LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Jedna topla priča izvezena sjetom
Petak, 14 Travanj 2017 09:01

 

Dječak i momak-1Priča o “ujačini” Miroslavu

Pripremio Nadan Filipović po pričanju jedne dame iz Sydney-a.

Moja prijateljica, jedna uvažena gospođa onog starinskog, ili kako znam kazati mirnodopskog kova i vrhunska intelektualka mi priča: “Kao prvo ne sviđa mi se ime Mile, kako ga svi zovu. Za mene je od prvog dana Miroslav. Ono skraćeno me podsjetilo na Lepu Brenu kad zapjeva: "Da mi kupiš Mile, suknjicu od svile, pa da budem kao ona dama iz Londona".

Malkice zastade, zagleda se negdje u prozorski polusumrak, pa nastavi:

“Roditelji su mi se razišli 1941. godine i ja sam s mamom, u zadnji čas, napustila Beograd, gdje sam se rodila. Otišle smo u Slavonski Brod da tamo živimo kod mamine tetke. Za vrijeme rata sam se dopisivala s tatom. Jedan njemački oficir je prenosio naša pisma, čak je prenio u Brod u "NDH" maminu šivaću Singer mašinu, koja nas je "hranila" nekoliko godina. Mama je bila izvrsna krojačica. Kad je vidjela da nema sreće s tatom, završila je ozbiljan, skupi krojački tečaj u jednom francuskom salonu. 

Završio je rat, i moji su se roditelji sudski razveli. Mamu je zastupao njen advokat, pa nije ni išla u Beograd. Tata je bio geodet, antifašist i predratni komunist pa je u novoj Jugoslaviji dogurao do direktora Zavoda za urbanizam grada Beograda. Oženio se svojom sekretaricom, koja mu je u brak dovela Miroslava, dečkića od sedam godina. Tata i Miroslav su se brzo zavoljeli. (Miroslav je umnogome bio sličan meni.To mu je bio veliki plus kod mog tate.) Kad je rat završio bila sam u petom razredu gimnazije i sama sam otišla u Beograd posjetiti baku Ljubicu i stričeve.Tata me je odveo u svoj ured predstaviti me svojim kolegama i tada sam upoznala  tatinu odabranicu.

Godine su prolazile, i kad sam prvi puta odvela svoga sina Igora u Beograd, (imao je samo četiri godine) predstavila sam mu Miroslava kao njegovog ujaka. Miroslav je već bio srednjoškolac - a Igor je dobacio: " Ujačina, a ne ujak!" Bio mu je do pupka. Za Igora je ostao ujačina.

Miroslav je studirao arhitekturu, i ja pomišljam da je moj Igor podsvjesno to isto izabrao.”

Otpi gutljaj kave i nastavi:

 
Podsjećanje na profesora Bogdana Ogrizovića
Četvrtak, 13 Travanj 2017 09:59

 

Bogdan OgrizovićEvo, Milane, ovo ti šalje Ante Pavelić!

Pripremio: Nadan Filipović

Premda su u Zagrebu mnogi komunisti i narodni heroji bivše Juge izgubili svoje ulice ipak je ostala Ogrizovićeva ulica na Trešnjevci. Spaja ulice Božidara Adžije i Tratinsku. Dobila je ime po profesoru Bogdanu Ogrizoviću (1911 – 1943), članu Komunističke partije Jugoslavije od 1934. godine. U vrijeme NDH ilegalno je djelovao u Zagrebu gdje je bio sekretar Četvrtog rejonskog komiteta KPJ i predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora grada Zagreba.

Ustaše su 20. prosinca 1943. godine na cesti koja je povezivala Maksimir sa Dubravom objesili šesnaest talaca. Iako je ranije, početkom prosinca, izvršeno javno vješanje troje talaca na cesti koja je povezivala Stupnik i Stenjevac, ovo je smaknuće predstavljalo svojevrsnu radikalizaciju dotadašnje, ionako brutalne, politike represalija koje je provodio ustaški režim po uzoru na svoje nacističke saveznike. Iako je s politikom represalija u obliku strijeljanja talaca počeo još u prvim mjesecima svog postojanja, tek se krajem 1943. godine odlučio na javna vješanja kao jednu od politika odmazde.Ova odmazda bila je specifična po tome što su u javnom prostoru ustaše odlučile objesiti ljude koji su ipak imali izvjesnu javnu vidljivost u sredini u kojoj su živjeli. Najjasnije je to iz primjera Bogdana Ogrizovića, predsjednika Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora, koji je bio profesor na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji te asistent na katedri za fiziku na Sveučilištu. Poticao je iz ugledne obitelji s obzirom na to da je bio sin Milana Ogrizovića, autora drame “Hasanaginica” iz 1909. i poznatog frankovca.

