LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Greška tehničke naravi
Četvrtak, 27 Srpanj 2017 09:02

 

Korekcija greške tehničke naravi

N.F.

Raja,

Nešto mi se čudno desilo u administraciji komentara. Gospodin Zijad Haračić je poslao tri komentara na tekst gospodina Marjana Hajnala. Komentari “stoje” u administraciji kao objavljeni, a nema ih ispod Hajnalovog teksta. Kao da je šejtan upetljao svoje prste?!

Šta sam mogao drugo uraditi već kopirati sva tri Zijina komentara, svakako sa upozorenjem koje mi je poslao gospodin Nihad Filipović, i objaviti ih na naslovnici.

Izvinjavam se posjetiteljima OKA zbog ovakve čudne situacije koja je najvjerojatnije posljedica neke tehničke greškice.

Nihad Filipović: Đe ispari Zijin komentar? Čovjek reče istinu... A i Marjan u tekstu. Jasno, nismo svi isti, ali treba samo malo prošetati internetskim društvenim mrežama i portalima, pa se uvjeriti koje je to stanje prosječne svijesti u Bosanaca/Bošnjaka na ovome topiku.

Zijad Haračić: Gospodin Hajnal je za svako postovanje. Pratim njegove tekstove citav niz godina i iz tih tekstova sam dobio vrlo pozitivnu sliku o njemu. Ima kosmopoltsko a ne lokalno/nacionalno/vjersko i ino gledanje na dogadjaje i ljude.

Slazem se sa iznesenim stavom o neuporedivosti Holokausta sa Genocidom u Srebrenici, ustvari u citavoj BiH. S druge strane, gospodin Hajnal eksplicitno izrazava svoju osudu za ono sto se desava u Izraelu s Palestincima. Zalosno je da moramo uporedjivati i mjeriti koji zlocin je strasniji od kojeg, ali ako se vec mora onda ja podrzavam stav gospodina Hajnala o neuporedivosti.

Zijad Haračić: S druge strane, "ispravka" gosp. Filipovica je potpuno na mjestu i vjerujem da je i gosp. Hajnal prihvata. Bilo bi interesantno istrazivanje da li je procjena o "malobrojnosti" na mjestu, jer nazalost stavovi ljudi zavise od socio-ekonomskog/obrazovnog i stanja indoktriniranosti odredjene grupacije. Nemam najbolje misljenje po ovom pitanju o nama Bosnjacima.

Zijad Haračić: Takodjer vjerujem da je gospodin Hajnal otvoren za razmisljanja na temu koju je naveo gosp. Filipovic. Gdje bi smo sada svi trebali biti ako bi trazili pravo ili nas neko potjerao tamo gdje su nam bili pretci prije 2.000 godina??

Ili jos ranije? Ili mozda kasnije-zavisi sta nam odgovara? Gdje je granica vracanja u proslost?

Ne umanjujem znacaj pitanja domovine za Hebreje, cak se, kao i svako razuman, divim opstanku i odrzanju identiteta, jezika, obicaja i svega ostalog sto su uspjeli. Medjutim, da je za diskusiju-jeste. Kao i druga pitanja, koja uostalom mogu da se diskutuju i za sve ostale grupacije (nacionalne, religijske, sportske itd).

 
Komentari kao psihijatrijski dijagnostički parametri
Srijeda, 26 Srpanj 2017 14:18

 

SnezanaObratila mi se Republika Srpska

Snežana Čongradin, Beograd

(Skrećem vam pažnju na komentare koji su prilog ovom tekstu Snežane Čongradin. Po mom osobnom mišljenju ti

komentari su zaista indikatori kroničnog sociopsihijatrijskog stanja u kojem se nalazi veliki broj pripadnika "nebeskog

naroda" - da ne kažem signifikantna većina srpske populacije. N.F.)

 

Obratio mi se zapravo Pero Simić, savetnik predsednika Republike Srpske Milorada Dodika - ali, u ime svih građana ovog bosanskohercegovačkog entiteta, odnosno cele RS - koja, kako kaže, ne priznaje genocid u Srebrenici. Rekao mi je - Republika Srpska i gotovo svaki njen građanin smatra da u Srebrenici nije bilo genocida.

- OK, Republiko Simić. Pretpostavljam da su ovaj ostatak, u čije ime ne govorite, građani koji su pobijeni u genocidu, odnosno porodice žrtava genocida.

Moram da priznam da mi je zastrašujuće i vrlo neprijatno da mi se na ovaj način obraća takav čovek, i to u ime svih građana RS, jer sam duboko uverena da u ovom postgenocidnom dobu Pero Simić i njegov šef Dodik predstavljaju produženu ruku genocida, preciznije - u aktuelnim okolnostima, politiku opasnu isto onoliko koliko je bila politika koja je dovela do genocida. O tome da je negiranje genocida, kao i propagiranje i slavljenje lika i dela najvećih balkanskih krvnika - Ratka Mladića i Radovana Karadžića, godinama unazad, verovatno jedan od najjasnijih i najbrutalnijih primera ispoljavanja krajnje neljudskosti, primitivizma, manipulacije, sramotnog i najjeftinijeg političkog profitiranja, koji zabada nož direktno u srce preživelih iz srebreničkog genocida, napisano je i izgovoreno beskrajno mnogo reči. Takođe, o tome da takva politika (ako se takav odnos, zbog stepena brutalnosti, može uopšte nazvati politikom) predstavlja opasnost po bezbednost građana, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u celom regionu, jer neguje i raspiruje žestoku međunacionalnu mržnju i netrpeljivost, koja je pre 22 godine i dovela do genocida - upozoreno je nebrojeno puta.

O tome, dakle, nema potrebe da pišem i ponavljam, to je jasno svakom iole razumnom čoveku, koji nije pod udarom jezive i sveobuhvatne propagande. Jasno je to i Peri Simiću, savetniku predsednika Republike Srpske, ali je želja za vlašću, moći, odnosno strah od gubljenja privilegija i mogućnosti da odgovaraju za propagiranje zla i mržnje, trovanja sopstvenih građana najopasnijim i najbeskrupuloznijim stavovima o njihovim sugrađanima i najbližim komšijama druge nacionalnosti i vere preovladao i nagoni ih da nastave, da se ne zaustavljaju u svojim naopakim i bolesnim namerama - da sa pozicije vlasti, snažnom postgenocidnom propagandom širenja laži, drže kao taoce obične ljude, praveći od njih monstrume bez trunke empatije prema žrtvama najbrutalnijeg masakra na evropskom tlu nakon Drugog svetskog rata.

 
Zapis iz Albanije
Utorak, 25 Srpanj 2017 08:37

 

Edmond dedeBektašije i bektašijska tekija u Tirani – susret sa dede Edmondom (2)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

Obilazimo Tekiju izvana, Arian i ja. Tekija je građena okrugla, sa kupolom. Podalje je turbe sa tri kupole, koje simboliziraju derviške kape, ali po svoj prilici i trojstvo u koje Bektašije vjeruju: Boga, Muhammada, i njegovog zeta Alija.

Je li prva prostorija koju vidim kroz prozor arena – semahana,određena za ritual? Unutra je mihrab iznad kojeg piše na arapskom „Allah“. Kupola je iznutra ukrašena arabeskama. Unutra je i muzej. Prima nas direktor muzeja, koji je i Arianov prijatelj. I direktorova pomoćnica. Srdačno, da ne može srdačnije. Odvode nas u veliku prostoriju s bibliotekom na čijim policama su knjige o Bektašijama na svim jezicima. To je ujedno i njihova prostorija za sastanke. Nude nas rakijom u specijalnim čašicama - nalik na one za vino ali u minijaturi -, s vodom, a na platou: umjetnički predstavljene narandže i sir: naradže su pravilno isječene u vidu polumjeseca, i poredane skupa sa isto tako izrezanim sirom. Kako ću piti rakiju na ovom paklu napolju? Iako je u prostoriji pravi raj, gdje klima uređaj besprijekorno radi, a Bektašije, za razliku od mnogih novokomponovanih muslimana, ne preziru modernost i njena tehnička dostignuća. Džihadisti mrze i Zapad i zapadne tekovine, ali se rado služe njima. 

Ne moram sve popiti, ali je red barem koji gutljaj u grlo sasuti, u bektašijsku čast, upozorava me Arian, i ja, prisjetivši se da sam bila nepristojna, potegnem istinski rakije iz svoje čašice. Misleći: konačno pravi muslimani, ima i takvih, znači, koji se ne prenemažu, bez trunke hipokrizije.

