LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Tonijeva priča za vikend
Subota, 08 Lipanj 2019 09:47

 

DzeparosSarajevski džeparoši

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Govoreći o čarima Sarajeva i njegovim darovitim stanovnicima u jednom od svojih čuvenih monologa poznati glumac Josip Pejaković pominje i spretnog džeparoša koji u njegovoj umjetničkoj interpretaciji…nekom neopreznom strancu vadi iz džepa novčanik…vadi, pa mu ga vraća, pa opet vadi i vraća. Dekle, hem spretan lopov, hem džentlemen! Kako su umjetnost i umjetnički dar dati čovjeku, ne samo da oponašaju život nego i da ga čine drukčijim, nekad ljepšim, a nekad gorim nego što u stvarnosti jeste, tako i u ovom slučaju mislim da se uvaženi glumac ogriješio o istinu i realnost života.

Naime, koliko ja poznajem džeparoša iz onog njihovog zlatnog doba kada su se naoružani tom lakom lopovskom vještinom stečenom po sarajevskim tramvajima, bistričkoj stanici, vozovima i vašarima razmilili po Evropi…nema ni jednog koji bi vratio novčanik. Više je onih koji su bili simbol egoizma i škrtosti i ako bi htjeli tačno da odslikamo tu njihovu “velikodušnost” onda mi se čini istini bliže puno rečenica da bi, kako su znali naši mahalaši reći “prodali i materine ćefine” samo da dođu do koristi. Mada, ipak, čudni i raznovrsni su to bili likovi. Od desetak vrhunskih sarajevskih džeparoša koje sam upoznao i neke bolje i više upoznavao, samo trojica još žive. Da se kojim slučajem njihovo “zanimanje” ubraja u priznate poslove svi bi odavno bili u penziji, jer ta poznanstva sežu o početke sedamdesetih, kada su oni već počeli praviti internacionalne karijere.

Što se tiče džeparoškog doprinosa mitologiziranoj popularnosti lavovski doprinos dali su predstavnici Vratnika i Bistrika. Tu su uspijevali najspretniji, najpoznatiji, a sudeći prema dvojici još živih i aktivnih, najdugovječniji. Istina, bilo je tog kadra i u Švrakinom selu, jedan je dolazio sa Aneksa, ali glavnina je ipak pripadala padinskim dijelovima grada u kojima su i inače, kako je to znao reći Bregović, uspijevali tzv. žestoki momci.

Sarajevski džeparoši odlazili su na put rijetko sami. Svaki je od njih imao pomoćnog “radnika” koji se zove štucer, a kada su postali već moćni i sigurni u dobre ishode svojih avantura po stanicama, tržnicama i raznim drugi mjestima gdje se znaju stvoriti gužve…unajmili bi i auto sa šoferom. Pa su tako te trojke, šofer, štucer i dežaparoš, kao mali muzički ansambli, odlazili na turneje, najčešće i najradije po Italiji, Austriji i Njemačkoj.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Petak, 07 Lipanj 2019 11:05

 

Dimitrije Ljotic“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (8)

Nadan Filipović

Predratno bujanje srpskog antisemitizma – prva, relativno podnošljiva faza

(na fotografiji: Dimitrije Ljotić)

Nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata u Srbiji je naglo počeo bujati antisemitizam. Glavni aktivisti i podjarivači srpskog antisemitizma tada su bili Dimitrije Ljotić i njegova fašistička stranka “Zbor”, mnogi velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve, kao i veliki dio srpsko-pravoslavne crkvene štampe. Taj Ljotićev „Zbor“ (po tadašnjoj njemačkoj vojnoj nomenklaturi - Serbischer SS-Freiwilligen Korps) bila je u punoj kvislinškoj službi Vermahta. Ideologija tom Ljotićevog “Zbora” je bila identična nacističkoj: istrebljenje Jevreja, komunista i zapadnjačkog oblika kapitalizma.

Dobro su zapamćene huškaćke izjave Dimitrija Ljotića u stilu - “Eksploziv u srcu svome Jevreji upotrebljavaju za hrišćanska društva da ih razore i u propast bace. U svim domenima ljudskog života oseća se razorna delatnost jevrejskog duha”, ili “Jevrejstvo se pojavljuje kao jedna društvena i nacionalna opasnost, koje se treba što pre oslobađati”.

Ljotićev “Zbor” ne samo da je imao ne samo potpuno otvornu podršku najvećeg dijela sveštenstva, već su mnogi srpski pravoslavni sveštenici bili aktivni članovi te fašističke organizacije. Mislim da neću pogiješti kada kažem da su Ljotićevci bili „srpski esesovci“. Srpski historičari i općenito verzirani intelektualci kriju kao zmija noge činjenicu da su pripadnici Ljotićevog zbora učestvovali u strijeljanju đaka u Kragujevcu u oktobru 1941.

