LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 20 Lipanj 2018 19:33

 

SudRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (15)

Nadan Filipović

Suđenje pred sucem Frankovićem

Osvanu 27. prosinac 1942. Rečeno mu je da će taj dan biti suđenje. Iz Zagreba se samovozom dovezao sudac Dr Drago Franković. Oko devet ujutro u hodniku se ću otključavanje ćelija. Na vratima Rušidove ćelije se pojavi mlad, golobtrad ustaša koji mu reče da ga vodi na suđenje. U hodniku je već bila postrojena grupa zatvorenika koji su bili određeni za to grupno suđenje.

Izvedoše ih i pravac ona barake gdje ga je Luburić ispitivao. Za stolom su sjedila petorica. Kako će ubrzo saznati onaj u sredini je bio sudac iz Zagreba, spomenuti Dr Drago Franković, a s njegove desne strane Luburić, a s lijeve Alaga. Sa strana, do Luburića i do Alage su sjedili po jedan ustaški časnik.

Njih jedanaest optuženih je sjedilo na dvije duže klupe, a sa strana su stajala po dvojica ustaša sa strojnicama u rukama.

Poče prozivka.

-Ivan Lasić

-Nazočan!

-Geza Šoljom

-Nazočan!

-Josip Moravac

-Nazočan!

-Muhamed Ibrahimpašić

-Nazočan!

-Meho Crnkić

-Nazočan!

-Muho Crnkić

-Nazočan!

-Ibrahim Pašić

-Nazočan!

-Meho Jusić

-Nazočan!

-Blaž Kruljac

-Nazočan!

-Ibro Šabić

-Nazočan

-Rušid Hadžić

-Nazočan.

Riječ uzima predsjedatelj vijeća, sudac Franković:

-Ovo je ustaški stegovni i kazneni sud koji radi brzo, pravedno i učinkovito. Ivane Lasiću, ovdje imam potpisano priznanje da si od zatočenika opljačkao tri džepna sata, jedan ručni časovnik, tri kutije po stotinu komada cigareta, jedan zlatni prsten, dva para postola, tri kaputa, dvoje hlače i još neke druge odjevne predmete. Što kažeš na to i imaš li išta kazati u svoju obranu?

Lasić stoji i kaže: “Gospon sudac, jesam priznao, morao sam priznati, te znajte da bi i vi priznali da ste bili na takovim mukama kao ja. Točno je to sve što vi kažete, ali ovdje jasno i glasno kažem da su i druge ustaše pljačkale i krale i ja nisam jedini. Evo, neka Alaga kaže….

Luburić poskoči sa stolice i zausti da će nešto reći, a sudac Franković mu nešto šapnu i Luburić odustade.

-Lasiću, možeš sjesti.

-Idemo dalje. Geza Šoljom.

-Stojim pred vama pošteni i pravedni gospodine sudac.

-Potpisao si priznanje da si uhvaćen i pretresen na izlasku iz logora. U tvom kuferu je nađeno pet dukata i dva skupocijena briljantna prstena koje si oteo od zatočenika. Kanio si navedene dragocijenosti iznijeti iz logora i tako ne samo opljačkati zatočenike, već i državnu riznicu u kojoj su se te dragocijenosti trebale zapisnički pohraniti do krajnje odluke. Izvoli se očitovati.

-Gospodine sudac, meni je to sve podmetnuto. Ja veze s tim nemam.

-Tko bi tako nešto vama podmetnuo?

-Ne znam, ali tvrdim da su te dragocijenosti koje spominjete meni podmetnute u kufer.

-Imamo izjave zatočenika koje ste opljačkali prijeteči im kamom ispod vratova i govoreći da ćete ih zaklati ukoliko ne predaju dragocijenosti.

-Pa zar vjerujete više dvojici čifuta nego meni, zakletom ustaši koji našu mladu državu voli više od majke i oca i koji bi i majku i oca zaklao kao piliće ako bi mu bilo po zapovjedniku naređeno. Lažu čifuti! To su čiste laži!

 
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 18 Lipanj 2018 20:43

 

MaksRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (14)

Nadan Filipović

Isljeđivanje prije suđenja – drhturenje pred Maksom

Nakon dva dana začu zvuk ključa u lokotu.

-Izdiri stoko hajvanska, iđeš pred Maksa! – prodera se Alaga.

Utjera ga u jednu baraku. U vrh barake se nalazio jedan veliki sto. Njega Đulaga gurnu na klupu što je stajala ispred stola. Poviše stola, na zidu, visila je slika poglavnika dr Ante Pavelića. Strogo ga je gledao onim mračnim očima i kao da mu je poručivao – najeb'o si mlad ustašo.

Onda u prostoriju ouđe Alaga: “Stani mirno, ukipi se. Odgovaraj sasvim kratko. Ne laži ništa. Budeš li lag'o mog'o bi čak ovd'e na podu barake zakopat' nogicama k'o posl'je operacije krajnika izvana. Imamo mi jako dobrih kirurga za takve operativne zahvate.

Uto u prostoriju uđe nekakav omanji tusti čovjek srednjih godina. Alaga skoči kao da ga je guja ujela: “Za dom spremni, gospodine pukovniče!”

Luburić nehajno odmahnu rukom i odvrati: “Spremni”.

-Alaga, ko je ova ptica? Ovo je neki novi. Ostale sam ispitao, ali ovog nije bilo među njima.

-Rušid Hadžić, novopečeni ustaša iz željezničke bojne u Sarajevu. Treb'o je pripratit naku na dvanaest mjeseci osuđenu švercerku iz Sarajeva do Sunje i ona mu iskočila kroz prozor od klozeta, pa….

-Dobro je Alaga. Možeš ići. Ja ću s njim popričati da zapišem najvažnije. Sutra dolazi sudac Franković iz Zagreba. Ja i još trojica ćemo biti članovi vijeća. Jedan od te trojice češ biti i ti, Alaga, red je, jer su od tih optuženih šestorica ustaše - muslimani. Da neko ne kaže Hrvati im odredili presude i sudbine. Možeš ići Alaga.

-A ti. Hodi ovamo pred mene. Stani mirno i odgovaraj na moja pitanja. Kratka i jasna pitanja, kratki i jasni odgovori.

Otvori bilježnicu i protrese nalivpero.

-Ime i prezime.

-Rušid Hadžić

-Koliko ti je godina?

-Punih osamn'est. Za devet dana devetn'est.

-Pitao sam koliko imaš godina i tvoje je da rekneš – osamnaest. I ništa više.

-Ime majke?

-Safeta.

-Ime oca?

-Ramadan, zvali su ga Ramo.

-Živi?

-Jok.

-Oboje mrtvi?

-Majka je živa.

-Kad je umro otac?

-Dvajesosme. Ubili ga Vlasi sa Romanije.

-Što su ga ubili? Zna li se ko ga je ubio?

-Ništa. Niko ništa ne zna. Ni dan danasile. Našli su ga nakon tri hefte mrtvog pod hrpom grana. Po nogama i rukama ga razrezali i u rane natrpali soli. Usta mu začepili tako što su ugurali vunenu čorapu, dječiju kažu, a ruke i noge svezali žicom i polegli ga potrbuške. Kola i dva konja nikad ne nađoše, k'o da su u zemlju propali.

Luburić se zagleda u njega onim svojim sitnim očima. Otšuti par minuta. Problijedio je.

-I šta bi s tom švercerkom? Potanko i jasno. U deset rečenica.

-Rušid skrati koliko je mogao.

Kada završi sažetu priču Luburić poviknu: “Rafo, Rafo, uvedi je!”

