LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Islamska zajednica u BiH i alimi u borbi za svaku kap vode
Srijeda, 25 Listopad 2017 19:40

 

VodaKako se gombati sa sarajevskom krizom u vodoopskrbi? – Veliki doprinosi Islamske zajednice u BiH i uvaženog

alima Dr. sc. Zijada Ljakića

(Poslao saradnik OKA Bingo-efendija - trenutno je na odmoru dole u Bosni)

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini odgovara na pitanja vjernika – konstruktivni i korisni savjeti ne samo alima iz Islamske zajednice, već i drugih mudrih alima kojih nam ašćarile u Bosni konaćno ne manjka.(Bingo-efendija)

Uzimanje abdesta kiselom vodom


Pitanje: Selamu alejkum. Da li se može uzimati abdest kiselom vodom jer na poslu gdje radimo nemamo druge vode?


Odgovor IZ: Esselamualejkum! Ako je voda prirodno kisela nema dileme da je dozvoljeno njome uzeti abdest, analogno dozvoljenosti abdesta morskom

vodom koja je slanija od obične vode. Ako se radi o vještački kiseloj vodi, također je dozvoljeno njome uzeti abdest, jer se takvom vodom može oprati

nečistoća, a ukus joj je promijenjen čistom tvari. Bitno je da je i dalje u biti voda, a ne neka druga tvar.


A na svojoj zvaničnoj web-stranici doktor nauka Dr. Zijad Ljakić prezentira čak i detaljan propis kako se uzima abdest sa kiselom vodom.


Dr. Zijad Ljakić, PROPIS ABDESTA SA KISELOM VODOM


Pitanje: Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu. Jeli ispravan abdest sa kiselom vodom. Bili smo u prirodi na planini, nestalo nam obične vode,

a imali smo samo tešanjsku kiselu dijamant, pa smo morali abdestit sa njom. Sad sumnjamo jesu li nam abdest i namaz ispravni?! Allah vas nagradio na

odgovoru.

Odgovor dokora nauka Dr Zijada Ljakića: Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Svaka voda koja nije promijenila jedno od tri svojstva,

boju, okus i miris, ili koja se pomiješa sa nečim čistim što joj ne promijeni njenu čistoću niti oduzme opći naziv vode, abdest i gusul sa njom je ispravan.

Prirodne vode, poput mora, rijeka, jezera, izvorskih, mineralnih, kiselih i sličnih voda, abdest i gusul sa njima je valjan. Kisela gazirana voda je također

valjana za abdest i gusul, jer je pomiješana sa nečim što joj ne narušava čistoću niti oduzima naziv vode. Za razliku od sokova i gaziranih obojenih pića,

abdest sa njima nije ispravan, jer se ne smatraju vodom i jer su promijenili boju. Ve billahi tevfik.

 
Abeceda ljekovitog bilja
Srijeda, 25 Listopad 2017 09:51

 

Babchi sjemeBabchi Seed (Psoralea corylifolia) – Babči sjeme

Nadan Filipović

Preparati ovog sjemena se koriste u tretmanu vitiliga, psorijaze, i drugih kožnih bolesti. Ima antiproliferativno djelovanje na keratinocite. Djeluje tako da povećava broj spermatozoida. Međutim, najvažnje djelovanje ovog sjemena je snažna inhibicija jednog enzimatskog sistema u mozgu, a to je sistem monoamino oksidaze. Djeluje kao jak antioksidans, inhibira peroksidaciju mitohondrijalnih masti, djeluje tako da štiti jetru od toksičnih uticaja, stimulira kacifikaciju kostiju, djeluje tako da pojačava aktivnost osteoblasta, ublažava tegobe kod unutrašnjih ulkusa, blagotvorno djeluje na funkciju žuči, ublažava simptome astme, djeluje protiv bolova i protiv visoke temperature, djeluje antiupalno, ima antitumorsku aktivnost, inhibira DNK-polimerazu, inhibira topoizomerazu II, inhibira djelovanje nekih kancerogenih supstanci, itd.

(Khushboo PSJadhav VMKadam VJSathe NS. Psoralea corylifolia Linn.-"Kushtanashini". Pharmacogn Rev 2010, 4, 69-76, Chopra BDhingra AKDhar KL. Psoralea corylifolia L. (Buguchi) - folklore to modern evidence: review. Fitoterapia 2013, 90, 44 – 56, Li CCWang TLZhang ZQYang WQWang YFChai XWang CHLi Z. Phytochemical and Pharmacological Studies on the Genus Psoralea: A Mini Review. Evid Based Complement Alternat Med. 2016;2016:8108643. Epub 2016 Nov 17)

 
Osvrt Zlatka Dizdarevića
Utorak, 24 Listopad 2017 20:16

 

Zlatko Dizdarević- nova fotkaBraća

Zlatko Dizdarević, Sarajevo

Recep Tayyp Erdogan bio je minulih dana, nakon više nego berićetne posjete Beogradu, u obilasku Sandžaka. U Novom Pazaru ga dočekali baš kao što bi i Izetbegovićevi u Sarajevu. Uz jednu bitnu razliku. U Srbiju pa tako i u Sandžak “sultan” je u pohode Srbiji došao s devet ministara i 185 predstavnika i vlasnika velikih turskih kompanija što bi da ulažu u poslove. U Beogradu su ga dočekali kako tamo to mudro, korisno i pomalo mangupski znaju. Ministar vanjskih poslova Dačić Erdoganu i društvu na večeri je otpjevao čak i “Osman Agu” – na turskom jeziku.

Bilo je svima simpatično jer, znamo šta je u pozadini, i kako se to radi. Često se sjetim sa koliko je nestrpljenja nekoliko mojih svojevremenih kolegica, ambasadorica u Zagrebu, jedva čekalo petak da se sjuri u Beograd, na splavove i u Skadarliju, dočekujući sitne sate uz domaćine koji su sjajno znali kako se “vodi politika”. Potom su nam po povratku u Zagreb zadivljeno prepričavale kako su ih tamo divno dočekivali. A mnogi među nama u “region” vjerovali su kako su važniji što su namrgođeniji i “protokolarniji”.

U Sandžaku su “sultana” dočekali ushićeno, s razlogom. Em ga tamo doživljavaju kao svog “brata u vjeri” i zaštitnika, što je i njemu i njima itekako važno, em im je došao s obrazom. Ako je Beogradu naoko nonšalantno poklonio investicijski i na svaki drugi poslovni način onoliko koliko jeste – a riječ je o milionima dolara, kaže za početak, uz hiljade radnih mjesta, onda nema nikakve sumnje da je i “braći muslimanima” u Sandžak došao sa sličnim darovima. Onda je lijepo i domaćinski onako ga dočekati pa biti i krajnje blagonaklon ne samo prema njemu već i prema njegovom domaćinu u Srbiji, Vučiću. Svaka mu čast što nam ga je doveo…!

Frcalo je u tom posjetu i uzajamnih komplimenata i opipljivih obećanja. Pri tome domaćini nisu smatrali ni da je pet stotina godina pod Turcima, uz mitski poraz na Kosovu, ikakav problem u današnjim odnosima, samo neka se stvar materijalizira i usmjeri na pravi način. Podjednako tako nikome nije padalo na pamet, barem ne na vidljiv način, ni da se spram tih pet stotina godina danas treba preko mjere i bez ikakvog osnova, prilagođavati gostu tek onako, posebno ne identitetski. Manjinama se u tavim slučajevima, kao Sandžaku u Srbiji, ili nekim drugim unaokolo po Balkanu, može i progledati kroz prste.

Ali šta je s onima poput Bosne koji imaju u istoriji i svoj autentični trag i pisani pomen deset stoljeća star. Mnogo prije turske okupacije. Imaju i svoj identitet iz bivše države koji je bio mnogo više etnički nego vjerski pa i uz ime Muslimani, nego danas kada se zovu Bošnjaci, a eto sad im je neupitno da se to shvata prevashodno kao vjerska, islamska odrednica. I onda im onaj s kim se vjerski, ali i podanički identificiraju dođe u “region” i pokaže koliko ta snishodljivosti prema njemu i njegovim precima okupatorima postaje groteskna.

