LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Nacija
Četvrtak, 04 Siječanj 2018 09:04

 

NacijaProfanacija nacija

Profanacija nacija

Kombinacija indroktinacija

Inkarnacija mahinacija

Subordinacija iluminacija

Hibernacija iluminacija

Eliminacija imaginacija

Predestinacija halucinacija

Koordinacija inkriminacija

Detonacija kontaminacija

Inklinacija konsternacija

Stagnacija donacija

Kombinacija diskriminacija

Nacija

Nacija

 
Novogodišnja čestitka
Ponedjeljak, 01 Siječanj 2018 10:57

Noiva godinaSretna Nova 2018. godina svim posjetiteljima OKA, te svim


dobronamjernim ljudima. Želimo vam svima puno zdravlja,


mira, sreće i uspjeha u radu i životu.

 
Nastavak prednovogodišnje priče o jednom dragom prijatelju
Nedjelja, 31 Prosinac 2017 09:54

 

ToniKad vrijeme stavi tačku

Toni Skrbinac, bistrička raja, “privremeno” u Maroboru, ali srce i duša vuku, pa malo-malo eno ga “dole” u Rajvusa

Iz onoga što sam do sada napisao o svom drugu iz osnovne škole i prvog razreda gimnazije Enesu Ramiću proizilazi da je, mogu tvrditi sa sigurnošću, bio predodređen za moguće visoke položaje među ljudima i u društvu u kojem smo odrastali. Jer, ćime se god bavio, odmah je bivao među najboljim, a najbolje uglavnom biraju za predvodnike. Ili bi trebali da ih biraju.

Već uhvaćen u ralje bolesti (kasnije će mi naša gimnazijska drugarica, a potom doktorica, Blaženka, objasniti kako taj mladalački diabetes uništava organe i život). Enes je svejedno zadržao svoju dominantnu ulogu među ljudima. Po završenom zanatu, uslijedio je prvi terenski zadatak i kada se trebalo izabrati vođu grupe montera, šta mislite koga su izabrali? Naravno, Enesa koji mi je kasnije pričao kako je na posao nosio po dvije velike flaše pune vode. Ispio bi ih tokom smjene, toliko mu je tijelo zahtijevalo tečnost.

Prilikom jednog od kratkih susreta koji su potom obilježavali naše živote, a dogodilo se to neposredno nakon moje završene gimnazije i povratka iz Zagreba, Enes mi je rekao da se uskoro ženi. Njegova izabranica i ljubav zvala se Nerma. Nisam bio u svatovima, ne znam ni da li je bila uobičajena svadba, čuo sam samo da je uskoro na svijet došla i njihova jedinica i jednom…

Poslali me moji urednici iz “Oslobođenja” Senad Prašo i Hajdar Arifagić na sarajevske ulice da zajedno sa fotoreporterom, pokojnim Milovanom Pavlovićem, napravim neku anketu i nasred Titove sretnem Enesa, Nermu i njihovu malu,mali slatku curicu Mirelu. Milovan ih uslikao, ja uzeo izjave, sutradan su bili u “Oslobođenju”. Sretna porodica.

Listajući dalje album sa uspomenama na kojima je Enes Ramić nailazim na sliku kako se susrećemo kod “Daira” na Čaršiji, odlazimo na kafu, pušimo, pijuckamo i pričamo. Ja već uveliko studiram i pomalo radim, on uveliko radi i stalno po terenima biva. Ali, ne žali se: ni na bolest, ni na činjenicu da ga, mladog i željnog te male oaze sreće koju je svježe izgradio, stalno šalju diljem nekadašnje Juge. To je moj Enes, uvijek uspravan i uvijek jači od nedaća koje su ga snašle.

Bilo je ljeto potkraj sedamdesetih, mislim da se bližilo kraju jer je na našem kupalištu na Miljacki koje smo zvali Popovac voda pronosila prerano požutjelo i opalo lišće, djevojčica Mirela igrala se pored vode, uz nju je bila majka Nerma, a Enes je, okrenut na bok, ležao na peškiru.

