LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Subota, 10 Ožujak 2018 10:23

 

Nabujali LimZaimova djeca (1)

Mr.sci. Rizo Popara, Bihać

 

Svako je govorio tu u selu, da su Zaim i Esma savremeni kao da su u Parizu rođeni i rasli u njemu ili tu, blizu Pariza. Imaju kćerku Zumku, koja će nadmašiti svaku vilu i sina Mirzu koji će nadmašiti svakog princa, pa i one prinčeve iz bajki po ljepoti. Sjeli bi Zaim i Esma, navrh bašte, pa ih posmatrali kako se šepure kao paun i paunica, dok kidaju raznobojno cvijeće ili beru zelene jabuke i njima gađaju ptice. Ljubomorni seljaci bi pričali kako je lako hraniti  i oblačiti dvoje djece, a šta bi radili da ih imaju više, petoro ili šestoro ili desetoro kao što imaju Arif i Ibrahim. 

-Kad' hi čojek ima puno teško je hleba navaksat' - govorio bi siroti Ibrahim.

Nagađali bi dokoni ljudi, kako bi bilo da je ovako, a kako bi bilo da je onako, te kako će biti. Niko, međutim, nije znao kako će biti, to samo dragi Bog zna, a bitno je da je sada dobro i da ovo ovako potraje. Da se nešto mijenja i to brzo najbolje se može znati po djeci, a ona odrastoše, kao barska trska, preko noći. Zumka zauzela devetnaestu, a Mirza sedamnaestu, počeli sami da idu na vašare i svadbe. Gdje god odu, ta Zaimova djeca, uvijek privuku pažnju i svako ih prepoznaje po Esmi i Zaimu. A oni zauzmu mjesto među viđenijom omladinom, nema ih među dječurlijom koja ne zna šta će sa sobom.

Jedne pozne jeseni glavu izgubiše i Zaim i Esma i to vrlo čudno. Životi se tako mogu dobiti i izgubiti samo u strašnim pričama, ali se strašne priče ponekad mogu dogoditi i stvarno. To budu oni događaji koji se poslije prepričavaju godinama i svako ih oblači u svoje ruho. I

mala je Esma jednu jedinu sestru od svog roda i bila je udata u neko selo preko Lima, ispod čaršije. Te je jeseni ta Esmina sestra ženila sina, mada joj  vrijeme nije išlo naruku. Kiše su neprestano padale nekoliko dana, a Lim nadolazio. Valjao je drvlje i kamenje i bio mutan kao oranje, a na njemu je igrala neka naprava za prevoz naroda, koju su zvali lađa. Daleko je to bilo od lađe i lađarenja, ali šta je tu je, takvo ime joj je dato i to se tako mora zvati dok je na Limu i dok ima takvu namjenu. Esma i Zaim odlučiše otići na tu svadbu da im se Rahima ne bi naljutila. Djecu će povjeriti komšinici Aiši. To više nijesu djeca, ali mladost je mladost, nek' im se nađe neko stariji pri ruci za nedaj bože. Svadba je u petak, a Zaim i Esma podraniše u četvrtak, kako bi nešto kupili u čaršiji za darove. Do čaršije im je trebalo tri do četiri sahata dobrog hoda. Sve vrijeme ih je pratila kiša, a puhao je i jak vjetar. Zaim je škrgutao zubima i tako iskazivao svoje nezadovoljstvo, ali ništa više od toga da mu se Esma ne bi naljutila. A zaslužila je Rahima i više od toga, jer i ona bi doprejala za svaku sitnicu njima, ako bi nekoga i prst zabolio, eto ti nje. Zaim je bio ogrnut nekom kabanicom, a Esma zaštićena plavim šuškavcem. Dobro su se zaštitili od kiše, jedino su im noge bile izložene toj jesenjoj sloti.

U varoš stigoše dva sahata prije podne, taman da obiđu dućane i kupe šta su naumili. Dobro su se potrošili, nakupovaše van svake mjere i krenuše ka Rahiminoj kući. Trebalo im je sahat hoda da bi stigli, ali nijesu žurili, jer stići će rano, moći će se dobro odmoriti i prosušiti do spavanja. Malo su se plašili lađe, naročito, ako budu sami morali da upravljaju njome. Stigli su nekako u ono doba kada se dan sprema da se povuče i kad pakuje svoje drangulije da ne bi smetale nastupajućoj noći. Na obližnjoj livadi nekoliko dječaka je prkosilo kiši  igrajući fudbal i napasajući krupnu stoku. Dječaci su igrali punom snagom da što više ugrabe od nestajućeg dana i da igrom pobijede hladnoću. Zaim priđe lađi, povuče lanac kao da nešto provjerava, izuči neku dovu, to učini i Esma i potovariše stvari, a Zaim poče da se bori sa tom napravom. U početku je imao, i snage, i volje, i posao mu je išao kako valja, ali kad ga dohvati matica Lima, on osjeti strah kao nikada do tada. Lađa je poskakivala prateći mutne talase koji su se dizali i spuštali, igrajući se sa njom. Skakala bi još i više, ali joj lanac, kojim je bila vezana, nije dozvoljavao. Lanac je odolijevao nabujalom Limu i njegovoj snazi, podosta vremena.

