LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Tonijeva bistrička sjećanja
Petak, 05 Srpanj 2019 15:17

 

Mahala BistrikU društvu nišana

Toni Skrbinac, bistrička raja (memli strana), privremeno u Mariboru, ali “magnet” vuče li vuče, pa malo-malo, eto ga u Saraj’vu, mezarju njegovih uspomenama

 

(Na fotografiji je jedon od bistričkih, mahalskih sokaka)

Refik Balićevac, zvani Rele, gazda čuvene kafane “Pjaf” koja se nalazila na vrhu Bistrika, odavno je već bio izgubio živce nagovarajući zadnje, većinom pijane goste, da idu kućama: “Ljudi moji, jestel ba normalni? Pa imal iko od vas da sutra radi ??? Viditel kolko je sati, hajmo spavat...”

I džaba je zatim Salem, zvani Mačak, po treći put tražio - “daj nam još po jenu pa čemo nagulit’ ” - jer Reletova je bila zadnja i mi smo se oko ponoći našli pred kafanom. Rale zaključa i ode kući.

Mrkla, zimska noć prostrla se niz cijeli Bistrik, a sa neba su kao svjetlice počeli dolijetali rojevi pahulja.

“Hajmo kod mene odigrat’ jednu...” predložio je Mačak. Zov kockarske partije bio je dovoljno primamljiv i Salem, zvani Mačak, Nećko, zvani Niđo, taksista Sabo i ja krenusmo do Salemove “birtijice” što je jedno vrijeme bila kao nekakva prodavnica pića, pa jedno vrijeme granap, a evo sad je Salem taj omaleni prostor pretvorio u kafanu pokušavajući da nađe pravi poslovni smisao i čar od tog nevelikog kutka koji je cijelim izlogom gledao na ulicu. Ma nije to od “Pjafa” bilo daleko…. ni stotinjak koraka.

Inače, taj nazovimo ga poslovni dio, pripadao je velikoj kući u kojoj su živjele dvije porodice. Salem je završio osnovu, u to sam siguran, a njegov kratak kriminalni put obilježila je nesreća o kojoj Salem nije nikada pričao...tek ostala mu je jedna noga ukočena i korisna samo utoliko što mu je omogućavala održavanje ravnoteže. Inače ju je vukao kao što ljudi vuku neki teret pored sebe. Možda je i ta deficitarna činjenica uticala na Salemovo svakodnevno praćenje svih novina i povremeno, za ta krugove i slojeve nezamislivo druženje sa romanima, ali uglavnom onim kupljenim po trafikama. Bilo kako bilo, Salem je bio informisan i dosta rječit. I dobro je igrao remi, puno bolje i od Sabe i od Nećka, ali mu ja nikad nisam davao pardona.

Prije negoli ćemo smjesti za jedan od dva stola koliko je brojala Salemova minijaturna kafana, samo bih još predstavio druga dva lika.

Nećko, zvani Niđo, bio je bistrička raja, tri ili četiri godine stariji od mene. U to vrijeme kada sam imao pa možda ni nepunih osamnaest to je bila velika razlika, utoliko veća i drastičnija jer je Nećko važio za pravog mangupa koji je bio posebno uspješan kod žena. Moram priznati da je taj crnokosi lafčina odigrao i kratku ulogu u mom tadašnjem ponašanju. Jer, kad bi Nečko nešto pričao znao je trzati glavom u desnu stranu, otprilike onako kako to rade konji i meni se taj pokret učinio toliko impresivnim i šarmantnim da sam neko vrijeme počeo da ga oponašam. Sve dok mi jednom Čečo nije prijateljski rekao: “Jebote Toni, što to trzaš glavom ko onaj bolesnik Nećko!?”

Nećko je dakle izgledao kao holivudski glumac, nosio je za ono vrijeme najskuplju odjeću, govorio prijatnim baršunastim baritonom i da sam slikar i sad bi ga, nakon skoro pedeset godina, umio nacrtati, toliko su mi se njegove pravilne crte lica, lijepa glava i impresivno tijelo urezali u pamćenje.

Preostaje još taksista Sabo, po godinama, statusu i ugledu glavni te večeri među nama. Vozio je “Citroena” ajkulu, za ono vrijeme čudo od auta. Bio je visok, mršav, a na koščatom i dugom prstu desne ruke uvijek je nosio ogroman prsten-pečatnjak.

