LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Zanimljiva priča o orlovima
Utorak, 10 Travanj 2018 15:10

 

Par orlovaOrlova lekcija: Znate li kako ženka orla bira oca za svoje potomstvo?

Ženka orla oca za svoje potomstvo bira na vrlo zanimljiv način. S drveta odlomi grančicu, uzme je u kljun, podigne se na veliku visinu i počinje kružiti s grančicom u kljunu. Ženka baca ovu granu opet dolje, mužjak ga ponovno uhvatiti i donosi joj, a ona opet baca … To se ponavlja mnogo puta. Ako orao ulovi svaki put granu, ženka bira izbor.

Kad se oko ženke okupe orlovi ona baci tu granu i gleda. Orao pokupi tu granu u zraku prije nego padne na zemlju, zatim je nježno predaje ženki iz kljuna u kljun. Orlica uzima granu i ponovno je baca, mužjak je ponovo uhvati i donosi do nje, a ona je opet baca Isto će ponovit će više puta dok se uvjeri da je on onaj pravi. Orla koji uvijek uhvati grančicu odabire za parenje i oni se spajaju. Zašto je bacala grančicu kasnije će postati jasno.

Zatim odlaze na visoku liticu, prave tvrdo gnijezdo od jakog pruća. Zatim kljunom iz vlastitog tijela trgaju perje i paperje i gnijezdo učine mekim i toplim. U takvom mekom i toplom gnijezdu orlica polaže jaja, zatim se iz njih izlegu orlići.

Kad se orlići izlegu (a oni dolaze na svijet goli i nemoćni), roditelji ih pokrivaju svojim tijelima sve dok ne ojačaju. Krilima ih zaklanjaju od kiše i jakog sunca, donose im vodu i hranu. Orlići rastu, počinje da im raste perje, krila i rep.

Kad orlići ojačaju mužjak i ženka, otac i majka, pripreme im prvo iskušenje

Tata orao sjeda na kraj gnijezda i počinje udarati krilima po njemu: maše, udara i trese po gnijezdo. Zbog čega? Kako bi izbacio sve perje i paperje, tako da ostane samo kruto gnijezdo od pruća, kojeg su na samom početku savili i napravili. Orlići sjede u tom rastresenom gnijezdu, neudobno im je, teško i ne shvaćaju što se događa: mama i tata su bili tako nježni i brižni, čemu sad ova promjena!?

 
Jedna Hanumicina pjesma
Ponedjeljak, 09 Travanj 2018 10:29

 

HanumicaOdjek duše

Džemila - Hanumica Zekić

Dok je sinoć nad mahalom našom
Šumila ponoć poput tanke svile,
Ja sjedila sam pod mirisnom igdom,
Čije su grane k licu mi se svile...
I opojena božanskim mirisom
Njezina cvijeta pustila sam krila
Svojoj mašti bujnoj i hrlila k nebu...
Razigrana krvca u srcu je vrila...
Oh, kako je krasan san idealista
I gledanje kako zvjezdice se roje,
Među njima mjesec sličan obrvici
Plavoga viteza sv'jetlo žute boje.
Sve je ružičasto gdje god pogled bacim,
Sve u milju pliva, cijeli Božji svemir,
Ah, ja ljubim noći zalivene srmom...
Jer mi grud'ma bolnim godi samo mir.
Sevdah - slatki sevdah caruje u meni.
Jedno umno oko mira ne da duši.
Ono je u stanju da bolove ruši
I da snagu daje kad me tuga guši...
Govore mi neki: ”Nisi savremena”
Što ne crtam samo žića crne strane,
”Ta, zaboga, ljudi - ja im na to kažem
Život i slast daje, a ne samo rane.”
Od postanka zemlje pa evo sve dosad
Bilo je bijede, patnje i očaja...
Ne čudi se, svijete, što sam romantičar
I veselo čedo ružičastog Maja...
(Novi behar, 1931)

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 07 Travanj 2018 13:42

 

LiguranjeSan zimske noći

Toni Skrbinac, raja s Bistrika, privremeno živi u Mariboru

“Hooooop, hooop…dole!!!”, viče mala armija sankaša što se spušta niz Bistrik, bijel, bjelcat kakav je znao da bude samo u mojoj ranoj mladosti. Kao neki konjički odred koji upravo kreće u napad, pa tu mješavinu straha, adrenalina i sreće izražava kricima i obaveznim riječima “Hoooooop,hoop… dole!!!”. Upozoravamo rijetke prolaznike da nailazi naša mala vojska.

Okupljali smo se kod Ćazimovog granapa i dogovarali ko će s kim na veće sanke. Vascijelo popodne trajala je cika i graja, a sad otkako je pala noć ostala samo starija raja i pokoji mlađi “švercer” koji se svjesno izlaže batinama kod kuće jer “šta ima dijete noću da radi na uliici”. Među tim mlađim sam i ja…sa velikom rajom.