-Drži se Esma i ne puštaj te stvari!!!

-Ho...ho...ću Zaime n'o šta ću, držim se ja!

 
Komentar jednog FB-ovca
Petak, 09 Ožujak 2018 10:39

 

TitoKOMENTAR FB-OVCA "BLEK STENA"

Jebi ga, Druže Tito!

Druže Tito, nisam te nešto volio, nije ni sad bolje, ali moram priznati da si bio svjetski hohštapler, baraba i jebač. To se vidjelo na sprovodu. Sakupio se šlag svjetske politike (209 izaslanstava iz 127 država svijeta), a našle su se tu i tvoje drage umjetnice. Kažu da si ih sve zajebavao i zajebao, a neke i izjebao. Neka si, to me ne smeta, ali me smeta što si zajebao i nas. Ne vjeruješ? Jesi, jesi.

Iz rata si izašao s nepismenom, ušljivom, bolesnom i prolupanom ruljom. Ono malo pismenih što si imao, a broj si im prepolovio Golim otokom i sličnim pomagalima, upregao si u pravljenje nove Države. Izmišljali ste Ustav, Zakone – cijelo društveno uređenje. Od poljoprivredne i nerazvijene zemlje napravili ste srednje razvijenu. Izgradili tvornice, bolnice, vrtiće, škole, fakultete, poljoprivredne kombinate, hotele, odmarališta, ceste, hidrocentrale, brodogradilišta… onda si umro. Otišo si i narodu ostavio Državu. Bar da si je na nekog prepisao, već ovako oni nisu znali što bi s njom, pa su je razjebali i to u krvi.

O krivcima za rasturanje i krvarenje neću sad govoriti, ali ti želim reći, makar mali dio, što smo mi Hrvati napravili od tvoje ostavštine (da ne kažem stečevine – to je sad moderno). Mračno doba i truli kapitalizam Rusima si rekao: „Ko vas jebe“ još 1948., a 1968. si im priredio dobrodošlicu tenkovima na Dravi, slično i Talijanima 1957.. Mi nikoga ne možemo dočekati tenkovima, ali zato glancamo tenkove i brodove Amerima, gledamo njihove avione kako lete iznad naših glava i vodimo neke njihove ratove. Ulagao si sve snage da ostanemo nesvrstani, da nikom ne damo da nas jebe. Mi smo s dva zaokruživanja ZA izabrali kome ćemo dati guze.

Napravio si Goli otok, tamo si slao one koji su se pjesmom, riječju, djelom ili propustom ogriješili o tvoja učenja. Elita je odmah ukinula Goli otok, kako ne bi slučajno nekom palo na pamet, da ih tamo pošalje što griješe i mišlju i djelom i propustom, za pjesmu više niko ne pita. Zatvarao si direktore koji su krali, neke malo i pendrečio. Više ne pendrečimo nikog, a zatvaramo samo one koji smetaju trenutnoj političkoj garnituri, ostali uglavnom ništa ne znaju, a ne dao ti Bog, u kojeg ti nisi vjerovao, da nazoveš nekog od njih lopovom.

Tvornice, a bilo ih je pun quratz, dao si radnicima. Njih smo oteli i dali Velikim Hrvatima, a oni su pola uništili, a drugu polovicu zadužili više nego vrijede skupa s njihovim gazdama. Niko za njih ne govori da su gubitaši, kao u tvoje vrijeme, već se njih spašava pljačkom zvanom predstečajna nagodba, do neke druge prilike …

Radnike si nazivao avangardom. Oni više ne postoje, dali im ime djelatnici, a kapitalisti ih zovu TROŠAK, iako ni kapitalista više nema, zovu ih poduzetnici. S jednom plaćom je živjela četvoročlana obitelj, imali su godišnji, otplaćivali su kredit, djeca su se školovala, plaćali su režije J. Ne da to više ne mogu, ne znaju ni da li će plaću dobiti, a pogotovo ne znaju da li će više uopće raditi.

Govorilo se da nas pljačka Beograd. Sad je malo gora situacija, preko banaka, trgovačkih lanaca,… pljačkaju nas svi. Firme su imale odmarališta, gdje su odmarali radnici s obiteljima. Odmarališta prodana, obala ograđena, more okupirano, radnici more i planine gledaju na televiziji kad to odabere Đelo Hađiselimović.

