LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Utorak, 05 Veljača 2019 20:56

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (7)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Kad religije prave državne granice

Napose u ovim državama postaju nepodobni građani ateističkog svjetonazora u istoj ako ne većoj mjeri nego što su vjernici bili diskriminirani pod komunizmom. Dakako da se u ovim novim etnokonfesionalnim fuzijama i crkveno-državnim simbiozama najbolje snašla Srpska pravoslavna crkva koja je kao crkva bizantinske tradicije takav karakter oduvijek imala, a entofiletizam joj se od ratova devedesetih samo pojačao. Ali je takav vjerski karakter odgovarao i bosanskom muslimanskom etnonacionalizmu koji nije nikad ni razumio ni mogao prihvatiti princip sekularne nacionalnosti. U napose paradoksalnoj se situaciji nesvjesne imitacije srpstva našao hrvatski katolicizam. To je počelo još u ustaškoj NDH kad je režim uništavao Srpsku pravoslavnu crkvu da bi kasnije osnovao neku verziju pravoslavlja s hrvatskom nacionalnošću, a pri tom je daleko prije Drugog vatikanskog koncila koji će oprezno dopustiti „etničke crkve“ uveo hrvatsku državnu i nacionalnu crkvu. To se nastavilo s izmišljanjem takozvane „Crkve u Hrvata“  pod jugoslavenskim komunizmom 1970ih a potom etabliranjem frankističkog „nacionalnog katolicizma“ pod Francovim obožavateljem Tuđmanom  devedesetih. Međusobne opsesije i trvenja između tog hrvatskog etno-nacionalnog katolicizma i srpskog notorno etnocentričnog pravoslavlja, išle su više štetu hrvatskih katolika koji su gubili osjećaj kršćanskog napose katoličkog univerzalnog i općeg. Takozvana se „Crkva u Hrvata“ u konceptu izjednačila s takozvanom „Srpskom crkvom“ pri čemu se iz tih poluslužbenih naziva ne vidi kršćanski karakter nego je prenaglašen etnički identitet. Vjerojatno nema veće kazne hrvatskim etnoklerikalnim i ustaškim nacionalistima od nesvjesnog prelaska na nekakvo „hrvatsko svetosavlje“ kako je znao ironično primijetiti pokojni splitski svećenik sociolog religije Don Ivan Grubišić. Nije se dakako Grubišiću kao jedinom iz hrvatskog katoličkog klera ukazalo koliko je etnički nacionalizam profanirao i posektašio hrvatski katolicizam. Jasno je to, među ostalima, po onome sto pišu i govore i bosanskim franjevcima Dragi Bojiću i Ivanu Šarčeviću. (Drago Bojić. Zlato i tamjan – kritički osvrti na politiku i religiju. Mostar: Centar za kritičko mišljenje i portala www.tačno.net, 2016.)

Treći veći balkanski „religijski nacionalizam“, bosanski ili bošnjački-muslimanski još je od 1970-ih, tek što su se bosanski komunisti uspjeli izboriti za sekularnu nacionalnost bosanskih Muslimana, koncipirao teokratsku državu koja bi nastala razbijanjem SFRJ. U pamfletu „Islamska deklaracija“ iz 1970. sarajevski pravnik Alija Izetbegović, kasniji otac de-sekularizirane bosanske nacije, inspiriran utemeljiteljem Pakistana Ali Jinnahom i egipatskom Muslimanskom braćom, traži izlaz iz Jugoslavije imitacijom paradigmatskog religijskog nacionalizma u slučaju formiranja Indije i Pakistana. Za njega bi se tako područja SFRJ s većinskim muslimanskim stanovništvom kad demografski prerastu balkanske kršćane, otcijepila i osnovala državu po uzoru na Pakistan, a kršćanski dijelovi Jugoslavije postali bi nekakva balkanska Indija.

Ta vizija se naravno drastično razlikovala od snova Srpske pravoslavne crkve o podjeli SFRJ između Srba i Hrvata. Po viziji SPC objavljenoj uoči raspada SFRJ, ta bi se država podijelila na  dva „nespojiva i nepomirljiva svijeta“: zapadni-rimokatolički pod utjecajem Njemačke i Vatikana i Istočni svijet pravoslavne bizantinske tradicije pod dominacijom Srbije uz potporu Rusije i Grčke. Ni za bošnjačku državu ni za muslimane tu nije bilo mjesta, kako će genocidni pokret osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića pokazati u ratovima devedesetih.

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 04 Veljača 2019 18:08

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (63)

O Mustafi efendiji Mujagiću, zvanom “Zmijski”

U utorak 18. marta, na muslimansku staru godinu, umro je izjutra Mustafa efendija Mujagić, zvani “Zmijski”, u 94. godini života, a zakopan je 1. muharema, u srijedu, u groblju na Barama. Rodom je bio iz Tešnja. Svršio je neke škole, a služo je u finansijskoj struci. Bio je poreznik u Duvnu, a poslije u Sarajevu u Finansijskom odjeljenju Zemaljske vlade. Odavno je u penziji. Bio je liječnik od ujeda zmije, i to je liječio nekom formulom i fildžanom obične vode, koju bi popio ujedeni. Liječio je čak i na veliki razmak. Na primjer, ako je netko bio u Jajcu, pa telefonirao njemu u Sarajevo, on bi na nekom sasvim zdravom čovjeku izvršio ovaj fizičko-terapeutski eksperiment, a onaj ujedeni bi bio izliječen.

Imao je mnoštvo pismenih zahvalnica, a i novine su o njemu pisale. Međutim, bio je čudak. Nikad se nije htio ženiti, a nije dao ni dvjema sestrama da se udaju. I one su pomrle u roku od poslednje dvije - tri godine. Jeo je samo jednom dnevno, o ručku, a uz ramazan samo je iftarivao. Tako je utalumio bio i sestre. I one su obje imale preko osamdeset godina. Bio je veliki škrtac. Da li je kad što potrošio u mladim danime, ne znam, ali kasnije je gotovo sav prihod stavljao u banku na knjižicu. Tako mu je propalo u Zemaljskoj banci mnoštvo novaca pri promjeni valute, jer mu je žao bilo izvaditi uloženi novac, a u međuvremenu se srozavala valuta.

Uza sve to je do gotovo pred smrt ulagao penziju na štednu knjižicu.

Ipak se dao nagovoriti pa je poklonio lijepu kuću u Sarajevu, u Hadžikajmakovoj ulici, Gazi-Husrevbegovu vakufu, vezavši je za funkciju imama Gazi-Husrevbegove džamije, tj. da mu ta kuća bude stan.

I gotovinu je u poslednje vrijeme poklonio za Gazi-Husrevbegovu medresu, a knjige za Gazi-Husrevbegovu biblioteku. Nije se samo mogao nagovoriti da se oženi da netko naslijedi panziju.

