LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Sjećanje na Šeher Banja Luku
Nedjelja, 06 Kolovoz 2017 14:35

 

BL lipeSjećanje na miris lipe

Aljoša Mujagić, Kitchener, Kanada

(na fotografiji Bedrudina Gušića je mirisna aleja lipa jednog grada koji je bio zaista potaman za svakog čovjeka)

U gradu u koji su me otjerali lipe cvjetaju u Julu. Pojedine ulice kao i u Banja Luci sa obje strane imaju drvorede lipa koje su ovih dana u punom cvatu. Miris koji se širi čitavom ulicom i okolinom, pa iako "to nije to", vraća me u dane kada sam isti miris ćutio u našem gradu na obalama smaragdne rijeke. Idem ulicom i berem lipu, za čaj u dugim zimskim noćima i prisjećam se dječaka sa kesama, najčesće platnenim, koje su im sašile majke, kako se pentraju po već poodraslim lipama u ulici Kozarskoj, od stare stanice milicije na uglu ulica Fadila Maglajlića i Titove, koja se protezala kroz skoro čitavu Banja Luku, pa do Gornjeg Šehera.

Nigdje lipa nije mirisala kao u Banja Luci u mjesecu Junu kada je ona tamo bila u punom cvatu. Pričalo se, dok su još nebom letjeli dvokrilni avioni, da se njen miris osjeti na više od četiri stotine metara.

Mi dječaci koji smo stanovali u kraju koji je zvan Medrski, a najviše se odnosio na naselje blizu Vrbasa i Studenca čije se hladne vode napijasmo u mladim danima za vrijeme kupanja i sunačanja na obalama i na sedrama gdje se igralo "ganje", a za one manje obdarene plivače završavalo u obližnjem tihaku nizvodno od Studenca, visili smo na lipama u mjesecu Lipnju ili Junu.

Moji drugari iz škole ili sa livada na kojima smo ljeti bespoštedno udarali krpenjaču, gumene lopte i na kraju pravu nogometnu loptu, fudbal, tih dana su se pentrali po lipama i prikupljali mirisni cvat za predivni čaj koji će nas, u zimsko doba, vratiti u tople dane ljeta svojim ukusom i mirisom, posebno ako je zaslađen medom, koji je u to doba, još izraženog poratnog siromaštva, bio rjeđa slastica po našim kućama.

Tone, Koke-Zvonko, Lasta-Mehmedalija, Ivica, Saltaga, Fikret i mnogi koji prodefilovaše mojim djetinjstvom skupljahu po uputama naših majki prvo zovu, a kasnije lipu za čajeve koji su nas liječili od prehlada, kojekakvih upala, a najviše jačali naše organizme željne hrane bogate vitaminima, u periodu našeg odrastanja. Bilo je to vrijeme kada se od 10 deka faširanog mesa pravila šerpa filovanih paprika, doduše najviše sa rižom, ali se ipak pomalo osjećalo i meso. Danas kada oni koji se bave prehranom savjetuju da se manje jede mesa, naročito crvenog, a po nekima i sveg ostalog mesa, nismo ni znali koliko smo se zdravo najčešće vegetarijanski hranili od krompiruša, zeljanica od žare ili špinata, kljukuša, maslenica i sličnih jela baziranih na brašnu ili krompiru. Ćevapi su mirisali daleko i guštalo se nadugo kada bi nas otac počastio malom porcijom ćevapa. To mu je dolazilo kao neka specijalna nagrada koju smo jeli i zubima i očima.

 
Istinita priča garnirana jezom
Subota, 05 Kolovoz 2017 10:33

 

LimbusNestvarna priča

Ivan Berisov, Portugal

Jedno ljetno popodne pijuckajući kafu sjedio sam ženom, sestrom i zetom u ugodnom razgovoru. Tek sam bio ispričao priču o jednom čudnom čovjeku iz mog komšiluka i o tome kako sam po prvi put pogledao u njegove oči. Rekoh im kako u njima ugledah žućkastu šarenicu oivičenu svjetlo plavom kružnicom (limbus). Kako bi pojačao priču i što više isprepadao prisutne dodah, kako sam tog trenutka gledao u oči đavola.

– Odakle znaš? – prva se trznu sestra, poslije šoka koji sam joj priredio. Gledala me je zapanjeno svojim prelijepim zelenim očima, a njena plava kosa bez ijedne sijede se jedva primjetno pridigla na glavi. Što je u tom trenutku pomislila, naravno, samo ona zna, ali se može pretpostaviti kako je pomislila da sam u tom trenutku skrenuo pameću.

– Pročitah o tome u jednom članku, gdje je bio dat opis đavoljih očiju. - odgovorih joj, ne obraćajući pažnju na njen prestrašeni izraz lica, te joj navedoh primjer jedne svima poznate zlokobne istorijske ličnosti, koja je, prema navodima, imala upravo takve oči.

Zet, koji je ćuteći, spustivši glavu, naizgled nezainteresirano slušao ono što sam tek bio ispričao duboko se zamisli, a onda me ozbiljno pogleda i na moju priču nastavi svoju, koju u ovom tekstu imam namjeru da prepričam. Već sam se više puta uvjerio da je moj dragi zet izvanredan usmeni pripovjedač. To mogu da kažem na osnovu niza njegovih izuzetno zanimljivih priča, jedinstvenih po svom sadržaju i prava je šteta što ni jednu od njih ne dozvoljava objaviti, plašeći se, kako mi je već jednom rekao, da se netko ne prepozna u njoj.

Ali, za ovu njegovu priču, dao mi je dozvolu da je objavim. Priča će se, kao što ćemo uskoro vidjeti, učiniti nestvarnom, kao da je izašla iz serije Edgara Alana Poa, ali bez obzira na to, poznajući autora i njegovu izrazitu racionalnost, mogu slobodno zajamčiti čitaocima kako je potpuno istinita i kako u njoj nema ni trunke izmišljenog.

Na samom početku priče nekoliko je puta zastao raspitujući se da li sam je već od njega čuo. Uvjeravao sam ga da nisam, i tako je on krenuo i ispričao je do kraja.