 
Radoznali komšija Slobo
Četvrtak, 08 Ožujak 2018 09:23

 

Klozetski prozorRadoznali komšija Slobo

Zapisao: Nadan Filipović

Posjetiše me jučer dragi gosti iz Doboja. Doputovali su u Perth kod kćerke, unuke i zeta da dočekaju rođenje praunuka. I dočekaše ga.

Helem, sjedimo u vrtu i kahvenišemo. Razvezao se eglen – vezak uspomena iz mirnodopskog vakta. Prisjećali smo se i onih kojih više nema, ali i onih koji su još živi, ali teško dostupni, jer su rasuti na “pet strana” dunjaluka.

I ovako ta simpatična pranana priča:

“U komšiluku, s desne strane bile su naše drage komšije, a najstariji među njima bio je dedo Avdo, kojeg smo svi oslovljavali sa Avdaga. Do Avdagine kuće su bile njegove prve komšije koji su se do 1991. godine deklarirali kao 100% - tni Bosanci, ali pravoslavci. Polovinom 1991 skoro svi dobojski pravoslavci odjednom postadoše Srbi, maltene veći Srbi od onih iz Srbije. Naime, Doboj nije bio izuzetak – tako je bilo diljem Bosne. Rat se mogao namirisati u zraku. A tog vrelog ljeta još vode nestade. Navodno, uzrok je bio neki golemi kvar. Nema vode danima.

Prozor WC-a Avdagine kuće bio je okrenut prema komšijskim tarabama. Avdaga se potrefio u WC-u, prozor WC-a širom otvoren, a neko ga od ukućana glasno zove – Dedo, dedo, evo te treba Rasim na telefon.

Avdaga glasno odvrati da se ne može odmah javiti jer je zabavljen u WC-u.

Tada se javi Slobo, komšijin najmlađi sin – Avdaga, hej Avdaga, da te nešta upitam. Već danima nema vode za napit' se, a kamo li guzu oprat'. Valja ti moj komšija sada tariguzom guzicu brisat'.

A Avdaga će sa WC-šolje, veoma glasno – Ne brigaj se Slobo, bolan ne bio. Pune samoposluge i granapi “Knjaza Miloša”. Kupio sam ja dvadesetak flaša. Dok je “Knjaza Miloša” mi se brinut' ne moramo kako ćemo guzu oprat'. I još je u zelenoj boci.

A iza taraba muk. Slobo se više ne oglasi.”

 
Lijepa priča gospodina Rize Popare
Utorak, 06 Ožujak 2018 15:16

 

Stara kucaKahve

Rizo Popara, Bihać

Dogode se teške i nerodne godine, pa ljudi godinama pretresaju sjećanja na njih i muke koje su im zadale. – Ne ponovila se – ta bi se rečenica ponavljala, najprije, pa tek poslije počelo sa ogovaranjem te proklete godine. Ovdje ih je više nerodnih i teških, negoli ovih dobrih. Dobre se, obično, dugo pamte. Dobre su one kad ponese godina pa bude žita za familiju i trave za stoku, a ako rodi i miva to je za antrešalj.

Teške godine su one kad se izbrišu koševi, naćve i kotarevi, a glad zavlada na svakom ćošku, pa se ne zna šta je gore, slušati hajvan kako riče, bleji ili mekeće ili gledati djecu kako se gladna uvijaju tražeći da nešto pojedu. Glave porodica obuzme muka i šutnja, a najčešće im je glava stisnuta i dlanovima i koljenima. U polusnu traže rješenja kako da spasu porodicu i hajvan da se suprostave silama koje su ih tu prikovale i drže ih u bijedi i neizvjesnosti. Radni su ovo ljudu, uvijek su na livadi, u njivi i bašti, uvijek pored stoke, ali kakve koristi kad je zapisano da godina neće biti rodna. Nema se gdje zaraditi, tu kod dvojice, trojice gazda traži se spas. A oni čekaju ovakve godine da jadnim ljudima ogule kožu. Za krošnju truhle slame mora mu se kositi čitav dan na julijskim žegama. Ni kod drugih nije bolje, ako se zajmi novac, zajmi se uz velike kamate, pa ljudi padaju u još dublje siromaštvo.

Krenu jadni ljudi u svijet, obično u rano proljeće, sa zavežljajem u kojem je malo duhana i malo odjeće, da traže dževap za muke koje su ih spopale. Od hrane ne nose ništa, obično nemaju ili to što imaju ostavljaju djeci kako bi za dan dva spasila goli džan. Kad se malo poodmaknu od kuća dođe im lakše, jer ih druge muke spopadnu, a onaj urnebes od doma malo utihne. Pređu tako dugačak put, dok ne nađu bilo kakav posao. A oni posao ne biraju, rade šta im se ponudi. Prve zarađene pare nose kući da prikupe pomalo brašna i soli, a hajvan izgone po proplancima i šumarcima da se snađe i nekako preživi do prve trave i šumskog lista.