U mahalsku džamiju nije nikad, otkako ja tu dolazim, dolazio, jer mu je ostalo krivo na muezina što ga nije obavijestio o smrti nekog mahajlije, kako je prije bio adet da muezin zađe od kuće do kuće u mahali i obavijesti o smrti. Ne znam da je ikad dao makar jedan dinar za popravku džamije.

Kakve je samo krpe nosao u kući i bašči! Išao sam mu na žalost kad mu je umrla jedna sestra. Kakav je to smrad u kući bio od vlage i neprovjetravanja!

Na ulici se nosio dosta uredno, iako je nošnja bila iz vremena Austrije: pelerine, kožne gamašne, visoke cipele, pump-hozne, šareni prsluk, fes, a u poslednje vrijeme – kao da se bojao da će se nekom zamjeriti što nosi fes i da će mu taj odmah oduzeti penziju i nafaku – obukao bi i nekakvu kapu, kao francusku. Kad bi čovjek imao vremena i nadahnuća, mogao bi napisati jednog novog La avara ili Kir-Janju. U poslednje vrijeme, prije nego što je otišao u bolnicu, valjda je imao i staračkog proljeva, pa se bio okanio jela.

Svaki dan ga je obilazio i radio mu Sulejman Mulabdić, a hranu mu je donosila Biser-hanuma Šahović. Prenesen je bio u Vojnu bolnicu, gdje se opet uljudio, pa je na jednu heftu poslan kući da umre.

Na oglasnoj cedulji o njegovoj smrti nije bilo ožalošćenih.

Tajnu o liječenju zmijskog ujeda i liječenju žive rane nije htio nikom otkriti. Nagovarali su ga ljudi da rekne kome mlađem, ali je on to odbijao, jer mladež suje. A stvarno su dječujrlija iz komšiluka bila velika paščad. Preskakali su preko zida i krali zeleno voće, iako je on, što jes jest, voće dijelio. Svake bi jeseni zašao od kuće do kuće i dijelio po nekoliko tunja.

Kakav umre onakav ne ostaje, a bez pogreške je samo Allah.

Rahmetullahi alejhi!

(22.3.1969)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Nedjelja, 03 Veljača 2019 09:58

 

Riva vlakovi RijekaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (56)

Nadan Filipović

U Rijeci

Koliko je Rušid oznašu i milicioneru bio sumljiv ili sumnjiv, to više i nije bilo tako važno, jer vlak konačno stiže u Rijeku. Kasnio je preko dva sata. Pogledao je kroz prozor. Nije bilo nikakve zgrade željezničkog kolodvora. Vlak je stao na tračnicama uz rivu. Tako je Rušid prvi put vidio more. Riva je bila krcata trabakulima čiji su se jarboli ljuljuškali na bonaci. Pored vlaka nije bilo puno ljudi koji su čekali nekog ili neke. U daljini ugleda jednog što je, kako se približavao, sve više izgledao kao burence. Rušid zaključa kofer. Polako krenu hodnikom. Nije žurio. Znao je da ovaj vlak ne ide dalje.

Izašao je i stajao pored vagona. Kada su se skoro svi razišli, priđe mu onaj što je ličio na burence: “Zacijelo ste vi Rušid? Ja sam Isak Romano.”

-Da. Rabin Menahem Romano, vaš prezimenjak mi je rek'o da ćete me sačekat'. Je li blizu taj hotel u kojem mi je rezervisata soba?”

-Kakav hotel, kakvi bakrači! Vi ćete kod mene doma. Sam sam. Hotel je plaćen i vi ste formalno, radi milicije, prijavljeni u hotelu. Idemo. Stanujem blizu. Par stotina metara od kolodvora. Dajte da vam pomognem ponijeti kofer.

Rušid mu pokaza rukom na kofer.

-Izvolite, ako baš želite. No, smatram…

Isak pođe kao da će podići kofer, ali nije mogao. Začuđenog lica pogleda Rušida: “Pa vi ste momče ovaj, ovako težak kofer, sami donijeli.”

-E moj gospodine Isak, tak'ih nekol'ko hiljada težina sam prenio na leđima. Ja ću. Naučio sam vukarit'. Moje je uv'jek bilo da vukarim.

-Idemo dakle.

Nakon desetak minuta se nađoše pred nekom dvokatnicom oljuštene fasade. U to poče rominjati kišica.

-Ja sam u prizemlju. Čekajte da upalim svjetlo.

Pipao je po zidu i u mraku jedva pronašao prekidač na zidu. Okrenuo ga je par puta.

-Opet je netko ukrao žarulju. Imate li upaljač?

-Da. Evo fajercaga da vam posv'jetlim.

Isak otključa dvije brave.

-Znate, poslijeratna su vremena. Neka više brava na vratima. Izvolite. Uđite.

 
Osamnaest godina predavala kao profesorica, a diploma joj je falsificirana
Subota, 02 Veljača 2019 09:15

 

Diplomica laznjakOko milijun i 700 tisuća kuna platili smo profesoricu koja je bez diplome predavala 18 godina

 

Ministrica Blaženka Divjak izvijestila je da su dosad pronađene tri lažne diplome u školama u Hrvatskoj. Donosimo što sve sa sobom nosi činjenica da je netko predavao bez završenog fakulteta, a izračunali smo okvirno i koliko smo to platili.

Ako bude dokazano da je diploma lažna, žena koja je više od 18 godina predavala njemački i francuski u gimnaziji primala je plaću na koju nije imala pravo. Doprinosi, zdravstveno...Teško je izračunati koliku je ta gospođa imala plaću jer ona ovisi o brojnim dodacima i parametrima, pa smo izračun napravili na prosječnoj neto plaći od 5500 kuna, što je u bruto iznosu nešto manje od 8 tisuća. Diploma je krivotvorena 2000. godine, ali nije poznato kad se točno zaposlila u školi pa smo računali 18 godina. No moguće je da je i nekoliko mjeseci više radila. Prema grubom izračunu, iz proračuna joj je isplaćeno milijun i 700 tisuća kuna.

Oni koji su se rodili na dan kad se domišljata gospođa odlučila zaposliti u školi pomoću lažne diplome danas su punoljetni. Čak 18 godina trajala je radna idila žene koja je odlučila prevariti sustav i sve to vrijeme predavala je djeci te odlučivala o njihovim ocjenama, pa i sudbinama.

Tako se otvara pitanje je li profesorica bez diplome dobro i korektno mogla procijeniti zna li netko za dovoljan ili odličan. Otvara se i pitanje je li netko kome je dala trojku zbog toga bio u nemogućnosti upisati fakultet, možda baš onaj koji ona nije završila.