Mačak je otključao svoju “kafanu” i dok smo se razmještali i namještali donio je svakome po pivo, stavio na sto karte i pepeljare i preostalo nam je samo da dogovorimo vrijednost poena i ko će prvi dijeliti.

“Jebo majku, kako pada, ako ovako nastavi nećemo ujutro moći izaći na ulicu.” - rekao je Nećko.

Rojevi krupnih pahulja izgledali su još impresivniji jer su bili osvijetljeni uličnom svjetiljkom koja se ljuljuškao na stubu preko puta Mačkove kafane.

Ali kad su karte počele šuštati zaboravili smo svi i na snijeg i na vrijeme. Bili smo duboko u kockarskoj partiji. Uglavnom tišina i puna koncentracija prekidana ponekom psovkom i komentarom: “E jebo ti mu moju sreću”… “Ko mi je ovo presjekao karte u ruku mu se pokeham.”

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 04 Srpanj 2019 09:36

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (72)

O Abas-begu Firdusu

U utorak 19. oktobra umro je , a 20-tog zakopan moj komšija Abas-beg Firdus, sin Alibega, prvog predsjednika Bosanskog sabora, u 75-oj godini života. Dugo vremena je samotovao bez žene i djece. Ne znam je li djece ikad i imao. Bio je kulturan čovjek. Volio je historiju i bavio se njome kao amater. Napisao je “Kronološku historiju Livna” koju mu je otkupila livanjska općina, a vjerojatno neće nikad biti štampana. Objavio je i članak – dva u “Oslobođenju” o nastanku imena Hlivno, i jedan u Glasniku VIS-a o nekim historijskim pretpostavkama o postojanju islama u Bosni prije Turaka, a što je ustvari teorija Osman-efendije Sokolovića, pod čijom je sugestijom i na osnovu njegove hipotetičke građe napisao članak u kojem se tvrdi da je slavenska riječ “kazna” od arapske “hazina”, bosansko mjesto “Kalesija” od “halisija” (tj. halis-pravi, čisti musliman) i slično.

Bio je dobar čovjek i lijepo odgojen.

Allah rahmet ejleje!

(23.10.1973.)

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Srijeda, 03 Srpanj 2019 13:33

 

Ilija Paranos“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (12)

Nadan Filipović

“Svetski rekord” u konačnom r(j)ešenje jevrejskog i ciganskog pitanja u Srbiji – Srbija prva “Judenfrei und Zigeunerfrei” u Hitlerovoj Evropi

(Na fotografiji: Ilija Paranos, jedan od šefova Specijalne srpske policije)

Jedan od šefova Specijalne srpske policije, Ilija Paranos naredio je 31. oktobra 1941. godine svojim policijskim agentima da izvrše temeljitu kontrolu beogradske bolnice jer su dobili dojavu da među pacijentima ima Jevreja koji se tamo kriju pod lažnim imenima. Tom prilikom uhvaćeno je jedanaest Jevreja, koji su odmah uhapšeni i odvedeni u koncentracioni logor. Osim toga, agenti Specijalne policije uhapsili su tih dana na desetine Jevreja koji su imali lažne dokumente na srpska imena, a do takvih spasonosnih dokumenata su dolazili uglavnom „debelim“ podmićivanjem službenika u državnoj upravi, ili uz pomoć falsifikatora. Igra je bila veoma jednostavna. Jevrejin podmiti državnog službenika, ovaj mu „napravi“ bajagi 100% sigurne papire na neko srbijansko ime, a kad Jevrejin ode, nadajući se najboljem, onda ga isti državni službenik prijavi Specijalnoj srpskoj policiji koja ga odmah nađe i uhapsi.

