LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 10 Lipanj 2018 10:49

 

Vlak-NDHRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (12)

Nadan Filipović

Pretpratnik

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA

REDARSTVENA OBLAST

Željezničko redarstvo Sarajevo

G. Tomičiću

Primljeno: 18. kolovoza 1941. god.

Broj: SLUŽBENO

Predmet: Određuje se ustaša Rušid Hadžić za pretpratnika Mulije Zuko u sabirni logor Jasenovac

Tijekom dana 10. ov.mj. predvedena je u Žup.redar.Oblast Mulija Zuko, djevojački Kamber, iz Sarajeva, bez stalne adrese, a koja je već treći put uhićena radi bezpravnog putovanja u cilju šverca većih količina rezanog duhana (dva velika kufera) plus po džepovima i zamotano oko tijela, a što ga je kanila prodavati na crnoj burzi u Zagrebu i tako steči protivuzakonitu osobnu korist. Po sudskoj odluci ona će biti sprovedena u sabirni logor Jasenovac da na društveno korisnom radu provede dvanaest mjeseci kao opasna povratnica u nezakonite radnje.

Za pretpratnika je određen ustaša Rušid Hadžić, djelatni pripadnik prometnog zdruga Sarajevo. Pretpraćivanje Mulije Zuko je određeno za 26. ov.mj. Ustaša Hadžić će Muliju Zuko prepratiti do željezničke postaje Sunja gdje će je predate službenim licima sabirnog logora Jasenovac koji će čekati na postaji. Oni će ustaši Hadžiću dati pismeno u kojem potvrđuju da je M.Z. uredno prveo i njima predao.

Prednji izvještaj dostavlja se nadpisu, na nadležnost.

Sarajevo 17. kolovoza 1941. god.

 

ZA DOM SPREMNI!

 

ZAPOVJEDNIK ŽELJEZ. REDARSTVA

 

(potpis nečitak)

              

U potpisu: Tarabuluzi

 

Jutro, 26. kolovoza. Petnaest do pet. Vlak je postavljen. Kreće u pola šest. Rušid stoji na peronu. Oko njega gungula. Vlak je već prepun, ali briga njega. Kao sprovodnika – pretpratnika čeka ga čitav prazan kupe s onim tamnobordo mehkim sećijama. Sam on i osoba koju pretpraća. Nekoliko puta nervozno pogledava na časovnik. Već je šest i pet, a još nema redarstvenika i osobe koju sprovodi na isporuku jasenovačkim ustašama. Okreće se lijevo - desno. Odjednom ih ugleda. Odahnu. Dva redarstvenika vode jednu ženu srednjih godina. Mršava je i nema više od metar i pedeset. Možda koji cenat jače? Nehajno gleda oko sebe. Nikad ne bi mogao pomisliti da je ta ženica opasna švercerka.

-Rušid Hadžić?

-Da. Glavom i bradom. Izvolite moju ispravu i pretpratnički list.

-Izvolite dokumente za primopredaju ove švercerke u Sunji. Premda imate iskustva dužnost je ukazati da potpisanu kopiju vratite u Sarajevo kako će moći biti dostavljena Željezničkom redarstvu na arhiviranje.

-Hvala lijepa. Za dom spremni!

-Spremni!

Redarstvenici se okrenuše i odoše.

Ona ga žena gleda i pred njega pruža obje mršave ruke.

-Šta je švercerko jedna? Šta pružaš te ruke?

-Lisičine. Hoš mi stavit' lisičine? U lisičinama su me ona dvojica doveli, pa k'o velim….

-Kak'e ba lisice! Dočim, da si ti nakav opasni kriminalac, naprimjer ubojica i to višestruki, jaštaradi da bi izvadio lisičine i metn'o ti na pokvarene ruke. I dobro bi ih uteg'o. Onako katilski. A lisičine tebi što švercom duhana podrivaš državu? Ha'de ba! Eto te k'o pokislo pilešce. Joj, jesi ružna. De, ulazi na ova vrata.

Mulija se pope u vagon, a on za njom. Onim specijalnim ključem otvori prvi kupe po redu, a to je bio onaj službeni koji su koristili željeznički redarstvenici i pretpratitelji određenih uhićenih osoba.

-Uh što je l'jepo. Baš nabas. K'o talambas – pokuša se našaliti Mulija, a Rušid je presječe natuštenim pogledom.

-Sjed' tude i ni je'ne više. Sve do Sunje. Jes' čula?!

-Aha - tiho odvrati Mulija zagledana u sivo jutro i one barake pored pruge u Alipašinu Polju pored kojih se vlak vukao.

Već je do Visokog kasnio preko pola sata.

-Bože moj, kada li ćemo doći u Sunju? Još ako banda napa'ne vlak ili, ne daj bože, miniraju prugu. A ja ništa nisam ponio za pojest'. – razmišljao je.

Navuče one forange prema hodniku. Namjesti se u čošak pa zakunja. Bio je miran. Kupe je zaključan tako da ga niko ne može izvana otvoriti. Da bi ušao mora kucati.

Dobro je otspavao u još je zatvorenih očiju osluškivao ravnomjerno kloparanje točkova. Vjerovatno su blizu Maglaja. Otvori oči. Preko puta je spavala Mulija lica blaženog kao u pravdenika. Usta su joj bila poluotvorena.

Ustade. Uze čuturicu i napi se vode. Mlaka, ali ugasi žeđ.

-Đe smo? – upita Mulija.

-Šta te briga đe smo? Tebi je suđeno da te predam u Sunji, a šta će bit' poslije, to nije moja briga. Pa eto, kad već pitaš, uskoro ćemo u Maglaj.

-Hajde, bolan ne bio, pusti me da sađem u Maglaju. Daću ti pet stotina kuna. Imam rođake u Čakalovcu. Šta imaš od toga što š me oćerat na robiju? Kod rođaka bi se smirila, Allahom ti se i oč'njim vidom kunem da više neću švercovat'. Radila bi u rođaka u njivi i ne bi se više vraćala u Saraj'vo. A ovako, pet stoja tebi, pa dobro tebi, a predobro meni. Rekneš samo da sam ti utekla dok je vlak staj'o….

-M'rš pogana švercerko! Moje je da te predam u Sunju. Čuj? Meni utekla! Kakav bi ja bio onda ustaša kad bi mi takva smrda k'o ti utekla s vlaka. Ha'de, ne budalesaj. I umukni, da te više čuo nisam.

-Što odma' vileniš? Golobrad si žutokljunac. Ne znaš šta je život. A izgleda mi da si još junfer. Garant ti još nijedna nije dala koke. Eto tih forangi, niko ne vidi, pa bujrum ako hoš da mrak s okica skineš. Ne bi bio prvi ustašica kojem sam dala. Šta veliš?

-M'rš u vražju mater vještice. Ti da mi dadneš…ti da mi dadneš? Ma eto te gori si gurbet od one moje stare i gutave rodice Hanife. Tebe da je..m?! Ma šta ti je na plitku pamet palo? Fuj! Ha'de sad umukni il' ću te šakama učutkat'.

Mulija umuknu. Gledala je kroz prozor obliven kišom. Rušid ponovo zakunja.

Nije sastavio ni po sahata, a Mulija se opet javi: -Joj, ja moram na halu….spram sebe.

-E, jes' našla ka'š na halu.

Taman je raskrilio one forange na vratima i spremao se da otvori vrata, a vlak uspori. Ulazili su u Doboj.

-Bo'me ništa od hale. Zabranjena upotreba dok je vlak u kolodvoru. Strpi se. Nemoj se sad' upišat' u dimije.