Priču o Erdoganu u Beogradu neki što su u manjini u Sarajevu doživjeli su sasvim racionalno kao logičnu posljedicu svega onoga što politika danas u svijetu jeste: na prvom mjestu vlastiti interes, racionalnost, pragmatizam pa i dio šire strategije ako je riječ o relevantnim igračima. Ima tu uvijek i pokazivanja nadmoći “neprijatelju”, itd. Drugi likuju nad onim što se u Srbiji doista pokazalo kao tačno. Sarajevski dnevni “Avaz” koji u ovom predizbornom ciklusu uživa kada se umanjuju lik i djelo Bakira Izetbegovića, u naslovu informacije iz Beograda sve je sažeo u nekoliko riječi: “U Srbiju novac, u BiH fermani!” Oni treći, većina među Bošnjacima, članovima SDA, što u “brata Erdogana” gledaju još malo pa kao u istinskog, vlastitog predsjednika ne samo stranke nego i države, frustrirani su. Poneki vjerovatno i poniženi. Jer poruke iz Beograda doista su za njih suočavanje sa stvarnošću pod nosom, a nikako da je vide: Bosna je za ovu današnju Tursku doista samo pasus iz onih knjiga o krajinama po dalekim ćoškovima imperije. Ne prevashodno zato što se Stambol danas nekim naporom izborio za to temeljem posebnog interesa, već zato što su mu se podastirali odavde udvornički oni koji drugačije i ne znaju. Takav im kalibar. I potreba da nekome pripadaju.

 
Pijesnićki nadariti dijet Abduselam
Ponedjeljak, 23 Listopad 2017 10:14

 

Bakir i SebijaMene pita nena mi Zakira

Abduselam Hadžihafizsultanpašić, Malešići Gornji, Sarajevski kanton (poslo Bingo-efendija)

(Na sliki: Sebija hanuma veli Bakiru: "Hade ba, mahni se državnićkijeh poslova. Hajmo dijeci u mejtef odnjet kakih hedija. A on veli: "Peke, šećeru!")

Mene pita nena mi Zakira

Dal ja volim našog Bakira

A ja njojzi vako velim

Da najtiviše plaho želim

Da nam Bakir ljepo dođe

I kroz naš mejtef nogom prođe

I vidi sve butum maksume đake

Pa bogme i nas prvake.

A dodaje tetka mi Lamija

Da će šnjim garant doć i Sebija

A ona će donjet slatkijeh hedija

Uto se oglasi i amidžinca Raza

Što vavjek klanja pet vakat namaza

Veli kad njiha hazreti dvoje

vide u mejtefu maksume naske

Podjeliće svima nove adidaske.

 
Novinska vijest stara 148 godina
Nedjelja, 22 Listopad 2017 22:30

 

Sarajevski cvjetnikSarajevski cvjetnik, od 24. aprila 1869. / 24. muharema 1286., god. 1, br. 20[17]*, str. 4.

Inostrane vijesti:

Zanimljivosti: Amerika (SAD) - bankrot bogataša. „Poučni članak.”

Bivši američki naftni bogataš Joni, pošto je za dvadeset mjeseci potrošio osam milijuna dolara, sad je poslužitelj jednog cirkusa,

što ga je sam organizovao.”

(Preneseno iz naučne studije “Bibliografije Sarajevskog Cvjetnika, prilog povijesti knjige”, Filozofski fakultet Univerziteta u

Sarajevu, 2017, uz velikodušno dopuštenje autora djela, gospođe Prof.dr Senade Dizdar, kojoj se od srca zahvaljujemo.)

 
Dioptrija Zllatka Dizdarevića
Subota, 21 Listopad 2017 23:15

 

Zlatko Dizdarević- nova fotkaJad jadni nove mahalske elite

Zlatko Dizdarević

Primitivizam “nove klase” poharao je i rad i stvaranje i nadgradnju. Njemu je dupe zinulo na  infrastrukturu koja se mjeri “po kvadratu”. A boga ti pošto kvadrat? 

Farsa se u Bosni i Hercegovini nastavlja, uprkos tome što su mnogi uzbuđeni, misle nešto se golemo, konačno, mijenja. Hapšenja, pritvori, optužbe, prijetnje, duge cijevi po redakcijama, otkazivanje sjednica Parlamenta koji je, naravno, talac političkih stranaka a ove pojedinaca i klanova. Po hodnicima raznih institucija ni za šta psovanja i aplauzi, zavisi čiji si…A realnost i mimo svega, znakovita, ko suza jasna onome ko hoće da je vidi. Jutros, u četvrtak, dnevno “Oslobođenje”, mada ne onoliko relevantno u čaršiji kao “Avaz”, na prvoj, drugoj, trećoj, četvrtoj i petoj strani, da se ne lista dalje, pretrpano uglavnom tačnim prepričavanjem sitnih i krupnih vijesti čiji je zajednički imenitelj svekoliki jad i mizerluk ovdašnje “države”. I onih, posebno, koji je vode, na razne načine, nadzemno i podzemno. Te ko je koga uspio izlevatiti, ko je samo planirao a ko “odradio”, ko će ovo i kada završiti, ko je donji a ko gornji, je li išta istina ili nije, možda samo fol, navlakuša, čiji je tužilac a čiji novac, đe su tu Ameri a jesu sigurno…I sve to o nečemu  što je trebalo biti država, a završilo u blatnjavoj mahali gluhog doba istorije.

Ali, cirkus ide dalje.

U tom istom danu, u istoj novini, na dnu neke tamo stranice iza i ispod svekolikog jada, informacija uz pripadajuću sliku, Čović-Cormack: “Pohvaljen napredak BiH”. Maureen Cormack je ambasadorica SAD u BiH, a Čović je Predsjedavajući Predsjedništva BiH. Predstavnici dvije formalno najjače strukture u BiH. Faktički, od njih je jača, mada oni to ne vjeruju, samo ovdašnja politička mahala. Ona je nešto što je istina, ali istina nije tema. Predsjedavajući Čović je ambasadoricu  informirao, a ona je njemu čestitala…On je prezadovoljan predajom aplikacije za članstvio u EU (sic!) za petnaestak dana, tako ulazi u povijest. Ona, valjda, što su  odagnate sumnje podlaca po kojima cijela priča s Daytonom, američkim, pa još jubilarnim, eto nije uspjela.

Realnost i istina su u ovakvim pričama, nažalost, nešto što tavori izvan elementarne pameti. Time se bave pošteni pojedinci, trezveni promatrači, obrazovani  analitičari i, na posebno bolan i traumatičan način – ljudi preko čijih se leđa to sve skupa prelama. Uglavnom bolno. Kao preko leđa nekadašnjih radnika što su opljačkani i izvrgnuti mizeriji i poniženju u ovoj novoj, još malo pa evropskoj Bosni i Hercegovini. Zapravo državi mahali koja je otklizala i ispod industrijskog kapitalizma, dok liberalni ni vidjela nije. Za industrijski kapitalizam joj nedostaje industrija, a za ovaj drugi bilo šta liberalno osim krađa svake vrste, od sitnih džeparoškoh do krupnih duhovnih!

To je dio priče o putu na kojem je ukradena država kao sistem i institucija, kao red stvari i pravila, pa takva utrpana u privatne džepove. Na ovom  putu iluzorno je hvatati pojedinačne lopove i nekakvim odlukama oduzimati im pokradeno, u ime pravde. Nije smrt države a rađanje mahale kao nedržavlja nastalo samo time što su materijalne vrijednosti nelegalno promijenile vlasnika.

Drama je mnogo dublja.