Vješanje šesnaest Zagrebčana na rasvjetne i telefonske stupove Maksimirske ulice koja je povezivala grad s tadašnjom periferijom Dubravom uslijedilo je kao ustaški odgovor na partizansku akciju koja je izvedena nedaleko od stratišta u Sponici kraj Sesveta u noći s 18. na 19. prosinca. Naime, pod okriljem noći pripadnici prvog voda Turopoljske diverzantske čete zajedno s Turopoljsko-posavskim partizanskim odredom razoružali su domobransku posadu koja je čuvala najveće skladište vojne municije u NDH. Nakon razoružavanja posade stanovnici okolice obližnjih sela Rugvice, Ježeva i Oborova su, obučeni u domobranske uniforme, organizirali prebacivanje zatečenog materijala na oslobođeni teritorij koji su transportirali sa 37 zaprežnih kola. Nakon toga je izvršena evakuacija stanovništva sela Sopnice te se potom pristupilo miniranju sva tri skladišta municije na toj lokaciji. Tri eksplozije koje su uslijedile nanijele su prije svega gubitke njemačkim i domobranskim jedinicama koje su upravo pristizale u pomoć već razoružanoj domobranskoj straži skladišta. Eksplozije su bile toliko jake da su probudile i protresle cijeli Zagreb u sitnim noćnim satima. Drugi dan su mjesto eksplozije obišli i ministar oružništva i njemački povjerenik u NDH, Glaise von Horstenau te potonji zaključuje kako je “od samog skladišta (streljiva hrvatskog zrakoplovstva) ostao samo divovski krater, na čijem je dnu upravo veselo izbijao novonastali izvor vode.”

 
Podsjećanja
Srijeda, 12 Travanj 2017 09:46

 

Tomislav MarkovićOpsada Sarajeva: Četvrt veka laži, ćutanja i poricanja

Tokom opsade poginulo je 14.011 ljudskih bića, od čega 7.808 u prvoj ratnoj godini, 3.392 u narednoj, a među ubijenima bilo je 1.601 dete. Lakše i teže je ranjeno oko 50.000 ljudi. Fašisti su na Sarajevo ispalili oko 64.490 granata, u proseku 329 dnevno; rekord su postavili 22. jula 1993. godine – 3.777 ispaljenih granata. Tako kaže statistika smrti i razaranja, to je bio učinak razularenog srpskog nacionalizma i njegovih ubilačkih falangi koje su predvodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić. A iza njih je stajao vrhovni vožd vaskolikog srpstva Slobodan Milošević.

Tomislav  Marković, Beograd

Navršilo se dvadeset pet godina od početka opsade Sarajeva koja je trajala 44 meseca, tri puta duže od opsade Staljingrada. Glavni grad Bosne i Hercegovine bio je 1.425 dana pod neprekidnom paljbom zločinaca sa okolnih brda. Jugoslovenska narodna armija, naprasno transformisana u Vojsku Republike Srpske, udružena sa brojnim srpskim paravojnim formacijama, ubijala je grad i njegove žitelje četiri duge godine, uz logističku, finansijsku, ideološku, medijsku i svaku drugu pomoć iz Beograda.

Prema podacima Istraživačko-dokumentacijskog centra, tokom opsade poginulo je 14.011 ljudskih bića, od čega 7.808 u prvoj ratnoj godini, 3.392 u narednoj, a među ubijenima bilo je 1.601 dete. Lakše i teže je ranjeno oko 50.000 ljudi. Fašisti su na Sarajevo ispalili oko 64.490 granata, u proseku 329 dnevno; rekord su postavili 22. jula 1993. godine – 3.777 ispaljenih granata. Tako kaže statistika smrti i razaranja, to je bio učinak razularenog srpskog nacionalizma i njegovih ubilačkih falangi koje su predvodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić. A iza njih je stajao vrhovni vožd vaskolikog srpstva Slobodan Milošević. A iza vožda stajali su intelektualni i duhovni autoriteti – Srpska akademija nauka i umetnosti, Srpska pravoslavna crkva, Udruženje književnika Srbije i brojni ostrvljeni slobodni strelci. Tako izgleda naša piramida zla. A oglašava se režanjem i Mladićevom naredbom: “Raspameti!”