Na selu Zminac živjaše Šerif, čestita i radna starina, ali ga godine i posna zemlja, udruženi, guše već duže vrijeme. Nije znao kako da im se suprostavi i kako da ih pobijedi. Imao je nešto kućice na jednom brežuljku ispod koje se pružala strma njiva. Bila je toliko strma pa se činilo, kada se gleda sa suprotne strane, da je okačena o neki klin od kuće. Ako bi se štogod otkotrljalo niz tu njivu, nije se isplatilo ići i tražiti to što je nestalo. Jedino bi žene trčale za klupčetom prediva ako krene niz tu strminu. Njiva je uvijek zasijavana ječmom. Ječam je kako-tako rađao i nije izdavao puno, ali nije bilo dovoljno da prehrani djecu i jednu kravu koju je hranio ječmenom slamom. Oko same kuće je bilo malo ravnice i jedna velika jabuka, pašinka. Pod njom je sjedela Šerifova porodica više negli u kući, od ranog proljeća da kasne jeseni. Sa sjeverne strane bijaše groblje od kojeg ga odvajaše široki put kojim je prolazio narod goneći krupnu i sitnu stoku, naročito subotom kad se hrlilo i hitalo u Akovo na pijac. Od kiša i prolaženja put je bio udubljen poput nekog klanca. Sa gornje strane puta grljala je pitka voda niz drvenu česmu i punila drveno korito. Korito je bilo od drveta stare trešnje, posječene poodavno u jednom vakufu i služilo je da se napoji stoka i da žene operu čamašire. Ako su krajevi korita bili suhi, lijepo je bilo sjesti i slušati kako voda grgolji i puni korito, a ono prelijeva i blago miluje oble strane korita. To je bio čest prizor da zasjednu starci koji se vraćaju iz čaršije da tu odmore, osvježe se vodom i zapale po neku cigaretu. One, koje je dobro poznavao Šerif je zvao pred svoju kuću, poturao im šiljtat da sjednu, a kasnije sklepa i nekoliko klupa, pa su ljudi i nepozvani ulazili i odmarali na njima. Bilo je to najzgodnije mjesto da ljudi predahnu poslije umora uz strmi Zminac, da prikupe malo snage i nastave do svojih kuća po susjednim selima. Bog ga je pogledao što mu takva voda bijaše na pet metara od kuće i što mu tako važan put prolazi ispod strehe. Nijesu Šerif i žena mu mogli gledati niz nos, a da ne počaste te koji sjede u njihovoj avliji, ako ničim drugim a ono barem svježe natočenom vodom iz testije. A bilo je tu i soka od kleke, sirćeta od šljiva, suha voća, ponekad i vruća hljeba, kuhana ili pečena krompira i mlada sira. Kad to uze maha ljudi se uzeše upamet, pa počeše ponešto odvajati i ostavljati Šerifu usputno pri odlasku u čaršiju, da im se nađe kada se budu vraćali. Ostavljali su po flašu mlijeka, kanticu sira, srču surutke, poneki orah ili kesu kahve zvane divka. Bilo je tako i za Šerifa i musafire. Dovoljna je bila i čaša hladne vode i odmor na klupi u hladovini. Voda jeste bila i hladna i pitka, ali na nezgodnom mjestu. Izvirala je tačno ispod jednog groba, koji je bio natvešen nad njom kao kakav stražar. Mnogi su zazirali od groblja iznad česme i nijesu je htjeli piti. Radije bi u Šerifovoj avliji popili čašu te iste vode. Jednog dana Šerifu neko predloži da napravi još koju klupu i neki sto i da počne naplaćivati kahvu po kahvu onima koji nikad ništa ne donose, a stalno se goste. Posluša Šerif savjet i poče nekako stidljivo naplaćivati kahve, a ostalo ne, a i kahve nekako onako “koliko daš”, “koliko ti nije žao” i sve nekako tako. Bitno je da ga krenu i da ljudi svikoše da više nema ničega džabe. Ko nije htio ili nije imao da plati ostajao je pored česme da se rashladi i odmori sačekujući one koji se goste. Pored česme su ostajala i djeca koja su pomagala odraslima da gone stoku na pijac.

 
Alijine iskrice
Utorak, 06 Ožujak 2018 09:37

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (45)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Prekjučer je umro, a jučer je zakopan Osman Selesković, star 78 godina.