Treba posebno istači postojanje “Odseka za jevreje i cigane” pri Specijalnoj srpskoj policiji. Na čelu tog specijaliziranog Odseka cijelo vrijeme, od 1941-1944. Godine, bio je visoki policijski komesar Jovan P. Nikolić - Joca, a njegov pomoćnik je bio Nikola Đ. Nikolić. U tom sektoru Specijalne policije radili su još Ivan Božićević, Stevan Martinović i Milioje Ljubinković. Spomenuti ljudi bili su kao neki psi tragači Specijalne policije i njihov isključivi posao je bio temeljito utvrđivanje rasnog porijekla, a posebno stepena jevrejskog porijekla kod pojedinaca koji su to zatajili iz bilo kojeg razloga, kao i kod onih koji su prije 1941. godine prešli na pravoslavnu ili neku drugu vjeru. Oni su posebno bili zaduženi da tragaju za Jevrejima koji su registrovani, pa su se kasnije izgubili pobjegavši iz mjesta dotadašnjeg prebivališta. Takođe su tragali za sakrivenom jevrejskom imovinom, posebno dragocijenostima i devizama.

Posebno je bio grlat jedan od vodećih antisemita u tadašnjoj fašističkoj Srbiji, izvjesni Dr Lazar Prokić, šef operativne službe Državne antijevrejske propagande Srbije, a od 1943. godine specijalni poslanik Ministarstva vanjskih poslova Srbije u Berlinu. On je autor famoznog antijevrejskog pamfleta “Naši problemi - Jevreji u Srbiji”,koji je štampan u časopisu “Obnova” od 15. novembra 1941. godine Taj pamflet je bio zloslutni znak skorog pogroma i fizičkog uništenja srpskih Jevreja.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Utorak, 02 Srpanj 2019 10:51

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (15)

ŠVEJK KAO OFICIRSKI MOMAK KOD NATPORUČNIKA LUKÁŠA

Švejkova sreća nije dugo potrajala. Neumoljiva sudbina prekinula je prijateljski odnos između njega i feldkurata. Ako je feldkurat do tog događaja bio simpatična osoba, čin koji je sada izvršio, kadar je da skine s njega simpatično naličje. Feldkurat je prodao Švejka natporučniku Lukášu ili, još bolje rečeno, izgubio ga je na kartama. Tako su nekoć u Rusiji prodavali kmetove. Kod natporučnika Lukáša skupilo se lijepo društvo i igralo ajnca. Feldkurat je izgubio sve što je imao, pa je na kraju rekao:

- Koliko ćete mi pozajmiti na moga momka? Veliki glupan i zanimljiva figura, nešto non plus ultra. Još nikada niste imali takova slugu.

- Pozajmit ću ti stotinu kruna - ponudi natporučnik Lukáš. - Ako ih ne dobijem do preksutra, poslat ćeš mi taj raritet. Moj momak je odvratan čovjek. Neprestano uzdiše, piše kući pisma i uz to krade sve do čega stigne. Već sam ga i tukao, ali ništa ne koristi. Izbio sam mu nekoliko prednjih zuba, ali klipana nisam popravio.

- Vrijedi dakle - reče lakoumno feldkurat. - Ili preksutra stotinu kruna ili Švejk!

Izgubio je na kartama i tih stotinu kruna i otišao tužno kući. Znao je sigurno, pa nije o tom ni sumnjao da do prekosutra neće moći pribaviti tih stotinu kruna i da je zapravo Švejka podlo i bijedno prodao.

- A mogao sam tražiti i dvjesta kruna - ljutio se sam na sebe, ali prelazeći s jednih tramvajskih kola na druga, koja će ga začas dovesti kući, osjetio je prijekor i pojavila se sentimentalnost. - Nije lijepo od mene - pomislio je pozvonivši na vratima svoga stana. - Kako ću sad pogledati u njegove glupe i dobroćudne oči?

- Dragi Švejku - reče pošto je stigao kući - danas se dogodilo nešto neobično. Nesreća me pratila na kartama. Igrao sam na čitav ulog, a imao sam pod rukom asa, pa je onda došla desetica, a bankir je imao pod rukom dečka pa je i on dogurao do dvadeset i jedan. Povukao sam nekoliko puta za asom ili za deseticom, a uvijek sam imao jednako kao i bankir. Proigrao sam sve novce. Zastao je začas, a onda produžio: - A na kraju sam proigrao i vas. Pozajmio sam na vas stotinu kruna, pa ako ih do preksutra ne vratim, nećete više pripadati meni, nego natporučniku Lukášu. Meni je zaista žao …

- Ja imam još sto kruna - reče Švejk - pa vam mogu pozajmiti.

- Dajte ih ovamo - oživje feldkurat - odmah ću ih vratiti Lukášu. Zaista se ne bih rastajao s vama.