Uđe neki brkati, povisok ustaša, a za njim, ko će biti, hajde da se pogađa – Mulija Zuko. Zamotane glave. Ahmedija prava na ženskoj glavi. Doveli je iz Gradiške.

-Gospođo Mulija, vidite da našoj vlasti ni sivi sokol, a kamo li takva sokolica kao što ste vi, uteći ne može. Hajdete lijepo ispričajte što je u stvarnosti bilo.

-On je od mene tražio pet hiljada kuna da me pusti da odem u zahod i da iskočim neđe đe voz iđe sporo. Nisam imala više od petsto kuna. Pon'jela sa sobom, kontam, more mi valjat' u zatvoru. Jedva je uz'o pe'sto kuna, a još me hotjeo…znate već šta.

-Na znam. Ne želim naslučivati. Vi mi kažite.

-Hotjeo me silovat'. Jedva sam se odbranila.

-Jaoooo. Užas jedan. Nešto mi se to ne uklapa. On osamnaest godina. Mladac. A vi starija gospođa. Možete mu po godinama baka biti. Neće biti. Niste vi bili te sreće.

-Jest', jest'! Bio se užasno uspalijo. Navuk'o forange one na vratima od kupeja pa navalijo da mi skoči na obraz. Jedva sam se o'branila. Allahom dželešanuhu i majkom njegovom sam ga zaklinjala i tad' je tek prest'o. A pe'sto kuna bo'me uze i pušća me na halu da uteknem kroz prozorčić.

-Laže hulja, gospodine pukovniče! - uskoči Rušid crvena lica kao kuhan rak.

-Kuš! Jezik za zube dok nisi ostao ovdje bez jezika i to u minuti.

 
Jedna kratka tužna priča
Ponedjeljak, 18 Lipanj 2018 11:46

 

MobilniTužna priča o staroj majci koja je odnijela svoj telefon na popravak

Amir Beširević

Kao i većina starijih osoba tako i ova majka nije se posebno razumjela u mobilne telefone koji je nedavno sebi nabavila. Nakon nekog vremena majka zaključi da je njen telefon u kvaru. Dugo je hodala tražeči radnju koja se bavi time i našla nekoga ko bi popravio kvar koji je nastao. Kada je konačno našla radnju, bilo je kasno i već su zatvorili. Idućeg jutra majka je nekako našla tu radnju i našla majstora.

“Gospodine možete li popraviti ovaj moj telefon?” reče majka.

Majstor pogleda telefon, provjeri ga i reče:” Gospođo vaš telefon je sasvim u redu”.

Majka suznog lica upita: ” Pa zašto me niko od moje djece ne nazove? ”

Ova tužna priča treba da bude pouka svima nama, nakon njihovog preseljenja nema koristi od podizanja skupih nišana, grobnica, mauzoleja, brinimo o njima dok su živi, bit ćemo za svoj odnos prema roditeljima pitani.

(Priča je prenesena sa sajta www.novihorizonti.ba)

 
Bajramska priča
Nedjelja, 17 Lipanj 2018 14:55

 

DrinaDrina je uzela svoje kurbane...

Amela Isanović

Za neke od nas to je bila, ne samo najljepša, nego i jedina rijeka na svijetu. Čuli smo za druge rijeke. Upoznavali smo ih na časovima prirode i društva, kasnije i geografije, ali jednostavno nismo htjeli znati. Nismo odavali priznanje ni Amazonu ni Eufratu, a kamoli Savi ili Dunavu. Za nas je ta zelena vijugava ljepotica bila aršin svim tekućim vodama na svijetu. 

Drina.  

U ljetne žege svojim ledenim jezičcima lizala je naša dječija tijela koja su vrlo često tek prije kupanja pristigla sa štrkljastih stožina ugaženog sijena, kukuruznih polja ili iz materine, s ljubavlju njegovane, savze. Zelenilo drinskih polja, bogate i tabijatli uređene njive činile su divan sklad koji nam se u tim godinama podrazumijevao kao nešto što nikad neće proći. Posebnu čar djetinjstvu davale su priče naših nana u kojima nismo mogli čuti ništa što bi moglo skrnaviti ili nagovijestiti uništenje tog jedinstva čovjeka i prirode. Najstrašnije priče koje smo mogli čuti bile su one o prikazama, džinima ili onima koji su nagazili na vilinsko kolo. Ipak, ni prikaza ni vilinskog kola se nismo bojali koliko Drine u dane Bajrama. 

Odvojeni jedno od drugoga, Drina i Bajram su bili najveće dječije radosti nas, koji smo rasli, igrali se i kupali na obalama ove ljepotice. Spojeni u istoj priči činili su nas tužnima, uplašenim i opreznim. Danas je ta tuga mnogostruko dublja zbog prekinute mladosti i zbog svega onoga što će kasnije odnijeti Drina i donijeti bajrami devedesetih. 

Ne znam kada sam prvi put čula to predanje, niti ko mi ga je prvi puta ispričao, znam samo da je u nama izazivalo jezu i neku zlosutnu radoznalost. 

K’o sad se sjećam tih ljetnih bajrama moga djetinjstva. Njima, bajramima, je prethodilo ravnomjerno kloparanje papučice sa šivaćoj mašini moje majke. To kloparanje smo sestra i ja mogle čuti samo kasno noću kada bi majka posvršavala sve poslove u kući, njivi i štali. Tada je sjedala za mašinu i šila bajramske haljinice za nas. Te haljinice, suknje s  volanima u jarkim bojama smo oblačile za Bajram. Iako smo svi znali da ih šije, majka ih je krišom šila. To krišom ogledalo se u tome da nismo znale kakav je dezen platna, je li odlučila da to budu haljinice, dimijice ili šalvare. Znale smo samo da će biti iste za obje i da će biti gotove do Bajrama. Naveče, kada bismo čule majku na potkrovlju kuće da ih šije, govorile bismo kako ćemo sutra zaviriti u drveni sanduk mašine i vidjeti, a kada bi jutro svanulo, zaboravljale bismo na radoznalost i predavale se igrama, sitnim poslovima, a sve da bi nas majka što prije pustila na Drinu, na kupanje. Danas, kada razmišljam o tome, sigurna sam da smo svjesno dopuštale da nas majka, u rani sabah na prvi dan Bajrama, iznenadi. Bilo je ljepote u tom iznenađenju. Oca bi ispratila u džamiju na bajram-namaz, nas probudila podsjećajući nas da je to jutro najposebnije i da će našim licima umivanje u rani bajramski sabah dati poseban sjaj. Umivenih lica smo se ubrzo nestrpljivo gurkale u dovratku istezajući se na prste da što prije ugledamo bajramsku odjeću koju bi majka brižno odložila preko kauča. 

Kauči zeleni, haljinice cvijetne a naša sreća neizmjerna. Brzo smo ih oblačile, provjeravale jesu li baš iste, upoređivale i sjećale se prošlogodišnjih nalazeći da su baš te najljepše dosad, ljepše od najljepših. Zanimljivo, ali tad nismo ni primjećivale da je majka svoje dimije i bluze uvijek nosila teta Velidi, komšinici i krojačici, ali naše bajramske haljine je umorna s nekom posebnom radošću šila sama.

-Ostavi to sad. Zar nisi umorna? Kasno je, idi lezi – čule bismo oca ponekad.

-Neka, malo ću, ide Bajram, adet je da djeca novo obuku - govorila bi izvlačeći tešku Bagat mašinu iz usta lakovanog sanduka, čiji mi visoki bordo sjaj i danas zacakli u oku. 