I krenu: Bilo je to početkom 80-tih godina prošlog vijeka, kada sam zajedno sa kolegama-inženjerima iz moje firme bio upućen na stručni seminar u Rovinju. Nije mi se išlo i čak sam pomišljao da ne odem. Kolege su već bile otišle, a ja sam se sve do nedjelje predomišljao. Da nije bilo supruge ne bih ni otišao, ali me ona nagovori. I tako, dakle, tek u nedjelju odlučih da krenem. Kupih avionsku kartu za Zagreb, u koji stigoh u večernjim satima. Dan je već bio pri kraju. Izađoh iz aviona i krećući se po aerodromskoj zgradi u pravcu izlaza, zastanem za tren, jer ugledah jedan omanji JAT-ov avion, koji je rulao po pisti.

-Kud ide onaj avion? – izleti mi spontano iz usta.

Jedan od dvojice aerodromskih službenika, koji su stajali u blizini odgovori mi da avion samo što nije poletio za Pulu.

-Uh, koja šteta, u Sarajevu mi nije nitko rekao za tu vezu – prozborih.

-Hoćete li da poletite s njim?, - upitaše me.

-Kako da ne, samo zar je to sada moguće?

 
Dioptrija Vedrane Rudan
Petak, 04 Kolovoz 2017 14:50

 

Vedrana RudanKonačno rješenje

Vedrana Rudan, Rijeka

Svi mi koji puni strave gledamo masakr palestinske djece zgađeni smo šutnjom svijeta. Evropa je zauzeta blokiranjem Putinovih računa, Amerika svim snagama apelira na obje strane da se smire, u međuvremenu Izraelcima prodaje oružje. Arapi na Palestince gledaju kao Ameri na crnce, Francuzi i Talijani na Cigane, Nijemci na Turke, Hrvati na Srbe, Srbi na Hrvate, jedni i drugi na Cigane i Šiptare, Šiptari na jedne i druge… Tko bi sve mogao nabrojiti mrzitelje i one koje se mrzi. Čitav svijet je bio i ostao dolina mržnje.

Kad čovjek malo bolje pogleda ili kad progleda, jesmo li ikad živjeli u miru? Uvijek su negdje djeca ginula. Danas je problem internet. Ne možeš ubiti bebu u Gazi, ma koliko se čitav svijet ujedinio u mržnji protiv Palestinaca, a da se to odmah ne ukaže na svim svjetskim ekranima. Ljudi, ma kakvi bili, ne vole mrtve bebe. Zato ubojice šalju jasnu poruku, i palestinski embrij je samo pripadnik Hamasa. Ima budala koje ne puše tu priču iako svi znamo, otkako su pali oni Blizanci, postoji samo arapski terorizam. Svi drugi su samoobrana.

Kako sačuvati duševni mir u sobi u kojoj ne možeš pobjeći od mrtve palestinske djece? Preciznije, kako mogu sačuvati duševni mir oni koji misle da su Palestinci ljudi? Nema nas puno al’ nas ima. Osjećaj bijesa te ubija. Osjećaj nemoći u tebi budi bijes. I tako u krug. Gledaš na plaži vrištavu dječicu kako skaču u more, pokazuju mami i tati da mogu plivati “bez narukvica”, nisu djeca tvoja ali te veseli njihova sreća, sva su djeca na svijetu neodoljiva jer su obuzeta ogromnom životnom radošću.

Gledaš ih, smiješiš se a onda im bomba otkida glavu, krvavo, sitno tijelo pluta prema pučini, mrtva majka leži na plaži, deset metara dalje njena ruka drži lopaticu… Kako obrisati slike koje te progone?

Vrištati? Tko će te čuti? Lupati po tipkovnici? Oni koji te čitaju nemoćni su poput tebe. Moćni su jednostavno odlučili konačno riješiti pitanje Gaze. Konačno rješenje? Jes! Evo mi utjehe.

Konačno rješenje nije funkcioniralo iako je zločinac bio maštovit. Plin, bombe, masakri, odovoženje u kocentracijske logore, ubijanje trudnica, pretvaranje ljudskih bića u sapun, gušenje beba… Rezanje vratova, umlaćivanje batom, bacanje bebe u zrak i dočekivanje njenog tjelešca na nož… Uzalud. Uzalud. UZALUD!

Da, možda bih u proučavanju povijesti mogla naći mir? Kupiti nekoliko knjiga o Holokaustu? Holokaust bi mi mogao biti utjeha. Što im je sve Hitler radio a vidi šefa izraelske vlade danas. Momak sa sedam života.

Sigurna sam, povijest se tako predvidivo ponavlja, za deset, dvadeset ili trideset godina moji će unuci liti suze nad mrtvim židovskim bebama. Ako do toga dođe prije i ja ću s njima plakati.

(Tekst je preuzet sa bloga Vedrane Rudan)

 
Zapis
Četvrtak, 03 Kolovoz 2017 07:55

 

Zijina majkaZapis o majci

Zijad Haračić, Sydney

Do agresije na Bosnu i Hercegovinu nisam nikada pomislio da će mi ova majčina priča pasti na um i da će se zločini u periodu od 1992. do 1995. godine odvijati po istoj matrici. Nisam jedini koji je to shvatio. Film “Remake” režisera Dine Mustafića govori upravo o istoj zločinačkoj pojavi.

Helem, još kao dijete sam saznao da su moji, sa majčine strane, porijeklom iz Foče. Begovska porodica Šuvalija. Nije mi značilo ništa ni što “sam dvostruki beg”, kako je to moja tetka Sehija znala reći. Tada mi nije bilo jasno šta bi to trebalo da znači. Prvo, nisam znao šta je to biti beg a drugo, i da sam znao, nigdje tragova od tog begluka nisam vidio. Tek će mi vrijeme donijeti nove informacije i nova shvatanja onoga što se dogodilo desetak godina prije mog rođenja.

Dijete k’o dijete, sluša, vidi, zapaža, ali uglavnom ne reaguje na to, kao da mu na jedno uho ulazi, a na drugo izlazi. Tek budućnost aktivira neke od tih nesvjesno pohranjenih informacija zavisno od nadolazećih doživljaja, događaja i situacija.

Ne mogu reći da mi je ovo što ću ovdje zapisati bilo rečeno sa nekom porukom, da se čuvam, da zapamtim, da se ne zaboravi. Ne, čak nasuprot, tada sam imao utisak, a i danas ga imam, da mi je rahmetli mati to ispričala bez prevelikog osuđivanja. Ne bez osude, ne bez bola, ali ipak nekako dokumentaristički, bez nakane da me zatruje mržnjom. Ne znam, valjda je već tih ’60-tih ovladalo bratstvo i jedinstvo tako da je i ta priča bila sa manje emocija.

A šta mi je majka Safija tada ispričala?