Direktor na albanskom priča vrlo brzo - Arian prevodi na engleski, ne mogu baš sve povezati -, pominje Ivu Andrića, njegov tekst o Sarajevu koji mu se dopada, voli i tog pisca, kao i Mešu Selimovića. Kažem da je moj otac poznavao Andrića, i na njemu radio jedan od dva doktorata u Parizu, a da nam je Meša bio susjed. Arian objašnjava na albanskom, - lako je razumjeti -, da dolazim iz intelektualne obitelji. Ja sam htjela nešto drugo reći u vezi sa Andrićem i očevom tezom, ali odustajem.

Dobijamo i poklone, ja na engleskom knjigu o Bektašijama, autora Baba Rexhepa, pod naslovom „The Mysticism of Islam and Bektashism“, kao i dvije monografije o  Bektašijama, od kojih je jedna posvećena Balimu Sultanu, a druga Dede Ahmeti-ju. Arian dobiva, pretpostavljam, nešto specifično, samo za njega, i na albanskom jeziku.

Naglo moramo prestati s ićem i s pićem. Poziva nas duhovni vođa Bektašija i ove tekije, Edmond-dede. On je inače veoma zauzet i rijetko prima goste, ali nama će ukazati tu izuzetnu čast, kažu mi.

I Jovan Nikolaidis je želio da se susretne sa baba Edmondom, kaže Arian, ali meni je tada umro otac, pa to nismo mogli izvesti. Zato će doći jednom naročito radi tog susreta. (Baba je jedna od visokih titula kojom se obraća Bektašijama visokog ranga, ali dede je mnogo veća, a pir najveća i krajnje rijetka. Ipak nije greška obratiti se dede-u sa „baba“. Kod drugih redova, najveća titula je šejh.)

Prolazeći kroz hodnik u drugom dijelu zgrade, na čijim zidovima su s obje strane slike ranijih duhovnjaka, ulazimo u prostranu prostoriju sa divanima i foteljama. U dnu salona, u sredini je „prijestolje“. Sa njegove desne strane je otvoren Kuran na arapskom jeziku, postavljen na srebrenkastom stoliću. Sve blješti, i kao da je poškropljeno srebrom i zlatom. Fotelje i divani se završavaju srebrenkasto-zlatastom rezbarijom. Baba Edmondov sekretar mi daje počasno mjesto sa lijeve strane „prijestolja“. Iznad moje fotelje sa cvijetnim motivima, kakve su i ostale, stoji albanska zastava sa dvoglavim orlom. Iznad „prijestolja“, rezervisanog za Edmond-dedea, slika je „Ehli-bejt“-a: Porodice, koja je kod Bektašija sveta obitelj: prorok Muhammad je sa lijeve strane na slici, sa njegove desne je Ali, njegov zet, a između njih, poslanikova kćerka i Alijeva supruga, Fatima. Alijevi i Fatimini sinovi, mučenici (šehidi), Hasan i Husein su, jedan s Muhammadove desne strane, drugi s desne Alijeve. Muhammad i Ali su naslikani sa oreolom na glavi. Nezamislivo za sunite i druge mističke redove. Svi imaju, pa i Fatima, prebačene duge šalove preko glave, muškarci bijele, svezane u obliku turbana, a Fatima zelenkast, ispod kog izviruje, barem mi se tako čini,  Fatimina duga, zlatasta kosa. Iznad njih lete anđeli (meleci). To je ista ona sveta porodica koju slave i svi šiiti. Bektašije su šiiti, ali svi šiiti nisu Bektašije, podvući će kasnije direktor, citirajući nekog učenjaka, ni sam se ne sjećajući više kojeg.

 
Boris Dežulović o "resortima"
Ponedjeljak, 24 Srpanj 2017 13:27

 

BorisMahala se po novome zove “resort”

Boris Dežulović

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, pitao mali babu, “baba”, veli, “koje je boje šljiva?”. Baba kaže “plave”, mali je zbunjeno upita “što je onda crvena?”, a baba odgovori - “zato što je zelena”.

Posljednjih godina - doći ćemo do zelene šljive, polahko - primijetili ste i vi neobičan prirodni fenomen, to naime da mapa Sarajeva i okolice izgleda poput karte šireg područja Los Angelesa ili Londona: Poljine Hills, City Garden, Bosmal City Center, Sarajevo Tower, Ilidža Towers, Aljazeera Residential, Duranovići Residential, Sarajevo Waves Riverside Residencies, Buroj Ozone City, Green Residence, Green Valley City, Green Hills, Golden Hills, Dobrinja Exclusive, Salam City, Nebocaj Forest, Sarajevo Sun, Sarajevo Resort Osenik, Ilidža Pearl Resort, Country Side Resort, tek tih, kako se zovu, resorata ima koliko hoćeš: Saraya Resort, Dema Resort, Orchid Resort, Malak Resort, Jasmin Resort, Vlakovo Resort, Smrekovica Resort, Loulou Resort, Ovay Resort, Onay Resort.

Kako sam ja to shvatio - ispravite me ako griješim - mahala se po novome zove “resort”, i putnik bi namjernik, ovako izdaleka kad gleda, rekao da su Sarajevo i Bosna četiri stotine godina bili pod Amerikancima i Englezima, a ne pod Turcima. Bogami se ono 1463. pod Bobovcem pojavila strašna vojska Edwarda IV Osvajača, zloglasni vitezovi okruglog stola uhvatili kralja Stjepana Tomaševića u Key City Residenceu, rečenome Ključu, pa ga pogubili u Little Ball Resortu, danas - jasno - poznatijem kao Jajce. Nabili ga na ono dugačko konjaničko koplje, kako su to već radili okrutni Englezi, pisao o tome kasnije veliki bosanski nobelovac John Andrews u svom čuvenom “Bridge Over Troubled Water”.

Drugačije bi, eto, izgledala historija Bosne da je kakav vrli pitac putopisac putopiše danas, očarano putošećući sarajevskim Cityjem, resortima, hillsima, residentialima i gardenima, riversideom niz Miljacku, pa countrysideom po Hadžićima, a drugačije bi bogami izgledala i sarajevska urbana mitologija da se sad pojave novi primitivci, Nadrealisti i Zabranjeno pušenje, od “Anarhije all over City Garden Čobanija” do “Jogging across Poljine Hills”. “Selena, vrati se, Selena/zar ne čuješ urlik tigrova/ispod tvoga prozora/u Waves Riverside Residencies?”

Nije se, eto, u Sarajevu ovoliko gradilo ni pred mitsku Zimsku Olimpijadu osamdeset četvrte, ni austrijska carevina u svih svojih četrdeset godina nije ovdje sagradila koliko arapski investitori posljednjih pet-šest godina: kako su, međutim, Austrija i Jugoslavija sagradile pruge, ceste, mostove, željezničke stanice, pošte, vrtiće, škole, fakultete, kazališta, kina, biblioteke, dvorane, stadione i fabrike, Arapima ostalo da grade, jebiga, samo džamije i kuće. Mnogo džamija i maksuz mnogo kuća: nema u Sarajevu kvarta da u njemu ovih dana ne niče neka čudovišna stambeno-poslovna luxury mahala od pleksiglasa i inoksa, s video-nadzorom, podzemnim garažama, prirodnim ventiliranjem, podnim grijanjem i kurcu sviranjem.

Malo je tko od vas - samo podsjećam - vjerovao Aliji, Bakiru i braći Arapima kad su Bosni obećavali brda i doline, a danas, eto, puna Bosna hillsa i valleysa, ničeg drugog osim brda i dolina i nema, od Golden Hilla do Green Valleya: iz nekog razloga arapska braća svoje luxury mahale nazivaju hillovima, valleyima, gardenima, residentialima, cityjima i resortima. Zašto, recimo, efendija Ali Saed al Salami iz Abu Dhabija svoj šeher resort Green Valley u Vogošći nije nazvao Alwadi al Akhdar, kad već nije Zelena dolina, đavo će znati. Zašto Golden Hills u Tarčinu nije Altilal al Dhahabia, što City Garden nije jednostavno Hadiqat al Madina, pa da ceo svet razume – ili barem cijelo Sarajevo – nitko živ ne zna.