Radost Bajrama bi se nastavljala već po očevom povratku iz džamije. Ljubile smo mu ruku na ulasku u kuću, bajramovale se i prihvaćale slatkiše i dinare unaprijed ih zbrajajući  s bajram-bankom što ćemo tek dobiti od starijih sestara i rodbine, svih onih koji će nam doći prvog dana ili koje ćemo mi obići drugog dana Bajrama. Ipak, kada bi prošla i ta prva dva dana, Bajram bi nam postajao težak. Trebalo je izdržati još dva duga vrela dana prije nego što nam majka dozvoli ići na kupanje.

-Nemojte me pitati -  odgovarala bi čim bismo izokola započele o nesnosnoj vrućini – Na Bajram ne idete na Drinu i gotovo. Drina na Bajram uvijek uzima sebi žrtvu, kurban. Neko će se ugušiti. Već je… Ali to nećete biti vi!

Od svega što bi, odlučno i sa strijepnjom, majka izgovorila mi bismo najglasnije čule ovo: ”Već je!”, pa bismo do kraja Bajrama s drugom djecom iz komšiluka, do duboku u noć na sokacima, pričale gdje bi se to moglo desiti, koga bi ”Drina mogla ponijeti”. S nestrpljenjem smo čekali tu groznu vijest kao da ćemo tako osigurati svoje živote jer i jedna žrtva je bila dovoljna i previše. I zaista, takvu vijest, u čiju vjerodostojnost nikada nismo ulazili, bi uvijek čuli do kraja bajramovanja. Nakon Bajrama, mi bismo s neskrivenom ljutnjom i strahom prilazili njenim obalama, gasili vrućinu u tijelima vodenim kristalima prepuštajući se s podozrenjem valovima, koji su po pričama mještana, dan ili dva prije, udavljenog nosili  kilometrima nizvodno dok se tijelo ne bi zaplelo u žalosne vrbe i topole prosute duž obale.

Da li je Drina zaista na bajrame ”uzimala sebi kurban” ili su to bile podudarnosti koje su prerasle u predanje, ne znam. Znam da se ni dan danas ne mogu osloboditi bolne tuge koja me obuzima pri pomenu Drine i Bajrama. Njihov pomen ima snažnu pokretačku moć koja čini da se moja sjećanja pretvore u vječiti san o djetinjstvu, o cvijetnim haljinama, o bajramlucima, ali i košmar o svim onim tijelima koja će Drina uzeti sebi u zagrljaj  i nositi daleko od onih koji su bili po okolnim brdima smišljajući pakosti, od onih čija krvnička lica i krvave ruke nikada ne bi mogla saprati i kad bi vijekovima spirala.

Na tim obalama nas više nema. Nisu se stigle zasititi naših koraka i igara, naših Bajrama. Sve naše tamo je brisano, i kuće i mezarja, i savze, i žitna polja, i predanja, čak i naši potomci, ali ne naša sjećanja. 

Kažu da danas Drina teče bistrija nego ikad, neko kaže da je to zbog uništene industrije, a ja znam da je to zbog neokaljanih bajramskih radosti pohranjenih u cvjetnim dezenima nekog novog bajramskog ruha, ali i u suzama svih onih majki koje nisu ni slutile koliko će kurbana i žrtava Drini biti dato preko njene volje… Koliko će biti i bilo je bačeno u nju, okrvavljeno, ubijeno i izmučeno. 

Nije ih uzela, silom su joj date. 

I zbilja, uzela je Drina sebi kurbane, žrtve, mnoge od njih je nekad golicala svjetlucavim valovima u dječijim igrama, poslije su joj dati  u smrtni zagrljaj. U bajramskim haljinama.

(Ova lijepa bajramska priča prenesena je sa sajta Podrinje Online)

 
Bajramska priča
Subota, 16 Lipanj 2018 09:59

 

VisnjaPetostojka

Tarik Đođić

Nekad kolač, šapa ili neki drugi suhi, ili Abdurahmanova beba, danas bi to prepoznali kao piškotu, bombona, rijetko jabuka. Najpoželjnija je bila stoja, bijela. Žute, dvobanke i petobanke, nas i nisu baš radovale, petostojku smo sanjali. Papirne kao da i nisu bile u opticaju.

Prvog bajramskog jutra okupili bismo se da dogovorimo strategiju i taktiku na nekom od naših komandnih zbornih mjesta: kod Husinog bunara, pod našim jasenom ili pred Zlatkinom kućom, na drugoj obali. Svi smo bili komandanti i svi smo bili glavni: Bajram je. I isto kao što ćemo za Uskrs svi obići kuće u kojima se tog dana farbaju jaja, tako smo svi učestvovali u dogovoru oko najboljeg rasporeda za osvajanje bajramluka.

Kad bismo dogovorili raspored, krenuli bismo na vrata kuća koje su nam rasporedom pripale. Bajrambarekula, bajrambarećula… Kako ko. U početku su se svi držali dogovorenog, ali bi ubrzo sretali druge na teritoriji koja nije bila njihova. Dogovor bi se urušio, pakt bi propao: svako bi počeo jurišati na svaku kuću u mahali, raspored je prestao važiti. I svako bi obišao svaku kuću, a bajramski plijen, koji smo poslije brojili i poredili, bio bi, otprilike, svakome isti. Malo stoja, malo žutih, kolač, od kojeg je bilo ostalo tek sjećanje, ili jabuka u njedrima. Ravnopravno.

Ipak, jednog sam Bajrama ja dosegnuo san: dobio sam petostojku. I danas mi je misterija: je li ta petostojka došla od moje nane ili od Berke Muharemove, ne znam. Možda su čak bile i dvije petostojke. Ja pamtim jednu. Odvojio sam je od dvobanki, petobanki i stoja, bila je sama u drugom džepu. Pokazat će se, bila je sama u drugom, poderanom džepu. I negdje je ispala. Tražio sam, stotinu puta prelazeći put na kojem mi je moja petostojka mogla ispasti, ali ništa. Dječijim sam prstima prebirao travu, prst po prst, na mjestu koje mi je bilo najsumnjivije. Ništa. Nikom nisam rekao da sam petostojku dobio, pa nisam ni od koga mogao tražiti ni da mi pomogne tražiti. I nisam je našao. Oka nisam sklopio, ali mi ni suza nije došla. Mislio sam: naći će neko, neko će se drugi obradovati.

Te jeseni, na mjestu po kojem su moji prsti tražili kovanu petostojku, niklo je drvo. Sitno i krhko, ali pravo i lijepo. Dogodine, znali smo da je to višnja. Druge i treće godine, djeca su sa zemlje brala višnje. U petoj se već po njoj verala. Brala i jela ukusne, kisele, a slatke, višnjine plodove.

Znam ja da iz petostojke ne niče višnja. Ali, eto tada, kao da je nikla. I danas je tamo. A sa svakim dječijim zalogajem, ja kao da vidim nanin i Berkin osmijeh, kako im je duša sita, kao da one jedu, tamo gdje su sada. I ne broje, niti im je važno, čija je petostojka stvarno bila.

Zato podajte danas djeci bajramluk, može i papirna, ne žalite. Čak i da izgube, neko će naći, a vi ćete svakako biti na dobitku. Možda se pokaže da vam je taj nepojedeni zalogaj bio i najslađi.

Bajram mubarek olsun.