Većina nas ima saonice, koje su lake za nositi kao omanji ruksak, a idealne za voziti po tvrdoj, zaleđenoj stazi. Naprijed je halka, pozadi izvijeni dio koji zovemo samar, a između taman toliko prostora da se smjesti jedna dječija guza. Dva su velika majstora za pravljenje saonica bila na našoj strani, obojica s vrha Mahmutovca koji predstavlja posljednje naselje pred obroncima Trebevića. U tom trebevićkom carstvu drveća, Lingo i Šeha, tako smo zvali majstore, nalazili su zgodne komade stabala koje bi oni pripremali za izradu saonica. Lingo i Šeha, kao marke - “Mercedes” i “Ford”. Za gole, drvene saonice koje bi majstori napravili vlasnik bi, prema svojoj kupovnoj moći naručivao potkovu. Mogla je biti široka “lastra”, a mogla je biti i uža, zvana “kocka”. Prva je jeftinija i sporija, druga skuplja i puno brža. Ja sam imao Lingine saonice potkovane kockom, a Memo Trbić od kog sam ih kupio prekrio je dio gdje se sjedi mekim jastučićem tako da mi se guza nikako nije mogla nažuljati. Bio sam ponosan na svoje saonice i znao sam da dosta djece zavidno gleda kako s lakoćom »čempreziram« većinu sankaša. “Čemprez” je izraz kojim se označavalo prestizanje na strmim, snježnim ulicama

A jedne večeri nad tu simfoniju od smijeha i glasova počeše padati krupne pahulje, snježni balet spuštao se s neba na pozornicu kod Ćazimovog granapa, pozornicu osvijetljenu škiljavom lampom sa obližnjeg direka. Muškarci su se nešto tiho dogovarali, ženske se kikotale. Bilo nas je dosta te večeri, ali ja pamtim Zinku, tu sočnu djevojku oko koje su se stariji najradije okupljali. Bila je najljepša, najsrdačnija i najpristupačnija. Koliko puta sam već slušao muške razgovore koji su bili posvećeni Zinki. Koliko ih se samo hvalilo da su imali s njom ovo ili ono. Ispadalo je da je bila svačija,a mislim da nije bila ničija. Nego, onako slobodnije, razigranije biće koje dodir s muškom rukom nije plašio.

Zinka je imala rodle predviđene za dvoje, a kad su te večeri primili i mene -bilo nas je troje. Tijesno, ali… u tome i jeste ljepota za koju tražim riječi.

“Toni, hoš mi dati da se jednom spustim na tvojim saonicama?”

 
Osvrt Teofila Pančića
Petak, 06 Travanj 2018 08:47

 

Teofil PancicPrle i Tihi na Kosovu

Teofil Pančić, Beograd

Kada je svojevremeno poslao onaj nezaboravni "ilustrovani voz" na Kosovo, onaj koji je svojim živopisnim dizajnom trebalo da dokaže da je "Kosovo srce Srbije", Vučićev glavni čovek za Kosovo Marko Đurić s tog je voza sišao još na beogradskom Topčideru. Što je, doduše, pomalo podsećalo na onu situaciju iz Letećeg cirkusa Montija Pajtona kad alpinistička ekspedicija na "oba" vrha afričkog Kilimandžara zapne na autoputu u londonskom predgrađu, ali je barem bilo bezbedno.

Ovaj put, Đurić je u društvu Nikole Selakovića, Vučićevog čoveka za rešavanje bilo koje krizne situacije koju su prethodno sami proizveli ili potpomogli, ipak osvanuo na Kosovu, što i ne bi bilo čudno da ih na graničnim (pardon, "administrativnim") prelazima nije čekala kosovska policija u punoj opremi, s nalogom da ih ne pusti na Kosovo. Nije ih dočekala.

Ipak, dva mangupa su se nekako preko ko zna kojih tajnih basamaka i ćepenaka probila do Severne Mitrovice, ali izgleda da kosovske vlasti u tom mađioničarskom prolaženju kroz zidove nisu videle baš ništa šarmantno, niti su im Đurić i Selaković zaličili na Prleta i Tihog.

Znamo šta je usledilo: spektakularna policijska akcija u kojoj je Đurić priveden, saslušan i poslat nazad u Srbiju (Selaković se valjda vratio o svom trošku). Da li je to moglo biti izvedeno "nežnije"? Moglo je. A da li su dva beogradska zvaničnika mogla da rade nešto drugo nego da izigravaju gerilce i mangupe? Mogli su.

Ali, s druge strane, "moralo" je baš ovako: Đurićevo hapšenje bilo je demonstracija kosovske državnosti i suvereniteta (i to „na celoj teritoriji“), a njegovo pojavljivanje na Kosovu na ovaj način i u ovom kontekstu trebalo je da demonstrira da Kosovo nikako nije država, i da Đurić po njemu može da štrapacira kada i kako hoće. Jer je on, sećate se, "u srcu Srbije", a tamo gde je srce, tamo Đuriću sija sunce.

Koja od ovih demonstracija je uspela? Obe: prva u domenu stvarnosti, druga u domenu politički upotrebljive iluzije.

Tu na scenu stupa Aleksandar Vučić, Vučićev čovek za sva pitanja, trenutno u fazi predsednika Republike.

Ko je slušao Vučićevu reakciju na najnoviji kosovski zaplet, mogao je pomisliti da se najednom povampirio onaj Vučić kojeg smo znali kao visokog funkcionera Srpske radikalne stranke: isti je to bio vokabular, isti pasivno-agresivni stil, ista spremnost da se krene golih prsiju u frontalni napad na stvarnost, u predanom voluntarističkom uverenju da će stvarnost morati da popusti.

Ali, nije li Vučić prestao da bude radikal baš zato što je shvatio da stvarnost nema nameru da popusti i da nema šanse da se to stanje u dogledno vreme izmeni? Da, ali lakše je čoveku da izađe iz radikala nego radikalu da izađe iz čoveka. Razume se, nije sve to tek stvar temperamenta: u ovome je i mnogo plana, "lukavog" ili ne, pokazaće se.