Hoće li to u novim fiberglas-mahalama živjeti Amerikanci, je li to na kuće po hillsima i valleysima navalila australska elita, jesu li to Englezi nahrupili u Bosnu pa traže oko Sarajeva garden residencies? Neće, nije i nisu: investitori iz arapskih emirata betonske mahale oko Sarajeva grade samo za kupce iz arapskih emirata i bliskoistočnog komšiluka, kupit će nešto i braća Turci, kupit će nešto – dašta će nego kupiti – i poslovni ljudi iz Sandžaka, i nova sarajevska elita, odrasla u arapskim medresama i turskim gimnazijama, svi će zapravo pokupovati tradicionalne bosanske countryside i riverside vile, osim Engleza i Amerikanaca, i svaki će se jezik u suvremenim sunny-avlijama govoriti osim engleskog. Naprotiv, u tom su neighborluku “welcome” svi osim, kako bih rekao, onih što govore “welcome”.

Zašto je tako - zašto braća iz pustinjskih emirata, boreći se protiv amerikanizacije Bosne, svoj utjecaj i kulturu šire amerikanizirajući Bosnu - ne zna, rekoh, nitko pametan, pa kako će znati onaj mali s početka priče, što dotle zbunjen stoji pred tablom “Poljine Hills Gardenview Residencies”, pa pita babu šta znači “Poljine”.

Po novome, naime - zato mi, eto, pao na pamet stari Kožin vic o zelenoj šljivi - ne pita on babu koje su boje šljive, već on babu pita đe je tačno Sarajevo. Čuj, đe je Sarajevo? “U Bosni”, odgovori mu baba. “Što se onda mahale zovu na engleskom?”, zbunjeno upita mali, a baba odgovori: “Zato što su ih gradili Arapi.”

Ukratko, shvatili ste, “zato što su zelene”.

(Preneseno iz Oslobođenja od 22.7.2017. uz dopuštenje glavnog i odgovornog urednika, gospođe Vildane Selimbegović kojoj se od srca zahvaljujemo.)

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 23 Srpanj 2017 08:25

 

DelonGreška

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa “memli strane” – sjenovitog Bistrika – privremeno u Mariboru

(na slici je, svakako svi znate, AlainDelon, nekadašnja mega-zvijezda bijelih ekrana)

Kada smo u mojoj mladosti htjeli za nekog reći da ja izuzetno jak, obično bi upotrijebili dva poređenja: “jak k'o zemlja” ili “jak k'o beton”. Ako za beton i mogu naći neke poredbene sličnosti, za zemlju ne mogu, jer zemlja zna biti i meka i rastresita…

Ako smo pak tražili mjeru za pamet onda su nam pomagala dva lika, prvi neodređen, uopšten- hafiz, a drugi konkretan- Ajnštajn.

Primjer: “On zna sve k'o hafiz…”

Ili: “Pa nisam ba Ajnštajn, da to znam…”

A što se pak tiče ljepote, uglavnom smo koristili poređenje sa lutkom – “Ma l'jep k'o lutka” ili pak koristili, opet, konkretno biće - Alena Delona.

“On ti je l'jep, l'jep k'o…Alen Delon”.

Mislim da je vladao popriličan konsenzus i kod muška i kod ženska tih sedamdesetih i osamdesetih godina, da je Alen Delon najsličniji mitskom Apolonu. Mislim da su očevi i majke onih nekoliko Alena koje pamtim iz djetinjstva sinovima dali ime upravo po Delonu.

Sjećam se, jedan od najljepših mladića s vrha Bistrika bio je Rasim. Ne samo da je lijepo izgledao, nego se i kicoški oblačio. Ostalo mi u sjećanju kako silazi niz onaj piklić pored Ćazimovog granapa, mangupskim korakom, a Čuše ga proziva: “Aleneeee”.

Rasim se nehajno okreće, a Čuše nam govori: “Zar nije l'jep k'o Alen Delon?!!«

Nagledao sam se njegovih filmova, znao i saznavao što god sam mogao o njegovom burnom životu, Legiji stranaca, navodnim vezama sa podzemljem, ženama koje su bile dio njegove biografije…Dogodi mi se da u kinu Dubrovnik gledam film sa Delonom u glavnoj ulozi, on je imao oko četrdeset, ja oko dvadeset godina. Ne sjećam se kako se zvao film, ali bio je neobičan utoliko što je Alen igrao ulogu profesora francuske književnosti. I to neobičnog profesora kakvog sam u maštarijama zamišljao i želio da i ja jednoga dana budem baš kao on. Jedna od učenica zvala se Vanina Vanini, neobično lijepa i jaka ličnost kakav je bio i Alen. Film me se jako, jako dojmio. U Sarajevu je te godine bilo vrelo ljeto, pasje vrućine kao i ovog jula i jednoga dana u potrazi za osvježenjem odem na kupanje u bazen na Ilidži. Osim osvježenja koje sam toga dana tražio i našao, dogodilo mi se da sam na povratku u tramvaju broj tri zapazio jedno žensko biće. Ušla je na stanici na Čengić Vili i odmah zarobila moj pogled. Kakva ženska!!! Ista Vanina Vanini iz filma koji je još svjež stanovao u mojoj svijesti tako da nisam morao posebno kopati i tražiti ga tamo gdje smještamo snažne doživljaje nakon kraćeg ili dužeg vremena. Je li to moguće? Da mi sudbina pošalje Vaninu u zeleni tramvaj broj tri. Stupio sam u akciju čim su nam se pogledi sreli.

“Bože, kako si lijepa!!!” - otela mi se iskrena rečenica.

Diskretno se nasmijala i nije odgovorila. Onda je blago zabacila glavu i prošla rukom kroz svoju dugu plavu kosu…Gledao sam i nisam mogao da vjerujem. Kao da je utekla sa filmskog platna iz kina “Dubrovnik”.

 
Zapis iz Albanije
Subota, 22 Srpanj 2017 18:46

 

Bektašijska tekija - kapijaBektašije i Bektašijska tekija u Tirani (1)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

(na slici je monumentalna kapija na ulazu u kompleks Bektašijske tekije)

Nakon teške bitke koju sam danima vodila sa komarcima i vrelinom, bitku sam izvojevala zahvaljući antialergijskom lijeku koji sam konačno dobila u jednoj farmaciji kraj „moje“ kuće, u Tirani (gdje, ovog jula 2017, gostujem kao pisac u organizaciji asocijacija Traduki i Poeteka). A možda i zahvaljujući jednom izuzetnom i neobičnom jučerašnjem susretu i odlasku u Bektašijsku tekiju s mojim domaćinom iz Poeteke, Arianom Lekom, veoma delikatnim i intelignetnim mladim čovjekom i piscem. Tu je naravno i susret sa duhovnim vođom tekije, Edmond-dedeom. I mjesto i građevina su veličanstveni, iako skorijeg datuma, dovršeni su 1940. Desetak godina prije toga, bektašijski „koletkiv“ iz cijelog svijeta odlučio je da se centar mističkog, sufijskog reda Bektašija iz Turske preseli u Albaniju. Kao što znamo, ubrzo nakon dolaska Ataturka na vlast 1922, zatvorene su sve tekije u Turskoj i zabranjeno djelovanje svim derviškim redovima, pa i Bektašijama, na koje su poprijeko gledali i ortodoksni, sunitski redovi i ortodoksni islam, čak i u osmansko doba.

Tekija se nalazi na brdu, nedaleko od mjesta gdje stanujem, u Rruga Derhem. Oko nje se u nedogled prostrla valovita polja, iza njih se talasaju brda. Tamo negdje je i Sveta planina, na koju se Bektašije penju, jednom godišnje. U bašti, gdje ulazimo kroz kapiju koja me podsjeća na onu Top Kapi Saraya, nalazi se spomenik velikom albanskom pjesniku Naimu Frashëri-ju.  Ovaj Bektaši rođen je 1846. u albanskom selu Frashër, a umro je 1900. u Istanbulu gdje je od 1882. bio neka vrsta ministra za kulturu u Osmanskom carstvu. Njegovi stihovi su u početku pod uticajem persijske, a kasnije i francuske poezije. Prevodilac je više basni Jeana de la Fontainea, ali i Homerove Iliade na albanski, pišući u isto vrijeme i didaktička djela o principima islama. Exil pominje i u svojoj lirici. Počeo je da piše na persijskom jeziku, potom na turskom i grčkom, i napokon na albanskom. Autor je ukupno 22 djela, od toga četiri na turskom, jednog na persijskom, dva na grčkom, i petnaest na albanskom jeziku. Jedan je od braće koji su, svi odreda, važni za albansku Renesansu, i borci za nezavisnost zemlje, a o kojima sam više naučila u Istorijskom muzeju gdje im je posvećena stanovita pažnja.