Stanovali su kraj Aladža džamije u Foči. Nastupila je 1943. godina poznata po pokolju muslimana od strane četnika. Skoro je gosp. Filipović ovdje na OKU objavio isječke iz knjige Milovana Đilasa “Bošnjak Adil Zulfikarpašić” u kojima se moglo pročitati koliko je Adil-beg bio afektiran obimom zločina nad muslimanima Foče, kao i cijelog Podrinja. Moja nena Mujesira i dedo Muhamed pješke izbjegoše sa četvero djece u Sarajevo, preko Jabuke, Rogatice, Pala, tako nekako. Istina, najstariji daidža Hasan je imao 19 godina, pa se može reći da nije bio dijete. Najmlađi, daidža Husein je imao 6 godina. Cijeli put su ga nosili u naramku, dedo, nena i daidža Hasan. Ostade imanje u Foči, ostade begovat, postadoše sarajevska sirotinja.

Mati je tada, te 1943. imala 9 godina, ali je imala odlično pamćenje tog vremena, imena ljudi i događaja.

U jednoj zgodi mi je ispričala kako je u Foči bila jedna begovska familija koja je drđala nekog Čedu da živi kod njih i da služi porodicu. Momak iz okolnih sela. Da ga oni nisu uposlili, gubio bi vrijeme u neradu i siromaštvu ili bi bio “uzet” od neke druge porodice da radi to isto. Ni halata ni zanata, što kažu naši ljudi. Bio je to običaj u taj vakat da dobro stojeće familije imaju poslugu. Njima je trebala mladenačka radna snaga, a Čedi je trebao način da preživi, da ne bude teret nekom svom, ako je i imao koga svog.

Ne znam, ali pretpostavljam, bilo je dobrih i loših momenata u tom njihovom životu. Bez obzira što mu je to bilo zaposlenje, slično kao što bi neko danas dobio zaposlenje kod nekog privatnika, vjerujem da se Čedo nakupio bijesa na svoje gazde. Malo je tih koji su “donji” a da se ne nakupe bijesa na “gornje”. Čak i kada za to nema stvarnih razloga, ljudska priroda je to, a kamo li ako ih ima. Je li Čedo imao razloga za bijes na svoje gazde ili nije, ne znam. Tada kada mi je ispričano šta će se desiti, nisam pitao.

Došla je i ta 1943. godina. Četnici kolji li kolji i trijebe muslimansko stanovništvo Foče. U jednom su dijelu grada pokupili žene i djecu, ponekog muškarca i sve potrpali u jednu kuću koju su zapalili zajedno sa ljudima u njoj. Repriza će se desiti 1992. u Višegradu. Ništa slučajno i ništa bez već poznate matrice. Déjà vu!

 
Zapis iz Albanije
Srijeda, 02 Kolovoz 2017 09:22

 

Tekija TiranaBektašije i bektašijska tekija u Tirani (3)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

Ako želim da odem na grob Sari Saltika u Kruju (legendarni junak sahranjen u tom gradu), daće mi svoja kola sa klimom, otići ću do samog vrha, do groblja direktno, tamo se pomoliti ili poželjeti nešto, što će mi se ispuniti. Kad god zaželim.

„I dođi opet kad god zaželiš!“, kaže.

Podsjetimo se: Sari Saltik je živio u 13. vijeku, a pripisuju mu mnoge podvige. Ne zna se tačno gdje mu je grob, ali Bektašije Balkana su ubijeđeni da je jedan od njegovih brojnih tabuta zakopan u Kruji. Jedan od njih je, kako neki vjeruju, i u bivšoj bektašijskoj tekiji na Buni kod Mostara. Postoji Sari Saltikov prilično posjećen i dosta obnovljen Mauzolej i u Bagdadu. Legenda veli, naime, da je njegovo tijelo pohranjeno nakon njegove smrti u sedam tabuta u različitim gradovima svijeta. U svakom od tih sarkofaga, kad bi ga otvarali, naišli bi na Sari Saltika lično, živog.  

Ne znam koliko je trajao naš susret s Edmond-dedeom, koji sam pokušala više nego ispričati, uslikati riječima, kao da pravim knjigu snimanja. Pomalo zbunjena svim što sam vidjela, zaboravila sam duhovnjaku postaviti ona osnovna pitanja koja bih postavila prirodno da sam se još uvijek aktivnije bavim istraživanjem. Ili da je tog dana bilo manje vrelo:

Možemo li vidjeti prostoriju gdje obavljaju zikr – ritual koji se sastoji od molitve i invokacije Božijih imena - ; nazivaju li tu prostoriju semahana, da li to obavljaju u turbetu kao neki, što sam čitala  –  Edmond dede me je u jednom času pitao jesam li vidjela Turbe Tekije  - ; imaju li zikr poput svih drugih redova, kao što imaju neke Alevije (Alevidi) i Bektašije u Turskoj ?

Zaboravila ga pitati u čemu se sastoji njihov Ajini Džem (Ayini Cem), pjevaju li, a pretpostavljam da pjevaju, duhovne pjesme zvane nefes  - od turske riječi uzdah, dah, za vrijeme tog rituala, Džem (Cem);  je li se tako zvao i ritual koji su imali 10. jula, za koji nisam znala, a koji su obavljali u dvorištu Tekije, usred noći; da li poznaje ritual Mum Söndü, o kome je pisao kontraverzni  turski pisac Yakup Kadri Karaosmanoglu, u romanu „Nur Baba“...

A nadasve sam zaboravila da ga pitam postoji li „bektašijska tajna“. I ako postoji, šta je to. Makar mi ne odgovorio. Jer ne bi bila tajna.

Nisam gledala na sat. Vrijeme je brzo prošlo.

Slikali smo se skupa više puta.

A onda smo osjetili da treba da ga napustimo. Čime je on zauzet? Molitvama? Razmišljanjem? Možda. Ali i svakidašnjim pitanjima. U što ću se uvjeriti nešto kasnije.

Nakon susreta sa duhovnim vođom ovog derviškog reda, njegov pomoćnik, koji je sve vrijeme bio s nama, istakao je pred direktorom Muzeja i Arianom da je Edmond-dede bio tako blagonaklon prema meni „jer mi je na licu ispisano srce“.

Jako lijep kompliment od jednog duhovnjaka.

(Uostalom, sa velikim umovima uvijek sam se dobro slagala. A mali su me htjeli kamenovati. Što i nastavljaju.)