 
Još nešto o slučaju Busuladžić
Srijeda, 04 Travanj 2018 09:09

 

Mustafa BusuladzicJe li OZNA 1945. godine bila jača tajna služba od Secret Intelligence Service (SIS), The United States Secret Service i od sovjetskog KGB-a?

Nadan Filipović

Neki od onih koji su s malo više pročitali zapisnik OZN-e o saslušanju Mustafe Busuladžića mogli bi postaviti određena pitanja u svezi s tim arhivskim dokumentom. Naime, činjenice iz zapisnika saslušanja koji datira od 25.4.1945 i nastavka zapisnika saslušanja od 30.4.1945. godine nedvojbeno navode na zaključak da je OZN-a uspjela prikupiti masu podataka o djelovanju Mustafe Busuladžića tijekom Drugog svjetskog rata.

Primjerice, OZN-a je znala apsolutno sve o njegovom studijskom putovanju u Italiju, o stipendiji talijanske vlade, o putovanju u Berlin, te i boravku u Gubenu, o pismu Mehmeda Handžića od 2.3.1942. godine, o njegovom govoru pred Carevom džamijom, o telegramima koje je primao nakon tog govora, o njegovom radu u Merhametu, detalje sa skupštine Merhameta 1944. godine, o pismu Mehmeda Handžića koje je upućeno jerusalemskom muftiji, a koje je Busuladžić preveo na talijanski, o vezama s talijanskim konzulatim u Sarajevu, o pisanju u ustaškom listu “Osvit”, dakle o autorskim uradcima što su bili naslovljeni “Naša tolerancija” i “Muslimani u Sovjetskoj Rusiji”, o poznanstvu sa Osmanom Šehićem, itd.itd.

Netko baš naivan bi mogao pomisliti: “Joj ljudi moji, točna je ona izreka da OZN-a sve dozna! I danas je zapanjujuće kako je efikasna bila ta organizacija za zaštitu države. Ma kakvi engleski Secret Intelligence Service (SIS), ma kakav The United States Secret Service, ma kakav sovjetski KGB-a? Male su to mace prema OZN-i.”

Veoma je interesantno da je jadni Mustafa Busuladžić praktički već na saslušanju postavljen pred zid i streljački vod. Hitno suđenje i izricanje presude od 23.5.1945. godine su bili puka formalnost koja je okončana izvršenjem smrtne kazne 29.6.1945.

Taj slijed brzih događanja ipak zaslužuje neki analitički osvrt, zar ne?

Sarajevo je oslobođeno 6.4.1945. Sarajevska filijala OZN-e se odmah dala na posao hapšenja, saslušavanja i suđenja stotina i stotina, ako ne i tisuća potencijalnih neprijatelja novog, pobjedničkog poretka. Među prvouhapšenim je bio i Mustafa Busuladžić. Naivan netko bi u zabludi mogao pomisliti da je sve te podatke koje su isljednici imali na stolu pred uhapšenikom OZN-a mogla prikupiti u periodu od 6.4.1945 do saslušanja koje je počelo 25.4.1945. Baš najviša razina efikasnosti jedne tajne policije! U devetnaest dana sve to prikupiti mogla je samo služba kojoj je jedina “mušterija” u taj vakat bio samo Mustafa Busuladžić, a ne na stotine, da ne kažem na tisuće osumnjičenika za suradnju sa okupatorom i ustašama. OZN-a je u Sarajevu imala šezdesetak aktivnih pripadnika i nije bilo teorijske šanse da su oni skupili na gomilu sve gore navedene podatke koji su inkrimnirali Mustafu Busuladžića. Takvu masu podataka nisu mogli prikupiti ni sarajevski ilegalci na čelu sa Valterom Perićem čak i da su tijekom cijelog perioda 1941-1945 pratili samo i jedino aktivnost Mustafe Busuladžića.

 
Prof.dr Džemaludin Latić vadi zube mrtvom lavu
Ponedjeljak, 02 Travanj 2018 19:04

 

Džemaludin LatićDERVIŠ SUŠIĆ (1925.-1990.) I OSTALI NAŠI PARERGO(V)NAŠI Mali obračun sa velikim nacionalnim kompleksom inferiornosti

„Neka nam niko ne predbacuje vrdanje u politici, jer je to polje gdje se uopšte najviše vrda.“ (Suljaga Salihagić)

Prof. dr Džemaludin Latić, Sarajevo

(Urednikov osvrt: Davno sam pročitao ovaj tekst i očekivao sam barem nekakvu reakciju. Ništa od toga! U ovom tekstu je, na “najbolji način” sebe autoportretirao Džemaludin Latić, doktor znanosti, profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Čudim se njegovom bratu Nedžadu, vlasniku i uredniku The Bosnia Times-a da se odlučio objaviti sve ove nekrofilske bljuvotine. N.F.)