Među pobornicima „Zbora“ se posebno isticao glavni ideolog antisemitizma u okviru Srpske pravoslavne crkve episkop Nikolaj Velimirović koji je još 1934. godine od Adolfa Hitlera dobio visoko odlikovanje za unaprijeđenje njemačko-srpskih odnosa. Episkop Nikolaj 1939. godine javno propovijeda najcrnji rasizam govoreći: “Mi smo deca Božija i ljudi arijevske rase kojoj je sudba dodelila počasnu ulogu da budemo glavni nosilac hrišćanstva u svetu. Mi smo članovi velike porodice slovenske koja je kroz mnoge vekove budno čuvala stražu na kapijama Evrope, da plemena slabije rase i niže vere ne bi uznemiravala krštenu Evropu u njenom mirnom razvijanju i napredovanju."

Ondašnji patrijarh Varnava 1937. godine u jednim njemačkim novinama izjavljuje: “Firer velikog nemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu. Ta borba potiče iz idealnih motiva i nema ničega zajedničkog sa imperijalističkim ciljevima". (Izvor: Službeno glasilo SPC, Glasnik srpske pravoslavne patrijaršije - 1-2 za 1937). Führer vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu. Bog je poslao nemačkom narodu jednog dalekovidnog Führera. Mi verujemo njegovoj iskrenoj reči”.

Za Jevreje patrijarh Varnava kaže: “Jevreji su neprijatlej lukav kao zmija i opasan”, a vlast Sovjetskog saveza naziva “židovskom varaličkom bandom”. (Mirko Đorđević, Hitlerovi pravoslavci, Danas, 20.2.2009).

Ministar unutrašnih poslova Kraljevine Jugoslavije izjavio je u septembru 1938. godine da u “Kraljevini Jugoslaviji ne postoji jevrejsko pitanje”, ali i to da “jevrejske izbeglice iz nacističke Nemačke i drugih dijelova Evrope nisu dobrodošle u Kraljevinu Jugoslaviju”. (Vladimir Todorović, Poslednja stanica Aušvic, Batschka 1944 Judenfrei, Danubius, Novi Sad, 2009, 245)

U decembru 1938. godine jedini Jevrej u Senatu Kraljevine Jugoslavije, vrhovni rabin Isak Alkalaj, izbačen je sa sjednice Senata na zahtjev predstavnika radikalne stranke, a posebno Milana Stojadinovića, koji je tom prilikom kolegu senatora zasuo najprostačkijim antisemitskim uvredama. Kada je pokušao ući na slijedeću sjednicu Senata Isaku Alkalaju je zaprijećeno fizičkom silom i ubistvom. (Izvor: Holokaust u Jugoslaviji, Jevrejska opština Zemun, 2013)

Posebno se moraju istači donošenja Uredbi o zabrani upisa Jevrejima na fakultete i više škole u Kraljevini Jugoslaviji, pa zakon kojim se Jevrejima zabranjuje obavljanje trgovine živežnim namirnicama, kao i poslove pripremanja i posluživanja hrane. Uz te uredbe sa zakonskom važnošću donesena je uredba o isključivanju Jevreja iz nekih rodova vojske Kraljevine Jugoslavije, te ograničavanja polaganja oficirskih ispita i onemogučavanje napredovanja u vojnoj hijerarhiji, a što se odnosilo samo na Jevreje.

Tako je antisemitizam u tim predratnim vremenima uzdignut na nivo službene politike Kraljevine Jugoslavije. (Izvor: Holokaust u Jugoslaviji, Jevrejska opština Zemun, 2013)

(nastavlja se)

 
Bajramska priča
Srijeda, 05 Lipanj 2019 09:55

 

Bajramska sofraSjećanja na bajram

Jasmina Halilović-Murić

Čula se pjesma djevojaka iz obližnje kuće hadžinice Fate. Graja i veselje tih mladih glasova nijesu se smanjivali, iako su djevojke od jutros sređivale kuću komšinice Fate koja živi sama, jer su svi njeni otišli u inostranstvo, ostavivši staricu u emanet našem komšiluku. Te mlade snage nani Fati za Bajram čiste kuću, namijesile su joj slatkih i slanih jela. A Fata je djevojke narednih dana hvalila kod komšinica, potencijalnih svekrvi. Rado je ova starica od sedamdeset godina išla u mahalu i hvalila onako uz fildžan crne kahve djevojke koje su joj čistile kuću, a buduće svekrve brzo zaboravivši vakat kada su i one nosile ”snahino ruho” i bile same snahe, na te nanine riječi prevrćale su očima i nerazgovjetno gundurile u bradu.

Na prvi izgled obična mahala sa uskim sokacima i istrošenom kaldrmom, sa strane sokaka nepravilno rasute su kuće jednospratnice, sa prozorima premazanim crnom farbom, i krovovima crvenim kao djevojačke usne. Kuće su okruživale bašče u kojima je bilo raznobojnog cvijeća. Poslije ljetnje kiše miješao se miris lipe sa mirisom cvijeća u avliji, duša se odmarala od tog mirisa. Mi djeca smo tih dana zapitkivali  djeda Bajra je li ovakav miris u Džennetu?