O opsadi Sarajeva napisane su brojne knjige, snimani su filmovi, postoje hiljade svedočanstava o užasu kojem su bile izložene Sarajlije; pred Haškim tribunalom izrečene su sudske presude Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću i Radovanu Karadžiću; čitav svet zna šta se događalo u Sarajevu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Čitav svet, osim Srbije. Prošlo je četvrt veka, a u Srbiji se malo toga promenilo u odnosu prema opsadi Sarajeva.

Besomučna ratna propaganda

Nakon što je preuzeo vlast na Osmoj sednici u septembru 1987. godine, Milošević je smenio sve urednike u medijima i postavio svoje ljude koji su odmah udarili u besomučnu nacionalističku propagandu. Ključni motiv tih narativa za pripremu rata bila je famozna “ugroženost srpstva”, dogma da su Srbi ugroženi uvek i svuda, da im je naneta nepravda i da imaju pravo da se svete. Ta lažipriča nije imala veze ni sa stvarnošću ni sa mozgom, ali je pustila korenje u glavama većine ljudi u Srbiji. Ispostavilo se da mnogi umesto sive mase u lobanji imaju kokardu, četiri ocila ili već neki sličan rekvizit iz skladišta nacionalnog kiča.

Tokom same opsade Sarajeva i rata u Bosni srpski mediji su rafalno ispaljivali ratnu propagandu na svoje konzumente, laži su ponavljane iz dana u dan, hiljadu puta, deset hiljada puta, stotinu hiljada puta – sve dok nisu postale jedina istina u koju se sme i može verovati. Propagandisti su se načisto razularili, pustili mašti na zlovolju, pa su često prevazilazili granice fantastike. Krvave masakre na Markalama mrtvi hladni su proglašavali insceniranim događajima, a nastradale žrtve – lutkama, razvijajući najluđe teorije zavere i svaljujući pritom krivicu na branitelje Sarajeva.

Na državnoj televiziji u Beogradu, u okviru Dnevnika emitovan je prilog u kojem se tvrdilo da pevač Indexa Davorin Popović ima javnu kuću sa maloletnim Srpkinjama. Potom mu je pripisano da je bacao srpsku decu lavovima u sarajevskom Zoološkom vrtu. To je jedna od najluđih izmišljotina pomračenih umova kojima je srpstvo udarilo u mozak. Ne bi me čudilo da je broj ljudi u Srbiji koji veruju u ovu budalaštinu i dalje prilično velik. Kada bi se svi ljudi koji su prepričavali ovu grozomornu laž kao suštu istinu dobrovoljno bacili u čeljusti lavova u beogradskom ZOO vrtu, u znak pokajanja, bojim se da bi kraljevi životinjskog carstva imali hrane za nekoliko života.

Lokalna istorija beščašća

Suštinu srpskog odnosa prema opsadi Sarajeva izrazio je Dragoš Kalajić, ugledni intelektualac kukastog tipa, srećom pokojni, još u martu 1994. godine, rekavši sledeće: “Kad sam video kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati – osetio sam radost”. Na istoj nekrofilnoj liniji bili su brojni srpski pisci i intelektualci. Recimo, Momo Kapor, inače rođeni Sarajlija, koji je redovno hodočastio kod svog prijatelja Radovana Karadžića, pesnika i masovnog ubice. Obilazio je srpske položaje oko Sarajeva, posmatrao svoj rodni grad zajedno sa onima koji ga ubijaju, te pratio razvoj rušilačkog pohoda. Kasnije je u jednom intervjuu za NIN izjavio: “Velika je nesreća i u isto vreme velika privilegija da kroz dvogled gledaš grad u kome si rođen, a da ne možeš u taj grad da uđeš”. Zaista nadahnuta izjava, jedna rečenica je sasvim dovoljna za počasno mesto u Opštoj istoriji beščašća. Ili za ulicu u Beogradu. Samo što je ovo potonje privremeno, a prvo ostaje zauvek.

Srpski pisci su vredno radili na falsifikovanju istine o opsadi Sarajeva, samo su za razliku od svoje novinarske sabraće koristili više stilskih figura, da bi sva ta papazjanija zaličila na književnost. Pisali su romane o opsadama sa specifičnom vizurom po kojoj su kroz istoriju jedino Srbi bili pod opsadom, kako u ranijim vekovima, tako i u poslednjem ratu u Bosni. Ili romane u kojima se na početku pomene da Srbi granatiraju Sarajevo, ali se potom to nekako zaboravi, da bi se razvijala priča o tome kako su naši uvek dobri, a oni drugi od iskona zli.