Postavlja se i pitanje je li mogla kvalitetno i na odgovarajući način podučavati djecu u njihovim najosjetljivijim godinama i je li nekome osim lošeg dana prouzročila i lošu godinu ili život.

Zbog toga što je ona bila zaposlena na tom radnom mjestu, netko drugi, a onda možda završio u Irskoj.

(Tekst o ovoj podvali koja je trajala punih 18 godina prenesen je iz zagrebačkog Večernjeg lista od 31.1.2019)

 
I njemački mediji pišu o kupovini lažnih diploma u BiH
Četvrtak, 31 Siječanj 2019 20:50

 

Diploma laznjak

Kako se u Njemačkoj nose sa saznanjem da je u BiH moguće kupiti lažne diplome za posao medicinske njege

 

(Uvodno slovo: Nije "epidemija" lažnih diploma zahvatila samo Bosnu. Ima primjera da se visokoškolska (fakultetska) diploma može kupiti i u Beogradu, a na osnovu koje takvi "diplomirani šatro intelektualci" rade čak po inostranstvu. Postoje osnovane sumnje da nositelja lažnih ex-jugoslavenskih diploma ima i ovdje, u Australiji gdje rade za goleme plaće. No, sve se na kraju razotkrije!!! NF)

Njemačkoj hitno trebaju medicinske sestre iz inostranstva, a tu situaciju koriste kriminalci u Bosni, piše njemački list Zeit. Istakli su, zapravo, priču koju je radio magazin Žurnal, čija je novinarka Azra Omerović za samo 17 dana "postala" medicinska sestra. Ona je, prenosi Zeit, u predvorju hotela u Sarajevu predala muškarcu debelu kovertu sa novcem, a zauzvrat je dobila diplomu u plastičnoj foliji, bez da je provela ijedan dan u školi ili čak treningu kako bi postala medicinska sestra. Zeit piše kako je Omerović istraživačka novinarka koja je ovim razotkrila poslove sa izdavanjem lažnih diploma.

Slučaj je to o kome su nedavno brujali svi mediji u našoj zemlji.

Zeit dalje navodi kako u Sarajevu medicinska sestra zarađuje u prosjeku 500 eura nakon tri godine obuke. U Njemačkoj, prema zvaničnim podacima, mogla bi dobiti 2.635 eura bruto mjesečno kao početnik u karijeri. Međutim, ona mora prvo završiti dvogodišnju prekvalifikaciju, a desetine privatnih medicinskih škola u Bosni su se specijalizirale za takve kurseve.

-U obje zemlje postoji manjak medicinskih sestara. Više od 35.000 ljudi napustilo je Bosnu 2017. godine. Često se mladi brinu za svoju budućnost. Emigracija je pogoršana krizom u Njemačkoj. U međuvremenu, kriminalci su otkrili i tržište za njegu - piše Zeit, ističući riječi Azre Omerović kako je javna tajna da u BiH možete kupiti lažne diplome.

U Njemačkoj nedostaje 30.000 medicinskih sestara u bolnicama i domovima za starije osobe. Da bi se ublažila potreba za njegom u Njemačkoj, postoji sporazum između Federalne agencije za zapošljavanje i Agencije za zapošljavanje BiH, riječ je o projektu koji se zove Triple Win.

Zapošljavaju se i medicinske sestre iz Srbije, Filipina i Tunisa. Naknada za učešće poslodavca košta 5.500 eura. Sestre biraju Triple Win i njemački poslodavac u inostranstvu, a za njih se organizira kurs jezika i obuka. Budući poslodavac plaća avionsku kartu ili autobusku kartu za Njemačku.

Većina medicinskih sestara koje dolaze u Njemačku su iz Bosne i Hercegovine, koja ima četvrtu najvišu stopu nezaposlenosti u Evropi budući da je gotovo svaki peti građanin bez posla.

Da bi više specijalista došlo u Njemačku, savezni ministar zdravlja Jens Spahn želi da pruži finansijsku podršku za obuku u inostranstvu. Prema Spahnu, kvalificirani radnici bi već trebali učiti njemački jezik u svojoj domovini i, u idealnom slučaju, početi raditi na kraju pripravničkog staža. Prema procjenama, do 2030. godine u Njemačkoj će živjeti 3,1 miliona ljudi kojima je potrebna njega, a do 2050. ta brojka bi mogla narasti na četiri miliona.

Zeit navodi da su posebno žene iz jugoistočne Evrope često kvalifikovane putem agencija za obuku, te obavljaju poslove asistenata za njegu, te su zaposlene u domovima za starije osobe ili u ambulantnim službama, sa skraćenim radnim vremenom ili kao slabo plaćeni radnici sa punim radnim vremenom.

Šef agencije iz Bremena koja radi u ovoj oblasti kaže da su svjesni toga da je u BiH moguće kupiti lažne diplome, te pažljivo provjeravaju sve prijave. U manjem broju slučajeva naiđu na lažne diplome, ali, kako ističu, mogu se uspješno nositi sa tim problemom. Često su, kako navode, dokumenti upadljivi kod takvih kandidata, naprimjer, vrijeme prekvalifikacije je prekratko. Također, poslodavci u Njemačkoj pozivaju bolnice u Bosni kako bi provjerili da li je kandidat stvarno završio svoju praksu.

Međutim, skandal sa lažnim diplomama u BiH doveo je do toga da su zdravstvene ustanove u Njemačkoj sada opreznije, te pažljivije provjeravaju diplome uposlenih iz BiH.

Nije poznato koliko ljudi sa lažnim diplomama stvarno radi u njemačkim domovima ili bolnicama. Novinarka Azra Omerović je kazala da ne želi ni da zamisli da je sa svojom lažnom diplomom mogla raditi u njemačkom staračkom domu, gdje bi se brinula za ozbiljno bolesne ljude bez ikakve obuke.

(Tekst je prenesen sa sajta FAKTOR od 30.1.2019)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Utorak, 29 Siječanj 2019 21:46

 

Zagreb RijekaRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (55)

Nadan Filipović

U vlaku za Rijeku

Tako i bi. Vlak je uskoro bio postavljen i spreman za ukrcaj putnika. Rušid pronađe kupe prvog razreda i sjede do prozora. Sjedio je potpuno sam u kupeu. Kofer nije stavio gore, na predviđeno mjesto za odlaganje prtljaga, već na sjedište preko puta. Izvadio je jednu jevrejsku ilustriranu knjigu i gledao kojekakve slike, praveći se da čita. Nisu puno odmakli od Zagreba, a vrata kupea se otvoriše. Kondukter.

-Dobar dan. Karte na pregled druže!

-Izvoli druže.