Ispod starog okrošnjalog drveta trešnje koje je postačima u vrelim ramazanskim danima predstavljala pravu blagodat, bila je klupa drvena, napravljena vještim rukama našeg majstora Salka. Na klupi bio je komad mehke kože od kurbana, pustećija. Moj djed Bajro često je sjedio na toj klupi. Nekada je ležao na klupi i gledao u beskrajno plavetnilo neba na kojem bi se ponekad vidio bijeli oblak koji se kretao i nestajao iza krošnje, a on bi se ponekad zanio, pa bi  hvatao oblake ljuteći se što mu tako brzo zalaze pred očima. A kada bi nas uhvatio da mu se smijemo počeo bi da nas grdi, govereći: ,,Ja u vašim godina više neću biti, a vi u mojim hoćete, pa ćete se pitati tada čemu ste se smijali! Tada bismo vješto zamakli iza kuće.

Na toj pustećiji u dugim ramazanskim danima sjedelo se i  razgovaralo do pred sam iftar, a nekada bi se znalo i iftar tu dočekati. Iftar smo nestrpljivo čekali i mi djeca. Sa našeg Brda vidio se top koji je oglašavao početak iftara. Za sofrom bi se okupili mi ukućani, a na sofri bi mirisale ukusne pite zeljanice, krompiruše, pirinač i meso, hošaf sve vrste suhog voća. Posebno mjesto imala je hurma njome se prvo moralo iftariti, i čašom hladne vode, one su prekidale naš višesatni post. Djed Bajro govorio da se naš Poslanik, alejhi selam tako iftario. Poslije malog predaha, obavezno smo išli u obližnju džamiju i klanjali teravije namaz, koji se klanja samo za vrijeme ramazana. Na kraju bi imam obavezno držao predavanja, a svi bismo slušali pažljivo kao da jedna duša u džamiji diše.

 
Bajramska čestitka Bošnjačkog oka
Utorak, 04 Lipanj 2019 23:04

 

Bajram dzamijaBajram barečula, Bajram barečola ili Bajram Šerif Mubarek Olsun, kako ko hoće prihvatiti među vama dragi zemljaci u Bosnici kaharnoj i oni rastjerani po kojekakvim nedođijama, na sve strane dunjaluka.

Svim poštenim hodžama u Bosni i emigraciji također Bajram barečola, Bajram barečula ili Bajram Šerif Mubarek Olsun, kako ko od imama želi prihvatiti.

Od srca je!

Dragi zemljaci, neka vam je blagoslovljen ovaj Bajram s ciljem da još više utvrdite vjeru i nastavite putem na kojem čestito živite islam. Vama od srca čestitam, a Bože sačuvaj da bih čestitao onim koji kao paraziti žive od islama i koji se počesto predstavljaju kao da su maltene neprikosnoveni i od Bogo dani direktni predstavnici Uzvišenog Allaha dželešanuhu. Među te bajagi velevjernike koji nisu svojim rabotama zaslužili nikakvu bajramsku čestitku spadaju neke hodža, hodžica i hodžusijica, pa bilesi i muftije, što su poput korupcijske guja uplazili oko vrha IZ u BiH.

Njema čestitati bilo bi pravo licemjerje!

Čestitku upućujem zemljacima u Australiji, pravim vjernicima od kojih mnogi jasno vide da se ovdje provodi “teror” grupice ljudi, linčovanja i sjeća glava svakog ko i naišareti na njihove lopovluke. Vakat je dragi zemljaci da se probudite i kaže bobu bob, a hodži hodža. U pamet se! Ako ovo što se radi dalje ćutke nastavite gledati bez jasnih reagiranja, onda ste, izvinite na izrazu, prave utihle bleje i dalje spremne da vas šišaju kojekakvi lopova.

Dragi zemljaci, neki imami lagodno žive od islama i pri tome čak stalno ponavljaju radnje koje bi se, najblaže rečeno, mogle biti kvalificirati kao kriminal. Muljaju sa parama od kurbanima od kojih je jedan glavuzija, (postoje dokazi) čak izgradio velebnu kuću u rodnom mu sela. Providna su muljanja sa zekatom i sadekatu-l-fitri, te netransparentno pranjem novca preko privatnih bankovnih račune, ne samo imama već i cijelog njegovog evlada, pa čak i računa malodobne djece (unexplained deposits).

Na djelu se raznorazne prevarama, pa čak i drskih lažnim predstavljanja vrhunci kojeg su čak i falsificiranje diplome medrese, diplome više islamske škole i diplome “fantomskog” fakulteta islamskih nauka u Srbiji koji u Beogradu ne postoji. Dakle, sistem – ubleha i talašika papiri, ali je zato u džematu pregolema imamu plaća, a sve na račun “diploma” iz Srbije!!!

