LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Tonijeva priča za vikend
Subota, 20 Listopad 2018 18:37

 

Most na BistrikuPod bistričkim mostom

Toni Skrbinac, bistrička sarajevska raja (memli strana) trenutno

u Mariboru

Mi smo priču čuli od naših očeva, živih svjedoka, a od koga ju je čuo Nedžad Ibrišimović, to zaista ne znam. On je napisao scenarij, a mislim da je Aco Jevđević režirao film “Ćilim” i ja sam kao mlađani novinar polovinom sedamdesetih poslan da pratim snimanje koje se događalo pod bistričkim mostom. Kasnije sam gledao taj film u kojem je ispoštovana priča o jednom bistričkom bekriji kojeg su zvali Baja. Možda očevi nisu znali, a možda nisu ni smatrali bitnim da u priči navedu razlog zbog kojeg je Baja jedne večeri odlučio da se ubije tako što će skočiti sa bistričkog mosta na asfalt tadašnje Ulice 6. Novembar. I svjedoci i Ibrišimovićev scenario bave se postupkom sebične i škrte žene čija se kuća nalazila na brežuljku preko puta mosta. Jer, kad se Baja najprije odlučio,a onda predomoslivši se, ostao da visi nad ponorom, njegovi prjatelji i svjedoci otrčali su do te žene da traže ćilim u koji su namjeravali uloviti Baju i tako mu spasiti život.

“Daj brzo ćilim”,viču ljudi.

“Ne dam”, odlučna je žena.

“Daj bona da spasimo čovjeka, vidiš, samo što nije pao.” - pokušavali su nemoćni Bajini jarani Salko i Džemo, koji su kasnije nama djeci o tome pričali.

“Ne dam, uprljaće mi čilim…i ko ga je tjero da skače s mosta” - navodno tako ja bezdušna žena završila razgovor.

Bajina snaga, a kažu da je bio jak, je kopnila, u neko doba prsti su popustili i on pravo na bistrički asfalt gdje je i umro.

Tužni film i strašne slike moja fantazija proizvela je puno prije negoli su se Ibrišimović i Jevđević prihvatili posla. Koliko li sam samo puta pogledao prema mostu i nebu i koliko puta se javila slika čovjeka koji visi, a život će mu trajati još svega nekoliko minuta dok mu snaga i prsti ne popuste.

A ako pak pogledam ispod mosta, malo udesno, vidim jednu brvnaru, koja je neko vrijeme bila kafana, malo čudo od ljepote i Zikine kreacije.

Zapuštena je i propada.

Zika je bio hrabar i u miru i u ratu. Živio burnim životom i bavio se raznim poslovima, od kojih su ga dovodili neki do, uglavnom kraćih, zatvorskih kazni. Umio je lako doći do guta para i još lakše ih spiskati. Bio je kako rekoh hrabar, ali isto tako i jak. Nije se bojao ni noža ni pištolja, a kavgu nije nikada prvi tražio. Poslije rata bio je još dovoljno mlad za razne početke. I ne znam kako i zašto, ali odlučio se da pravi sam samcat kafanu ispod mosta. Kao što lasta svija svoje gnijezdo donoseći slamčicu po slamčicu, tako je i Zika krenuo sa svojom gradnjom. Mic po mic, daska po daska i evo ljepuškaste brvnare. Onda malo kamen ovakav, malo onakav, pa neki antikvitet, pa cvijet…i evo je nikla Zikina kafana, sa malom terasom,drvenom ogradom i šadrvančićem pod samim zidom bistričkog mosta. Kao prekrasna školjka puna suptilnih svjedočanstava o Zikinom istančanom ukusu, pa i određenom stepenu talenta za arhitekturu s kojom Zika nikakve formalne veze u smislu školovanja nije imao, nastanila se tako kafana pod mostom i počela svoj neobični i kratki život.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Četvrtak, 18 Listopad 2018 20:50

 

Stari MaglajRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (38)

Nadan Filipović

Peh na povratku u Sarajevo

(na slici je stari Maglaj uoči Drugog rata)

Nakon primopredaje zatvorenika i potpisa dokumenta po kojem je 460 sarajevskih zatvorenika prešlo na “brigu” jasenovačkim ustašama, Alaga i Rušid se vratiše i narediše vlakovođama da krenu nazad, put Sarajeva. Bilo je malo gunđanja koje je odmah prestalo kad se Alaga pomilova po pištolju i otkopča toku na futroli. Krenuše u noć. Dokopaše se Doboja, prođoše već i Maglaj, ali se nisu udaljili ni par kilomatara kad odjeknu snažna eksplozija. Alaga se nage da pogleda šta je bilo i prodera se iz sveg glasa: “Rušide, Rušide, lokomotiva i dva ili tri prva vagona su se prevalili ukraj pruge. Iskači i brzo 'vamo!”

Rušid dotrča kao bez duše, blijed je kao krpa: “Joj Alaga, šta ćemo sad? Ujagmiće nas partizani.”

-Bjež'mo nazad u Maglaj. Trči, samo trči i ne osvrći se. Sada su se oni zabavili oko prevrnutih vagona. Ako staneš ili sjed'eš, njihov si. Hatma!