Naim Frashëri je autor i čuvene bektašijske epopeje: Qerbelaja, Kerbela (o kultnom bekšatijskom mjestu), nastale 1898, i brojnih drugih lirskih pjesama, kao što je Ljetno cvijeće (Luletë e Verësë, objavljeno prvi put u Bukureštu 1890.). Poznat je i po svojoj istorijskoj poemi Priča o Skenderbegu, čuvenom junaku koji se borio protiv Turaka i više puta odbio njihove napade. Od 1996. godine lik pjesnika Frashërija nalazi se na nacionalnoj novčanici od 200 leka, a više albanskih škola nose njegovo ime. Sve ovo naučila sam nakon posjete Tekiji. 

A prvo što mi Arian kaže kad se nađosmo ispred spomenika ovom naočitom pjesniku, kome je dato počasno mjesto ispred Tekije i u tekijskoj bašti, jeste da je u jednom stihu zapisao da vjeruje u Isusa Krista (kog je nazvao upravo tako, Isus, a ne Isa, poput svih drugih muslimana), ali i u Majku Božiju, Djevicu Mariju. Za Naima Frashërija, Isus je, dakle, i Bog, a ne samo Božiji poslanik, kao kod ostalih derviških redova, i kao što je to uopšte u islamu. Slikamo se ispred njegove statue na od prilike 60 stepeni C, koliko je u tom času na suncu.

Kasnije ću u prevodu na engleski pročitati i neke njegove pjesme. Evo nekoliko stihova koji su moj prevod s engleskog prevoda, ali u kojima se ipak jasno razaznaje da se autor služi istim onim simbolima koji su prisutni i kod drugih sufijskih – mističkih pjesnika, kao što su vatra, plamen, gorjeti, izgorjeti, nestati u Njemu dok život još traje - umrijeti prije smrti -, svjetlost, bljesak, ruža i slavuj (na ružu i slavuj nailazimo naročito u persijskoj poeziji). A sve to je znak Jedine Svjetlosti, ljubavi i Ljubavi u kojoj pjesnik i sufi izgara, kao i ljepote i Ljepote koja je odraz Njega, Jedinog, Boga, koji je i na početku i na kraju svega, koji je sve, i čovjek i vasiona, a kome mistik na svom dugom mističkom putu teži:

Poslušaj zvuke flaute mi,  

Što o nesrećnom exilu poji,

Zbog ovog svijeta-tuge jecajući,  

Sa željom da ga preinači riječi istine govoreći. 

Od dana kad su me odvojili

Od prijatelja i saputnika,

I muškarci i žene suze su ronili;

Ti plačni uzdasi odraz mojih jecaja su bili.

Cijeli svijet mene slušaće 

A samo moju pojavu vidjeće,

Ništa o mojim željama saznat neće,

Ni o vatri što u meni gori i gorjeće.

Napušteni, srca odbačenog,

Prijatelji flaute postaše

Neki, nježne ljušture,

I misli i um izgubiše.

(Preneseno sa portala PLIMA, od 20.7.2017 uz dopuštenje Jasne Šamić kojoj se od srca zahvaljujemo.)

Nastavak slijedi

 
Moje neslaganje s navodima Marjana Hajnala
Subota, 22 Srpanj 2017 10:33

 

U čemu se ne slažem sa viđenjem Marjana Hajnala?

Nadan Filipović

Pažljivo sam pročitao tekst Marjana Hajnala. Ne slažem se sa određenim navodima. Ne kaneći ulaziti u sve pojedinosti, ovaj put ću navesti samo prvo od mojih neslaganja. Ukoliko, pak, bude potrebno, navest ću i ostala.

U svom jasno iznesenom mišljenju Marjan Hajnal je već u početnoj (uvodnoj) rečenici, zasigurno nenamjerno, ispustio jednu ili čak dvije riječi.

Naime, Marjan je napisao: “ Nikako se ne mogu složiti sa neobjašnjivo površnim i uopće nedobronamjernim i apsolutno neistinitim konstatcijama svojih bosanskih/bošnjačkih sunarodnika, sa repetativno ponavljajućim i naslijepo usvojenim antijevrejskim tezama uperim općenito protiv svih Jevreja i protiv povratka pragu rodne kuće jevrejstva.”

Zvučalo bi mnogo, mnogo ispravnije da je Marjan napisao: “Nikako se ne mogu složiti sa neobjašnjivo površnim i uopće nedobronamjernim i apsolutno neistinitim konstatcijama NEKIH svojih MALOBROJNIH bosanskih/bošnjačkih sunarodnika, sa repetativno ponavljajućim i naslijepo usvojenim antijevrejskim tezama uperim općenito protiv svih Jevreja i protiv povratka pragu rodne kuće jevrejstva.”

Mislim da s Marjanove strane nije korektno generalizirati i navoditi neslaganje sa bosanskim/bošnjačkim sunarodnicima jer tako formulirana rečenica imanentno nameće da su svi Marjanovi BiH-sunarodnici općenito protiv svih Jevreja i protiv povratka pragu rodne kuće jevrejstva, a što nije tačno.

Ako se itko može u Bosni osjećati kao “bubreg u loju” ili da mu je “sjekira upala u med” to su BiH-Jevreji. Ovo mišljenje la(h)ko mogu argumentirati, svakako ako bude potrebno.

Također, ako bude potrebno, osvrnut ću se na pojam “povratak praga rodne kuće jevrejstva”, te na još neke detalje o kojim bi se dalo raspraviti.

 
Komparativna dioptrija Marjana Hajnala o holokaustu
Petak, 21 Srpanj 2017 08:46

 

Marjan HajnalO HOLOKAUSTU

Marjan Hajnal, Bosanac na “privremenom” boravku u Izraelu

Nikako se ne mogu složiti sa neobjašnjivo površnim i uopće nedobronamjernim i apsolutno neistinitim konstatcijama svojih bosanskih/bošnjačkih sunarodnika, sa repetativno ponavljajućim i naslijepo usvojenim antijevrejskim tezama uperim općenito protiv svih Jevreja i protiv povratka pragu rodne kuće jevrejstva.

Holokaust je neusporediv!!!

Samo djece je pobijeno 1, 5 milion. Koliko je to? Kad bi bila živa ta djeca i povezala se za ruke, taj lanac bi se protezao od Đevđelije do Jesenica. U Izraelu se događaju genocid i aparthejd, ali, dug je prema istini istaći da ono što je žalosna činjenica o poređenju i nazivanju "istim" i "još gorim", plod je idoktrinacije koja dolazi iz Irana.

Ne može se isključiti pretpostavka da neki ekstremni cionisti i masoni sigurno stoje kao kreatori "islamske revolucije" da bi se iskompromitovao i uništio kompletan Islam. Dio te strategije je spinovanje genocidnosti kao "gore" od one nacističke.

Ne želeći braniti cionizam i ništa osim objektivne nepristrasne Istine, i ne zaustavljajući se na hitlerovsko-homeinijevskom uskraćivanju prava Jevrejima na opstanak i povratak tlu pradjedova, uvijek postavljam ista pitanja kao reakciju na ono - "rade isto što su njima radili nacisti":

1. Da li su Izraelci u stočnin vagonima prevezli 6 milona ljudi na stratišta?

2. Da li pretvaraju Palestince u sapun?

3. Da li čupaju Palestincima zlatne zube?

4. Da li živoj palestinskoj djeci radi eksperimenta vade srce i pluća?

5. Da li im mijenjaju boju očiju?

6. Da li od kože i pletenica malih Palestinki prave tapiserije, od njihovih kostiju strašni nakit?

7. Da li in vivo eksperimentiraju na Palestincima inficirajući ih virusima kuge, kolere, velikih boginja?

8. Da li im uzimaju krv i organe?

9. Da li siluju palestinsku djecu prije nego ih poguše ili žive spale u krematoriju skupa sa njihovim trudnim majkama?

Molim vas Bošnjaci/Bosanci, prestanite pričati o "istom" ili čak i "gorem", prestanite pomagati ekstremnim cionistima koji su mudro upregli iranske hodže, a preko njih i sve druge antijevreje da minoriziraju Holokaust. U Iranu čak organiziraju festival antijevrejske karikature na kojima je glavna tema ismijavanje Holokausta.

A ko god da se ruga žrtvama te katastrofe i negira Holokaust, učestvuje u njemu.

