LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Bravo Ante!!!!
Utorak, 03 Listopad 2017 23:38

 

Ante TomicSmrt Slavka Goldsteina do kraja je razgolitila našu moralnu mizeriju, pokvarenost, sramotu i glupost

 

Ante Tomić, Split

Znate li koja je razlika između jednoga prosječnog hrvatskog svećenika, na primjer, sisačkog biskupa Vlade Košića, i njegovog afričkog kolege, vjerskog službenika u ljudožderskom plemenu daleko od civilizacije, jednoga vrača s ogrlicom od lavljih zubi?

Razlika je da u ovome drugome, u vraču s ogrlicom od lavljih zubi, nesumnjivo ima više kršćanske ljubavi i milosrđa nego u preuzvišenom Vladi Košiću. Toga biskupa, kao i tolike druge naše katoličke duhovnike, a i njihovu pastvu, valjalo bi ponovno krstiti, rekristijanizirati.

Jer, tko god je kristijanizirao naš narod, nešto je definitivno krivo napravio. Nešto je bilo loše u onoj svetoj vodi kojom su romanski svećenici prije trinaest, četrnaest stoljeća škropili odrpane slavenske doseljenike.

Trebalo bi u Vatikanu uzeti drugu, prvorazrednu vodu koju je sam papa Frane posvetio, uliti je u tankove aviona za prskanje usjeva i njome čitavu Hrvatsku još jednom prevesti na vjeru Isusovu, i trebalo bi to napraviti što prije jer prilike svakodnevno bivaju sve gore, mic po mic tonemo u divljaštvo, sve smo užasniji nekrst.

Do neki dan, recimo, nismo vjerovali da bi se neki svećenik mogao otvoreno radovati smrti drugog čovjeka, i deklariranim četnicima, jugonostalgičarima i drugim osvjedočenim neprijateljima crkve to bi bilo, onako, malo previše, “jebi ga, ne možeš opet tako“, rekli bismo mu, ali eto, i to smo dočekali.

Jedan je hvarski župnik od riječi do riječi napisao: “Obradovala me je vijest da je umro dr. Slavko Goldstein“, i bila je to samo jedna od bezbrojnih sličnih rečenica na internetu, samo jedan od tisuća oduševljenih usklika, neobuzdane orgije veselja domaćeg poganskog ološa.

 Neke kršćane potrese i kad umre vrabac, ili čvorak, ili hrčak, ili mrav, ili kakvo drugo, beznačajno biće, a naši se raduju i kad ode jedan po svemu nalik njima, nečiji otac, djed i brat.

Smrt Slavka Goldsteina do kraja je razgolitila našu moralnu mizeriju, našu pokvarenost, sramotu i glupost. Pod tmurnim jesenjim nebom prošlog petka na Mirogoju ispunila me je žalost i beznađe, i to ne čak zbog onoga kojega smo ispraćali, našeg prijatelja u smeđem lakiranom sanduku pokrivenom cvijećem.

 
Četvrto pismo iz Portugala
Ponedjeljak, 02 Listopad 2017 20:25

 

Cetvrto pismoČetvrto pismo iz Portugala

Ivan Berisov, Portugal

Dragi prijatelju, najvjerojatnije ću Te ovim novim pismom ponovo šokirati jer u njemu opisujem događaj koji se zbio prije četiri godine. Kao što znaš, o tome nismo mogli porazgovarati jer smo se, poslije dugog prekida, počeli tek prije koju godinu ponovo družiti i tek sam tada saznao da si kao i ja bio primoran napustiti Sarajevo i Bosnu te kao i ja potražiti kakav-takav mir na drugim prostorima.

I tako, da ispričam što se desilo tog značajnog dana, a mogu ti reći i tačno kada. Bilo je to 19. septembra 2013. godine, dakle dvije godine nakon što su Hrvati „postali“ najstariji narod Balkana i cijeloj Europi.  Te noći sam ponovo sanjao komšiju Zea kako me drma za rame i kaže: “Probudi se! Šokiran sam! Senzacija! Senzacija!“ Stajao je iznad mene i kao da ga struja drma tresao glavom i fiksirao me svojim zmijskim očima. Bili su to samo djelići sekunde, jer sam na riječ „senzacija“ kao oparen iskočio iz kreveta. Zea pored mene naravno više nije bilo, jer je to bio san. Poučen ranijim iskustvom nisam uključio TV, već sam se odmah dohvatio kompjutera i prešao na hrvatske i bosanske listove. Vidim – nikakve senzacije nema. Odoh onda na srpske i gle čuda, vidim kako me Ze ni ovaj put nije prevario. U svim glavnim srpskim listovima, da ih sada ne nabrajam, kao po nekoj komandi i sa malim varijacijama u naslovu, osvanuo je potpuno isti tekst. U Telegrafu, čitam naslov ispisan velikim i masnim slovima: NAUČNO DOKAZANO: Srbi najstariji narod iz čijeg gena potiču Hrvati, Bosanci i Arijevci!

Brinući se za Zea, koji, jadničak, ionako već dugo svakodnevno pije po jednu tabletu za stomak i tri tablete za živce, što mu ih je psihijatar prepisao, dakle ne smije se uzbuđivati, čitam dalje:  „Anatolij Aleksejevič Kljosov, profesor biologije Harvadskog univerziteta, u svom naučnom radu izneo je tvrdnje da je srpski gen star 12.000 godina i da potiče od Nojevog sina. Na osnovu postojećih mutacija, koje je veoma studiozno proučavao, Kljosov je došao do zaključka da svi Sloveni potiču sa Balkana. I to ne bilo gde sa Balkana, već iz današnje Srbije i Bosne. Od tada smo, znači, mi na ovim prostorima.“

Pročitavši - „od Nojevog sina“ - (Kasnije se ispostavilo da se radi o Jafetu. Ne znam da li si čuo za njega?) pomislio sam kako su Srbi pobili sve rekorde u pogledu starosti svojih gena. Po gluposti svojoj pomislio sam da je zaista tako, ali kada sam bolje razmislio shvatih kako „mizernih“ 12.000 godina nije ništa u usporedbi sa „hrvatskim“ genom iz ledenog doba i kamenog vijeka, starim 25.000 godina, o čemu sam Ti već pisao. Kakav Noj, kakvi bakrači. - Nisu nam ni do koljena – sigurno su neki pomislili.

Slijedećih dana istu vijest prenose  gotovo svi hrvatski i bosanski listovi. U Jutarnjem listu udarni naslov: „Znanstvenik s Harvarda šokirao svijet. Srbi su najstariji narod i potječu od Noinog sina“.

Moram Ti reći kako sam Anatolija Kljosova od ranije poznavao i od njega sam najviše, ako ne i sve, naučio o populacionoj genetici. Poznat je kao veliki popularizator ove mlade nauke, veoma je pristupačan i veoma aktivan. Sve u svemu, ostavio je na mene veoma prijatan utisak. Međutim, istine radi u velikom je sukobu sa najpoznatijim ruskim populacionim genetičarima koji za njega otvoreno kažu kako nije nikakav naučnik već obični šarlatan, a neki su ga nazvali „Führer sa Harvarda“. Sa svoje strane ni Kljosov im ne ostaje dužan, ali kako im odgovara nije bitno za ovaj tekst.