Trčali su i trčali, a nakon dvadesetak minuta malo usporiše. Nisu se kretali uz prugu, već kroz gusto šiblje pored Bosne. Ono im je šibalo lica, ali nije bilo vremena da se osjete bolovi. Kad se ozorilo nađoše se pred Maglajem. Vješto zaobiđoše rampe načičkane ustašama i klupcima bodljikave žice.

-Ne brigaj se. Imam jednog jarana u Maglaju, ako li je još tu i ako je živ. Šemso je on. Šemso Kozlić. Znam đe mu je kuća – veselije će Alaga.

Šunjali su se starom mahalom i, bogami, Alaga potrefi Šemsinu kuću. Pokuca na prizemni prozor pa će tiho, najtiše: “Šemso, oj Šemso, otvaraj jarane…Alaga je.”

Niko se ne javi niti na prozoru pojavi. Tek nakon nekoliko minuta Alaga vidje da se stora na prozoru malo promaknula i da neko viri. Nakon toga se jedan džam otškrinu: “Otkud ti Alaga, brate si mi dragi, u ovo zlo doba u još goroj godini? Čekajder, saću ja.”

Nakon jedne minute začuše krkljanje katanaca pod ključevima i avlijska se kapija malo otškrinu.

-Upadajte. Jel' vas ko upratio?

-Nema ni sjene na pustu sokaku. Ne boj se Šemso, jarančino stara – odvrati Alaga.

-Ulaz'te. Ko ti je ovaj?

-Rušid. D'jete, bolan ne bio. Baš zeleno d'jete. Iz Saraj'va je. Bili smo pratnja za jedan vlak do Broda. Narediše nam da vlak vratimo u Sarajevo. Kolajli prođosmo Doboj, isto tako i Maglaj, ali tek što je vlak zaš'o niz Omerdino Polje, a ono…gruh. Ja zrakuh, vidim povaljena lokomotiva i dva prva vagona. Još banda nije bila prišla vlaku. Neće oni odma', već sačekaju, pa onda opale rafalno, pa ako nema odgovora, ondak se prišunjaju da popljačkaju i pobiju ako je ko ost'o pored vlaka. Ni sanj'o nisam da bi mogli bit' tako blizu Maglaju.

-Moj Alaga, već oko tri mjeseca mi živimo u strahu čekajući ka' će upasti u čaršiju. Šuti, da ne govorimo o tome. Sigurno ste umorni i gladni.

-Vala i jesmo.

Stari Šemso polako ustade. Vidjelo se je da ga pati kostobolja. Ode i vrati se za minutu.

-Saće Zehra podgrijat' trhanu. Pogače pola ima, pa to vam je sve šta imamo. Ima nešto kuruze i mekinja. Prebortaće se i ovi dani. Gotovo je moj Alaga. Crvena nam vremena nakon crnih dolaze. Neg' slušajte, Zehra će vam raspremit' u zadnjoj sobi na prvom boju. Ako bude kak'e opasnosti, samo na krov šupe skočite, pa preko taraba, pa se brda fatajte. Vjerujte mi, najmanje deset puta su mi patrole bile. Traže dezertere. U komšiluku ufatili jednog. Na mjestu ga ustr'jelili, a onda i petero iz komšiluka, c'jelu familiju. Bilesi maksuma od sedam godina ubiše. I odoše. Nije bilo dženaze. Samo smo ih u njihovoj avliji plitko ukopali, a poslije ćemo ih premjestit u mezarje.

 
Na kraju života vidi se zašto je ko živio
Srijeda, 17 Listopad 2018 08:00

 

MFČekajući čas kada ću reći zbogom svijetu i ljudima

Akademik Muhamed Filipović

„Roman jedne biografije“ ostat će da u dva dijela govori o mom životu od rođenja 3. avgusta 1929. godine u Banjoj Luci do ovih posljednjih dana u Sarajevu

Otkako sam bolestan i samim tim manje prisutan u javnom životu, počeli su mi se obraćati ljudi s pitanjem šta je to sa mnom, da li sam zaista toliko bolestan da ne mogu učestvovati u javnom životu, imam li neke probleme egzistencijalne prirode, ili probleme u odnosima s ljudima... Kažu mi da se vrlo jasno osjeća nedostatak moga prisustva u javnom životu.   

Ukupnost zbivanja

U tom smislu razmišljao sam šta da se odgovori i šta o svom životu uopće može da kaže čovjek koji ima 90 godina, koji je nedavno izgubio životnog saputnika i koji se našao u situaciji da ima velike probleme u adaptaciji uvjetima života kakve nije očekivao.

Davno je rečeno da kraj nečijega života objašnjava neke stvari ispočetka, odnosno da se ideje s kojima ulazimo u život objašnjavaju tek na kraju života.

Na kraju života vidi se zašto je ko živio, da li je živio za ono što je deklarirao kao svoj životni princip ili je njegov život rezultat stjecaja određenih okolnosti koje su proizvele ove ili one efekte. I sam sam se nosio mišlju šta je ustvari to što je odredilo moj život.

Naravno, napisao sam dosta tekstova u kojima sam pokušao objasniti šta je to što je na mene djelovalo i u mojoj ranoj mladosti i kasnije u vrijeme sazrijevanja i kad sam počeo javno djelovati. Međutim, nisam nikad pokušao objasniti svoj život iz ukupnosti situacija u kojima se on odvijao.

U tom kontekstu sam razmišljao o tome da li da napišem svoju biografiju.