Lukáš je bio vrlo iznenađen kad je opet ugledao feldkurata.

- Došao sam da ti vratim dug - reče feldkurat obazirući se slavodobitno oko sebe. - Dajte i meni kartu! - Hop! - reče feldkurat kad je došao red na njega. - Samo za tačku - reče - prebacio sam. - Hop dakle! - reče u drugoj turi - hop… blind!

- Dvadeset dobiva - proglasi bankir.

- Ja imam punih devetnaest - tiho reče feldkurat, dajući u ulog posljednjih četrdeset kruna od stotinjarke koju mu je pozajmio Švejk da se oslobodi novoga ropstva. Vraćajući se kući, feldkurat je došao do zaključka da je sada kraj i da Švejka ne može ništa spasiti, jer mu je suđeno da služi kod natporučnika Lukáša. A kad mu je Švejk otvorio vrata, feldkurat mu reče: - Sve je uzalud, Švejku. Nitko se ne može oprijeti sudbini. Proigrao sam na kartama i vas i vaših stotinu kruna. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći, ali sudbina je jača od mene. Bacila vas je u pandže natporučnika Lukáša, pa će doći čas našeg rastanka.

 
Oproštajno pismo učitelja Izudina
Nedjelja, 30 Lipanj 2019 12:33

 

Izudin uciteljOproštajno pismo

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Kada se ni peti dan penzionisani učitelj Izudin nije pojavio u „Granapu“ u običajenoj kupovini, nastala je prava zbrka u gradu na Vrbasu. Sve radnje u gradu bile su ranije zatvarane, bila je kratka subota. Ispred „Granapa“ se okupiše ljudi kako bi otišli u „Stanicu milicije“ da podnesu zahtjev da službene osobe komisijski nalože otvaranje stana učitelja Izudina.

Uvaženi sudija Balaban, vidno iznenađen i uzbuđen, ne gubeći ni trenutak, pokupi svoje razbacane stvari i stade na čelo kolone. Svi su pošli prema stanu učitelja Izudina. Sudija Balaban je smirivao okupljenu masu objašnjavajući da se moraju poštovati sve zakonske formalnosti predviđene za akciju ovakvog tipa. Nakon isprobavanja nekoliko ključeva, vrata ostadoše neotvorena. Tada sudija Balaban naredi dvojci milicionara u maskirnim uniformama da odstrane okupljenu masu, a trećem milicionaru naredi da nasilno obije vrata.                                                                    

Nakon dva pokušaja vrata popustiše.                                                                                            

Čudan vonj ustajalosti zapahnuo je sve na vratima. Prvi je u stan ušao sudija Balaban. Za njim su ušli mjesni ljekar Popović, jedan milicionar i dva opštinska službenika. Činilo se da učitelj Izudin spava. Sjedio na ćilimu oslonjen na nekoliko jastuka koje je postavio između zida i leđa. Bio je besprijekorno počešljan, obrijan i praznički odjeven. Samo je voštano bijelo lice pokazivalo beživotnost tijela. Na blago opuštenoj ruci na kojoj je imao sahat marke „Darwil“ koji se zaustavio na – pet do sedam, koji je sa rukom završio u bijelom emajliranom lavoru, vidjela se uska traka zgrušane krvi sa kojom je istekao život.                                                         

Čudesna je to bila pedantnost učitelja koji nije izgubio smisao za red ni u posljednjim trenucima. Potrudio se da umre lijep, uredan, pod abdestom, dostojanstven, kao što je uvijek i bio. I dok su milicioneri, mjesni ljekar i opštinski službenici zaprepašteni gledali u nepomično tijelo, uvaženi sudija Balaban očima je pretraživao hastal i vitrine u stanu. Ugledao je pismo. Zaklonivši hastal svojim zdepastim tijelom prišao je bliže i vješto stavio ispisanu hartiju u unutrašnji džep istrockanog šinjela.