 
Osvrt Dr Elvira Musića
Četvrtak, 20 Srpanj 2017 10:51

 

Elvir MusicStrategija ponižavanja Bošnjaka – šta znači riječ “balija”?

Dr Elvir Musić, Sarajevo

Svaki čovjek u svom životu ima neki određeni profesionalni poziv kojem se odaziva, s kojim druguje i koji mu pomaže da sebi i svojoj porodici zaradi halal‑zalogaj. Svako svoj poziv bira svojevoljno ili bar, pod utjecajem okoline, roditelja, rodbine i prijatelja, misli da ga je izabrao svojevoljno. Mnogo je i onih koji se na pola puta pokaju pa krenu u upoznavanje nekog novog poziva, odnosno u takozvanu prekvalifikaciju iliti mijenjanje profesije. Tako nerijetko imamo priliku svjedočiti raznim promjenama u životima ljudi s kojim se na razne načine dotičemo. Diplomirana profesorica bosanskog jezika, uslijed nemogućnosti da se negdje zaposli, mijenja profesiju i, nakon kraćeg kursa, dobije certifikat za frizera, naprimjer. U posljednje vrijeme primjećujem da je sve više i certificiranih dresera domaćih životinja, svakojakih šaptača psima i šetača mačaka i pasa. Moram priznati da se na trenutke divim tim mladim ljudima koji ne žele gubiti vrijeme u iščekivanju nedočekivog. Divim im se i zbog izbora da se sa životom uhvate u koštac.

Nažalost, mnogo više je onih koji promjene profesiju pa preko noći postanu šaptači ljudima, svakojaki analitičari kojima je vrhunac rečenica da su za sve krivi četnici, ustaše i balije. Dobro sad, razumijem ko su ustaše. To su likovi koji su u Drugom svjetskom ratu bili na strani fašista. Isti je slučaj i s četnicima. Možda nije baš isti jer su malo šurovali s Englezima, malo s Nijemcima..., ali su ipak na kraju skončali na strani fašističkih snaga. Međutim, moj je problem ovo s balijama. Da budem malo određeniji, nije moj problem ograničen samo na to pominjanje nekakvih balija, nego činjenica da je u epicentru mog životnog poziva, odnosno moje profesije, druženje s riječima, pa svaku riječ želim razumjeti u njenoj suštini kako bi naše druženje bilo što kvalitetnije. Daleko od toga da se mogu proglasiti šaptačem riječima ili slovima, ali, eto, volim malo propitati ono što ne znam. Propitati nešto da bih propitao sebe. Život me je naučio da je to korisna metoda. Samopropitivanje i propitivanje radi samopropitivanja. Krenem u potragu za značenjem riječi balija, otvorim nekoliko riječnika i počnem tražiti pod slovom “B”.

Klaić piše da je to izraz koji se nekada upotrebljavao u pogrdnom smislu za Turčina (str. 132). Škaljić piše da je Balija indeklinacija muslimanskog muškog imena u značenju “Starinac” i pojašnjava da arapska riječ bālī znači “star, vehad”. Pored toga, navodi i još tri značenja: 1. muslimanski seljak, primitivan, prost čovjek, čovjek iz naroda koji ne pripada plemstvu i obrazovanom svijetu; 2. pogrdni naziv za bosanskohercegovačke muslimane i 3. naziv za sirova, neotesana, silovita čovjeka. Na kraju iznosi i mišljenje da drugo značenje dolazi od ličnog imena “Balija”, a da prvo i treće značenje dolaze od glagola baliti (str. 118).

I drugi leksikografi bilježe slična značenja. Neki napominju da je to nekadašnji pogrdni naziv, a neki bez puno objašnjenja navode da ta riječ označava protuhu i neuka čovjeka. Uvidom u razne rječnike, primijetit ćemo da je tu bilo i prepisivanja. Na povjerenje. Međutim, objašnjenja značenja riječi balija koja pronađoh u rječnicima nisu mi otkrila pravo značenje te riječi. Barem sam sve vrijeme osjećao da to nije to. Na iskraju, kako je moguće objasniti da neko svom djetetu, zjenici svoga oka, nadije ime Bali, od koje se i izvodi riječ balija, ako ta riječ označava protuhu, neotesanca, neobrazovanu i sirovu osobu?

A ima takve djece s takvim imenima. Ima, naprimjer, Sarajlija Bali‑efendija, kojeg je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović 1578. godine imenovao za prvog bosanskog kadiju sa sjedištem u Sarajevu. Tu je i glasoviti komandant Fatihovih jurišnika na Beograd, Bali-beg. Pa ima tu i onaj Bali-beg koji se pojavljuje i u onoj seriji o sultanu Sulejmanu. Pa ima tu i sarajevska mahala Balibegovica. Bošnjak koji je svojevremeno bio najznačajniji sufija Osmanskog carstva, također, zvao se Hamza Bali Baba Bosnavi. Ima i prezime Balić. Dakle, tako veliki insani nosili su ime Bali, od kojeg se, izgleda, javlja riječ balija, kojom kasnije bivaju pogrdno nazivani bosanskohercegovački muslimani. Moram nastaviti dalje. Otvaram turske rječnike i pronalazim nekoliko značenja: 1. star, vehd; 2. vrijedan poštovanja; 3. lično ime. Dakle, nigdje nema ništa ružno. Otvaram perzijske rječnike i pronalazim divna značenja: 1. srce, srčan, hrabar; 2. ruka, rame, mišica; 3. misao, pamćenje; 4. prezentska osnova glagola bālīdan (ponositi se, dičiti se, gorditi se...)

Sad mi već postaje jasno šta znači riječ balija. Tom je riječju kroz historiju označavana srčana, odvažna i hrabra osoba koja se uzdala u snagu svojih mišica i ponosila svojom mišlju i svojim pam- ćenjem, ali i svojim porijeklom. Ovo drugo značenje koje je pogrdno sigurno nije proizašlo iz rječnika arapskog, perzijskog ili turskog jezika, nego iz nastojanja da se ponizi jedan ponosan narod; nastojanja kakva ispoljavaju i oni analitičari koji u isti koš stavljaju četnike, ustaše i balije.

(Preneseno iz tjednika STAV, uz dozvolu urednika gospodina Filipa Mursela Begovića kojem se, kao uvijek, od srca zahvaljujemo na dopuštenju.)

 
Luburićev pokušaj pacificiranja Sarajeva - 1945
Srijeda, 19 Srpanj 2017 09:53

 

Marijin DvorPosljednji dani okupatorske tiranije u Sarajevu

Slavko Dadić (iz knjige Sarajevo u Revoluciji, tom četvrti)

Na slici: Spomenik Luburićevim žrtvama

Ovaj moj rad se odnosi, većim dijelom, na vrijeme pred oslobođenje Sarajeva, uglavnom na februar, mart i pet dana aprila 1945. godine. Ja sam u to vrije me bio đak četvrtog razreda Srednje tehničke škole (mašinski odsjek) i skojevac u novosarajevskoj organizaciji. Za četiri godine okupacije u uslovima strepnji, gladovanja, neviđenih maltretiranja i zlostavljanja građani našeg grada su podnijeli ogromne žrtve. Kako se približavao dugo očekivani dan oslobođenja, bili su jedinstveniji nego ikad ranije, naročito u jednom - istjerati okupatora i njegove domaće sluge što prije. Budno je praćen razvoj događaja na frontu, radovali su se oslobođenju svake stope naše napaćene zemlje i željno očekivali nove vijesti preko Radio-Beograda. Dovoljan je bio pogled pa da se međusobno razumiju. Okupator je bio svjestan otpora građana koji se ispoljavao od diverzija i sabotaža do dostojanstvene šutnje i prezira. Daleko više od toga, okupatora je brinula organizovana djelatnost ilegalnog pokreta u gradu i nezadrživo nadiranje operativnih jedinica NOVJ, odnosno, JA prema Sarajevu.