Povodom 70 godina moga života i 50 godina moga javnoga rada, napisao sam djelo pod naslovom „Pokušaj jedne duhovne biografije“. Tu sam pokušao izložiti svoje tadašnje uvjerenje da je duhovni identitet, način razumijevanja sopstvenog bića i svijeta u kojem živimo, ustvari ono što određuje karakter čovjeka, njegov način života i njegovo djelovanje. No, nakon toga shvatio sam da to nije pravi način i da se duhovnost ne može vaditi iz cjeline života u kojoj smo prisutni, da u ono što određuje nas kao ljude ulaze i sve druge stvari, a ne samo način kako mislimo o svijetu ili ljudima.

Zbog toga sam nastavio da radim, razmišljajući o tome kako je moguće prikazati svoj život tako da se on razumije iz ukupnosti zbivanja u kojima smo prisutni. Jer, jasno je da mi jesmo lokalna bića, rađamo se na određenom konkretnom mjestu, prostoru, u nekom gradu, selu, u nekoj ulici, u nekoj kući, među određenim ljudima, krećemo se u određenim sredinama, ambijentima koji imaju svoje karakteristike, ali smo sa svim tim elementima našega života istovremeno sastavni dio širih sredina u koje smo uklopljeni, svijeta u kojem živimo, društva u kojem se nalazimo, odnosa u kojim nas određuju, duhovnog, vjerskog, kulturnog života i svih drugih elemenata koji čine svijet, u kojima se čovjek formira i izgrađuje svoju individuu, ljudski lik i ono što on jeste.

Najbitniji element

 
Sarajevski telefonski imenik 1941
Utorak, 16 Listopad 2018 08:41

 

Sarajevo prije rataPriča o advokatima - telefonski imenik grada Sarajeva za 1941

Miljenko Jergović

Godine 1940, prema podacima iz posljednje predratne jeseni, kada je dovršavan telefonski imenik za 1941, Sarajevo je bilo grad sa 49 advokata i samo tri "dimničara". Bili su to Ivanić Milan iz Hadži Idrisove 6, Klofera Josip - Čačanska 4 i Lorenc Emil, na stanu u Mjedenici 30a. U gradu je već bilo 14 javnih govornica, pravilno raspoređenih od Bistrika i Vratnika, do Kovačića, Marijin dvora i Dolac Malte. Filmove je prikazivalo pet stalnih kinematografa: Apolo (poslijeratni Partizan), Drina (kasnije Sutjeska), Imperijal (Romanija), Volta (koje poslije rata više nije bilo) i Tesla (jedino sarajevsko kino kojemu nikada nisu mijenjali ime). Kafana s telefonskim aparatom bilo je 17, a liječnika 71. Među liječnicima bilo je sedam liječnica: Marija Balijan, Maša Živanović, Jelka Knežević, Mara Kurtović, Katica  Radulaški Jakšić, Kristina Stanimirović Stanković i Persida Šišković. U prijeratnom Sarajevu još nije bilo odvjetnica.

Neki od advokata ući će u povijest grada i buduće jugoslavenske države, drugi će stradati u ratu, a mnogih se do danas više nitko neće sjećati. Zaim Šarac bit će prvi poslijeratni predsjednik Preporoda, ministar u vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine, koji će poslije smrti 1965. dobiti na svoje ime jednu lijepu ulicu. Zdravko Šutej držat će i poslije rata kancelariju na vrhu Preradovićeve, i biti jedan od slavnijih odvjetnika u povijesti grada. Jozo Sunarić, predsjednik Bosanskog sabora, koji je nadvojvodi Franji Ferdinadu savjetovao da ne traži vraga i ne vozi se s vojvotkinjom u otvorenom autu po Sarajevu, nakratko će, 1941. postati ustaški doglavnik, ali će ubrzo biti razriješen i nestat će ga iz povijesti, iz Sarajeva i iz života, a da mu se ni godina smrti ne sazna. Nikola Mandić, koji je držao kancelariju u Kralja Aleksandra 43, dakle u Titovoj ulici, na vrlo lijepom mjestu, postat će predsjednik jedne od Pavelićevih vlada i bit će osuđen za smrt 6. lipnja 1945. u Zagrebu. Savo Besarović, s kancelarijom u Kralja Aleksandra 61, jedna je od onih tragičnih figura u povijesti grada, čijoj se sudbini više neće smilovati ama baš nitko, pa je i sreća što mu nema groba, jer nema onog tko mu po grobu ne bi pljunuo, a kamoli da bi mu itko zapalio svijeću za pokoj duše.

Rođen 1889. u Sarajevu, odvjetak jedne od najuglednijih gradskih i srpskih porodica, studirao je pravo u Beču, pa u Zagrebu, gdje se, za svoju nevolju, zbližio s kolegom s godine Antom Pavelićem. Što ih je spojilo vrag će znati, i nije lako zamisliti, ako nije sklonost Pavelićeva bosanskim pjesmama i tvrdim bosanskim glavama, jer se, eto, pomalo i igrom slučaja, rodio u Bradini kod Konjica. Savo je u međuratnom vremenu bio jako daleko od Pavelićevih političkih i kulturnih nazora: kao član Samostalne demokratske stranke, koju je vodio Svetozar Pribićević, zalagao se za prava Srba prečana, te za njihov dogovor s Hrvatima i harmonizaciju političkih i nacionalnih odnosa, nasuprot diktaturi kralja Aleksandra i ambicijama velikosrpske buržoazije (kako se to nekada u školi zvalo). Koristio je porodični ugled, ali je znao i kako valja biti dostojan znatnog prezimena, beg među hrišćanima, kako je to već znalo biti u neformalnoj bosanskoj aristokraciji, koja je u socijalnom, obrazovnom i kulturnom smislu jednom dobacila do Beča.