Moje osobno mišljenje je da bi vrh IZ u BiH odmah nakon Bajrama, ne čekajući i ne oklijevajući, čeličnom metlom trebao pomesti i poizbacivati korupcionaški hamelj čija (ne)djela nemaju blage veze s islamom, već mogu imati debele veze sa krivičnim zakonicima, posebice ovdje u Australiji.

Dragi zemljaci, slušajte šta sve hodža vaze, ali nipošto ne radite šta rade neke lopovi maskirani u skupa džubeta i snježno bijele ahmedije. Kad vidite lopovluk nemojte šutjetii kao bleje do slijedećeg Bajrama. Kad vidite lopovluk i munjažu recite svima, a posebno širite istinu preko društvenih mreža u ovom našem globalnom selu.

Urednik

 
Mala razglednica iz Sarajeva
Ponedjeljak, 03 Lipanj 2019 06:58

 

Panorama SarajevaRazglednica iz Sarajeva - (1)

Prof. dr Radomir Čolaković

Jedno od najdublje urezanih sjećanja na dane mladosti je sjećanje na ono prelijepo školsko doba kada smo počesto znali drijemuckati ili “drincati” na klupi pored čuvene „Parkuše“ (2). Bili smo potpuno opušteni i pored toga što smo znali da smo “natovarili” neopravdane časove. Na toj klupi su nam vrele, zelene glave počesto znale ohladiti kapi mlake lјetnje kiše što su kao note u kajdanci skakutale po strminama mahala. A onda je znao početi dugotrajni pljusak. Kanalizacija je začas bivala prepunjena, a po ulicama, padinskim posebno, formirali bi se najprije potočići koji bi se na jakoj nizbrdici učas pretvarali u prave nabujale potoke toliko snažne da se sjećam slučaja da je s Mejtaša Fiću do Titove dokotrljalo. Sve te vode nisu imale gdje drugo nego li u već pobješnjelu Miljacku.  

Ali, Milјacka je bila i ostala neukrotiva i nepredvidiva po svome plesu na kiši, oluji i ljetnjoj žezi. Dozvolila bi, da je u vrijeme lјetne žege preskočimo iz jednog skoka, ali kada bi joj snagu dali plјuskovi, munje i grmlјavina sa okolnih brda i planina, zapalacala bi jezikom k'o poskoci na Orlovcu, Borijama, Grdonju, i Trebeviću kad ih, u robinzonskim pohodima na okolinu grada, nestašna i radoznala sarajevska dječurlija svojom grajom uznemire u njihovu sunčanju. Kada oblaci prekriju sarajevsku kotlinu i počne rominjati kiša sarajevskom kotlinom zapara čula čudna simfonija svjetla, boja i tonova, da nikad ne znaš sa koje strane može doći neki belaj. Sve to sa zebnjom osluškuju stare Sarajlije.

Zašto?

Prošlo je preko dva vijeka, ali Sarajlije pamte neobuzdane poplave, za koje niko ne zna čime bijaše izazvane. Kad se susretnu i u jedno korito spoje palјanska i mokranjska Milјacka, tada tamno smeđa, a nekad crvenkasto-smeđa bujica biva još više ojačana dotokom iz usputnih potoka i probuđenih izvora. Ta bujica, što je znala biti poput goleme, ali brze zmije, protutnji Koziju ćupriju, pa Bentbašu, a onda sa hukom krene koritom Miljacke, baš kao s ciljem da grad zbriše s lica kotline. Starije generacije pamte dane kada se nabujala Miljacka prelivala preko Drvenije (3) i plavila podrume od Čaršije do Ilidže.

Od ongo što nabujala Miljacka ponese Sarajlije nešto spasiše, a ono što odnese oni halališe. Vratiše se pjesmi, meraku i sevdahu. Mada i danas se tom čudu od grada mnogi ne mogu načuditi i pitaju:„Je l' Saraj'vo gdje je nekad bilo, je l' Milјacka r'jeka presušila?“

Pamte sve to generacije i generacije Sarajlija. Čuvaju to i pamte Sarajlije k'o amanet, al' mi sve to izgleda k'o da je to juče bilo.

Kao i ja što se često sjetim dremuckanja uz neopravdane časove! Ne znam ni sam zašto, ali se često vraćam u snu i na javi klupama kraj Parkuše.

Ko koga više voli, klupe nas ili mi njih, to ne bih znao reći. Ko kome više duguje mi njima ili one nama? Možda bih i znao to reći, al' kako, a da se me ne “jami” k'o nekakav teret u grudima, a oči se nakratko zamagle.

1.Priča je objavljena u Oslobođenju, 2019.

2. Čuvena kafana u Sarajevu pored koje su klupe na kojim su se uvečer okupljali srednjoškolci.

3. Drveni most kod Prve gimnazije.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 01 Lipanj 2019 09:43

 

PrsutRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (71)

San o kući

Sutradan su oboje otišli na posao. Justina je bila presretna. U sedmom nebu! Imaće konačno dobrog i jednostavnog čovjeka za muža, a uskoro će imati i dijete. Možda i kuću. Možda. Teško da će je imati. To je njen Rusido govorio samo u prvom osjećaju sreće.