Za razumijevanje onoga o čemu se radi ne treba mnogo pameti. Gojko Berić napisao je u istom onom Oslobođenju od četvrtka kolumnu čiji je sukus u slijedećem: “Svaka vlada je u latentnom, a često i otvorenom sukobu sa radničkim sindikatima, korisnicima budžeta, medijima i nevladinim organizacijama. U BiH taj sukob traje godinama, što najbolje govori da je zemlja u konstantnoj krizi. Nestaju i posljednje fabrike, poput onih u Tuzli, u čijim dvorištima, uz noćne vatre, prevareni, desetkovani i iznureni radnički proletarijat štrajkuje glađu. To su završne simboličke scene opšeg raspadanja, od kojeg je profitirala cijela jedna nova klasa obogaćenih pohlepnika…”

Suština pogubne transformacije čije smo žrtve danas, otkrivala se paralelno sa krađom. Nisam sociolog ali je lako vidjeti šta to imamo oko sebe a šta je nestalo. Kako i zašto. Fabrike i proizvodnja nisu pokradeni da bi neki drugi vlasnik, lopov, nastavio da radi i proizvodi. Kralo se zato da se pamet i obrazovanje, duhovna nadgradnja tog rada i ljudski odnosi njime stvarani, prodaju po špekulativnoj vrijednosti kvadratnog metra zemljišta na kojem je bila fabrika. Ili kancelarije. Kvadratni metar pokradenog bagri je mjera vrijednosti. Rad kao mjera vrijednosti i supstanca čovjekovog egzistiranja, razvoja i nadgradnje ubijan je zločinačkim tehnikama. Onaj rad koji je imao u svojim temeljima znanje, da bi bio uspješan koliko jeste tražio je obrazovanje, razvoj i nauku, pamet i nagon traganja za novim. Taj i takav rad stimulirao je kulturu, umjetnost, sport, zabavu… Tražio je komunikaciju sa svijetom, budio znatiželju, imao nasušnu potrebu za informacijom i dobrim medijima. Sve je to moralo imati organizaciju i administraciju po mjeri i profilu, institucije koje će servisirati, pratiti, opsluživati stvaraoce i njihov proizvod, ma koji to bio.

Primitivizam “nove klase” poharao je i rad i stvaranje i nadgradnju. Njemu je dupe zinulo na  infrastrukturu koja se mjeri “po kvadratu”.

A boga ti pošto kvadrat? 

Otud tepanje najodvratnijoj otimačini uglavnom onih koji nisu nikad bili ništa jer nisu ništa radili a pronašli su se i u “kvadratu”, i u civilizacijskim neznanjima, i u gađenju nad radom – u “privatizaciji” nekadašnje supstance države i društva.  U toj trgovini višak su postali i ostali samo oni  koji su svojim radom, znanjem, organizacijom i kulturom sve to izgradili – radnici, ma kojeg profila i opredjeljenja. Oni koji se nisu znali “snalaziti” jer je to njima bilo nepotrebno znanje. Znalo se koje znanje važi i uz koje si znanje zadovoljan i slobodan. Kada se nisu znali ugraditi u kvadrat, izbačeni su na ulice. Možeš biti neobrazovan, ali ne možeš ne znati – snaći se. Kao što su se snašli do perfekcije oni koji nisu radili i zato im se rad gadio.

Najgore su u svemu ovome prošli gradovi poput, recimo, Sarajeva danas. Razoreni u ratu, uništenih ljudi i fabrika, zauzdani ideologijom profesionalnih  oslobodilaca čiju istoriju odavno  niko više ne propituje, pobogu grb nacionalne stranke je na rukavu u čelu. Strance koji ih danas hvale zadovoljavaju održavanjem niškorisne administracije bez proizvodnje  koja ne misli, ne buni se, ne radi. Ne treba joj, uz to, ni muzej, ni galerija, ni pozorište. Dovoljan je smartfon. Time se najlakše služi ničemu i ne buni ni protiv koga. Služi, uglavnom, sitnom traču i krupnom oportunizmu i dodvoravanju. I glasanju na izborima eto baš za to. Bez propitivanja znanja i sposobnosti, teren su na koji  stranački pobjednici mogu ugurati koga hoće. Za njih ne trebaju ni univerziteti, ni škole, ni kursevi. Ni instituti, ni nauka ni istraživački rad. Takva realnost nema nikakve potrebe za nadgradnjom koja nije biznis za džep partijskog lidera, gazde i vlasnika. “Energoinvest”, “Famos”, “Unis”, “Šipad”, “Agrokomerc”, to je ništa, lažna uspomena, mrak i totalitarizam. Koliko daje domaći gazda, a koliko Arapin ? Kome za to treba država kada je teren podijeljen, sise telekoma su tri, zna se čija je koja banka, čija elektrodistribucija, ko je čiji ambasador, zlu ne trebalo. Ko sa kojom državom trguje i šuruje. U čijoj smo alijansi da nekoga oslobodimo. Zato se ima vremena i za planove o kopanju jama, o koalicijama mržnje i podmetanja, nadzemnih i pozemnih.

Država je postala mahala u kojoj vladaju gazde. I ljudima i sistemom. Trodioba vlasti nije na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, već na diobu između trojice izabranih gdje  svaki od njih vlada i zakonodavnom i izvršnom i sudskom vlašću u svojoj nahiji. Po sistemu da sistema ne smije biti, pa ko koga. Na temelju onoga što farizeji zovu “političkom voljom”, ali onom koja je i iznad prava i iznad pravde.  Iznad vladavine prava u Bosni i Hercegovini je potpuno legalizirana i legitimirana vladavina ljudi nad sva tri udžbenička stuba poretka.

Nada, naravno, postoji kao uvijek. U početku, ona je vazda u ilegali. Kao što je u Bosni i Hercegovini rad u ilegali, ali ga ima. Optimizam se sakrio po provinciji, selima, zabitima, brdima i dolinama gdje ih “Sarajevo” oboljelo  u svojoj mahalsko-birokratskoj bahatosti i familijarnosti, osunećeno od duhovne, kulturne i političke nadgradnje, ne može još uvijek otkriti.

U sjeni namjerno uništenih nekadašnjih giganata oko grada, tamo dalje, u unutrašnjosti, niču fabričice, moderne i sposobne da proizvode za sofistriciranu industriju Zapada, zapošljavaju se mladi sa svih strana koje niko ne pita ni kako se zovu ni odakle dolaze već žele li da rade. Pa i ako ne znaju, naučit će. Šute sada već ozbiljni proizvođači uz Drinu,  u Hercergovini i centralnoj Bosni, a inozemni menadžeri u mercedesima idu ka njima kroz Sarajevo sa raznih strana, ne zaustavljajući se u samozaljubljenoj i duhom  na svaki način uspavanoj i posustaloj kasabi. Oni tamo što rade i proizvode ne gube vrijeme baveći se temama mahale, dokonim  skorojevićkim i “vidi me” podvriskivanjem po hodnicima veleljepnih staklenih institucija. U “gradu” u kojim se raspravlja ko vozi novi audi a ko samo passat i  kada će se usvojitii novi “zakončić” po kojem svaki parlamentarac treba da dobije pravo na šefa kabineta i savjetnika.

Hoće li političko-medijski tajkun Radončić u zatvor ili neće, ko mu je sve igru namjestio, šta će biti sa Bakirom a šta se njegovom suprugom što spaja bolnice, može li dojučerašnji sekretar Ministarstva sigurnosti iz pritvora postati ministar u “državnoj” vladi, kako ga je predložilo, zašto državni Parlament odgađa sjednice jer je, bože moj, lider jedne stranke pritvoren, hoće li im opstati koalicija sa SDA-om ili nećeo, tkud pravo premijeru da utvrđuje šta je građanima važno a šta nije u korpi namjernica, za njihove novce… sve to liči na jad jadni nove mahalske elite koju je porodio – poraz rada. Onaj što o kojemu je gospodin Predsjedavajući s radošću informirao gospođu ambasadoricu, a ona ga pohvalila. samo što još nisu rekli – I mir u svijetu !