(Ova lijepa priča je prenesena sa sajta AKOS)

 
Bajramska čestitka
Petak, 15 Lipanj 2018 12:18

 

BajramSvim muslimanima, pravim vjernicima koji se pridržavaju Kur'ana Časnog i žive u čistom, nepatvorenom islamu, ali i onima koji će kadli-tadli doći tobe, neki prije, a neki kasnije, upućujemo iskrenu čestitku, uz želju da ove mubarek dane dočekaju u zdravlju i blagostanju, sa svojim obiteljima, rodbinom, prijateljima i komšijama, baš kako to nalažu naša tradicija i običaji.

Poslije posta, mjeseca zahvalnosti i odricanja, neka sve ljude svjetlost najradosnijeg praznika povede ka miru, toleranciji, međusobnom razumijevanju i povjerenju.

U ovim mubarek danima svakako se trebamo sjetiti onih koji se nalaze u teškom materijalnom stanju. Dajmo od sebe koliko možemo, učinimo da i njima ovi mubarek dani donesu makar zehru radosti, da i oni osjete sve blagodati Bajrama.

Bajram šerif mubarek olsun!

 
Interesantna priča Miloša Petronijevića
Četvrtak, 14 Lipanj 2018 10:43

 

ProvalnikProvalnik

Miloš Petronijević, Beograd

Baterijska lampa zasvetluca, pa se ugasi, i sedoh na fotelju i skinuh je sa čela da bolje pritegnem poklopac s kontaktom. Smetao mi je znoj pod fantomkom, nisam ga mogao obrisati, sem uskog proreza za oči telo je prekriveno, ne sme se ostaviti ni dlačka od trepavica ni kaplja znoja za sobom − zbog bande naučnika, kojima u težnji da zatru čovečanstvo nije bio dovoljan izum atomskih bombi već su i u svet DNK prodrli, da bi u sadejstvu s murijom zaštitili imovinu beskrupuloznih bogataša i izolovali ih od provalnika, uličara i vaskolike sirotinje.

Uvek budi korak ispred!“ pomislih, i osvetlivši neke knjige na polici, setih se psihologije i kako je skoro četrdeset godina vladalo mišljenje, zasnovano na istraživačkom radu po zatvorima, da su lopovi individue s nižim koeficijentom inteligencije, a onda se neki od njih dosetio da oni koji su pametni nisu ni hapšeni.

Srbija nezaustavljiva u ekonomskim reformama“, pročitah pored kompjutera otkucan tekst u kojem je imalac vikendice u kojoj sam bio veličao vizije našeg premijera. − „Već trideset godina, kroz ceo život ove moje retardirane generacije, doživljavam kako piči napred“, pogledah na uglu stola porodične fotografije tog člankopisca, nekadašnjeg glorifikatora Partije, Jugoslovena i ateistu, pa velikog Srbina i pravoslavca: sad neki dan, dok sam mu poizdalje pratio kretanja, beše se u crkvi molio Bogu, skrušen, valjda da sveci podare oplodnju kapitala tajkunima čiji je pobornik i sluga pod starost postao i sačuvaju ih od razularene i neuke rulje i golotrbije.

Takve orobiti moralno je delo“, ubacih u transportnu vreću kameru i fotoaparat, razmišljajući zašto su svi novinarčići ovoga sveta oduvek uz one na vlasti, dok su ti isti na vlasti. (Ili, kako to beše napisao onaj francuski novinar od pre dva veka: „Razbojnik pobegao sa Elbe! Uzurpator se iskrcao u Francuskoj! Bonaparta na putu za Pariz! Njegovo carsko veličanstvo ušlo u svoju prestonicu!“)

− Čovek je beda od stvorenja i jebao bi se za žutu banku – izlazeći u hodnik sapletoh se o prag i umalo ne padoh. − Jebem ti život – hvatajući se za bolnu kičmu, uspravih se i prihvatih za dovratak.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 13 Lipanj 2018 10:55

 

JasenovacRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (13)

Nadan Filipović

Utekla Mulija!!!

Točkovi su kloparali, a Rušidu se u kunjanju učini da ponavljajući romore: endeha, endeha….enbdeha, endeha….endeha, endeha. I sve tako. Trznu se iz polusna. Pogleda na sat. U onom kunjanju je izgubio predstavu o vremenu. Upitao se onako u sebi kada je Mulija ušla u halu. Još bi on razmišljao da ne začu: “Kada će ova više izać'? Preko po sahata je unutri.”

Jedan deduka je cupkao pred vratima WC-a.

-Šta po sahata?! Ma, dedo, ne pretjeruj, prije pet minuta, ako ne i manje sam je upušć'o na halu.

-Boga mi si ti sine plaho ušećerio, ima haman po sahata. Sve te gledam, a žao mi te bilo budit', a 'vako star znadem dobro da ima ljudi koji budu plaho rabijatni kad hih se probudi. Ma, de sine, ne budi ti naređeno, gluho bilo, pokucajder ti da ota tvoja otvori što je na hali.

Rušid pokuca, pa poče lupati po vratima. Snažno gurnu vrata, ali ništa. Zaključano. Proba otvoriti onim ključem, ali to je bio samo specijalni ključ za kupe. Utom naiđe kondukter. Objasni mu o čemu se radi. Kondukter izvadi iz one svoje torbe originalni ključ za WC.

-Evo, lako ćemo. Biće otvoreno u sekundi. Okrenu ključ. Na onom polukrugu se pojavi “Slobodno”. Bijelim slovima na zelenoj podlozi. Kondukter se slavobitno osmjehnu. Pritisnu šteku. Vrata ne miču.

Rušid pomisli: “Bože moj, da nije na se ruku digla. Možda se objesila na učkur od dimija.”

-Daj da povučem onu hitnu kočnicu da zaustavimo vlak.

-Je si li pobudalio čovječe? Pa da nam četnici ili crvendači, svejedno je, ulete u vlak i pokolju nas. Saće Derventa.

Naiđoše dvojica domobrana. Bazde. Oba grmaljine.

-Braćo, pomagajte. Sprovodim kriminalku u Sunju. Pustio je na halu, mor'o sam. Usrala bi mi se u kupeu. A i po pravilima službe je bilo. Molim vas da pogurate, da svi poguramo ne bil' se vrata otvorila.

-Pustider mene - dreknu krupniji domobran, komadina seljačine - a ti kundo gledaj i nemoj pošljem rijet da sam 'nako, sam od svoje volje razvalijo.

Udari jednom čizmom. Vrata se ne pomakoše. Onda se osloni na zid vagona pa opet. Brava se razvali i vrata se otvoriše. Nikog u WC-u. Rušid samo što ne pade u bandak. Mali prozor je bio otvoren.

Uskoro vlak uđe u Derventu. Rušid, k'o bez glave poleti da izađe. U zadnji čas se sjeti čuturice. Vrati se i uze je. Odmah uleti kod šefa stanice.

-Gdje je željeznički redarstvenik?

-Odma' ću ja. Izleti iz prostorije i ne prođe minuta dođe sa redarstvenikom. Stariji čovjek.

-Šta je bilo? Čemu tolika žurba? Upravo sam objedovao.

Rušid mu ukratko ispriča. Staronja se počeša po glavi i reče: “Boga mi, ne bih volio biti u tvojoj koži. Tako nešto ti se nije smjelo desiti. Valja ti produžiti do Sunje i onim što je čekaju lijepo objasniti cijelu situaciju. Nije moje da ti solim pamet, ali smatram da si nagrebusio, mladiću. Neka ti je bog na pomoći. Ne boj se. Uhitit čemo mi tu pticu, švercerku duhana i kriminalku. Neće nam izmači. Odmah počinju potrage. Hajde, požuri, vlak samo što nije krenuo.”