Nemirenje sa zločinom

 
Naivno, da naivnije biti ne može!!!!
Utorak, 11 Travanj 2017 18:53

 

Dido KvaternikNevješto i uzaludno farbanje povijesti

(Na slici: Eugen Dido Kvaternik čija je mama bila Židovka i možda je zbog mame jako “volio” Židove)

Mladen Lojkić o Židovina u vrhu NDH i velikoj ljubavi ustaša prema Židovima

Autor teksta Mladen Lojkić piše: Apsolutno se može potvrditi da nije bilo nikakvog antisemitizma niti u načelima Ustaškog pokreta niti u njegovom djelovanju do Drugog svjetskog rata. Ustaški pokret je čak bio naglašeno filosemitski, ne samo zbog predsjednika Čiste stranke prava pokrštenog Židova dr. Josipa Franka od kojega potječu korijeni ustaškog pokreta, već i zbog cijele elite Židova i polužidova u samom vrhu pokreta.

Svakako su najutjecajniji Židovi u pokretu bili:

Vlado Singer koji je rođen i odgajan kao Židov, a kasnije je u NDH vodio obavještajni odjel Glavnog ustaškog stana;

Ivo Korsky, jedan od ideologa Ustaškog pokreta, a za vrijeme NDH-e bio je sudac Kotarskog suda u Osijeku i vijećnik Sudbenog stola;

prvaci ustaškog pokreta Ivan Frank, Srećko Kremzier, Krunoslav Vilček, Viktor Gutman, Stipe Mosner i mnogi drugi.

Osim toga supruga dr. Ante Pavelića, Mara, imala je židovske krvi; Eugen Dido Kvatetrnik bio je polužidov pošto je njegov otac pukovnik i slavni vojskovođa Slavko Kvaternik bio oženjen kćerkom Josipa Franka, a i sam je Dido bio oženjen Židovkom itd.

U vojsci Nezavisne Države Hrvatske među mnogim vojnicima i časnicima židovskog podrijetla bilo je i 28 generala, što Židova, što djelomično židovskog podrijetla:

 
Ja ljudi dragi, vrijedna li djeteta!!!!
Ponedjeljak, 10 Travanj 2017 22:04

 

Dva starcaMuhabet o djeci

(Poslao nam Sande)

Sjede dvojica starijih ljudi pred kućom i muhabeta.

-Odavno te ne vidjeh! Šta ima novoga? Kako su djeca?

-Ma odlično! Nejma ba greške. Najstariji sin bogme završio medecinu, šćer Pedagoški fakultet da bude nastavnica, onaj treći prije mjesec dana završio čistu filozofiju. Eto. Dobro je.

-A šta je sa najmlađim?

-Eeeee, on nije završio nikakve škole. On je lopov, brate si mi dragi i ne širi okolo, svega ti.

-Joooj tako super dobra djeca, fakultete pozavršavali, a najmlađi lopov. Bože sačuvaj!

-Da. Bože njega sačuvaj!

-Lopova?

-Da. Lopova.

-A što njega?

-Pa niko od ovih što su završili fakultete ne radi, nema šanse da se zaposle, pa nas sve lopov izdržava.

 
Iz naših džemata
Ponedjeljak, 10 Travanj 2017 09:58

 

Semedin KadićLjubi te efendija tvoj

Samedin Kadić, Sarajevo

Ovo se dogodilo u Krajini prije tridesetpet-tridesetšest godina. Edhem B., sadašnji mutevelija jednog povremenog džemata (svi će džemati u ovom krajiškom gradiću, ako se nastavi iseljavanje, postati povremeni), u to je vrijeme pio – što jest-jest – kao spužva. Sada ne bi mogao objasniti zašto je tada toliko lokao, takve su to valjda godine bile, svako je saljevao, doduše, Edhem nešto više. Uh, baš je znao žestoko popiti, ne stidi se danas to priznati jer ne želi uljepšavati svoj život. Takvi smo kakvi smo.