Posljednje dane okupacije Sarajevo je dočekalo organizovano. Pored partijske i skojevske oranizacije koje su imale uticaja u svakoj fabrici, ulici i naselju, postojao je Gradski narodnooslobodilački odbor, Gradski odbor Narodnog fronta, Gradski odbor Antifašističkog fronta žena, a što je posebno značajno, ogromno iskustvo ilegalnog rada i veliki politički uticaj narodnooslobodilačkog pokreta među građanima. Konstantno je radila partijska tehnika koja je, iako u vrlo teškim uslovima strogo ilegalnog rada, uspješno obavljala svoj posao, štampani su leci, proglasi, obavještenja, radio-vijesti itd. Radio-veze Mjesnog komiteta KPJ radile su do oslobođenja Sarajeva. U jednom od izvještaja koje je Vladimir Perić Valter, sekretar Mjesnog komiteta KPJ, poslao Operativnom štabu Grupe korpusa, pred oslobođenje Sarajeva, stoji da u Sarajevu veliki broj pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta čeka na dati znak.

Pod neposrednim rukovodstvom sekretara Mjesnog komiteta KPJ Valtera, pored ostalog, bile su udarne grupe i obavještajna služba. Meni je tek poslije oslobođenja Sarajeva bilo jasno zašto je moj skojevski rukovodilac Drago Baković, od mene i ostalih članova SKOJ-a, tražio da ga stalno obavještavamo o zapažanjima kao što su: kako se pojedini građani snabdijevaju prehrambenim artiklima i tekstilnom robom, ko je uselio u stanove Jevreja i Srba koji su odvedeni, ko je uzimao njihov namještaj, gdje se nalazi koja jedinica okupatorske vojske ili domaćih izdajnika, koliko broji vojnika, itd. To su, u stvari, bili zadaci naše obavještajne službe koja je uspjela da za najveći broj saradnika, pristalica ili političkih doušnika okupatora registruje, na posebnim kartonima, mnoga njihova zlodjela, pljačke, korupciju i slično. Ti kartoni su korišteni poslije oslobođenja kao vrlo pogodan materijal prilikom dokazivanja ponašanja pojedinaca za vrijeme okupacije. Dešavalo se da mnogi ostanu zapanjeni istinitošću podataka sa kojima raspolažu partizani.

Okupator je nastojao svim silama, uz maksimalno korištenje ratne tehnike i ogromnog broja ljudi, da osigura prolaz dolinom rijeke Bosne. Shvatajući svu nemoć da zaustavi napredovanje NOV, nije birao sredstva ni metode u ostvarivanju svoga cilja. Sarajevski garnizon je tada predstavljao glavno stjecište okupatorovih vojnih snaga i privjesaka domaćih izdajnika. Većina neprijateljskih formacija koje su se povlačile iz Srbije, istočne Bosne i Hercegovine, okupila se u Sarajevu i nizvodno uz rijeku Bosnu. Ovaj pravac okupatoru je služio za povlačenje.

Nijemci su, kao i ustaše, imali dovoljno dokaza za to da je front naših snaga u gradu dobro organizovan, naročito poslije nestanka Plana odbrane Sarajeva, koji se nalazio u komandi generala Katnera. Okupator se bojao pobune u gradu pa je preduzeo sve mjere koje je imao na raspolaganju. Posebno je značajan sastanak u vili “Braun”, koji su organizovali Nijemci, i dolazak u Sarajevo ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa, sa grupom ustaških koljača, a s ciljem da se na najgori represivan način spriječi očekivana pobuna u gradu, odnosno ustanak kako su to oni okvalifikovali.

General Katner, glavni  komandant njemačkih, ustaško -četničkih i domobranskih jedinica na ovom području, organizovao je 17. februara 1945. godine u vili “Braun” sastanak sa svim potčinjenim komandantima. Cilj sastanka je bio dogovor o odbrani Sarajeva. Zaključeno je da Sarajevo treba braniti “pod svaku cijenu”. Plan odbrane je obuhvatao ne samo grad sa izričitom naznakom pojedinih objekata već i šire područje. Sve je ovo rađeno s ciljem obezbjeđenja nesmetanog povlačenja njemačkih jedinica iz pravca Višegrada i Mostara prema Bosanskom Brodu. Sastanku je prisustvovao i Luburić. Tu je, također, dogovoreno kakve sve mjere treba preduzeti prema građanima, naročito prema aktivistima NOP-a.

Uloga Luburića je bila da sa svojom “kaznenom ekspedicijom”, u stvari, grupom monstruoznih sadista i koljača, stvori atmosferu straha kako bi se njegove gazde sa svojom vojskom povukle bez većih gubitaka i zastoja. Taj prototip nečovjeka uživao je neograničeno povjerenje od Pavelića i njihovih gospodara Nijemaca. On je ranije bio komandant svih zloglasnih koncentracionih logora u Pavelićevoj državi. Pod njegovim rukovodstvom i uz njegovo lično učešće izmišljani su najsvirepiji načini mučenja i ubijanja rodoljuba i nedužnog stanovništva. Ogrezao u krvi poslije krstarenja po mnogim krajevima u NDH, došao je i u Sarajevo. Taj dolazak je bio tih, gotovo nečujan. Nastojao je da se nezapaženo uvuče u grad. Međutim, samo nekoliko dana prije njegovog dolaska, javljeno je Mjesnom komitetu KPJ iz jedne pečatoreznice, da je naručen pečat sa ustaškim grbom i napisom: “Stožer pukovnika Luburića”. Jedna od prvih njegovih mjera sastojala se u tome da je, na bazi policijskih i drugih agenturnih podataka, otpočeo hapšenja svih građana koji su  bili označeni kao saradnici NOP-a. Razumije se, na tim spiskovima nalazili su se i mnogi patrioti, koji su, denuncijama i prokazivanjem raznih doušnika, pali pod udar Luburićevih zločinačkih mjera. Mjesni komitet KPJ odmah je preduzeo posebne mjere opreza i stavio do znanja da svaka i najmanja greška, otkrivanje i nepažnja imaju za posljedicu – smrt.

Sarajevo, njegova bliža i dalja okolina, njegov centralni položaj u zemlji i vojnostrateški značaj ovog područja, bili su od velike važnosti i za NOB i za neprijatelja. Pored ostalog, okupator i njegove domaće sluge, u gradu su imali smještene brojne policijske i obavještajne službe od kojih su neke pokrivale šire područje. Oštrica njihove djelatnosti je bila usmjerena isključivo protiv NOP- a jer su ovim područjem, u velikom periodu rata, a naročito u ovim mjesecima 1945. godine, stalno prolazile “veze” prema ostalim centrima Jugoslavije, Vrhovnom štabu i CK KPJ.

Dolaskom u Sarajevo Luburić, koji je već imao instrukcije iz Zagreba, kao i na sastanku sa Nijemcima u vili “Braun”, svojom zapovijedi broj 1. od 18.2.1945. godine, obrazovao je štab od devet članova pod nazivom “Stožer pukovnika Luburića”. Za glavara Stožera postavljen je ustaški pukovnik dr Muhamed Riđanović (ljekar iz Mostara). Odredio je i pet “stručnih saradnika” u Stožeru. Zapovjednik Stožera Milan Cigoje imao je posebnu grupu ustaša u čijem sastavu su bila dva oficira, pet podoficira i potreban broj ustaša, isprobanih koljača. Također je imenovao i Prijeki ratni vojni sud na čijem je čelu bio dr Oktavijan Sviježić.

Prema izvještaju štaba II udarnog korpusa NOV i POJ, od 1. marta 1945. godine, broj 14, Luburić je, između ostalog, imao i zadatak da od izbjeglica iz Mostara i drugih krajeva, i onih na koje je mislio da može računati, formira dvije nove ustaške jedinice, ali do toga, razumljivo, nije ni došlo.

Luburić se smještajem potpuno izdvojio od postojećih ustaških i njemačkih štabova i jedinica. Za sebe i svoje krvnike najprije je rezervisao zgradu u bivšoj Sokolskoj ulici broj 10, danas Mis Irbina, a zatim je prešao u vilu zvanu “Folkert” ili “Berković” u Skenderiji ulici, a zadržao je i kuću trgovca Babunovića u Đenetića čikmi i prostorije restorana “Gradski podrum”. Te zgrade su preko noći postale “kuće užasa”.

U gradu je zavladao neviđeni teror. Nastala su masovna hapšenja. Građani su u prvi mah pretpostavljali da se uhapšeni ljudi odvode u logore ili su u nekom od zatvora u Sarajevu. Luburić je nastojao da kroz vrlo prepredenu igru “Stožera”, “Sudova” i “Branitelja” sakrije pravu istinu, oslabi budnost i omogući svojoj rulji krvnika da lakše hvataju i ubijaju svakog ko se iole suprotstavlja strahovladi njegove bande.