Pušili smo i pričali, on nije odvajao oči od svoje djevojčice i svako malo, uprkos tome da je Nerma bila blizu izgovarao riječi upozorenja, prazne i nepotrebne riječi, ali roditeljske, brižne i natopljene ljubavlju:

“Nerma, pazi da ne ode dublje u vodu…”

“Mirelaaaa, Mirelaaaaa dosta je te vode, prehladićeš se…”

Kad sam majci rekao da se Enes oženio, bilo joj drago, a onda dodala:

"Mog'o bi i ti". Tek toliko da se ugledam na Enesa kojeg je ona, moram priznati više, a ja ponekad i manje, smatrala uzorom. Onakvim kakav treba da bude idealan dječak.

I onda, kako to već život uredi, rastadosmo se Enes i ja. On je ostao da živi na svojim Pajama, a mene život odnio drugim stazama. Samo jednom sam sreo mlađeg mu brata Zulfu i on mi rekao da mu se zdravlje poslabašalo i da je šećer “udario na bubrege.”

 
Alijine iskrice
Subota, 30 Prosinac 2017 11:53

 

Nametak AlijaZapis o Mehmedu Hadžikapetanoviću

Sutradan 4.II također navečer i također iznenada umro je Mehmed Hadžikapetanović u 62. godini. On je imao uzbudljiv život, a šteta je da ga nije opisao. Davno prije nego sam ja došao u Sarajevo, njegovog oca su ubili Srbi seljaci iz Sarajevskog polja, njegovi kmetovi, koji su ga htjeli lišiti njegove zemlje koja nije bila kmetstvo. Odatle je djeci ostala mržnja na društveni poredak koji nije kaznio ubojice njihova oca, pa se on, za vrijeme NDH, našao na strani Nijemaca (a možda i ustaša). Iza rata je neko vrijeme bio u zatvoru i emigrirao valjda odmah u Austriju 1946, a potom bio na Bliskom Istoku, odakle se, na amnestiju, vratio prošle godine u Sarajevo. Kako je on ostavio ženu i djecu kad je emigrirao i žena se napatila do jadna jada, nije ga po povratku htjela primiti, pa je živio kod jedne sestre. Slučajno smo se prošlog ljeta našli u Mokronozima prilikom otvaranja novosagrađene džamije. Znao sam ga i inače iz viđenja, a kad sam ga tom prilikom susreo, učinilo mi se kao da je stalno bio u Sarajevu i da smo se minulih osamnaest godina češće susretali. Toliko je u licu bio nepromijenjen. Zaposlio se kao cicerone u Gazi Husrevbegovoj džamiji, gdje je strancima objašnjavao na njemačkom, engleskom ili arapskom jeziku turski period u Sarajevu i značaj Gazi Husrevbega za Sarajevo. Držao im je čitava predavanja iz historije i islamologije.

I inače je bio debeo i nabijen, a uz ramazan bezbeli udario po kadaifu i drugim đakonijama - a i iznenadna smrt Omerova ga potresla – i eto.

Allah rahmet ejle!

(6.II 1965)

 
Tonijeva prednovogodišnja priča
Petak, 29 Prosinac 2017 09:08

 

ToniEnes i kuća Ramića

Toni Skrbinac, bistrička raja, “privremeno” u Mariboru, ali duša vuče, pa je malo-malo “dole”, u Rajvusa

Znam dosta žena iz moje i okolnih mahala koje nikada niko nije zvao njihovim imenom, nego su bile: žena Omerova - Omeraginica, Alijina -Alijaginica, Ibrahimova - Ibrahimaginica. Kao da bi se moglo zaključiti da su one udajom gubile svoj identitet i naprosto postajale “vlasništvo” svojih muževa. Dalo bi se toj pretpostavci naći i dodati još poneki relevantan argument, ali to za ovu priču uopšte nije važno. Asocijacija je iskrsnula upravo zbog Ibrahimaginice, žene Ibrahimove, sitne domaćice koja je skoro svaki dan prtila cekere i svako malo zastajkujući i othukujući srdačno i glasno pozdravljala mimoiduće. Valjalo je od pijace pa preko cijelog Bistrika popeti se do Paja pa još dalje do njenog cilja - kuće Ramića koja je stajala blizu rezervoara što se nalazio tik do trebevićkog podnožja.

