodika preuzima ne samo ciljeve svojih nalogodavaca iz Moskve, već i metode ruskog predsjednika Vladimira Putina u obračunu sa neistomišljenicima.

(Ovaj tekst je prenesen sa portala Tačno.net, od 7.2.2019.)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search