Cijelo mjesto je u mramoru ukrašeno arabeskama. Sve to održava bektašijsko bratstvo iz cijelog svijeta. Muzej je izuzetno bogat i govori o istorijatu Bektašizma od početaka do današnjih dana. Na prvom mjestu, tu je već pomenuta Porodica: Ehli bejt. Direktor citira nekoliko Muhammadovih misli, od kojih su mu neke posebno drage, pa i ona da bez rada nema ništa, a da je za vjeru važno da ima svoju zemlju (gdje će se i za koju će se moliti). Naravno da je to važno za njih, jer Bektašije su nosioci albanskog nacionalizma, i to  još odavno, mislim. Sve je na albanskom, i vrlo naporno pratiti i upamtiti.

 
Bingo efendija protestira
Utorak, 01 Kolovoz 2017 14:59

 

Bingo-novaHasan Alijagić jeste doktor od nauka a Zijad Haraćić nije doktor od nauka nitće ikad bit pa zavidi u nama nam Hasanu pihećdiju

Doktor od nauka Bingo Efendija, specialac pihejćdi u klanjanju kišnijeh dova

Šta ba hoće otaj Zijad bolje rećeno Zijan-insan? Zavidnik jedan zavidni. Sve je ljude moguće zadovoljiti osim onoga koji zavidi na blagodati. Njega neće zadovoljiti ništa do nestanak blagodati – reko je kolega Muavija. Treba Zijad da znade da zavist u negativnom smislu skrnavi Allahovo određenje u davanju prednosti jednim ljudima nad drugima a što je suprotno islamskom vjerovanju – tako kažu kolege islamski naućenjaci.

Sram te da budne Zijade! Mjesto da te veseli što je Hasan efendija Alijagić doktor od nauka iliti pihejćdi ti mu zavidiš i ota ćete zavist pojest ko hrđa što pojede žejezo. Pukni od muke nalet te bilo!!!

Ja sam svijedok da je Hasan Alijagić doktoriro. Ja mu bijo mentor i glavni ćlan komisije za odbranu od doktorijata. Lićno bijo!

Oooo kako su se obveselile kancelorka doktorica od nauka profesorica Mišela i njezin zamijenik vicekancelor Endrju-efendija kasu dobili takog kandidata za doktorijat unama nam Hasan efendiju. Takim oduševitim pristupom oni su pokazali golem stupanj od stepena vijerske toleracije i neskrivene ljubavi prema doktoratima sa islamskim temama na njihovom juniverzitiju.

Helem da javnost zna Hasan efendija je na juniverziti dogno šeststotina kljanjaća bruto-neto još prija sabbaha a oni su svi ponjeli sasobom pustekije za klanjat kako je dogovorito sa doktorom od nauka u nastajanju. Ondak je Hasan efendija svima metnijo na glave nake mašine što mijere kako krv kola u njihovim glavama i doli. Mijerijo je krv prije abdesta u sviju njiha u svih pet vakat namaza, daklem, sabbaha, podneva, ikindije, akšama i jacije. Kasu svi uzeli abdeste u toiletima juniverzitija ponove him je prikljućio te aparate naglave i izmijerijo krv kako iđe kroz glave i doli ostalo, sve do tabana.

Kadje to uradijo uporedijo je dobijene para metre. I zamislite šta je prvi na dunjaluku Hasan otkrijo – otkrijo je da je hladna abdestna voda veoma jaka draž za kožu, odnosno za njene repceptore za hladnoću koji se nalaze na koži, a preko njiha koža je povezata sa mozgem. Poljevanjem i trljanjem hladnom vodom sa dlanovima šake o lice i stopala, daklem tenperaturnom razlikom vode i tjela dolazi do jake reakcije na krvne sudeve koji se skupe (stisnu) i svi su klanjaći osjetili hladnoću a kasu se zgrijali (bila kahva sa rahatlokumom svakom klanjaću, Hasan platijo sve iz svoga mu đepa, a i pošljem je bilo mrven hape burek svakom i jogurt da ne terete droba) dolazi do širenja od krvnih sudeva te ondak kroz njiha (logično ingenijozno) protiće više krvi pa je zato i cikulacija bolja. Hasan je prvi izmislio naziv za ovu iteresantnu pojavu koja je bila do njegova doktorijata đematlijama nepoznanica. Nazvo je to hidrotermalna reakcija našeg tijela na hladnu vodu u toku uzimanja abdesta. Da, da! Hidrotermalnaaaaaa reakcija!

Ondak su svi klanjali sabbah namaz. I ja šnjima. I Hasan.

I zamislite šta je Hasan dokazo – dokazo je da svi pokreti u klanjanju povećavaju cikulaciju od krvi. Zamislite drage đematlije, Hasan je prvi na dunjaluku dokazo da pokreti koje prave klanjaći povećavaju cikulaciju od krvi i to, PAZITE sad, kod svih pet vakat namaza. Spomoću otih njegovih izumitih aparata na glavama klanjaća Hasan je brez zehre dileme dokazo ono što se nikad prija njega nije znalo a toje da je u sve to ukljućito srce koje je punpa koja punpa krv uglavu, ruke, noge, tabane, itd. A tudi su ukljućita i pluća koja gone havu a više have treba kase klanja neg kase neklanja. I to je dokazo unamanam Hasan efendija.

Ingenijozno!!!

Ondak je zalego na pisanje rezultata i statičku obradu od svih podataka. Metnijo ljepo u kopjuter u nakog programa eskela i poskoćijo na šiltetu baš veso ko dijet. Sjećam se dobro da je krisno: “Mentor efendija poštovati kolega Bingo efendija postoji signifikatna razlika u krvi prija i pošljem klanjanja. Evo aritmetićkih sredina plus minus stadardna devjacija! Ode ja bome pisat diskusiju i zakjućke.”

I ljepo je braćo draga napiso i ukorićijo doktorijat u zeleno, sistem boja fesa, boja dresa, 695 strana, debo ko u menemi moj Musaf, al iteresatno plaho, hoće Emglezi da sprevedu da i oni ćitaju i ćejfe. Plaho ga profesori sa juniverzitija fale, bom baš, i hoće ga namah da metnu za profesora meritusa na Katedri za religiju, a on skromni skromno, nezgodno mu, sve se crveni ko dijet na tuti, a ja muj velim jami oto ponudito mijesto profesora meritusa i kad zasijedneš ima da hih sve naćeraš da ti stalno nazivaju selam i još više poštuju islam.