Rušid je nakon posla uzeo taksi i otišao do Ante. Ovaj je bio iznenađen njegovom nenajavljenom posjetom.

Nasjekao je tanko pršute i sira, natovario okolo maslina i na stol stavio bocun sa njegovim mirsinim crnim vinom.

-Hajde da nazdravimo. U koje ime?

-Ženim se barba Ante.

-Ajme, ajme....je li Justina? A koja bi druga tribala biti?

-Jest' Justina. Nemam kuma pa te molim da se ti kumstva prihvatiš. Nećeš morat' penija potrošit'.

-Prihvatam s radošću. Nemoj brinuti. Ne može kumu izgoriti kesa. Preduboka je. Samo mi trebaš javiti kada će to biti da se žena i ja pripremimo. Moran njoj novu robu kupiti, a sebi novi veštit. Baš sam sritan kad ste vas dva dico sritni.

Nazdraviše. Pršut je bio onaj njegov najkvalitetniji, a sir iz maslinova ulja.

-Nego da ti kažem nešto Rušide. To se tebe ne mora ticati. U ovih tri godine je mnogo hrvatskih bivših vojnika došlo u Adelaide. Neki dan sam razgovara sa nekin mojin Dalmošima i jedan, Rafo, mi reče da su u Australiju zajedno s četnicima došli neki iz jugoslovenske tajne policije. Oni ih zovu oznaši. Navodno traže neke ustaše koji su u ratu zločine pravili, a četnike ne diraju. Panika je zahvatila Rvate u Adelaidi. Nitko ne zna niti umi reći koji su to judi. Znan da se tebe ti ne tiče, ali velin sebi, ajme, moran i Rušidu kazati da opomene ako koga zna da triba opomenit.

Rušid se zagrcnu zalogajem i problijedi.

-Pa zar i ovd'e gonjaju ljude? Nije im malo što su ih tamo progonili i masu poubijali, pa se ovd'e brodom dovukli da šnjuhaju.

-Šta šnjuhaju!!! Ubijaju, itekako ubijaju. Rafo mi je reka da su poubijali neke ustaše u Sidneju i Melburnu. Pomažu im četnici koji prokazuju ljude, pa na koga četničina prst uperi taj završi s kuglom u glavi. Po najkraćen postupku. Govore judi da su sa četnicima izmiješani ovamo došli i ti dobro obućeni komunistički dželati. Bože dragi, od komunizna pobigeš, a on ti za vrat ovdi dođe.

-Moja savjest je mirna. Nemam se čega bojati. Bio sam u domobranima i oni to mogu lako provjerit'.

-E, moj sinko. Oni prvo u glavu metkom ovjeravaju, pa kasnije, ako hoće, provjeravaju. Šta li imaš od toga da te ubiju na prokazivanje kakvog četnika, pa da kasnije neko dokazuje da si bio samo domobran, bez grijeha na duši i krvi na rukama.

-Hajmo prom'jeniti temu, barba Ante. Hvala ti što si me opomen'o. Na sreću, ne družim se ni s' četnicima, ni s' ustašama. Od naših ljudi samo si mi ti društvo. Nego, da te nešto zamolim. Radi se o parama, ali odmah znaj da nisam došao tražiti novce na zajam, već sa molbom da mi dozvoliš kazati Justini da si mi ti posudio nešto novca. Razmišljamo o kupovini neke kućice. Kakva god da bude, samo da imamo vlastiti krov nad glavom.

-Šta triba? Triba li ti stvarno šoldi? Posudija bih ti. Znam da si radišan, a osićam da si pošten, da češ vratiti. Koliko triba?

-Imam ušteđenih 320 funti na banci. Justina ima oko 190 funti ušteđevine.

-Dobro si sine uštedija.

-Kako ne bi uštedio. Hrana mi je na poslu besplatna. Sitnicu plaćam za sobu kod stare Lidke. Kupujem najjeftinije cigarete, a samo ponekad pivo. Zaista ur'jetko popijem. Šta ću drugo nego na banku mećat'. Neću valjda po đepovima nosat'.

-Iman jednog rodijaka, Šimu, koji se bavi posredovanjem u kupovini i prodaji kuća. To mu je kruv. Ako hoćeš zamoliću ga da mi javi ako ima nešto jeftino i na pogodnom mistu. Zamoliću ga da naplati minimalnu proviziju. Par funti samo.

-Ja bi najviše volio neđe kak'u kućicu na kraju grada, đe nema puno komšija, 'nako da je kuća u kraj, sa strane, da nije na očima.

-Svi hrle što bliže centru, a ti bi na periferiju.

-Znaš, moja rodna kuća je bila na kraju Sarajeva. Volim da i ovde, ako je kupimo, bude što dalje od ljudi.