Dok ove godine Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, tuzlanske neokomunističke dumadžije i drugi (čak i „progresivni“ intelektualci Islamske zajednice!) obilježavaju 25 godina od smrti Derviša Sušića, oni uporno šute pred djelom po kome je ovaj pisac ipak najpoznatiji, a pred kojim savjesni pisci, vjerski učenjaci i intelektualci šutjeti ne smiju. Riječ je o Parergonu, zbirci bilježaka koje je ovaj pisac – kako sam kaže - dopisao uza svoj roman pod naslovom Tale (grčko-latinski: para – pokraj, ono što se dodaje- ergon –djelo). To je djelo pisca čiji je talent ishlapio čim je počeo da piše, pa što je taj talent bio manji, to su piščevi kompleksi bivali veći. Pravo mu budi, ovdje je riječ o kompleksu od koga je bolestan pozamašan dio bošnjačkog naroda, od koga taj narod ne zna ili neće da se izliječi evo već nekih 150 godina. To je kompleks inferiornosti (osjećaja manje vrijednosti), kompleks od muslimanskog porijekla, a američki Jevreji su ga nazvali  'samomržnjom', mržnjom prema samome sebi, prema svojim precima, svojoj vjeri i općenito nacionalnom duhu (self-hatred). Ergo, Derviš Sušić nimalo nije usamljen, ali on, sa čitavim svojim djelom, pa čak i sa ukupnom biografijom, jeste možda najupečatljiviji urnek bošnjačke samomržnje.

Parergon: izazivanje straha od islama kod srpskog i hrvatskog naroda

Spomenuti pisac je sin uglednog hafiza iz Vlasenice. Nakon završene gimnazije, na početku Drugog svjetskog rata, postao je član SKOJ-a, uskoro i Komunističke partije. Učestvovao je kao partizan u borbi protiv njemačkog okupatora, ustaša i četnika. Objavio je čitav niz djela od kojih su najpoznatija: Ja, Danilo, Hodža strah, Danilo u stavu mirno, Pobune, Uhode, Veliki vezir (drama) i dr. Poslije rata, bio je urednik komunističkoga glasila, „Oslobođenja“, agitator komunističke kulture i marksističke ideologije po tuzlanskom bazenu, savjetnik u Centralnom komitetu SK BiH. Dobitnik je najznačajnijih komunističkih nagrada i priznanja. Parergon  je, po nalogu svoje Partije, pisao u vili Josipa Broza u Bugojnu i objavio ga 1977. g. „Otkrivši“ nacionalizam, šovinizam i panislamizam u vlastitom narodu, posebno u njegovoj vjerskoj zajednici, a nacizam i fašizam u njegovoj ne tako davnoj prošlosti i na skoro istim adresama, on je pokrenuo novu komunističku/velikosrpsku hajku na sve što je islamsko i muslimansko u Bosni i Hercegovini, a kod srpskog, hrvatskog i ostalih jugoslavenskih naroda krajem prošlog stoljeća izazvao strah od islama u Bosni i mržnju prema njemu. (Dvije godine kasnije, ispred iste vile, njegovo božanstvo je, narogušivši se zbog obilježavanja dolaska 15. hidžretskog stoljeća prilikom otvorenja džamije u Poriču, džematu koji se nalazi odmah preko brda te vile, „muslimanskim nacionalistima“ zaprijetilo da će ih „pomesti železnom metlom!“ Odatle su, odmah poslije te prijetnje, to božanstvo odvukli na Bled – da više nikada ne progovori.)

Brevijar komunističke mržnje prema islamskim učenjacima

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 01 Travanj 2018 12:11

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (47)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Prekjučer je umro, a jučer je zakopan u groblju na Oglavku dr. Šaćir Sikirić. Bio je veliki učenjak, specijalist za arapski, perzijski i turski jezik, a govorio je odlično i madžarski i njemački. Umro je od leukemije u 73. godini. Bila mu je impozantna dženaza. Klanjana je iza džumenamaza u Begovoj džamiji, odakle su jedan autobus i vjerojatno oko stotinu automobile preveli poštovaoce do Šćitova, odnosno pod Oglavak, a tu im se pridružili seljaci iz okoline i neki građani iz Fojnice, Visokog i Zenice. Bila je to dženaza koja je imponirala i mnoštvom svijeta i ambijentom jesenjeg groblja, mirnog, udaljenog od sela i prometa, s još zelenim hrastovima i bukvama, a pomalo je bilo i opalog lišća koje je šuštalo pod nogama.

Na sofama Begove džamije držao je govor dekan Filozofskog fakulteta Svetozar Marković, a nad otvorenim grobom Nedim Filipović, Esad Pašalić i Vanja Seterle.

Bio je nastavnik arapskog jezika i mnogih drugih predmeta u Šeriatskoj gimnaziji, Okružnoj medresi, Šeriatskoj sudačkoj školi, Višoj islamskoj Šeriatsko-teološkoj školi i na Filozofskom fakultetu, sve u Sarajevu. Naučno nije dao koliko je mogao, barem u ranijim godinama, jer je mnogo honorarno predavao (u Gazi Husrevbegovoj medresi).

Druga strana medalje je žalosna. U porodičnom životu nije imao nimalo sreće. Tri kćeri je imao i sve tri su mu obraz zapalile. To je teško podnosio i bio prekinuo svaki odnos s njima. Nije htio ni čuti za njih i smatrao ih je – kako šeriat uči – prijestupnicama. Upravo sam osjećaoda ga je stid proći kroz čaršiju (iako je čaršija puna svakojakih grijeha) i susresti poznanike. U posljednje vrijeme je bio voštano žut i smežurana lica, ali brz na nogama. Strčao bi niz Sagrdžije i uskočio u tramvaj, kad bi išao na fakultet. U Gazijinoj biblioteci je bio, što se rekne, i varen i pečen i proučavao je orijentalistička djela, ali uvijek nekako u zakutku, da mi se činilo da ga pritišću pogledi ljudi.