Kada je došla 1941. i kada je za Srbe u Sarajevu postalo jednako strašno, a možda i malo strašnije nego u drugim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske, Savo je učinio nešto bezumno, o čemu bi se, međutim, moralo u tišini promisliti: odazvao se pozivu svoga šulkolege Poglavnika, i došao mu na noge u Zagreb. Tada su već tisuće ljudi završile u logoru smrti u Jadovnom, a po Hrvatskoj i Bosni su, pod Luburićevim stručnim rukovodstvom, nicali koncentracijski kampovi, u kojima se uz neviđeni entuzijazam "rješavalo srpsko pitanje". A Besarović je išao Paveliću da ga moli za intervenciju, da neki ljudi budu oslobođeni, drugi pošteđeni, treći pušteni da odu u Srbiju... Mnoge je tako spasio, ali ta se činjenica nikoga na kraju neće ticati, jer  je pristao platiti najveću moguću cijenu. Nije žrtvovao svoj imutak, niti je dao život, nego je za spas drugih žrtvovao svoju nacionalnu i ljudsku čast. Kada mu je Poglavnik ponudio da kao predstavnik Srba uđe u Hrvatski Državni Sabor, kupujući tom ponudom blagonaklonost Nijemaca, kojima su masovni ustaški zločini nad Srbima, to jest genocidna kampanja koja je provođena s još i više entuzijazma nego kampanja protiv Židova, pričinjavali ozbiljne probleme, jer su ustaški zločini motivirali Srbe da se priključuju partizanskom pokretu, Savo Besarović tu je ponudu prihvatio. Na taj je način Anti Paveliću vraćao uslugu, i računao je da će tako još ponekog spasiti. Računica mu je izlazila iz okvira općeprihvaćenog morala. Jer svako će žrtvovanje ljudi podržati, proglasiti ga moralnim uzorom, ali će žrtvu časti prezreti i oni koji su na taj način spašeni od noža. Pogotovo oni. I nije to samo u nas tako. Svugdje je u Europi bilo isto. Nigdje se takvima nisu zaračunavale zasluge za tuđe živote, ni Judenratu, ni Chaimu Rumkowskom u židovskome getu u Lođu. Da, Savo Besarović usporediv je s Rumkowskim.

 
Poezija
Ponedjeljak, 15 Listopad 2018 08:35

 

Faruk SehicBiljana Plavšić na Kaleniću

Faruk Šehić

 

Nisam nikad bio u Californiji

Ali razumijem atmosferu “Samoposluge u Kaliforniji”

Kako glasi naslov Ginsbergove pjesme u prevodu Ivana V. Lalića

U kojoj pjesnik sreće svog praoca Walta Whitmana

Kod nas je drukčije

Nećeš sresti Whitmana, niti koga sličnog

Prije će biti da ćeš nabasati na Biljanu Plavšić

Kako prebire zelene tikvice

S polumjesecima u nježnoj kori

Ožiljcima od ljudskih noktiju

Biljana neće nikad pomisliti

Na gasne komore

A i zašto bi

Ona nikad nije bila u Buchenwaldu, Sachsenhausen-Oranienburgu

Ali ja sam bio

I znam da su zidovi gasnih komora

Puni ogrebotina od ljudskih noktiju

Tako, naime, izgleda smrt Zyklonom B

Umiranje traje dvadeset minuta ako se ubaci manja količina gasa od predviđenih 70 miligrama po osobi od 68 kg, bol je takva da logoraši sami sebi lome kosti

Da prije izdahnu

Ne zna to Biljana Plavšić, ni Darijo Kordić, naprimjer

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 14 Listopad 2018 08:57

 

Pored SaveRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (37)

Nadan Filipović

Vlak u nepovrat

(Na slici: lješevi onih iz zadnjeg transporta)

Prođoše Zenicu, Zavidoviće, Maglaj i oko devet izjutra stigoše u Doboj. Valjalo je “napojiti” lokomotive i utovariti još ugljena. Alaga i Rušid su pružili noge šetkajući uz kompoziciju. Odjednom se začu glas iz jednog vagonskog prozorčića osiguranog gustom bodljikavom žicom: “Braćo draga, slušam vas kako pričate i znam da ste Bosanci, vjerovatno muslimani. Molim vas….”

-Mrš komunistička stoko! Nismo mi vaša braća. Vi ste banda koja i ide na robijanja zato što ste hotjeli rušit' našu državu i sjebat' hrvatski narod. Mrš! Da te čuo više nisam. Ni je'ne više!

Rušid ga pogleda: “Alaga, šta je ba tebi, nema ovde pukovnika. Baš se dosađivam i da razbijem dosadu idem upitat' šta taj hoće?”

-Koji si ti?

-Husein Nalčadžić, pisar iz Ulema-medžilisa iz Sarajeva, ouđen na bigajri hak na petnaest godina teške tamnice. Možda ste čuli za mene. Ja sam bio bek u Đerzeleza, u nogometnom klubu. Nadimak mi je Pisar.