Istog tog dana, po nekim ćoškovima novina, mimo drama sa Radončićem, Izetbegovićem i pripadajućim “liderima evropske BiH” (kažu samo što nije počelo i sa Dodikom)… objavljena je vijest da se u veliku zgradu u Sarajevu, nekada velikog “Energoinvesta”, useljavaju kancelarije Vlade entiteta što se zove Federacija BiH. Valjda sramota da zaostanu za onom zgradom u Banjaluci.

Hoće li i ta selidba u kojoj jedno ogromno Ništa okupira beskrupulozno  prostore  nekada svjetskog vrha  Nečega, golemog, biti uknjižena u uspjeh na kojem se gradi i ona Aplikacija, pohvaljena od srca i ko zna čega još. Vjerovatno hoće.

A cirkusi se samo mijenjaju, poput onih iz Balaševićeve pjesme: Nestaje cirkus, za sve je bolje tako / mnogi su predstavu shvatili do sad / nove pajace će masa naći lako / jer drugi će cirkus doći u naš grad…

(Ovaj tekst je prenesen sa portal Tačno.net)

 
Još jedno pismo iz Portugala
Petak, 20 Listopad 2017 21:36

 

GenetikaŠesto pismo iz Portugala

Ivan Berisov, Portugal

Dragi prijatelju iz predaleke Australije!

Izvini ako Ti dosađujem i ponekad postavljam bezvezna pitanja. No ni ovaj put se nisam mogao suzdržati pa Ti postavljam još jedno, a Ti vidi hoćeš li mi odgovoriti.

Da li znaš kako se već dugo na našim prostorima sa kojih smo u potrazi za smirenijim životom otišli prije 20-tak godina, pored utrke za titulu najstarijeg naroda na Balkanu, Europi i u svijetu, vodi još jedna ne manje napeta utrka i koja?

Ali, prije nego što pređem na stvar, uvoda radi, napominjem Ti kako nam je, prema podacima znanstvenika i „okolo znanstvenika“ sa naših prostora, po starosti, bila zagarantirana zlatna medalja u Europi, a u svijetu brončana, o čemu sam Ti pisao u Petom pismu. Kao što si vidio, zlatna medalja bi nam svakako izmakla, jer tko se može takmičiti sa Kojsancima iz Namibije koji klikću jezikom i koji su nastali prije 100 hiljada godina i sa vašim Aboriđanima, starim 82 hiljade godina? Nismo dakle imali šansi, pa bi smo utrku za naslov svjetskog prvaka svakako izgubili. Problem je međutim taj što nas nisu ni uvrstili u takmičenje, pa smo ostali bez zlatne medalje u europskom takmičenju, kao i bez bronze u svjetskom.

No, nakon ove digresije prelazim na pitanje koje sam Ti htio postaviti, a koje je ovaj put vezano za kulturu i to Vučedolsku nastalu prije 5 hiljada godina i kulturu Lepenskog Vira nastalu prije 8 hiljada godina, dakle još stariju? Jesi li razmišljao o njima i da li si znao kako na Vučedolsku, opet prema nezaobilaznom Ivanu Juriću, pretenduju njegovi sunarodnjaci, a na kulturu iz Lepenskog Vira pretenduju naši istočni susjedi. Napisah Ti „Vučedolska kultura“, mada po Juriću to nije kultura već civilizacija i tako bi trebalo kazati. Kao prvo ljepše zvuči, a kao drugo tako mu je u svojoj recenziji posavjetovao, nećeš mi vjerovati, nitko drugi nego akademik Vjekoslav Paar.

Samome sebi postavljam pitanje, kako su se naši znanstvenici ili „okolo znanstvenici“ dosjetili povezati svoje narode sa navedenim kulturama, oprosti civilizacijama? Po mom mišljenju došli su putem logičnog rasuđivanja, koje ih je navelo na pomisao da su tako stari narodi za tolike godine postojanja, od Noja ili glacijalnog perioda, kako u kom slučaju, morali neminovno stvoriti neku kulturu (oprosti civilizaciju), i to ne neku bezveznu, nego vrhunsku, jedinstvenu i neponovljivu svjetskih razmjera. Prema tome dali su se u potragu.

Ne znam koliko si se bavio tim pitanjima, ali ovaj put bez svake šale i svake ironije, mogu Ti reći kako su me obje kulture zadivile, ali ne znam Ti reći koja više. Prema onome što se zna stanovnici Lepenskog Vira, po pretpostavci predci današnjih stanovnika Srbije, su bili na takvom nivou kulturnog razvoja, o kakvom su drugi u tom dalekom periodu, mogli samo sanjati. Pri kraju svoga postojanja nakon izlaska iz kamenog doba, već su bili pripitomili životinje, bavili se zemljoradnjom i bili su prvi na svijetu, koji su od divovskih kamenih oblutaka klesali skulpture čovjeka, istina ribolikog sa debelim usnama, i krupnim očima. Pored toga bili su prvi, koji su koristili armaturu od pruća u gradnji svojih kućica, prvi koji su jeli iz zasebnih tanjura, a ne onako đuture iz iste šerpe, imali su složen socijalni život i t.d. Njihova naselja su bila prva urbana naselja, planski građena sa trgom i popločanim ulicama koja su od njega vodila kućama. Iznenada su ih napustili, a pošto nema tragova da su bili napadnuti ili otjerani nitko ne zna zašto su to učinili. Kako neki misle krenuli su uz Dunav, neko vrijeme se zadržali u Mađarskoj, poslije čega im se gubi svaki trag. No, ostavimo ih za sada, a kasnije ćemo vidjeti tko su bili i da li su imali kontinuitet na našim prostorima.

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 19 Listopad 2017 19:23

 

Nametak AlijaIz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka (41)

Zapis o kćerki Zejnebi

Sinoć je nastupio Ramazan. U mojoj kući je preko svake mjere tužno, jer je to prvi put kako sam se vratio iz zatvora da nismo svi bili na okupu, da nam je izostala kći Zejneba. Bilo je Ramazana također tužnih, ali ne iz ove ruke. Godine 1945. do 1954. Ramazani su bili u mojoj kući bez mene, ali ja sam bio živ, pa makar i odsutan, i u belaju.

U nedelju 4. decembra u 9:30 sati umrla je u 34. godini života moja srednja kći Zejneba. Rođena je 28.IX 1933, a rano je počela raditi i izdržavati kuću, dok sam ja bio odsutan od kuće. U djetinjstvu je prebolovala šarlah, a kako je rano počela raditi (a kao učenicu su je tjerali na fiskulturu i u tzv. folklorne grupe), dobila je stenozu mitralis. Osjećala je tegobu u dihanju, ali kad bi išla u školsku polikliniku, doktor bi joj rekao da joj to ne smeta za fiskulturu. Dr. Ibro Brkić joj je predložio da ide na operaciju srčanih zalistaka, i ona se odlučila. Operaciju je izvršio u januaru dr. Papo u Beogradu. Uspješno se oporavila iza operacije, ali bez dovoljno “bolovanja” – a trebala je da je oslobođena od rada barem godinu dana – ona je morala nakon pet mjeseci na posao. Radila je tada u “Žitoprometu” u Bakarevića ulici. U nezdravim prostorijama tipa drvene barake, u promahi, dobila je u ljeto 1954. zaredom tri upale: pluća, porebrice i zglobova. Stanje srca se opet pogoršalo, gotovo kao i prije operacije. Ja sam tada još bio nezaposlen, i jadnica je morala raditi da izdržava cijelu porodicu od pet članova. Slijedeće godine se udala, a 1956. u julu rodila je kćerkicu Kanitu. Tada je bila teško bolesna, da joj se nismo nadali ozdravljenju, ali mladost i, čini mi se, velika volja za životom i ljubav za svoje dijete, uz to liječničke paske (dr.Brkić) učinili su da je, s Božijom pomoću, ozdravila. Poslije je često oboljevala od kojekakvih gripa, upala pluća, a i radi srca je išla opet jednom ili dva puta u bolnicu.