I tako se jedne večeri bio nagrdio, i to propisno nagrdio, toliko da su ga bili izbacili iz te inače gostoprimljive kafane. Bio je počeo dobacivati konobarici i vrijeđati neke goste, a tadašnje gazde to nisu trpjele. Opsovao je i gazdu i smrdljivu mu kafanu, u obližnjem granapu kupio još flašicu “goriva” i zaputio se domu. Bavrljao je ulicom, gunđao i cuclao. Kući mu se i nije išlo, tek je noć bila počela, da se još nešto hoće desiti, da mu je negdje da se potuče s kim, niko da čestit naiđe da ga iz onako čista mira složi u facu. Kada je naišao pored mahalske džamije, privukla ga je vika. Bila je prošla jacija, ali su svjetla u džamiji još gorjela. Naslonio se na ogradu harema i tupo gledao u džamijske prozore pokušavajući razabrati šta se to tamo događa. Stajao je tu desetak minuta, a onda krenuo onakav baldisan i s onom šišom u ruci u džamiju. Uniđe u harem, pa polahko zatetura prema džamijskim vratima. Opet je prestajao desetak minuta pred samim vratima, ali i dalje nije uspio pohvatati konce onolike pometnje. Samo promrmlja: “Šta je ovo, k’o u kafani?!” Čuo je da se unutra vodi bučna rasprava, ključalo je kao u loncu, nekakva dreka, nekakva svađa, ali nije razumio oko čega. Skide cipele i uđe u džamiju. Vidio je efendiju kako sjedi kao nekakvo siroče u mihrabu, a oko njega su ovi iz džematskog odbora, kao orlovi oko janjeta, mahali rukama i bjesomučno urlali.

Jedan je vikao da se hodži ne smije povećati plata, šta ako drugovi komunisti saznaju.

Drugi se krivio kako nemaju para ni za trenutne troškove, a kamoli da pokrivaju nove.

Treći je prijetio Islamskoj zajednici; ako hoće da povise hodži platu, neka mu onda oni daju. I sva svađa oko toga, i sve nešto u tom smislu.

A efendija je sjedio u onom mihrabu k’o paučak, vidjelo se na njemu, bogami, da mu nije ni do čega, baš ga je bilo tuga gledati.

Iako, dakle, naroljan kao čep, kao lađa i kao zvijezda, Edhem je prilično tačno uspio povezati o čemu se ovdje radilo. Bacio je onu flašu, onu bombicu, o zid i prasnuo koliko je mogao: “Povećajte hodži platu, p.... vam materina svima redom!”

Nastao je tajac. Staklo se prosu po serdžadama. Ali, galamdžije se brzo sabraše. Skočiše i izbaciše ga iz džamije. (Tu je popio i tri-četiri šake u rebra.)

 
Neponovljivi Zuko
Nedjelja, 09 Travanj 2017 11:08

 

Zuko DžumhurDžambaz – tepe

Zuko Džumhur

Lamartin je krenuo na Orijent da zaboravi Elviru – Loti da nađe Hatidžu.

Loti da izmišlja novu vjeru – Lamartin da zaboravi staru. Lamartin da rješava istočno pitanje – Loti da postane istočnjački princ.

Lutajući svijetom "...sa štapom u ruci i torbom na leđima na raskrsnici divnih vjerovanja prošlosti i strašnih neizvjesnosti u budućnosti", prije nego što je prošao zemlju u koju je "istočnjački Vašington", Miloš, uvodio slobodu i pandure, Lamartin je vidio Plovdiv, ove uske, kaldrmisane sokake, džambaz-tepeta i sahat-tepeta i zavolio ovaj "... skromni, blag, trudoljubivi i prema svojim sveštenicima pun poštovanja..." – bugarski narod. Otmjeni i umni poklonik Kristovog groba, kome hadžiluk nije umanjio rezignaciju, sjedio je na divan-hanama gospodske kuće na sedmom brijegu razmišljajući o Orijentu, "...tako besplodnom za narode koji na njemu žive, za carstva koja na njemu tavore, a tako bogatom za blijede i umorne putnike iz Evrope".

Ostavljajući Balkan, zadivljen je zastao još jednom pred Ćele-kulom pozdravljajući pogledom i srcem "te junake čije odrubljene glave stoje kao biljeg nezavisnosti njihove otadžbine", i zažalio posljednji put što se vraća među prosvjećene...

"Toliko su varvari azijski i evropski bili izvanredno dobri prema nama..."

Uzalud je htio da stiša sumnje, zaboravi voljenu ženu i napiše ep "ogroman kao priroda, zanimljiv kao srce ljudsko i visok kao nebo..."