 
Hajrudin Somun o "deal-u" stoljeća
Subota, 29 Lipanj 2019 09:12

 

Hajrudin Somun100 godina od Versaillesa do Maname

Hajrudin Somun

Ovog juna zapadni svijet je obilježio stogodišnjicu Versajske konferencije 1919. kojom je zapečaćen Prvi, a pripremljen Drugi svjetski rat. Nisam primijetio da se iko prisjetio kako je u Versaillesu tretiran arapski svijet, još uže narod Palestine, iako je bio posredan predmet rasparčavanja poražene Osmanske imperije. Posredan predmet s neposrednim posljedicama koje će prerasti u ono što se danas naziva izraelsko-palestinski kompleks ili konflikt. A o njemu se prije dva dana, dakle 100 godina poslije Versajskog mira, raspravljalo na sićušnom ostrvu Bahrein u Perzijskom zalivu. Ni manjeg ostrva, ni više napetosti i naoružanja oko njega. Predsjednik Trump ga je izabrao za lansiranje takozvanog ekonomskog oporavka Palestinaca. Tamo leži peta flota američke armije, a dobrodošao mu je kao dodatna psihološka manifestacija sile naspram Irana.

Kakve veze ima Versailles 1919. s Palestincima? - pitaćete s pravom. Tamo se nije raspravljalo ni odlučivalo o Palestini, ali jeste data podrška Balfourovoj deklaraciji kojom je 1917. povijesna Palestina obećana Jevrejima za uspostavljanje njihovog “nacionalnog doma”. Bila je to jedna od ključnih referenci za uspostavljanje države Izrael. Sve Arape na konferenciji je predstavljao Emir Fejsal, sin Šerifa Huseina, onog vladara Hedžaza i osnivača hašemitske loze koga su Britanci već bili prevarili obećanjima da će arapske zemlje i narodi, dakle i palestinski, koje su zajednički oslobodili od Turaka, dobiti nezavisnost. Princu Fejsalu dato je i da govori u Versaillesu u ime svih Arapa. Bio je to lijep govor na klasičnom arapskom, ali ga je malo ko razumio, jer ga je prevodio čuveni pukovnik Lawrence od Arabije svojim rogobatnim arapskim koji je naučio od beduina dok je služio Šerifu Huseinu kao tumač i britanski doušnik. Emir se držao dostojanstveno s pozlaćenim ukrasnim bodežom koji je, ukoso, virio iz skupocjene crne odore. Za gospodu iz versajskih odaja on je bio samo predstavnik primitivnog koloniziranog Orijenta. Arapi su, kako će u historiji Bliskog istoka napisati Milovan Baletić, za njih izgledali kao ljudi iz “1001 noći”, a o njima se “stvarala predstava poput američkog holivudskog slikanja Indijanaca“. Nasuprot takvoj predstavi hašemitskog princa, po Versaillesu je tih dana, iako nezvanično, hodalo i lobiralo za Balfourovu deklaraciju 117 Jevreja, predstavnika Svjetske jevrejske organizacije. Među njima su bile i jevrejske marksističke vođe Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg, a bankari Rotschildi su svakako bili finansijeri konferencije.

Emir Fejsal je tada potpisao i jedan dokument s vođom jevrejske delegacije Chaimom Weizmannom u kojem se spominje Balfour i potreba zajedničkog ohrabrivanja useljavanja Jevreja u Palestinu i njihovog naseljavanja na poljoprivrednim zemljištima. Princ je, nezadovoljan nepreciznošću dokumenta, na kraju dopisao na arapskom: “Uvjeren da će Arapi dobiti svoju nezavisnost, ja se slažem, ali ako se učini ijedna izmjena, neću prihvatiti nijednu riječ ovog sporazuma.” T. E. Lawrence je tu rečenicu tako nezgrapno preveo da je niko nije razumio ni uzimao u obzir. Kao ni sve što je slijedilo narednih decenija.

Britanci i Francuzi su nastavili da dijele Bliski istok, ne obazirući se na to što je već nad Versaillesom lebdio duh američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, koji je u svojih “14 tačaka” o samoopredjeljenju “tražio autonomiju naroda koji nastanjuju Tursku”.