-Nije mala, neg' vel'ka. Joj, to je od onog čaja i budžava hljeba što su mi u zatvoru dali prije puta. Joj, unerediću se. Vodi me iz voza na stanicu na halu. Allaha ti! Preklinjem te!

-Nemoj mi sada Allaha s halom povezivat. Budeš se dobro iskehala prije puta.

-Tada mi nije natuživalo. Vodi me na halu, matere ti. Usraću ze do iza vrata.

Dok je Rušid brzinski kontao šta da uradi kupe ispuni nepodnošljiv smrad.

-Jesil to?!

-Jok, povjetarac. Lahor. Izvini.

-Šta povjetarac?! Šta lahor?! Nikad goreg i smradnijeg prdeža osjetio u životu nisam i to od tako malehna insana. Pravi bazdulj! Tol'ko bazdi da mi se povraća. Moram prozor otškrinut'. Čuuuj, lahor. Sjedi tu i da se makla nisi. I ne prdi više!

Izađe iz kupea samo da upita konduktera šta mu je raditi u ovakvoj situaciji. Konduktrer se, na sreću, našao u blizini i rekao mu da vlak kreće za nekoliko minuta. Međutim, čim je on izašao, Mulija je hitro skočila, zgrabila onu njegovu čutiricu, napila se vode, a onda u nju ubacila nešto sitno smotano, pa je čuturicu brzo i zatvorila. Sjela je, i u sebi konta: “Jebaću ti sve po spisku, ustašice balavi.”

Utom se pojavi Rušid na vratima.

-Vlak kreće za par minuta. Stisni guzove ženska glavo, pa čim vlak krene idi na halu i sjedi kol'ko te volja i dobro se istresi da se razrahatiš. Razumim tvoju muku. Insan sam.

Čim vlak krenu Rušid ustade, razgrnu one što su stajali ili sjedili na podu hodnika, te napravi Muliji prolaz do hale.

-Kad uđeš dobro se zak'jučaj da ti neko ne upa'ne dok si na hali. Ja ću stajat' ovdje il' sjedit' u kupeu sa strane da vidim kad izađeš. I ne zaboravi povuči vodu iza sebe. Ako zaboraviš, onaj ko uđe iza tebe ugušiće se od smrada. Ha'de sad!

Mulija uleti u WC i okrenu onu šteku. Izvana je pisalo “zauzeto”. Bijela slova na crvenoj podlozi. Sjede na šolju, razmota desnu pletenicu i iz nje izvuče komad žice. Hitro ga omota oko šteke, a drugi kraj žice čvrsto zaveza za onaj metal poviše brave. Usukavala je žicu i ona se jako dobro stegla. Sada niko ne može, bez velike muke, otvoriti.

(nastavlja se)

 
Podsječanje
Subota, 09 Lipanj 2018 09:58

 

Koca PopovicKoča Popović, duboka ljudska tajna: O Josipu Brozu Titu

Dušan Čkrebić, Beograd

“Službeni glasnik” objavio je prošle godine treće izmenjeno i dopunjeno izdanje knjige Dušana Čkrebića "Koča Popović, duboka ljudska tajna". Reč je o obimnoj, detaljnoj, brižljivo napisanoj biografiji Koče Popovića, španskog borca, komandanta Prve proleterske brigade, filozofa, nadrealiste, državnika, ministra spoljnih poslova u SFRJ, jednog od najznačajnijih ličnosti u Jugoslaviji u XX veku. Kako sam Čkrebić kaže, "Uveren sam da će, zahvaljujući ovoj knjizi, svaki čitalac upoznati Koču Popovića kao svestranu, nesvakidašnju ličnost XX veka, koja je učestvovala u stvaranju istorije svog vremena. Ali, istovremeno sam svestan da mnoge stranice Kočinog života i njegovih pogleda na svet nisu do sada dovoljno istražene, pa ni poznate našoj javnosti. Tom ogromnom poslu sam pristupio kao istraživačkom izazovu u iščitavanju njegovih svakodnevnih, rukom pisanih zapisa na više hiljada stranica. Nadam se da će to upotpuniti pogled ne samo na njegovu ličnost već i na vreme, prilike, unutrašnja zbivanja i okolnosti u SFRJ, koji su karakterisali posebno poslednju trećinu prošlog stoleća, a koji su u mnogim detaljima gotovo nepoznati savremenoj istoriji. Već danas se može reći da Koča Popović predstavlja jednu od vertikala na koju se oslanja savremena srpska istorija. Moderna Srbija će to s vremenom uvideti, ali i potvrditi. Ljudi će i kod nas shvatiti da čovek može ostaviti značajan trag u istoriji svog naroda jer je bio intelektualac, uspešan vojskovođa, istaknut i vrlo cenjen diplomata i državnik s idejama i strasnom željom da menja društvo, a da pritom nikada sebi ne dodeli ulogu VOĐE. Osvedočeni borac protiv fašizma, Koča je nastojao da se naše društvo modernizuje na osnovama evropskih vrednosti i demokratije, opet se ne boreći pri tome za ličnu vlast. Bio je omiljen u narodu, poštovan i cenjen širom nekadašnje Jugoslavije. U tome i jeste njegova veličina, ali i TAJNA..." Iz Čkrebićeve knjige prenosimo XIII poglavlje "Koča Popović o Josipu Brozu Titu" u tri nastavka.

Koča se prvi put susreo sa Titom uoči rata kada mu je kao ilegalcu trebalo obezbediti sklonište u Beogradu. Koča se ne seća detalja, ali kaže da ga je smestio kod svog pašenoga, slikara Žike Vlajnića, gde je kasnije boravio u više navrata. „Sećam se da smo se sastali u jednoj kafanici u tadašnjoj Bosanskoj ulici (sada Gavrila Principa), nedaleko od beogradske železničke stanice, nedaleko od ulice u kojoj sam ja stanovao. Posle toga ga nisam viđao do izbijanja rata 1941. godine. U ratu smo se prvi put sreli na vojnom savetovanju u Stolicama. Treći susret se dogodio u Užicu, gde me je pozvao na referisanje, ali kako se vojna situacija u Srbiji pogoršavala, Tito mi je saopštio da je situacija zapravo dramatična i naložio mi da preuzmem odbranu grada. Kako sam raspolagao malim i slabo opremljenim i organizovanim jedinicama, nije se moglo bogzna šta ozbiljnije učiniti.“ Kada je razbijena odbrana Užica, Koča se sa Zlatibora, s manjom grupom boraca, povlačio kroz četničku teritoriju. Četnici se još nisu upustili u otvo-renu borbu sa partizanima. Koča se sa Titom ponovo video u Ivančićima kod Sarajeva početkom 1942, ali tu se zadržao vrlo kratko jer su upravo tada neuspešno napadali Vareš. Sa Titom nije razgovarao ni kada je preuzeo dužnost komandanta Prve proleterske brigade na Podromaniji, već je samo dobio naređenje da preuzme dužnost.