Englezi ga tapšu, nosali ga na rukama pošljem odbrane od doktorata a hotjeli su nosat imene a ja reko: “Tenk ju koligs pliiiiz! On jungers vorld remajnz. Onli ju kari Hasana bat bi kareful end dont alov dat Hasan fal daun sins on flor bikoz in suć situejšn hi kud hev šatering od his big and smol brejn a to bi bilo jazuk teribl!”

Eto! Poštuju ga Emglezi ko cara od nauke, a našo se nakav Zijad, bolje rećeno Zijan-insan da mu javno zavidi. Šta ćemo – naši insani će ti sve halalit al uspijeh nikad!

Pukni Zijade -Zijane od muke. Grov ap ba!

 
Šprehenzi dojć?
Ponedjeljak, 31 Srpanj 2017 16:14

 

AjncAjnc u Mannheimu i pjevačeve “šape” oko grla (2)

Nadan Filipović

Prošlo je nekoliko mjeseci od te “bitke”. Jednom je Ado igrao remija u nekoj birtiji na periferiji Mannheima. U sitne pare. Popio je nekoliko piva, pa kad dobi slabe karte, otpisa se i krenu u WC. Taman se “olakšao” kad se otvoriše vrata, a on ne obrati pažnju. Odjednom ga ščepaše dvije goleme ručerde oko vrata i počeše ga daviti. Zacrni mu se pred očima. Ipak je uspio da čuje: “Varalico, dabili varalico, još jednom mi se pojavi kad sa seljacima igram ajnc, znaš da ću te tada pravo zadavit'. Ovo ti je samo žuti karton! “ Udari ga iz sve snage nogom u stomak, a kad se Ado previ od bola, puče ga koljenom u nos, a iz nosa krenu “čorba” na obe nozdrve.

Pjevač ode, a Ado sjede na WC-šolju i na nos metnu gutu toalet - papira nakvašenog hladnom vodom, pokušavajući tako zaustaviti krvarenje. Utom u WC uđe jedan od igrača iz partije remija: “Šta je ba Ado, igraš li, il' ne igraš. Propašće ti polog!...Joooj šta ti je s nosom?”

-Odjebi nazad odakle si doš'o. Otpis još jedna ruka! - reče Ado. Zaustavio je krvarenje, vratio se, otaljao tu partiju u kojoj je nakon degeneka u WC-u puno griješio, pa otišao kući na “lizanje rana”.

Neki će se upitati zašto je Ado dobio degenek u WC-u i zašto ga je pjevač-grmaljina nazvao varalicom? Uostalom, kako će Ado biti varalica, kad je pjevač narodnih pjesama držao bank i dijelio karte?

Evo Adinog objašnjenja!

-Jarane, davno sam ja pjevačevu foru “popušio”. U Famosu mi dobili plate i neko od raje reče da odemo u Kovače (kod Hrasnice) na par piva. Svi prihvatili, pa i ja, iako sam znao da moja Ferida i njihove žene strijepeći čekaju u strahu da se ne zakonjakamo i de na zapijemo plate na piće i muzike. Zasjeli mi u čoše, a za stolom do nas gazdin sin Ilijas i još njih nekol'ko igraju ajnca. Odjednom se nešta pofestaiše. Mi ih smirismo, a meni šejtan ne dade mira, prebacim se za njihov sto da koju ruku povučem. Dobih asa ili keca, kako ho'š da kažem, pa zaigram crvenku (deset milja). Nadah se desetki da budem ajnc, al' druga karta kralj. Petn'est. Povućem treću kartu. Bi sedmica il' osmica, ne sjećam se više. Tropa!

-Opet, nakon nekol'ko rundi, dobijem desetku i udarim za dvije crvenke, dvajes milja, da se izvadim. Opet druga karta kralj. Četrn'est! Vućem treću žandar, dobro se sjećam. Šesn'est. Šta ću, moram vuči i četvrtu, a ono as. Tropa. Čupk'o po malo, kad mi dođe šanta, dama tref. Bank pun para. Crveni se sto od cenera. Ja poigram u cijelu platu. Šanta je šanta. Sada je šansa da se izvadim i da budem debelo na dobitku. Povučem drugu kartu. Opet kralj! Imam il' četrn'est il' petn'est il sedam. Moram vući treću kartu. Dođe dama herc. Sada imam il' deset, il' osamn'est Odlučim stat'. Ilijas izvrne prvu svoju. Devetka. Povuće drugu, opet devetka. Stade i on na osamn'est. Ja osamnest, Ilijas osamnest, al pošto je on drž'o banak njegovih osamn'est jače od mojih osamn'est. Tak'o je pravilo u ajncu.

Kokuz totale i frontale! Potpuno se zijanih. Još me raja počasti da me utješi, pa se dodatno oblokah i dođoh kući u katastrofalnom stanju. Praznih džepova i dodatno dobro p'jan. Ferida nadigla frku: “Jamda si po plate polok'o! Daj vamo za kuću što je ostalo!

Ja izvrnuh džepove i rekoh da nemam ni žute banke.

-Đe su ba pare pjano jedan?!

-Zijanio na ajncu!

-Štaaa?! Jebo te ajnc da te jebo! Sutra kad se razmahmuraš letaj i pare za kuću zajmaj i vraćaj kako znaš. Hoš da nam djeca odgladuju mjesec dana do sljedeće?

I teško prebortah taj mjesec. Utjer'o nekih par starih dugova i nekako se izvadih.

Jednog dana, na pauzi, veli meni jedan Hamo iz radione: “Znaš li ti jarane kako te Ilijas uz'o c'jelu platu?”

-Jok ba! Pošteno je izgledalo!

 
O dokturu od nauka Hasanu Alijagiću
Nedjelja, 30 Srpanj 2017 11:01

 

Jasna SamicJoš nešto o dokturima od nauka

Prof.Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo

Upravo pročitavši u Bošnjačkom oku odličan tekst o lažnim doktorima nauka, sjetih se jedne od prvih rečenica u brošuri koju smo imali na prvoj godini studija turskog jezika, gdje je pisalo: „Laž na Istoku nije sramota“.

Odavno su se već nepismeni beduini potrudili da se ova izreka proširi i postane planetarna istina.

A evo u čemu je riječ i što odlično primijećuje naivni i pošteni autor pomenutog teksta Zijad Haračić:  

On, naime, kaže da mu je prije izvjesnog vremena prijatelj skrenuo pažnju na jedan dugačak intervju pod naslovom “Čovjek za sva vremena” (divan naslov za divnog doktura od nauka!), objavljen na portalu Australijske unije bh asocijacija, a preuzet i na Facebook-portalu te unije. U njemu se anonimus Hasan Alijagić naveliko hvali o svojim uspjesima, a posebno svojom doktorskom titulom, koju je dobio nakon što je, prije nekoliko godina na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u, odbranio svoju doktorsku tezu.