Kondukter prošuplji pola povratne karte onim svojim kliještima i izađe, ali ne zatvori vrata. Na njima su se odmah ukazala dvojica. Jedan u milicionerskoj uniformi, a drugi, sitan i suhonjav, u kožnom mantilu koji mu se skoro vukao po zemlji.

OZN-a. Garant! – prostruja Rušidu od sljepočnice do sljepočnice, ali ostade savršeno miran, s onim svojim blaženim “osmjehom” na kraju usana.

-Druže, sve dokumente, legtimaciju, putni list, itd. – iskanta civilni.

Rušid spremno izvadi sve dokumente. Bez riječi.

-A drug Hadžić je dakle krenuo za Reku?

-Da. Sve vam tu piše.

-Nemoj se bre dečko praviti pametan. Najsumnjiviji su oni dokumenti koji nisu uopšte sumnjivi. Kakvim se sve bre trikovima služe ostaci ustaških bandi, križara, škripara, švercera i svakakvih narodnih nepr'telje, da te bre bog sačuva.

Upali jaku bateriju i svaki dokument je, pun neke teatralnosti, provjeravao na propuštenoj svjetlosti.

-Dobro. Ajde sada malo džepove da pregledamo, da prepipamo, da vidimo nosi li baja nešto za šverc ili, ne daj ti bože, devize, valute, da,da. Znaj, ako nam ne prijaviš i najmanji iznos strane valute, ima da te nema ako šta nađemo.

Rušid im dade novčanik. Nađoše dinare i bonove za hranu. Prebrojaše.

-Ovo je u redu. Papiri sve pokrivaju. A sada pipanje. Ruke da si stavio iznad glave. Tako.

-Prepipali su ga od glave do pete. Natjerali su ga da skine cipele. I u njih su zavirivali.

Ništa.

-A čitaš debele knjige? Da ti nisi neki teletualac? Teletuaci koje smo nasledili iz stare Jugoslavije ili nedaj bože od ustaša, to je sve opasna antidržavna banda i reakcija.

-Ma, listam samo da ubijem vrijeme. Neće san na oči, pa eto…

-A kakve su to debele knjige?

-Piše vam sve. Jevrejske svete knjige, na njihovom jeziku. Ni jedno njihovo slovo ne znam pa su mi slike dovoljne.

-Uh bre! Pa u kojeg oni bre boga veruju. Uostalom, nadam se da će kompartija vrlo brzo ukinuti i njihovog boga u paketu sa svim bogovima. Ajde, zdravo druže. Ne zameri. Samo vršimo svoju dužnost da čuvamo narod od bandi koje gonjamo.

-Samo vi radite svoj posao. Dok je vas drugovi, svi smo sigurni. Smrt fašizmu!

-Sloboda narodu!

Zatvoriše vrata kupea.

Prije nego što su otvorili vrata slijedećeg kupea, onaj u kožnom mantilu tiho reče: “Sretene, ovaj što lista jevrejske svete knjige i gleda slike mi je jako, jako sumljiv. Umesto da lepo spava, da 'rče do Reke, on lista jevrejske debele knjige. Je li bre tebi to čudno?”

-Više nego čudno druže Miloše. Kaz'o bi' – baš uveliko misterijozno.

(nastavlja se)

 
Dioptrija Dr Muhameda Borogovca
Utorak, 29 Siječanj 2019 09:12

 

DR BorogovacNOVI POTEZ IZETBEGOVIĆA U NJEGOVOJ IGRI PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE

Piše: Dr Muhamed Borogovac

YANUKOVYCH PO KALUPU ALIJE IZETBEGOVIĆA


Ovih dana se u svim svjetskim medijima mogla pročitati vijest: "Ukrainian court has found former President Viktor Yanukovych guilty of high treason." (Ukrainski sud proglasio krivim za veleizdaju bivšeg predsjednika Viktora Yanukovych-a.) Svim političarima i politickim komentatorima na zapadu je odavno bilo jasno da su prilikom raspada Sovjetskog saveza Rusi uspjeli u mnogim bivšim republikama Sovjetskog saveza instalirati pro-ruski orjentisane re-ime na vlast. Evo sada je to u Ukrajini i sudski dokazano.

Zašto ovo govorim?

Iz dva razloga, a) dakle ne radi se o "teoriji zavjere" nego je zaista predsjednik države bio neprijateljski špijun, i b) zato što se po istom scenariju dogodio i raspad Jugoslavije - jer Srbi su iskoristili svoju kontrolu nad jugoslovenskim tajnim policijama i na čelo Bosne i Hercegovine, kao i još nekih bivših republika, instalirali prosrpske kadrove.

Nažalost Bosna i Hercegovina i danas trpi od tih podmetnutih srpskih kadrova među Bosnjacima. Bakir Izetbegović će i život riskirati za "srpstvo". On samo glumi muslimana i Bošnjaka da bi bolje odradio stvari za veliku Srbiju. Nažalost, Jugoslavija je tokom 80 godina svoga postojanja, u svome školskom sistemu uspjela velike brojeve Bošnjaka otrgnuti od njihovog bošnjackog narodnog identiteta i prevaspitati u vatrene Srbe. Sa raspadom Jugoslavije oni nisu nestali sa scene, nego i dalje služe srpstvu. Oni su najbolje organizovana i politički najsposobnija grupa u Bosni i Hercegovini, budući da nas znaju iznutra. Nalaze se u svim strankama. U skladu sa dobro poznatom istinom da su konvertititi najodaniji članovi svoje nove grupe, ne trebamo gajiti nikakve iluzije da će oni ikada išta uraditi u korist BiH - oni su smrtni neprijatelji BiH i Bošnjaka, isti kao Karadžić, Mladić i Dodik. Uostalom, zar Alija Izetbegović nije aktivno ucestvovao u genocidu, istina, ne otvoreno, nego politički kao "facilitator", sabotirajući odbranu i očuvanje BiH.

Kao takav, Bakir Izetbegović stalno “igra partiju šaha” protiv Bošnjaka, a ne protiv naših neprijatelja. Ovih dana je povukao novi potez u toj partiji. Najavio je da će Ustavnom sudu Daytonske BiH uputiti zahtjev za preispitivanje imena "Republika Srpska". Mnogi naivni Bošnjaci, šahovskim riječnikom kazano "paceri" u politici su se obradovali "naglom zaokretu bošnjacke politike".

Stoga pokušajmo u najkraćim crtama objasniti zašto smo sigurni da je taj potez uperen protiv interesa BiH i Bošnjaka, a u korist Srba.

