LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Pismo
Ponedjeljak, 17 Srpanj 2017 09:48

 

Mula Mustafa BaseskijaPismo Mula Mustafe Bašeskije iz 2017. godine

Ahmed Burić

Ovo je pokušaj rekonstrukcije pisma jednog starog, za Sarajevo možda i najvažnijeg pisca u njegovoj povijesti, Mula Mustafe Bašeskije (1732-1809), čiji je Ljetopis vjerovatno ključni tekst za razumijevanje Sarajeva u vremenu turske uprave, u kojem je pisac živio.

Što li bi napisao dragi i dobri Bašeskija, janjičarski veteran, prvo kazaski pomoćnik, a nakon naukovanja u medresi imam i hatib Buzadži hadži-Hasanove džamije?

No, to nije bio posao koji ga je zadovoljio. Ostatak života je, uglavnom, proveo kao narodni pisar, i unajmio mali, pa nešto veći dućan pored Sahat-kule, pišući narodu žalbe, molbe, ugovore, potvrde i ostavinske popise.

Asli, nešto ovako:

Pred kraj vladavine Ali Izet-bega Šamčanina, njegovu Stranku i mjesto u Predsjedništvu, nakratko, bio zauzeo Sulejmen, isto iz Šamca, ali bez plemićke titule. U narodu su ga zvali Gospodar Prstenova, jer je, mučenik, rahmet mu blagoj duši, prije rata jedno vrijeme radio i kao matičar. No, njegova vladavina nije dugo trajala, ubrzo se razbolio i umro, 2014. godine.

Te godine, na izborima, koji nisu bili ništa drugo nego popis stanovništva, pobijedio je sin Ali-Bega, Bakir, i brutalno se obračunavši sa Sulejmenovim ljudima, zasjeo je na prijestolje. Te godine mogu se smatrati najgorima u poslijeratnom razdoblju: zavladalo je vrijeme neznanja, javašluka i bašibozuka, koje je izazivala vlast, stalno izluđujući i zavađajući narod. Posla nije bilo, iako se naveliko obećavalo da će se početi raditi, a u državnoj službi je zavladala neka čudna željezna disciplina, koju su provodili uglavnom neškolovani jaramazi, postavljeni od Stranke da utjeruju strah narodu.

U tim godinama, ahmačkim i kabadahijskim ponašanjem izdvojila se snaha Ali-bega Šamčanina, Sebija, koju je narod tokom njezina strelovita uspona prozvao – Sultanija. Preuzela je hastahanu, a na visokoj školi za hećime pošla zavesti strahovladu. Govorkalo se i o njezinim političkim ambicijama: nakon isteka muževljevih mandata, htjela je i u kandidaturu za Troglavu ažbahu, ali je njezin muž za to bio sačuvao posljednji adut. Poslušnog i svim bojama premazanog dvorskog spletkaroša Zla-Gumlu efendiju, kojeg su zbog svoje ljubavi prema ovozemaljskom blagu u narodu prozvali Aurel.

Izgledalo je, tako, da će zulum vječno trajati: u koševskoj hastahani nije bilo osnovnih sredstava, bolesnici su rane previjali selojtejpom, a pričalo se da pacijenti haman otvorenih glava bivaju otpušteni iz bolnice. Makine za najveće haste nisu radile zbog neodržavanja, pa su ljudi, kao od kuge, naglo počeli umirati. Sve dok 16. ramazana, 1438. oko 150 hasti nije izašlo na demonstracije. Sve stranke, osim vladajuće, zatražile su njezinu smjenu, a Sultanija je pokušala svaliti svu krivicu na prethodnu upravu. Navodno je kazala da nama treba zdrava nacija, a ne da mi ovdje leže bolesni ihtijari. "Zdravstvo nije za bolesne, zdravstvo je za zdrave.

Te je godine Sarajevom i Bosnom vladala teška suša. Trešanja i čereza jedva da je bilo kupiti, a i kad je bilo, koštale su pravo malo bogatstvo. Bostan se pojavio rano, i bio je sladak. Od Jurjeva nije bilo čestite kiše, i bilo je sparno.

Otišla su dvojica mlađih kolega u kratkom vremenu, neka im je rahmet veliki, pa me je to odvuklo od knjiških poslova koje sam imao raditi. Ako je nešto određeno, onda propadaju svi planovi.  

Tako su po božjoj volji i ljudskoj gluposti jaramazi i silnici vladali poštenim narodom. No, ako ste slučajno pomislili da je tome zulumu došao kraj, prevarili ste se. Još će dugo, kako se gleda, trajati ova bezumna, silna i dvolična vlast, a meni, Mula-Mustafi, robu božijem preostaje samo da boga molim da se to jednom prekine i da se narod dosjeti da je prevaren planom da blago i dobrobit na ovom svijetu treba uživati nekolicina porodica, i da nije ni prirodno ni božije da se ljudi dijele prema tome kako se ko zove i kako mu je neko ime nadjenuo. Ali, čini mi se, još će dugo Miljacke proteći dok se toga ne sjete.