Poučen time pomislio sam kako je Kljosov, inače sklon senzacionalizmu i privlačenju pažnje, zaista to negdje o Srbima i napisao kako bi još jednom zgrozio i doveo do živčanog sloma svoje kolege u Rusiji.

No, bilo kako bilo, sa konačnim zaključcima nisam žurio već sam poduzeo pretragu na Internetu, te sam tako naišao na komentar samog Kljosova u vezi napisa u srpskim listovima, koji je on na svom portalu objavio 27. septembra, dakle 8 dana kasnije. Pokazalo se kako je i on bio šokiran. Mislio sam da Ti opširnije prenesem njegov komentar, ali za to nema potrebe (ako želiš mogu Ti ga dostaviti). Suština je u tome što je navode srpskih listova, a koji su bili vezani za njegovo ime, na svom portalu tog datuma u potpunosti demantirao, tj. napisao je jasno da jasnije ne može biti, kako tako što nikada nigdje nije objavio, a još manje da je spominjao Noja i njegovog sina Jafeta. Uz komentar je priložio i sadržaj pisma, koje je 22. septembra, dakle tri dana nakon njihove pojave, uputio Telegrafu, od kojega je sve i počelo. Uz pismo je priložio i svoje viđenje događaja na Balkanu, koji se tiču tog perioda pod naslovom: „О најстаријој историји Прасловена на Балкану и њиховим миграцијама на Руску низију, у Индију, Иран, на Блиски Исток и даље на југ до Индијског океана“ (tako je u originalu prevoda)

(Ako želiš mogu Ti poslati puni tekst njegovog pisma zajedno sa prilogom upućenog Telegrafu)

Prema tome, reagovao je brzo i misleći valjda da će se tako u potpunosti ograditi od svega što je navodno on napisano i čime je, kako je pisao Jutarnji list, „šokirao svijet“.

Međutim, pretragom na Internetu, ustanovio sam da njegovo pismo, Telegraf uopće nije objavio, a niti ga je objavio bilo koji drugi list u Srbiji, Bosni ili Hrvatskoj. Možeš provjeriti, ukoliko Ti se da, možda nisam dobro pregledao. 

 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste"
Nedjelja, 01 Listopad 2017 23:27

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (3)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Represija koja je zahvatila stanovništvo Koprivnice bila je sveobuhvatna i nedovoljno precizna. Ustanovljen je Ratni sud V. ustaškog stajaćeg zdruga koji je privodio te ispitivao sumnjivce. Većina tih ispitivanja zapravo su bila mučenja. Možda je najilustrativniji primjer koprivničkih gimnazijalaca Josipa Hercega, Josipa Bednaića, Željka Jaunikara (prezime osobe nije ujednačeno kroz izvore, no autor potpisanog teksta odlučio se za ovu varijantu), Željka Doleneca, Maile Randić i Ivana Šimdlehera koji su bili uhićeni u noći sa 7. na 8. ožujka 1944. godine. Nakon njih, uhićeno je još mnogo gimnazijalaca koji su se na bilo koji način dovodili u vezu s njima. Jedan od uhićenih, Josip Herceg, koji je preživio Jasenovac i dočekao kraj rata, u svojim sjećanjima ističe kako su u zatvoru bili strahovito mučeni od pripadnika Crne legije. (Božena Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1977, 72) To potvrđuje i ponovljeni iskaz Željka Jaunikara pred ispostavom župskog redarstva u Koprivnici, koje je krajem lipnja 1944. godine preuzelo slučaj ratnog suda Crne legije, u kojem decidirano tvrdi kako je njegov prethodni iskaz iznuđen pod fizičkom prisilom pripadnika Crne legije, koja je nastojala dobiti priznanje za pokušaj osnivanja ćelije SKOJ–a te organiziranje atentata na Rafaela Bobana. (HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 185, IV-3, 826) Nakon što su navedeni učenici koprivničke gimnazije proveli više od tri mjeseca u koprivničkom zatvoru te bivali izloženi brojnim mučenjima, Željko Jaunikar, Josip Bednaić, Josip Herceg, Maila Randić, Desanka Trbojević te Slava Aržišnik osuđeni su na internaciju u koncentracijskim logorima Jasenovac i Lepoglava. (Božena Loborec, „Josip Bednaić“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1988, 19; Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, 74) Zbirka izvorne građe Nezavisne države Hrvatske, sačuvana u Hrvatskom državnom arhivu, sadrži dva očajnička pisma oca Željka Jaunikara, ujedno i činovnika u NDH, u kojima moli da se njegovo petnaestogodišnje dijete koje je pokušalo sa svojim vršnjacima osnovati ćeliju SKOJ–a u Koprivnici, pusti iz pakla kaznionice, kasnije logora u Lepoglavi. I dok su se na prvo pismo vlasti očitovale istaknuvši kako bi puštanje Jaunikara prije odslužene kazne značilo da moraju pustiti i njegove kolege, a koji po njima predstavljaju smrtnu opasnost za NDH, te da se iz tih razloga odbija Jaunikarovo puštanje na slobodu, na drugo pismo koje je pristiglo u ožujku 1945. godine nije sačuvana nikakva reakcija. Naime, Željko Jaunikar tada se još uvijek nalazio u Lepoglavi iako je vrijeme kazne na koju je bio osuđen već odavno bilo prošlo. Od osuđenih petnaestogodišnjaka slobodu su dočekali samo Herceg, Randić i Trbojević, a iz Lepoglave nikada nisu izašli Željko Jaunikar, Slava Aržišnik i Josip Bednaić. Zadnje pismo koje je Bednaić poslao iz Lepoglave bilo je uoči Božića 1944. godine i bilo je upućeno njegovoj majci: „Draga mama! Zašto ne šalješ pakete? Šalji svaki tjedan, kruha i ostalu hranu. Svakako pošalji za Božić paket. Brini se za mene. Sretan Božić svima, puno pusika mami, vaš Josip.“ (Božena Loborec, „Josip Bednaić“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1988, 19; Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, 74)

Bitno je istaknuti kako je nemali broj gimnazijalaca u Podravini i Prigorju bio i strijeljan u odmazdama po nalogu Rafaela Bobana.

