LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Ramazanska priča Samedina Kadića
Ponedjeljak, 12 Lipanj 2017 13:48

 

SamedinPriče strave i užasa – Džunup

Samedin Kadić, Sarajevo

Ima li išta beternije, išta baksuznije kao kad insan osvane džunup, a s tuša, da ga streseš kao čuturu u pustinji, ni kap da iscuri? Upravo se to dogodilo Jasminu B. jednog junskog jutra koje je obećavalo još jednu sarajevsku pustinjsku žegu. U kanisterima nije ostalo ništa, a niko da preko dana naspe, ni žena, ni djeca, svi čekaju, kao i u svemu drugome – njega. Niti je mogao ići ovakav na posao niti se imao čime okupati. Imalo je nekih vlažnih maramica, ali nije njima mogao isprati usta i nos. Bilo je, doduše, pola flašice kisele vode u frižideru, ali jednostavno mu se učini da bi to bilo izigravanje s gusulom.

Šta sad da radi: da ispere usta i nos kiselom vodom, a da se onim maramicama prebriše?

Diže blago desnu ruku u izrazu nekog neodređenog gađenja. Žurio je na posao. Nema šta sad da se misli, uzet će tejemum, kao što je to stara dobra ulema radila. Potra dlanovima po zidu, pa po licu i rukama do lakata. Ali, opet se nekako osjeti prljavim. Možda bi trebao presvući ovu potkošulju, ima joj dva dana. Izvukao je ladicu u kojoj mu stoji bijeli veš, ali, nakon što je sve prerovio i bijesno izbacio cijelu ladicu, nije bilo nijedne potkošulje. Zovnu ženu. Ona mu je objasnila kako mašina sinoć nije oprala, kao što nije ni preksinoć, ni noć prije. Danju je struja bila slaba zbog nekih radova i mašina jednostavno nije imala dovoljno napona. Nakupilo se veša, puno kupatilo. Šta sad, subhanallah, da radi? Nije navikao hodati bez potkošulje, to mu je kao da ide go, a s ovom na sebi nije mogao nikako.

“Uzmi moju”, reče mu žena. “Halo, ženo, šta ti je?”, ustuknu Jasmin uvrijeđeno.

“Samo do večeras. Da ti pokupi znoj.”

“Kako misliš na navučem tvoju potkošulju?”, upita tiho, gledajući tužno na svoj pivski stomak.

Žena izađe iz dnevnog boravka i brzo se vrati. Nosila je jednu plavu potkošulju s čipkastim obrubom. Ovu potkošulju, posebno dizajniranu za veliki stomak, kupila joj je majka kad je bila u osmom mjesecu trudnoće.

“Hajd makar probaj, neće ti ništa biti”, veselo ga je uvjeravala supruga.

Navukao je potkošulju duboko otpuhujući. Kao skrojena za njega! Čipke su izgledale nekako neskladno i, naravno, gotovo perverzno na njegovim maljavim prsima, jer, kad se pogledao u ogledalu, u njemu ugleda nekog jadnog sredovječnog muškarca okićenog čipkastom trakom ondje gdje je bio najrutaviji.

“Do večeras”, zamoli ga žena, postavljajući mu logično pitanje: “Ko će te zagledati?”

 
Zaslužila je da bude dekanesa. Studirala je 11 godina.
Ponedjeljak, 12 Lipanj 2017 09:08

Dekanesa

 
Jezička politika u Bosni za vrijeme NDH
Nedjelja, 11 Lipanj 2017 12:09

 

Refik BulicJezička politika u Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata - JE L’ “SA RAJVO ” , KAKO ŽUPAN KAŽE?!

Prof. Dr.sc. Refik Bulić, Sarajevo, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu

Odmah nakon 10. aprila 1941. godine, kada je formirana Nezavisna država Hrvatska, počele su i aktivnosti oko uvođenja nove jezičke politike. Nova je jezička politika imala za cilj uvođenje “čistog hrvatskog jezika” i latiničnog pisma. Stoga je u samo petnaest dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske poglavnik Ante Pavelić donio dvije zakonske odredbe u kojima je odslikana buduća jezička politika ne samo prostora Hrvatske već i drugih dijelova koji su joj pripojeni. Tako je Pavelićeva jezička politika zahvatala i cjelokupni prostor Bosne i Hercegovine i na njemu bila obavezujuća kao i u Hrvatskoj.


Uvođenje "čistog hrvatskog jezika" u svim dijelovima NDH 

S obzirom na to da su sudovi u ratnom stanju “imali mnogo posla” i morali provoditi zacrtanu politiku NDH, razumljivo je što je prva zakonska odredba u vezi s jezikom bila ona “o izricanju osuda, o nazivima sudova i sudaca i o upotrebi čistoga hrvatskog jezika kod sudova”. Ona je donesena 18. aprila 1941. godine u Zagrebu, a objavljena u Narodnim novinama br. 6 od 19. aprila 1941. godine. Tu odredbu i druge dokumente jezičke politike NDH objavio je Milan Šipka u knjizi Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850–2000), prema kojoj se i donose ovi podaci i dokumenti. U prvoj zakonskoj odredbi, koju je propisalo ministarstvo pravosuđa, u prvom se članu određuje da “sudovi izriču osude: "U ime Nezavisne Države Hrvatske".

U drugom se članu određuju nazivi sudova, u trećem nazivi sudaca i sudačkih pomoćnika, a u četvrtom se donosi naredba da se upotrebljava “čisti hrvatski jezik”: “4. Svi suci i sve stranke imaju upotrebljavati usmeno i u svojim pismenim sastavcima čisti hrvatski jezik, bez obzira na zakonske stručne izraze. Tudjice se imaju izbjegavati i svagdje, gdje god je to samo moguće, zamjenjivati hrvatskim narodnim izrazima.”

Zabrana ćirilice

Druga zakonska odredba, koja je donesena 25. aprila 1941. godine, a objavljena istog dana u Narodnim novinama br. 11, odnosi se na zabranu ćirilice. I tu je odredbu potpisao Ante Pavelić. U njoj se u prvom članu kaže da se na području NDH zabranjuje upotreba ćirilice, a u drugom da se “provođenje povjerava ministarstvu unutarnjih poslova”. Sama odredba da je provođenje ove odluke povjereno ministarstvu unutarnjih poslova upozorava na ozbiljnost kršenja ove odredbe.

Istog dana kada je donesena spomenuta Pavelićeva naredba, ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković potpisao je “provedbenu naredbu”, prema kojoj će se prekršitelji kažnjavati “novčano do 10.000 dinara i zatvorom do mjesec dana”. Tako je ćirilica, koja je do osnivanja NDH bila u predratnoj Jugoslaviji ravnopravna s latinicom, novom jezičkom politikom NDH bila zabranjena, a njezina upotreba strogo kažnjiva. Da bi se osiguralo što bolje provođenje zacrtane jezičke politike, na prijedlog ministarstva “bogoštovlja i nastave” osnovan je 28. aprila 1941. godine i Hrvatski državni ured za jezik. Odredbu o osnivanju potpisao je Ante Pavelić i ona je istog dana bila i objavljena u 13. broju Narodnih novina. Ured je djelovao u okviru ministarstva koje je i predložilo njegovo osnivanje, a trebalo je da radi “u vezi s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti u Zagrebu i s Hrvatskim sveučilištem u Zagrebu”. Zadatak je osnovanog ureda bio da rješava sva jezička pitanja na prostoru NDH, pa time i na prostoru Bosne i Hercegovine.