Rukovaše se, Rušid se zahvali na pomoći, “poselami” redarstvenika “Za dom spremni”, a ovaj “odselami” sa gromkim “Spremni!” pri tom udarivši džonom cokule u drveni pod. Rušid uskoči u vlak koji je već polagano krenuo. Sjede u kupe. Zaključa vrata i navuče forange. Mislio je da zakunja do Broda, da se presabere, ali san nikako ne dolazi na oči. Osjeti da su mu usta sasvim suha. Uze čuturu i napi se. Voda je bila mlaka.

-Kud ne natočih svježe, hladne vode u Doboju? – pomisli. No, ko će u toj frci još misliti na vodu. Majku joj švercersku jebem!

Konačno, nakon svih peripetija i presjedanja, dođe u Sunju. Kad se gužva na peronu malo prorijedila vidje dvojicu ustaša kako gledaju tamo-vamo, lijevo i desno. Priđe im.

-Je li vi čekate pripračenu švercerku Muliju Zuko?

-Da. Upravo nju. Gdje je?

-Utekla mi je! U crnu zemlju hoću da propa'nem. Natužilo joj, vel'ka nužda, da izvinete, jasno mi je bilo, strašno je prdila kad smo stigli u Doboj. Nisam je mog'o pustit' na halu prije nego što je vlak kren'o. Dugo se zadržala, više od deset minuta. Pokušao sam otvorit' vrata. Uzalud. Pomog'o mi jedan gorostas domobran da razvalimo bravu. Mulija je iskočila kroz halski prozor. Šta sam mog'o učiniti?

-Mujo, glupi Mujo, pusti sada puste priče i objašnjenja. Trebao si je pustiti da se usere i usranu ovdje dovesti.

-Na kojoj dionici je utekla i kako ti je mogla uteči, Mujo, Mujo, magarčino glupa?

-Mislim oko Kotorskog, jer je domobran, svakako uz prisustvo konduktera, razvalio vrata kad smo prolazili mimo Kotorskog.

-Da vidim u papirima. Mulija Zuko, 55 godina. Baba ti utekla magarčino jedna glupa. Nisi ti ustaša već usraša. Ne jedi se jer nećeš morati u crnu zemlju propadati, u crnu češ zemlju tako zelen biti sahranjen kad te streljaju nakon kratkog suđenja. Valja ti Maksu na oči. Znaš li ti uopće kretenu tko je Maks?

Jok! Pojma nemam.

-E, uskoro češ ga upoznati. Na tvoju glavu ne bih metnuo ni jedne kune, kad bi se kladio. Ščepaše ga i odmah mu skidoše opasač na kojem su bili futrola sa pištoljem i kamom u korama. Čuturica ostade zakačena na kaišu od hlača.

-Ruke na leđa da si stavio! Na leđa ruke, idiote! Šta se sada prenemažeš? Šta dršćeš? Tako.

Lisičine učiniše cap-klap, Rušida jako zaboliše ručni zglobovi jer su lisičine bile baš dželatski stegnute, a hlače samo što mu nisu spale. Ubaciše ga ozada u neki crni automobila i rekoše mu da legne, a preko glave mu jedan od ustaša, suvozač, prebaci svoju jaknu i reče: “Budeš li ispod oko izvirio, budem ti tintaru metkom propirio!”

Čuo ja da su stajali na nekoliko kontrolnih punktova. Kad su ustaše na kontrolama pitale ko je taj što spava na zadnjem sjedištu, tada bi sklanjali onu jaknu sa Rušidova lica i pokazivali ga, svakako zajedno sa papirima koje im je dao.

Znao je da su na kraju putovanja kad su konačno stali, a neko povikao: “Stoj! Gasi motor samovoza. Čekajte da otvorim kapiju”. Tada se usudio malo izviriti i zaista vidje kapiju sa velikom pločom na gornjem dijelu, a na ploči je pisalo: “Radna služba Ustaške obrane. Sabirni logor br.III”, a iznad natpisa se šepurilo veliko slovo “U” iznad kojeg je pisalo “Sve za poglavnika”. Brzo se pokri po glavi.

-Alagaaaaa..... hej Alagaaaaaa, evo jednog tvog Muje nama u goste.

Začu glas: “De dico, nemojte starijeg od vas zajebavati. Đe je?

-Evo ga - jedan od ustaša izvuče Rušida pa ga baci u lokvu pred noge nekog starijeg ustaše.

-Gukni 'tico koji si?

-Rušid Hadžić.

-Što ste ga doveli? Šta je napravio?

-Idiot. Utekla mu iz vlaka nekakva švercerka, baba od 55 godina, neka Mulija Zuko. On ju je trebao pripratiti do Sunje, a mi preuzeti. Iskočila mu kroz prozor klozeta dok je vlak bio u pokretu.

-Ha-ha-ha! Ja junaka, majko moja! Sram te bilo hamelju nas Hrvata islamske vjeroispovijesti. Ta švercerka, kako rekoste…

-Mulija Zuko – prostenja Rušid.

-Kuš smradu! Tebe ne pitam. Gonite ga u dvicu.

-Šta češ s njim Alaga?

-Sutra ili najkasnije prekosutra dolazi Maks. Zakazano je suđenje onim lopovima. I ovog ćemo priključiti. A zna se šta će biti. Znamo i vi i ja šta će biti. Maks je Maks.

Alaga zviznu i mahnu jednom ustaši: “Pudiću, goni ovog u dvicu. Nemoj da bi ga…određen je za suđenje.

Priđe ustaša Pudić. Krvave mu oči. Šutnu nogom Rušida u bubrege i reče: “Ustaj banditu. Hodaj, hodaj brzo za mnom. Ti si ionako mrtvac koji hoda.”

Ubaci ga u neku boksu što je bila kao neki veći sanduk. Zaključa katanac. Rušid leže na golu zemlju. Čuo je viku ustaša i poneki jauk iz daljine.

 
Sjećanje na staru Tuzlu
Ponedjeljak, 11 Lipanj 2018 21:35

 

Gimnazija u TuzliNa korak od propasti

Ivan Berisov, Portugal

(na fotografiji iz 1937.g. je zgrada Gimnazije u Tuzli)

Za vrijeme martovskih događaja, aprilskog rata, kapitulacije Jugoslavije i okupacije zemlje nastava u svim državnim školama je bila prekinuta, kako u Tuzli tako i u mnogim drugim mjestima. U vrijeme mobilizacije i ratnih zbivanja školske zgrade su bile pretvorene u kasarne u kojima su prebivali najprije vojnici Kraljevine Jugoslavije, a poslije njih, vojnici okupacionih snaga Njemačke i Italije.

Kada je NDH preuzela vlast nastava se nije mogla odmah obnoviti, u prvom redu zbog toga što su škole boravkom vojnika u njima bile devastirane. Prema tome trebalo ih je najprije dovesti u red. Vlasti NDH su žurile da to učine. Otvaranje osnovnih škola bilo je predviđeno za 12 svibanj (maj) 1941. godine, što je i ostvareno, dok je nastava u svim srednjim školama bila odgođena do septembra. Kako bi se riješilo pitanje okončanja tekuće školske godine, poglavnik Ante Pavelić je odlučio da se svim učenicima, bez obzira da li su regularno okončali školsku godinu ili ne, u znak „uskrsnuća Hrvatske države“, dodijeli “Svjedodžba u spomen prve školske godine u NDH”. Osim toga, učenici završnih razreda osnovnih škola su bili oslobođeni polaganja prijemnog ispita za upis u srednje škole. O uspostavi školstva u NDH može se detaljnije saznati iz vrijednog rada mlade historičarke iz Sarajeva Sanje Gladanac, prvog te vrste, pod naslovom „Uspostava državnog školstva na području Velike župe Vrhbosna“.