 
Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu
Petak, 28 Lipanj 2019 02:49

 

Jevreji BG rad“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (11)

Nadan Filipović

Antijevrejska propaganda u Nedićevoj Srbiji i registrovanje svih Jevreja

(Na fotografiji: beogradski jevreji su prisiljeni da raščišćavaju ruševine koje su bile posljedica bombardovanja Beograda u aprilu 1941. godine)

Progon i fizičko uništavanje Jevreja u kvislinškoj Srbiji praćen je intenzivnim informativno- propagandnim kampanjama. U tome je istaknutu ulogu imao nacional-socijalistički pokret “Zbor” Dimitrija Ljotića, a posebno mesto je pripadalo Specijalnoj srpskoj policiji i njenim specifičnim načinima djelovanja. Dnevna i periodična štampa (Novo vreme, Obnova, Naša borba i dr.) i publicistika, radio, plakati i izložbe, odisali su antisemitskom propagandom. Proklamovano je da: “Ne može biti mira dok se zlokobni uticaj jevrejstva ne onemogući za sva vremena”. U dnevnom list “Novo vreme” od 7. avgusta 1941. godine piše: ”Jevrejska razorna akcija na teritoriji Srbije potresa i rastočava naš državni i narodni život još od našeg prvog ustanka pa do najnovijeg doba”.

Registriranje, odnosno obavezno prijavljivanje beogradskih i svih Jevreja u Srbiji se obavljalo u Uredu za registraciju Jevreja na Tašmajdanu. Registracija je bila obavezna za sve Jevreje u Srbiji, a izuzetak su bili samo najteži nepokretni bolesnici koji su od strane Specijalne policije za Jevreje registrirani kod njihovih kuća. Svaki srpski Jevrej je imao svoj lični karton u koji su zabilježeni svi podaci. Tako je stvorena kartoteka svih Jevreja Srbije, a Specijalna policija za Jevreje je imala u ruci sve adrese koje su im omogućavale njihovo hapšenje u trenutku koji bi policajci izabrali. Samo u Beogradu je do 12.juna 1941. godne registrirano 9.145 Jevreja. Prilikom registracije svaki Jevrej je dobio žutu traku sa natpisom “Jevrejin-Jude”. Tu žutu traku su morali obavezno stavljati na rukav prilikom svakog izlaska na ulicu ili bilo koji drugi javni prostor. (Izveštaj Uprave grada Beograda, Komesarijata za unutrašnje poslove, K.I. br. 26601, 12. juna 1941. Danko R.Vasović, Skrivena istorija: Holokaust u Jugoslaviji, Danas, 9.februar 2005).

Specijalna srpska policija je tokom maja 1941. počela podnositi polumjesečne izvještaje o svom radu. Prvi takav izjveštaj odnosio se na vrijeme od 13. do 26. maja 1941. godine. U njemu piše:“Odeljenje je do danas registrovalo ukupno 8.968 jevreja, od kojih odraslih 7.441, a dece 1.527. Kontrola jevreja u Beogradu vrši se putem naročito za to određenih organa, kao i preko organa cele Uprave grada Beograda. Kartoteka registrovanih jevreja potpuno je sređena. Iz kartoteke se jasno vidi pregled jevreja koji su određeni na zajedničke radove, one kojima je odobren specijalan rad i one koji su po starosti ili bolesti oslobođeni od rada. Do danas je prijavljeno 670 jevrejskih radnji, od kojih je zaplenjeno 435.”

Tokom juna 1941. nastavljen je rad Specijalne srpske policije u vezi sa registracijom Jevreja. U periodičnom izvještaju od 26. juna 1941. godine navodi se: “Do danas je registrovano ukupno 9.400 jevreja i 678 jevrejskih radnji. U vremenu od 10. do 26. o.m. prijavilo se 218 odraslih jevreja, 37 jevrejske dece i 3 jevrejske radnje. Izvršen je i popis svih jevreja, stranih državljana, nastanjenih za poslednjih deset godina u Beogradu, kao i onih koji su za poslednjih deset godina stekli naše državljanstvo. Takvih se do danas prijavilo 147.”

U izvještaju od 26. jula konstatuje se “da je registrovano 9.523 jevrejina i 679 jevrejskih radnji, kao i da se tokom poslednjih 15 dana prijavilo 68 odraslih i 20-oro dece jevrejskog porekla. Vrši se stalan nadzor nad jevrejima, kontroliše se da li nose žute trake, da li se kriju neprijavljeni, da li posećuju mesta za razonodu, da li upražnjavaju bavljenje profesijama koje su im zabranjene, itd.”

U prvom polumjesečnom izveštaju za avgust navodi se “da je 10. avgusta 1941. godine registrovan 9.561. jevrejin i 679 jevrejskih radnji.”