Pravopis 

Pitanje pravopisa u NDH bilo je regulirano jednom ministarskom naredbom o hrvatskom pravopisu, koju je potpisao doglavnik i ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak. U njoj se, između ostaloga, kaže: “hrvatski se pravopis ima sprovesti na načelu etimološkom”. Po tom je načelu, naprimjer, predviđeno da se piše: početci, dohodci, predci, patci, zadatci i sl. Zanimljivo je da i danas u Bosni ima “cvijeća” koje piše ovakvim pravopisom. Među Bošnjacima, naravno. Provođenje pravopisnih odredbi i sve druge segmente jezičke politike NDH trebalo je da kontrolira novoosnovani ured za jezik, koji je na to bio obavezan jednom provedbenom naredbom od 27. jula 1941. godine, koju je također potpisao već spomenuti doglavnik Mile Budak. Prema toj je naredbi novoosnovani ured za jezik imao zadatak “paziti na pravilnost i čistoću hrvatskog jezika u javnoj upotrebi”, što je podrazumijevalo i priređivanje školskih knjiga i priručnika, pregledanje udžbenika, saradnju sa zakonodavnim i drugim tijelima pri sastavljanju zakona i drugih uredbi, nadgledanje svih “tiskopisa uopće”, “ispravljanje i odobravanje svih natpisa i oglasa na javnim mjestima”, “jezičko savjetovanje piscima i izdavačima”, brigu o jeziku u kazalištima, radiostanicama i “kinematografima”. Ured za jezik imao je mnogo aktivnosti i na njegov se rad odnose mnogi dokumenti nastali u vrijeme NDH. Preko ureda za jezik rješavana su i neka jezička pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine. Tako je već 17. jula 1941. godine spomenuti ured rješavao pitanje službenih naziva bosanskih gradova Bihaća i Banje Luke.

Bihać i Banja Luka 

Nakon nejasnoća koje su imali poštanski službenici u vezi s pisanjem imena gradova Bihać ili Bišće, Banja Luka ili Banjaluka, te oblika zavisnih padeža ovih imena “Ravnateljstvo pošta, brzojava i brzoglasa” uputilo je 5. jula 1941. godine “upit predsjedništvu vlade o službenom nazivu mjesto (!) Bihać i Banja Luka”. Predsjedništvo vlade dopis je proslijedilo ministarstvu unutarnjih poslova, a ono uredu za jezik. Ured za jezik odgovorio je 17. jula 1941. godine. U odgovoru ureda navodi se: 1. U službenoj upotrebi rabit će se u nominativu oblik Bihać. U kosim padežima smatrat će se A u drugom slogu postojanim; pisat će se dakle: Bihaća, Bihaću i t. d. 2. U službenoj upotrebi rabit će se u nominativu oblik Banja Luka. U kosim padežima smatrat će se dio ‘Banja’ pridjevom ženskog roda; pisat će se dakle: Banje Luke, Banjoj Luci, itd. Danas su u savremenom bosanskom jeziku uobičajeni oblici Bihać, Bihaća, Bihaću, ali još postoji kolebljivost u vezi s oblicima imena drugog grada: Banja Luka, Banje Luke, Banjoj Luci ili Banjaluka, Banjaluke, Banjaluci itd. U normi bosanskog jezika preporučuju se oblici Banja Luka, Banje Luke, Banjoj Luci itd. O davanju prednosti jednom ili drugom obliku u normi bosanskog jezika govori se u knjizi Bosanski jezik: Jezičko-pravopisni priručnik (R. Bulić, Bosanska riječ, Tuzla, 2001).

JE L’ SARAJ ’VO ŠTO JE NEKAD BILO

Jedna zanimljiva naredba velikog župana Vrhbosne Omerovića koja je donesena 23. juna 1941. godine pokazuje da je jezičku politiku vodio i veliki župan. Naredba se odnosi na ime sjedišta velike župe Vrhbosna. Naredbu je, vjerovatno, donio bez konsultacija s postojećim uredom za jezik, ali sumnjam da bar s nekim nadležnim iz rukovodstva NDH nije imao konsultacije u vezi s tim. Naredba o nazivu sjedišta velike župe Vrhbosna ima sljedeći sadržaj: “Kako je sjedištu Velike župe Vrhbosna prema izvornom narodnom govoru iz davnine naziv Sarajvo, a ne Sarajevo, to se ime sjedišta ove župe u govoru i pismu ima nazivati Sarajvo. Ovaj će se ispravak provesti i u službenom popisu imena mjesta.” Ova je naredba velikog župana Derviša Omerovića, međutim, zanimljiva i po tome što je neočekivana i neuobičajena u ondašnjim prilikama, kad je jezička politika bila strogo kontrolirana, pa se i službeni naziv mjesta, kao što smo vidjeli za Bihać i Banju Luku, morao potvrđivati preko ureda za jezik. Zanimljivo je i to što je ime mjestu preoblikovao veliki župan, koji nije bio Sarajlija. Ova je naredba objavljena u Narodnim novinama od 28. juna 1941. godine. U Narodnim novinama objavljivani su i drugi službeni akti NDH pa pitanje poštivanja naredbe velikog župana o nazivu Sarajvo ne bi trebalo biti upitno i izvan velike župe Vrhbosne. Ipak, ovo bi se moglo ispitati analizom dokumenata NDH koji su sadržavali i ime sjedišta velike župe Vrhbosna.

Začeci jugoslavenske jezičke politike iz Jajca

U Drugom svjetskom ratu na prostoru Bosne i Hercegovine štampane su dvoje novine – Oslobođenje i Front slobode. Prvi broj Oslobođenja štampan je 30. augusta 1943. godine u selu Donja Trnava u sjeveroistočnoj Bosni, a prvi broj Fronta slobode štampan je 7. novembra 1943. godine u Tuzli, u vrijeme kad je Tuzla bila najveći oslobo- đeni grad u Evropi. Osim povremenog štampanja ovih novina, Narodnooslobodilački pokret izdavao je povremeno i razne biltene i proglase. S obzirom na to da je štampanje zavisilo od tehničkih uvjeta, od onoga što se u to vrijeme imalo, teško se može govoriti o planskoj jezičkoj politici, ali je sigurno da se vodilo računa o tome i o onome što je nešto kasnije proklamirano na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Nakon Drugog zasjedanja Antifa- šističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, koje je održano 29. i 30. novembra 1943. godine u Jajcu, Vijeće je donijelo Odluku o objavljivanju odluka i proglasa AVNOJ-a, njegovog pTa je odluka predviđala da se odluke i proglasi objavljuju na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku. Svi se ovi jezici smatraju ravnopravnim, ali se kaže da će zbog tehničkih teškoća predsjedništvo AVNOJ-a i Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije svoja izdanja i svoje odluke objavljivati “na jednom ili drugom od navedenih jezika”, što znači na srpskom ili na hrvatskom. Ipak se kaže da su zemaljska vijeća obavezna da svoja izdanja i svoje odluke “zvanično proglase na jezicima svojih naroda”. Ova je odluka donesena 15. januara 1944. godine. Potpisali su je sekretar AVNOJ-a Rodoljub Čolaković i predsjednik dr. Ivan Ribar. Ovaj pregled jezičke politike na prostoru Bosne i Hercegovine u vrijeme Drugog svjetskog rata pokazuje da je prevladavala jezička politika NDH, koja je bila rigidna, veoma stroga, a uz to je predviđala i oštre kazne za prekr- šioce naredbi. U Bosni i Hercegovini začeti su u sklopu Narodnooslobodilačkog pokreta i pravci razvoja kasnije jugoslavenske jezičke politike socijalističkog razdoblja.