 
Interesantna dioptrija Ilije Trojanowa
Subota, 08 Travanj 2017 20:41

 

Ilija TrojanowKulture ne ratuju, već se slivaju

Ilija Trojanow, njemački književnik koji boravi u Sarajevu u okviru rezidencijalnog programa

Ilija Trojanow, rođen 1965. u Sofiji, odrastao je u porodici političkih azilanata u Njemačkoj i Keniji. Živio je u Münchenu, Bombayu i Kapstadtu. Posljednjih godina skrasio se u Beču. Jedan je od najvažnijih pisaca njemačkog govornog područja i najznačajnijih evropskih intelektualaca današnjice. Proslavio se romanom “Sakupljač svjetova”, čiju građu čini biografija britanskog oficira i istraživača Richarda Burtona i koji uskoro izlazi u bosanskom izdanju. Objavio je više nagrađivanih romana i zbirki proze, te nekoliko esejističkih knjiga koje su odjeknule u evropskoj javnosti, između ostalih, “Napad na slobodu” (zajedno s Juli Zeh), žestoku kritiku špijuniranja i nadziranja u režiji SAD-a, te “Odbijanje sukoba” (zajedno s Ranjitom Hoskoteom), polemiku protiv teze o sukobu civilizacija, zastupajući gledište da je izvorište svake (napredne) kulture u amalgamiranju različitog, a ne u odvajanju u rezervate. Trojanow ovih sedmica boravi u Sarajevu u okviru rezidencijalnog programa za pisce koje podržava Goethe Institut. U nastavku teksta donosimo odlomak iz knjige “Odbijanje sukoba” o počecima islamske civilizacije i njenom ogromnom utjecaju na preporod evropske kulture.

Hiljadu i jedna misao

U sedmom stoljeću nove ere Evropa se nalazi u stagnaciji. Na zapadni dio kontinenta neprestano kidišu barbarski osvajači, od kojih su neki po imenu kršćani, iako su i dalje privrženi svojoj staroj vjeri. Svi oni, bez obzira na to da li je riječ o Vandalima, Vizigotima, Alanima ili Hunima, za cilj su odabrali Rim kao simbol imperijalne moći. Na drugoj strani Evrope je Istočno rimsko carstvo, duboko upleteno u dugi iscrpljujući rat sa Sasanidskim carstvom, koji je obje države iznurivao do kraja. Crkva se nalazila u stanju duhovne obamrlosti i dopuštala je samo jednu ograničenu interpretaciju Svetog pisma. Monasi su se povukli u samostane posvećujući se kontemplaciji. Duhovni život bijaše obilježen atmosferom izolacije i ugroženosti. Učenjaštvo i sekularno obrazovanje potpuno bijahu izgubljeni: znanstvena djelatnost je praktički zamrla, nije više bilo znatiželje, samo straha od novog i stranog.

Kako se u ovoj pustoši moglo zametnuti sjeme jednog od najdinamičnijih učinaka ljudske kulture, koje će oko 400 godina kasnije iznjedriti raznovrsne plodove? Kako je ova pustinja mogla tako procvjetati? Odgovor, koliko god bio iznenađujući i šokantan, glasi: pa zato što se ova zemlja natopila kišom, kišom u obliku islama. Sa svojom bezgraničnom energijom i svojom čvrstom vjerom prvi ratnici islama su revitalizirali Sasanidsko i Rimsko carstvo. Osvajači iz pustinje su shvatili da moraju posegnuti za postojećim znanjem ako žele ovladati svojim područjima, pa su se oslonili na efekt sinergije. Tako su Arapi pobudili dotad uspavane pragmatične i kulturne energije time što su činovnike iz uprave, pjesnike, arhitekte, filozofe i prevodioce stavili pred zahtjevne profesionalne izazove otvarajući im nove horizonte. Nije prošlo ni stotinu godina od utemeljenja islama, a on je već protresao svijet od Iberije do Indije, između ostalog, i veliki dio evropske kulture. Već u prvim stoljećima svojega postojanja u islamu su, polazeći od postojećih tradicija, učinjene promjene koje ostavljaju bez daha: napredak u prirodnim znanostima, filozofske refleksije, raskošne džamije, krasne palače, sistemi navodnjavanja, priručnici astronomije, počeci mehanike i poboljšanja u hemiji. K tome su se, zavisno od regije i vladajuće dinastije, još razvili i različiti stilovi kao što su stilovi Umajada, Abasida i Fatimida.

 
Kemino pod.ebavanje Tonija Skrbinca
Subota, 08 Travanj 2017 14:11

 

Stari BistrikPoslao nam Kemo Huseinćehajić iz Njemačke

Osvrt na uspomene Tonija Skrbinca uz pozdrav „firaunima“ s Toke i s Đeke: Žiku ba pogleda niz Bistrički Potok iz vakta dok još nije bio prekriven i davno, davno prije „najezde" Slovenaca na Memli nam stranu!.