Bio jhe profesor mome sinu Fahimu i nekoliko puta ga je pohvalio: “Dobro ti je ono dijete. Valjat će ti oni dijete.” (Da Bog da da se ne bude prevario!)

Posljednji put smo razgovarali povodom prošlogodišnjeg hadža. Rekoh mu da se čuje da ima oko 700 hadžija iz Jugoslavije ove godine, a on dočeka: “Kad jedan narod počne propadati, onda propadne sa svake strane!”

Rahmetullahi alejhi!

 
Urednikov osvrt na sudbinu Mustafe Busuladžića
Subota, 31 Ožujak 2018 11:53

 

Mursel-2Za one koji se o tome pitaju - obračun s vlastitom prošlosti

Filip Mursel Begović, Sarajevo - Zagreb

Stavljati književnike i intelektualce poput Alije Nametka, Envera Čolakovića, Mustafe Busuladžića, Smaila Balića, Derviša Korkuta, Muhameda Hadžijahića, Ahmeda Muradbegovića i mnoge, mnoge druge uz bok nacističkih zločinaca te im pridavati neosnovane etiketacije krajnje je pogrešno, štetno i zlonamjerno. Svi su nabrojani u većoj ili manjoj mjeri sudjelovali u časopisnom i kulturnom životu zločinačke NDH, ali tražiti da ih se Bošnjaci u današnje vrijeme odriču jeste ni manje ni više nego umobolno.

Zar se odricati jednog Čolakovića konstruirajući priču o njegovom “fašizmu” jer je u svom romanu na temelju ličnog viđenja (za neke zlonamjernog, za neke benignog i duhovitog) izgradio lik jevrejskog trgovca? Ako ćemo tako, trebali bismo se odreći većine književnih i inih velikana iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Teško da će se naći oni koji nisu na ovaj ili onaj način sarađivali s okupatorom, a mogli bi se neki pritom odreći i Ive Andrića, koji je potpisivao Trojni pakt u Berlinu i sudjelovao u nacističkim paradama, ili Miroslava Krleže, koji je preplašeno šutio.

S druge strane, neko bi mogao donositi pogrešne zaključke i reći da ne valja ni ime Skendera Kulenovića ili Derviša Sušića (a bilo je i takvih pokušaja), koji su bili komunisti i partizani, te time valjda podržavali totalitarni komunistički režim koji je stvorio Goli otok, ubijao i zatvarao nečije roditelje. Zatim, neko bi se mogao usprotiviti i tome da u Federaciji BiH jedna škola nosi ime Marko Marulić jer je to kulturološki upad “oca hrvatske književnosti” na tuđi teritorij, a budući da je pisao “Molitvu suprotivu Turkom”, mora da je i islamofob. I tako u nedogled, u daleku historiju, sve dok se rješenje ne nađe u tome da se školama daju imena praljudi iz Hutova blata.

No, preispitivati sudioništvo naše elite u strukturama endehazijskog režima sasvim je legitimno i potrebno u demokratskom društvu, ali i svakom onom koje drži do svog morala. Osuditi one bosanske muslimane koji su neosporno bili aktivni dio zločinačkog režima, dok se god u tom smislu ne generalizira jedan narod, bit će samo osuda jedne neprihvatljive ideologije, i to strogo u kontekstu jednog konkretnog vremena. Oni koji se o tome pitaju ne bi im trebalo biti teško shvatljivo da time ne dolazi u pitanje sve ono korisno što je dio uleme za Islamsku zajednicu i muslimane napravio nakon rata i tokom perioda komunizma.

Primjerice, zamislimo da su za vrijeme endehazije takvi bili stolari. Jesu li time stolovi koje su napravili nakon rata bili ustaški stolovi? Naravno da nisu! Jesu li tim slijedom šerijatski brakovi sklopljeni u tzv. Pavelićevoj džamiji u Zagrebu nevažeći brakovi? Naravno da nisu! Ali, braniti neodbranjivo krajnje je neproduktivno, a nečije direktno sudjelovanje u nacističkim jedinicama mora se osuditi, bez obzira šta je dotični nakon rata kao rehabilitirani pripadnik društva u njemu predstavljao.

 
Zapisnik saslušanja, presuda i obrazloženje presude Mustafi Busuladžiću
Petak, 30 Ožujak 2018 09:18

Mustafa BusuladzicSud – broj 8/45.

OZNA VOJNOM SUDU KOMANDE GRADA SARAJEVA (2. maj 1945)

Sarajevo

Predajemo Vam na suđenje narodnog neprijatelja:

MUSTAFU BUSULADŽIĆA, profesora iz Sarajeva zato što je:

a) bio spiker radio stanice u Rimu i prevodilac vijesti od januara do maja 1942 godine.

b) saradnik palestinskog muftije El-Huseina poznatog sluge fašizma, u Italiji i Njemačkoj, kao prvi njegov upoznavalac sa prilikama u Bosni i Hercegovini, čime mu je pripomogao da u zajednici sa okupatorom iskoristi političko stanje u BiH kod muslimana, za formiranje SS-divizije.

c) pisac i izdavalac šovinističkih i političkih članaka i brošura u duhu fašističke ideologije, čime je uticao na mase i pomagao okupatoru na raspirivanju bratoubilačkog rata, mobilizaciji za okupatorske jedinice i za jedinice u službi okupatora (milicije).

d) kao govornik koristeći svoj položaj sveštenika istupao u šovinističkom duhu, čime je pripomogao okupatoru da mobiliše jedan dio masa za sebe, pomoću El-Huseina i njemu sličnih sa parolom “Din je u opasnosti”.

e) nastavnik u “Školi imama za SS-diviziju u Gubenu u Njemačkoj” čiji je zadatak bio vaspitanje imama u fašističkom duhu i pripremanje za rad u SS-diviziji i na terenu među musliman. življem u našoj zemlji, za mobilizaciju masa u službi okupatora. Za ovaj posao primio je nagradu od El-Huseina 500. – RM.