(nastavlja se)

 
Crtica o knjizi kao velikom prijatelju
Četvrtak, 27 Lipanj 2019 09:27

 

KnjigaKnjiga je čovjeku veliki prijatelј

Prof. dr Radomir Čolaković

Od davnina se govori da je knjiga čovjeku veliki prijatelј. Nikada ga neće izdati. Jednostavno u svom sklopu osobina knjiga nema tu lјudsku osobinu, zlu mogućnost. Među ove prijatelјe infiltrirali su se neki nazovi prijatelјi. Po svom izgledu liče na knjige. Tako su se vješto maskirali svojim bojama u zlatotisku da prosto mame prijatelјe originala da ih uzmu u ruku. Ali kada bacite oko na sadržaje uočite da su to, što reče jedan kritičar, „ukoričene budalaštine“ njihovih autora, duhovnih beskućnika i prognanika. Zbog svoje gramzlјivosti i opakosti ovi beskućnici i prognanici uzurpirali su u svijetu knjiga, privremeni duhovni azil. U tom skloništu od želјa, varki i nadanja ostaju tavoriće do prve racije kvazivrijednosti, jer se ne da duhovnom siromahu sitno samljeti.

Dakle, knjiga jeste prijatelј, ali nije sve knjiga, što liči na knjigu, kao što nije svako biće koje liči na čovjeka, čovjek. Samo liči, a u suštini je, ili nečista sila ili lјudska zvijer.

 
Krimosi i varalica dogovaraju investicije u "republici šumskoj"
Srijeda, 26 Lipanj 2019 09:40

 

DodoDodik primio lažnog milijardera iz Vijetnama, ovo je teško prepričati

 

Autor teksta: R.I.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik i predsjednica bh. entiteta RS Željka Cvijanović primili su lažnog biznismena Mai Vu Minha u urede i s njim razgovarali o navodnim investicijama u BiH. Lažni biznismen obišao je i Tehnički remont Bratunac, a njegovu firmu državna televizija predstavila je "jednom od vodećih korporacija u svijetu", javlja Klix.

Državna televizija nahvalila posjet

Jasno, i državna televizija objavila je velik prilog o dolasku "biznismena".

"Predstavnici privredne delegacije Vijetnama obišli su Tehnički remont Bratunac, gdje je dogovorena poslovna suradnja u oblasti namjenske industrije. Sapa Thale Group je jedna od vodećih investicijsko-razvojnih korporacija u svijetu koja ulaže u oblast financija i u razvoj visokih tehnologija, infrastrukture i energetike", objavio je BHRT 13. lipnja 2019. godine.

S predstavnicima firme Sapa Thale Group sastali su se i Dodik i Željka Cvijanović. O ovim uspješnim susretima građani su informirani putem službene web stranice Predsjedništva BiH i službene web stranice predsjednika RS-a.

Dodik i Cvijanović puni entuzijazma govorili o susretu

Dodik se nakon sastanka pohvalio da je s predsjednikom korporacije Sapa Thale Group Mai Vu Minhom iz Vijetnama razgovarao "o mogućnostima ekonomske suradnje BiH i Vijetnama"

Obećavajuće poruke nakon sastanka medijima je odaslala i Željka Cvijanović koja je navela da je s Minhom razgovarala "o mogućnostima uspostavljanja suradnje u oblasti turizma, bankarstva, poljoprivrede, kao i sporta i kulture". Naravno, Cvijanović je Minha upoznala i o tome da je "Republika Srpska ekonomski i politički stabilna", dok je on ukazao na "bogate resurse Republike Srpske".

Objave državne televizije i reakcije Milorada Dodika i Željke Cvijanović nakon sastanka zaintrigirale su jednog blogera na platformi Medium.com koji se koristi nickom "Operacija Triciklo". On je istražio tko je Mai Vu Minh i je li zaista "vijetnamski milijarder", a njegov tekst prenosi Klix.

Čovjek je fotošopirao svoju glavu kraj Trumpa, a to je napravio jako loše

 
Treba im poslati našu trojicu dahija - sjebali bi Švedsku za tri hefte
Ponedjeljak, 24 Lipanj 2019 22:42

 

StockholmNacija koja svojim političarima ne dozvoljava privilegije: Nema luksuza za političare Švedske

Claudia Wallin, 8.6.2019.