Toni,

sjećaš li se onih polutrulih labavih hrastovih daski na bistričkom mostu? Svako od nas je tu polag'o „ispit hrabrosti“ - valjalo ga je „prepehlivanit'“ bez da se ukenjaš od hastra…

Ono: „Mojne kužit' kroz rupe, samo pravo predase!“

 
Odličan prirodni lijek za upale sinusa
Petak, 07 Travanj 2017 20:16

 

XsanthiumKsantium (Xanthium sibiricum) - odličan prirodni lijek za upale sinusa i rinitise

Nadan Filipović

Veoma fino sprašeni plod Xanthium sibiricum-a je izuzetno dobar za najteže oblike upale sinusa, kronični sinusitis, alergijski rinitis, te kronični rhinitis. Djeluje kao snažan antiinflamatorni agens, ali ima i snažno izraženo bakterijsko djelovanje. U knjizi objavljenoj prije više od 2,000 godina naslovljenoj “Sheng Nong’s herbal classics” Xanthium je sastavni dio desetine ljekovitih formulacija. (Tao su i suradnici, Comparison of the toxicities, activities and chemical profiles of raw and processed Xanthii Fructus, BMC Complement Altern Med 2015, 16, 24 - 26).

U Tradicionalnoj kineskoj medicini koristi se preko 2.000 godina kao prirodni lijek za upale sinusa.

Važno je, međutim, napomenuti da je Xanthium prilično toksičan, bolje rečeno hepatotoksičan. Opisani su slučajevi teških oštećenja jetre nakon konzumiranja Xanthium ili pripravaka koji sadrže Xanthium.

Za tretman upale sinusa potrebno je što finije samljeti tvrdo sjeme Xanthiuma, a za to nije dovoljan obični mlin za kafu, jer ako se to sjeme pokuša samljeti u običnom kafenom mlinu, rezultat je da se treba kupiti novi mlin.

Iskustva su pokazala da ušmrkavanje fino sprašenog Xanthiuma kod preko 85% ljudi rezultira najprije pojačanom sekrecijom iz nosnica, a kasnije, nakon nekoliko dana i izbacivanjem jako viskoznog sekreta iz sinusa.

 
Isus Krist kao doktor specijalist za očne bolesti
Četvrtak, 06 Travanj 2017 12:48

 

IsusIsus Krist kao Christus medicus i Christus Ophthalmicus

Nadan Filipović

(Slika je prenesena iz teksta: Jesus Christ – What’s in a name? http://www.simoncamilleri.com/jesus-christ-whats-in-a-name/)

 

Prema zapisanim predanjima Isus je prolazio nekim putem i opazio je jednog slijepca podrijetlom iz Siloama. Bio je dirnut tužnom sudbinom tog čovjeka. Kad su Isusovi učenici i pratioci primijetili njegovo interesiranje za slijepog čovjeka rekli su Isusu: “Rabi, ko li je učinio grijeh? Ovaj čovjek ili njegovi roditelji te je zato kažnjen da bude slijep?” Naime, u dalekoj prošlosti je bilo uvriježeno vjerovanje da je svaka bolest posljedica bilo grijeha bolesnika ili njegovih najbližih. Isus je odgovorio negativno i rekao im da je taj slijepac rođen slijep zato da bi Bog mogao pokazati svoju volju na njemu. (Taylor WM, 1900: The Miracles of Our Saviour. 5th edn. New York: AC Armstrong., 358)

Isus je nakon toga pljunuo na put kojim je naišao i od svoje pljuvačke i zemljane prašine napravio kao neko blato i njime premazao oči slijepog čovjeka, rekavši mu pri tome: “Idi, i operi oči na bazenu Siloam”.

Slijepac ga je poslušao i otišao u Davidov grad, u stvarnosti Jerusalem, i to sam, bez ičije pomoći, jer je, iako slijep, ipak znao svaki zid, stup, ćošak, onako po dodiru. Kad je oprao pči na bazenu Siloam on je progledao.