Prema tome moj djed, kao profesor Tuzlanske gimnazije, u tom periodu nije radio, ali se nije mnogo uzbuđivao. Za mjesec april (travanj) dobio je platu, i nalazeći se bez obaveza živio u očekivanju početka nove školske godine. Sigurno je već bio saznao da je stari direktor gimnazije (vjerojatno sa svom direkcijom) bio smijenjen i da se umjesto njega pojavio novi upravitelj bivši profesor Behram-begove medrese, Omer Džudža. Vjerojatno je također saznao da je za novog tajnika Gimnazije bio postavljen Stipe Vučetić. Da li je profesora Omera Džudžu odranije poznavao nije mi poznato. Moguće je da jeste, ali po svoj prilici samo iz viđenja.

U tom prvom periodu uspostave ndh „Zakonodavno povjereništvo pri Poglavniku“, koje je predvodio Dr. Miroslav Žanić, je za mjesec dana svog postojanja, dakle od 15 travnja do 15. svibnja 1941., izdalo ni manje ni više nego 119 što naredbi, što odredbi (dakle u prosjeku po četiri dnevno). Bile su sve kratkog sadržaja. Objavljivane su u Narodnim novinama, službenom glasilu NDH.

Neke od ovih odredbi i naredbi što posredno, što neposredno, ticale su se kako učenika tako i nastavnog kadra. Na osnovu njih svi profesori Jevreji su bili odstranjeni iz nastave, a učenicima iz jevrejskih porodica je bilo zabranjeno pohađanje srednjih škola. Osim toga protjeran je jedan broj profesora Srba koji su iz Srbije i Crne Gore doselili u Hrvatsku i Bosnu poslije 1900. godine. Protjerani su zajedno sa svojim porodicama. Prema tome na te profesore i učitelje se više nije moglo računati. Zbog donesenih zakona nastavni kadar se osuo, ali su ga vlasti kanile nadoknaditi reaktiviranjem umirovljenih profesora, kao i postavljenjem za profesore tek svršenih studenata.

Međutim, do još većeg decimiranja nastavnog kadra došlo je mimo bilo kakvih odredbi i naredbi po volji Ministra bogoštovlja i nastave Dr. Mile Budaka, koji je smatrao da u redovima nastavnog osoblja ima mnogo onih koji ne odgovaraju građenju novog školskog sustava, koji je trebao biti zasnovan na ustaškim načelima. Kako se izrazio „među njima ima mnogo onih koji bojažljivo stoje po strani, kao i onih koji su stajali u neprijateljskoj službi, dok je najmanji broj onih proustaški orijentiranih“. Prema tome u redovima profesorskog kadra sve je bilo spremno za veliku čistku.

Kako je navela Sanja Gladanac „uklanjanjem neodgovarajućeg kadra nastojalo se školstvu i u kadrovskom pogledu dati “hrvatski karakter”, zadržati osoblje koje će maksimalno odgovoriti zahtjevima nacionalnog odgoja omladine te pokazati odanost državi i poslušnost režimu“.

Teško je reći da li je moj djeda predosjetio opasnost. Pa i da jeste, teško da bi bilo što mogao učiniti. Mislim da je prema Budaku spadao u kategoriju onih za koje bi se reklo kako „stoje po strani“, a takvi su po njemu trebali biti odstranjeni.

Moj djed je od rane mladosti bio ljevičar, ali komunistima, kao religiozan čovjek i veliki protivnik boljševizma, nije pripadao. Borio se za socijalnu pravdu i jednakost svih ljudi, a rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili bilo kakvoj drugoj pripadnosti nije pridavao nikakav značaj. Za njega su svi ljudi bili jednako vrijedni i družio se sa svima. Poslije ženidbe se smirio prekinuvši svaku političku aktivnost. Pred sami rat već odavno nije pripadao nijednoj političkoj organizaciji, bilo kom nacionalnom ili kulturnom udruženju, kao ni bilo kom pokretu. Nije naravno prišao ni ustaškom. Potpuno sam siguran da je politika diskriminacije i progona ljudi za njega bila neprihvatljiva i da ju je svim svojim bićem osuđivao. Već samim tim po svojim nazorima i po svom karakteru nije bio pogodan režimu u kojem je bio prisiljen živjeti.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 10 Lipanj 2018 10:49

 

Vlak-NDHRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (12)

Nadan Filipović

Pretpratnik

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

REDARSTVENA OBLAST

Željezničko redarstvo Sarajevo

G. Tomičiću

Primljeno: 18. kolovoza 1941. god.

Broj: SLUŽBENO

Predmet: Određuje se ustaša Rušid Hadžić za pretpratnika Mulije Zuko u sabirni logor Jasenovac

Tijekom dana 10. ov.mj. predvedena je u Žup.redar.Oblast Mulija Zuko, djevojački Kamber, iz Sarajeva, bez stalne adrese, a koja je već treći put uhićena radi bezpravnog putovanja u cilju šverca većih količina rezanog duhana (dva velika kufera) plus po džepovima i zamotano oko tijela, a što ga je kanila prodavati na crnoj burzi u Zagrebu i tako steči protivuzakonitu osobnu korist. Po sudskoj odluci ona će biti sprovedena u sabirni logor Jasenovac da na društveno korisnom radu provede dvanaest mjeseci kao opasna povratnica u nezakonite radnje.

Za pretpratnika je određen ustaša Rušid Hadžić, djelatni pripadnik prometnog zdruga Sarajevo. Pretpraćivanje Mulije Zuko je određeno za 26. ov.mj. Ustaša Hadžić će Muliju Zuko prepratiti do željezničke postaje Sunja gdje će je predate službenim licima sabirnog logora Jasenovac koji će čekati na postaji. Oni će ustaši Hadžiću dati pismeno u kojem potvrđuju da je M.Z. uredno prveo i njima predao.

Prednji izvještaj dostavlja se nadpisu, na nadležnost.

Sarajevo 17. kolovoza 1941. god.

 

ZA DOM SPREMNI!

 

ZAPOVJEDNIK ŽELJEZ. REDARSTVA

 

(potpis nečitak)

              

U potpisu: Tarabuluzi

 

Jutro, 26. kolovoza. Petnaest do pet. Vlak je postavljen. Kreće u pola šest. Rušid stoji na peronu. Oko njega gungula. Vlak je već prepun, ali briga njega. Kao sprovodnika – pretpratnika čeka ga čitav prazan kupe s onim tamnobordo mehkim sećijama. Sam on i osoba koju pretpraća. Nekoliko puta nervozno pogledava na časovnik. Već je šest i pet, a još nema redarstvenika i osobe koju sprovodi na isporuku jasenovačkim ustašama. Okreće se lijevo - desno. Odjednom ih ugleda. Odahnu. Dva redarstvenika vode jednu ženu srednjih godina. Mršava je i nema više od metar i pedeset. Možda koji cenat jače? Nehajno gleda oko sebe. Nikad ne bi mogao pomisliti da je ta ženica opasna švercerka.

-Rušid Hadžić?

-Da. Glavom i bradom. Izvolite moju ispravu i pretpratnički list.

-Izvolite dokumente za primopredaju ove švercerke u Sunji. Premda imate iskustva dužnost je ukazati da potpisanu kopiju vratite u Sarajevo kako će moći biti dostavljena Željezničkom redarstvu na arhiviranje.

-Hvala lijepa. Za dom spremni!