Boban i njegovi najbliži suradnici sudjelovali su u uhićenju te obrađivanju zatvorenika koji su potom nestajali u kaznenom sustavu NDH. Razina do koje su oni, kao i režim koji su zastupali, bili delegitimirani, predstavlja i činjenica da su se sada morali boriti i protiv gimnazijskih đaka. No, povijesna uloga Rafaela Bobana i njegove Crne legije koja je poslana uspostaviti red i sigurnost u Podravini i Prigorju neće biti upamćena samo po uhićenjima, nehumanim uvjetima zatvaranja, obračunu s adolescentima i mučenjima. Važnu ulogu u nastojanju da se uspostavi red i sigurnost na spomenutom području, imale su egzekucije pojedinaca te njihovih obitelji za koje se dokazalo ili sumnjalo da su povezane s NOP–om. Nakon zauzimanja Koprivnice nije trebalo dugo čekati na prva smaknuća koja su po Bobanovom nalogu započeta 10. veljače 1944. godine. Tada je strijeljana grupa od 10 ljudi. Druga egzekucija se dogodila 21. veljače gdje je strijeljano također 10 ljudi. 16. ožujka strijeljano je 20 ljudi. Zbog suradnje s partizanima, Dragutin Lukić je 26. lipnja obješen na glavnom koprivničkom trgu o uličnu svjetiljku. (HR-HDA-907-Zbirka stampata, 23/92) Nadalje, 30. lipnja strijeljana je velika grupa od 28 ljudi od kojih se dvoje uspjelo spasiti bijegom. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 288, 16484; HR-HDA-907- Zbirka stampata, 59/94), a 12. kolovoza strijeljano je 8 Srba iz Velike Mučne od strane 37. bojne V. stajaćeg zdruga. (Nakon što je i Đurđevac početkom ljeta 1944. prešao u ruke Bobana, 5. srpnja 1944. godine izvršeno je strijeljanje Ignaca Živka, Herberta Kukeca, Josipa Berte i Zlatka Mihalica na đurđevačkom groblju. Oni su, nakon mučenja i maltretiranja u lokalnom zatvoru, strijeljani kao partizanski suradnici, a javnu obavijest o strijeljanju potpisao je Rafael Boban kao „vrhovni sudski glavar“. Nakon strijeljanja, pripadnici Crne legije opljačkali su urarsku radnju Josipa Berte. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 260, 14044; Josip Berta je bio odbornik Narodnooslobodilačkog odbora te je prema jednoj prijavi prema župskom redarstvu NDH u Bjelovaru on prijavio jednog lokalnog ustašu kao ratnog zločinca nakon čega je isti po partizanskim vlastima strijeljan, vidi: HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 196, VI-2, 921) U periodu između 19. do 22. srpnja uhićena je 31 osoba za koje se sumnjalo da su na neki način povezani s NOP–om. 25. srpnja desetero ljudi iz te grupe strijeljano je na đurđevačkom groblju. (HR-HRD-306-ZKRZ, kutija 296, 17307; HR-HDA-907-Zbirka stampata, 36/11)

 
Tonijeva priča za nedelju
Subota, 30 Rujan 2017 19:43

 

SjekiraZločin u mojoj zgradi

Toni Skrbinac, strogo prava sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Kada sam prije dvadesetak godina uselio, zgrada je ličila na starački dom. U stanu do našeg živio je čudan par. Smežurana, bezuba starica i njen zlobni muž. Bili su, uglavnom tihi, ali ponekad se čulo kako se on dere, grdi je i psuje, a ona vrišti. Rijetko sam vidio tog čovjeka i nikada ga nisam čuo da je nekoga pozdravio. Jedne večeri su se dva stara bića svađala duže i glasnije negoli inače i ujutro je na oglasnoj dasci u prizemlju osvanulo pismo. Nevještim rukopisom, jedva čitljivim riječima, dolje potpisana starica napisala je nešto kao izvinjenje stanarima zbog buke, navodeći olakšavajuću okolnost da je njen muž preživio tešku operaciju na mozgu.

Jednoga dana – nije ih više bilo. Susjeda Tatjana iz prizemlja mi je rekla da su smješteni u neki dom. Stan je potom bio prazan, a onda sam se jednog jutra sreo s čovjekom koji ga je otključavao. Pozdravio me je bog zna kako ljubazno. Kada sam se popodne vratio iz grada, na ulaznim vratima stajala je pločica sa prezimenom: Čerimagić. Nakon nekog vremena ponovo sam sreo susjeda, bio je naglašeno ljubazan, pružio mi ruku i predstavio se: “Jaz sem Simon”. Govorio je čistim i pravilnim slovenačkim jezikom.

Za ovih dvadesetak godina u našoj zgradi dogodila su se i tri smrtna slučaja. Nastavio sam sa nekim drugima susjedima da razmjenjujem dobro jutro, dobar dan i dobro veče, ali nikada nisam nikome ušao u stan. Osim jedne večeri kada me susjeda Tatjana panično pozvala da joj dođem pomoći da digne nepokretnu majku koja je pala s kreveta.

Stoga me je prijatno iznenadio ljubazan i insistirajući poziv Simona do dođem kod njega na kafu. Stavio je odmah vodu za kafu, ali prije nego što je voda provrela, već smo nazdravili iz čaša u koje je, ne štedeći, nasuo viski. Onda mi je otvorio svoju knjigu života.

- Žene će me ubiti, moj prijatelju, zaključio je Simon prije negoli mi je opisao cijelu svoju dramu sa nekom Metom s kojom se razišao ostavivši joj kuću u ljubljanskom predgrađu Medvode vrijednu toliko i toliko para.

- Zato sam došao ovdje u Maribor i kupio ovaj stan, da mogu mirno u penziji uživati. I da ti kažem, želim naći jednu normalnu ženu s kojom ću na miru dočekati kraj života…

Simon je inače prilično očuvan čovjek. Sijeda kosa, blage crte lica, još uvijek snažno tijelo… Jedino nakon druge ili treće čašice počinje da mezi vlastite riječi, pola ih pojede prije negoli ih izgovori, tako da sam često morao reći: “Šta kažeš?”

I nakon kratkog vremena, imao sam prilično jasnu biografiju čovjeka u kojoj me je zbunjivalo jedino to što je, po sudskoj terminologiji, često mijenjao iskaz. Najprije je bio na ljubljanskoj autobuskoj prometnik, onda vozač, a nakon ne znam koje čašice mi kaže: “Znaš, mene u Ljubljani na autobuskoj znaju svi taksisti, ja sam bio direktor autobusnog saobračaja”.

Što se tiče kuće u Medvodama, i njena je cijena uskoro narasla. U početku je bila 150.000 eura, a onda: “Znaš, meni je glavno da sam se riješio te žene i ne zanima me, rekao sam, niti jedan euro. Ja sam kuću napravio, mogao sam je prodati za 300.000 eura, ali sam rekao, eto ti sve, ja odoh tražiti sebi mir i novi život”.

 
Još jedno pismo iz Portugala
Petak, 29 Rujan 2017 21:13

 