Jedinice JA sve više su stezale obruč oko Sarajeva, a organizacije i spremnost NOP-a u gradu su neprestano jačali. Razjarene zvijeri okupatora i domaćih izdajnika užurbano i otvoreno su pljačkale sve do čega su mogli doći. Luburić se trudio svim silama da prikaže narodu “snagu” i “sigurnost” okupatora. O tome je pisao sarajevski ustaški “Novi list”, od 26. 2. 1945. godine, pod naslovom: “Puškom u ruci obranit ćemo Hrvatsku”. To je, u stvari, bio prikaz Luburićevog govora na sastanku uz večeru koju je priredio u bivšem “Gradskom podrumu”. Na tom sastanku su bili predstavnici njemačkih i hrvatskih oružanih snaga, ustaški ministar dr Vjekoslav Vrančić, Ivica Frković, ustaški vitez, predstavnici Hrvatskog stožera, Gradskog poglavarstva i svih sarajevskih društava, kako piše “Novi list”. Kakva je bila “snaga” i “sigurnost”, najbolje se vidi i po tome što je zgrada “gradskog  podruma” (kasnije kino “Romanija”) bila obezbijedena puškomitraljezima, ulica potpuno ispražnjena i zabranjeno kretanje svim prolaznicima i vojnicima.

U govoru koji je tom  prilikom održao, između ostalog, Luburić je rekao: “Očuvali smo i uredili svoju državu da nam može pozavidjeti mnogi i mnogi narodi”. Zatim: “Među ostalim događajima, u zadnje vrijeme zabilježena je još jedna žrtva koju je dala Hercegovina, povlačenje naših oružanih snaga iz Mostara”, ili dalje: “Ima ih koji vide i opasnost za Sarajevo. Ali Sarajevo je bilo hrvatsko i ostaće uvijek hrvatsko. Sarajevo će se boriti u Mostaru, na Drini, u Konjicu i gdje god  hoćete”. Luburić je tako bjesnio. Svoju “borbenost” pokazivao je uvijek na isti način - mučenjem i ubijanjem golorukih. Svoju surovost i brutalnost podjednako je ispoljavao i na vojnicima, a naročito domobranima. Na smrt je osudio i strijeljao predsjednika domobranskog ustaškog suda u Sarajevu žIvana Klikića, zato što se je “ogriješio” o ustaške zakone, prilikom suđenja izricao je blage kazne i sudio ustašama. Kud god je Luburić prolazio, za njim su ostajali pustoš, tuga i bol.

27. marta 1945. godine ulice Sarajeva bile su izlijepljene plakatima sa imenima i presudama tobožnjih prestupnika protiv tzv. NDH. Od 85 imenovanih rodoljuba, 44 su osuđena na smrt strijeljanjem, a ostali na vremenske kazne od 3 godine do doživotne robije, dok su trojica osuđenih na smrt strijeljanjem “pomilovani” odlukom Luburića i osuđeni na vremenske kazne. Na plakatima su naznačeni brojevi i datumi presuda. Tako iskonstruisanim plakatima o navodnim suđenjima, pomilovanjima i sl., Luburić je želio da prikaže kako postupa po nekakvim zakonima. Da bi prikazao tu svoju “zakonitu rabotu”, dešavalo se i to da u nedostatku branitelja, prilikom improvizovanih suđenja, član sudskog vijeća preuzme tu ulogu. To je, u stvari, bio vrlo smišljen paravan iskusnog zločinca i prefrigani način sakrivanja najkrvavijih svirepih zločina. Veoma mali je broj preživjelih, onih koji su osuđeni na vremenske kazne, a vrlo veliki onih koji su mučeni i ubijani a da nigdje nisu zapisani osim u srcima rodbine i prijatelja.

Taj isti Prijeki ratni sud, pukovnika Luburića, osudio je na kaznu smrti strijeljanjem Josipa i Šarlotu Focht. Za izvršenje smrtne kazne nad ovim pripadnicima NOP-a Sud je donio posebnu Odluku o vremenu i načinu izvršenja kazne. Odlukom je precizirano da se kazna smrti izvrši u utorak 13. ožujka 1945. godine u 16 sati, da kaznom rukovodi ustaški natporučnik Stjepan Cerjak koji je odgovoran da neki osuđenik, prije izvršenja kazne, ne pobjegne. Da im se, ako to budu zahtijevali, dodijeli svećenik njihove vjeroispovijesti. Da kaznu izvrši deset momaka i da časnik-liječnik ustanovi smrt osuđenika. Na kraju, odgovorni Cerjak treba da sačini zapisnik o izvršenju kazne, itd. I ovo je jedan od pokušaja dokazivanja “zakonitog” rada tih organa.

Sarajevom su svaki dan kružile nove vijesti o hapšenju, odvođenju i strijeljanju. Mnogi građani, među kojima je bilo žena i djece, odvedeni su tih dana, a da se nikada nije saznalo za njihovu sudbinu. Većina je transportovana u zloglasni logor Jasenovac i tamo likvidirana. Kada je ponestalo vagona za transport u logore, mnoga nova mjesta u Sarajevu su, pored Vraca, Berkovića vile, Bendbaše i drugih, postala stratišta. Često su se čuli pucnji na Kozijoj ćupriji, iza Vojnog logora, na Bakarevcu i drugim mjestima. Redarstveni čas je pomjeren i počinjao je u 18.00 sati. I to vrijeme ustašama nije bilo dovoljno da iskale svoj bijes. Po danu su izvodili na ulice ranije uhapšene ilegalce koji su im služili kao mamac. Svaki onaj ko bi im se približio i sa njima razgovarao, bio bi uhapšen. Dovoljno je bilo da ustaše čuju i neprovjeren podatak o nečijoj simpatiji prema NOP-u, pa da ga liše slobode. Tako je, npr. u Odredbi Redarstva oružničkih snaga, broj 153/taj. 1945. od 30.1.1945. godine, rečeno: “Redarstvo oružanih snaga ispostava Sarajevo određuje premetačinu  stana i uhićenje g. Sabrije..., domobran iz Samovozne bojne, a dobro ga poznaje šofer od generala Gaščića. Imade navodno kožni kaput. Postoji sumnja da ilegalno djeluje.” I ovaj podatak jasno govori koliko su ustaše uspaničene. Nisu uspjeli saznati ni prezime tom čovjeku, a izdaju nalog za hapšenje, koji je u to vrijeme predstavljao smrt. Luburić se dovijao na razne, već isprobane načine da bi prikrio svoju zločinačku djelatnost. Tako je, npr, često objavljivano u dnevnoj štampi da se vrše racije s ciljem pronalaženja sakrivenih živežnih namirnica. Ponekad su objavljivana imena uhvaćenih švercera, kazne i slično. Međutim, providnost lažnog prikazivanja ogleda se  u tome što je 6.  marta 1945. godine Večernji  list objavio javni poziv građanstvu: “Ukoliko je prilikom posljednjih opsežnih racija na tajna skladišta živežnih namirnica učinjeno nešto krivo da se obrate pismeno Stožeru pukovnika Maksa Luburića jer postoji posebno imenovano povjerenstvo kome je na čelu ustaški muftija dopukovnik PTS-a hadži-hafiz Akif ef. Handžić«.

Ustaše su osjećale da imaju cijeli grad protiv sebe. Da bi još više zastrašili građane, ustaše su noću između 27. i 28. marta 1945. godine objesili na Marindvoru, od Fabrike duvana do Zemaljskog muzeja, 55 građana. Ustaše nisu birale ni vjeru ni naciju. Tu je bilo Srba, Muslimana, Hrvata, muškaraca i žena, mladih i starijih. Medu obješenima bio je i jedan broj policijskih činovnika. Prema kazivanjima nekih građana koji su stanovali u neposredoj blizini, jedan broj obješenih donesen je već poubijan, a drugi su ubijeni vješanjem. Čuli su se pucnji. Pijani, krvožedni koljači tjerali su neke žrtve da pjevaju, tukli ih kundacima i pendrecima pa tek onda objesili. Kao razlog vješanja, u Večernjem listu od 28. 3. 1945. godine, objavljeno je: “Kazna odmazde vješanjem zbog djela umorstva i atentata”. Navodno u vremenu od 22. do 24. marta 1945. godine ubijena su četiri policijska agenta. Na obavijesti o odmazdi vješanjem stoji i kratko obrazloženje: “jer su bili djelatni članovi protudržavnih organizacija, postrojenih u 'petorke' sa zadaćom da vrše atentate na predstavnike hrvatskih vojnih i građanskih vlasti, pozornim tvorivima dižu u zrak pojedine državne zgrade, vrše djela sabotaže i druge protudržavne čine, te konačno provedu unutarnji udar u gradu Sarajevu”. Bojazan od “unutarnjeg udara” je sigurno osnovni razlog svirepih represalija.To je, u stvari, razlog Luburićevog dolaska u Sarajevo. Pored toga, ustaško i gestapovsko divljanje dostiglo je svoj vrhunac kada su saznali za nestanak jednog od najznačajnijih dokumenata - Plana odbrane grada, koji se nalazio u kasi potpukovnika Vedela, načelnika štaba, generala Hajna Katnera, koji je jedini imao ključ od kase. Prema utvrđenim podacima, Plan je naša obavještajna služba, preko Valtera i jednog domobranskog oficira, pribavila i dostavila Operativnom štabu Grupe korpusa JA, pa je tako pružena veoma značajna informacija za uspješnu borbu za oslobođenje Sarajeva. Pored uhapšenih nekoliko stotina pripadnika NOP-a, pa i potpuno nevinih građana, u zatvoru se našlo i 25 njemačkih vojnika i 150 pripadnika oružanih snaga NDH.