Nikad nije više imala pravog zdravlja, ali je vodila kuću i svu ljubav posvećivala maloj Kani. Mater ju je voljela mimo svu djecu, a i mi smo nju voljeli više nego druge, znajući kakvo joj je zdravstveno stanje, i strijepeći uvijek od onoga što se ne može jednom izbjeći. Bila je mila, dobra, inteligentna, govorljiva, a znala je naći put do srca svakome: i djetetu, i mlađem od sebe i starcima i staricama. U školi je slabo učila, jedan je razred u Ekonomskoj školi i ponavljala (jer je bila i zaposlena istovremeno), ali je mnogo čitala i živjela s osobama romana koje je pročitala. Veselila se svakom mom uspjehu, i onom najmanjem, kada sam počeo nešto objavljivati u stručnim časopisima. Ali je bila i suviše osjetljiva i lako se uvrijedila i od najmanje tuđe nepažnje, pa čak i nezlobne kakve aluzije. Čini mi se da joj je upravo to najviše trovalo srce. Razbolila se od upale pluća 18. novembra. Kako se nije mogla kod kuće liječiti, prenesena je u kliničku bolnicu. Tu se dobro oporavila, ali je 28. ponovo dobila upalu pluća. Nesreća je bila da su se liječnici razišli radi praznika, a ona je ostala na slaboj paski. Znojnu su je po kiši vukli na rentgen, a sala je bila sva rastvorena – i vrata i prozori – i tako je dobila posljednju upalu pluća.

Prije na dan je bila dobro – posjetili smo je u bolnici, a oni koji su je posjetili 29, zatekli su je u teškom stanju. Ja sam, na nesreću, tih dana bio u Hercegovini. U četvrtak 1. decembra unišao sam joj u sobu i malo je podigao u krevetu. Sjedio sam i držao je uspravljenu, naslonivši je na se. Gladio sam je po lici i kosi, dok su mi suze kapale po odijelu, a ona mi je, teško dišući, šaptala: “Blago tebi moj babo!” Te i slijedeće noći je s njom noćila Saliha, probdjevši bez sna svu noć, a ona je samo govorila šapatom, sjećajući se svega i svačega, čak i sitnica i besposlica. Posljednju noć je probdjela s njom Suada. I njoj je govorila, nekad u velikim bolovima molila da je udavi, da je baci s balkona, da joj da viljušku da se ubode. Šaptala je: “E moja majko, nikad ti više nećeš vidjeti svoje Zejne!” Iza ponoći su joj dali injekciju morfija i više nije dolazila svijesti. Došao sam u 9 i 15 u bolnicu i kroz vrata je vidio na krevetu. Bila je još živa. U bolničarskoj sobi sam odsjedio još desetak minuta, kad su mi rekli da je izdahla. Unišao sam u sobu, da je još jednom vidim. Bio sam priseban i bez suza.

U ponedeljak je pokopana na novom gradskom groblju u Barama. Bila je velika dženaza. Nikad nisam vidio toliko uplakana svijeta na jednoj dženazi. Nije ni čudo! Tko ju je poznavao nije ni mogao otrpjeti da ne pusti suzu.

Dao sam objavu u Oslobođenje od 5. decembra, radi dženaze. U tekstu je bilo “preselila se u vječnost”, a psi su promijenili te riječi u “preminula”. Ni u tekstu koji platiš da se objavi ne daju da rekneš što misliš i što vjeruješ.

Spustio sam je u kabur s bartom Abdurahmanom i sinom Fehimom.

Neka je Allah pomiluje barem na drugom svijetu, kad se na ovom toliko namučila.

13.12.1966.

 

 
O bosanskoj stvarnosti
Četvrtak, 19 Listopad 2017 08:46

 

Zlatko Dizdarević- nova fotkaVječito plaćanje reketa prošlosti

Zlatko Dizdarević

Puno je toga već napisano, i ponavljano, o nemoći Bosne i Hercegovine da se definitivno artikulira kao država, onoliko koliko to minimalne pretpostavke za opravdanje tog naziva traže. Knjige su napisane temeljem različitih analiza, studija, individualnih i kolektivnih zaključaka i procjena zašto je to tako. Gdje su objektivni ili krivo tumačeni povijesni razlozi, gdje današnji vanjski, a gdje unutrašnji.

Mnogo je u tome bilo neznanja i neshvatanja ovdašnje realnosti, a mnogo planskog opstruiranja i ciljeva kojima moguća funkcionirajuća, složena, uređena država ne odgovara. U svemu ovome, poražavajuća je posebno temeljna činjenica: reakcija stanovnika te formalno postojeće države bez unutrašnjeg suvereniteta, uz onaj vanjski s međunarodnim priznanjem, zastavom i vanjskim granicama, na sve ovo sasvim se približila granici iza koje je izvjestan samo razlaz. Ako se puno toga temeljno ne promijeni. Posebno među samim stanovnicima zemlje u odnosu na njih same. Kako prošlost kazuje, uz postojeći “raspored unutrašnjih snaga”

Šta se to toliko “presudno” desilo baš sada da bi se ovako razmišljalo na više “šutljivih” strana u Bosni i Hercegovini. Zapravo ništa novo, kapitalno. Samo se, po običaju, čovjek probudi jedno jutro u svemu što je prividno isto a ipak, drugačije. Osjećanja pritisnuli jad i poniženosti pred saznanjem koliko se stvarnost šprda s onim što se u sebi nosi kao minimum preostalog digniteta. Barem onog koji je svojevremeno postojao i bio neupitan.

Ovakva osjećanja proizvela je i vijest minule srijede iz Trsta, sa skupa dobrohotnih Evropljana, navodno zabrinutih za tzv. Zapadni Balkan. Pa bi da se novcima olakša pogurivanje “nedozrelih” iz regiona na sporedni kolosijek Unije, pošto za glavni nisu. Bruxelles bi, kao, proširenje, ali mu potencijalno novo društvo baš i ne odgovara. A ni sa sobom ne znaju šta bi. Htjeli bi da šest potencijalnih članica ne ašikuju s protivnicima, Rusima, Turcima i islamistima, da se zatvore nove rute izbjeglica “odande” a da taj Balkan, ipak, ostane pod kontrolom. Pa eto neka imaju za sebe malu Uniju. To će se platiti, novac nije problem, njime se sve može…

Ovo, ipak, nije osnovna tema i razlog pominjanja frustracije nad državom. Ono što jeste, povodom novca i političke dobrohotnosti u Trstu na samitu s Merkelovom kao svojevrsnim domaćinom (inicijativa “Berlin plus”) te idejom da se milijardama eura stimulira klub šestorice (Albanija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija) da ostanu tamo gdje su, jeste storija o Bosni i Hercegovini unutar svega toga. I posebno o njenim građanima sada već mazohističkog mentaliteta. Jer čak i kada im se u svom jadu siromaštva, osim kleptomanske manjine, ponude džaba novci – zaboravimo sada motive, koncept i pozadinu – ideja ne pije vode. Naprotiv, naša je samoubilačka mitologija važnija i uzvišenija. Ješćemo kamenje, ali će biti kako mi njima kažemo, a ne oni nama.

Već je poznato kako je u okviru cijele te operacije “Berlin plus” dio programa koje će Evropa sufinansirati velikim novcima biti u oblasti transporta i razvoja saobraćajne infrastrukture. Na tom terenu, mjesecima se već dogovaralo i dogovorilo da četiri projekta u toj oblasti budu na terenu BiH (plus jedan u Srbiji i jedan u Makedoniji). Tri su se odnosila na izgradnju magistralnih puteva, dva u Federaciji BiH, jedan u Republici Srpskoj. Četvrti je projekt obnova, proširenje i modernizacija luke Brčko. U pitanju je, ukupno, aktiviranje blizu 300 miliona eura! Cijeli posao mora biti vođen i koordiniran kroz novoformiranu Transportnu zajednicu. Sadržaj Ugovora o njenom djelovanju je detaljno dogovoren i usaglašen.