Ibrahimaginca je bila majka mog školskog druga Enesa Ramića. Pored njega imala je još tri sina, i dvije ili tri kčeri, nisam siguran. Pravo Ibrahimaginicino ime nikad nisam ni od kog čuo pa ga nisam mogao ni zapamtiti.

Kuća Ramića stajala je prilično na osami, bila je ukrašena (prava rijetkost) ornamentima na vanjskim zidovima – djelo vještih ruku gazde Ibrahima, inače zidara koji je u vrijeme mog ranog djetinjstva bio već prilično star, šutljiv i oštar. S proljećem je odlazio na svoje terene gdje su ga čekale kuće koje je podizao, a zimi je sjedio na svom mjestu u dnevnoj sobi. Nasuprot njegove sećije bila je televizija, u ono doba jedan od znakova dobrostojećih familija, a imao je jednu dugu šibu koja je mogla dobaciti dalje od sredine sobe, pa kad bi se neko od njegovih našao pred televizijom zaboravljajući da babi ometa vidik, zamahnuo bi šibom i kratko komandovao: “S vidla!” (slobodniji prevod: bježi mi s vidika).

Ibrahimaga je bio neprikosnoveni autoritet kuće Ramića i njegova je uvijek bila zadnja kod svih odluka koje su se ticale, prije svega, djece i njihovih životnih puteva.

Enes Ramić bio je, dakle, moj školski pa mogu reći jedno vrijeme i najbolji drug. Znalo se dogoditi da zajedno učimo i ispunjavamo razne zadače koje nam je zadavao naš prvi učitelj Salem Bajramović.

Od svih drugova koje sam imao za života moje majke Zlate, Enes je bio za nju najvažniji.Toliko ga je zavoljela da nas je jednom obojicu zajedno vodila u Kino “Partizan” i tamo smo, gledajući neke filmove, dočekali Novu godinu. Enes i ja k'o dva brata,a između nas majka Zlata, sretna i presretna. Mislim da nam je te noći stigla 1967.godina, gledali smo tri filma, jedan za drugim, a u neko prikladno doba predstavnici kina dijelili su nagrade sretno izabranim gledaocima. Enes i ja nismo dobili ništa od kina, ali se majka Zlata pobrinula da nas obraduje i to na nama najdraži način- šušnula nam je obojici po jednu papirnu novčanicu.

Ne mogu reći da je mene Ibrahimaginca gledala istim očima kao Zlata Enesa, ali koliko me je samo puta pozvala na zajednički ručak: da skupa sa Zulfom, Safetom i Enesom kusam njena ukusna, a sirotinjska jela iz jedne velike, zajedničke čase.

 
Priča Samedina Kadića
Četvrtak, 28 Prosinac 2017 09:04

 

SamedinTvoje je, babo, da umreš

Samedin Kadić, Sarajevo

Dugo prije nego što će stvarno umrijeti – jedne strašne zemherije – Mušan je krenuo, taman kad je zbacio teret sa svojih poluiskrivljenih (moglo se tu još malo kriviti, ali i on je imao nekakvu dušu) na gipka leđa svojih sinova Šeće, Zeće i Beće (bilo je i vakat da sjašu s babinih leđa!) da kao neki razočarani propovjednik kmeči za sinijom: “Kako ćete, djeco moja, bez mene?! Umro bih ja i davno nego sve ne smijem iz straha za vas. Šta ćete mi vi, siročadi moja, kad me zatrpaju?! Aman, ne volim ni da mislim o tome.”

Hodao je po selu, besposlen kao horoz, I jadao se kako ne smije ni k’o insan da umre, jer, ako umre, ono mala će da propadne kao kuća kad joj izbiju potpornu gredu. Godine su prolazile, a greda nije popuštala, tek bi pomalo zaškripi kad bi neko prođi pored nje.

Otiđi bi na džumu i onda poslije zarobi efendiju tom svojom brigom: “Moj efendija, davno bih ja dig’o ruke Bogu da me uzme, da me povuče u džennetske čaire, ali sve me strah za onaj evlad, za one maksume.” Na šta bi Hamid K., austrijski vojnik – koji je često skakao na noge lagahne i sam sebi komandovao po švapski, a onda te iste komande striktno izvršavao, dok bi mu turali čakšire skladno oblijetale oko njega – hrapavo prokomentirao: “Nema budale bez stare budale.”