Ovo može zvučati čudno ljudima koji žive u drugim zemljama,  ali Švedska ne nudi nikakav luksuz ili povlastice svojim političarima. Bez službenih automobila ili privatnih vozača, švedski ministri i parlamentarci putuju u prepunim autobusima i vozovima, baš kao i građani koje zastupaju. 

Bez prava na zastupnički imunitet, njima se može suditi na sudu kao i svakoj drugoj osobi.

Bez sekretara na vratima, kancelarije parlamentaraca manje su od 8 m2.

"Ja sam taj koji plaća političare", kaže Joakim Holm, švedski državljanin. "I ne vidim razloga da im pružim luksuzni život."

Političari koji se usuđuju potrošiti javni novac na taksi putovanja, umjesto da se voze vozom, završavaju na naslovnicama novina. Čak i predsjednik parlamenta dobija karticu za korištenje javnog prevoza. Samo premijer ima pravo na trajno korištenje automobila i lično obezbjeđenje.

Švedski parlamentarci žive u malim stanovima u glavnom gradu, gdje peru i peglaju vlastitu odjeću u praonicama veša. To se može činiti skromnim za tako istaknute ljude, ali zapravo je puno bolje nego što je nekad bilo. 

Sve do kraja 1980-ih, svi parlamentarci su spavali na kauču u svojim kancelarijama.

Niko u javnom životu ne zarađuje veliku platu: plata za članove Riksdaga (parlamenta) je oko dva puta veća od plate učitelja osnovne škole.

Na opštinskom nivou, svaka želja za zapošljavanjem u politici mogla bi biti protumačena kao slučaj koji zahtijeva psihološku procjenu: jer švedski opštinski funkcioneri ne zarađuju ni platu, niti imaju pravo na kancelariju, a rade volonterski od kuće.

 
Tonijeva priča skicirana „Pod lipom“
Nedjelja, 23 Lipanj 2019 12:37

 

Pod LipomTajna

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru, ali s dušom u Rajvusa

Poznati sarajevski Restoran “Pod Lipom” smješten je nekako u srcu Baščaršije. Ponoć ili će doći ili je prošla, ne pratim vrijeme, nego sam se prepustio ćejfu. Etko,vlasnik restorana pije, kao i obično, crno vino, a Okuka i ja udarili po šljivi. Konobar Nećko donosi mezu, sad ovo, sad ono, pun stol dobrota iz bogate i prebogate bosanske kuhinje. Stoji Nećko u čošku i diskretno prati događanje u kafani, čim vidi da je čik u pepeljari ugašen, eto ga mijenja čistom praznom pepeljarom.

Čudne i raznovrsne su alkoholne moći: prošli smo kroz svakodnevnicu, prepričali anegdote sa zabavnim i smiješnim sadržajima, sjetili se nekih prošlih vremena, apsolvirali fudbal i politiku…a meni se čini da možemo dublje i pametnije ući u prostor gdje stanuju životne, vječne mudrosti.Kao, eto, alkohol mi izoštrio duh!?

„Bogati Etko... reci mi vjeruješ li ti?” - ne trebam precizirati pitanje, znam da će shvatiti na šta mislim.

„Da ti kažem, jedino u šta ja vjerujem jeste to da je život ping-pong. Loptica koju pošalješ – vratiće ti se. Jesi li činio dobro - eto ti ga nazad, jesi li udario po zlu – snaći će te. U to vjerujem…

E, sad, je li baš tako? Ko i kako to da zna i da potvrdi?

Mislim da imam priču koja to potvrđuje. Ali, kako je ispričati, a da pri tome izbjegnem navođenje konkretnih imena i mjesto radnje? Jedini je način poslužiti se filmskim okvirom na kojem piše, znate ono, “film je nastao prema stvarnim događajima…”

U ovom slučaju tako nastaje ova priča.

U poznatoj, tužnim i tragičnim sekvencama ispunjenoj nedavnoj ratnoj drami, pojavili su se izbjeglički valovi na kojima su stotine hiljada nevinih nevoljnika krenule u potragu za novim, sigurnijim životnim prostorom. Pa su se tako naši Bosanci, a ima i drugih, naselili kako je znao govoriti rahmetli Nijaz Duraković “od Grenlanda do Novog Zelanda.”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search