-Čuj, na bigajri hak petnest godina teške robije. Kome ti to pričaš. Sad ste svi na bigajri hak osuđeni. Šta hoš?

-Ma, imam pisamce, samo jednu malehnu ceduljicu kao poruku mojoj materi, sestri mojoj i mojoj ženi što je u februaru, izvinite veljači, rodila sina Abdulaha. Mene pos'vjetovali da niđe ne izlazim iz kuće, a ja izaš'o i jami me racija na Čaršiji. I eto, tu sam đe sam!

Rušida, kao Sarajliju, zainteresira Huseinova priča: “Budeš izaš'o iz kuće. Ko se nije skrio magarac je bio. R'jetko je ko iz kuća gonjen i odvođen. Samo najkrupnije 'tice. Što ti izađe?

-Ma, da izvinete žena mi dobi upalu dojnih žlijezda. Dijete kamiče, zapomaže, traži sise, gladno je, a Bedrija, moja žena, ne može ga podojit'. Pune sise mlijeka, al' upala začepila bradavice pa ni kap ml'jeka da izađe. Zato sam mor'o izać' da na brzinu sletim dole u čaršiju da đegod kupi makar po litre ml'jeka da d'jete nahranimo.

-Žao mi je jarane što ti ništa pomoć' ne mogu.

-Ma, moreš…itekako moreš.

-Kako ba?

-Evo proturiću ti kroz žice jednu ceduljicu koja je smotana k'o tanka cigara. Molim te podaj je nekom željezničaru koji će skoro za Sarajevo da mojoj materi preda. Ubiće ih briga… sve tri.

Rušid ode nekoliko koraka, ali se ipak vrati. Okrenu se dobro desno i lijevo, pa kad vidje da nije nikom na oku reče: “Ha'de izbaci cedulju, al' ti ja ništa ne obećavam. Probaću nać' kak'a že'jezničara i zamolit' ga da odnese u Saraj'vo.

-Samo ti njemu reci da mu golem peškeš ne gine od moje matere. Plaho će mu se zafalit' kad donese ovu cedulju.

Husein izbaci cedulju. Ona pade pored vagona. Rušid zapali cigaretu i kad je pripaljivao ona mu kao nehotice ispade iz ruke. Sage se i podiže je zajedno s ceduljom. Kasnije je skriven na platformi vagona razmotao cedulju. Na njoj je pisalo: “Za predati u Sumbul mahalu - Sumbulušu, broj 11, Sedrenik, za Asifu Nalčadžić. Draga mati, draga Bedro, draga sestro Diko, evo nas u Doboju. Biće sve dobro. Vratiću se brzo. Ovo će se brzo završiti. Poljubite mi Abdulaha. Sve vas selamim s nadom u srcu. Vaš Husein”.

 
Alijine iskrice - ovo je 3333-ći prilog na OKU
Subota, 13 Listopad 2018 09:57

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (56)

O ahmedijama u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

A sad nešto o nošenju ahmedija.

Mifka (ime predratnog pravoslavnog mitropolita sarajevskog, a Alija Nametak je ovo ime upotrebljavao kao pseudonim za tadašnjeg reis-ul- ulemu Sulejmana Kemuru) je prije četiri godine donio uredbu kojom se zabranjuje nošenje ahmedije osim glavnim imamima – prvom imamu Begove džamije u Sarajevu, Abdulkadir-efendiji u Travniku, bivšim članovima Ulema-medžlisa i bivšim muftijama.

Tako se događalo da na dženazama u Sarajevu nije nitko nosio ahmediju.

Prije nekoliko mjeseci nekom je valjda iz Vakufskog povjerenstva palo na pamet da je to nezgodno, jer bi posmatrač sa strane mogao pomisliti da u Sarajevu nema nikakva hodže. Zato je donešena nekakva odluka da svi imami koji klanjaju dženaze moraju imati ahmedije na glavi kad i dok uče na kaburu. Zato se sada događa kad imaju dvije-tri dženaze da odjednom po 10-15 bezveznjaka nose ahmedije, pa bi onaj tko ne poznaje prilike u Sarajevu pomislio kako je Sarajevo puno hodža.

Tako i Hadži-Osman efendija, zvani Žandar, zamota bijelu ahmediju, Trnka i još neki.

Allahu, spasi ovaj svijet od nevaljala vjerskog nametnutog vodstva.

(17.1.1968)

 
Tonijeva priča
Petak, 12 Listopad 2018 09:18

 

Bolnica MariborU bolnici

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Smrti se ne bojim kada je gledam u likovima mojih drugara kojima je došla. Nekima nakon duge i teške bolesti, a nekima iznenada, onako naprečac. Pogolem je spisak mojih školskih drugova, prijatelja, poznanika koji su napustili ovaj svijet.

A ipak se bojim, čim mi se učini da je smrt blizu.

Bila je srijeda, u stanu naš mali pas i ja. Sami. Ona je otišla službeno u Ljubljanu gdje sam joj se trebao pridružiti u petak. O rođendanskom poklonu majci pobrinula se kćerka. Kupila nam karte za koncert slavnog Andrea Ruiea koji već trideset godina sa svojim okrkestrom oduševljava svijet. Supruga zaboravila karte u stanu, ali kako joj se u petak trebam pridružiti...”nemoj slučajno da zaboraviš ponijeti karte”… opomenula me i u tu srijedu.