Bio je dugo godina službenik Vakufske direkcije. Čini mi se da je radio do smrti. Kad bi petkom ujagmio da izađem klanjati džumu, susretao sam ga kako ide kući, gotovo uvijek na istom mjestu, od starog hamama do Akademije. Uvijek smo se lijepo pozdravili. Čini mi se da je jedan njegov sin bio moj đak u Srednjoj tehničkoj školi.

Po onome što naprijed rekoh, čini se da je mimoilazio džamije, iako je bio u vakufskoj službi. Čovjek se pomalo izvrgava sumničenju i nezgodama kad za radnog vremena izleti da klanja barem džumu u vaktu, a on u vrijeme džume ide kući (nije bio sam: na istom mjesti i u nekoliko koraka susretnem Junuza Kantardžića, Husu Behmena, Halila Pokrklića, a nisu sami koji bi mogli i kojima nitko i ništa ne smeta da klanjaju džumu, a oni kući). Među ožalošćenim ima jedan zet od Kefera, a unučadi Goran, Zoran i sl. – Hafezemnallahu. 

 
Abeceda ljekovitog bilja
Ponedjeljak, 05 Ožujak 2018 11:43

 

CnidiumCnidijum sjeme - Cnidiuum Seed (Cnidium monnieri)

Koristi se za liječenje impotencije u kombinaciji sa Schisandra chinensis. Smatra se da je jak afrodizijak, te da ima djelovanje slično muškom polnom hormone, testosteronu. Eksperimentalno je dokazano da povećava težinu materice, jajnika i testisa. Pored svega toga djeluje kod alergija, reume, svrbeža, osteoporoze, itd. Naučno je dokazano da ostol i cnimozid iz sjemena cnidijuma imaju snažno antitumorsko i antimetastatsko djelovanje. Više se može pročitati u: Li YM et al. Cnidium monnieri: A Review of Traditional Uses, Phytochemical and Ethnopharmacological Properties Am J Chin Med 2015, 43, 835 – 877.

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 03 Ožujak 2018 11:08

 

bascaTosunovića bašća

Toni Skrbinac, bistrička prava raja, trenutno na “privremenom” boravku u Mariboru

Skoro na samom početku ulice Bistrik Brijeg dominantno mjesto zauzima velika kuća Tosunovića. Bila je velika i kad sam bio mali, s tim što se s godinama, svako malo, dograđivala, širila i rasla. K'o uostalom i familije Tosunovića. Zaredale bile neke godine pa se nije moglo dogoditi da roda najmanje jednom ne donese novo dijete u te familije. Nakon što je posljednji put sletila u dio kuće gdje su živjeli Diša i njen suprug Šemso, a tada je rođen najmlađi član Tosunovića koji mi je ostao u sjećanju po nadimku – Tica, kompletirana je “dječja reprezentacija” i u tom trenutku u kući Tosunovića je živjelo trinaestero djece. Sjetio sam se “reprezentacije” jer su djeca znala da se našale na račun brojnosti i stoga su mnogi često znali postaviti pitanje:

“Kako ono ide reprezentacija Tosunovića? Tadžo, Amela, Altijana, Minka, Muzafera, Braco, Čago…”

Tih trinaest djevojčica i dječaka pripadalo je dvjema porodicama: petoro je imala Aiša sa suprugom Kemalom koji je umro jako, jako mlad, a osmero Diša sa Šemsom koji je dosta duže živio i bio cijenjen majstor - moler.

U velikom podrumu kuće Tosunovića “stanovale” su, kako kada, ovce, koze, a mislim da su jedno vrijeme tu imali i kravu. Ja bi znao brzo kliznuti pored tog podruma jer se iz njega širio smrad koji nekome ne smeta, a meni je bilo lakše podnositi kad neko, da izvinete na izrazu, pr'ne nego vonjat' mješavinu "aroma” balege, mokrače i runa njihovih omiljenih domaćih životinja.

Cijelu ovu priču pišem zbog Tosunovića bašće u koju se moglo stići iz više pravaca, jedan od njih je bio ovaj pomenuti, pored podruma. Danas je to skromna brdovita površina, a u vrijeme rane mladosti bila je pravo veliko carstvo u kojem nema šta nismo radili.

Zima u sjenovitoj bašći je obično trajala duže nego na ulicama. Mi bi djeca u šerpama i loncima znali nanijeti snijega i naš zimski centar je bio u funkciji skoro do samog proljeća, kada su inače po ulicama i njihovim sjenovitim dijelovima samo rijetke krpice snijega svjedočile da je došao vakat kad zima svoje carstvo prepušta proljeću.

 
"Taze vijest" od prije 150 godina
Petak, 02 Ožujak 2018 14:24

 

Sarajevski cvjetnikProblemi oko izgradnje jevrejske škole

Sarajevski cvjetnik, 26. junija 1869. / 28. rebiul evel 1286., god. 1, br. 26, str. 1.