(Preneseno iz tjednika STAV, uz dozvolu urednika gospodina Filipa Mursela Begovića kojem se, kao uvijek, od srca zahvaljujemo na dopuštenju.)

 
U džamiji
Subota, 10 Lipanj 2017 11:53

 

U džamijiŠiroka vrata zabačene sarajevske periferije – kakva divna teravija!!!

Samedin Kadić, Sarajevo

Nanese me neku večer put na teraviju u jedan mesdžid sagrađen u zabačenom djelu sarajevske periferije. Upravo tako: u zabačenom djelu sarajevske periferije. Harem presijeca mesdžid dijagonalno, što je, pretpostavljam, bio optimalan odnos položaja parcele i smjera kible, pa uramljena slika ovog vjerskog objekta sadrži nešto od kubističkog poliperspektivizma. Desno je široko polje na kojem je nekad cvjetala i buktila ciganska čerga, a lijevo groblje ukradenih automobila na kojem sada bjesomučno laju psi. Kako sam kasnio, sjednem u posljednji saf i nehotice razbijem lanac pretpubertetlija koji su tu da se malo druže i zabave. Do mene klanja momčić, peti-šesti razred, ima “jež frizuru” i crve u guzici. Cijelu teraviju pravi lom oslobađajući nepojmljive količine čiste energije. Okreće se, namiguje djevojčicama, naizmjenično se kesla i mrgodi, blago se podiže sa sedžde i razgleda, kašlje, šmrče, širi noge kao vehabija, lupa prstom na sjedenju kao vehabija, gladi nepostojeću bradu, prijeti dječacima u nastavku safa jer se, po njegovom mišljenju, previše vrpolje, imitira nekog hadžiju ispred sebe koji ne prestaje zijevati. Vratio me u one volšebne ratne ramazane kada sam isto ovako išao na teravije zbog dobrih skečeva, jedine moguće zabave tih dana: na teraviju je od mlađih išao i ko zna i ko ne zna klanjati, i ko ima i ko nema abdest, nije tu bilo govora ni o kakvoj pobožnosti, preteška je to riječ za taj uzrast. U mihrabu je student koji uči ajete bez nekog posebnog reda, ali fizički dio teravije fercera kao podmazana makina, bez zastoja, bez preskoka. U suštini, jedan osrednji Brzi Gonzalez, znao sam i bržih, mnogo bržih, koji tokom teravije oslobode više kolektivnog znoja nego u pojedinim gradskim teretanama. (Jedan je moj školski u prosjeku klanjao tridesettri rekata za dvadeset i pet minuta.) Džematlije otpuhuju, koljena krckaju i jedva stižu pohvatati ruknove, ali više vole i ovako nego da efendija razvuče do ponoći, pa da zahrču u pola Ettehijjatu. Ali, već poslije sedam-osam rekata većina džematlija potpuno je pogubljena u vremenu i prostoru, samo mehanički idu gore-dolje, gore-dolje, a mislima su negdje daleko, najčešće u lisnatim djetinjstvima, misle je li sve baš moralo ići kao što je išlo, uglavnom naopako i trnovito, misle o svim putevima kojima nisu pošli, o svim ljepotama koje su ih mimoišle, misle o krevetu koji iskupljuje ovakva zamorna razmišljanja.

Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča:

“Bit ću šofer i na onom svijetu,

da prevozim žene po Džennetu,

ja ne mogu živjeti bez volana,

šoferska mi sudba zapisana.”

Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz, što je po protokolu trebao uraditi i upozoriti prisutne da ugase uređaje.

 
Ramazanska priča
Petak, 09 Lipanj 2017 12:09

 

staramajkaIftar jedne majke

Hafiz Merim-efendija Đulović, imam, hatib i muallim Gazi Turali-begove džamije u Tuzli

Vrijeme iftara samo što nije nastupilo. Majka Sabira teškim koracima prelazi preko svoje sobe i sjeda na sećiju pored svog prozora. Ne zna se šta kućom više odjekuje. Da li škripa kućnih podnica ili krckanje njenih oronulih kostiju. Odavno je već bolesna, a od svih mogućih bolesti koje osjeća njen išijas i njena osteoporoza su najteži.

„E moje noge“, otegnu se iz njenih prsa.

A nije ni čudo što su tako oronule, mnogo je ona brda, dolina, šuma, vrhova prošla, gotovo ni jedno mjesto nije ostalo, a da nije ona tu  bila. Nosile su nju njene noge od jedne do druge masovne grobnice. Tražile su one svoju djecu, njih šest sinova i njenog muža koje ubiše dušmani. Pronašla je samo nekoliko kostiju od svog trećeg sina Edina i  pola skeleta od  njenog najmlađeg sina, njenog Mustafe kojeg uzeše iz njenih ruku. Od malehna je Mustafa bio napredan, svi su se divili i zahvaljivali Allahu što on tako brzo raste. Iako je imao samo deset godina jedan vojnik ga uze od majke i odstrani. I sad kad zažmiri vidi njegov uplašeni pogled, posljednji pogled kojim je pogledao svoju majku.

Sabira se nakon agresije vratila u svoje selo. Sama je sada u njemu, nema nikoga više. Tu su samo ona i mačak Garonja koji se iznenada pojavio na kućnim vratima ne znajući ni sama ona odakle je došao. Svojim pogledom gleda kućne zidove. Nisu to oni zidovi koje je ona teškom mukom i napornim radom sa svojim mužem Mujom gradila. U tim novim zidovima nema onih uspomena koje su sadržavale priču svake sazidane cigle, svake ugrađene grede. Znala je dobro sta je uradio koji od njenih sinova, koju stranu je koji ozidao, koji je od njih svojim rukama crijep redao. Ubiše njih, ubiše kuću i ubiše sve uspomene koje su bile na njih. Sada je nova kuća, neki drugi ljudi su je izgradili, ali je ona njoj pusta, kao što je pusta i njena duša bez te čeljadi i njenog muža. Kao da je GMO kuća.

Pogled joj dođe do iftarske sofre. Sjeća se nekih ranijih ramazana kada bi nakon napornog radnog dana svi sjedili zajedno i čekali da Husejn, njihov najstariji sin, ode do mahalaske džamije da upali kandilje i da lijepim glasom prouči ezan, a onda bi svi zajedno iftarili. Gleda prazne tanjire. Ona i danas reda osam tanjira na sofri, osam kašika, osam čaša da se svi mogu odmah iftariti. Sabira i danas sofru tako postavlja.