Vijest o vješanju brzo se proširila Sarajevom. Najbolji pregled stravičnog događaja imali su putnici tramvaja koji je prolazio drugom stranom ulice. Građani, puni revolta, stiskali su zube i pesnice, okretali glave i reagovali. To su ustaše  pretpostavljale,  pa su u svaki tramvaj ubacivali po jednog ili više agenata koji bi odmah hapsili one koji reaguju. Tako je, prema priči vozača Petra Jurića, i mlada kondukterka Ružica Seibol izgubila život samo zato  što je  rekla: “Šta ovo rade, pobogu?”.

To nije uplašilo Sarajlije. I pored toga, bilo je građana koji su prolazili ispred stražara odajući posljednju poštu ubijenim. Mnogi su i po nekoliko puta prolazili u namjeri da prepoznaju nekoga - rođaka, komšiju ili, pak, druga. Tako je i kćerka obješenog Mustafe Ćemalovića,  19-godišnja Adila, došla da posljednji put vidi oca. Nije mogla izdržati da ne potrči i još jednom zagrli ubijenog oca, ali na njenu sreću, spotakla se i pala. U tom momentu, iz krvnikove mašinke rafal je prešao iznad njene glave. Slučajnost je htjela da ostane živa.

 
O "sablastima" pod čaršafima
Utorak, 18 Srpanj 2017 09:33

 

UtvaraSvakom se u životu nešto na groblju prikazalo

Samedin Kadić, Sarajevo

Svi smo se naslušali strahota o utvarama koje u prvi mrak lebde ponad grobova i ječe, išarete, plaču, grebu, ili, najčešće, šute – šute i prikazuju se. Zato se i ne valja u akšam oko groblja motati, ni muslimanskog ni kaurskog, ne samo što se u to vrijeme dižu spomenute sablasti ili, da upotrijebimo izraz iz naše društvene ontologije, entiteti, već i zbog umanjene vidljivosti, tipične za akšamsku polutamu, koja onda može prouzrokovati stanovite vizualne konfuzije koje u kombinaciji sa strahom, internaliziranim uglavnom putem tradicije, prouzrokuju životne traume. Jeziva svjedočenja ne jenjavaju ni u najbezbožnijim vremenima, možda su čak i u blagom porastu, u onim vremenima kad je sve duhovno protjerano s obzora, osim grobaljskih sjenki preko kojih nesretna, praznovjerna, bezbožna svijest utažuje žeđ za paranormalnim. Posebno su groblja bila strašna u onim pradavnim vremenima kad u našim selima nije bilo rasvjete. Rekosmo “pradavnim”, mada svi znamo da u našim selima nije bilo rasvjete do poslije agresije, a tada je već cijela zemlja bila jedno veliko groblje i postalo je jednako jezivo na svakom mjestu. Vratimo se mračnim davnim vremenima. Ne znaju današnje mutave generacije šta je seoska noć. Volio bih da vidim junaka koji će danas poći neosvijetljenim seoskim putem, recimo, iz Uloga do Kalinovika; ne treba ići planinom, šumom i jarugama, već isključivo drumom, može i mobitel ponijeti sa sobom. Kada bi stigao i ako bi stigao, ne bi od njega ništa više ostalo, hiljadu bi puta poludio od straha, izbezumio se zapljusnut talogom crnog pakla, došao izvrnutih očiju kao pas mog daidže kad ga je u šumi prepala mečka. Ma koliko zvučalo smiješno: svijet je bez ljudi stravično mjesto. A ljudi su se – paradoksalno, znam – uvijek trudili da ionako stravični svijet učine još stravičnijim. Naše su predaje prepune sirovih tupana koji iskaču s navučenim čaršafima i prepadaju prolaznike. Znalo se dogoditi da presreteni i prestrašeni potpuno svisnu i da im poslije nema iladža. Kad malo bolje razmislim, prepadanje je kod nas bilo dio folklora, nešto kao nacionalni sport, što, svakako, nije odlika najnormalnijih, pogotovo ne civiliziranih naroda, izluđivati jedni druge bez ikakvog razloga, navlačiti čaršafe i izluđivati čestiti svijet. Šta ima ljepše, šta dušu može bolje ispuniti i srce napuniti smijehom kao sluđena osoba koja bježi pred spodobama u bijelom! Sada idemo u jedno mjesto kraj Konjica, gdje pred sami rat živi i odrasta izvjesni Hido. Taj je bio razonoda cijelog mjesta; nije da je bio lud, nego tako... usporen. Recimo da je malo, ali zaista samo malo, prokišnjavao, ali u suštini dobričak. Iako krupniji rastom, nije uspio mentalno ispratiti svoju generaciju, svaki bi drugi razred propao, sve mu bilo ravno do mora. Da ne bismo gubili prostor na dalji opis: nešto poput Lennieja iz Miševa i ljudi. A takve pokvareni ljudi uvijek zafrkavaju, slože im fintu pa se u mraku smiju. A opet, Hido nikome ništa nije zamjerao. I tako se jednom tri-četiri mlada klipana dogovore da jednog akšama prepadnu Hidu. Ponesu šerpe i čaršafe i natisnu se iza žbunja u mezarju. Dan je već bio posut pepelom sumraka, nagovještavajući mračnu i beskrajnu noć. Sjene zastriješe nebo kao neke tamnoplave zavjese. Sunce je palo u zagrljaj nekog drugog dana. Slijepi miševi oblepršavaše oko drveća. Ali, još se uvijek vidjelo. Odozdo, niz prašnjavi makadam, od suprotne strane sela, približavao se Hido s rukama u džepovima i tiho zviždukao. Kada je naišao pored mezarja, oni klipani zalupaše po šerpama i zavikaše: “Buaaaaa!” Hido se zbuni, malo ubrza, ali ne pobježe. Gledao je poprijeko prema mezarju odakle dopirahu oni zvukovi, izrazom na kojem su bili pomiješani prezir, čuđenje i zaprepaštenost. Uvidješe klipani da ga nisu satrali te navukoše one čaršafe, iskočiše iza nišana i frontalno krenuše prema Hidi, urlajući mnogo jače, mnogo jezivije, mnogo odlučnije: “Buaaaaa!” Hido opet nije pobjegao glavom bez obzira, nego je opet tek malo ubrzao, i dalje s rukama u džepovima, gledajući poprijeko u istom smjeru i dalje onog izraza na kojem su pomiješani gađenje, čuđenje i zaprepaštenost. Tek je prezrivo viknuo: “Lezite dolje, j...m vas mrtve!” Šta se poslije događalo na spomenutom mezarju, nije važno. Ali, realno, zamislite da zaista ustanu iz grobova svi oni tipovi što su vam zagorčavali djetinjstvo, što su vas hinjali kad ste im brali trešnje, koji vam nisu dali da prođete putem ili su vas ružili iz čista mira. Koliko smo puta pomislili nakon smrti jednog od takvih: “E, nek je vala odapeo.” Zato je najbolje, u pravu je bio Hido, da svako ostane na svom mjestu. A svakome se jednom u životu nešto na groblju prikazalo. Ako nije, ima vremena.

(Preneseno iz tjednika STAV, uz dozvolu urednika gospodina Filipa Mursela Begovića kojem se, kao uvijek, od srca zahvaljujemo na dopuštenju.)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search