Prilažemo kao dokazni materijal:

Njegovu brošuru “Muslimani u Sov. Rusiji”, pismo Mehmeda Handžića, koje je preveo i predao El-Huseinu, kopiju pisma na italijanskom jeziku predanog El-Huseinu radi intervencije za Pandžu koji je tada bio u zatvoru u Zagrebu, članak “Naša tolerancija”, pozdravne depeše, koje je dobio nakon govora pred Carevom džamijom u Sarajevu i njegovo saslušanje.

23. maja 1945. Godine

PRESUDA

U IME NARODA JUGOSLAVIJE!

Vojni sud Komande grada Sarajeva sastavljen od drugova majora Mirka Pekića, kao predsjednika vijeća, potpukovnika Hotića Mesuda, druga majora Šahinpašića Hilmije kao članova vijeća, u prisutnosti druga-poručnika Šefkije Hadžiomerovića, kao zapisničara te druga poručnika Vese Jovanovića, kao zastupnika optužbe i MUSTAFE BUSULADŽIĆA kao okrivljenog zbog krivičnih djela označenih u članu 13 i 14 Uredbe o Vojnim sudovima, nakon dne 21. i 22. maja 1945 g. u Sarajevu održanog glavnog pretresa donio je slijedeću

PRESUDU

Okrivljeni MUSTAFA BUSULADŽIĆ, profesor teološke škole sin Smajilov, rođen 1914 g. u Trebinju, srez Trebinje, vjere islamske, oženjen sa dvoje djece, stanuje u Sarajevu Skerlića ul. br. 13.

KRIV JE

Zato što je:

a/ u periodu rata bio kontakt sa Palestinskim muftijom El-Huseinom, njemačkim agentom špijunom i bio mu jedan od najboljih pomagaća za razoran rad među muslimanima u našoj zemlji.

b/ što je bio nastavnik na Imamskoj školi u Gubenu u Njemačkoj gdje su se vaspitavali imami za SS.diviziju “Handžar”.

c/ što je za vrijeme okupacije bio saradnik ustaškog lista “Osvit”, pišući u njemu u duhu fašističke ideologije članke u kojima se napada NOP i pozivaju muslimani u borbu protiv Jugoslavenske Armije.

d/ što je u god. 1942. izdao brošuru pod naslovom “Muslimani u Sovjetskoj Rusiji” u kojoj je iznosio lažne i izmišljene činjenice i podatke o životu muslimana u Sovjetskom Savezu te na taj način reagirao i klevetao našeg saveznika Sovjetski Savez.

e/ što je, koristeći svoj položaj sveštenika zaklanjajući se za vjeru u javnim propovjedima-vazovima pozivao vjernike na vjernost okupatoru a u borbu protiv NOV.

f/ što je od januara do maja 1942 g. bio spiker radio stanice u Rimu te u tom svojstvu pronosio neprijateljsku propagandu i vrijeđao NOP.

Čime je počinio krivična djela iz čl. 13 i 14 Uredbe o vojnim sudovima dakle djelo narodnih neprijatelja i ratnih zločinaca kažnjiva po čl. 16 o vojnim sudovima, pa se stoga

OSUÐUJE

NA KAZNU SMRTI STRIJELJANJEM, TRAJAN GUBITAK ČASNIH PRAVA I KONFISKACIJU NJEGOVE IMOVINE U KORIST NARODNO-OSLOBODILAČKOG FONDA

O B R A Z L O Ž E N J E

 
U očekivanju očitovanja druge strane - profesora Riđanovića
Četvrtak, 29 Ožujak 2018 10:24

 

Midhat RidzanovicZbog neobjavljenog teksta, Riđanović nasrnuo na uredništvo “Stava”

Midhat Riđanović je 25. aprila 2017. godine, oko 15 sati, ušao u službene prostorije redakcije sedmičnog lista Stav, unutar prostora kompanije “Simurg medija” u Sarajevu, prethodno slagavši osiguranje da je profesor lingvistike koji ima ugovoren sastanak s glavnim urednikom Stava Filipom Murselom Begovićem. Sastanak nije bio ugovoren, a povod njegovog dolaska bilo je njegovo nezadovoljstvo činjenicom da mu redakcijski kolegij časopisa nije objavio tekst pod naslovom Novi bosanski pravopis, kojeg je ranije poslao na uredničke e-mail adrese.

U prostorijama uredništva časopisa Stav u tom su se trenutku nalazili glavni urednik Filip Mursel Begović, zamjenica glavnog urednika Amina Šećerović-Kaşli i izvršni urednik Mahir Sokolija. Obrativši se glavnom uredniku Begoviću riječima: “Đubre jedno, što mi ne odgovaraš na mailove”, nasrnuo je na njega pokušavši ga udariti šakom u glavu, u čemu nije uspio. Nakon toga je probao pljunuti Filipa Mursela Begovića govoreći: “Gotov si, izdajniče, državni neprijatelju, nastradat ćeš, usudio si se ne objaviti tekst Riđanoviću! Ti si se usudio meni ne odgovoriti na mail, znaš li ti ko sam ja? Ja sam najveći lingvista na Balkanu, ja sam najveći znanstvenik koji je hodao Balkanom, pišem bolje od Šekspira, ja sam najveći genije nakon Nikole Tesle” i slično. Nakon što je Midhat Riđanović odbio izaći iz prostorija redakcije, iako je ljubazno upozoren da to učini, uredništvo je pozvalo osiguranje objekta, koje je ubrzo stiglo i otpratilo Midhata Riđanovića do izlaza iz zgrade.