Kao da su i oni tu, ali tuga steže srce kada uviđa da je samo u jednom tanjiru nešto malo hrane. Ne sipa hranu u ostale, šteta je da se toliko hrane pravi i da se poslije baca.

 
Ramazanska priča
Četvrtak, 08 Lipanj 2017 10:03

 

Ramazan-SarajevoZlatijin ramazan

Hamza Humo

U dva sata pred sumrak, oglasili su topovi sa tabije da nastaje ramazan, mjesec veselih noći, dugog sjedenja i beskrajnih razgovora, isprepletenih pjesmom, ašikovanjem i romorom harmonika. Ali, ovog ramazana, glas iz topova odjeknuo je nad gradom i nad mahalama nekako iznenadno i dotakao srca brigom i žalbom za minulim ramazanima. Tek nekoliko veselih, djetinjskih krikova, pa opet sve utišalo kao da je nešto prituljeno prošlo mahalama i prekrilo ih zabrinutošću. Tek u čaršiji, donekle, osjetila se nešto jača živahnost. Uskomešani redovi dućana kao da su se promeškoljili, na neki kao da se osmjehnuše, a neki još crnje snuždiše. Očuše se jasnije glasovi i dozivanja. I golubovi poletješe sa čaršije, izviše se u jatu i padoše na tihe mahale. Jedan od njih pao je na pendžer Zlatije Mehmed-bega Tufahića, dok je njen pogled, zanesen, počivao na daljinama, a ruke joj zastale na đerđefu.

Njena prijateljica, najbliža komšinica, Šefika Salihage Mrvičića, uzdahnu i prošapta: – Eto, dođe i ramazan.

Zlatija kao da je i ne ču. Pucnjava topova nju je podsjetila na nekadašnji njen život koji joj je, u ovaj čas, izgledao nekud kao zlatom i suncem obasjan, ali i tako dalek, nedohvatljiv. I taj život tamni, nestaje ga u sjećanjima, a java se primiče sve bliže, teška java; vječiti jad i bijeda rastu, kao more kroz dane i noći bez kraja. Eto, njih dvije sve svoje mlade dane provedoše vezući za drugog: čevrme, jastučiće, kapice, torbice, stolnjake, zastore i šta sve još ne. I sve to one odnose Mujagi Sabitoviću u dućan, prime bijednu nagradu za svoj teški rad, uzdahnu i ponovno se vraćaju svojim kućama da opet vezu i vezu za Mujagu Sabitovića, da mu pune i kite njegov dućan.

– Šefika, meni dolazi da zaplačem od neke tuge – kaže Zlatija. – Zamisli, kako nam je bilo nekada, a kako sad. Nekad smo vezle od zabave, kupile ruho, a sada? Sve onom haramiji. Ja se sve bojim da mu pogledam u oči. Je si li ti vidjela njegove oči? Čini mi se da s njima skida zar s mene kad me pogleda. Pravi je... Ah, ne znam ni sama kako da ga nazovem! Mene strah hvata kad moram da mu uđem u dućan. Sve mi se čini sad će me zgrabiti i odvući u onu magazu.

– Kažu da je on upropastio Kanu Ćerimage Delalića.

– Ima tu još jadnica. Nije ona sama.

Golubovi zagugutaše pod strehom nad prozorima. Neka tužna tišina kao da se razli konakom. Poslije kratke stanke, Šefika reče: – Nekad smo u kući imale svega i svačega, a sad na nas jadnice spalo da zaradimo koru hljeba. Nego, opet je tebi lakše, Zlatija. Ti se imaš bar čemu da nadaš. Ti imaš svog Galiba. A šta ću ja, sirota...

– Kad bi mi babo dozvolio da pođem za njeg. Ne znaš ti njega kakav je. Ubio bi mene ili sebe. Neki dan kad je čuo da se Galib povratio, kaže: On je sad pravi kaurin. Tolike godine hoda po vlaškim zemljama. Poganjak jedan!

– Pa ti pobjegni!

– Ne mogu. Čini mi se crkla bih.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Srijeda, 07 Lipanj 2017 09:24

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (8)

ŠVEJK ODLAZI U RAT

U vrijeme kad su šume na rijeci Rabu u Galiciji gledale bijeg austrijske vojske preko Raba i kad su dolje u Srbiji austrijske vojske dobivale po stražnjici ono što su već odavno zaslužile, sjetilo se austrijsko ministarstvo vojske i Švejka, neka bi pomogao da se monarhija izvuče iz te nevolje. Kad su mu donijeli poziv da se za nedjelju dana mora javiti na liječnički pregled na Streljačkom otoku na Vltavi, Švejk je baš ležao u krevetu jer je opet patio od reumatizma. Gospođa Müllerová spremala mu je u kuhinji kavu. - Gospođo Müllerová - začu se iz sobe tihi Švejkov glas - gospođo Müllerová, dođite časak ovamo! Kad je dvorkinja prišla k njegovu krevetu, Švejk joj i opet reče tihim glasom: - Sjednite, gospođo Müllerová! U glasu mu je zvučalo nešto tajanstveno i svečano. Kad je gospođa sjela, uspravivši se u krevetu Švejk izjavi: - Ja idem u rat! - Djevice Marijo! - viknu gospođa Müllerová - a što ćete ondje raditi? - Borit ću se - grobnim glasom odgovori Švejk. - Austrija stoji vrlo loše. Na sjeveru neprijatelj već nadire prema Krakovu, a na jugu u Madžarsku.

-Dobivamo batine uzduž i poprijeko, pa me zato zovu u vojsku. Ta čitao sam vam jučer u novinama da su nam milu domovinu okružili tamni oblaci!

- Ali vi se ne možete ni maknuti!

- To ne smeta, gospođo Müllerová, poći ću u rat na kolicima. Vi znate onog slastičara za uglom, on ima takva kolica. Vozao je u njima prije nekoliko godina svoga hromog i zločestog djeda na svježi zrak. Vi ćete me, gospođo Müllerová, odvesti u rat na tim kolicima.

Gospođa Müllerová brižnu u plač: - Gospodine, da odem po doktora?

- Ne idite nikuda, gospođo Müllerová, ja sam osim tih nogu potpuno zdrava hrana za topove, a u ovo doba, kad Austrija stoji loše, svaki bogalj treba da bude na svojem mjestu. A sada nastavite mirno s kuhanjem kave!

I dok je gospođa Müllerová, zaplakana i uzbuđena, cijedila kavu, dobri je vojak Švejk pjevao u krevetu: Windischgrätz general sa vojnom gospodom prije ranog sunca otpočeo rat, hop, hop, hop! Otpočeli rat, usklikli ovako: Pomogô nam Isus Krist i Djeva Marija, hop, hop, hop!