-Možda češ se pod pritiskom žene predomisliti?

-Ne sanjaj o tome.

-A kada će vinčanje? Oćete li pozvati puno svita?

-Ne nipošto. Civilno vjenčanje. Samo svjedoci, odnosno vjenčani kumovi. Poslije formalnosti idemo neđe na ručak i da se l'jepo počastimo i popijemo nešto, da zalijemo vjenčanje.

-Reci mi šta van triba, da vam kupin. Moju Mandu će obradovati da lunja i cunja po trgovinama tražeći dobar poklon.

-Odluči sam šta bi mi kupio, pa mi daj to u parama. Što da okolišim?

-Pošteno da poštenije u otvorenije ne može biti. Odmah da ti kažen odvojićemo Manda i ja 50 funti. Je li malo?

-Kako malo, šta ti je barba Ante! Previše! Molim te da pred Justinom dadeš 250 funti, a ja ću ti uskoro donijeti dvjesto, neka ispa'ne da si dao 250.

-A, judi moji, moj dobri čovik Bosanac, a ća će ti to? Ti meni, ja vama. Non kapisco! Don’t understand. Really!

-Ne trebaš se ništa pitat'. Samo tako uradi.

-Vabene, nije me briga. Uradiću kako si mi kaza, moj čudni Bosanac.

(nastavlja se)

 
Jedna lijepa pjesma
Četvrtak, 30 Svibanj 2019 22:42

 

SlavujZnam da žalim

Rizo Popara

Ja znam da žalim: kad slavuj zaćuti,
kada se stara odvale vrata,
kad iza brijega pogine Sunce
ili kad krene brat protiv brata.


Ah! Bude mi žao, al’ ko me pita?
kada se dvoje mladih zavade
i kad se ljubav u njima rasplamsa,
a oni ne znaju šta s njom da rade.

I kad pokose cvijetnu livadu
i padne silni i svježi cvijet,
jednako žalim, kao kad majka
jedinca pakuje da ide u svijet.

Koliko žalim kad laste odu,
rad jedne zime studene
i jednu ženu koju zavoljeh,
što mlada ode prije od mene.

Žao je svakom kad pčela ugine,
na putu da uzme polen s cvijeta
i svakog znanog i neznanog,
kad tuđom voljom ode sa svijeta.

Al nema suza baš toliko,
da svakoj nesreći bude pratilja,
nekad i duše u nama nije,
duša je suzi vječna rodilja.

Bude mi žao kad pjesma utihne
i kada joj se ne čuje glas,
da li je pjevali ili je pričali,
pjesma je svijetu nada i spas.

Jedino neću moći da žalim,
zbog mog odlaska ubrani cvijet
i suzu žene koja me prati,
kad budem bivši za ovaj svijet.

 
Još jedna priča uz ramazan
Srijeda, 29 Svibanj 2019 10:41

 

Bosanska kucaČardak

Vehbo Popara

Na samom vrhu imanja u šljiviku Zahir-beg, sagradi čardak. Bijel kao snijeg i mogao se vidjetii sa velike daljine.

Zahir-beg kao da je htio da skrene pažnju na sebe da je toliko moćan i da mu niko nema ravan na daleko.

Nešto niže imao je Zahir-beg dobru kuću, pravu domaćinsku sa velikim pendžerima i kapijom oko kuće. Bašta puna različitog voća, a najviše isticao orah koštunac koji je štitio kuću od silnih sjevernih vjetrova sa Pešteri kada u jesen ili u proljeće krenu da skidaju krovove.

Zahir-beg je na čardaku imao veliku gostinsku sobu u kojoj je često znao sam odsjedeti ili klanjati dnevne namaze. Njegov veliki dost Mustafa je znao često navratiti do Zahir-bega i sami su divanili o svemu i svačemu ne morajući da se čuvaju ko će ih slušati. Tu su nekako bili najsigurniji u svom muhabetu. Ispod velike sobe bila je velika hizba u kojoj je bio smješten njegov sedlenik o kojem se brinuo sluga Spaho. Đogo bi znao zahrzati kad čuje gore u sobi svoga gospodara, a Zahir-beg bi kucnuo štapom o pod da mu se javi. Sa južne strane čardaka prema kući bilo je drveno stubište koje je čardaku davalo bajkovit izgled.

Čardak je bio i najljepši kutak za noćna sijela jer njegova velika soba je mogla primiti puno musafira na svojim sećijama. Sa tri strane su pendžeri a na četvrtoj je bio okačen veliki ćilim što ga je u spremu donijela Altuna kad se je udala za Zahir-bega. Svuda okolo šiljteta, a na sred sobe stajao je tagar koji je u zimskim danima služio da se ugrije čardak.