A “maksumi”, Šećo, Zećo i Bećo, ili “poprdlići”, kako ih je Mušan odmilja zvao, samo su gledali, kako bi zaturili kakvu kavgu, nije važno s kime, kad i gdje. Evo dobrog primjera. Ljeti bi brda iznad bjelašničkih sela naseljavali hercegovački nomadi. Gore su imali svoje kolibe ili ljetne kuće koje su u septembru, kad bi oni poćeraj stoku u rodni kraj, ostajale na milost i nemilost lokalnim čobanima. Dogodine je svaki domaćin brojao štetu na kolibi, tragajući kroz usputne razgovore za počiniocima. Mnogi su, iz svakakvih razloga, upirali prstom u Zeću, srednjeg Mušanovog sina.

Jednom je Zeću jedan od tih domaćina prepoznao na suprotnom brdu, na daljini od oko jednog kilometra, te ga zvao po imenu: “Jesi li to ti, Zećo, dina ti?”

“Jesam vala, domaćine – bujrum, šta hoćeš?”

“Djeca vaša pričaju da si mi ti kolibu razvalio”, viče Humljak s brda na brdo.

 
Moj dragi prijatelj i školski drug definitvno napušta trenerski posao
Utorak, 26 Prosinac 2017 18:01

 

             BoshaBogdan Tanjević: Svugdje je bilo odlično, ali jedna je Bosna

Ibrahim Sofić

Istaknuti stručnjak okončao je karijeru trenera i selektora, ali kaže da će nastaviti raditi u košarci.

Juniorski i seniorski prvak Evrope, višestruki prvak i osvajač kupova u nekoliko država te poštovani stručnjak širom Starog kontinenta... Nakon 46 godina rada,

Bogdan Boša Tanjević odlučio se povući sa mjesta selektora i košarkaškog trenera i malo predahnuti.

Ipak, kako kaže u razgovoru za Al Jazeeru, to ne znači da se zasitio igre pod obručima, nego će se posvetiti nekim drugim segmentima ovog posla.

"Opet ću da radim oko košarke, sasvim sigurno, kao neki savjetnik, ili neki koordinator. Vratio sam se u Italiju nakon Evropskog prvenstva. Opet ću biti u košarci, u životu igrača, selekcije... To je neki naš specijalitet, posebnost ljudi sa naših prostora. Bolje vide u daljinu, u budućnost, vide ko može ili ne može postati dobar igrač", ističe i dodaje da će "ostati neki košarkaški život blizu mene".

Energičan, temperamentan, uvijek na nogama... Takav je Boša od 1971. godine, kad je preuzeo sarajevsku Bosnu.

"Ovo je argatski posao, trenerski je posao argatluk. To sam uvijek tako radio sa maksimumom, ne znam šta je teže: dva treninga ili jedna utakmica. Na treningu se mora dati maksimum, postići to da se uradi dobro trening blizu intenziteta utakmice, što se nikada ne može postići."

Pedagog, trener...

"Ali, žestoko se radi, veliki je broj sati, minuta potreban da bi se nakupilo za jedne dobre utakmice. To je težak posao, pogotovo pedagoški dio. Moraš sa ljudima razgovarati da bi znao njihove želje, motive, strahove, dobrote, motivacije..."

Sarajevski Studenti 1971. godine bili su drugoligaši i za njihovo kormilo došao je 24-godišnji Tanjević i tu ostao do 1980. godine, kad je preuzeo reprezentaciju Jugoslavije. Dvije godine kasnije dolazi u Juventus Casertu, potom se seli u Trst 1986. godine i preuzima Trieste, na čijem je čelu ostao osam godina.

Potom slijede angažmani u Olimpiji Milano (1994-96), Limogesu (1996-97) i na mjestu selektora Italije do 2000. godine. Nakratko dolazi u Budućnost 2001. godine, da bi iste godine preuzeo ASVEL, a godinu kasnije Virtus Bolognu. Punih 11 godina, od 2003. do 2014. godine, bio je selektor Turske, a paralelno je od 2007. do 2010. godine vodio Fenerbahce.