U samoj završnici cijelog dogovora, u Trstu, ispostavlja se da Bosna i Hercegovina ne može da potpiše Ugovor o pristupu Transportnoj zajednici, što znači da je nema u cijelom projektu. Razlog je, ukratko, što Dodik i Republika Srpska žele da su država, a ne jedan entitet unutar države. Ili, još jednostavnije, novi potez je povučen kako bi se i ovoliko Bosne i Hercegovine koliko je ima – kompromitiralo na svakom koraku.

Manje su važna tzv. “objašnjenja” iz Banjaluke prema kojima nije da oni projekte neće, samo im je uslov da Zajednicom kojim predsjedavaju zemlje učesnice, kada dođe red na BiH, rukovode naizmjenično tri ministarstva transporta. Jedno sa nivoa BiH i dva entitetska! Šaljivđije kažu, “ovo je Dodikov znak velikog popuštanja, jer ipak priznaje državno ministarstvo kao jednako entitetskom…” U cijeloj šprdnji se lako shvata da uz ovakva uslovljavanja BiH kao cjelovita država naprosto neće ući u Transportnu zajednicu. Jad nije samo u tome što se lider dejtonskog entiteta drznuo da Bruxellesu postavlja uslove o tome kako će i kome davati novce za razvoj, već i zato što Evropljani očito nemaju snage da kažu glasno kako RS i Federacija nisu države.

Nije ovaj Dodikov potez samo po sebi nov. Njegova igra je poznata, zategne se konopac do kraja i proizvede gnjev, a onda se kobajagi “popusti”, i eto Dode u Bruxellesu kao “razumnog političara”. Razlog za frustraciju i nije u spoznaji da se sve ovo može samo zato što “lideri” BiH tako zamrzavaju status quo u zemlji umjesto poticanja bilo kakvog napretka, pa i onog prema Evropi. To im još jedini preostali osnov osiguranja opstanka na vlasti. Gora je spoznaja što su im podanici do te mjere i na svaki način eutanazirani da im je sve, pa i vlastito ubrzano otklizavanje u bijedu, normalno i logično ako tako kažu čuvari njihovog identiteta kojeg crpe tamo gdje im vođe kažu.

Moglo bi se, naravno, o razlozima odbijanja gradnje komunikacija u BiH razgovarati na razne načine. I na one koji su zdravoj pameti perverzni, a političkim kriminalcima jasni: Ne smije se “raja” povezivati, ne smije se brzo stizati iz Banjaluke u Sarajevo i obratno, ili iz Mostara u Sarajevo, iz Sarajeva u Tuzlu ili Višegrad, iz Trebinja u Zenicu, do mora preko Tjentišta itd. Naviknut će se ljudi pa će im možda jednog dana biti korisno, ili lijepo, ili ne daj Bože normalno povezivati se i zajednički promišljati neku budućnost bez vječitog plaćanja reketa prošlosti. No, da za sada i ne idemo toliko daleko, puno ih je ionako danas koji će ovo nazvati bogohuljenjem.

Pitanje je jednostavnije: šta je to što ljude, bez obzira na ideološka, politička, nacionalna, vjerska ili ko zna kakva sve legitimna uvjerenja i pripadanja tjera da pristaju na dalje osiromašivanje samo zato što je neko ko se već enormno obogatio preko njihovih leđa smislio novi pasjaluk u svoju korist, na isti način kao i do sada. Šta je to, sasvim precizno, što ovaj put građane u Republici Srpskoj tjera da se odreknu više od pola milijare maraka za početak, i time pristanu na ludilo tipa – ma neće ako nije po mome, pa makar crk’o! Šta je to što, ovaj put građane Federacije sprječava da ih makar nekoliko stotina izađe na ulicu, kad neće “lideri”, da kažu: “Neće nas politički manijaci osiromašivati zarad njihovog spašavanja guzice, jer ako bude kakve-takve države, njih neće biti”.

Primjećuje li iko, još preciznije, kako su se istog dana kada su Bosni i Hercegovini zalupili pred nosom vrata Transportne zajednice, uz mizerne optimističke poruke bh delegacije u Trstu kao da se ništa nije desilo, u Mostaru sastali Dragan Čović i Milorad Dodik i dogovorili se šta i kako dalje. Da ne bude nedoumica ovim povodom, objelodanjen je dogovor njih dvojice da “HDZ u Parlamentu BiH ne glasa nikad za pitanja za koja SNSD (Dodikov) kaže da su protiv interesa Republike Srpske…” A treći koji je kobajagi izvan ove priče, Izetbegović, poručuje javnosti nešto što doista vrijeđa elementarnu pamet: “Možda Čović ubijedi Dodika da odustane od blokada…” Danas je ovako a sutra, ide druga varijanta iste prevare – uvijek dva protiv jedan!

Ovdje doista nema smisla pominjati Evropljane i recimo Visoku predstavnicu za vanjsku politiku, Mogherini. Dirljiva je izjava uoči Trsta kako joj je Dodik obećao da će biti “konstruktivan”. I bio je, u korist daljeg urušavanja ovoga što je ostalo od BiH. Na zadovoljstvo mnogih destruktivaca, svjesnih ili nesvjesnih svoje uloge u tome.

Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine, ma kome pripadali a očigledno sebi ponajmanje, omađijani dopinzima raznih vrsta, izgubljena su generacija za ikakav preokret. Ovi koji dolaze sve više liče njima, a oni koji to ne žele ili su već otišli ili se pakuju za odlazak. Nemoć samoodržanja postala je dominantna i već je stanje duha.

Plodovi prevare BiH sa ciljem njenog daljeg slabljenja dozrijevaju. Paradoksalno je da njeni stanovnici to najmirnije promatraju. Kao drogirani.

(Ovaj analitički tekst gospodina Zlatka Dizdarevića prenesen je sa portala tačno.net)

 
Preteško je pravom dokazati da je prav!!!
Utorak, 17 Listopad 2017 22:23

 

NahorevskaSazlija Meho - stalni stanovnik na psihijatriji (3)

Nadan Filipović

I šta bi?

A šta bi i bilo! Doktor iz Breze javio kolegi ginekologu u Sarajevu da je test na trudnoću pozitivan, a to je ovaj još jednom potvrdio i ustanovio da Mejra nije virgo intacta ili ono po narodski – junferica. Gubitak nevinosti nije bio posljedica jednog odnosa, već više njih, jer ginekolog mogao vidjeti ni tragove himena.

Kad je Raza shvatila o čemu se radi počela je Mejru katilsku udarati posebno gađajući stomak, a sve vrišteći: “Kurvoooo, kurvoooo, hoš kopile da nam u kuću utatariš, haaaa? Neš živa odavlen izać, neš kuće višlje viđat. Baci se u Miljacku kurvo kurvanjska, ako imaš i zehre obraza…..

Doktor i sestra počeli razvađati i utom i doktor dobi štocem po nosu. Raza promašila Mejru ili je Mejra dobro eskivirala, da doktor popi dio degeneka.

Helem, kad su došli kući, degenek je nastavljen, a u “isljedničkom” dijelu su aktivno učestvovala trojica braće: Salem, Avdija i Halid.

Konačno je Mejra kroz suze istisnula: “Ma ono…kasmo bili na teferiču u Brezi…ono, ono… kasam se sa šnjim....Mehom vrtila na ringišpili osjetila sam nešto da mi dole ulazi …nešto golemo vručo…i Meho me rukama mrven gori podigni pa me spušćaj doli a ono doli mi se sve više ućeralo doli i mrven me zabolilo ispočetka a pošljem mi nešto vruče okvasi doli i osjetih da mi nešta šprca unutri. Ondak je on dok se ringišpila još vrćela metnijo mi maramicu doli i mrven me obriso. Ondak mi se pošljem tri hefte pošlo povraćat i naka mi muka bi….

-Saleme, Avdija, čakije namasatite, idemo klat katila što nam sestricu upropasti! – prodera se Halid.