Genetika GTreće pismo iz Portugala

Ivan Berisov

Dragi prijatelju iz predaleke Australije

Ne znam što se sa mnom dešava, pa u posljednje vrijeme sanjam neke bezvezne snove, koji me, da Ti pravo kažem, prepadaju. Prije par dana, u snu mi prilazi sijedi čovjek mojih godina obučen u svećeničku crnu odoru sa bijelom kapuljačom. Vidim, u rukama drži knjigu. U prvi mah pomislih da je Biblija, ali nije mogla biti, prvo što nije bila odviše debela i što je imala šarene korice u živim bojama. Ali, svejedno, „pravo“ sam se isprepadao, jer me je njegova odora, zamisli, podsjetila na odoru inkvizitora. Provjeravao sam kasnije na internetu, a ako hoćeš provjeri i Ti. Mislim da se nisam prevario. I tako, sanjam kako mi se primiče sve bliže i bliže i kada mi se na korak primakao uspio sam, čak i onako isprepadan, da pročitam naslov knjige: „Podrijetlo Hrvata“. Po naslovu shvatih kako nije „starostavna“. Ali što mi to vrijedi, jer je nepoznati čovjek, podiže objema rukama iznad svoje glave i krenu na mene. U tom trenutku pomislih kako je naumio da me njome odalami. Možda bih u snu vrisnuo ili zajaukao, ali nije bilo tako i nije me odalamio po „tintari“ već ju je lagano spustio na moju pognutu glavu. Osjetih njen blagi i nježni dodir. Reče mi veoma smireno i blagim glasom: „A sada, sine moj, ponavljaj za mnom!“ Nakon tih riječi začuh kako je lista iznad moje glave. Nakon toga, tihim glasom, koji me je smirivao, započe da mi čita neke kraće pasuse, koje da Ti pravo kažem nisam mogao razumjeti, ali sam ih i pored toga skoro bez zapinjanja od riječi do riječi ponavljao i za tren zaboravljao. Nakon nekog vremena, a koliko je to trajalo ne znam, učini mi se čitava vječnost, odmače knjigu i spusti svoj topli dlan na moj potiljak, te mi reče: „A sada, sine moj, idi!“. Kad reče „idi“, ja se probudih i od svih onih pasusa koje mi je čitao, mada sam pokušao, ne sjetih se niti jedne jedine rečenice, ali sam zato njegovu poruku „Idi!“, shvatio tako, što sam od sada trebao širiti njegovo učenje.

što da Radim?" – upitah samog sebe, jer kako da širim učenje kada sam od svega zapamtio samo naslov knjige? Međutim snašao sam se. Obišavši nekoliko knjižara u Zagrebu na kraju sam je uspio naći, po koricama sam je prepoznao, pa koštala „kolko“ koštala kupio sam je i donio sretno kući. Bila je izdata u 2013. godini. Sada je sve bilo lakše, jer sam tako saznao i za ime autora. Bio je to biogenetičar Ivan Jurić, kako se kasnije uspostavilo, desna ruka poznatog od ranije Dragana Primorca i glavni propagator njegovih ideja. Još je samo trebalo da vidim i kako izgleda taj čovjek. Na internetu nađoh njegovu sliku. Stresoh se – nije bilo dvojbe, bio je glavom i bradom onaj isti čovjek koji mi je došao u san, dakle, Ivan Jurić.

Dragi prijatelju, možda si pomislio kako sam zaista počeo širiti njegovo učenje. Ne zamjeram Ti, jer sam i sam mislio da ću to činiti. Međutim, nakon što sam pažljivo i to dva puta pročitao njegovu knjigu, sa mnogobrojnim tabelama, šemama i ilustracijama, shvatio sam kako nimalo nisam pogodan za tako nešto, jer bih, umjesto učenja, širio same laži, a meni to zaista ne treba.

No, mogu Ti reći, kako cijelo ovo pismo pišem samo zbog toga, što je Ivan Jurić, nehotično, ništa ne sluteći, u spomenutom djelu, nećeš mi vjerovati, dokazao suprotno od onoga što je htio i želio svim svojim bićem. Dokazao je kako su Bošnjaci najstariji i najeuropskiji narod Balkana! Sigurno si razrogačio oči i možda pomislio kako sam od svih tih snova potpuno zastranio. Ali, nemoj da zuriš sa zaključcima već prvo vidi do čega sam došao.

Nakon svog mentora, Jurić je poduzeo vlastita istraživanja u Hrvatskoj, na čemu mu treba odati priznanje, te je udio haplogrupe-I povećao sa 49% na 50%, dakle došao do gotovo identičnih rezultata za Hrvate iz Hrvatske, a za Bošnjake je podatke preuzeo, kako je sam napisao, od profesora doktora Damira Marjanovića iz Sarajeva, kao što je to učinio i Dragan Primorac. Međutim, čini grešku u prepisivanju i udio haplogrupe-I kod Bošnjaka nehotično povećava sa 44% na 48%. Prema tome ništa novo nije učinio osim što je greškom uvećao udio haplogrupe-I kod Bošnjaka, što u biti za njega nije imalo značaja, jer su Hrvati sa 50% svakako i dalje prednjačili ne samo na Balkanu nego i u Europi.

Bez obzira na grešku koju je učinio on i dalje, kao papagaj, uporno ponavlja Primorca i ističe Hrvate kao najstariji i najeuropskiji narod Europe. U euforičnom stanju i domoljubnom zanosu, ide dalje i populacionu genetiku „unapređuje“ time što u svoje djelo, uvodi nove nazive, pa haplogrupu-I slavodobitno naziva Hrvatskom i kroz cijelu je knjigu samo tako tretira.

Međutim, što se dešava? U svijetu se vrše nove analize i tako su se na prestižnom portalu populacione genetike „Eupedia“ pojavili novi podaci. Pogledaj nove rezultate u pogledu haplogrupe-I sa Eupedije: Bošnjaci – 57,5%, Hrvati u Hrvatskoj – 42,5%, Srbi u Srbiji – 42%.

Kao što vidiš Bošnjaci su izbili na prvo mjesto, a za njima na povelikom rastojanju gubeći dah „trče“ posustali Hrvati, a na pola koraka od njih oporavljeni Srbi. Kakav preokret!

No, ni to nije bilo sve iz Jurićeve domaće radinosti. U svom djelu bavi se i haplogrupom-R1a, koju besmisleno naziva „Slavenskom“ i navodi kako je Hrvati u Hrvatskoj imaju 22%, Bošnjaci – 15%, a Srbi -14%. Prema tome mogao je već tada, slijedeći svoju logiku, otvoreno reći kako su od tri naroda Hrvati najveći Slaveni, međutim nije rekao. Po najnovijim podacima iz Eupedije slika je gotovo ista, osim što se udio „slavenske“ haplogrupe povećava i to kod Hrvata na 24%, a kod Bošnjaka i Srba na 18%. No, kao što sam ranije pisao, Jurić se, vidjevši što je napravio, pokušava snaći, te doslovno piše ovako: „Jedan dio predaka sa haplogrupom-R1a vjerojatno je autohton, što bi trebalo biti utvrđeno dosta brzo, jer je utvrđivanje varijabilnosti unutar haplogrupe-R1a vrlo uznapredovalo. Predke Hrvata s haplogrupom-R1a, koji su kao Indoeuropljani pristigli prije 3 000 godina, također se može smatrati autohtonim predcima…“ Obrati pažnju na riječi „vjerojatno“ i „jedan dio“. I tako, zar Ti se ne čini kako je ovaj učenjak učinio „veliku uslugu“ svom narodu podijelivši ga na autohtone, „možda autohtone“ i došlje. A tih „možda autohtonih“ i došlji prema Juriću u Hrvatskoj ima 50%, a prema Eupediji 57%.

Ne znam da li uviđaš kako je njegova knjiga, koja je u međuvremenu postala poznata, u svjetlu novih rezultata, postala zastarjela i da navodi na krive zaključke. Nadam se da će imati znanstvenog poštenja i da će o tome javno progovoriti, a možda izdati, što bi po mom mišljenju bilo još i najpoštenije ispravljeno izdanje. A u tom ispravljenom izdanju, slijedeći svoje vlastite ideje i kriterije, za očekivati je da će haplogrupu-I od sada nazivati Bošnjačkom i da će, u duhu i u skladu sa svojim učenjem, svojim čitaocima kao i svojim sljedbenicima, jasno i glasno staviti na znanje kako se prevario i da su ustvari Bošnjaci najstariji i najeuropskiji narod, koji se iz Bosne i Hercegovine, sa svog rodnog tla, nije nikuda micao u zadnjih 25.000 godina!