Svi Bošini trofeji

MEĐUNARODNA KLUPSKA TAKMIČENJA

1978/79 – Bosna, Kup šampiona

PRVENSTVA

1977/78 – Bosna, prvak Jugoslavije

 
Dno dna
Ponedjeljak, 25 Prosinac 2017 12:39

 

djordjeOtvorimo krmeljive okice!!! – Krajnji je vakat da se vrisne: “Svaki svoga koknite subašu!”

Pripremio: Nadan Filipović

Kantautor Đorđe Balašević izjavio je da neće izvoditi pesmu "Dno dna" u zemljama u kojima je formalno stranac, nakon što je proglašena "malo preoštrom", jer ne želi da bude optužen da ugrožava ustavni poredak i slično. Balašević je u intervjuu za Večernji list pred zagrebački koncert reagovao na odluku da njegova pesma ne bude emitovana, pitajući se ko se to prepoznao u pesmi koja govori uopšteno o "smradovima sa farme", "najvećim protuvama". On priznao je da ga je to dosta razočaralo.

"Kad bi ranije neko iz porodice osluškivao šta novo sviruckam, obično bih istog momenta prekidao govoreći: 'Čućeš već, biće na radiju', ali izgleda da im je sad sigurnije da prvo odu na YouTube. Nešto se dogodilo sa ljudima, zapravo, ništa se nije dogodilo sa ljudima, još uvek su ponižavajuće isprepadani. Dovršio sam dve davno započete pesme, 'O mati' i 'Dno dna', ali ne znam više da li nam to baš trebalo? Stvorila se cela gužva oko ove druge i nije mi jasno zašto je sad mene sramota što mi se jedan za drugim javljaju urednici radio-stanica, redom se izvinjavajući što ne smeju da je puste u program jer je 'malo preoštra'. Pa da napravim onda za vas neku tuplju? Ali, kad neku u mojim godinama dozvoli sebi da se razočara to je zabrinjavajuće, to čak treba i zakonski sankcionisati. Ali stvarno mi je potpuno jadno potcenjivanje u stilu: 'a pesma je inače fenomenalna, ti si naša svetlost, glas razuma, oduvek si imao hrabrost', blabla...kao i to što se od '93. i 'Putuj Evropo', mnogi očigledno se nisu ni pomerili. A, kad se četvrt veka ne pomeriš, onda si pre spomenik nego čovek i to Spomenik Neznanom Mišu, nebitan čak i golubovima u nuždi...Samo su promenili koga će da se boje, davno su odustali od toga da govore ono što misle, a polako odustaju i od toga da misle."

Balašević kaže da je mnogima "škakljivo" to što su se neki prepoznali u pesmi.

"Ma ko se prepoznao, da mi je znati, kad se u pesmi pominju samo uopšteno 'najveće protuve', 'smradovi sa farme', 'majmuni koje smo prizvali', 'krezubi sa zastavama' i 'opsenar, tačka, kom.' I šta je sad tužnije? Što se neko iz cuga prepoznao u 'majmunu' ili što neko drugi drhti da 'prepoznati majmun' tek tako može da mu ukine program zbog nečije pesme puštene u program? Mislio sam da je to lokalna tema, ali komentari su zaštrašujuće regionalni. Ali, bez brige, nisam ni planirao da je izvodim u državama u kojima sam formalni stranac, samo mi još fale optužbe da ugrožavam ustavni poredak i slično."

Evo dole riječi pjesme koja ne samo da je “tiho” cenzurirana i faktički zabranjena u “demo(n)kratskoj” Srbiji, već sigurno neće biti plaho ili ikako emitirana ni u drugim državicama nastalim na lješini rahmetli Juge. Tekst te pjesme nije i ne može biti usmjeren da otvori oči samo srbijanskim “krmeljivcima”, već Đorđeva jasna poruka možda može u tim polupropalim ili propalim komadićcima “država” otvoriti oči onim koji od strahova stalno žmire i jednostavno se boje otvoriti oči da ne bi, ne daj bože, štogod zucnuli protiv svojih novokomponiranih u ratu i poslijeraću lopovlucima obogaćenih knjazova, baruna, begova i aga koji strahom superiorno gospodare svojim jednonacionalnim krdima.

Dno dna

Đorđe Balašević

Napiši, brate nešto i o Ovima

Znao si foru da se stih očeliči

Napiši nešto, makar sitnim slovima

Ne budi jaje, to na tebe ne liči;

Provali rimu za notornu laž,

Za dubok uzdah posustalog sna

Rimu za tminu i tišinu na dnu dna.