Šta god da je Isus uradio za tog slijepca uradio je brzo i ekstremno dobro, te je slijepac odjednom progledao. Kad je progledao, taj eks-slijepac je povikao: “On je prorok!” (Taylor WM, 1900: The Miracles of Our Saviour. 5th edn. New York: AC Armstrong,364)

Taylor navodi da Jevreji, članovi obitelji slijepog čovjeka potvrdili da je on rođen slijep. (Taylor WM, 1900: The Miracles of Our Saviour. 5th edn. New York: AC Armstrong,366)

To Isusovo medicinsko čudotvorstvo bi se možda moglo povezati sa navodima da je Isus stvorio Adama od gline, pa je i taj, gore navedeni, slijepac iz predanja, dobio veoma efikasne oči, takođe od gline. (Van Der Loos H 1965, The Miracles of Jesus. Supplements to the New Testament. Vol. 8. Leiden, The Netherlands, EJ Brill, 426 and Twelftree GH 1999, Jesus the Miracle Worker, a Historical and Theological Study. Downers Grove, Illinois: Inter Varsity Press,301−303)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Bajramska priča
    Dobra!! Prica i svakodnevnih pouka o prijateljstvu utemeljenom na imanju novca ima na pretek, ali je... Više...
    26.06.17 22:34
    Autor - Zijo
  • Bajramska priča
    Aferim Ti za ovo, moj Nadane! Više...
    26.06.17 04:41
    Autor - Kemal Dietz
  • Bajramska priča
    Zanimljiva priča sa pomalo tužnom porukom majstorski napisana. Više...
    26.06.17 02:41
    Autor - ivan berisov
  • O generalima i generalici stra...
    bravo Sejo , ali bojim se da je to borba s jetrenjacama Više...
    23.06.17 00:56
    Autor - Yasna Avesta
  • Banalnost zla Olge Zorić
    Ako su Bošnjaci narod bez “korena”, kako pišete, onda meni, kao pojedincu valjda može biti dopušteno... Više...
    22.06.17 09:59
    Autor - Nadan Filipović
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Ово је мој последњи коментар на овом веб сајту.Опростите на сметњи. Зијо, говорим арапски језик, у н... Više...
    22.06.17 02:10
    Autor - Амир Чамџић
  • O generalima i generalici stra...
    Аутор је заиста у праву када је написао "да нема ништа горе од тога да понизиш човека". Управо тако,... Više...
    22.06.17 02:04
    Autor - Амир Чамџић
  • Banalnost zla Olge Zorić
    SRBI MORAJU DA PRIZNAJU DA POSTOJE I DR.NARODI OSIM NJIH-SRBA. ETO SRBI SU PRIZNALI 90TIH GODINA POS... Više...
    21.06.17 23:54
    Autor - ISTINA
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Amire, Vasi komentari vise zvuce kao krik, vapaj, manje kao neko utemeljeno misljenje. Nije se lahko... Više...
    19.06.17 22:32
    Autor - Zijo
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Dajte, l(ij)epo Vas molim gospon Čamdžić, nemojte više lupetati kao mitraljez maksim po diviziji. 80... Više...
    19.06.17 21:41
    Autor - Nadan Filipović
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Моје је дете умрло због неправде која је мени учињена. Više...
    18.06.17 19:50
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Специфичност ваше политике Зијо је да понижава врхунске интелектуалце, факултетски образоване људе п... Više...
    18.06.17 19:13
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Зијо, кад си већ поменуо неке личности, зашто си изоставио Фикрета Абдића? Шта мислиш да Алија Изетб... Više...
    18.06.17 18:09
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    На нека Ваша питања, претходно сам парафразирао књигу, а књига или читанка, исто значење једне речи ... Više...
    18.06.17 17:54
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Зијо у "Злочину и казни" Фјодора Михаиловића Достојевсбог млади и екстремно сиромашни студент Раскољ... Više...
    18.06.17 17:41
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Svojevremeno je nad Dzevadom Karahasanom, mislim da je jos uvijek predsjednik Udruzenja knjizevnika ... Više...
    18.06.17 13:02
    Autor - Zijo
  • Osvrt na doseljavanje stranaca...
    У тексту је поменуто исељавање под агитацијом у Србију у току Првог светског рата.То је период трого... Više...
    16.06.17 19:19
    Autor - Amir Čamdžić
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Моје мишљење је у потпуној сагласности са српском националном политиком и са оним што готово сваки ... Više...
    16.06.17 18:17
    Autor - Amir Čamdžić
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Amir moze imati svoje misljenje ali je ono u suprotnosti sa utvrdjenim cinjenicama. Samo teska indok... Više...
    15.06.17 23:51
    Autor - Zijo
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Истина Слободану Милошевићу као комунисти и Југословену није ни требало судити, можда онако "успут"... Više...
    15.06.17 10:29
    Autor - Amir Čamdžić
home search