„Kada sam stigao u Foču i kasnije sretali smo se i razgovarali, često. Neretko mi je na razne načine stavljao do znanja da me veoma ceni kao komandanta, mada je, istini za volju, bilo ponekad i kritika, ali bilo je i mojih odgovora na te kritike, što se najbolje može videti iz moje knjige Beleške uz ratovanje.“

Koči, koji je u partiju primljen 1933, ne bi se moglo prigovoriti da nije poznavao stanje u partiji u to vreme. Međutim, na V kongresu KPJ u leto 1948. stvar u kongresnim referatima je postavljena tako kao da partija do 1937, odnosno do dolaska Tita na njeno čelo, nije ni postojala u organizovanom smislu. Budući da je bila skoro u rasulu, početkom delovanja partije smatrao se dolazak novog rukovodstva – svi raniji rukovodioci, osim Parovića, koji je poginuo u Španiji, i Đure Đakovića, koji je ubijen na jugoslovensko-austrijskoj granici, proglašeni su frakcionašima i izdajnicima. Stari komunisti su to slušali i ćutali. Niko se nije usuđi-vao da kaže da je takva ocena jednostrana, preterana i u svojoj suštini netačna. Koča je prvi put o tome govorio na drugi način: „Osećam potrebu da kažem nešto o Titovom prelasku u zemlju 1937. godine. Ne bih isključio mogućnost da ga je na odlazak iz Moskve podsticala i želja da se oslobodi Staljinovih hirovitih i nepredvidivih postupaka. Možda je, štaviše, imao dovoljno razloga da strepi da bi se mogao naći među žrtvama nekih sledećih čistki. Drugo, što bih, s tim u vezi, želeo da kažem, jeste moje uverenje da je u našim zvaničnim, posleratnim tumačenjima Titovog povratka iz Sovjetskog Saveza napravljena nategnuta mistifikacija. Mislim na tvrdnje po kojima je, pre njegovog dolaska, u jugoslovenskom komunističkom pokretu bezmalo sve bilo u neredu da bi, potom, velikom brzinom, s njim na čelu, došlo do preporoda. To prosto nije tačno. On nije počinjao ispočetka: preuzeo je organizaciju koja je već bila na svojim nogama, spremna za okršaje pred kojima se nalazila. Jugoslovenski komunistički pokret bio je, ukratko, ojačan i u punom zamahu i pre nego što se J. B. Tito našao na njegovom čelu.“

U našoj posleratnoj istoriografiji pa i u memoarskoj literaturi retki su ovakvi pogledi na KPJ pre 1937, iz jednostavnog razloga što je na V kongresu KPJ, u Titovom i drugim referatima koje su podneli članovi Politbiroa predstavljen euforičan, pobednički prilaz, po svoj prilici nametnut od generalnog sekretara Tita, iza koga je stala uspešno okon-čana Narodnooslobodilačka borba, poraz fašizma, ali i svih kvislinških snaga, uz osudu svih građanskih partija. Ti stavovi su kasnije samo razrađivani, ali nisu dovođeni ni u kom slučaju u sumnju. To je bila neka vrsta uputstva i za tumačenje stanja u partiji pre i posle 1937. godine. Ako se tome doda i teza o pravoverstvu da je KPJ izvršila „boljševizaciju“ u svojim redovima po ugledu na SSSR i KPSS i da verno sledi SSSR, onda slika postaje potpuna. Jednostavno, nije ostavljen nikakav prostor za stvaranje objektivnog i kritičkog mišljenja. Verujem da su stari komunisti u svojoj duši teško sa ćutnjom ali disciplinovano prihvatali jednostrane ocene da je do 1937. u partiji bilo krajnje loše stanje, bezmalo da je vladao haos i da su maltene svi dotadašnji rukovodeći ljudi u KPJ bili frakcionaši.

 
Jedna interesantna priča
Petak, 08 Lipanj 2018 12:48

 

Slavko MaliMajka            

Slavko Mali, Beograd

U krugu bolnice u Padinskoj skeli dan je bio zgužvan. Kao iscepani, zakrvavljeni, komad kasapske hartije.

Sunce je pregrevalo dan, koji nije imao početak i kraj. Bila je tu samo sredina, samotna u svom očaju.

Milovan je brčkao po kontejneru. To ga je smirivalo i oslobađalo psihijatre obaveze lažne empatičnosti. Zato su ovu metalnu čistačicu njegovih suvišnih misli, postavili kraj ulaza u paviljon.

Nagnut nad utrobu kontejnera, dugo je rukama ispipavao ovu riznicu iznenađenja, zanešeno i istrajno, kao tragač za velikom tajnom.

Odjednom mu se lice ozari. Pod rukom oseti nešto što u njemu probudi davno usahle uspomene, i njemu samom prilično nejasne.

Beše to izlizana bočica davno potrošenog laka za kosu.

Njegovo ružno, zapušteno lice, odjednom zasja nekom čudnom, neobjašnjivom lepotom, očito umiveno izvesnom duševnom transformacijom.

Visoko podiže ruku u kojoj držaše sprej, kao da se bojao da mu ga neko ne otme.

Neki pacijent, na asfaltiranoj, od suznih kiša izjedenoj stazi, uporno je preskakao nevidljivi konopac. Čas na jednu, čas na drugu stranu.

Milovan ga i ne primeti. Priđe nasmešen do zastakljenog ulaza u zgradu. Izvadi iz zadnjeg džepa crni plastični češalj, s dve gustine proreda. Poče da se začešljava levom rukom, terajući kosu naviše. U desnoj je držao bočicu spreja i uporno pritiskao raspršivač palcem. Usmeravao ga je u svim pravcima njegove umišljene frizure, i ako u bočici već odavno nije bilo sadržaja. Dugo je samozadovoljno uređivao svoju zapuštenu kosu, sve dok nije „potrošio“ sav sprej. Onda, uspravivši dostojanstveno svoju, do tada zgurenu figuru, ušeta ženstvenim korakom u paviljon. Pridajući neuobičajeni značaj svojoj novoj pojavi, koračao je hodnikom odjekujućim korakom. Sa vrata nekih od soba provirila bi po nečija izbezumljena glava, ostali su spavali dubokim sedativnim snom, ili, jednostavno, nisu bili u svojim bolesno neokrečenim sobama.

Milovan skrenu levo i otvori vrata WC-a. Na zidu pred njim visilo je veliko naprslo ogledalo. On stade pred njega, dok se vrata, povučena tihom letnjom promajom, nečujno zatvoriše za njim. U ogledalu vide preplašenog dečaka suznih očiju, skupljenog u smušenu  lopticu ispunjenu strahom. Milovanu se lice odjednom izmeni. Postade hladno i strogo.

– Gde ti je otac Milanče? – povika oštrim, prozivajućim glasom. U kafani jel? A gde bi bio taj depresivni idiot! A tebe ko će da hrani, oblači, vaspitava?! Ja!!! Misliš li da je meni lako! Svako veče druga svinja ! Ovaj oće otpozadi, ovaj odozgo, onaj da mu pušim … ! I sve to trpim zbog tebe i onog pijanog kretena koji će sad da dođe i traži da ždere … što si se uopšte rodio skote mali ?!

Sav usplahiren, tresući se, zamahnu snažno šakom ka dečaku u ogledalu, i razbi staklo u paramparčad. Skrhano pade na kolena i poče snažno i očajno da rida. Krv i suze mešahu se, kapljući po mnoštvu sićušnih ogledalaca, sa kojih ga je uporno gledalo bezbroj malih preplašenih dečaka.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Četvrtak, 07 Lipanj 2018 09:27

 

UstaseRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (11)

Novačenje u ustašku željezničku bojnu

Nadan Filipović

Kad se umorni Rušid vratio i s vrata bacio na sećiju, Sadeta mu je sve ispričala.

-Joj mati, nisi trebala ići. Nisi se trebala ponižavat' i moljakat'. Snaću se ja. Ne treba meni pomoć napuhate rodbine što se visoka položaja dokopala. De nam pripukni da popijemo po fildžan. Imal' štogoderce da se u kljun stavi?

-Uzdurisala sam ti gulaščić. Dobro sam ga pobabila. Evo saću. Evo i po somuna… za umočit'.