Dakle, bila je srijeda, majski dan sličan prethodnim. čas sunce, čas kiša. Mene nešto bolio stomak, bolio, bolio…. ali me to nije zabrinulo ili iznenadilo jer ima već neko vrijeme kako mi je starenje donijelo probleme sa probavom. Međutim, poslije podneva su počele prave muke i problemi. Neću ih opisivati u krvavim pojedinostima, ali iznenađen i prestrašen nazvah svog prijatelja, doktora koje se takođe zove Toni, i njemu povjerim šta mi se događa.

“Uuuuh, Toni to nije za igrati se. Odmah idi u hitnu! Vjerovatno ćeš ostati neko vrijeme u bolnici. Imaš li koga da te vozi? Hoćeš li da ja dođem po tebe?” - zabrinutim glasom me pita doktor i još više me prepade.

-Ne treba. Hvala ti doktore, već su se snaći.

Stomak me i dalje bolio, a krvave slike iz WC-a probudile su strah. Hajde da taj strah smjestim u stručni kontekst. Odem na internet, još gore. Najbliže mi najcrnje dijagnoze i prognoze.

Nazovem ženu, kažem da moram u bolnicu, da se može dogoditi da ostanem…i da ću karte za koncert nekako već poslati. Kćerku neću da uznemiravam, ionako ima preko glave posla i obaveza.

Imam u Mariboru nekoliko prijatelja na koje mogu uvijek računati. Jedna od njih je moja kolegica Ksenija Gerovec. Nazovem je.

-Halo, Ksenija…

-Zdravo Toni. Je li nešto hitno?

-Jeste.

-Pričekaj molim te samo pet minuta, vodim Tonija doma.

U pozadini čujem njegov glas, i da mi nije nakon tih pet-šest minuta sama rekla spoznao sam.

-Hej, oprosti! Nisam mogla s tobom razgovarati i njega vuči…Jedva sam ga dovela kući. Napio se, zamalo nije pod auto podletio. Šta je to tako hitno?

-Ma trebam hitno u bolnicu.

-Dolazim odmah - rekla je Ksenija i nije ništa pitala.

Toni, onaj drugi što ga je odvela kući je njena stara ljubav, od koje nije ostalo ništa osim redovnog druženja i nekakvog prijateljstva.

Eto mi Ksenije. Širi ruke i pita: “Šta je, šta se dešava s tobom? Heeej, kako se samo napio, ja sam ga slučajno srela i nisam ga mogla pustiti da sam ide kući.”

Nemoćno se smješkam: “Danas ti dan određuju dva Tonija, jedan se napio, a drugi je bolestan.”

-Pa šta je, šta ti je?

Opišem joj situaciju, kažem da mi je doktor rekao da idem u hitnu i eto to je to.

 
Podsjećanje - Raspad Jugoslavije
Srijeda, 10 Listopad 2018 21:02

 

Raspad JugoslavijeDrama: Svi su na TV-u gledali kako se Juga raspada

Boris Rašeta, Zagreb

Prije 14. izvanrednoga kongresa Saveza komunista Jugoslavije posjetio sam rudare na Kosovu koji su štrajkali glađu. Rekao sam im da ne smiju to raditi jer štete svojem zdravlju, no jedan on njih mi je rekao: ‘Zdravlje nije dovoljno’. Tad sam shvatio da se u Jugoslaviji proširila mržnja, a čovjek koji mrzi ne može biti zdrav", ispričao je svojevremeno za Express dr. Slobodan Lang, jedan od aktera famoznog 14. izvanrednoga kongresa SKJ, plenuma na kojemu se, de facto u izravnom televizijskom prijenosu, raspala jedna država. Republičke su partije bile međusobno zavađene, Slobodan Milošević od 1988. godine silovito se uspinjao na ljestvici moći, prijeteći da Titovu (kon)federalnu državu preustroji po svom planu. Dvije godine prije kongresa vlast se u Jugoslaviji valjala ulicama - Miroslav Šolević s Kosova organizirao je pučističke mitinge kojima je rušio Miloševićeve neprijatelje, prijeteći silom svima koji se ne pokore.

Unutar Saveza komunista Jugoslavije je kuhalo. Slovenija, koja je imala najrazvijeniji autonomistički pokret, već je jednom nogom bila izvan Jugoslavije. Parola dana bila je “Slovenija, moja dežela”. U Hrvatskoj je vladala tzv. hrvatska šutnja. Savez komunista Hrvatske nije se htio otvoreno suprotstaviti Miloševiću, a opozicija u vidu HDZ-a tek se osnivala, u ilegali, po klijetima Plješivice. Unutar Saveza komunista Hrvatske, ljudi su bili dezorijentirani. Raspad partije i države, i rat, bili su pred vratima - a jasnog stava nije bilo. Koristeći dezorijentaciju protivnika, Slobodan Milošević sazvao je kongres s namjerom da protivnike stjera u kut i nametne svoju volju. "Ja u Partiji nisam bio od 1971. godine. U međuvremenu sam bio i u zatvoru, ali sam vidio što se događa", ispričao je jednom prilikom Stipe Mesić. "Milošević je htio manipulirati kongresom. On nije bio ni za kakav politički dogovor, zato ničim nije ni bio zadovoljan. Silom je htio nametnuti svoje političko rješenje. Nikakav dogovor njega nije zanimao. Imao je samo jedan cilj - stvaranje velike Srbije. Tad se znalo da se Jugoslavija bez Tita, armije i partije ne može održati, a Milošević je tu situaciju htio iskoristiti", kazao je Stjepan Mesić.