No, ne bi čakije, već se spremiše u dva auta ša u Brezu. Tamo sve predadoše poznaniku advokatu koji se kod njih napirivao sirom, suhetinom i rakijom šljivom. Boga mi, dali su mu pogolemu gutu para da Mehu utuži zbog protivzakonitog, a nadasve nemoralnog i neprimjerenog seksualnog odnosa sa maloljetnicom s posebnim osvrtom na iskorištavanje dječije naivnosti.

Prvo bi sud u Brezi – Meho kriv. Dvije godine zatvora i nadoknada nematerijalne štete za upropaštenu budućnost maloljetnice.

Onda uslijedi viša sudska instance u Sarajevu – Meho opet kriv. Sudinca koja je sama imala dvije maloljetne kćerke, da je mogla osudila bi ga na smrtnu kaznu strijeljanjem, pa podupla. Četvrtica!

Uslijedilo je vještačenje u Zavodu za sudsku medicine u Zagrebu. Ono DNK, vještačenje očinstva i tako to. Sudski vještaci dokazaše da je šansa da je Meho otac Mejrine curice Hasne (već bogme prohodala) oko 0.0001%. Vrhovni su poništi presudu niže instance i vrati predmet na ponovno suđenje. Na tom suđenju Meho je oslobođen svake krivice, ali tužiteljstvo uloži žalbu. Tek nakon šest mjeseci bi donesena presuda da Meho nije kriv, a ustanovilo se da je Meho bio potvoren i da je mala Hasna začeta prilikom čuvanja krava u gustišu jednog golemg grma na kraju livade. Babo? Atif, stariji od Mejre šest godina, momčina pravi. Kad se sve zakuhalo Atifa pozvalo u JNA, ali kad je došao na prvo otsustvo i on dobi debela degeneka ne samo od svojih, već i od Mejrine braće. Boga mi “pristade” Atif da uzme Mejru i to se ozvaniči pred matičarem u Brezi, ali u prisustvu najbliže familije, bez čašice rakije da se nazdravi, bez i jedne svadbarske pjesme, bez harmonikaša, bez kola, bez ikakve svećane sofre. Nazor vjenčanje, samo da se ljaga zataška.

Seljaci ko seljaci, da izvinete, je.e se "njiha" za Mehu, važno je da su Mejru utatarili Atifu koji je pokuso vrelu čorbu koju je pristavio u grmu na kraju livade. Bude ne vadio!

A Meho?

Ko vuk samotnjak. Kika ga ostavila jer ju je osramotio kao neka perverzna kurvarčina koji se seksa sa curicama i to bilesi na ringišpilu. Bogme ga supruga i punica nisu dugo pripremale. Nedugo nakon prvog suđenja parkira Fiću pred kapijom i pođe da će otvoriti. Jok! Kapija ni makac! Vidi Meho žuti se mesing brave koje to jutro, kad je kretao, nije bilo. Zovi, deri se – ništa.

Na komšijskim prozorima su lelujale store iza kojih su se skrivale oči radoznalaca željnih tuđih muka.

Odjednom se kapija na trenutak otvori. Iz nje ispadoše dvije torbe od skaja i jedan osrednji kufer. Kapija se odmah zatvori i ću se ne samo zaključavanje, već i klik katanca sa unutarnje strane.

Tako se Meho našao na cesti, a otkad se oženio sve plaće i zaostatke je ulagao u renoviranje puničine kuće.

Kuće, šta će?

Otišao je kod starog rođaka Šefkije u vrh Nahorevske. Udovac Šefkija je živo sam. Sinovi su neđe u Njemačkoj, ima pet-šest godina da mu se ni telefonom javili nisu, a kamo li da su pismo napisali. Šefkija je “pemzijoner”, a penzija vehda, jedva režije da pokrije. I dobro Meho Šefkiji naleti – ko kec na desetku. Primio on Mehu, a Meho nije žalio para. Frižider pun svega – ispadaju koluti sudžuke. Sjednu uvečer pa seire sarajevska svjetla u daljini, a Meho kuca u saz i tužno popijeva:

Šta ću kući tako rano
ko me čeka tamo
žene nemam da me čeka
kraj dušeka mehka
Žena me je ostavila
sve zbog rujna vina
a ja pijem svake noći
baš za inat svima….

Na to će Šefkija: “Jok ba Meho, nije ona tebe ostavila zbog rujnog vina ili rakije, već zbog radi toga što si ti nako na seksuvalnom terenu….”

 
Još jedno pismo iz Portugala
Ponedjeljak, 16 Listopad 2017 20:38

 

Genes - peto pismoPeto pismo iz Portugala

Ivan Berisov, Portugal

Dragi prijatelju iz predaleke Australije,

nakon, po meni, suludog takmičenja u dokazivanju starosti svojih naroda, koje na našim bivšim prostorima neprekidno traje i o čemu sam Ti pisao i možda dosadio u prethodnim pismima, progonila me je stalno jedna misao: - Što bi se desilo ukoliko bi se pretpostavka nekim čudom za neki od naših naroda potvrdila i da li bi se u životu pripadnika tog naroda bilo što nabolje promijenilo?

Pitam se također zar nije logično kako bi jedan narod, koji je navodno najstariji i samim tim iskusniji od mnogih drugih naroda, kako na Balkanu tako i u Europi trebao biti napredniji, civilizovaniji, pametniji, mudriji i prije svega humaniji i kulturniji od mnogih drugih. Zar ne bi bilo logično kako bi takav narod, kroz tolike godine svog postojanja, trebao po logici stvari biti uzor za mnoge, u prvom redu, za mlađe narode, kao što su to na primjer Francuzi, Englezi i drugi?

U odgovoru na neka od ovih pitanja, nećeš mi vjerovati, pomogao mi je ponovo moj komšija Ze koji kao što već znaš pije jednu tabletu za stomak i tri tablete za živce što mu je psihijatar propisao. Pomogao mi je ovaj put zajedno sa svojom suprugom Silvinom, koja je pre neku godinu, operacijom smanjila grudi, kako više ne bi hodala u pognutom položaju i krivila kičmu. Osim toga usadila je i vještačke zube, koji su ispali pogolemi pa jedva zatvara usta. Da li je išla da ih otešu, ne znam. Poslije svega je, a to su priče komšinica, umislila kako je postala mis naše ulice, pa se sva odonda šepuri kao paunica. Uz sve to kako bi još ljepše izgledala odlazi redovno na hidrogimnastiku. Međutim, što joj to vrijedi, kada je veoma niska rastom pa joj se glava u Mercedesu koji vozi, spolja gledano, vidi samo do očiju, pa ponekad misliš kako Mercedes sam sebe vozi.

No da ne duljim.