Što misliš o tome moj dragi prijatelju?

Izvini mi, ako sam te zamorio i još jednom uvukao u ove besmislene i da ne kažem tužne i pretužne rasprave. Šaljem Ti puno pozdrava sa mojim najljepšim željama.

Tvoj prijatelj Ivan

 
Preteško je pravom dokazati da je prav
Četvrtak, 28 Rujan 2017 20:53

 

RingispilSazlija Meho – stalni stanovnik na psihijatriji(1)

Nadan Filipović

Pred ovaj kleti rat je to bilo. Otišao Meho sa ženom i punicom Hibom kod rođaka u jedno selo u okolici Breze. Svakako, ponio saz od kojeg se rijetko odvajao. Lijepo ih rođaci dočekali, sjelilo se do kasno, pa legoše oko ponoći jer im je valjalo sutra uraniti. Teferič je u Brezi. Naime, Meho je najviše želio ugoditi punici koja ga je pazila i voljela, baš kao rođenog sina, a on je Hiba-hanumu plaho poštovao. Interesantno je da su oboje bili zagriženi navijači “Željezničara”. Znala je Hiba počesto reči: “Ja i u mene mi moj Meho bome pravo navijamo za Žeju. Kad Žejo zabije gola i kad to jave na radijonu on vas poskoči ko šejtan na kanafi i haman udari glavušom u šiše!”

I tako bi. Iđe se na teferič. Popi se kahva sabahuša, pa u auta, pravac Breza. U “stojadinu” Meho, punica i supruga, a u drugom, Wartburgu, rodica Muhiba, šćer joj Raza i curetak od 13 godina, Mejra, Razina kćerka. Muškinje ostalo za redovnim poslom, što oko kuće, što oko hajvana, što u njivi. Muhiba, koja je bila autoritet za sve u familiji dobro je znala da bi se muškarci, hem nalokali, hem bi pare bacilli na kićenje vašarskih pjevaljki. Pa im obećala da će ići slijedeći put kad bude vašar đegđe u okolini. Obećanje ludom radovanje!

A curetak Mejra sretna, presretna. Prvi joj je to teferič. Malkice se k'o đoja i nabakamila, a na njoj mini suknjica sa šljokicama. Ma, k'o mala Lijepa Brena!

Došli! Jedva poarking našli. A na teferiču nema čega nema! Okreću se janjci na ražnju, na golemim roštiljima poskakuju čevapi, oko njih se moče somuni, miriše sve uokolo, muzike sviraju pod improviziranim šatorima, pjevaljke urliču i napadno m'ješaju obnaženim guzovima i tresu sifonima ispred već supjanih “danskih” pjanaca. A oni, kolutaju uspljenim očima iz šlajbeka i vade marke, neko petomarku, neko cenera, a poneko i cvanciku, pa napadno, ono - da svak' vidi kako se “hadžije” hadžijaju - guraju novčanice pjevaljkama, neko među goleme sise silikonke, a neko bogme i u one tanke tange. Svakako sprijeda. Zaguraju, pa onda se okrenu raji pod šatorom i s neskrivenim merakom sve namigujući njuše prste koji su par sekundi bili na centimeter od njihovih nikad dosanjanih vlažnih snova. Seoski testosteron se valja teferičem kao tsunami.

 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste"
Četvrtak, 28 Rujan 2017 09:42

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (2)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Rafael Boban rođen je u Bobanovoj Dragi, Sovići kraj Gruda, 22. prosinca 1907. godine. Bio je djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije, iz koje je emigrirao 1932. godine. Odmah nakon toga, priključuje se grupi ustaških emigranata koji se vraćaju u Kraljevinu Jugoslaviju kako bi podignuli „Velebitski ustanak“. (Ante Moškov, „Pavelićevo doba“, Laus: Split, 1999) Boban vrlo brzo napreduje u hijerarhiji ustaške emigracije koja se tada nalazila u fašističkoj Italiji. Brojna su svjedočenja njega, kao politički iznimno važne figure, koja je nemali broj puta bila jezičak na vagi kada se radilo o sudbini pojedinih ustaša, a koji su padali u nemilost zbog političkih sukoba unutar ustaškog pokreta. (Marko Grčić, Tko je tko u NDH, Minerva: Zagreb, 1997, 42)

Boban se vraća zajedno s poglavnikom Pavelićem u Hrvatsku, 10. travnja 1941. godine, po osnutku NDH, te se odmah prebacuje u Bosnu i Hercegovinu kako bi tamo uspostavio suverenitet ustaške države.(Prema riječima obavještajnog agenta njemačkog atašea Hansa Helma koji je sredinom 1944. godine sastavio izvješće o Bobanu: “Vraća se sa ostalim emigrantima u Kupres i odmah počinje sa masovnim klanjem Srba“. Vidi: SDS, 013.4.3)

U Bosni i Hercegovini Boban djeluje zajedno s Jurom Francetićem, s kojim osniva Crnu legiju. Nakon Francetićeve smrti, Boban preuzima vodstvo nad V. ustaškim stajaćim zdrugom koji je djelovao po zapadnoj Hercegovini i Bosni. Kroz cijelu 1943. godinu njegova jedinica doživljava teška stradanja u borbi sa sve jačim partizanskim divizijama i brigadama. Koliko je situacija bila dramatična istaknuo je i Ivan Kirin Ico nakon rata, na saslušanju OZNA-e, opisavši je riječima: „Nakon smrti pok. Jure Viteza Francetića preuzeo je zapovjedništvo Crne legije koja je tokom borbi skoro sva izginula“. (HR–HDA–1549– Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske i Narodnooslobodilačkog pokreta (ZIG NDH), kutija 115, II-28, 1335) Takvu katastrofalnu situaciju koja je zadesila Bobanovu Crnu legiju potvrđuje i njemački obavještajni agent „Bijeli Franjo“, koji 7. lipnja 1944. godine izvještava kako su, usred velikih gubitaka i slabog vodstva, borci počeli masovno bježati iz formacija te da su oni koji su ostali u postrojbama bili potpuno demoralizirani, a održavali su se tako što su pljačkali okolicu. (HR–HDA–1561-Služba državne sigurnosti (SDS), 013.4.3) Stoga, krajem 1943. godine, Bobana s ostacima Crne legije povlače iz Hercegovine u Zagreb na popunu. Ivo Rojnica, ustaški dužnosnik na području Dubrovnika, o prebacivanju Bobana i njegove Crne legije, govori kako se Bobana „(…) prebacuje s ostacima Crne legije u Podravinu, da u nepoznatim krajevima popuni izgubljeno ljudstvo, jer na području Bosne, gdje je Boban djelovao, nitko živ nije htio u sastav odreda pod njegovim zapovjedništvom.“ (Zvonimir Despot, „Tko je bio Rafael Boban,“ Večernji list, 20. kolovoza 2013)