Tema doktorata je NEVIĐENO važna (ovo je moj komentar o pročitanom), važna kako za ljudsko zdravlje, tako i za opstanak danas prvenstveno bosanskih muslimana.

Autor Haračić kaže da je ta disertacija imala naslov “Analytical review of the connection between physiology of the heart muscle and blood circulation with physical positions and activities within one prayer cycle”. (Zar je ikad i jedan normalan svjetski profesor prihvatio ovako stupidan i dugačak naslov teze?) Ona je u prevodu „slavnog“ doktura od nauka glasila, isto tako debilno kao i na engleskom: “Analitički osvrt na povezanost fiziologije srčanog mišića i cirkulacije krvi sa tjelesnim pozicijama i aktivnostima u toku jednog namaskog ciklusa”.  To naravno djeluje krajnje „trisomique“ – trisomično, iliti dotučeno Edwardovim sindromom - , ali kako ne misliti da je ovo od krucijalne važnosti za opstanak i u samom Sarajevu, gdje Bakirovi beduini sve pokupovaše, kako u centru grada tako i šire, pa će Sarajlije uskoro morati ići pogurene glave, ili bez glava pogureni, posebno svi oni koji ne shvate značaj namaza za cirkulaciju krvi, kao i značaj mahrame za isto to, pa i nikaba.

Razvoj rahitisa će se potom s Božijim Selametom i Berićetom razviti kod svih ženki im, pa im više neće pasti na pamet da ikad izađu iz njihovih luksuznih mužjačkih jazbina. To smo dakle razumjeli, i ponavljam: teza više nego značajna posebno za opstanak Bosne. Ali nismo znali da je to isto pitanje postalo krucijalno i za bitisanje u dalekoj nam Australiji.

Vidimo da jeste. I ne samo Bosanaca na tom kontinentu. Naravno da nije važno što Čoek nije nikad doktorirao, što je autor teksta u Bošnjčkom oku, Haračić, nakon dugogodišnjeg provjeravanja konačno uspio da dokaže da Doktur laže. To lažno doktursko biće -, i kad se ne provjerava njegov dokturat - , iz naslova teze koju je „izabrao“ kaže nam da nema pojma kako izgleda Doktorat, da nikad to čudo nije ni vidio, niti će ikad vidjeti, i da to nipošto nije važno. Ono što je bitno - doktur vjerovatno stepenuje riječ bitno, pa će rijet „najbitnije“- jeste , dakle, da je dobio „podstrek“ od onih od kojih danas treba da dođe podstrek i napredak, i da se haber o tome širi.

Mene dokturova laž uopšte ne čudi, ali čudi da ima još onih naivnih i čistih među Bosancima koji se tome čude. Ovaj "Doktur od nauka" nije jedini koji je od Bakirovih nepismenih "kolega" iz pustinje ohrabren dukatima da laže i da širi sve što je za dobrobit ljudskog roda, naročito sve što je u vezi sa namazom. A sa namazom je danas u vezi sve.

Imamo mi na hipten posljeratnih naučnika koji su završili fakultete i doktorate, pardon dokturate u podrumima i tranšejama, ali imamo i onih koji su bili univerzitetski profesori prije rata pa se predstavljali u Čaršiji nakon rata kao emeritus profesori svjetskih sveučilita. Jedan od njih, mislim, i sa Švedskog sveučilišta.

Bosanci sve opravdavaju ratom koji su imali, a koji je, danas to možemo slobodno reći, Babo Izetbegović Prvi izazvao, hvališući se muslimanskim snagama tik pred rat, pred četnicima, dok je ova „janjad od ljudi“ iza leđa nevinih bosanskih muslimana oštrila noževe i spremala se za klanje, čemu su, ponavljam, doprinijele upravo izjave, ali i javni abdesti usred Skupštine, Alije Prvovjenčanog i njegovih vezira...

Ne možemo, naravno, reći da je u doba komunizma bilo sve savršeno, ali se ovakve stvari ipak nisu mogle dešavati. Iako je bilo izuzetnih „teza“, za koje se vjerovalo u to doba da su od krucijalnog značenja za opstanak svih Jugoslovena. Jedna od tih, sjećam se, odbranjena na Sarajevskom univerzitetu, nosila je naziv „Neki aspekti nošenja oružja u NOB-u i uloga jutarnje gimnastike u istoj“, gdje je podvučena ta uloga jutarnje gimnastike i u razvoju sociolističke svijesti. Ali kakva god da je bila, teza je morala prvo biti napisana, a onda ili odbranjena, ili neodbranjena (odbijena).

Ne treba se čuditi, ne, laži će biti sve više i više, kao i zamotanih glava, kao i zamotanog ženskog tijela u crno, kao i doktura od nauka. Važno je, tj. kako bi neki Doktur rekao: NAJBITNIJE JE OD SVEGA je da se grade džamije, i da ih bude više nego stanovnika. I da se „pišu“ doktorati o namazu. Pardon: dokturati.

 
Reagiranje gospodina Zijada Haračića
Subota, 29 Srpanj 2017 10:22

 

Dr sc. Hasan AlijagićJe li intelektualcima bosansko-hercegovačkih korijena zaista svejedno što se Hasan Alijagić kiti lažnim perjem?

Zijad Haračić, Sydney

(Da ne bude zabune - na slici nije Zijad Haračić već nasmijani doktor nauka Hasan Alijagić)

Nije ništa novo da ima ljudi koji tvrde, odnosno lažu da posjeduju neku kvalifikaciju, diplomu ili naučni stepen koji ustvari nemaju. Nije novo, ali je uvijek sramotno, a u krajnjoj liniji i kažnjivo. Ovo posljednje (kažnjivost) se isključuje ako se to tvrdi za kafanskim stolom, u sopstvenom društvu aksamlučeći ili se tvrdi susjedima radi izazivanja njihove ljubomore. Nije kažnjivo, ali je i tada sramotno. Ipak se može gledati kao izuzetak ako se lažnim predstavljanjem zbija šala sa prijateljima.