Sve je počelo kada sam nedavno otišao do obližnjeg parka i u njemu po običaju zatekao Rusa, pedesetih godina, gastarbajtera, krupne građe i svijetle puti, inače mirnog kao bubica, koji kako sam ranije zapazio, voli provoditi dane sjedeći uvijek sam na klupi ispod košćele, drveta nama skoro nepoznatog sa raskošnom krošnjom koja ljeti daje predivan hlad. Prije pola godine ruka mu je bila u gipsu i sa ozljedama na licu veoma je žalosno izgledao. Spuštene glave, kao da se stidi gledao bi zamišljeno u litrovku sa pivom mazeći je nježno kao da ne drži bocu već unuku u krilu. Danima sam bez pozdrava prolazio pored njega i razmišljao o njegovoj sudbini gastarbajtera na nekom od portugalskih gradilišta, koji eto zbog slomljene ruke više ne može da radi, a veliko je pitanje da li će ga netko ponovo primiti u tim njegovim godinama. I tako, jednog dana iz čistog sažaljenja mu priđoh, upitah za ruku i tako se upoznah s njim. Govorio je dobro portugalski, ali naravno sa akcentom. Reče mi da se napio, pao u metrou i slomio ruku. Od tada ne radi, a od čega živi - nemam pojma. Sjedi dakle besposlen na klupi i „lijeći“ se litrovkama piva, kojih, kako mi je rekao dnevno popije najmanje deset. Požalio mi se kako ga je srce jednom uhvatilo i kako bi zbog toga možda trebao manje piti. Kada mu je pozlilo, neki mu je drug dao svoju tabletu za srce i da mu nije dao, kako mi reče, tko zna da li bi preživio. Rekoh mu, kako bi mu najbolje bilo da nastavi po starom, dakle pivskom terapijom, da ne uzima bezvene tablete, za koje ne zna ni kako se zovu, i da na srce ne misli. Naravno da sam mu to rekao iz čiste, možda ne baš prikladne zezancije, što mi je od moje supruge, koja ga je kao i ja sažalijevala, već bilo zamjereno. Moje društvo mu je očigledno prijalo, jer više nije sjedio usamljen na klupi, a ja sam ga usto stalno zezao i nečim podbadao. Malo po malo počeo me je čašćavati, ali ne pivom već mi je donosio mini flašice Martinija, koji da Ti pravo kažem ne volim. Tog dana popijem ih nekoliko i osjetih kako mi se smantalo u glavi. Pošto mi se smantalo, sve što ću Ti dalje napisati ne uzimaj za ozbiljno, jer ni sam ne znam kako je na stvari sve bilo.

I tako, poslije popijenih Martinija, oprostih se od Rusa i onako smantan, imao sam namjeru da odem kući, ali naletjeh na Zea i Silvinu. Mimo svih običaja bili su neobično veseli. Silvina se šepurila sjedeći u a la mornarskoj majici. Pošto sam i ja bio „raspoložen“ sjedoh pored njih, a zbog čega su bili veseli uskoro sam saznao. Upitah ih kako su? Na moje pitanje Ze mi odgovori, ali tako što je svaku riječ izgovorio sa škljocanjem jezikom. Pogledah ga u čudu, a Silvina se dade u smijeh. Poče se i Ze smijati, ali dok se smijao nije škljocao. Htjedoh brže bolje da odem, ali me Ze, škljocajući jezikom zaustavi, pitajući me nešto bez veze. Na to se Silvina ponovo zavali u smijeh, Ze za njom, a da ti pravo kažem zavalim se i ja. Mogu Ti reći, prijatelju, kako se odavno nisam tako ismijao. Sve pokušavam pitati Silvinu što se dešava sa njenim mužem. Vidjevši moje upitnike u očima, ona zamoli Zea da za trenutak zašuti i onda mi pred njim reče:
- Baš smo se vratili od psihijatra. Najprije smo sjedili u čekaonici, a Ze je kao uzinad navalio da govori i naravno škljoca jezikom, a ja pucam od smijeha. Ali, srećom sa nama su sjedili pacijenti, a kakvi i sam možeš pretpostaviti. U tom trenutku ona zavrti rukom, baš onako kako i mi vrtimo, kad hoćemo da kažemo da je neko mahnit.

Nastavi: – Međutim, najgore se desi, kad smo ušli kod doktora. Pita ga doktor što mu je, a on škljoca li škljoca. Ja se odmah zavalim u smijeh, Ze za mnom. Gledam u doktora i vidim kako se i on cereka. Nekako se pribra i sugestivnim glasom, onako kako već oni umiju, zamoli Zea, da više ne progovara niti jedne riječi, jer se mora skoncentrisati. Gledao je nešto po kompjuteru i nakon nekog vremena progovori: - Mislim, da znam u čemu je njegov problem. Vaš muž je dobio sindrom najstarijeg naroda na svijetu! Izgleda da mu se aktivirao jedan gen koji je naslijedio od jednog crnačkog plemena iz južne Afrike. Lijeka nema, ali mislim da će mu to proći samo od sebe. Reče mi i ime tog plemena, ali sad da se ubijem, ne mogu da se sjetim.

Skrenu pogled na Zea i upita ga: - Je li Ze, pa ti bi mogao znati kako ti se rodbina zove?

Htjede nešto još dodati, ali se u tom trenutku Ze zacrvenjevši se kao rak počeo sav tresti. Jadan Ze, nije mu trebala to reći, jer sam znao koliko su mu crnci bili „dragi“ i koliko se napatio s njima, dok je dvije godine ratovao u Gvineji Bisao. Ali, bilo je već kasno. Napuhavši se kao žabac, napade Silvinu preda mnom i nagrdi je svakojakim riječima, a usput i doktora napade. Na kraju zaprijeti da mu više nikada u životu neće otići, a ni one tri tabletice koje mu je prepisao prestaće da pije. Očigledno je bio pod jakim stresom.

Kao što vidiš situacija baš i nije bila jako prijatna i bilo bi normalno da zašutimo i pokušamo na sve moguće načine umiriti izbezumljenog čovjeka. Međutim, umjesto da zašutimo Silvina i ja smo se sasvim spontano počeli na sav glas smijati, jer što se desilo? Dok je vikao, Ze je prestao škljocati jezikom! Bio je oporavljen mnogo brže nego što je itko mogao pomisliti.

Odoh kući. U glavi mi se i dalje mantalo i usput sam razmišljao što ću reći ženi, jer ako joj kažem istinu kako me je Rus čašćavao napašće i mene i Rusa, a ako joj ispričam za Silvinu i Zea, reći će mi da sam lud. No žena je bila tog dana miroljubiva pa me za Rusa nije napala i čak rekla kako bi mu slijedeći put mogao odnijeti pitu koju će ona napraviti. Za Silvinu i Zea nisam joj ni riječi progovorio. Vrtjelo mi se u glavi pa sam legao i kako sam legao prespavao sam cijelo poslije podne i cijelu noć.

A, ujutro kad sam se probudio počeo sam razmišljati o proteklom danu i pitati se da li se ona epizoda sa Zeom i Silvinom zaista dogodila ili je to bio samo moj san. U potrazi za odgovorom uhvatih se kompjutera i potražih na njemu informaciju o najstarijem narodu na svijetu. Brzo je nađoh. Uslijedilo je pravo iznenađenje. Bili su to Kojsanci iz Namibije (eng. Choisan) stari 100 hiljada godina. Čitam dalje na Wikipediji: Kojsanski jezik je poznat po svojim kliktavim suglasnicima (hrvatska stranica). Odoh na You Tube, ne bi li čuo kako govore i uporedio sa govorom Zea. Volio bih da i Ti pogledaš. Dobro ćeš se nasmijati.   https://www.youtube.com/watch?v=9SVsxKCLmC4

Oraspoložio sam se i pomislio: - Kako bi bilo dobro kad bi i naši narodi, već kad su toliko stari, bili tako dobroćudni, veseli i nasmijani, kao što su i oni? Misliš li i Ti tako?

Onako raspoložen i nasmijan krenuo sam u dalja istraživanja, ali bi bilo bolje da nisam, jer me zamalo srce ne strefi. Koju sam glupost učinio kada sam otišao na spisak najstarijih živućih naroda na svijetu. Gledam na prvom mjestu Kojsanci (100 hiljada stari), zatim vaši Aboriđani, stari 82 hiljade, Baski stari od 12 do 16 hiljada i poslije njih (dalje bez godina), Kinezi, Asirci (narod sa Bliskog istoka), Etiopljani, Jevreji, Jermeni, Grci… Sigurno sam i tebe dobro oneraspoložio, jer kao što uviđaš na spisku nema nijednog od naših naroda. A da su ih uvrstili osvojili bi zlatnu medalju u Europi, a u svijetu bi, garant, osvojili još i brončanu! Koji bezobrazluk, koja diskriminacija i sram ih bilo što ne čitaju naše novine i knjige naših znanstvenika.

Što bi mogao dodati i reći na sve ovo i na ovaj svjetski bezobrazluk? Ja nemam riječi.

Dragi i dobri prijatelju. Pozdravljam te, a pozdravi mi (poselami) i Bingo efendiju, ako ga vidiš.

Tvoj Ivan

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search