Dok su srkali pucu, taman i gulaščić poče kvrcati u šerpci. Safeta mu iznese pun sahan i pola samuna. Rušid halapljivo pojede pa zaspa na sećiji. Nije se stigao dovući do sobička. Bio je zaista preumoran. Safeta donese dva jorgana i dobro ga ušuška, a oko prozora ispod kojeg je spavao ugura veliki vuneni šal. Da mu ne puše po noći.

I zaista nakon nekoliko dana doveze se nakav na motoru, u uniformi. Kuca na vrata. Safeta sama u kući. Prepala se. Sva se trese. Uhvati je pomisao da se Rušidu nešto loše desilo.

Ipak, otškrinu vrata.

-Rušid Hadžić?

-Nejma ga.

-Gdje je?

-Radi.

-Tko ste mu vi?

-Mati.

-Hoćete li zaprimiti ovaj poziv? Vojne je naravi. Točnije, poziv za novačenje.

-Hoću sinko, al' znaj… ja sam nepismena. Ne umijem se podapisat'. Morel ono palac u tintu, pa na čage doli?

Teklić se osmjehnu, ode do motora i iz onih kožnih bisaga donese naku kutijicu. Otvori poklopac, uze je za desnu ruku, pritisnu palac na nekakvu crnu površinu, pa onda dole na papir koji otkinu sa kuverte.

-Gospođo, mogu li pored otiska prsta zapisati vaše ime.

-Safeta Hadžić, djevojački Mašić.

-Recite sinu da obvezatno dođe na vrijeme. Ako zaboravi ili ne dođe bit će priveden i kažnjen zatvorskom kaznom od najmanje tri mjeseca.

-Dobro. Hvala ti l'jepo, sine.

Momak skoči na motor i odleti prema Faletićima.

Safeta pođe da pere palac na bašćenskoj fiskiji. Nikako ne ide. Crni se palac kao katran.

-Prokleti sejmen. Šta mi od palca uradi. Hoće li 'vako palac mi crn ostat' dok sam živa, gluho bilo?

Noć bez i jedna zvijezde je uveliko prekrila Baruthanu. Rušid dođe oko deset.

-Đe si do sad? Pravo sam se nasikirala. Evo ti tudi na kredenci vojni poziv od vojske. Viđaj šta mi je od palca uradio prokleti sejmen! Evo tepsijica buređika. Mlaki su. Posolila sam i pobiberila da bude taman. Evo i časa kisela ml'jeka. Uh, što me boli glava. K'o da puknut' hoće. To je sve od današnjeg srkleta. Sve mi zuji u ušima. Ode ja leć' – nikako nisam dobro. A ti? Nemoj jope na sećiju, već u svoju sobu, u kreve'.

-Dobro mati. Lahka ti noć.

-I tebi moj Rušide.

---------------------------------------------------------

I dođe dan regrutacije, odnosno novačenja. Obukao je odijelo što ga je kupio od predzadnje plaće od Morica Gaona. Prvo je otišao na željeznički kolodvor, a odatle su, njih oko tridesetak novaka, poveli prema Koševu. Tamo su ih uveli u jednu vojnu baraku Sarajevskog ustaškog logora. Svakom su dali napisan tekst ustaške prisege. Na velikom stolu je stajalo raspeće sa Isusom Kristom, bomba, kama i revolver, a sa desne strane Kur'an.

Zavladala je tišina. Muha se nije čula. Onda je u salu ušao logornik Bećir Lokmić. Stao je ispred novaka rekavši da nakon položene prisege ustaša ostaje ustaša do kraja života, da ustaše nisu redovita vojnica kao domobrani, ono, odrapiš svoje tri godine pa kući. I rekao je da ustaše novaci dobro utuve da postoji samo jedna kazna za onog ustašu koji se ogriješi o prisegu, jedna i jedina, a to je smrtna kazna. Logornik Lokmić je naglasio da ustašom može postati svaki Hrvat, koji je sposoban za ustašku borbu, koji je potpuno odan temeljima ustaških načela, te je bez pogovora spreman na sebe preuzeti i izvršiti sve odredbe i naloge, koje mu izdaju ustaške vlasti i pretpostavljeni. Članom ustaškoga pokreta prestaje se biti samo razrješenjem dužnosti i otpustom, koji daje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika.

 
Sjećanje na staru Tuzlu
Srijeda, 06 Lipanj 2018 09:11

 

KurtLjudi dobrog srca

Ivan Berisov, Portugal

(Fotografija: rahmetli muftija Muhamed Šefket efendija Kurt)

Nije mi poznato kako je muftija Muhamed Šefket efendija Kurt doznao o pripremanom masakru tuzlanskih Srba. Netko mu je svakako javio, uglavnom vijest je procurila, i nakon što je o tome doznao odlučio je da to što hitnije spriječi.

O tome je historičarka iz Sarajeva Senija Milišić ovako napisala:

“Kada je dobio obavijest muftija je brzo reagirao i odmah sazvao konferenciju uglednih Bošnjaka Tuzle. Odluka je bila da tročlana delegacija, na čelu sa muftijom, ode kod Hochbauera, njemačkog komandanta Tuzle, i njegovog zamjenika potpukovnika Wüsta, te zatraže od ove dvojice da spriječe ustaški plan. Kada je njemačka komanda vidjela koliko je protivljenje Bošnjaka izdala je pismenu naredbu kojom je zabranila ustašama da poduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja. U isto vrijeme, slične akcije su poduzeli i ugledni tuzlanski Hrvati: Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Nakon svega ustaše se nisu usudile realizirati svoj plan. Njemačka komanda je opet, iz svojih razloga, odmah istakla plakat s upozorenjem da „niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi."

No intervencija, nije ostala na tome. Muftija tuzlanski Šefket efendija Kurt i hadži Hasanaga Pašić, poslije svog obraćanja njemačkoj komandi, otputovali su u Zagreb kako bi se sastali sa Dr. Antom Pavelićem i izložili mu svoje neslaganje sa postupcima vlasti. Međutim, on ih nije htio primiti, pa ih je umjesto njega primio ministar unutarnjih poslova dr Andrija Artuković. Prema onome što je poznato, njihov razgovor nije bio nimalo ugodan. Kada je saznao o čemu je riječ Artuković je izgubio prisebnost, repetirao je „luger“ (parabelum) te uz psovke i prijetnje krenuo na efendiju Kurta i Pašića. Tom prilikom, prema nekim navodima, prislonio je cijev revolver na sljepoočnicu muftije Kurta. Ostali u grupi Bošnjaka, među kojima i dva Pašićeva sina skočili su u njihovu odbranu i otvoreno kazali Artukoviću da će, ubije li Pašića, Kurta ili nastavi ubijati Srbe „cijela Tuzla otići u šumu“.

Njihova odlučnost je, kako dalje stoji, pokolebala Artukovića, nakon čega se povukao i deklarativno amnestirao Srbe sa područja Tuzle. Zahvaljujući tome najveći broj tuzlanskih Srba izbjegao je tragičnu sudbinu svojih sunarodnjaka iz drugih dijelova zemlje. Bio je to pravi podvig, neshvatljiv za vrijeme u kojem živimo, tim prije što je veliki broj nevinih muslimana po selima u okolini Tuzle, kao i u drugim krajevima, posebno u istočnoj Hercegovini i Bosni, zajedno sa ženama i djecom, bez ikakve milosti, već bio masakriran od strane četnika.