 
Podsjećanje
Ponedjeljak, 25 Prosinac 2017 08:47

 

Yari AuronO izraelskim granatama u Bosni - granata kojom je izazvan prvi pokolj na sarajevskoj tržnici Markale, 1994 godine, stigla je iz Izraela

Razgovarao:  Amir Telibećirović

(na slici uz naslov je Yair Auron)

Ovo može zvučati kao još jedna u nizu zavjereničkih teorija ili revizija historijata, ali ipak nije to u pitanju. Radi se o konkretnoj studiji koju vodi izraelski državljanin Yair Auron. On je inače historičar, sociolog i specijalista za izučavanje genocida širom svijeta. Kao profesor na izraelskom Open University bavi se i političkim naukama i komunikacijama. Objavio je nekoliko tematskih knjiga koje se analitički odnose na genocidne politike, od kojih je najzapaženiji naslov – “Banalnost Negiranja.”

Svoju tvrdnju da je granata na Markalama bila izraelske proizvodnje, Auron potkrepljuje izjavama neimenovanog stručnjaka za artiljeriju, koji je navodno na gelerima spomenute granate vidio oznake izraelske tvornice. Ali nije se zadržao samo na tome. Yair već godinama javno tvrdi, kako u Izraelu tako i u drugim zemljama da je izraelska vlada 1990-ih godina, snabdijevala oružjem srpsku vojsku, kako u BiH, tako i u Srbiji te u Kninskoj krajini. Kaže i da je narod širom BiH, ne samo u Sarajevu, uključujući i Srebrenicu, ubijan izraelskom municijom. Također, kaže da je Izrael prodavao oružje i Srbiji i Hutu formacijama u Ruandi, gotovo istovremeno. Stoga otvoreno govori i da je genocid u Ruandi vršen, pored ostalog, i municijom iz Izraela. Da ne bi ostalo samo na izjavama, Auron je, skupa sa kolegom Eitayem Mackom, zbog svega navedenog pokrenuo tužbu protiv izraelskog ministarstva bezbjednosti, za koje kaže da je najodgovornije za trgovinu oružjem i municijom i sa Slobodanom Miloševićem i sa Radovanom Karadžićem i sa Milanom Martićem. Nakon svog nedavnog, kratkog boravka u Sarajevu, pristao je da nam kaže ponešto o cijelom ovom procesu.

Kako ste došli do toga da se bavite izučavanjem genocida, a posebno onih u BiH te u Ruandi?

Počeo sam sa izučavanjem holokausta, prije više od 20 godina, pa sam se onda bavio i drugim genocidima širom svijeta. Potom sam shvatio da je moja zemlja, Izrael, podržavala neke od najgorih političkih režima širom svijeta. To je naravno neprihvatljivo, ali to je stvarnost. Tako sam otkrio da je izraelsko oružje išlo u Srbiju i u Ruandu, manje-više u isto vrijeme. Nakon što sam sa jednim advokatom pokušao da pokrenem tužbu, došlo je do manjih verbalnih pritisaka na mene. Poslije smo je prebacili na Regionalni Sud u Tel Avivu. To je jači sud i dosta je transparentan za javnost. U međuvremenu Izrael je nastavio da prodaje oružje širom svijeta. Sada ga prodaju Azerbejdžanu. Imamo pismene i usmene dokaze da je Izrael 90-ih godina, tokom embarga i tokom genocida, prodavao oružje Srbiji. Znate, moguće je prodavati oružje iz Izraela takozvanim trećim stranama, bez prethodnog odobrenja izraelske vlade.

Koji su vam najkonkretniji dokazi, a koje namjeravate koristiti na sudu?