G. David Avram Eškenazi, liferant carske vojske i Mošo Katan Endeklija, bojnički kasapbaša ponudili su za izgradnju jevrejske škole u Sarajevu pomoć u iznosu preko 300 dukata na zajam bez interesa, ali je Jevrejska općina, „iz nepoznatih razloga”, odbila.

Potpis: jedan član jevrejske općine u Sarajevu

(Preneseno iz naučne studije “Bibliografije Sarajevskog Cvjetnika, prilog povijesti knjige”, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2017, uz direktno dopuštenje autora djela, gospođe Prof.dr Senade Dizdar, kojoj se od srca zahvaljujemo.)

 
Safet efendija o mitovima
Četvrtak, 01 Ožujak 2018 09:26

 

Safet Pozder imam iz ProzoraTeški li su kaburski azabi - veliki mitovi malih naroda

Safet efendija Pozder, imam Čaršijske džamije, Prozor

Ima jedan mezar ili grob – kako ko voli – koji je posve običan. Bio sam nekoliko puta pored njega i nisam primijetio ništa osobito. Doduše, ograđen je, kako se u mom kraju običava reći, parmacima. Da, i zaseban je jer u blizini nema ničega sličnog. Nije na odmet dodati i to kako mezar nije okrenut prema kibli, nego u nekom drugom, ni izbliza sličnom smjeru. U očima ljudi, ovaj je mezar, ipak, nešto posebno. Vjeruje se da tu leži neki, kako se običava kazati, “dobri”. Priča o dobroti, pa i nadnaravnosti ukopanog ima i svoje utemeljenje. Tako su ljudi, generacijama, s koljena na koljeno, prenosili praksu da se ispaćene životinje, prije svega volovi i konji, nakon oranja ili drugog teškog posla, uslijed čega bi ponekad hajvan dobijao i tzv. zatvor (nemogućnost vršenja fizioloških potreba), dovedu do spomenutog mezara. Tom prilikom bi se “dobrom” nazvao selam, a s hajvanom bi se nekoliko puta obišlo oko groba i konj ili vo bi, doslovno, propišao. Nisu samo muslimani dovodili svoj hajvan tim povodom. Radili su to i drugi, i svaki bi se put jadne životinje ekspresno riješile svoje muke.

Kad god sam bio blizu ovog mjesta, razmišljao sam o tome. Jasno mi je da su mitovi veći, što je narod manji. Jasno mi je i to da mi, htjeli to priznati ili ne, volimo mitove i priče kojima dominiraju “dobri”, vile, prikaze, utvare, džini...

Sjećam se nekog serijala na TV-u, još dok sam bio dijete, a to je bilo još u prošlom stoljeću. Romi su kazivali svoje dogodovštine i jezive priče o utvarama po grobljima. Malo je ko poslije tih emisija sam smio izići u mrklu noć. Usput, po sijelima su se pripovijedali brojni horori, poput onog u kojem su na nekom sijelu momci i djevojke igrali igru zaloga. Nekoj je djevojci zalog nalagao da ode sama do mjesnog mezarja i da na jedan mezar utisne vreteno. Hudoj se, navodno, omaklo pa je vreteno zadila kroz svoj pulover, ili šta je već bilo na njoj, pa kada je htjela da ustane, vreteno joj nije dalo, a ona je mislila da je umrli vuče k sebi. Kasnije su je našli kako leži opružena po mezaru. Mrtva.

Lično sam imao (ne)sreću da, posebno u dugim zimskim noćima, kada bi snijeg znao polomiti stubove i pokidati žice - a gaza za paljenje lampe baš i nije bilo u izobilju – slušam priče koje sam izuzetno volio, ali samo dok traju. Poslije sam se bojao i svoje sjenke. Tako mi je pričano kako su na nekom sijelu - opasna neka sijela, moram priznati - momci i djevojke igrali prstena. U neka doba, jedna je od djevojaka izišla napolje, “poradi sebe”. Izišla i nije se ni vratila. Tražili su je svunoć. I sutradan. Cijelu heftu. Ni habera. Kao da je u zemlju propala. Konačno, prestali su je tražiti, a na sijelima se samo nagađalo šta se moglo desiti. Kidisala samoj sebi, valjda. A onda se, jednog dana, sav zajapuren i zadihan iza sela pomolio jedan čoban, hvatajući dah da kaže šta je vidio. Spazio je, veli, djevojku, istu onu što je sa sijela nestala. Prošla pored njega. Na leđima nosila ogroman kamen koji ni grupa jakih momaka ne bi mogla ni odići. Pregazila, veli, vodu, a suknene čarape ni smokrila nije. Tako je djevojka, s tom kamenčugom na grbači, zamakla u naku pećinu.