NE IDE SE U NAPAD SA GOLIM KRALJEM

U Glasniku godinama pratimo kako bošnjački političari na vlasti postepeno, u jednom sistematskom procesu, ukidaju drzavu BiH i jačaju Republiku Srpsku, prenoseći državne nadležnosti na entitete, ukidajući jedinstvene institucije koje karakterišu drzavu, da bi ih zamijenili "koordinacionim tijelima", tj dogovornim institucijama koje karakterišu labave unije (konfedereacije) država. Jedinstvene institucije se ne mogu raspasti bez većine glasova, a zajedničke se legalno raspadaju kada jedna strana ne dođe na sastanak.

Šahovskim riječnikom kazano, dosadašnji BiH - političari, uključujući i Bakira Izetbegovića, su doborvoljno gubili teške figure, a Srbima pretvarali pijune u kraljice, čime su poziciju Bosne i Hercegovine iz dobijene doveli do izgubljene.

 
Podsjećanje - prvi portret Slobodana Miloševića
Nedjelja, 27 Siječanj 2019 13:20

 

Mirko KovacPolja smrti ili prvi portret Slobodana Miloševića

 

Pisao: Mirko Kovač (1938-2013)

Ljudi bliski srpskom predsedniku Slobodanu Miloševiću kažu da su mu u dosadašnjoj karijeri najteže pali događaji u Rumuniji. U intimnom krugu besneo je i ponavljao: "Pa ovo je kontrarevolucija, kao u Mađarskoj 1956." A kada su kao štakori umlaćeni Čaušesku i njegova Elena, bio je potresen i ojađen. (Oni zločesti u Beogradu Miloševićevu suprugu zovu Elena). Ne mislim da je tada duh Čaušeskog ušao u njega, jer je već pripadao toj sorti ljudi. On je dušom bio za Čaušeskua, kao što se potajno divio Sadamu Huseinu. Njemu su bliski tipovi koji su protiv celog sveta. Uvek će dati podršku ekspertima za proizvodnju neprijatelja. Takođe, ne mislim da je on jedini politički nekrofil na ovim prostorima, ali je činjenica da njegovi potezi izazivaju jezu i seju smrt.

Kada je uz harmonike i moravac, slavio Ustav iz 1990. godine kojim je ukinuo autonomije, ubijeno je stotinjak Albanaca. On je 1989. na Kosovu, tom mitskom polju srpske istorije i srpskog poraza, najavio nove ratne sukobe, a već je u martu 1991. godine, iz svoje jazbine, zapovedao policijskim odredima protiv studentskih demonstracija i izazvao krvoproliće na beogradskim ulicama. On je inicijator srpsko-hrvatskog rata koji ulazi u udžbenike kao najokrutniji i najprljaviji rat u istoriji Balkana. Unajmio je jugoslovensku armiju da ubija i razara. Bez njega je nezamislivo ovo razdoblje srpske politike. Otkad je došao na vlast već se broji na desetke hiljada mrtvih. Taj nesrećnik potiče iz porodice samoubica. Otac, majka i ujak izvršili su samoubistvo, ali to su podaci za psihoanalizu. Hoće li ovaj dvojnik smrti, ovaj zlohudi istoričar obnoviti repertoar svojih političkih uzora iza kojih je ostala pustoš, mržnja, krv i ruševine?

Tomas Man je pišući o Hitleru još 1933. godine rekao da se toj pojavi ne može prići bez izvesnog divljenja, ali uz gađenje. Nemam potrebe da ga vređam i ne mislim da je umesno upoređivati ga s Hitlerom. On je sasvim mali kalibar. On nije kao Hitler došao s ulice, već se u politiku ušunjao iz prikrajka, kao karijerista. U birokratskom aparatu komunističkog režima bio je samo potrčko moćnih funkcionera. Mađarski pisac Bela Hamvaš kaže da je taj birokratski aparat utočište za nikogoviće. Tu se školuje najgori kadar, tu se vežbaju epigoni diktatora.

Ne bih rekao da je Milošević fenomen, njega su samo prilike učinile kratkovečnim gospodarom jedne raspadajuće komunističke epohe. Taj tip se nije pojavio izvan društva ili izvan srpskog duha. Njega je masa htela, jer se odmah poistovetio sa Srbijom. To je bio način da prikrije vlastite nedostatke.

U vreme njegovog uspona objavio sam tekst Rađa li se naše čudovište. Tada sam pisao da tirane priziva naša beda, da je njihov uspon pad našeg duha. Srpska inteligencija prigrlila je tog socijalističkog bankara u nadi da će im on srediti zamršene račune nacije i da će isterati na čistac dugove prošlosti. Taj đetić nametnuo se kao ekstremista i nacionalista, a to su dve izrazite crte u karakternoj tipologiji balkanskog čoveka, bilo da je intelektualac ili primitivac. Istina je da deo srpske opozicije Miloševića smatra nacionalnom nesrećom, ali ga pravoslavna crkva, Srpska akademija nauka, Udruženje književnika, policija i vojska doživljavaju kao internu veličinu koja će silom nametnuti državnu moć Srbije. Njima je bio potreban jadnik koji misli da se "politika uči iz rodoljublja", a da je pravda junačka kategorija. To što je njegovo omiljeno štivo junački ep i proza o hajducima nije neka preporuka za političara. Njemu je na jednom prijemu psihijatar Jovan Rašković laskao: "Vi ste, gospodine Miloševiću, suština srpskog bića". Ako to stoji, ako je Milošević doista "suština srpskog bića", onda je to sumorna duševna slika jednog naroda. Nisam sklon etnopsihologiziranju, ali težnja da se suština dosegne kroz vođu, takođe je duhovna degradacija u kojoj se našlo srpsko društvo.

Taj čovek više ne može da obuzda ono što je sam proizveo. A proizveo je mržnju koja ga već hvata za rep. On je odmah počeo da čačka u kolektivne rane naroda, a svoj je puk ubedio da ga okružuju monstrumi. Razvio mu je osećaj ugoženosti i pokrenuo sve zalihe straha. Oslobodio ga je odgovornosti i podsticao na revanšizam. Gazio je na strasti i raspaljivao maštu o genocidu. Potomke nekadašnjih žrtava upotrebio je kao koljače. Sada taj smešni diktator blebeće o svetskom fašizmu, iako je sam već zaglibio u nacionalizam i osvajački rat. On pripaja teritorije, premešta stanovništvo, ucenjuje druge narode, ponižava manjine, a to više nije samo "minimum fašizma" već prvi stadij.