Uspostava sigurnosti i smirenja u Podravini i Prigorju

Poglavnik NDH Ante Pavelić, prilikom dodjele vojničkog reda željeznog trolista II. stupnja Rafaelu Bobanu, objavljene u Vjestniku Ministarstva oružanih snaga 14. rujna 1944. godine, ističe kako to priznanje dodjeljuje radi „priznanja osobne hrabrosti i vrlo pobudnog vodstva prigodom poduhvata protiv odmetnika u razdoblju od veljače do srpnja 1944. u području Koprivnice – Kalnik – Ivanšćice i na Bilogori, uspjevši neprijatelju zadati teške gubitke te uspostaviti sigurnost i smirenje u tom kraju.“ (Medalju je zapravo primio 5. rujna 1944. godine, vidi: Vjestnik Ministarstva oružanih snaga, Zagreb, god. IV, br. 42, 1841)

Odmah po padu Koprivnice u koju su ušle jedinice V. ustaškog stajaćeg zdruga, 9. veljače 1944. godine, počela je represija, odnosno djelatnost “smirenja” i uspostava “sigurnosti”. Dan ranije, ustaše su u Velikom Botincu, selu u okolici Koprivnice strijeljale i zaklale 20 ljudi, od kojih je najmlađa žrtva imala 6, a najstarija 76 godina. Na sam dan kada su u Koprivnicu ušle snage NDH, u selima Veliki Poganac i Koprivnička Rijeka strijeljana je i zaklana 31 osoba. (Franjo Horvatić, „Ustaški zločini i teror u Koprivnici i okolici 1944. i 1945. godine“, Podravski zbornik, Koprivnica, 1980, 38–41) Takav tip obračuna s nedužnim stanovništvom sela, za koje se smatralo da su partizanska, nije bio ni prvi ni zadnji na prostoru Podravine i Prigorja. Radikalizacijom ratnog sukoba, takav tip ustaške “pacifikacije” postat će sve češći, a Boban će se u tom smislu, sa svojim „crncima“ pokazati kao pravi ekspert. (Severin, Velika Trnovitica i Velika Mučna sela su koja su nastradala od Crne legije. Vidi: HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 355, 25118; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 432, 33924; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263)

 
Drugo pismo iz Portugala
Srijeda, 27 Rujan 2017 09:01

 

PrimoracDrugo pismo iz Portugala

Ivan Berisov

Dragi prijatelju iz predaleke Australije!

Opet san, ali bez komšije Zea i njegovih zmijskih očiju. Nije me on drmao za rame i budio, već zamisli, bio je to Dragan Primorac, osnivač teorije po kojoj se Hrvati 25 hiljada godina nisu micali sa svoje teritorije. Da Ti pravo kažem nije mi bilo nimalo prijatno kad sam ga ugledao onako unezvijerenog i ljutog na mene, jer je pored toga još držao i epruvetu u ruci sa genetskim materijalom, kojom me je kako sam mislio hoće ubosti. U što bi me pretvorio – pitam se? A onda gledam i vidim iza njegovih leđa hor Mađara, obučenih u slavenske nošnje koji pjevaju himnu „Hej Slaveni“ našim jezikom, upravo onu koju smo i ja i Ti, ako se sjećaš još u školi pjevali, dok nije odbačena i manje-više skoro pa zaboravljena.

Baš tako – zamisli. Pjevaju ponosito, preobraženi u Slavene. Eto u što ih je Dragan Primorac pretvorio – u snu pomislih i htjedoh ga upitati, kako se mogao usuditi i kako je uspio, da cijeli jedan narod tako preobrazi. Htjedoh ga još i upitati, pa na kakvom će jeziku Hrvati od sada govoriti i da li će, kao i Mađari odbaciti svoj sadašnji jezik, koji im po genetici ne pripada?

Htjedoh ga još štošta upitati, ali onako prepadnut ne usudih se ni usta otvoriti. I tako, probudih se, sjedoh na ivicu kreveta i spuštene glave se zagledah neko vrijeme u labirint šara na podnom ćilimu što sam često činio u ranom djetinjstvu dok sam lješkario probuđen u dječjem krevetiću i pogledom pratio vijugave šare na omanjem ćilimu plavkastih boja što je bio obješen na zidu iznad mog krevetića i štitio me zimi od hladnoće. Sjedeći tako na rubu kreveta neko vrijeme nisam dizao pogled plašeći se da ću u sobi ugledati ljutog Primorca i Mađare. Međutim, kao što vidiš, bio je to samo san i njih naravno više nije bilo.

Dragi prijatelju, možeš li uopće zamisliti kako sam se tog jutra osjećao i zagonetno se pitao, otkud da sanjam tako nešto, a pogotovu Mađare? Međutim, sjetih se! Sjetih se Primorčevih riječi, izgovorenih u Jutarnjem listu u avgustu mjesecu 2011. godine: Njegove riječi sam Ti u prošlom pismu doslovno prenio, zajedno sa rečenicom, koja se odnosila na Mađare. Za svaki slučaj, ponovo je navodim: „Za razliku od nas, Mađari su genetski pretežno Slaveni“.

Tog čudesnog dana svojim epohalnim otkrićem Primorac je obradovao svoje sunarodnjake rekavši im kako su oni najstariji i najeuropskiji narod kako na Balkanu tako i u cijeloj Europi i time stavio na muku svoje komšije kako u Bosni, tako i u Srbiji. Jesi li zamislio opće slavlje u tom danu čudesnog prosvjetljenja? Koliko se samo šampanjaca (izvini: pjenušca na hrvatskom) tog dana popilo i koliko se samo djece začelo, a posebno među pripadnicima ultradesnice, koji se od tog dana oduševljeni otkrićem, uvećani u broju, nikako ne smiruju. Kako im je samo ugodio!

Ali, što sa jadnim Mađarima, koji su pogrešno mislili da su Mađari? Što će biti sa njihovim specifičnim jezikom, folklorom, čardašima, muzikom i svom onom kulturom koju nitko nema osim njih? Kakav je to šok za njih nastupio kada su saznali kako nisu Mađari već genetski Slaveni. Tako baš uči Dragan Primorac. Zar nisu jadni?

Ali, dragi i dobri prijatelju, vjerujem da nisi pomislio kako su o tome saznali baš od svog vidovitog susjeda Primorca. Saznali su o tome naravno prije, preko svojih znanstvenika i istine radi kada su se pojavili rezultati, zaprepastili su se, jer su cijelo vrijeme mislili, ako treba da budu nekome slični, onda su to Finci ili Estonci, koji kao i oni po jeziku pripadaju grupi ugro-finskih naroda. Potreseni otkrićem, na brzu ruku oformili su državnu komisiju, koja je trebala ispitati cijeli slučaj, sa nadom da će se otkriti greška u ranijim analizama. Međutim, greške nije bilo – potvrdilo se da su po svojim muškim haplogrupama, zaista slični okolnim narodima i može se reći Slavenima, a sa Fincima i Estoncima nimalo.

Dragi prijatelju, zar ne uviđaš kako je nešto jako trulo u pristupu populacionoj genetici? Siguran sam da uviđaš, ali vjeruj mi, tvom prijatelju koji se već duže vrijeme kreće njenim labirintima, kako je populaciona genetika iako mlada i sa mnogo mana u ovom slučaju potpuno nevina. Nije nimalo kriva – krivi su oni koji njene rezultate krivo tumače i samo se njih treba čuvati.