Ljudi u čudu blehnuli u čobana i mjerkali je li blentav ili se samo pravi da jest. No, kako se siromah kleo u sve i svašta I garantirao da će ih odvesti do pećine, na kraju pristadoše. Za svaki slučaj poslaše i po hodžu. Hodža turi ćitab pod ruku I buljuk svijeta, mahom snažnih momaka, za čobanom ode do pećine. Hodža ih, kod pećine, lijepo rasporedio i svakom naložio da drži uže, a on zazinuo iz sveg glasa učiti. Hodža učio, a mladići prežali. Kad, šta će ti biti, u neka doba djevojka zaista izbi iz pećine. I, ha ona izbi, momci se s užadima baciše na nju. Kako je god savladaju i obore, ona se uspravi i sve ih razbaca. Usplahireni je hodža bez daha učio i naposljetku uspjedoše savladati i vezati djevojku. Odnesoše je kući, a hodža naredi da se svi, osim njega i najbliže rodbine, raziđu. Opet je počeo učiti. Djevojka je bila mirna, ali se u neka doba začu strašna lupa. Činilo se da će se kuća skrhati. Konačno, huka se čula samo u odžaku kroz koji ispade djevojčina kika kose po kojoj se nadaleko razaznavala. U tom se času djevojci iz prsa ote snažan uzdah, baš kao da je sve terete svijeta skinula sa svojih pleća. Otvori oči i dođe sebi.

Poslije je kazivala kako je one noći izišla da se pomokri. Kad je ćupnula, spazila je neku malu baju, pauka ili nešto slično, koja se, kako joj se primicala, povećavala. Digla je djevojku u nebesa i našla se u neobičnom društvu džina koji su imali svog vođu. Skitali su, tako, kud god bi stigli, a i ona s njima. Večeravali bi tamo gdje čeljad kod sofre ne bi potegla Bismilu. Iz zabave bi htjeli nauditi prolaznicima, maloj djeci i običnim ljudima. Ipak, ko god bi Bismilom krenuo na put ili pokrio bebu u bešici, nisu mu mogli ništa. Sjedili su jedne prilike na malehnom listu, na vrhu drveta. Družina djevojci dade dva izbora: ili da je bace na zemlju, ili da joj odsijeku kose. Naravno, rastala se sa svojom kikom.

 
Oj Putine, Putine, raširi im butine!
Utorak, 27 Veljača 2018 23:28

 

Tomislav MarkovicSrbija bi danas potpisala Rezoluciju Informbiroa

Tomislav Marković, Beograd

Vučićeva priča da Srbi i Rusi 'nikad nisu išli jedni protiv drugih' zvuči lijepo i harmonično. Jedini joj je nedostatak to što nema nikakve veze s istinom.

Srbija ovih dana obeležava jubilej grandioznog značaja – navršilo se tačno 180 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa između Rusije i Srbije. Knez Miloš Obrenović je 23. februara 1838. primio u audijenciju prvog ruskog konzula u Srbiji Gerasima Vasiljeviča Vaščenka. Povodom jubileja u posetu Beogradu došao je ministar spoljnih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov, a u prostorijama njegovog ministarstva u Moskvi otvorena je izložba posvećena ovom događaju od neizmernog istorijskog značaja, kojeg se do juče niko nije sećao.

Izjave nesebične ljubavi između dva bratska naroda vrcaju ne sve strane, ruski serdar i srpske vojvode takmiče se u veštini komplimentiranja, Lavrov blagoglagolji o "iskrenim osećanjima uzajamnog prijateljstva, poštovanja i simpatije", Aleksandar Vučić divani kako za tih 180 leta "nikad nismo išli jedni protiv drugih", što je "redak primer i slučaj bilo kojih naroda u svetu", mediji se pune hvalospevima srpsko-ruskoj družbi, Lavrov i Ivica Dačić su čak napisali i tekst u četiri ruke i objavili ga u Politici pod naslovom "Srbija i Rusija – 180 godina prijateljstva, poverenja i saradnje", sve vrca od izraza naklonosti, privrženosti i međusobnog uvažavanja.

Otrovni darovi iz Rusije

Nakon sastanka sa Vučićem Lavrov je pokazao i neke znake vanredne velikodušnosti, rekavši da Rusija ne traži od Srbije da prestane da ima bilo kakve kontakte sa bilo kim u svetu i da je velika Rusija uvek bila za to "da partneri imaju slobodu izbora i razvijaju svoje političke veze".

To se zove dobar poslovođa – podređenima uvek treba ostaviti iluziju da imaju slobodu da o nečemu odlučuju (na primer, o sopstvenoj sudbini), a na kraju uvek bude onako kako je gazda zacrtao.