O podvigu muftije Kurta, čovjeka plemenitog i dobrog srca, Vera M. je u svojim uspomenama možda najljepše napisala: „U Tuzli se otpor protiv terora nad Srbima …vezuje za ime i svetli lik muftije Muhameda Kurta koji je svoj ugled založio za presecanje krvavog kola koje bi u Tuzli imalo svakako daleko teže i krvavije rezultate da je otpor izostao“.

Muhamed Šefket efendija Kurt je, zbog svog zadivljujućeg podviga, bio poslije rata nagrađen ordenom Bratstva i jedinstva. Umro je u Tuzli 1963.

Kako sam ranije napisao, usporedo sa tom, u Tuzli se odvijala druga drama. Po odluci središnjih vlasti, koja je bila donesena početkom januara 1942. godine, svi tuzlanski Jevreji su trebali biti uhapšeni i zatim otpremljeni u sabirne logore. Prema podacima sa portala „El mundo sefard“, citiram „ 23. januara 1942. godine tuzlanska policija je pod rukovodstvom svoga šefa Šefkije Muftića uhapsila sve tuzlanske Jevreje muškarce, a mjesec dana kasnije žene i djecu. Muškarci su odvedeni u Jasenovac i Staru Gradišku, a žene i djeca u Đakovo“. No, kao što ćemo vidjeti zahvaljujući jednom čovjeku velikog srca Ratimiru Deletisu dio pohapšenih Jevreja je bio spašen. Koliki je broj Jevreja tog dana bio uhapšen nigdje se ne navodi, ali se indirektno može zaključiti kako ih je bilo oko dvije stotine.

 
Podsjećanje - Slovo o Dervišu
Utorak, 05 Lipanj 2018 10:24

 

DervisSlovo o Dervišu - Književno sam rođen u Tuzli

3. juna 1925. godine rođen je pripovjedač, romansijer, dramski pisac, učitelj i novinar, Derviš Sušić. Sva njegova zanimanja, bila su vezana za kulturu, koju je živio u punom smislu te riječi. Radio je puno i ostavio trajan trag u prozi, dramskim djelima, televizijskim dramama i serijama.  

O sebi je napisao: "Rođen sam u Vlasenici trećega juna godine 1925.godine. Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše neko što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika."

Derviš Sušić je pohađao gimnaziju u Tuzli, a Učiteljsku školu u Sarajevu. Bio je učesnik NOR-a od 1942. godine. Poslije rata radio je kao učitelj, urednik sarajevskog “Oslobođenja”, “Omladinske riječi” i vojnog lista “Front”. U Tuzli je radio kao upravnik Historijskog arhiva, upravnik Narodne biblioteke i dramaturg u Narodnom pozorištu. Bio je predsjednik Udruženja književnika BiH, te član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Dobitnik je niza visokih društvenih priznanja. Umro je u Tuzli, 1. septembra 1990. godine.

Napisao je: “U Tuzli sam u jesen 1945. godine napisao svoj prvi novinski izvještaj, u Tuzli sam dovršio svoju prvu knjigu "S proleterima". U Tuzli sa dovršio roman "Ja, Danilo", napisao "Pobune", "Uhode", "Hodža Strah", "Kurir" i nekoliko propovjedaka. Napisao sam i drame "Veliki vezir", "Jesenji cvat", "Ne čekajući Mijata", "Bujrum", "Posljednja ljubav Hasana Kaimije", nekoliko drama za djecu ... Najveći dio svoje biografije proživio sam u Tuzli, radeći, učeći i pišući….”

“... Tuzla i moja spisateljska biografija isprepleteni su toliko da više ne znam tačno ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam rođen – Književno – u Tuzli u to sam siguran ...

Uz pripremljene fotografije, pismo koje je pisao Meši Selimoviću, te odlomke iz njegovih pripovjetki zaokružujemo priču o Dervišu Sušiću koji je u pisanju ostajao svoj, specifičan, bez obzira na trendove i kritiku.

....Vraćam se kući nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina straćenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagađanjima. Znam dosta Bošnjaka koju su naukom i sudbinom prevazišli u sebi nagode koristoljublja. Vraćali su se kući da pomognu, spremni na sve moguće žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašćem, bez čega nema sveca. Ove nesrećnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra rasuli i ućutali ili iz straha od ludila pobjegli.

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 04 Lipanj 2018 11:18

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (50)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Preksinoć je umro u bolnici, nakon operacije, Mehaga Šahinagić, najmlađi šura doktora mehmeda Spahe. Danas će mu biti dženaza.

Rahmetli Mehaga je bio, što se rekne “zlatni mladić”. Spaho ga je veoma volio i uveo ga u politički život. Bogat, kućeposjednik (predratnih 30.000 dinara kirije je naplaćivao – znao je reći “Kad se probudim, hiljadaraka mi je pod jastukom!”) završio je gimnaziju, a učio je diplomatiku i Pravni fakultet u Beogradu. Ne znam da li je završio diplomatsku školu, a pravo nije dobitirisao. Bio sam jednom kod doktora Spahe, negdje prve ili prvih godina kad sam se oženio. Izašli smo na bašču gdje su se Mehaga i Nezir (Škaljić?) spremali za ispit na beogradskom Pravnom fakultetu.

Tih dana bilo je u novinama da je Salih efendija Svrzo, sarajevski muftija, ili unaprijeđen ili imenovan za muftiju u III platnom razredu. Svrzo je imao formalno školovanje, ali je vjerojatno bio bez diploma, a živio je, iako je nosio hodžinski kijafet, kao posjednik-rentijer.

Doktor ih pozdravi kad smo izašli u bašču pa će im onako u šali: ”Šta učite? Šta će vam pravo? Eno Salih efendije Svrzo sa sokaka, pa u treći platni razred!”

Bila je to šala, ali je na Mehagu destruktivno djelovala, jer više nikad nijednog ispita nije polagao ni položio.

Oženio se Muberom Fadilpašić, nekadašnjom ljepoticom, s kojom je izrodio četvoro djece. Bilo mu je drago tuđe žensko i prije nego što se njom oženio, a ni poslije nije zanemarivao lov na tuđe žene. Pričao mi je jednom da je na povratku iz Pariza, kad se s bračnog putovanja vraćao sa ženom – u Zagrebu prevrnuo jednu ženu. (Nije se hvalio imenima svojih donžuanskih podviga.)

Bio je 1938. izabran za narodnog poslanika na listi JRZ. Mobiliziran je u domobranstvo, služio je u ekonomatu nekih jedinica, a 1944. je otišao u partizane. Kad je demobiliziran, pokušao je uspostaviti neku vezu sa starim političkim strankama. Imao je veze i s engleskim (ili američkim?) konzulom u Sarajevu. Osuđen je na osam godina zatvora, koji je u cijelosti izdržao. I u zatvoru je – kao i prije na slobodi – bio uvijek sa Srbima i nastojao je da muslimani vode prosrpsku politiku. Zbog ovoga je jedva ostao živ u zatvoru. Jedna grupa istaknutih Srba se okupljala na slobodnim šetnjama (on, Nikola Šotra, Šime Jurčić i neki seljaci kojima više ne znam ni imena), što je upalo u oči upravi koja ih je izolirala od drugih zatvorenika pa su se strašno napatili. Mehaga je jedno vrijeme bio živi kostur, s oboljelim bubrezima.

Doživio je tragediju u braku. Kad je izašao iz zatvora ustanovio je da ga je žena varala pa su se rastavili iako su imali veliku djecu. Čak mu se u vrijeme kad su se htjeli rastaviti, udala jedna kćerka za Muhameda Ridžanovića.

Na radnom mjestu je bio vrijedan kao da za se radi i pristupačan ljudima, galantan, slatkorječiv kao rijetko ko.