-Spremni!

Redarstvenici se okrenuše i odoše.

Ona ga žena gleda i pred njega pruža obje mršave ruke.

-Šta je švercerko jedna? Šta pružaš te ruke?

-Lisičine. Hoš mi stavit' lisičine? U lisičinama su me ona dvojica doveli, pa k'o velim….

-Kak'e ba lisice! Dočim, da si ti nakav opasni kriminalac, naprimjer ubojica i to višestruki, jaštaradi da bi izvadio lisičine i metn'o ti na pokvarene ruke. I dobro bi ih uteg'o. Onako katilski. A lisičine tebi što švercom duhana podrivaš državu? Ha'de ba! Eto te k'o pokislo pilešce. Joj, jesi ružna. De, ulazi na ova vrata.

Mulija se pope u vagon, a on za njom. Onim specijalnim ključem otvori prvi kupe po redu, a to je bio onaj službeni koji su koristili željeznički redarstvenici i pretpratitelji određenih uhićenih osoba.

-Uh što je l'jepo. Baš nabas. K'o talambas – pokuša se našaliti Mulija, a Rušid je presječe natuštenim pogledom.

-Sjed' tude i ni je'ne više. Sve do Sunje. Jes' čula?!

-Aha - tiho odvrati Mulija zagledana u sivo jutro i one barake pored pruge u Alipašinu Polju pored kojih se vlak vukao.

Već je do Visokog kasnio preko pola sata.

-Bože moj, kada li ćemo doći u Sunju? Još ako banda napa'ne vlak ili, ne daj bože, miniraju prugu. A ja ništa nisam ponio za pojest'. – razmišljao je.

Navuče one forange prema hodniku. Namjesti se u čošak pa zakunja. Bio je miran. Kupe je zaključan tako da ga niko ne može izvana otvoriti. Da bi ušao mora kucati.

Dobro je otspavao u još je zatvorenih očiju osluškivao ravnomjerno kloparanje točkova. Vjerovatno su blizu Maglaja. Otvori oči. Preko puta je spavala Mulija lica blaženog kao u pravdenika. Usta su joj bila poluotvorena.

Ustade. Uze čuturicu i napi se vode. Mlaka, ali ugasi žeđ.

-Đe smo? – upita Mulija.

-Šta te briga đe smo? Tebi je suđeno da te predam u Sunji, a šta će bit' poslije, to nije moja briga. Pa eto, kad već pitaš, uskoro ćemo u Maglaj.

-Hajde, bolan ne bio, pusti me da sađem u Maglaju. Daću ti pet stotina kuna. Imam rođake u Čakalovcu. Šta imaš od toga što š me oćerat na robiju? Kod rođaka bi se smirila, Allahom ti se i oč'njim vidom kunem da više neću švercovat'. Radila bi u rođaka u njivi i ne bi se više vraćala u Saraj'vo. A ovako, pet stoja tebi, pa dobro tebi, a predobro meni. Rekneš samo da sam ti utekla dok je vlak staj'o….

-M'rš pogana švercerko! Moje je da te predam u Sunju. Čuj? Meni utekla! Kakav bi ja bio onda ustaša kad bi mi takva smrda k'o ti utekla s vlaka. Ha'de, ne budalesaj. I umukni, da te više čuo nisam.

-Što odma' vileniš? Golobrad si žutokljunac. Ne znaš šta je život. A izgleda mi da si još junfer. Garant ti još nijedna nije dala koke. Eto tih forangi, niko ne vidi, pa bujrum ako hoš da mrak s okica skineš. Ne bi bio prvi ustašica kojem sam dala. Šta veliš?

-M'rš u vražju mater vještice. Ti da mi dadneš…ti da mi dadneš? Ma eto te gori si gurbet od one moje stare i gutave rodice Hanife. Tebe da je..m?! Ma šta ti je na plitku pamet palo? Fuj! Ha'de sad umukni il' ću te šakama učutkat'.

Mulija umuknu. Gledala je kroz prozor obliven kišom. Rušid ponovo zakunja.

Nije sastavio ni po sahata, a Mulija se opet javi: -Joj, ja moram na halu….spram sebe.

-E, jes' našla ka'š na halu.

Taman je raskrilio one forange na vratima i spremao se da otvori vrata, a vlak uspori. Ulazili su u Doboj.

-Bo'me ništa od hale. Zabranjena upotreba dok je vlak u kolodvoru. Strpi se. Nemoj se sad' upišat' u dimije.

-Nije mala, neg' vel'ka. Joj, to je od onog čaja i budžava hljeba što su mi u zatvoru dali prije puta. Joj, unerediću se. Vodi me iz voza na stanicu na halu. Allaha ti! Preklinjem te!

-Nemoj mi sada Allaha s halom povezivat. Budeš se dobro iskehala prije puta.

-Tada mi nije natuživalo. Vodi me na halu, matere ti. Usraću ze do iza vrata.

Dok je Rušid brzinski kontao šta da uradi kupe ispuni nepodnošljiv smrad.

-Jesil to?!

-Jok, povjetarac. Lahor. Izvini.

-Šta povjetarac?! Šta lahor?! Nikad goreg i smradnijeg prdeža osjetio u životu nisam i to od tako malehna insana. Pravi bazdulj! Tol'ko bazdi da mi se povraća. Moram prozor otškrinut'. Čuuuj, lahor. Sjedi tu i da se makla nisi. I ne prdi više!

Izađe iz kupea samo da upita konduktera šta mu je raditi u ovakvoj situaciji. Konduktrer se, na sreću, našao u blizini i rekao mu da vlak kreće za nekoliko minuta. Međutim, čim je on izašao, Mulija je hitro skočila, zgrabila onu njegovu čutiricu, napila se vode, a onda u nju ubacila nešto sitno smotano, pa je čuturicu brzo i zatvorila. Sjela je, i u sebi konta: “Jebaću ti sve po spisku, ustašice balavi.”

Utom se pojavi Rušid na vratima.

-Vlak kreće za par minuta. Stisni guzove ženska glavo, pa čim vlak krene idi na halu i sjedi kol'ko te volja i dobro se istresi da se razrahatiš. Razumim tvoju muku. Insan sam.

Čim vlak krenu Rušid ustade, razgrnu one što su stajali ili sjedili na podu hodnika, te napravi Muliji prolaz do hale.

-Kad uđeš dobro se zak'jučaj da ti neko ne upa'ne dok si na hali. Ja ću stajat' ovdje il' sjedit' u kupeu sa strane da vidim kad izađeš. I ne zaboravi povuči vodu iza sebe. Ako zaboraviš, onaj ko uđe iza tebe ugušiće se od smrada. Ha'de sad!

Mulija uleti u WC i okrenu onu šteku. Izvana je pisalo “zauzeto”. Bijela slova na crvenoj podlozi. Sjede na šolju, razmota desnu pletenicu i iz nje izvuče komad žice. Hitro ga omota oko šteke, a drugi kraj žice čvrsto zaveza za onaj metal poviše brave. Usukavala je žicu i ona se jako dobro stegla. Sada niko ne može, bez velike muke, otvoriti.