Pored ostalog imam CD sa snimkama pilota koji su vozili avione sa tovarom oružja iz Tel Aviva za Beograd, i onih koji su prevozili naoružanje u Ruandu. Što se Srbije tiče, još 1991 godine, tokom rata u Hrvatskoj, diplomatu Budimira Košutića, koji je tada bio tamošnji vice-premijer, beogradske vlasti su htjele da imenuju za predsjednika formirane srpske Krajine. Onda su nekako shvatili da bi im on bio korisniji za međunarodno lobiranje u korist srpskih osvajanja, pa su ga poslali za ambasadora u Tel Avivu. Tada je takozvana SR Jugoslavija bila manje-više izjednačena sa Srbijom, u vojnom i diplomatskom smislu. Preko Košutića su, osim propagandnih poslova, obavljani i razni konkretni poslovi, kao što je nabavka izraelskog naoružanja. Joel Weinberg, izraelski aktivista za međuvjerski dijalog, koji je nekad bio u izraelskim vojnim snagama, poznaje dobro oznake na oružju i municiji. On je bio u humanitarnom konvoju koji je išao u Sarajevo tokom artiljerijske opsade. Nakon povratka kući, izjavio je za TV kuću Chanel Two, da je skupa sa jednim UN službenikom pregledao ostatke srpske granate koja je pala na sarajevski aerodrom. UN-ovac nije znao šta znače oznake na dijelovima granate, pa mu je Weinberg potvrdio da su to bili natpisi na hebrejskom kakve koristi službena izraelska armija. Također, izjavio je kako je kod brojnih srpskih vojnika i oficira vidio da nose tipične automatske puške Uzi, izraelske proizvodnje. Vodeći srbijanski bankar iz tog perioda, Jezdimir Vasiljević, poznat po svojoj bliskosti sa Miloševićem, napravio je više poslovnih ugovora i transakcija u Tel Avivu još 1991 godine. Da je tu bilo i trgovine oružjem, potvrdila je i Dobrila Gajić-Glišić, koja je radila u kancelariji ratnog ministarstva u Beogradu. Objavila je knjigu o historijatu savremene srpske armije, u kojoj to potvrđuje. Prema pisanju The Jerusalem Reporta iz januara 1995 godine, službena izjava izraelskog Ministarstva Vanjskih poslova na ovu temu, glasila je: “Mi nismo odgovorni za način na koji oružje cirkuliše onog momenta kada napusti državu.” Neke stvari su jasne iz ove lukavo sročene izjave. Za dio koji se odnosi na Ruandu, koristimo i duži dokument Amnesty International-a kojim se naširoko govori o trgovini oružjem i municijom širom Afrike.

Ko je direktno i konkretno prodavao to oružje, neke kompanije, nevladine vojne strukture, pojedinci?

 
Intervju sa Muhamedom Filipovićem
Nedjelja, 24 Prosinac 2017 10:09

 

Muhamed - TV1Akademik Filipović žestoko o sebeljubivom Tuđmanu, komičnoj Kolindi, monstrumu Mladiću...Vučiću, Dodiku, Čoviću...

18.12.2017. / 22:38h Intervjui - Ekskluzivno za TV1

Akademik Muhamed Filipović u ekskluzivnom intervjuu za TV1 ocijenio je da je aktuelno stanje u BiH jako loše, čak lošije nego što su skeptici mogli predviđati. Mišljenja je da vladajući faktori ne razumiju da postoje ljudi sa realnim i opravdanim legitimnim interesima koje mora uvažavati svaki knez koji je zaposjeo određeni dio ove jadne države, koja nikada u svojoj istoriji nije bila u jadnijem stanju, u većim mogućnostima, a u težoj situaciji.

Tema razgovora, između ostalog, bile su i reakcije na haške presude, odnos Srbije i Hrvatske prema BiH, uloga međunarodne zajednice, te rat u BiH. 

TV1: Kakvu biste dijagnozu dali aktuelnom stanju u državi BiH? 

FILIPOVIĆ: Jako je loše, čak lošije nego što su skeptici mogli predviđati, s obzirom na rutinu u kojoj je naš ukupni upravni establišment, odnosno oni koji drže vlast, a različiti su, jedan veliki problem te vlasti sastoji se upravo u tome što ne mogu da nađu zajednički nazivnik za te razlike i da se u nekim stvarima ipak postigne kompromis. Skeptici su očekivali loše stanje, ali ono po svom sadržaju nadilazi najlošija očekivanja. Zašto? Zbog nesposobnosti tih ljudi, zatim zbog njihove apsolutne nesposobnosti da razumiju da pored njih postoji i drugi svijet. Ne razumiju da u državi čiji su oni vladajući faktori postoje ljudi sa realnim i opravdanim legitimnim interesima koje mora uvažavati svaki knez koji je zaposjeo određeni dio ove jadne države, koja nikada u svojoj istoriji nije bila u jadnijem stanju, u većim mogućnostima, a u težoj situaciji.