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Subota, 26 Siječanj 2019 23:01

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (6)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Neartikulirana eksplozivna smjesa na ruševinama SFRJ

Produkti ovih bizarnih integracija i balkanizacija kao novonastale nacionalne države bili su prisiljeni voljom zapadnih sila skučiti se i pripitomiti u granicama nekadašnjih „unutarnjih granica“ tobožnje „vještačke“ Jugoslavije čime tu tako postale „vještačkije“ i od versajske i od avnojske Jugoslavije. Pitanje je za svakoga tko se smatra nacionalistom (patriotom, domoljubom) kome bi odgovarao taj čudni kompromis osim zapadnim silama (da tako zaustave ratove na tlu Evrope i svaka za sebe ponešto geopolitički ušićari) i novim domaćim etničko-klerikalnim elitama, ratnim profiterima i dobitnicima privatizacijskih pljački. Ali ovih je relativno malo u odnosu na sveukupnu populaciju da bi te tvorevine postale legitimne, stabilne i održive na dugu stazu. Većini koja je osiromašila status quo ne odgovara, a još manje radikalnim desničarima i ekstremnijim nacionalistima koji su brojniji od poratnih vladajućih elita. S obzirom da nema ni organizirane jake ljevice ni bilo kakvog pokreta za obnovu Jugoslavije, ekstremna etnička i kleronacionalistička desnica je jedina politička alternativa sadašnjim vladajućim strukturama. Ona je i jedina prava prijetnja stabilnosti i jedina organizirana snaga koja bi se usudila izvesti državne i vojne udare i uništiti čak i postojeće nesavršene demokratske institucije. Desnica ne vidi razloga zbog čega prihvatiti ta polovična rješenja, kompromisne i vještačke granice (to su stalno govorili i za svaku Jugoslaviju) a ne pokušati realizirati četničku Veliku Srbiju ili uskrsnuti ustašku NDH u njihovim već ranije zamišljenim granicama ili Veliku Albaniju, ili Islamsku državu u Bosni, sve te projekte koje radikalni etnički i klerikalni nacionalisti stalno snuju.

S druge strane, sadašnje države ne odgovaraju ni njihovim najrazvijenijim regijama pa se u njima promišljaju regionalni separatizmi. Teško je objasniti Vojvođanima zbog čega da financiraju „srpski Jeruzalem“ na albanskom Kosovu, kao i Istranima u toj najbogatijoj i najzapadnijoj hrvatskoj regiji, zašto bi plaćali održavanje hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini, penzije veteranima HVO-a, te glomaznu hrvatsku državnu i partijsku hadezeovsku birokraciju, diplomaciju, policiju i vojsku u kojima bosanskih i hercegovačkih Hrvata ima puno više od istarskih. Separatistički razmišlja i u srbijanskoj regiji Sandžaku većinsko muslimansko stanovništvo kojima su i bošnjačka Bosna i Hercegovina i Turska možda čak i Katar, bliži od današnje „kosovsko-vidovdanske“ Srbije i koju bi ovakvu kakva je teško prihvatili kao domovinu. Ukratko, kolikogod da ni jedna Jugoslavija nije bila oličenje stabilne države, balkanizacija devedesetih je stvorila jednu trajnu nestabilnu, neartikuliranu eksplozivnu smjesu na ruševinama SFRJ. Opasnost od desničarskih udara i diktatura je stalna, a jedini slabašni osigurači i garantori kakve-takve stabilnosti su postojeći uvelike diskreditirani i korumpirani režimi poput hadezeovskog u Hrvatskoj, ne manje nacionalističkog srbijanskog i apsurdnog bosanskog.

Tko je normalan mogao zamisliti da bi jednog dana trebalo moliti boga za zdravlje i dug boravak na vlasti političkih likova poput srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, hrvatskog premjera Andreja Plenkovića, predsjednice Kolinde i troglavog bosanskog predsjedničkog čudovišta.

Jer progresivne lijeve alternative njima nema. a desničarska je realna i prijeti novim balkanskim pokoljima. Možda ove sadašnje korumpirane elite u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu shvate da im se isplati poniziti, pomiriti, oprostiti i surađivati. Možda nađu par umjerenih popova i hodža i prirede spektakularnu multietničku i interkonfesionalnu turneju po svim glavnim stratištima, priznaju užase počinjene u ime vjere i nacije, nazovu genocide tim imenom i steknu kakav-takav legitimitet na dulju stazu.

To bi bila jedina moguća, iako simbolična, „obnova Jugoslavije“. Time bi možda izumirući narodi nekadašnje jugoslavenske jezgre pogođeni demografskom katastrofom i masovnim iseljavanjem, barem osigurali kakvu-takvu mirnu i dostojanstvenu starost i smrt.

Uz postojeće urođene i  sistemske defekte novih balkanskih etničkih nacija njihove su države naglašeno klerikalne. Postavlja se pitanje odakle i otkada toliki utjecaj religije. Većinske su religije ako ne uvijek a svakako od 1980-ih bile dokazani faktor destrukcije i rata iz kojih ništa pozitivno ni nakon rata nije proizišlo. Naprotiv, većinske državne religije su postale i vjerojatno najvažnije nacionalne institucije, glavni čuvari novih državnih mitova i kočnice demokratizacije.

Od domaćih faktora koji su tome pridonijeli vjerojatno su najvažnije fuzije etničkih i konfesionalnih identiteta koje su pomogle naglašavanju granica i razlika napose među narodima de fakto istog jezika. Ove su etnokonfesionalne fuzije išle toliko daleko da su ugušile  osnovne vjerske i osobne slobode savjesti i izbora čovjeka i građanina do apsurda da je recimo izdajnik ne samo Srbin koji prijeđe na Islam ili rimokatolicizam nego i budizam, a ista izdajnička sudbina čeka Hrvata koji nije katolik nego ne daj bože, musliman, pravoslavac ili ateist.  Pa čak i da je nacionalni heroj ali mu se omaklo da je postao Mormon, dakle i dalje kršćanin, za samoproglašene puritance novog hrvatstva koji se nameću jedinim „pravim“ Hrvatima, taj Hrvat nikad neće biti „pravi“.

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portala. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

 

 (nastavlja se)

 
Prelijepa priča Rize Popare
Petak, 25 Siječanj 2019 14:11

 

KosidbaNurka

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

Prvi je avgust, a godina nije ni važna il' se bar za sada ne mogu sjetiti tačno. Ako bih pokušavao da dokučim tu godinu, izgubio bih puno vremena i tek tada od priče ne bi bilo ništa. Kažem nije to toliko ni bitno, mnogo je bitnije šta se to događalo tih poodavnih godina. Neka to bude neka godina kad je pšenica bila dobro ponijela, a trešnje izdale. Godina ima kao kiše i nikada ih neće nestati, one samo prolaze, ne daj bože da se gomilaju. Šta bismo sa tolikim i nagomilanim godinama na nekom mjestu? Mi ni sa jednom ne znamo šta ćemo i kako ćemo. Ta nam jedna zada toliko muke i belaja, da jedva dočekamo da prođe. Kad prolaze nikom ne smetaju, nekako kao munja prođu i ne stvaraju gužvu, a gužvu čovjek ne voli, jedino ako je lopov, pa mu ona, ponekad, dobrodođe. Tragove prolaženja tek kasnije osjetimo, kad ih podosta prođe. Al' niko nikad nije vidio ni put, ni godinu da njime prolazi. Kako one to rade, posebna je priča, valjda tajno kad svako spava i kad ih niko ne gleda. Obožavaju one, sve mi se čini, tajnost i spavače.