Nakon ovog incidenta, redakcija Stava odlučila je da će se suzdržati od objave ovog događaja u medijima jer smo smatrali da je riječ o znanstveniku u poodmakloj životnoj dobi, koji je očito “izgubio kontakt sa stvarnošću”. Ovom prigodom izražavamo zadovoljstvo što smo spriječili da se ovaj osamdesettrogodišnji starac s vidnim poteškoćama u kretanju nije samoozlijedio prilikom pokušaja nasrtaja na glavnog urednika. Stoga, za razliku od drugih medija, nismo Riđanovićevu staračku “izgubljenost” i otužni napad zbog neobjavljenog teksta željeli iskorištavati da od Stava i njegovih zaposlenika pravimo žrtve napada. To činimo sada zbog pisanja dijela medija koji je preko ovog slučaja pokušao dezinformirati javnost te skandalozno poticati da se uredništvo Stava napada.

Začuđujući su dvostruki standardi na našoj medijskoj sceni, neki se napadači na novinare osuđuju, a neki glorificiraju potičući na nove napade. Međutim, Midhat Riđanović je nastavio slati iznimno agresivne mailove na redakciju časopisa i na privatne mailove glavnog urednika Stava, s porukama koje se mogu shvatiti kao prijetnja likvidacijom te je Filip Mursel Begović sa svjedocima događaja bio primoran prijaviti Midhata Riđanovića nadležnim policijskim organima da se izbjegnu i preveniraju situacije koje bi mogle biti opasne po život uposlenika “Simurg medije”. Vjerujemo da je novčana kazna za “kršenje javnog reda i mira” bila poticaj Midhatu Riđanoviću da svoj krajnje nedoličan čin dojavi medijima koji su pretplaćeni za izmišljanje državnih atentata i mafijaških ubistava.

Do današnjeg dana Midhat Riđanović nije prestao slati mailove na privatnu adresu Filipa Mursela Begovića, koji su naslovljeni riječima “sahranit ću te” i u kojima, uz prijetnje, Riđanović pokušava dokazati da je njegov tekst o bosanskom jeziku, koji je po njemu bošnjački jezik, trebao biti objavljen u Stavu. /R. I./

 
Zapisnik saslušanja, presuda i obrazloženje presude Mustafi Busuladžiću
Srijeda, 28 Ožujak 2018 09:30

 

Mustafa BusuladzicZapisnik o saslušanju Mustafe Busuladžića

OZNA, Sarajevo, april 1945

ZAPISNIK O SASLUŠANJU MUSTAFE BUSULADŽIĆA, sin Smailov, profesora teologije, 25. april 1945.

Šta ste govorili pred Carevom džamijom?

Nakon pokolja u Višegradu u oktobru 1943 ja sam govorio pred Carevom džamijom da muslimani trebaju zadržati potpunu hladnokrvnost, da se ne smiju zavesti tuđom propagandom i da moramo ujediniti naše redove isključivo radi naše samoodbrane, te na koncu zamolio okupljenu masu da se mirno raziđe svojim kućama, te da se naoružavaju. U tu svrhu.

Da li vam je bila poznata pozadina klanja u Višegradu i na koji način je došlo do toga?

Nije mi bila poznata.

Da li vam je bilo poznato ko je uzeo u zaštitu živalj ist. Bosne a naročito nakon klanja u Višegradu samog stanovništva Višegrada?

Partizani.

Kad ste bili svjesni toga, zašto ste svojim javnim istupom zaveli masu u bludnju i na taj način cepali Narodno Oslobodilački Front svih naroda Jugoslavije pa i samih muslimana?

Ja sam saznao tek kasnije da su partizani izbacili četnike iz Višegrada.

Da li vam je bilo poznato ko je izbacio četnike iz Goražda i Foče i uzeo muslimansko stanovništvo u zaštitu i koje godine?

Nije mi bilo poznato. Tek kasnije sam saznao.

Kako to da ste primili uloge poslanika Palestinskom muftiji, a bili ste svjesni da ste Jugoslaven, i da partizani jedini štite stvarno muslimanski živalj?

Primio sam se dužnosti da ponesem pismo pok. Handžića Palestinskom muftiji kao musliman iako sam bio svijestan da će me moji lični neprijatelji proglasiti plaćenikom. To sam učinio tim prije što su svi naši vodeći ljudi bili zatajili i što niko nije imao kuraži da javno ustane u obranu muslimana. U prisutnosti ing. Suljage Salihagića, Palestinski muftija pokazao nam je El Ahram (Kairski dnevnik) od mjeseca maja 1944 g. u kome je bila donešena slika maršala Tita propraćena komentarom o razlozima napredovanja partizanskog pokreta u Jugoslaviji. Na muftijino pitanje, zašto se osjeća veliki priliv muslimana u partizanske redove odgovorio sam prosto iz razloga što partizani jamče biološki opstanak muslimana u Hercegovini i Bosni, što zavode jednakopravnost i naročito zbog toga što partizani jamče potpunu vjersku slobodu i svetinje muslimana. U mjestima u kojima se nalaze partizani nimalo nije izmijenjen islamski oblik života.