Pod dojmom ove strašne ratničke pjesme zaplašena gospođa Müllerová sasvim je zaboravila kavu i dršćući po cijelom tijelu preplašeno je osluškivala kako dobri vojak Švejk i dalje pjeva u krevetu: S Djevicom Marijom i četiri mosta podigni, Pimonte, još jače predstraže; hop, hop, hop! Bila bitka strašna baš kod Solferina, prolilo se krvi, krvi do koljena; hop, hop, hop! Krvi do koljena, mesa na vozove, osamnaesta se ondje tukla regimenta; hop, hop, hop! Osamnaeste borci, ne bojte se nužde, ta za vama voze na kolima novce; hop, hop, hop!

- Milostivi gospodine, kao boga vas molim - začuo se iz kuhinje žalostan glas, ali je Švejk već završavao svoju ratničku pjesmu: Na kolima novce, u kočiji cure koja regimenta to uradit može? Hop, hop, hop!

Gospođa Müllerová je istrčala kroz vrata i odjurila po liječnika. Vratila se za sat kad je Švejk već spavao. Probudio ga neki debeli gospodin koji mu je časak držao ruku na čelu i rekao: - Ne bojte se, ja sam doktor Pávek iz Vinohrada - pokažite ruke - a toplomjer stavite pod pazuho… Tako pokažite jezik - još malo - držite jezik od čega je umro vaš gospodin otac i vaša majka?

I tako je u vrijeme kad je Beč želio da svi narodi Austrougarske dadu najsjajnije primjere vjernosti i odanosti, doktor Pávek propisao Švejku protiv njegova rodoljubnog oduševljenja brom i preporučio odvažnom i valjanom vojaku Švejku da ne misli na rat: - Ležite ravno i budite mirni, a ja ću sutra opet doći. Kad je sutradan došao, zapitao je u kuhinji gospođu Müllerovu kako se osjeća pacijent.

- Gore mu je, gospodine doktore - odgovori ona zaista tužno - noću je pjevao, s oproštenjem, kad ga je napala reuma, austrijsku himnu.

Doktor Pávek odluči da na ovaj novi izražaj pacijentove lojalnosti reagira povećanom dozom broma. Treći dan mu je gospođa Müllerová rekla da je Švejku još gore. - Po podne je, gospodine doktore, poslao po kartu ratišta, a noću je fantazirao da će Austrija pobijediti.

- A je li uzimao praške tačno po propisu?

- Još nije po njih ni poslao, gospodine doktore!

Pošto je sasuo na Švejka sijaset grdnji, doktor Pávek je otišao uvjeravajući da više nikada neće doći liječiti čovjeka koji odbija njegovu liječničku pomoć s bromom.

Preostala su još samo dva dana do časa kad je Švejk morao stupiti pred regrutnu komisiju. U to je vrijeme Švejk izvršio potrebne pripreme. Najprije je poslao gospođu Müllerovu da mu kupi vojničku kapu, a zatim ju je uputio slastičaru iza ugla da pozajmi kolica na kojima je slastičar nekad vozio svoga zločestog i hromog djeda na svježi zrak. Uto se sjetio da su mu potrebne štake. Na svu sreću slastičar je imao i štake koje je čuvao kao obiteljsku uspomenu na svoga djeda. Nedostajala mu je samo regrutska kitica cvijeća. I nju je pribavila gospođa Müllerová, koja je tih dana jako omršavjela jer je neprestano samo plakala. I tako se toga historijskog dana pojavila na praškim ulicama ova slika dirljive lojalnosti: stara je žena gurala pred sobom kolica u kojima je sjedio čovjek s vojničkom kapom na glavi i sa sjajnom kokardom na kapi mašući štakama. Na kaputu mu se blistala šarena regrutska kitica. I taj je čovjek, mašući neprestano štakama, vikao po praškim ulicama: - Na Beograd! Na Beograd! Za njim je išla gomila ljudi koja je neprestano rasla, počevši od neznatne skupine što se sakupila pred kućom iz koje je Švejk pošao u rat. Švejk je mogao konstatirati da su ga policajci koji stoje na raskršćima pozdravljah salutiranjem. Na Václavovu trgu narasla je gomila oko Švejkovih kolica na nekoliko stotina glava, a na uglu Krakovske ulice izlupala je ta gomila nekog njemačkog studenta koji je s njemačkom studentskom kapom na glavi doviknuo Švejku: - Heil! Nieder mit den Serben! Na uglu Vodičkove ulice umiješala se okonjena policija i rastjerala gomilu. Kad je Švejk pokazao kvartovskom inspektoru crno na bijelome da danas mora pred regrutnu komisiju, kvartovski se inspektor malo zbunio i, da spriječi izgrede, naložio dvojici konjanika da sprovedu kolica sa Švejkom na Streljački otok.

O čitavom tom slučaju pojavio se u „Praškim službenim novinama“ ovaj članak: RODOLJUBLJE BOGALJA. Jučer su prolaznici na glavnim praškim ulicama bili svjedoci scene koja krasno govori o tome da u ovo veliko i ozbiljno doba i sinovi našega naroda mogu pružiti najsjajnije primjere vjernosti i odanosti prijestolju staroga monarha. Čini nam se da su se vratila vremena starih Grka i Rimljana, kada je Mucije Scevola naredio da ga odvedu u boj ne mareći za spaljenu ruku. Najsvetije osjećaje i brigu očitovao je jučer krasno neki bogalj sa štakama, kojega je vozila na bolesničkim kolicima njegova starica majka. Ovaj sin češkog naroda, ne mareći za svoju bolest, javio se dobrovoljno u rat da dade svoj život i imanje za svoga cara. A budući da je njegovo klicanje. „Na Beograd!” naišlo na tako živ odziv na praškim ulicama, to odista svjedoči da Pražani pružaju najljepše primjere ljubavi prema domovini i vladajućem domu.

U tom je smislu pisao i „Prager Tagblatt“, završivši svoj članak riječima da je dobrovoljca bogalja pratila gomila Nijemaca koji su ga štitili svojim tijelima, da ga ne bi linčovali češki agenti antante.

„Bohemia“ je objavila ovu vijest sa zahtjevom da bogalj-rodoljub bude nagrađen, pa je obavijestila čitaoce da administracija lista prima za nepoznatog rodoljuba darove njemačkih građana. Ali iako prema tim trima novinama Češka nije mogla dati plemenitijega građanina, gospoda u regrutnoj komisiji nisu tako mislila.