Tog dana se oblaci, izgleda, namjerno poigraše sa svima koji su nešto radili na sakupljanju bijelog žita i suhog sijena, a koji su, istovremeno, razmišljali i o sjutrašnjem danu i vašaru. Kiša bi im bila najveći dušmanin, ako zakvasi rukovežđe i otkose. E onda bi, možda, i vašar propao, a ja bih se morao sjetiti, tačno, te godine. Nikoga tada ne bi interesovalo kakva je priča, nego je li tačna godina. Ako je ne bih pogodio, kazali bi da je moja priča lažna, skroz.

-E đe baš sat' oblaci vrak hi iz'o? Čitafo l'eto ni kap kiše, a, samćim, danas oblaci! Možda mi prijetu da ne odem na Lađevac ni ove godine. E idem valahi pa, što velu stari, ćuskije da padaju. Nek vidu kako je jedan dan brez Nurke.

Tako je govorila Nurka sebi u zanosu, dok je srpom odsijecala zadnje stabljike pšenice, a sunce bi čas progrijavalo i davalo nadu, pa opet puštalo oblake da zagospodare i uznemire taj narod na njivama i livadama. Dovedena je kao mlada djevojka, prije nekoliko godina iz jednog planinskog sela, za metiljavog Bajra, da im malo rasu popravi. Radila je uvijek i svoje marljivo i na vrijeme, a naročito je tih uočivašarskih dana bila, posebno, marljiva, da joj što ne bi zamjerili. Tražila je, samo, da je povedu na taj Lađevac, jednom kao nagradu za njen rad, ali oni se prave ludi, orijedili pa mu ni ime ne spominju. Zaboravili riječ Lađevac, ne znaju ni da je beknu. Evo i danas od pet bijelih zora je na njivi, glavu ne ispravlja, žanje beliju pšenicu. Ako treba i Bajru će pomoći da poveže u snopove to što je požnjela i da potrpa u desetke. Imala je želju da lati Bajra podruku, pa preko pôlja, da se nagleda onoga čega je bila željna godinama. Bila je naumila da ode sa ili bez Bajra, a htjela je lijepo da ih pita, pa ako se Bajru ne ide nek pošalju jednu čoricu iz komšiluka da je čuva, ako nešto sumnjaju. Lađevac je za mnoge bio izazov, a za nju ravan Ćabi. I nije čovjek na ovim prostorima u proteklom vremenu imao na raspolaganju neke zabave, bila bi to nekolika vašara, poneka svadba i ništa više. Na tom bi se Lađevcu, sjatilo naroda sa planine i iz župe, sa sela i iz gradova, došlo bi starih i mladih. Došlo bi svakakva naroda, da se pokaže na toj visoravni, to je postao neki adet, pa ako nijesi bio na tom vašaru kao da si manja rasa i manje vrijediš. Slušala je Nurka priče, kako neki Skender dolazi čak iz Stambola, carskog grada, svake godine na taj vašar. Zar taj Skendo nema šta da vidi u Stambolu? Pitali su se mnogi; znalo se i znali su da ima, ali eto nema onog što njegova duša hoće i što želi. Još bi govorkali:

-O jadu ga Bog zabavio, a šta će na Lađevac? E ima on Lađevaca i Lađevaca u Stambolu svaki dan. Što se toliko navelanio Lađevcu, Bog ga ubio, k'o što će?

A njegova duša je iz ovih krajeva, pa iako je odselio, duša mu nije htjela tamo, ostala ovdje i on dođe da vidi svoju dušu i narod uzgred. Skendera je po prvi put, dok je još bio dijete, zapljusnula ova ljepota i za drugu nije bilo mjesta. Mjesta bi on, tokom cijele godine, ostavljao samo za Lađevac. Kad bi mu se duša, ovdje osamila i ispraznila, on bi je jednom godišnje dopunjavao ljepotom sa Lađevca i vraćao se tamo gdje je morao.

Prižnje Nurka pšenicu, negdje, pred ručak, prebaci srp preko lijevog ramena i krenu prema kući. Ove godine ne baci srp preko glave, a bio je adet da se tako uradi. Kada se tako baci srp i zabode u zemlju vrhom, značilo je da će ta žena i iduće godine žnjeti u istoj njivi. Nije smislila ništa na duže staze, nego je umor i pomisao na vašar odvukoše od uobičajenog adeta. Najprije se dobro umi, podveza kosu i prionu na kućne poslove. Zakuha tijesta za dvije pite, jednu da pojedu oni, a ako im bude malo, mogu i od druge, a ono što ostane ponijeće na vašar. Svekrva odmah primijeti da se nešto vanredno sprema, ali za pravo čudo, oćuta.

-Nek se ono malo suhne! Nema kiše, razminu nas, taman dok umijesim ovo i ispečem, pa ću ti pomoj  da ono povežeš.

-Ništa mi ne pomaži ti si svoje odradila! Ima ko da veže ni'sam mrtav!

-Ne d'o Bog da nema, no rekoh prijen ćemo zajedno, pa posl'en da se spremamo.

Bajro diže glavu, naroguši se kao pijevac, malo se podiže na prste, a nije morao ima ga dosta i ovako, pa joj se obrati oštro kao što je i navikao:

-A kut si ti to naumila hanumo?!

-Mislila sam da me povedeš na vašar. Evo sve smo poradili, pa velju red je. Nikut' ne idemo nit nam ko dolazi, da se malo umiješamo u narot.

-Preskočiš li ova' prag tijem poslom, ne vrći mi se više!