Prije nekog vremena jedan poznanik mi je skrenuo pažnju na podugačak tekst (intervju) “Čovjek za sva vremena” što je objavljen na web stranici Australijske unije bosansko-hercegovačkih asocijacija, a koji je preuzet i na Facebook portal Unije. Tekst je ozbiljan, nema nikakve šale u njemu. U tom interview-u, negdje pred kraj podugačkog pričanja o svemu i svačemu u vezi Hasana Alijagića, Alijagić sam, uopšte nepotaknut pitanjem od strane autora teksta, izrekao je tvrdnju o sticanju doktorske titule odbranjene 23. oktobra 2014. godine na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u. Odbranjena teza, kako Alijagić tvrdi, ima naslov “Analytical review of the connection between physiology of the heart muscle and blood circulation with physical positions and activities within one prayer cycle” ili u prijevodu samog autora teze “Analitički osvrt na povezanost fiziologije srčanog mišića i cirkulacije krvi sa tjelesnim pozicijama i aktivnostima u toku jednog namaskog ciklusa”.

Dvije stvari su me nagnale da malo više pažnje obratim na ovu Alijagićevu tvrdnju.

Prva, magistar sam mašinstva sa skoro dvadeset godina rada u avio-industriji (Vazduhoplovni Zavod “Orao”) i primjena zakona i principa mehanike fluida je krucijalna za ovu industriju. U “Orlu” sam bio vodeći inžinjer za istraživanje i razvoj, preciznije, sve do agresije na BiH 1992. Dakle, ova “cirkulacija krvi” je pobudila moju inžinjersku radoznalost.

Druga stvar je bila neka vrsta unutarnjeg “alarma” koju sam osjetio pročitavši napisanu tvrdnju. Jednostavno, instinkt mi je govorio da nešto ne zvuči ispravno.

Istog dana kada sam pročitao pomenuti tekst (16. aprila 2017.) objavio sam komentar na Facebook stranici Australijske unije BiH organizacija (https://www.facebook.com/aubha/posts/1370856836269406) u kojem sam izrazio svoju sumnju u tačnost navoda o doktorskoj tituli stečenoj na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u.

Od prozvanog nikakav odgovor!? Ni ispravka, ni daljnja tvrdnja o tačnosti, ni, naprimjer fotografija diplome koja bi onim sumnjičavim “začepila” usta. Jednostavno, šutnja sa svih strana. Normalna reakcija bi bila da neko od pobrojanih pobije moje sumnje koje sam jasno izrazio, napisao i potpisao.

Možda će neko pomisliti da ne čitaju komentare. Ne zavaravajmo se.

Helem, 2. maja 2017. stupih u kontakt sa bibliotekom Charles Sturt University jer u katalogu iste MORAJU biti svi doktorski, magistarski i ostali naučno-istraživački radovi koji su ostvareni na spomenutom univerzitetu. U dopisivanju uživo (live chat) dobio sam informaciju da na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u ne postoji registrovano ime Hasan Alijagić, te da nema ni traga doktorskoj tezi koju Alijagić navodi kao svoju, a nije pomogao ni datum kada je teza navodno odbranjena.

Bibliotekarka Belinda je bila jako “sorry” što nije mogla ništa pronaći. Zatražio sam od nje transkript razgovora u elektronskoj formi. Taj transkript je na raspolaganju svakom ko ga zatraži, pa i doktoru nauka (???) Hasanu Alijagiću.

 
Šprehenzi dojć?
Četvrtak, 27 Srpanj 2017 22:11

 

SantaAjnc u Mannheimu (1)

Nadan Filipović

Pričao mi jedan Adnan sa Ilidže, zvani Ado, kako je prvo kibicirao, a onda nakratko i učestvovao u jednoj partiji ajnca u nekoj birtiji u Mannheimu u kojoj su se, uglavnom, okupljali naši ljudi iz tadašnje Juge.

Helem, ufatilo se “šejtansko kolo” u separeu birtije. Bank držao jedan naš, odavno rahmetli, pjevač iz Krajine. Imao je ogromne ruke, k'o dvije lopate. Kad drži špil od trideset i dvije karte za ajnc, taj mali špil se prosto zijani u njegovim “šapama”. Pred pjevačem redovna polovka Asbach Uralta, njemačkog konjaka, boca Coca-Cole i posudica sa ledom. Nije bilo dana kad nije pio i na kraju mu je alkohol i skratio život. A i pušio je k'o lokomotiva, ono, cigara na cigaru.

U banku, pričao mi Ado, preko osam hiljada maraka. Niko se ne usuđuje da “tuče” za sve pare u banku. Golema je to para, nakupila se, a igrači, njih desetak nemaju kešovine i da hoće da sav bank “potkuju”. Ko dobije keca “tuče” pet stoja, milju najviše i pjevač mu dadne kartu iz svoje goleme šape. Kad svi očekuju da će se zaoriti povik “ajnc sam”, dakle dvadeset i jedan, razočaraju se kad vide da se na igračevom licu pojavilo drhtavo blijedilo popraćeno tihim: “Daj još jednu, jarane!” Tada uslijedi gustiranje, pa ili, riječi “tropa sam” il' “meni dosta”.

Tada pjevač vuče karte, te ako nije ajnc, on je dvadeset, devetnaest ili najmanje osamnaest.

Ljudi “tuku”, slabo ko čupne dvije ili pet banki, ali ovi koji “tuku” po pet stoja i naviše obično zijanjuju.

Neki Ostoja, grmalj od dva metra, viši od pjevača, odjednom poskoči i vrisnu: “Sad' il' nikad'!” izvadi sve pare iz džepova, prebroja i veli: “Igram za sve što imam. Za traktor sam skupljo. Jal 'odža, jal bos! Evo ovde dvije milje i osam stoja. Pribroj banker, svega ti.”

Pjevač prebroja, metnu pare sa strane, izdvoji iz banka dvije hiljade i osamsto maraka, stavi ih na Ostojinu kamaru i pođe da će mu dati jednu kartu odozdo, al' grmaljina krisnu: “Stoooj, jebemti kuruz, sam ću se poslužit'!”

Pjevač podiže špil držeći ga između prstiju i Ostoja sam povuče sebi kartu. Naime, on je kao prvu kartu dobio takozvanu šantu, damu tref, a koja u ajncu vrijedi ili jedanaest, ili deset, ili tri, kako je igraču volja da je upotrebi. To je najidealnija karta u ajncu jer ako ti nakon šante dođe as koji vrijedi jedanaest ti imaš dvadeset jedan što je neupitno dobitna kombinacija i pare su tvoje. Ako opet kao drugu kartu dobiješ deset, šanta zamjenjuje asa pa opet imaš ajnc, dakle dvadeset i jedan, i dobivaš. Ako, pak, nisi te sreće, pa dobiješ naprimjer osmicu kao drugu kartu, opet u ruci imaš ili jedanaest ili devetn'est. Ili čak možeš vući na jedanaest, pa slijedi treća karta koja može biti desetka, pa si opet ajnc, itd.