Često se na čardaku muhabetilo, dogovaralo o svadbama, mirenjima, diobama, ali se igrale „koze“ kako bi uskratilu duge zimske noći. Često se znalo zapjevati i u goste pozvati Rasim iz Akova da zabavlja po koju noć ukućane, rodbinu i svoje dostove. Međutim, u okolini je bio najači u avazu neki Hero, tako su ga zvali jer je imao kraću nogu i gegao je kad ide. On je znao da ljudima ugasi lambu u sobi svojim avazom. Kad je Hero zauzet, Rasim bi dobro došao. Mnogi su pripomagali u pjevanju koji su imali avaza i nisu se stidjeli naglas zapjevati. Kada dođe red da Hero pjeva, to je bio važan ugođaj jer bi on sjeo na sred sobe uspruži svoj debeli vrat i cikne iz petnih žila. Prisutnima je natjerivao suze na oči od ljepote i siline avaza koji je posjedovao.

Hero je šetao mehanama i hanovima i po dugo ga ne bi bilo. Mnogi su ga viđali po mehamama oko Višegrada kako zabavlja musafire. Svi su uživali u ljepoti sevdaha i u zvucima šargije.

 
Lijep "akvarel" o Mušinoj kafani
Ponedjeljak, 27 Svibanj 2019 22:15

 

Kafa rahatlokumKafedžija sa Vratnika

Prof.dr sc. Radomir Čolaković, Novi Pazar

Kafedžija je od malih nogu. Od maksumluka. Vijek je uz kahvu ili kafu. Ali, nije on obični kafedžija. Sa svakim ispijenim fildžanom ili šoljicom kafe pokušavao je da u tom čarobnom napitku otkrije njegovu moć, koja je bila vidljiva i opipljiva na licima, u emocijama i ponašanju kafedžija. Zamisliti ga bez fildžana u ruci je isto, kao pričati o nekom brendu, a ne navesti mu zaštitini znak.

Kafa je, kako kaže arapska poslovica, crna kao pakao, jaka kao smrt i slatka kao ljubav. Postoji više vrsta kafe: turska kafa, filter kafa, espreso, instant kafa, nes kafa, irska kafa, kapučino, dva u jedan, tri u jedan itd. U kafi je otkriveno oko 800 aromatskih jedinjenja od kojih su neki najjači antioksidansi.

Ništa od ovoga On nije znao i niti mu je predstavljalo motiv za kafenisanjem. Ali u svojoj glavi se stalno pitao: Šta nam to „radi“ kofein i još mnoštvo supstanci u moždanim hemisferama. On, na primjer, ne može zamisliti život bez kafe!

Bolje je što je tako i akobogda neka tako i ostane. Njemu su zakon bili: kafa – razbuđuša, prva jutarnja kafa uz koju je u ranim jutarnjim satima udisao miris lipa sa Vilsonovog šetališta i liječio iscrpljenost poslije neprospavane noći ili pijanke; sačekuša - dok je čekao dragu u obližnjem Slatkom ćošetu (1) i uživao u akrobacijama baščaršijskih golubova; štreberuša - pio je kad je usvajao prva znanja i vještine svoje struke i nauke, najčešće u famoznom “Staklu” kod Viječnice; mahaluša – pio je kad je osluškivao glasine iz života čaršije koji su svojim pulsiranjem popunjavale prazninu čaršijske klime kada se ništa nije dešavalo u šeheru; razgovoruša – je pio kad se ljudski duh u društvu jarana opusti kao pacijent na Frojdovom kauču, bez brige da će ga neko provaliti, jer se tu ništa neda maskirati, sakriti i izmaći kontroli; sikteruša – se pila kada bi došlo vrijeme da je red da se kafenisanje prekine, ali je znao da se najukusnija kafa srče (2) na Vratniku u Mušinoj kafani.

Kafana je bila u tipičnoj bosanskoj kući, pokrivenoj šindrom od cijepane jelove i hrastove daske. Zidovi su joj bili od kamena sedre i krečnjaka, kao i zidine vratničkih kula i bedema. Od namještaja je imala štokrle, mindere prekrivene dekorativnim ponjavama, četvrtaste dušeke napunjene vunom, na prozorima mušebake, stare drvene rešetke i demire od ručno kovanog gvožđa, čuvare kafanske intime. Pored samog ulaza, vijuga i stidljivo žubori, između glatkih bijelih kamenih oblutaka, rukavac rijeke Mošćanice, koga je bosanski sandžak-beg, Skender–beg, prije oko pet vijekova, zbog nedodirnute čistoće vode, sproveo preko Vratnika, za potrebe snabdijevanja vodom stanovnika ovog dijela grada.

 
Još jedna Tonijeva sjetna priča
Ponedjeljak, 27 Svibanj 2019 09:30

 

ToniTetka Katica

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Ko je,kako je, kada i zašto izbacio Zagreb iz mog srca ne znam zasigurno, ali kada me neko pita o odnosu do tog grada, kažem jednostavno da sam u najmanju ruku indiferentan. A tako sam ga nekada volio!