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Srijeda, 23 Siječanj 2019 20:05

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (5)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Titovi komunisti pokazali da i najgori Balkan može biti civiliziran i moderan

Nekoliko je osnovnih karakteristika formiranja nacija u zapadnoj Evropi kojih ne samo da nema u balkanskom etničkom nacionalizmu nego je tu sve suprotno. To su: integracija i modernizacija, odnosno ujedinjenje regija i provincija u nacionalnu zajedničku državu, zatim, vodeća (pijemontska) uloga najrazvijenih regija s najviše gradova i najbrojnijom građanskom klasom, i ne manje važno -- sekularna država, sekularizam i ponekad otvoreni konflikt između crkve i države u kojima država izlazi kao pobjednik. Primjeri za transregionalnu integraciju i modernizaciju mogu biti Njemačka, Nizozemska, Švicarska, Engleska, Francuska i Italija onako kako se formirane od otprilike sredine 17. vijeka do Prvog svjetskog rata kad su sve ovo postale kompletne, dovršene i razvijene nacionalne države. Da Njemačka koja je poslije Vestfalskog mira sredinom 17. vijeka imala 300 država, nije do kraja devetnaestog uspjela sve to integrirati u Njemačko carstvo, i da isto tako Francuska poslije revolucionarne 1789. nije uspjela premostiti sve brojne regionalne razlike i centralizirati nacionalnu državu oko Pariza te do Prvog svjetskog rata pretvoriti francuskog seljaka u građanina Francuske, današnja bi Evropa izgledala kao Srednja Amerika gdje bi Berlin bio glavni grad nekakve europske Nikaragve, a Pariz Hondurasa. Pri tome su po uspješnoj integraciji, nacionalne države odmah krenule u modernizaciju i ekspanziju kao svjetske ekonomske i političke velesile. Slično je bilo u Engleskoj, SAD, Nizozemskoj, Italiji, Skandinavskim zemljama, itd. Glede vodeće uloge najrazvijenijih regija i gradova, u vjerojatno najstarijoj naciji na svijetu – Nizozemskoj, to je protestantski sjever predvođen Holandijom.

U Njemačkom slučaju, ujedinjenje vodi (opet protestantski) sjever s Berlinom i Prusijom a ne zaostali katolički jug. U SAD, američka nacija stvarno je rođena ne kad su Amerikanci krajem 18. vijeka u Bostonu pobacali Englezima pošiljke čaja u more, nego u drugoj polovici 19-tog vijeka kad je industrijski sjever u građanskom ratu savladao poljoprivredni jug i odredio strategiju nacionalnog razvoja. Konačno, sekularna je država prevladala vjerske fundamentalizme i klerikalne ambicije kao u slučaju Francuske revolucije, njemačkog Kulturkampfa i napose važnog primjera odnosa talijanske republike i katoličke crkve i Italije kao zemlje koja je uvijek bila i ostala katolička ali je u njoj povijest zabilježila i legendarni antiklerikalizam. (“canti anarchici Stornelli anticlericali”, https://youtu.be/WKzE-BkQHqk)

Na Balkanu, panslavenski nacionalizmi bili su napose u varijanti jugoslavenstva, integracijski, pluralistički i modernizacijski a etnički dezintegracijski, antimoderni i klerikalni. Na kraju se samo socijalistička Jugoslavija privremeno ostvarila kao moderna nacija po originalnom zapadnoevropskom modelu.

Etničke su nacije i njihove države bile sve suprotno od toga: podrivale su integraciju, modernizaciju i sekularnu državu. Konačno drastičan je primjer  regija i provincija koje su igrale pijemontsku ulogu centara nacionalnih pokreta. Na Balkanu to su često bile zaostale regije iz koji su pokrenuti ustanci protiv tuđinskog jarma, a i prva se jugoslavenska država ujedinila ne pod vodstvom svojih najrazvijenijih i najzapadnijih dijelova nego pod zaostalijom balkanskom Srbijom. Najdrastičniji primjeri pijemontske uloge zaostalih provincija su upravo post-jugoslavenske etnoklerikalne države. Tako Pijemont današnje Srbije nije bio ni Novi Sad niti Beograd gdje je pod uglavnom zapadnim utjecajem nastala moderna Srbija u 19.vijeku, nego provincijalni srbijanski balkanski jug–Kosovo i Metohija i šabačko-valjevska eparhija Srpske pravoslavne crkve te emigrantski manastir Nova Gračanica kod Chicaga. Slično se dogodilo Tuđmanovoj Hrvatskoj. Taj tvrdi etnonacionalist je imao najjaču opoziciju u zapadnoj i srednjoevropskoj Hrvatskoj, to jest u najrazvijenijom dijelovima Hrvatske, u gradu Zagrebu, u Istri, Rijeci i Hrvatskom Primorju, i svaka je ova regija mogla biti hrvatski Pijemont.

Umjesto toga, Tuđman je sukreatore svoje vizije Hrvatske nacionalne države pronašao u zaostalim provincijama, u zapadnoj Hercegovini, Lici, dijelovima srednje Bosne i bosanske Posavine, sjeverne Dalmacije i dalmatinske Zagore, te slično srpskom slučaju, u opskurnijim krugovima hladnoratovske hrvatske antijugoslavenske emigracije iz Kanade. Uz ovaj provincijalizam išao je i klerikalizam tako da su novim nacijama nametnuti kao „očevi utemeljitelji“ ultrakonzervativni klerikalni zeloti poput Nikolaja Velimirovića i Alojzija Stepinca dok su Dositej i Strossmayer gurnuti u zaborav. Ukratko, današnju Srbiju i Hrvatsku definitivno nisu stvorili ni njihove najkulturnije regije ni najbolji pripadnici ta dva naroda. Rezultat se zove - primitivizam, kako se taj najnoviji „izam“  danas na zajedničkom jeziku s četiri imena neslužbeno ali općeprihvaćeno zove.

Iako je većini ovih napaćenih naroda odavno postalo jasno da su im na vlast došli najgori među njima i će oni još gore i nesposobnije postavljati oko sebe tjerajući one najbolje, najpoštenije i najpametnije u emigraciju, a ako zatreba i u logore i zatvore, ovi im nesretni narodi grade spomenike (dok najboljima ruše) i brane s istim legendarnim borbenim duhom svoje narode od „onih drugih“ u susjedstvu za koje su im ovi najgori među njima lagali da ih ugrožavaju. Pri svemu tome i dalje ne razumijevajući što je to zapravo nacija.

Paradoksalno je da skoro svaki čovjek s ovih prostora, bez obzira na školsku spremu, često posve sam svojim rukama zna sebi i svojoj obitelji sagraditi solidnu kuću da traje generacijama ali nema pojma da isto tako solidno znalački i odgovorno treba sagraditi naciju i nacionalnu državu u kojoj će biti ta njegova obiteljska kuća.

Nacija ne pada s neba, ne stvara je bog, ona se gradi, konstruira i to samo manjim dijelom u ratovima i s borbenim duhom heroja, a većim i težim dijelom u miru, znanjem i pameću. O moralnosti, znanju i pameti tih arhitekata, inženjera i graditelja nacije ovise buduće generacije. Za razliku od socijalističke Jugoslavije u kojoj je bilo i previše ideologije, vjere u teoriju i znanost, postjugoslavenske nacije na zapadnom Balkanu stvorili su neznalice bez ikakve koncepcije i osjećaja za progres i opće dobro.

 

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portala. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(nastavlja se)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search