Iako sam mislio da mi nije drag, sad kad ga nema, vidim da sam ga volio. Mene je zvao “Al bajtar”, misleći da je bajtar isto što i bajraktar, ali kad sam mu kazao da nisam veterinar, nije se mogao okaniti starog naziva.

Da ga Allah dž.š. pomiluje i nagradi za dobra djela. Firdevsi ala dženetum.

(28.3.1967)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 03 Lipanj 2018 10:24

 

AtifRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (10)

Kod rođaka, gradonačelnika Sarajeva

Pred Gradskim poglavarstvom je već bila prije devet. Obilazila je okolne ulice, pa se vraćala da slučajno ne zakasni. Kad je bilo frtalj do deset pođe prema kapiji. Pred kapijom stoji vratar. Krupan grmalj.

-Đes' pošla hanuma?

-Sabah hajrula efendija! Imam zakazato kod umene mi rođaka, Atifa. U deset. Evo pisma što ga je njegov lični teklić donijo.

-Kojeg Atifa?

-Pa gradonačelnika, brate si mi dragi.

Vratar zraknu po onom pismu, šatro k'o da zna brzo i dobro čitati, pa reče: “Ha'de ulazi! Čuuuuj… gradonačelnik ti rođak. Jel' bliži? Moreš li, bona ne bila da mu šaneš štogederce za mene…..

-Ispričavam se, kako se to ovdi govori, al' imam šnjim privatni eglen. Kad dođem drugi puta, ondak ću mu za te koju rijet…jelde…da te metne đegod u kamcelariju.

-Fala, fala, hanuma. Teretli je po vas c'jeli dan napolju ketit'. Hem noge zabole, hem ovo naše sarajevsko vr'jeme, sad je sunce, nakon po sahata kiša, pa nikad ne znaš kako bi se obuk'o…

-Ha'de, šta si razvez'o k'o teraviju. Zakasniću.

Hitro se pope uz ulaštene basamke, samo što se od brzine ne pokliznu. Pokuca. Uđe. Tajnica je ošinu onim zmijskim pogledom. Nema nikava pozdrava.

-Sjedite tu.

Safeta sjede na jednu baš fino tapeciranu stolicu.

“Zmija” pritisnu na nekakvo dugme što joj je bilo na pisaćem stolu kod mašine za “tipkanje”, a kroz golema tapecirana vrata se začu zvuk zvonceta. Onda zazvrča telefon na njenom pisaćem stolu. Nije čula šta je tajnica rekla. Uglavnom, pozva je išaretom kažiprsta do golemih vrata. Otvori ih i najavi stranku: “Gospodine gradonačelniče, prosim lijepo, vaša rođaka, gospođa Safeta.”

Safeta stidljivo uđe, a Atif se ne pomaknu iz svoje gradonačelničke fotelje. Ona stoji, a on je strijelja ledenim pogledom. Tišina koja se može makazama rezati.

Oglasi se nakon jedne minute: “A od kojih ti je Hadžikadića mater? Deder mi to potanko objasni jer nisi ti jedina. Odjednom mi se javio hejbet nekakvih rođaka. I svi nešto traže, ganjaju nemoguće, išču ono što nije realno. Više mi je na vrh glave tih novih rođaka kojih sada čitava satnija na mene navaljuje.

Safeta mu u par minuta objasni, i zaista, gradonačelnikovo se lice promijeni i na njemu zatitra nešto poput osmjeha.

-K'o da se kroz maglu sjećam tvoje matere Lamije. Dakle, jasno je. Rahmetli Lamija je bila šćer Reufova, a Reuf i moj rahmetli babo su bili dvojice amidžića djeca.

-Pričala mi je moja rahmetli mati kako su jednom tvoja mater i babo otišli na nako sijelo, a nju, još pup-curu, ostavili da na te pripazi. Pričala mi, ti vas cjelu noć kamik'o, k'o da si osjetio da ti matere i oca nejma kod kuće, pa te ona nosala i nosala skoro cjelu noć, samo da ti ne bi plak'o. Eto, tako…

-Dobro rodice, de ti meni jasno reci što si došla. Nisi valjda ovdje samo da mi saopćiš da smo rod i da me je tvoja rahmetli mater nosala i nosala?

-Ma, imam jedinca sina. Rušida. Imali bi moj rahmetli Ramo još bukadar djece da ga Vlasi onako podmuklo ne ubiše. Rezali su ga živa i u rane mu soli trpali. Preselio je jadnik, Allah rahmetile, u najvećim mukama. Moj Rušid od škole ima samo čet'ri razreda. Nije se moglo dat' ga na dalje školanje. Nekol'ko godina je radio k'o noćni čuvar u skladištu kod onog čifuta Morica. Nije mu hrđavo bilo. Bio je čifut dobar spram njega. Prim'o je plaću na vakat i pokaz'o se k'o dobar radnik. Sada, kad je čifutina zatvorila magacine Rušidu mi je jedino preostalo da na gore, uz Miljacku, pere drobove i crijeva za sarajevske mesare i aščije, pa velim, ako bi mu bilo kak'a posla u državničkoj službi mog'o nać', Allah te nagradio. Eto.

-Znam, sve znam za rahmetli Ramu. Znam za taj slučaj, ali nisam znao da je tvoj muž. Ali, rodice draga i u tebe skoro ista priča kao kod drugih. Svi lažni i pravi rođaci navalili da im nađem posao u državnoj službi, baš kao da je naša mlada država moje privatno vlasništvo.

-Daj rode, makar da bude kakav teklić, kako se sad' kaže, da nosa pošte i vaše obav'jesti. Ne tražim ja za u mene mi Rušida nako mjesto u kamcelariji. More on letat' k'o vilen. Znaš rođače, on svaki dan leti k'o vila s Baruthane doli u čaršiju, kupi sepetima mesarske drobove pa trkom gore uz Miljacku da ispere i sve tako, svaki dan.

-Safeta, ti si najskromnija od svih “rođaka” i rođaka. Ima ih koji su tražili da im ščer ili sin sjede ovdje sa mnom, da budu ko đoja kao moji zamjenici. Užas jedan! A za teklića, to mogu utefterit, ali ti ništa ne mogu obećati sve dok ne iskrsne prigoda. A je li vojske služio?

-Jok! Tek mu je punijeh osamn'est. Još nikak'a poziva nije dobijo. Kako vlaška vlast propade, a dođe ova naša, kako veliš, mlada država Hrvatska, jamda se je nešta pobrkalo, pa Rušid sve čeka k'o zapeta puška da ga pozove vojska od nove države. A poziva nema.

-Rodice draga, trebaš biti svjesna da Rušid mora prvo svoje prema državi odužiti i vojsku otslužiti. Sa osamnaest, prema važećim zakonskim propisima, ne može na redoviti vojni rok u domobranstvo. Trebao bi čekati još tri godine. Do dvadeset i prve. Pune. Hočeš li da čeka?

-Pa nek' čeka još tri godine.

-Onda će tri godine čekati prije nego što bude prigode da dobije bilo kakav posao u državnoj službi. Dakle, pranje drobova na gornjem dijelu Miljacke. Tri godine. Kao do sada. Ima, međutim, druga šansa. Mogao bi ga preporučit Bećiru Lokmiću kao svog rođaka i sredit da ga unovače u ustašku prometnu bojnu. Poznajem jako dobro zapovjednika ureda za novačenje. Sredit ću to. Evo, zapisat ću u bilježnicu kao prioritet. Ako se ti kao majka slažeš Rušid će dobit poziv za novačenje u roku jednog tjedna. Dobro je, zaista je dobro, da si došla.