(nastavlja se)

 
Podsječanje
Subota, 09 Lipanj 2018 09:58

 

Koca PopovicKoča Popović, duboka ljudska tajna: O Josipu Brozu Titu

Dušan Čkrebić, Beograd

“Službeni glasnik” objavio je prošle godine treće izmenjeno i dopunjeno izdanje knjige Dušana Čkrebića "Koča Popović, duboka ljudska tajna". Reč je o obimnoj, detaljnoj, brižljivo napisanoj biografiji Koče Popovića, španskog borca, komandanta Prve proleterske brigade, filozofa, nadrealiste, državnika, ministra spoljnih poslova u SFRJ, jednog od najznačajnijih ličnosti u Jugoslaviji u XX veku. Kako sam Čkrebić kaže, "Uveren sam da će, zahvaljujući ovoj knjizi, svaki čitalac upoznati Koču Popovića kao svestranu, nesvakidašnju ličnost XX veka, koja je učestvovala u stvaranju istorije svog vremena. Ali, istovremeno sam svestan da mnoge stranice Kočinog života i njegovih pogleda na svet nisu do sada dovoljno istražene, pa ni poznate našoj javnosti. Tom ogromnom poslu sam pristupio kao istraživačkom izazovu u iščitavanju njegovih svakodnevnih, rukom pisanih zapisa na više hiljada stranica. Nadam se da će to upotpuniti pogled ne samo na njegovu ličnost već i na vreme, prilike, unutrašnja zbivanja i okolnosti u SFRJ, koji su karakterisali posebno poslednju trećinu prošlog stoleća, a koji su u mnogim detaljima gotovo nepoznati savremenoj istoriji. Već danas se može reći da Koča Popović predstavlja jednu od vertikala na koju se oslanja savremena srpska istorija. Moderna Srbija će to s vremenom uvideti, ali i potvrditi. Ljudi će i kod nas shvatiti da čovek može ostaviti značajan trag u istoriji svog naroda jer je bio intelektualac, uspešan vojskovođa, istaknut i vrlo cenjen diplomata i državnik s idejama i strasnom željom da menja društvo, a da pritom nikada sebi ne dodeli ulogu VOĐE. Osvedočeni borac protiv fašizma, Koča je nastojao da se naše društvo modernizuje na osnovama evropskih vrednosti i demokratije, opet se ne boreći pri tome za ličnu vlast. Bio je omiljen u narodu, poštovan i cenjen širom nekadašnje Jugoslavije. U tome i jeste njegova veličina, ali i TAJNA..." Iz Čkrebićeve knjige prenosimo XIII poglavlje "Koča Popović o Josipu Brozu Titu" u tri nastavka.

Koča se prvi put susreo sa Titom uoči rata kada mu je kao ilegalcu trebalo obezbediti sklonište u Beogradu. Koča se ne seća detalja, ali kaže da ga je smestio kod svog pašenoga, slikara Žike Vlajnića, gde je kasnije boravio u više navrata. „Sećam se da smo se sastali u jednoj kafanici u tadašnjoj Bosanskoj ulici (sada Gavrila Principa), nedaleko od beogradske železničke stanice, nedaleko od ulice u kojoj sam ja stanovao. Posle toga ga nisam viđao do izbijanja rata 1941. godine. U ratu smo se prvi put sreli na vojnom savetovanju u Stolicama. Treći susret se dogodio u Užicu, gde me je pozvao na referisanje, ali kako se vojna situacija u Srbiji pogoršavala, Tito mi je saopštio da je situacija zapravo dramatična i naložio mi da preuzmem odbranu grada. Kako sam raspolagao malim i slabo opremljenim i organizovanim jedinicama, nije se moglo bogzna šta ozbiljnije učiniti.“ Kada je razbijena odbrana Užica, Koča se sa Zlatibora, s manjom grupom boraca, povlačio kroz četničku teritoriju. Četnici se još nisu upustili u otvo-renu borbu sa partizanima. Koča se sa Titom ponovo video u Ivančićima kod Sarajeva početkom 1942, ali tu se zadržao vrlo kratko jer su upravo tada neuspešno napadali Vareš. Sa Titom nije razgovarao ni kada je preuzeo dužnost komandanta Prve proleterske brigade na Podromaniji, već je samo dobio naređenje da preuzme dužnost.

„Kada sam stigao u Foču i kasnije sretali smo se i razgovarali, često. Neretko mi je na razne načine stavljao do znanja da me veoma ceni kao komandanta, mada je, istini za volju, bilo ponekad i kritika, ali bilo je i mojih odgovora na te kritike, što se najbolje može videti iz moje knjige Beleške uz ratovanje.“

Koči, koji je u partiju primljen 1933, ne bi se moglo prigovoriti da nije poznavao stanje u partiji u to vreme. Međutim, na V kongresu KPJ u leto 1948. stvar u kongresnim referatima je postavljena tako kao da partija do 1937, odnosno do dolaska Tita na njeno čelo, nije ni postojala u organizovanom smislu. Budući da je bila skoro u rasulu, početkom delovanja partije smatrao se dolazak novog rukovodstva – svi raniji rukovodioci, osim Parovića, koji je poginuo u Španiji, i Đure Đakovića, koji je ubijen na jugoslovensko-austrijskoj granici, proglašeni su frakcionašima i izdajnicima. Stari komunisti su to slušali i ćutali. Niko se nije usuđi-vao da kaže da je takva ocena jednostrana, preterana i u svojoj suštini netačna. Koča je prvi put o tome govorio na drugi način: „Osećam potrebu da kažem nešto o Titovom prelasku u zemlju 1937. godine. Ne bih isključio mogućnost da ga je na odlazak iz Moskve podsticala i želja da se oslobodi Staljinovih hirovitih i nepredvidivih postupaka. Možda je, štaviše, imao dovoljno razloga da strepi da bi se mogao naći među žrtvama nekih sledećih čistki. Drugo, što bih, s tim u vezi, želeo da kažem, jeste moje uverenje da je u našim zvaničnim, posleratnim tumačenjima Titovog povratka iz Sovjetskog Saveza napravljena nategnuta mistifikacija. Mislim na tvrdnje po kojima je, pre njegovog dolaska, u jugoslovenskom komunističkom pokretu bezmalo sve bilo u neredu da bi, potom, velikom brzinom, s njim na čelu, došlo do preporoda. To prosto nije tačno. On nije počinjao ispočetka: preuzeo je organizaciju koja je već bila na svojim nogama, spremna za okršaje pred kojima se nalazila. Jugoslovenski komunistički pokret bio je, ukratko, ojačan i u punom zamahu i pre nego što se J. B. Tito našao na njegovom čelu.“

U našoj posleratnoj istoriografiji pa i u memoarskoj literaturi retki su ovakvi pogledi na KPJ pre 1937, iz jednostavnog razloga što je na V kongresu KPJ, u Titovom i drugim referatima koje su podneli članovi Politbiroa predstavljen euforičan, pobednički prilaz, po svoj prilici nametnut od generalnog sekretara Tita, iza koga je stala uspešno okon-čana Narodnooslobodilačka borba, poraz fašizma, ali i svih kvislinških snaga, uz osudu svih građanskih partija. Ti stavovi su kasnije samo razrađivani, ali nisu dovođeni ni u kom slučaju u sumnju. To je bila neka vrsta uputstva i za tumačenje stanja u partiji pre i posle 1937. godine. Ako se tome doda i teza o pravoverstvu da je KPJ izvršila „boljševizaciju“ u svojim redovima po ugledu na SSSR i KPSS i da verno sledi SSSR, onda slika postaje potpuna. Jednostavno, nije ostavljen nikakav prostor za stvaranje objektivnog i kritičkog mišljenja. Verujem da su stari komunisti u svojoj duši teško sa ćutnjom ali disciplinovano prihvatali jednostrane ocene da je do 1937. u partiji bilo krajnje loše stanje, bezmalo da je vladao haos i da su maltene svi dotadašnji rukovodeći ljudi u KPJ bili frakcionaši.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search