U sveopštem slavlju dva bratska naroda malo se zaboravilo na razlog dolaska ruskog konzula u Kneževinu Srbiju, koji nema nikakve veze sa prijateljstvom, poverenjem i saradnjom. Dve godine pre nego što je Vaščenko prijehao kod knjaza Miloša u Beogradu je otvoren austrijski konzulat, 14. septembra 1836, a naredne, 1837. godine, krajem maja, pristigao je i konzul Velike Britanije Lojd Džordž Hodžiz.

Posao ruskog konzula je bio da suzbije uticaje zapadnih diplomata na Srbiju, te da proširi ruski uticaj na bratsku zemlju. Stav Rusije u to vreme je inače bio da Srbija ne treba da teži nezavisnosti, a nipošto ne sme da prihvata revolucionarne ustanove i ideje sa Zapada. Zvuči nekako poznato.

Zanimljivo je da se u Srbiji ne obeležavaju godišnjice uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Austrijom ili Britanijom, valjda zato što iz ovih zemalja pristižu donacije, podrška na evropskom putu, promovisanje regionalnog pomirenja, podrška u demokratizaciji društva i slične trice i kučine, dok iz Rusije stižu mnogo važniji darovi: bratska pravoslavna ljubav, panslovenski snovi, podrška za opiranje mrskim zapadnjačkim vrednostima, lepe autoritarne tradicije, podsticaj da se ponovo otvori pitanje granica na Balkanu, pritisak za nerešavanje odnosa sa Kosovom i još trista čuda od iste ruke, prilično čvrste.

Sve što je rusko nije mi strano

 
Narodna v(j)erovanja u Srba
Ponedjeljak, 26 Veljača 2018 15:42

 

Vampir-1Trnjem protiv vampire

Pre nego što mrtvaca spuste u raku malo ga izbodu trnovim kocem kako se ne bi povampirio. Dobar način je bio i da mu se zabodu trnovi u palčeve od nogu, ili da mu se na grob pored krsta udari mali glogov kočić, ponekad i nagori ugarkom.

Ako sve to ne pomogne, pa se vampir ipak pojavi u okolini, preduzimaju se nove mere. Na primer, trnje od gloga i prut od šipka vešaju se o vrata i prozore ili stavljaju na prag, a za prag dobro mogu da posluže i grebeni, vile i druge šiljate stvari.

Kada ukućani izlaze i kuće i ostavljaju je praznu, prethodno prevrnu kapu ili neki komad odeće, a uveče, pred spavanje, stavljaju se naopako lonci, crepovi i drugi sudovi "jer vampir na prevrnuto ne nailazi".

Pošto se vampir ipak pojavi, vatra na ognjištu se nikako ne gasi, ili se baš pred njim pali. Vatra je univerzalni lek od svih zlih demona, a delotvorno je i kađenje kuće katranom, pljuvanje uokolo po kući sa sažvakanim belim lukom. Ako ništa od ovoga ne otera vampira, on se prati, pronalazi, sačeka da se vrati u raku, i onda, dok spava, prikiva se glogovim kocem za grob.

U Dalmaciji i u Bosni, kad se pojavi vampir, "ljudi će mu grob otkopati, smjestiti ga potrbuške i pričvrstiti glogovim kocem za grob, da se ne može više iz groba podignuti", kažu istraživači. Običaj privezivanja vampira u grobu za kolac nalazi se i starih Germana, ali i kod modernih Grka. Tom prilikom se često vampiru otkida glava i stavlja među noge, ili se vampir spaljuje, što se zabranjivalo u Srbiji od 14. veka i Dušanovog zakonika. U istočnim i južnim krajevima Balkana za ubijanje vampira zaduženo je naročito, vidovito lice, vampirdžija. To je najčešće subotnjak, čovek koji je rođen u subotu, što je inače i dan kada vampiri ne smeju da napuštaju svoj grob. Osim toga, vampirdžija ne sme da bude iz istog sela u kome hara vampir. Drugi vampira ne mogu da vide, ali on može, i to tako što prethodno stavlja neku tajnu travku pod jezik. Vampirdžija ubija vampira tako što ga prevarom izvede iz sela i udavi u reci.

Verovanje u vampire, kao i načini na koje se mogu ubiti. Vampir umire kad ga ujede crno pesto ili ga vampirdžija ubije iz puške, ili da sagori u negašenom kreču u grobu. Navode se primjeri rskopavanja groba koga su napunili vodom pa unutar ubacili negašeni kreč i na taj način umorili vampire.

(Veljić Mihajlo, Debar i njegova okolina, Bratstvo VIII, Beograd,1899, strana 44)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search