Možda ćeš me upitati u čemu onda doktori nauka, a među njima i Dragan Primorac, koji je, nema šale, napisao preko 200 naučnih (znanstvenih) radova i koji je u znanstvenim časopisima, prema Wikipediji, citiran 3760 puta, griješe i izlaze u javnost sa besmislenim teorijama?

Pa griješe u tome, kao što je to na mađarskom primjeru više nego očito, da haplogrupe nemaju ama baš nikakve veze sa etničkim porijeklom naroda. Nijedna haplogrupa, a ima ih uzgred rečeno 18 (muških) nije nastala u okviru nekog već formiranog naroda, pripadnici kojega su postali njeni nosioci. Jednom riječju ne postoje nikakve Hrvatske, Baskijske, Slavenske ili bilo koje druge haplogrupe koje bi se mogle vezati samo za jedan narod, jer su sve nastale u davna vremena kada još nije bilo niti naroda, a niti nacionalne svijesti.

Eto to bi bilo za sada sve. Izvini, što sam Te možda zamorio i naveo da misliš o glupostima, koje nas okružuju i kao što to često biva dolaze sa naših bivših prostora. Puno te pozdravljam.

Tvoj prijatelj Ivan

 
Pozdrav iz Tuzle
Utorak, 26 Rujan 2017 20:36

 

GenetikaLijep pozdrav za gospodina Filipovića.

Šaljem Vam ovaj tekst. Možda bi bio dobro da se objavi jer o istom pitanju govori drukčije nego gospodin Ivan Berisov.

Pozdrav i sve najbolje, Hidajet Alić, Tuzla BiH

Genetičko porijeklo naroda


http://www.pilar.hr/images/stories/fotografije/publikacije/podrijetlo_hrvata.jpg

Biogenetika je doista u zadnjih nekoliko godina otkrila mnogo toga što zapanjuje i nas znanstvenike. Ukratko, biogenetika, a to znači stroga znanstvena istraživanja koja se mogu provjeravati, dokazala su da Hrvati nisu Južni Slaveni! Ta će spoznaja tek za godinu ili dvije doći do ušiju svih kojih se to tiče. Drugim rijecima, ako vam sad neki profesor ili nastavnik ili akademik kaže da su Hrvati Južni Slaveni, možete ga slobodno optužiti da je - rasist. Probajte, naime, na primjer Njemcima reći da su recimo - Rusi, ili recite Francuzima da su recimo Švedani, pa ćete vidjeti što ce vam odgovoriti. Iz istog razloga ne može se više tvrditi da su Hrvati Južni Slaveni, kao što to piše u svim udžbenicima naše povijesti i u Hrvatskoj enciklopediji.

Na čemu temeljite takve spoznaje?

Te su spoznaje temeljene na znanstvenim istraživanjima više skupina svjetskih genetičara koji su napravili takozvanu gensku tablicu za sve narode svijeta i genetičko stablo čovjeka. Konkretno, temeljni izvor za spoznaje o kojima govorim su radovi Zoe H. Rossera i čak 87 koautora iz 2000. godine, što je objavljeno u American Journal of Human Genetics broj 67 na stranicama 1526-1543, kao i spoznaje skupine znanstvenika objavljene u časopisu Science 2000. godine. Zatim, na temelju radova P. A. Underhilla iz 2001. godine, kao i drugih autora i izvora koji se bave otkrićima genetike. Od hrvatskih autora tim se otkrićima bavi dr. Primorac kao genetičar, a kao povjesničar Andrija-Željko Lovrić i drugi.

Što je genetika otkrila kad je riječ o Hrvatima?

Prema genskoj tablici biokemijske srodnosti 47 europskih naroda ono što upada u oči je to, da je gotovo svaka skupina odnosno ono što zovemo narod tijekom povijesti pomiješana sa drugim skupinama. Ovdje dakako ne govorim o kulturama, nego o genetici, konkretnije o takozvanim "markerima" u genetici, kojima su ustanovljene razlike među narodima.

Kad je riječ o Hrvatima, znanstveno je dokazano da Hrvati nisu Slaveni sa 71 posto, a da takozvanog slavenskog faktora odnosno markera EU-19, kojim se to utvrđuje, imaju samo 29 posto.

Šta su na kraju Hrvati?

Prema genetičkim istraživanjima, Hrvati imaju čak 45 posto takozvanog genetskog markera Eu-7 koji je nazvan Dinarskim, oni su naime posebna skupina među europskim narodima. Zatim, imaju 10 posto prakeltske "krvi" odnosno markera koji je karakterističan za Kelte odnosno Prakelte (Eu-18), 2 posto markera HG-2, koji je nazvan sibirskim faktorom, 2 posto markera Eu-16 koji je nazvan avarskim faktorom. Hrvati također imaju 7 posto biokemijske srodnosti s Hamitima (faktor Eu-4), te 5 posto faktora HG-9, koji označava Semite.

S kojim su narodima ili skupinom naroda Hrvati najsrodniji, ako se može tako reći?

 
Tonijeva priča iz života
Ponedjeljak, 25 Rujan 2017 19:34

 

LotoSretni dobitnik

Toni Skrbinac, strogo prava sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

“Tonaaaa, idemo li danas na kavu”, pita me Jašar Arifi bar dva puta sedmično. Zove me, ko niko drugi, “Tona”. Obično odemo, u posljednje vrijeme uvijek na isto mjesto, u jednu od bašta koje okružuju novi Mercator u mariborskom naselju Tabor.

Kad sam bio takoreći dijete, a Gojko Berić već novinar i dopisnik iz Dubrovnika, napisao je priču o nekom sretnom dubrovačkom automehaničaru koji je u ono doba na lutriji dobio veliku lovu. Zanimljiv i poseban čovjek je bio taj sretnik. Kad je uzeo novac, otišao u svoju automehaničarsku radnju, objesio uredno plavi, radni kombinezon, na za to predviđenu kvaku, zaključao objekat i - nestao. Nakon, ne znam sad koliko već vremena, a prošla je najmanje godina, taj automehaničar vratio se, ali nekim drugim brodom, iz dalekog svijeta. Kao da se ništa nije dogodilo, otišao do radnje, otključao je, obukao svoj plavi kombinezon i evo, radnja opet radi. Radoznalom novinaru (po mom sjećanju) ispričao je kako je odlučio da te tadašnje milione spiska na jedno dugo, dugo putovanje. Rukovodio se maksimom: kako došlo, tako neka i ide. I dok nije sve potrošio, nije se vraćao u svoj Dubrovnik.

Kasnije sam mnogo puta čitao o raznim bjelosvjetskim sretnicima koji su preko lutrije, lota i raznih igara na sreću došli iznenada do - bogatstva. Većina ih se nije snašla i nakon nekog vremena uglavnom ostajali su gotovo švorc. Ali pustimo ostale, držimo se našeg Arifija.