Stipe Šuvar rekao je za Radio France International kako je Milošević u Srbiji “zajahao tigra nacionalizma”. Milošević Memorandum Srpske akademije znanosti i umjetnosti nije podržao kad je izašao. Njegove podrške nije bilo nigdje, čak se na sjednicama ograđivao. Drugo, kad je izašao list Student s Titovim lešem, koji je prikazan kao vukodlak kojeg probadaju glogovim kolcem, Milošević je ustao u energičnu obranu Tita. Prošlo je malo vremena i on je sam zajahao tigra srpskog nacionalizma i postao u neku ruku kaplar tog srpskog nacionalizma. Poslužio se onim što bismo mogli definirati kao nacionalistički populizam, koji se formirao u cijeloj Jugoslaviji, ali srpski je bio najjači. Sjednice Partije (Saveza komunista Jugoslavije) 1989. i 1990. godine bile su praćene kao trileri. Gledala ih je napeto cijela tadašnja država jer je postajalo sve jasnije da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspada. Slobodan Milošević u nizu je pučeva koji su nazvani “antibirokratskom revolucijom” srušio rukovodstva Kosova, Vojvodine i Crne Gore, a na Kongresu SKJ htio je zacementirati svoju svemoć i na saveznoj razini.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 09 Listopad 2018 10:24

 

Teretni vlakRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (36)

Nadan Filipović

Zadnji transport iz Sarajeva

Trećeg travnja Luburić je pozvao Alagu na razgovor. Alaga se prepao, a još više Rušid, ali nema šanse da se odbije pukovnikov poziv. Primio je Alagu u velikoj sobi Berkovića vile. Počastio ga je cigaretama i dao mu kao poklon paket od 400 komada Ljubuškog.

-Hvala vam najljepša gospodine pukovniče. Nikad vi svog vjernog Alagu niste zaboravili. Znate da mi je duhan slaba točka – podilazio je Alaga lukavom liscu koji se, kao uvijek, blaženski smiješio.

-Slušaj Alaga, zadužio sam Dragutina Kremu i Ivana Zovka da isprazne Belediju i organiziraju transport onih 460 zatvorenika koji su na Prijekom sudu osuđeni na doživotne robije i druge vremenske kazne. Mislio sam ih transportirati u Lepoglavu, ali tamo nema slobodnih kapaciteta, pa sam odlučio smjestiti ih u naše odmaralište u Jasenovcu. Imat češ Rušida i još osam mlađih ustaša da obezbjedite transport. Transportom će zapovijedati zastavnik Babić. Vas trojica mi odgovarate svojim glavama da će svih 460 zatvorenika biti smješteno u Jasenovac. Bude li i jedan nedostajao, dakle pobjegao tijekom transporta, vama trojici nema glava na ramenima. Kad dođete do Broda, točnije do Save, tamo će vas čekati dvadesetak momaka iz logora da vam pomognu u daljem poslu. Imaš li kakovih pitanja?

-Gospodine pukovniče, ako mi već dozvoljavate, usudio bih se upitati kol'ko teretnih vagona imamo na raspolaganju i hoće li štreka do Broda biti potpuno obezbjeđena. Znate, ne bojim se da će ijedna ptičica odlepršati, al' ako partizani ili četnici miniraju štreku pa zavale vlak, šta ćemo onda? Ako se tako što desi da l' ćemo nas trojica biti krivi?

-Pruga je obezbjeđena tako kako nije bila obezbjeđena cijeli rat. Dva oklopna vlaka stalno operiraju. Partizani znaju da se glavnina njemačkih snaga povlači tom prugom i dolinom Bosne pa neće riskirati direktne okršaje sa Nijemcima, a i s našim. Uostalom, naši obavještajci, po dogovoru, ostavljaju pored pruge vreće sa po desetak kila soli da se Jovani osole, a znamo da lude zbog nedostatka soli iako im je Tuzla u rukama. Što se vagona tiče imat ćete ih na raspolaganju osam. U jedan vagon potrpajte ženturače, a u ostalih sedam kako znate zgurajte ostale.

-Pa utušiće se putem gospodine pukovniče!

-To je njihov problem, nije moj i tvoj. Šta me to pitaš, jesi li pomahnitao? Možda bih trebao za gospodu komuniste i četnike odvojiti vagone prve klase da se u njima izležavaju. Zgurajte, kako znate. Dvije najbolje parnjače su pune ugljena.

-Kad' se kreće?

-Sutra u ranu zoru, dok još traje redarstveni čas. Obezbjeđeni su teretni samovozi koji će zatvorenike pod ustaškom pratnjom prevesti do kolodvora. Tamo ih nabijte u vagone, kako god znate. Vlak treba da krene točno u dva ujutro. Da bi se spriječili neki njihovi očajnički koraci ili pobune u svaki vagon će biti ostavljena limena burad od benzina puna vode. Jeste da će im voda mirisati na benzin, ali bože moj. Znaš Alaga, kad bi taj transport kretao izvan redarstvenog sata cijela bi se Baščaršija nadigla, a možda i pola Sarajeva, da kukaju, moljakaju, plaću, tule i cvile. Nama takove scene ne trebaju. Imaš li još što upitati?