 
Glas razumnog bosanskog čovjeka
Utorak, 06 Lipanj 2017 11:14

 

David KamhiDavid Kamhi, profesor violine i bosansko-sefardski intelektualac - drage komšije, Ramazan šerif mubarek olsun u ideji Bosne je spas i izlaz

Razgovarao: Filipo Mursel Begović

Prof. David Kamhi rođen je u Sarajevu u sefardskoj porodici, u kojoj se govorio judeo-espanjol kao maternji jezik i u kojoj se generacijama prenosio interes za sefardsku kulturnu baštinu, posebno za muziku. Nakon završene Prve muške gimnazije te Srednje muzičke škole, diplomirao je i magistrirao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Usavršavao se na Moskovskom državnom konzervatoriju “P. I. Čajkovski”, nekoliko godina na katedri čuvenog violiniste i profesora Davida Ojstraha te u Rimu na Muzičkoj akademiji “Santa Cecilia” kod profesorice Pine Carmirelli. Bio je profesor violine, viole i metodike violine pedeset godina, od kojih 46 na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Nastupao je kao solista na mnogim koncertima u BiH, regiji i Evropi. U njegovoj klasi završilo je nekoliko desetina studenata na diplomskom i postdiplomskom studiju koji su sada solisti koncertanti, kamerni muzičari, koncert-majstori i pedagozi na tri kontinenta. Držao je brojne seminare i mastere u BiH, zemljama okruženja i Evropi. Bio je član ili predsjednik mnogih žirija na takmičenjima studenata i mladih umjetnika u BiH, bivšoj Jugoslaviji i inostranstvu. Dvadeset godina bio je predsjednik Udruženja muzičkih umjetnika BiH i član Predsjedništva muzičkih umjetnika Jugoslavije. Sefardikom se bavi dugi niz godina. Odr- žao je brojna predavanja, pisao i objavljivao radove, te izlagao na mnogim simpozijima, između ostalog i na “Ljetnoj školi za sefardske studije” u Toledu – Španija. Godine 1992. učestvovao je na svjetskoj manifestaciji “SEFARD 1992” u Madridu kao predstavnik Sefarda iz Bosne i Hercegovine. Od 1993. do 1995. bio je član Savjeta Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine za vanjske poslove, te savjetnik u Ambasadi Republike Bosne i Hercegovine u Madridu 1995. i 1996. Od 1992. do 1997. bio je potpredsjednik jevrejskog kulturnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i Jevrejske opštine u Sarajevu te glavni urednik glasila Bilten, koji je izlazio tokom rata. Od 1992. do oktobra 2016. bio je predmolitelj (hazan) Sinagoge u Sarajevu, a 1997. bio je jedan od osnivača Međureligijskog vijeća. Sada je član predsjedništva i predsjednik kulturne komisije JKPH društva “La Benevolencija”. Za svoj umjetnički i naučni rad te očuvanje vjere i tradicije bosanskih Sefarda i drugih dobio je brojna priznanja, nagrade, ordene i zahvalnice, a 2012. godine laureat je nagrade “Isa-beg Ishaković” u kategoriji “Kulturna baština”.

STAV: Je li multikultura u Sarajevu lažna i nepostojeća, kako možemo čuti u TV prilozima na RTRS-u i iz usta dijela srpskih političara?

KAMHI: Nije. To su gluposti i nije to jedino što tvrde na RTRS-u. Tamo ima i drugih gluposti. Međutim, oni trebaju malo sebe da pripaze. Multikulturalnost ovdje nije umrla. Ona je bila tu, sada je tu i bit će zauvijek tu, zato što je Sarajevo grad koji je prilikom svog osnivanja bio multikulturalan. Kada ga je Isa-beg Ishaković osnovao, on je već bio multikulturalan i nikada se to nije izgubilo bez obzira na broj ljudi u njemu. Poslije Drugog svjetskog rata u njega su došli ljudi koji nisu naučili da žive u gradu, ali onda su prošle dvije-tri generacije pa su se nekako pripitomili i postali građani. Sad se, evo, desilo opet isto poslije ovog rata. To se osjeća. Međutim, mi se trebamo boriti. To su Bosanci isto kao i mi. To su i Bošnjaci. Znate li da su za vrijeme Austro-Ugarske monarhije Bošnjaci bili svi. U tadašnjim regimentama svi su imali fesove. Bilo je u njima i dosta Jevreja. Međutim, najvažnija je stvar Bosna. To ne smijemo zaboraviti i sve ono što se radi protiv opstojnosti Bosne ne valja. Svako pomalo vuče na svoju stranu, međutim, naša je snaga država Bosna. I pokojni predsjednik Alija Izetbegović, s kojim sam bio dosta u kontaktu i sretali smo se više puta za vrijeme rata, to je znao i o tome mi je govorio. Moja je majka postila za vrijeme ramazana, a i ja sam s njom postio. Sada više ne postim, ali poštujem ramazan. Dosta poznajem islam i znam kako se treba ponašati za vrijeme ramazana. Pa, moje drage komšije, uz najljepše želje, Ramazan šerif mubarek olsun! Drage komšije, spas i izlaz u jednoj su riječi: Bosna.

STAV: Možemo li biti multikulturalni ako sastav gradova više nije multietničan kao nekada? Odnosno, neki multikulturalnost ne priznaju kroz duh ljudi nego kroz etnički sastav.

KAMHI: Ja bih to nazvao duhom Sarajeva. A ovo brojanje krvnih zrnaca, mislim da je to atavizam koji je bio u prošlim stoljećima. Bez obzira na to što su neke nacije poslije toga došle u nacionalni pubertet, kako ja to zovem, pa su onda promovirale svoje, svoje, svoje i ništa više. Fašizam je bio baziran na tome, tamo su bile više rase, arijevci. To je propala ideja koja vodi apsolutno ničemu. To se nikada nije moglo primijeniti na Sarajevo. I za vrijeme Drugog svjetskog rata i za vrijeme ove agresije uvijek je to bilo i ostat će. Pa evo pogledajte šta je sve bilo za vrijeme rata u Sarajevu: koncerti, pozorište, SARTR, “Ars Aevi”, razne manifestacije, Sarajevska zima…

STAV: Koje je Vaše iskustvo pojma “komšiluk” u Sarajevu?

KAMHI: Znate šta je komšiluk? Sad ću vam reći. U ulici u kojoj sam stanovao dođe neki praznik, ili jevrejski, ili muslimanski, ili katolički, ili pravoslavni. U nekim kućama bilo je dosta siromašnih ljudi. Moja bi majka napravila tepsiju nečega, ili baklave, ili kolača, čak je pravila i meso, pa mi kaže: “Idi na broj tri u pet ujutro, ostavi ovo ispred vrata i nemoj da te neko vidi.” Zašto? Da ne bismo onoga kome se to nosi postidjeli. Eto, to je komšiluk. On se potvrđivao i za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su komšije Bošnjaci spašavali Jevreje. Eto, nas su spasili. Mene, moga brata i moju majku spasila je Fahrija hanuma Fadilpašić, čiji je muž Seid išao s mojim ocem u školu. Ja sam išao s njenim najstarijim sinom Mahmutom u školu, a moj je brat išao s jednim mlađim koji se zvao Halid. To je bilo neraskidivo prijateljstvo. Kad je počelo, Fahrija hanuma odmah je pomogla da se naprave falš dokumenti pa da nas izvedu. Ispod Mjedenice je sjedio kočijaš s fesom i puškom. On nas je primio i odveo na stanicu gdje su bile ustaše. Tu sam vidio svoju nonu, uhvatili su je. Kada su došli do nas, ustaša je pitao: “Čija je ovo pasažera?”, a ovaj mu kaže: “Odbij fukaro, bega Fadilpašića.” I mamu pod ruku i u vagon. Eto, tako smo se spasili. Eto, to vam je komšiluk na djelu. Ili, kad se prodaje kuća, pita se pošto je kuća. Hajde da kažemo sto hiljada. Ovaj mu kaže: “Ima i za 25 hiljada tu blizu da se kupi.” Drugi mu odgovara: “E, burazeru, sve je to lijepo, al’ uz kuću ja prodajem i komšiluk.” Mislim da treba upoznati drugog i drugačijeg, pa tek onda pričati o njemu. Ali ga prvo upoznaj, a ne da pričaš pa da ga onda upoznaš. To je komšiluk.