TV1: Haške presude izazvale su brojne reakcije ne samo u BiH, nego i u cijeloj regiji. Vidjeli smo reakcije iz Hrvatske, pa i hrvatskih političara iz BiH na presudu u slučaju "Prlić i ostali". Kako ih komentarišete i kako ste ih Vi doživjeli?

FILIPOVIĆ: Jadan je svijet kojem neki sud, koji je stvorila jedna apstraktna veličina kao što je međunarodna zajednica, u ovom slučaju UN, treba da utvrđuje istinu njihovog života, te sa druge strane, da mu uspostavlja elemente pravde, no, kada mi sami nismo sposobni ni bili da ljudski živimo, da na ljudski način prevaziđemo tegobe u koje smo ušli, jer naše tegobe su proistekle iz činjenice da jedna strana nije htjela da prizna legitimitet jednom glasanju, koje je bilo legitimno, a druga strana ga se nije pridržavala. To znači da ako smo mi bili nesposobni da nađemo rješenja za život, a prije godinu dana smo proglasili da stvaramo najljepši svijet na svijetu, da stvaramo novu Švajcarsku, da ćemo usrećiti sve naše narode i svakog našeg čovjeka, ti isti lideri su za godinu dana ušli u rat zato što oni nisu autori te situacije, zato što su oni bili eksponenti stranih uticaja. 

SDS nije bio srpska demokratska stranka bosanskih Srba, HDZ nije bio stranka bosanskih Hrvata, tadašnja SDA stranka bila je jako pod uticajem faktora koji nisu bili bošnjački, čak nije priznavala bošnjački identitet muslimana, nego je stajala na stajalištu muslimanskog identiteta. To znači da smo mi, s obzirom na sadržaj i karakter tog identiteta, bili rasplijenuti preko granica BiH, što se očitovalo u činjenici da su sve te stranke, pa i SDA, stvarale svoje organizacije i u Hrvatskoj i u Sloveniji i u Srbiji i u Crnoj Gori. Dakle, nisu bili u stanju da godinu dana izdrže sa idejama sa kojima su ušli u savez. Normalno je da je to moralo završiti u nekom konfliktu.

Konfliktna situacija je bila nešto što se moglo predvidjeti, jer je vjerovatno i sigurno, danas se može reći sa velikom dozom sigurnošću, međunarodni faktor, prije svega Amerika i glavne zapadne sile Francuska, Engleska i Njemačka, procijenile su da se jugoslovenski komunizam, pošto se nije sam srušio, kao što se srušio u Rusiji, ne može srušiti, ukoliko se ne sruši Jugoslavija kao glavna njegova tvorevina. Federativna Jugoslavija i oni odnosi koji su našli svoju definiciju u Ustavu iz 1974. godine, bili su glavni istorijski rezultat i tekovina komunizma u Jugoslaviji, pa i u BiH konsekventno. Prema tome, ako su oni zaključili da ne mogu srušiti i da nema unutrašnjeg liberalnog potencijala da se iz totalitarnog komunizma pređe u liberalni demokratizam, onda je jedina solucija koja je stajala na raspolaganju bila da se ona nasilno srušti, a to je da se rušenje komunizma povjeri nacionalistima

TV1: Više od 25 godina od raspada bivše Jugoslavije, 20 godina od kraja rata u BiH, u BiH ipak nije završena priča o preustroju države na neki novi način. Dragan Čović juče je ponovo rekao kako je treći entitet realna opcija. Prema Vašem mišljenju, je li to realna mogućnost, je li ona izvijesna ili je to bili tek u svrhu izborne kampanje?

 
Božična čestitka
Subota, 23 Prosinac 2017 12:36

 

BozicNeka je čestit i blagoslovljen Božić svim katolicima Bosne i Hercegovine, kao i onim

BiH-katolicima u emigraciji diljem svijeta. Neka zavladaju mir i sloga među dobrim

ljudima, posebice pravim vjernicima - bolje rečeno stvarnim vjernicima.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search