 
Podsjećanje - akademik Hamdija Kreševljaković
Ponedjeljak, 08 Listopad 2018 10:09

 

Hamdija Kresevljakovic130 godina od rođenja Hamdije Kreševljakovića – Strastveni zaljubljenik u historiju Bosne i Hercegovine

Hamza Ridžal, Sarajevo

Skoro je nemoguće istraživati bilo koju historijsku temu vezanu za Bosnu od dolaska Osmanlija do 20. stoljeća a da se u tom istraživanju ne konsultira rad Hamdije Kreševljakovića. Ovaj titan bosanskohercegovačke historiografije ostavio je iza sebe više od tristo naučnih radova i eseja bez kojih skoro da ne bismo imali uvida u naše osmansko naslijeđe. Možda to nekom zvuči kao pretjerivanje, ali treba imati na umu da su i mnoge druge studije o osmanskoj Bosni nastajale upravo na radovima Hamdije Kreševljakovića, kao prvijencima koji su pojedina poglavlja naše historije prvi put uvela u naučni diskurs.

Krasili su ga neumorni istraživački duh i spremnost da podjednaku pažnju posveti historijskim izvorima i onome što se dešavalo oko njega. Također, karakterizirao ga je jedinstveni stil u kojem se spajaju hronološka pojednostavljenost historiografa i umjetnička posvećenost detalju. Ona se otkriva u izlascima iz temeljnog toka opisivanja historijskih zbivanja, te u radovima u kojima su naglašenije etnološka i kulturološka dimenzija od one historiografske. Upravo u tim radovima Kreševljakovića prepoznajemo kao zaljubljenika u kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, kao entuzijastu spremnog da iz vlastitog džepa, bez ikakve institucionalne pomoći, organizira putovanja i otkupljuje vrijedne dokumente.

KREŠEVLJAKOVIĆ KAO “NASTAVNIK I UZGAJATELJ“

Hamdija Kreševljaković rodio se 18. septembra 1888. godine u Sarajevu, na Vratniku, u Lubinoj ulici, gdje je i odrastao. Radni vijek proveo je u obrazovanju radeći najprije kao učitelj, a poslije kao nastavnik u sarajevskim školama. Nakon završenog početnog mektepskog obrazovanja, upisuje ruždiju, zatim trgovačku školu, iz koje prelazi u učiteljsku školu, koju završava 1912. godine. U njoj upoznaje bosanskohercegovačkog književnika Silvija Strahimira Kranjčevića od kojeg mladi Hamdija usvaja znanja iz književnosti, a s kojim poslije, nakon završetka školovanja, ostaje prisan prijatelj. Moguće da je i poznanstvo s Kranjčevićem utjecalo na Kreševljakovićevu ljubav prema književnosti, pa već sa šesnaest godina sakuplja usmenu građu, pjesme i pripovijetke iz bošnjačke književnosti, objavljujući ih u časopisima.

Iako njegov nastavnički poziv, kojeg je počeo u osnovnim školama, nije nagovještavao posebnu naučnu karijeru, u tim se godinama u Kreševljakoviću rađa naročita ljubav prema historiji, koju je, pored geografije i pedagogije, predavao kao nastavnik. Još dok je bio nastavnik građanske škole, izradio je dobro zapažen udžbenik geografije, što je nagovijestilo njegov široki talent, ali geografija ipak nije bila područje u kojem se mogao smiriti duh mladog Kreševljakovića. Mada će uskoro otkriti svoju sklonost ka historiji, zanimanje nastavnika nije namjeravao napustiti. Od 1916. godine radi u Okružnoj medresi, a jedan je od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, u kojoj je predavao od 1926. do 1945. godine, nemjerljivo doprinijevši stabiliziranju najstarije odgojno-obrazovne institucije na Balkanu u novom političkom kontekstu. Dovoljno je spomenuti spisak predmeta koje je Hamdija Kreševljaković predavao u Gazijinoj medresi – geografija, historija, filozofska propedeutika, pedagogija i njemački jezik – pa da se vidi širina njegove naobrazbe. Pored toga, bio je profesor i u Prvoj gimnaziji i Srednjoj ekonomskoj školi. Svjedočanstva o njegovom brižnom odnosu prema učenicima i spremnosti da im bude na raspolaganju i mimo školskog dvorišta moguće je pronaći kako u tekstovima pisanim nakon njegove smrti, tako i u ličnim svjedočanstvima njegovih učenika, kao što je to slučaj s Dnevnicima Halid-efendije Hadžimulića.

Kako je zapisao rahmetli Hazim Šabanović u tekstu “Hamdija Kreševljaković: nastavnik i uzgajatelj”, Kreševljaković je bio u cijelosti otvoren za svakog učenika i naprosto je studentima “usađivao” znanje, makar je tome prethodilo mnogobrojno ponavljanje pojedinih nastavnih cjelina ili, pak, kompletnih nastavnih jedinica. U njegovom su radu, sasvim očigledno, primjenjivane metode iz tada aktuelnih pedagoških i didaktičkih teorija, koje je također i predavao, a na časovima je insistirao na pažnji učenika, naglašavajući da sve ono što se ne zapamti može biti pronađeno u preporučenoj literaturi.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search