Dakle, sa šantom u rukama možeš imati niz kombinacija i šanse za dobitak su veoma izgledne.

Ostoja je sav drhtureći “gustirao” drugu kartu. Trajalo je to najmanje minute, ako ne i dvije.

Pjevač-banker ga upita nemarnim glasom: “Jaro, hoš' stat' il' češ povuć' slijedeću kartu?”

-Hajde, daj još jednu!

Pjevač mu opet ponudi da se sam posluži, a što je bilo popraćeno zajedljivim komentarom: “Bolje da se sam svojom rukom zakolješ, neg' da te ja svojom rukom koljem.”

Ostoja je gustirao i treću kartu najmanje jednu minutu, pa reće: “Meni dosta. Gonjaj me!”

Pjevač okrenu svoju kartu. Bila je to devetka. Povuče drugu, preokrenu je na devetku, a ono as. Dvadeset!

Ostoja izvrnu svoje tri karte. Sedamnaest. Šanta, kralj i desetka.

Pjevač ćutke gurnu sve pare u bank i reče: “Hajmo dalje, kolo sreće se okreće. Ko bi gore, učas dole…hajde, šta ste se stisnuli. Udarajte!”

Uskoro neko od igrača dobi asa pa zaigra za pet stoja. Pjevač mu veli da se sam posluži. Igrač uze drugu kartu. Poblijedi.

-Daj još jednu!

-Samoposluga! Sam se zakolji – pruži mu špil držeći ga vrhovima prstiju da igrač sam sebi uzme donju kartu. Uslijedi gustiranje i tiho: “Tropa”. Na keca je dobio kralja, a to je petnaest kada moraš vući, a nakon toga je sam sebi uzeo desetku, što je ukupno dvadeset i pet, a to je tropa.

Ado upita: “Mogul' se i ja u kolo ufatit?”

More ba jarane, kako da ne more! – odvrati pjevač pa iskapi čašu kombinacije Asbach – kola.

 
Skloni se da prođem, ubit ću te opet
Četvrtak, 27 Srpanj 2017 14:53

 

MuratNisam te se bojao živog, a kamoli mrtvog

Samedin Kadić, Sarajevo

Murat Dž. iz okoline Gradačca bijaše, po usaglašenoj ocjeni šireg kraja, junak, u arhaičnom smislu: popiti, zajahati u trku konja, opaliti iz prangije i krenuti na prangiju, zapodjenuti u kafani i na teferiču tuču, podići pred džamijom bajrak, pobiti se jedan na jedan, jedan na dva, jedan na tri i tako eksponencijalno dokle ima smisla, dokle ne bi neko rekao: “Odvadi malo!”

Ašikovao je s mnogima, pa tako i s izvjesnom Hankom, ali ništa pretjerano, bijaše, kažemo, i drugih djevojaka na Muratovom radaru. Hanki, koja je rasla u pobožnom ružičnjaku, braniše da se i gleducka s Muratom, tim bumbarem, i ubrzo isposlovaše da je udaju za jednog postarijeg, ali čestitog Veliju iz Brčkog, dobrostojećeg majstora u trenutno neperspektivnom zanatu: abadžiju. Dođoše veseli svatovi u ružičnjak Hankinog oca, i automatski, kao kakav leptir, odleprša haber do Murata da se Hanka udaje, što mu i nije bilo toliko krivo, da se udaje samo zato da se ne bi udala za njega, što, međutim, upali u njemu junački ponos, te skoči na konja i krenu zaobilaznim putem prema izlazu iz sela.

Svatovi bijahu otandarali iz sela i, kad izađoše na jednu zaravan, pred njih izjaha srditi Murat na bijesnom đogatu i viknu kako junaku i priliči: “O, Boga vam, hrđavi svatovi, kud ste pošli s tom mojom mladom?” Krenu sam na njih sve, dohvati se djevojke, uhvati je za bijelu ruku, pa je baci za se na đogina i uteče, kao u vesternima, kao u pjesmama, vesela mu majka!

Ote im Hanku ispred nosa i tako je spasi mlitavih ubadanja u tvrdo sukno pod abadžijskim fenjerom; niko se nije ni za nož, ni za kuburu uhvatio, a kamoli da je pomislio svoja prsa postaviti, čak ni mladoženja koji podiže ruke uvis I iskašlja: “Bit će sreće drugi put.” Odvede je u svoju kuću, gdje ga čekaše ostarjela majka da joj Hanka hizmet čini. Hoćemo reći: oženi je. Mladoženja i nesuđeni djeverovi oborenih noseva odjahaše prema Savi, a Hankini se pomiriše sa sudbinom: udala se, nema joj sad nazad.

Takav junak bijaše Murat! Siđi bi petkom na džumu u čaršiju, a poslije se zarakijaj, kako je to već kod nas u tim vremenima išlo. Ali nikad, nikad, pričala je kasnije Hanka, Hanka koja je iz kuće ponijela svoj bešvakat, nikad ne bi unišao u kuću pijan, toliko bi mu pameti, ma koliko se naljoskao, u glavi ostalo: peksinluk se ne unosi ondje gdje se na sedždu pada! Nego, kada se vrati noću iz kafane, pijan kao guzica, uvijek se svali negdje pred kućom: pod jabukom, na verandi ili na sijenu u štali. I tako je to išlo godinama.

Nekakav Petar iz Pelagićeva, junak Muratovog formata, naiđe kroz jedno naše selo i vrijeđaše muslimanke, je li bio pijan ili nije, ne znamo, ali je pričao svašta. Požališe se mještani Muratu i ovaj prve prilike sačeka Petra, s kojim je povremeno čak znao popiti u kafani, u najvećem miru i poštovanju, i zamoli ga, upozori ga, zaprijeti mu da u muslimanskim selima ne vrijeđa muslimanske žene. Petar se uzjoguni, uvrijedi, riječ po riječ, uvreda na uvredu, zametnu se tuča. Jedan na jedan, šakama. Bili su se cijela dva sata, nisi znao ili grmi ili se zemlja trese od silnog fursata s obiju strana. I Murat ubi Petra na onom mostu, ubi ga šakama.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search