Čime pravdate vaš istup i vaše djelovanje na muslimanske mase da se naoruža i drži odvojeno nakon takvih vaših saznanja i zaključaka? Odnosno zašto je vaše držanje bilo negativno?

Kad sam se vratio iz Njemačke jula mjeseca imao sam namjeru stupiti u vezu sa prof. Ćemerlićem, ali nisam imao mogućnosti za to.

Da li ste bili svjesni kakvu je zabunu unio vaš govor pred Carevom džamijom među muslimanima BiH?

Ja ne znam kakvu zabunu.

Kako tumačite telegrame koje ste nakon toga primili?

Kao jake razloge za okupljanje muslimana u linije samoodbrane.

Da li ste bili svjesni da stvaranjem linije samoodbrane cepate jedinstvo NOB-e i izazivate razdor među narodima BiH?

Nisam bio svjestan. Naprotiv držim da je time masa odvraćena od ustaštva.

Da li je ta vaša aktivnost sa stvaranjem linije samoodbrane pridonela formiranju i jačanju milicije?

Ja držim da jeste. Kao dokaz za to je visočka milicija, naime ti moji govori u džamiji na Baščaršiji u Carevoj džamiji i pred istom uticali su na muslimanske mase da se naoružaju isključivo u svrhu samoodbrane.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Mislio sam da imate cijelu priču na jednom mjestu. Onda ništa, zahvaljujem se na ovome što imamo. Že... Više...
    17.07.18 03:24
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Gospon Zike, rado bih Vam izašao u susret, ali nisam u kondiciji. Naime, pišem ovaj tekst nastavak p... Više...
    16.07.18 19:42
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane dragi, uz svo dužno poštovanje, molim vas da mi pošaljete tu priču na mail, da je pročitam na... Više...
    16.07.18 17:22
    Autor - Zike
  • Dijagnostički osvrt doktorice...
    Srbi be svojim ženama, odmah do onog Neznanom junaku, trebali podići spomenik i nazvati ga Spomenik ... Više...
    14.07.18 05:44
    Autor - Nihad
  • Priča
    Lijepa prica, sentimentalna. Mirza, malo ise koncentracije kod citanja. Kontraadmiral je izgubio nog... Više...
    05.07.18 00:20
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nihade, ne bi bilo neobicno da se upravo to desi. Ljudska priroda je nepredvidljiva, nije jedan ugnj... Više...
    05.07.18 00:12
    Autor - Zijo
  • Priča
    Sande lepa prica. Salom Elijas-Lelo je bio moj teca. Rodjen u Mostaru, Bio je oficir JRM. Nije koris... Više...
    04.07.18 03:19
    Autor - Mirza
  • Tahebo čaj i rak
    Ima izreka: "Davljenik se i za slamku hvata". A, bolesna osoba eto i za čaj. Ako pratimo kako i šta ... Više...
    03.07.18 14:59
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Tahebo čaj i rak
    Moj muž imao dobrocudni tumor iza uha 3 godine je pio čaj Taheebo i svake godine kada je išao na mag... Više...
    03.07.18 00:37
    Autor - Kathy
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Evo kladim se Zijo da ce nakon treninga u Jasenovcu, završiti ko Luburićeva kopija. Više...
    30.06.18 16:15
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na rijeku
    Nadanu se srdačno zahvaljujem da Bošnjačko oko (u)gleda moju rijeku Bosnu! Pozdrav i selam iz Witten... Više...
    30.06.18 15:44
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovani Meša, želio bih se još jednom zahvaliti na ovoj prelijepoj priči. Posjetitelji Bošnjačkog ... Više...
    22.06.18 21:17
    Autor - Nadan Filipovic
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovana/i, javljam se ne da bi nekome zahatorio, već da bi se zahvalio da ste ovo objavili i usput... Više...
    22.06.18 17:31
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • RUŠID - roman u nastavcima
    samovoz :lol: :lol: :lol: sepIri, bravo kad je ijekavski u pitanju, a ne ekavska varijanta sepUri. S... Više...
    21.06.18 16:18
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Haman da će, al će se valjda nekako izvuči i to u zadnji čas. Nemoj se ba pekmezit! Više...
    14.06.18 09:24
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nisam čitao par nastavaka ali sam zapamtio Rušida. Jooj, baš mi ga je žao... Nadane ako će ubiti Ruš... Više...
    13.06.18 22:27
    Autor - Zike
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Citam ovaj tekst i vidim kako se povjest ponavlja. Ponasnje ustaske vlasti ocjenjujemo kao fasistick... Više...
    12.06.18 03:22
    Autor - Heli
  • Podsječanje
    Zar je ovaj još živ? Ja sam njega doživljavao kao Miloševićev kadar (iako se on sa njim kasnije razi... Više...
    09.06.18 17:59
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Lijepo ali kasno napisano. Zasto ovo nije uslo u udzbenike povjesti da to zna svaki stanovnik bivse ... Više...
    06.06.18 21:16
    Autor - Heli
  • O bosanskom jeziku u Australij...
    Informativan I koristan tekst, posebno za negatore iz manjeg entiteta, jer mi u Australiji znamo ovo... Više...
    01.06.18 22:43
    Autor - Zijo
home search