Te, sedamdeset i neke, na putovanju iz svoje rodne Peći, koje imamo običaj nazivati “trbuhom za kruhom”, mladi Jašar Arifi našao se u Mariboru. Bilo je raznih poslova, ali njega zapali teži. Od građevine i polaganja asfalta do neke tvornice brusova. Kasnije će Arifi i sam krenuti sa privatlukom, osnovati firmu, sa promjenljivom poslovnom srećom. Dok je posao cvjetao, napravio je kuću u mariborskom naselju Tezno, u međuvremenu se oženio i dobio dva sina i kćerku. Ženu doveo iz svojih kosovskih krajeva. Jašar Arifi kojeg prijatelji zovu i Sema, meni liči na Šabana Bajramovića, samo mu je glava malo uža, a usne nisu toliko izraženo debele. Ostalo, nos, ten, frizura… pljunuti Šaban. Romska zajednica u Mariboru koju sačinjavaju uglavnom Romi iz Prištine, te Mitrovice i Peći jako ga cijeni. U to sam se uvjerio kada smo jednom putovali iz Maribora po mladu u Sarajevu, a Arifi bio vođa puta koji je imao pravo i mene pozvati na to putovanje, mada ja tu ne spadam.

Kada sam jednom načeo romsko pitanje, Arifi mi je rekao: - Tona, ali ja niti ne znam romski jezik, ja govorim samo albanski i srpski.

I stvarno sam slušao kako uvijek govori sa svojima albanski. Pokojni Skender, koji je neko vrijeme bio predsjednik romske zajednice u Mariboru, mi je jednom rekao: “Velika je razlika između nas, Roma iz Prištine i njih iz Mitrovice i Peći. Mi govorimo romski, a oni neće… Nikada ne govore romski.”

Neće ili ne znaju, to nije ni bitno za ovu priču.

Arifija sam upoznao potkraj devedesetih u sauni na Pristanu. Subotom smo gotovo redovno dolazili i onda u pauzama, tad se moglo, pušili zajedno u jednoj maloj prostoriji. Dobroćudni čovjek, čiju je glavu vrijeme počelo šarati bijelom bojom, uglavnom je pričao o rahatluku kojem smo bivali izloženi u sauni.

- Bogami, meni ovo stvarno paše… Iiiiiiiih! Ispustio je iz sebe tako često nešto kao uzvik zadovoljstva.

 
Pismo iz Portugala
Nedjelja, 24 Rujan 2017 17:46

 

Pecinski covjekPismo iz Portugala

Ivan Berisov 

(na slici: ljudi iz kamenog doba)

Dragi prijatelju u predalekoj Australiji! Sigurno ću te zbuniti mojim pismom, opisujući događaj koji se dogodio, približno u isto godišnje doba, ali prije 6 godina. Prije ti nisam mogao to ni napisati, jer smo se poslije dugog prekida, kao što znaš, počeli tek prije koju godinu ponovo družiti i tek sam tada saznao da si kao i ja bio primoran napustiti Sarajevo i Bosnu te kao i ja potražiti kakav-takav mir na drugim prostorima.

I tako što se desilo tog dana, a mogu ti reći i tačno kada. Bilo je to 27. avgusta 2011. godine.  Te noći sanjao sam jedan čudan san. Kao sanjam komšiju Zea kako me drma za rame i gleda me onim svojim zmijskim očima i kaže: “Probudi se! Desilo se senzacionalno otkriće, kozmičkih razmjera! Sve TV stanice, kako kod nas, tako i u svijetu, svakih pet minuta objavljuju novost koja dolazi iz tvojih bivših krajeva.

Probudih se. Naravno Zea pored mene nije bilo jer je to bio san, ali eto za svaki slučaj uključih TV. Na vijestima sve normalno. Čak sam i odahnuo. Pričaju o problemima u ekonomiji, školstvu, zdravstvu i o nekim političkim, kulturnim i fudbalskim događajima, dakle sve bez veze, što naravno osim fudbala nikoga ne zanima. 

Pošto vidjeh kako od TV nema nikakve vajde, sama dosada, pređoh na internetske stranice novina iz naših bivših krajeva. Zavirih u Oslobođenje – ništa, zavirih u neke srpske listove – opet ništa. Zavirih u Jutarnji list, kad tamo udarna vijest sa naslovom ispisana velikim i masnim slovima:   “Senzacionalno otkriće tima Dragana Primorca: Hrvati nisu Slaveni nego stari Balkanci”.

Čitam dalje i drhtim od uzbuđenja: “Samo je mali dio Hrvata slavenskog porijekla - od deset do trideset posto, tu negdje... Za razliku od nas, Mađari su genetski pretežno Slaveni. A što smo mi? Mi smo u velikom, relativno najvećem broju, balkanski starosjedioci - tu sjedimo i nismo se nigdje makli još od početka posljednjeg ledenog doba prije 25.000 godina!”

Brže bolje “odletjeh” na stranice Wikipedije ne bi li saznao na što je svijet ličio prije 25 hiljada godina? Vidim kameno doba, ljudi žive u pećinama i obrađuju kamen, obučeni po ondašnjoj modi u kojekakva životinjska krzna. Pored njih poneka ubijena životinja i hrpa plodova, koje su čitav prethodni dan skupljali, jer se zemljoradnjom tada još nisu ni bavili. Među tim ljudima, vjerojatno još uvijek bez nacionalne svijesti, trebali bi se prema Draganu Primorcu nalaziti prvobitni Hrvati. Bilo im je posve dobro, nisu se nikuda maknuli i nisu skoro nikoga u svoju zajednicu primali, kako bi sačuvali svoju genetsku čistoću i kako bi jednog dana, nakon 25 hiljada godina, zahvaljujući svom potomku, sa ponosom mogli reći tko su.

Prelistavam druge sajtove na istu temu, kad i u njima gotovo sve isto osim na jednom, gdje se uz članak nalazi i slika preuzvišenog doktora nauka Dragana Primorca, inače bivšeg ministra znanosti, obrazovanja I športa Republik Hrvatske u vladama premijera Sanadera od 2003. do 2009. Slika je više nego dirljiva i svakako je vrijedi pogledati. Prikazuje  mladog čovjeka ozbiljnog lica, koji umjesto da razgovara o fudbalu, zamišljeno mučka epruvetom sa genetskim materijalom. Pomislih: “Koliko je samo uspio taj čovjek! Zar ne zaslužuje da mu slika visi na zidovima školskih učionica naporedo sa slikama Nikole Tesle i drugih velikana znanosti sa hrvatskog tla?”

Dragi prijatelju iz Australije. Skoro sam uvjeren, kako ni tebi nije promaklo senzacionalno otkriće o kojem pišem, ali što si pomislio i što o tome misliš ne znam. Međutim, za sebe mogu da kažem. Kada me je prošlo prvobitno iznenađenje, pomislio sam kako to “senzacionalno otkriće” nije ništa drugo nego  potpuna besmislica. A zašto, napisaću ponovo, mada sam o tome na OKU već dosta toga napisao.

Ako ne budeš imao ništa protiv napisat ću i tome kako su i komšije Srbi postali najstariji narod, a također i tome kako su ustvari Bošnjaci pravi šampioni i zapravo su oni, držeći se istih kriterija, najstariji i najeuropskiji narod Europe, samo što konkurenti na naslov najstarijeg naroda o tome naravno šute.

Puno te pozdravljam i izvini što ovako nenadano i nenajavljeno upadam i ponovo vraćam u vrtlog vječitih balkanskih rasprava.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search