Kad su me sa nepunih pet, k'o mladu biljku sa tankim korijenom, iščupali iz zemlje na brdovitom dijelu Zagreba zvanom upravo zbog te činjenice “Breg” bio sam malo radoznao, a duboko negdje u sebi prilično nesretan. Radoznalost se hranila novim riječima, likovima i običajima koje sam zatekao u sarajevskoj mahali, svom novom staništu, gdje je tanki korijen trebao nešto malo vremena da se primi…ali, kako to već sa mladom dušom biva, prije ili kasnije navikne se na sadržaje koji će presudno uticati na njen rast i oblikovanje.

U Zagrebu sam te daleke 1959. godine ostavio brojnu familiju s majčine strane, te tri strica i jednu tetku s očeve strane. Oca sam prvi put vidio i upoznao sa nepunih 14 godina, a njegova tri brata i sestru sa 38 godina kada su došli na pogreb na maleno groblje u selu Jurij što leži nadomak Maribora gdje je i mene, hajde recimo, sudbina dovela i zadržala, evo već punih 27 godina, a izgleda da će i do kraja za koji naravno niko ne zna kada će doći. Ocu je došao te 1993.godine, bio je mlađi skoro punih pet godina negoli sam ja danas i tada, kako rekoh, prvi put vidjeh likove koji pripadaju mom porodičnom stablu…

Od očeve familije pouzdano znam da živi još samo najstariji brat Franjo, rekla mi sestrična Gordana da se dobro drži i zakazala otprilike majski susret nekakvih nasljednika Skrbinaca koji bi se trebao dogoditi u Zaprešiću nadomak Zagreba gdje ona živi sa svojom i, eto, i mojom familijom. Ali, ovu priču ne pišem zbog tog dijela očevog porodičnog stabla, nego zbog majčinog na čijim granama su prebivali i živjeli brojni likovi: od bake Tereze, zatim njene sestre, a majčine tetke Fanike, do moje dvije tetke Katarine zvane Katica i Dragice, te ujaka Stjepana, zvanog Štefek…Pa onda djeca od tetaka i ujaka, pa djeca od te djece…Ima, ima te moje familije još uvijek u Zagrebu…Ali ja već godinama, ma šta godinama, decenijama ne viđam nikoga osim majčine najmlađe sestre Katarine, dakle moje tetke i njene kčerke Irene, moje sestrične. Tetka Katica živi sa svojim mužem Mladenom na onom Bregu koji sam pomenuo kao svoju kolijevku i upravo u kući izgrađenoj nanovo na istom mjestu gdje sam proveo svojih prvi nepunih pet godina života.

 
Alijne iskrice
Nedjelja, 26 Svibanj 2019 13:27

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (69)

O punici Esma – hanumi

U subotu 25. jula umrla mi je punica, Esma – hanuma Spaho, rođena Krzović. Iako u svojim tefterima nisam pisao o ženama, ili rijetko koju spomenuo, nju moram spomenuti ne zato što mi je bila punica, nego što je bila vanredna žena. Nikad nisam vidio onakvu ljubav i poštivanje muža kao kod nje. Čini mi se da je ostala ista dok ih smrt nije rastavila. I mene je poštovala, a sigurno i voljela, i nikad se nije dogodilo, kad sam ušao u sobu gdje ona sjedila da nije skočila na noge ispred mene, što me je u poslednje vrijeme i žalostilo znajući da joj je mučno ustajati, a nisam to nikad ni želio ni očekivao, osobito s obzirom na godine. Čak i kad je bila na smrtnoj postelji, pokušavala se uspraviti kad bih ušao u njen halvat.

Nije svu djecu jednako voljela. Čini mi se da je više voljela hairsuze nego hairlije, a možda najmanje Salihu (supruga Alije Nametka, N.F.) koja joj je u posljednjih dvadeset i pet godina bila najbliža i najveći pomagač.

Ulazak partizana u Sarajevo dočekao sam u njenoj kući. Saliha s djecom je bila u Hrvatinu. Mislio sam da se malo dulje zadržim u Očaktanumu, dok se izbistri situacija, a kad je od nekog saznala da sam tražen i da ću biti uhapšen, dala mi je posredno na znanje da treba da idem u Hrvatin, da ne bi nastradali njezini sinovi koji su bili u partizanima ili suradnici. Ja sam joj to davno halalio i nikad nisam spomenuo, ali bih volio da sam i zaboravio, kao što je to i ona zaboravila odmah kad je poručila.

Živjela je 86 godina, a posljednjih tri-četiri godine je bila pomatušila. Nove događaje je smjesta zaboravljala, a stare je vanredno pamtila. Od nje sam čuo i naslušao se starog sarajevskog govora, pa sam došao do uvjerenja da se u Sarajevu nekad govorilo čakavski, od čega je u novije vrijeme ostalo samo ponešto.

Kako je dženaza bila u nedelju popodne i kako je bilo mnogo svijeta na godišnjim odmorima, ipak je dženaza bila dosta impozantna.

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

Klanjao sam joj dženazu prvi put kao imam.

(16.9.1970)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search