 
Bistar pogled gospodina Almira Mehonića
Ponedjeljak, 05 Lipanj 2017 17:35

 

Almir MehonićSrbijanski režimski odgovor na bošnjačku servilnost - rušimo džamije, rehabilitiramo koljača Kalabića i vodimo dijalog s Bošnjacima

Almir Mehonić, Novi Pazar  

Glas zemunskog mujezina pored srušene džamije u Zemun Polju označio je početak mjeseca ramazana. Veliki broj vjernika prvu teraviju klanjao je pod otvorenim beogradskim nebom pod kojim se nekada, po pisanju Evlije Čelebije, nalazilo čak 217 džamija. Danas je preživjela samo jedna – Bajrakli džamija u užem jezgru Beograda. No, pošto je ona odveć mala da zadovolji potrebe, prema nekim podacima, čak 120.000 beogradskih muslimana, vjernici su izgradili nekoliko mesdžida. Jedan od njih bio je i onaj u Zemun Polju, kojeg su beogradske vlasti uz pomoć žandarmerije u gluho doba noći 26. maja srušile. Akcija rušenja počela je između 3 i 4 sata poslije ponoći tako što su jake policijske snage i žandarmerija blokirale naselje, raspoređene u tri prstena bezbjednosti oko naselja. Razlog rušenja bila je tzv. divlja gradnja, odnosno mesdžid nije imao potrebne građevinske dozvole. Formalni zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za ovaj vjerski object nikada nije ni podnijet, a mještani Zemun Polja kažu da su imali “usmeni dogovor” s nekadašnjim čelnicima Opštine Zemun da mogu tu graditi.

Ovaj čin Vučićeve gradske vlasti odjeknuo je kao medijska bomba. Mogući razlog ovome jeste što se rušenje desilo u samo predvečerje najsvetijeg muslimanskog mjeseca ramazana, kada su i osjećanja vjernika znatno izraženija. Revolt je izazvala i činjenica da ni obližnja crkva u Zemun Polju nema građevinsku dozvolu i da niko, naravno, i ne pomišlja da je ruši.

Slučaj je još jednom iznova problematizirao pitanje stvarne ravnopravnosti manjinskih naroda i vjerskih zajednica unutar Srbije. Kako to da Vučiću nisu mrski arapski novci za projekt “Beograd na vodi”, ali su mu mrske potrebe muslimana za mesdžidima i muslimanskim mezarjem. Naravno, ovdje se otvara i pitanje Islamske zajednice, koja je podijeljena uz svesrdnu podršku države I koja opstaje, čini se, uz taktičku igru vlasti i podršci čas jednoj, čas drugoj islamskoj zajednici, održavajući tako podijeljenost vjernika na terenu. Zbog takvog stanja, muslimanska zajednica u Beogradu već godinama ostaje uskraćena za parče zemljišta na kojem bi se mogli ukopavati tamošnji muslimani, a Beograd jedina velika evropska prijestolnica bez islamskog centra s potrebnim pratećim sadržajima. Međutim, slučaj rušenja zemunske džamije ujedinio je vjernike obiju islamskih zajednica u osudi ovog čina.

Ipak, ne možemo da se ne vratimo korak nazad i prisjetimo da su sve bošnjačke stranke, a reklo bi se i islamske zajednice, što javno (u većini slučajeva), što stidljivo I polutajno, podržale sadašnji režim i Aleksandra Vučića.

Shodno tome, nameće se pitanje: Da li se može ustvrditi da su svi oni koji su pozvali da se glasa za Aleksandra Vučića u prvom redu, kao i oni koji su ih poslušali u drugom, zapravo povjerili mandat rušiteljima džamije? Možda i ne može, iako je jedan bivši hodža u svom vjersko-političkom zanosu objašnjavao kako je glas emanet, pa ako ga date onome ko radi protiv muslimana, teško vam se na Sudnjem danu. Nažalost, taj je evoluirao mnogo brzo u vatrene zagovornike današnjih rušitelja džamija, sve s parolom “Za pomirenje”.

Neko će reći: “A ko to u Sandžaku nije podržao Vučića?” i bit će u pravu, naposljetku, nije li i Muhamed ef. Jusufspahić na Vučićevom spisku za ambasadore na čekanju, a bager u Zemun Polju srbijanski je režimski odgovor na njihovu servilnost prema svim vlastima tokom svih ovih godina.

U isti dan kada je regija obišla vijest o rušenju džamije Viši sud u Valjevu i sudija dr. Dragan Obradović donijeli su rješenje kojim je usvojen zahtjev za rehabilitaciju Nikole Kalabića, nekadašnjeg četničkog komandanta Gorske garde. Ovo je samo jedna u nizu odluka koje su nastavak historijskog revizionizma u Srbiji i rehabilitacije četničkog pokreta.

I dok se na jednoj strani veličaju četnički pokret i njegovi komandanti, ruše džamije, negira genocid u Srebrenici i šalju zapaljive poruke prema komšijama, na drugoj strani bošnjački predstavnici u Srbiji sasvim mirno sjede u udobnim beogradskim foteljama legitimirajući svaki čin Aleksandra Vučića.

Ipak, ne može a da ne začudi da je vijest o srušenom zemunskom mesdžidu podigla ovoliko medijske prašine. Ne živimo li mi na onom istom prostoru na kojem je ta ista politika koja je danas na vlasti u Beogradu u Bosni onomad do temelja porušila Aladžu i Ferhadiju i skoro hiljadu drugih džamija i vjerskih objekata, i to skoro u direktnom prijenosu vodećih svjetskih medija. Dok se u Srbiji duh četništva i genocida baštini i zakonski čuva, rušenje džamije samo je prirodni slijed događaja. Rehabilitirani Nikola

Kalabić bio bi još i ponosan na svoje sljedbenike. Tako da na rušenje zemunskog mesdžida treba gledati kao na čin čuvanja stare tradicije naših komšija.

Umijte se, muslimani! Ramazan mubarek!

(Ovaj tekst je prenesen iz tjednika STAV, svakako uz suglasnost, odnosno dopuštenje, glavnog urednika gospodina Filipa Mursela Begovića kojem se, kao uvijek, od srca zahvaljujemo.)

 
Operacija “GRANDE”
Nedjelja, 04 Lipanj 2017 13:42

 

GirtE moj Đuro, crni Đuro, ne igra se poker u mraku!!!

Nadan Filipović

(Nekadašnji neupitni šef naše raje, Đuro Girt je u prvom planu, u sivo-bijelom đemperu)

Davno je to bilo, u aprilu 1972. godine, a kao da je jučer bilo. Sjećam se dobro da je bila 1972 jer je baš te godine u Jugoslaviju upala tzv. Bugojanska grupa.