-Šta li je ta prometna bojna? Kakav promet ona pravi? Jamda je to naka radnja u kojoj se pravi promet i pare broje? Pa to Atife nije vojska.

-Rodice draga, ništa ti ne znaš. Ustaška prometna bojna je vojna jedinica koja obezbjeđuje promet, ili kako se prije govorilo saobračaj, vlakova, kako putničkih, tako i teretnih.

-Joj rođače dragi! More mi Rušid ispast' iz voza…izvini…vlaka. Opasno je to ba. Haj ti u otu prometnu bojnu pošalji onog mrcinu što stoji pred vratima k'o čuvar, a metni Rušida mjesto njega.

-Ne boj se. Kakvo ispadanje iz vlaka. O čemu lupetaš?!

-A jamda će ko že'jezničar imat' uniform? Morel on, svega ti, da bude kondukter, onaj što buši karte? Joj, sjećam se kad sam s rahmetli Ramom…

Gradonačelnik pogleda na časovnik, pa se trže: “Joj, zaboli me glava. Moja rodice, baš se raspričasmo i napričasmo. Valja meni raditi. Evo, već me čeka komisija za promjenu imena ulica u cijelom Sarajevu. Već kasnim.”

-A morel moj Rušid skidat' table sa starim imenima ulica i mećat' nove? Baš bi mu to nabas bilo. A morel i meni kak'a pemzija, makar i najmanja?

-Joooj Safeta, što me tvoja rahmetli Lamija ne baci direkt na glavu kad me je nosala i nosala po vas cijelu noć kad sam plakao? Bio bi lijepo rahmetli i ne bi morao ove tvoje budalaštine slušati. Ženska glavo, mora prvo vojska, obveza prema državi, pa ćemo dalje gladati, obečavam ti. Za mirovinu ću utefteriti, pa ćemo vidjeti, ali sve po zakonu. Hajde sad, i nemoj dolaziti i kao maca ovuda ketit' bez goleme, ali baš goleme potrebe.

Pozvoni, a tajnica Zdenka otvori golema vrata. Pred njima su stajali članovi gradske komisije za promjenu imena ulica. Nakloniše se ponizno, a Safeta pogrešno skonta da se njoj klanjaju, pa se i ona njima nakloni.

(nastavlja se)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 02 Lipanj 2018 09:27

DimijeRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (9)

Nadan Filipović

Čekanje za "prijam" kod rođaka

Za gradonačelnika Sarajeva NDH vrhuška je postavila Dr Atifa Hadžikadića. On je bio rodom iz Dervente, a Safetina rahmetli majka je bila od Hadžikadića. Safeta je skontala da je baš sada pravi vakat da kod rođaka, sada nejvažnije civilne glave u Sarajevu, potraži selameta, odnosno da ga izmoli da obezbjedi kakvu službicu njenom Rušidu, da konačno prestane sa ispiranjem drobova. Obijala je vrata Gradskog poglavarstva te se, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, ipak nekako uspjela “probiti” do gradonačelnikove tajnice, neke napuhane Zdenke. Objasnila joj je da je po majci rodica gospodina doktora Atifa, te je rekla da nije hića, ali bi zamolila prijem kod njega, makar na deset kratkih minuta.

-Gospođo, u našoj se državi ne kaže prijem, već prijam. Riječ “prijem” je bohemizam, posuđenica iz češkog.

-Joooj, izvinjavam se. Nisam znala. Nisam se školala.

-Ne kaže se “izvinjavam se”, to je srbizam. Kaže se “ispričavam se”. I ne kaže se “nisam se školala”, već “nisam se školovala”, bolje rečeno “ja nemam školske naobrazbe”. Je li jasno?

-Jasno!

-Dobro, ostavite adresu i naš teklić će vam doma donijeti pismeno u kojem će biti određen prijam kod gospodina gradonačelnika, svakako ako on uopće bude imao vremena da vas primi.

Safeta ustade, pa kao učenica novohrvatskog jezika na rastanku reče: “Ispričavam se što sam vam oduzela dragocijeno vrijeme da se 'vako l'jepo ispričamo. Molim, poselamite mi rođaka.”

Dok je bila na putu prema vratima, gradonačelnikova tajnica joj dade još par poduka iz hrvatskog pravopisa: “Ne kaže se vako, već ovako; ne kaže se ljepo, već liepo, po novom korienskom pravopisu.”

Izađe, ne okrenuvši se i kad je silazila niz stepenice samo promrmlja sebi u bradu: “Karambeza latinska.”

Dok je Rušid i dalje prao drobove za nekoliko mesara muslimana kao i za trojicu aščija, Safeta je čekala na “prijam” kod rođaka gradonačelnika. Čekala, ali je ipak dočekala. “Obćinski” teklić Zuhdija Krečo donio joj je pismo 14. maja, a kratki “prijam” je zakazan za 24. maj, “točno” u deset časova. Rušidu nije ništa govorila. Imala je vremena da prekopa sve po seharama. Odabrala je nikad nošene miltan - zelenkaste basmene dimije, bijelu košulju od svilena beza, zelenu ječermu, a odabrala je jedinu šamiju na kojoj boje još nisu izblijedjele. Obula je laga(h)ne lakovane cipele koje je samo jednom pronosala, ono kad je bila na tehvidu kod Igbale Potogije u Nahorevu. Nešto je kontala, ako bude sunčan dan, valja joj ponijeti šemsiju, a nema je. Ma, more i kišobran.

Osvanuo je 24. maj. Safeta nije mogla oka sklopiti. Skoro cijelu noć je ustajala i nervozno hodala po sobi. Možda je ujagmila par puta po pola sahata, ne više. Zorilo je. Noć se varakala sa svitanjem. Čula je Rušida kako hoda oko vrata. Znala je, sprema se na svoj svakodnevni posao. Drobovi, drobovi, prokleti drobovi. Al' neka, bolje je i to neg' da se rakijetinom opija i da se, euzu billahi mine'š šejtani'r - radžim, sa sarajevskim jalijašima i čaršijskim hameljom druži. Još bi šnjima mog'o zapast' u mnoge probleme.

-Sabah hajrula majko! Što ti 'vako urani. Još je hladno. Ledi. Lezi il' da furunu naložim. Ima nac'jepanih drva. Šta veliš?

-Jok sine! Svaku zehru grane i iverka treba za zimu uščuvat'. Vidiš da se više u šumu nemere izać' k'o prija. Da čo'jek za kuću makar naramak granja nas'ječe. Nedaju ustaše, sve su him patrole oko grada. Ako đegđe putem naletiš na kaku granu jal' komadić drveta, sagni se, pokupi i kući donesi. Valjaće. A po čaršiji, moj Rušide, kazivala mi kona Sura, ženama se agenti i ustaše čak i pod zarove podvirivaju. Baš sramota. To ni jedna vlast nije u Bosni radila. Pa ni Švabo, kol'ko me pamćenje služi.

-Ha'de mati, bona ne bila. Proće i ovo. I ovim ćemo leđa vidjeti. Izduraćemo. Allahu hvala, svega imamo, nikom' muhtač nismo, seksera duga nemamo, eto, ja zaradim kol'ko zaradim, more nam bit' da i ovaj gurav vakat izguramo, pa velim - šejtanu malo bilo. De ti sebi pristavi, al' telve bacat' nemoj, već pripukni pucu kad ja s posla dođem da po fildžan zajedno srknemo.