U taj vakat smo intenzivno kockali u foto-laboratoriji Šumarskog fakulteta na Grbavici. “Bog i batina”, odnosno vlasnik te foto-laboratorije, kako u praktičkom, tako i u faktičkom smislu riječi, bio je Đuro Girt, tačnije Gürth. Više je vremena provodio u foto-laboratoriju nego kod svoje kuće na Obali 16, gdje smo bili prvi susjedi. Jeste da je dosta vremena provodio razvijajući filmove i izrađujući fotografije kako za profesore na faksu, tako i za potrebe studentarije i raje koju je poznavao, ali, što je istina, to je više bila jazbina za kockanje, nego li foto-laboratorija.

Đurin najbolji prijatelj je bio, nažalost pokojni, Bakir Č., sin jednog veoma poznatog univerzitetskog profe, a također dugodišnji, maltene vječiti student šumarstva, baš kao i Đuro. Redovan posjetitelj “kockarnice” bio je i izvjesni hrmpalija iz okolice Mrkonjić Grada, s nadimkom Kino, Đurin i moj susjed Želimir Trboglav zvani Čita, a i još nekolicina drugih koje ne bih u ovoj priči pominjao jer oni nisu bili učesnici famozne partije pokera koja je ostala zapamćena. Helem, da ne duljim, radilo se o jednoj “osvetničkoj” partiji pokera.

Neko bi mogao upitati – zašto osvetničkoj?

Evo kratkog objašnjenja!

Sjećam se dobro – kupio sam prekrasne "antilop" cipele u “Peku” u Vase Miskina, današnja Ferhadija. Imali smo zakazanu partiju rauba. U partiji su bili Đuro, Bakir, Kino i moja malenkost. Zaboraviti neću, zavalih se toliko para da sam kod švercera mogao kupiti više od 800 maraka. Međutim, na stranu zijan na raubu – kad sam iz foto-laboratorija bez prebijenog cvonjka izašao na svjetlo dana, vidio sam da su mi nove cipele potpuno izgažene – toliko su se trojica taldžija nogama gurali ispod stola dok su me držali u “pilani”.

Popi.dio sam od muke zbog upropaštenih novih cipela, ali i zbog mučnine što su me totalno opuhali u dobro sređenoj “pilani”.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Smišljao sam plan kako da im se revanširam u punoj mjeri. I konačno, rodio se plan za “osvetničku partiju pokera”, šifriranog naziva “operacija GRANDE”. Đurin i moj susjed, već prethodno spomenuti Želimir Trboglav, zvani Čita, bio je i ostao pojam poštenja u cijeloj našoj obalskoj raji, pa i šire. Nikad taj nije nikog zakinuo u nećemu, a kamo li prevario. Taj n ije znao slagati. Dugo mi je trebalo da ga nagovorim da preuzme glavnu ulogu “poštenjaka” koji će podijeliti karte u ruci što će odlučiti “operacija GRANDE” i Bakira, a svakako i Đuru financijski “zaviti u crno”, svakako na duži rok. Konačno sam ga slomio i on je dao riječ da će odraditi “posao” kako treba, a odmah je tvrdo dogovoreno da ćemo dobijene pare podijeliti na dva jednaka dijela. Moj zadatak je bio da preuzmem potpunu finansijsku konstrukciju naše zavjere.

Da odmah objasnim kakav je bio scenario. Čita će u lijevom rukavu pod krugom čvrste lastike imati već spakovan špil sa trideset i dvije karte. Taj “ubitačni” špil će biti na dohvat desne ruke. Trenirali smo nekoliko dana i utvrdili da Čiti treba 2-3 sekunde da desnom rukom izvuče spakovani špil, te da istovremeno stvarni špil s kojim smo kockali ubaci pod lastiku omotanu oko zgloba u desnom rukavu. Dakle, iz lijevog rukava – HOP! – iskoči prethodno “napakovani” špil, a u isto vrijeme regularni špil je pod lastikom u desnom rukavu.

 
Evo "jope" našeg Tonija!!!!
Subota, 03 Lipanj 2017 10:49

 

BarakicaIbrahim

Toni Skrbinac, raja sa Bistrika ili sa Memli strane, na privremenom boravku u Mariboru

Nisam se nikada ozbiljnije bavio njihovim narodom i porijeklom, ali jeste, recimo, Muharem Serbezovski. I on mi jednom reče da je tragom raširenog vjerovanja o Romima koji, k'o biva, potiču iz Indije, otišao posjetiti tu zemlju.

“Znaš li kada sam bio najviše uvjeren da su oni (mislio je na Indijce op.p.) mi, a mi – oni??”

Pretpostavih i bubnuh: “Možda kada si vidio njihove ćumurli obraze?”

“Ma kakvi…Imaš ti tamne obraze posvuda u svijetu…Ne, nego kada sam stigao u Bombaj pa tamo još iz daljine ugledao jumbo plakat na kojem stoji fotografija flaše i ogromnim slovima ispisan naziv osvježavajućeg pića. Priđem blizu tog plakata, tamo ispred plakata sjedi jedan sitan čovjek, a pred njim sto i na stolu flaše. Te iste kao na plakatu. Prodaje čovjek svoje sokove, kao što kod nas na pijaci npr. trgovci prodaju neke svoje vrtne i kućne proizvode. I nema on možda desetak flaša tih sokova…ali ima reklamu. Veliku kao da je proizvođač “Coca-Cole”. I onda to uporedim sa našim velikim, šarenim kućama, što većim automobilima…i nama je glavno pakovanje, ambalaža i čini nam se kad sjednemo u svog, pa makar i starog “Mercedesa” da na svijetu nema nikog bogatijeg od nas…I ja sam tako dobio još jednu potvrdu da naši pretci potječu iz Indije.”

Za one koji ne znaju, a malo ih je vjerujem, Serbezovski je jedan od rijetkih muzičara čija veoma uspješna karijera traje već skoro pedesetak godina.

On jeste i nije tipičan Rom. Jeste utoliko što sam ističe tu činjenicu, a nije stoga što jer je cijeli život posvetio pravima i kulturi Roma. Oko tog jeste i nije mogao bih sada redati činjenice do unedogled. Serbezovski je rođen i odrastao u najvećem romskom naselju u bivšoj Jugoslaviji “Šutke orizai” geografski najljepšem komadiću koje zauzima grad Skoplje. Djed Džafer doživio je neuobičajeno duboku starost, a otac mu je, što je takođe rijetkost za Rome, bio učitelj. Nomadski nerv prisutan je i kod Serbezovskog, putovao je i živio posvuda.

I dok se Muharem osamdesetih godina borio za svoju karijeru, prava i cigansku kulturu, putovao, pjevao i svoj život u pjesmama ispovijedao, ispod bugojanskog mosta živjela je krnja ciganska porodica koju si činili sin Ibrahim i majka čije sam ime zaboravio. Ali nisam lik.

“Kuća” im je bila desetak metara udaljena od Vrbasa. U stvarnosti, bila je to nekakva mješavina šatora i kućerka, najsličnija indijanskom vigvamu. Za lijepih dana kuhali su napolju na prigodom ognjištu, a kad bi zahladni, ložila bi se peć u tom na brzinu skuckanom kućerku. Sve je ona strpala u taj mali prostor: i dušeke i peć i suđe i garderobu…Ispod velikog šala kojim je omotala svoje bezubo lice, gledala me sitna i brižna majka.

“Ibrahime, idi donesi još drva da novinaru skuhamo kahvu…”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search