-Ima, šućur Allahu, kahve za dvi-tri godine ako nam guze ne budu z'jevale i ako budemo uzšparali. Ha'de sine, u pamet se. Priča se da naši jalijaši p'jačkaju čifutske radnje. Kažu – mnoge su opuhate. Nemoj sine da bi harama prstom barn'o, a kamo li ponio i ovdi donio. Haram je to pregolem. I sjeti se kako narodna veli – sine nemoj, pa se ne boj!

-Dobro mati! Znam. Ne brigaj se. Ode ja.

Gledala je s desnog pendžerka pa kad vidje da je Rušid zamakao dole prema Moščaničkoj džadi, poče se oblačiti. To uradi na brzinu, pogleda se u psihu i sredi šamiju. Ponijela je u srebrenoj bočici, što joj je od rahmetli matere ostala, malo ružine vodice da se namiruhi prije nego što će do one zmije Zdenke, Atifove tajnice. Čuuuj, vlahinja latinska njemu tajnica! Morebit nake njegove državničke tajne čuva.

(nastavlja se)

 
O bosanskom jeziku u Australiji
Petak, 01 Lipanj 2018 12:16

 

Dzavid-HavericBosanski jezik u Australiji

Dr Džavid Haverić, istraživač i historičar sa Charles Sturt University i Museum Victoria.

U današnje vrijeme je nekulturno i necivilizovano poricati etnički identitet jednog naroda, uključujući i jezik kojim on govori pa makar taj narod bio raseljen po svijetu, u ovom slučaju Australiji. To je pravilo bez izuzetka za sve jezike i sve one koji pripadaju raznim govornim područjima i zajednicama.

Učenje bosanskog jezika u Australiji je prevashodno kulturološko i civilizacijsko pitanje a ponajmanje političko, pogotovo ako je usmjereno protiv negiranja istog. Međutim, danas se takva negiranja čuju iz Bosne i Hercegovine od pojedinih političara koji to rade radi dobijanja predizbornih glasova za naredne BH izbore. Njihov ‘export’ negiranja bosanskog jezika u Australiji proizilazi iz činjenice da takvi ‘ne znaju da ne znaju’.

Historijski posmatrano, Bosanci i Hercegovci i Bošnjaci u Australiji više od 100 godina govore i pišu bosanski jezik njegujući kulturnu baštinu svoje dijasporalne zajednice.

Od početka 20-tog stoljeća, u nekoliko historijskih etapa, sa dolaskom bosanskih migranata i izbjeglica došao je i bosanski jezik. To uključuje periode prije i iza drugog svjeskog rata, potom period ekonomske migracije 1970ih i 1980ih, a naročito u novije vrijeme od 1990-ih zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dolaskom većeg broja izbjeglica bosanski jezik je svojim prisustvom obogatio multilingvističku sredinu Australije postavši prepoznatljiv, ne samo u vlastitom narodu i kod poštovanih komšija, već svih onih koji imaju širinu gledišta i razumijevanja, dakle svima onima kojima ne treba abeceda objašnjavanja njegovog postojanja.

U multietničkom mozaiku Australije svi jezici sa prostora bivše Jugoslavije su ravnopravno priznati od strane državnih institucija i nevladinih organizacija. Takav demokratski pristup Australije osnažuje društvenu koheziju u kome su etno-lingvističke i kulturne različitosti izraz društvenog bogatstva.

Na australskim prostorima bosanski jezik postoji kao organizovan i uspješan vid komunikacije mnogih iseljenika iz Bosne i Hercegovine. Uz saglasnost australskih institucija bosanski jezik je službeno priznat u Australiji 1993. godine kao izraz potrebe bosanskog naroda i njegovih organizacija u dijaspori. Stoga je Australija, kao demokratska zemlja, prepoznala potrebe mnogih Bosanaca i Hercegovaca te uvela državne prevodilačke službe. Vrijedi istaći da je bosanski jezik svojevremeno zauzeo visoko 12 mjesto u mnoštvu etničkih jezika u Australiji po njegovom korištenju pojedinih prevodilačkih službi. Značajno je istaći da je bosanski jezik uvršten u državni medij za bosansku govornu zajednicu (SBS - Special Broadcasting Service). U državnoj bazi statističkih podataka svakih pet godina se bilježi kontinuirano postojanje bosanskog jezika u Australiji.

Etničke škole za bosanski jezik u Australiji su osnovane već duži niz godina. To sve osnažuje da bosanski jezik dobiva mjesto i u novim školama, uključujući i novoformiranu u NSW. Nastavno osoblje koristi bosanske rječnike i literaturu na bosanskom jeziku. Stečeno znanje bosanskog jezika je dalje priznato u školama kao izborni predmet u 11-12. razredu i koji donosi dodatne bodove za upis na fakultet. U proteklim periodima, mnogi informativni priručnici na bosanskom jeziku su objavljeni u raznim relevantnim institucijama, održavani su seminari o bosanskom jeziku, a postojala je i katedra na ovdašnjem RMIT univerzitetu.

 
Abeceda ljekovitog bilja - Chaparral
Četvrtak, 31 Svibanj 2018 12:41

 

ChaparralChaparral (Larrea tridentata) - čaparal

Jedna posjetiteljka “OKA” mi je poslala email sa pitanjem gdje može nabaviti biljku čaparal (Chaparral, Larrea tridentate). Ona je dijabetičarka na insulinu. Njoj sam opširnije odgovorio i opomenuo je da je eksperimentiranje sa spomenutom biljkom veoma opasno, a ovdje izlažem osnovne podatke za sve one koji zavarani neodgovornim i zaista neetičkim tvrdnjama koje kolaju Internetom, a koji krenu u alternativni tretman na svoju ruku, a sve u najboljoj namjeri da pomognu sebi ili nekom od svojih najbližih, te povjeruju u te tvrdnje pune neistinitih tvrdnji o “čarobnom” djelovanju spomenute biljke. Međutim, ne smije se zaboraviti ona izreka prema kojoj put do pakla može biti popločan najboljim namjerama.

Znanstveno je dokazano da je Chaparral jedan od najjačih prirodnih anti – HIV agensa jer inhibira transkripciju humanog HIV-virusa. Izuzetno je jak antidijabetski agens koji šečeraši trebaju uzimati sa velikim oprezom jer lako može da dovede do teške hipoglikemije, odnosno stanja kada je koncentracija glukoze u krvi toliko niska da može doći i do kome, pa i smrti kao posljedice te kome.

Dokazano je da je Chaparral jako dobar za arthritis i reumu, ali veće doze mogu biti jako toksične za jetru, a da ne govorimo o opasnostima vjerojatne hipoglikemije.

Pored izražene hepatotoksičnosti treba naglasiti da Chaparral često izaziva jake proljeve, gubitak tjelesne težine, groznicu, svrbeže po koži, ciste u bubrezima, pa čak i rak bubrega, a kako su to opisali eksperti američke FDA (Food and Drug Administration).

Zato smatram da se ne treba “igrati” i eksperimentirati sa ovom biljkom koja u rukama stručnjaka za herbalnu medicine zaista može uveliko pomoći kod nekih bolesti, a posebice kod teških oblika dijabetesa. Međutim, samo se po sebi razumije da je kod dijabetesa potreban izuzetan oprez, pogotovo u onih dijabetičara koji su na insulinskom tretmanu. Greške u primjeni Chaparrala kod dijabetičara ovisnih o svakodnevnom injiciranju insulina mogu biti čak i kobne. Oni koji su više zainteresirani za ovu ljekovitu, ali i opasnu biljku mogu više o njoj saznati ako pročitaju naučnu monografiju Dr Ulbrichta i suradnika, publiciranu u Journal of Herbal Pharmacotherapy, 2003. godine, a koja je naslovljena “Chaparral monograph: a clinical decision support tool”.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search