U Sarajevu, ramazana 1438.  

(Ovaj satirički tekst gospodina Ahmeda Burića prenesen je sa sajta RADIOSARAJEVO.ba, 15.6.2017)

 
Osvrt Samedina Kadića - Kako pisati o genocidu?
Nedjelja, 16 Srpanj 2017 09:02

 

SamedinMuke višeg reda

Samedin Kadić, Sarajevo

Bošnjaci su narod koji nikako da iziđe iz svoje rane modernosti, svog svojevrsnog klasicizma. Nikako da izližemo te matrice. Ovo književnosti što imamo na temu posljednjeg rata često je obilježeno istrošenim obrascima. Bošnjaci, posebno oni veliki, pišu o genocidu iz devedesetih kao da je to bilo prije petsto godina. Kao da epoha nema ništa s tim. Svi klišeji su tu. Ali, kod nas je svugdje na djelu naš klasicizam: na fakultetima, u religiji, politici, pa tako i u književnosti. Sve su to obrasci s istog vrela: jedanaesterac, monumentalni smisao za historiju, kletve i naricanje, manihejska slika svijeta, vjera u metanarative i političko jedinstvo.

Ali, velike priče više nisu vjerodostojne, valjda smo toliko naučili. Svima su poznate Kunderine stranice o kiču iz Nepodnošljive lahkoće postojanja: “U carstvu kiča vlada diktatura srca. Osjećaj koji kič izaziva mora, naravno, biti takav da ga može dijeliti velik broj ljudi. Zato se kič ne može bazirati na nekoj neobičnoj situaciji, već samo na osnovnim slikama koje su već čvrsto urezane u ljudsku memoriju...”

Te osnovne slike kod Bošnjaka jesu: četnik koji kolje, četnik koji je prljav i ima bradu, osveta, miroljubivi i pobožni Bošnjani, pravilo nepominjanja vlastite korumpiranosti...

Prvi stereotip: klanje.

Niko više ne kolje, klanje je zastarjelo. Snimka Srebreničana koje ubijaju “Škorpioni” može poslužiti kao paradigma današnjeg ubijanja: nema rituala, riječ je o krajnje discipliniranoj egzekuciji. Na snimku se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost, ta jedina strast našeg vremena. (O genocidu treba pisati kao žarištu moderne, a ne religijskog sukoba iz 14. stoljeća.)

Snimak ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. (Jer četnici našeg doba posebna su patologija koju treba sagledati iz perspektive našeg doba.)

Koliko bi prostora trebalo da se nabroje naši stereotipi? Kod nas se o genocidu piše u jedanaestercu. Kojem se stoljeću i kojoj generaciji takvi pjesnici obraćaju?

Literatura o genocidu mora imati veliku komunikativnu moć i nipošto ne smije biti hermetička. Ne smije biti ustupaka estetskom idealu jer se time vrijeđaju žrtve. Ostaju naturalizam, dokumentarnost, vjerodostojnost. A ima ih koji pišu romane o genocidu kao da pišu vaz. Singer je odličan argument protiv ovakvog pisanja. Iako je pisao na jidišu, prevodi njegovih djela tako funkcioniraju kao da ništa nije izgubljeno.

 
Srebrenica 2017
Subota, 15 Srpanj 2017 11:38

 

Cedomir PetrovicČkaljin sin Čedomir zgrozio Srbiju potresnim pismom o Srebrenici

Ovako piše Čedomir:

“Kažu da će u Srebrenicu doći, biografkinja najvećeg srpskog zločinca, Ratka Mladića, da predstavi svoju novu knjigu, u kojoj će veličati njegov život i djelo.

Sa pojavom Miloševića, Karadžića i Mladića, budi se ono ludilo, i prokletstvo osvajačkog naroda, koji je uvijek želio više nego što je njegovo, bio razapet između stvarnog i mogućeg, bio mali, a patološki želio da u svemu bude najveći…

Biografkinja cjedi iz sebe zlo, koje govori da su “oni” još uvijek tu, i biće ih još dugo, i opet bi isto učinili u Srebrenici i svuda, i malo su Mladić i vojska RS pobili, moglo je to i više… Cijedi otrov koji ubija nerođene, u gradu, "U kome bi bilo poželjno premjestiti hiljade mučki i zločinački ubijenih Muslimana, negdje u Federaciju, a tu zemlju iskoristiti za poljoprivredne radove, zato što je plodna". Misao koja je iz glave, putem glasa ili napisana na papiru, izašla u javnost, ne govori ništa dobro o njenom autoru. Ona će imati predstavljanje nečega, što će čitati samo oni koji bi obrađivali tu zemlju.

Da li je nekad promovisan “Mein Kampf” u Mauthausenu?

Mezarje (groblja) su svetinje za one čiji su najbliži tu, zavijeni u bijele čaršave, pokopani bez kovčega, na desnom boku, ili na leđima, sa očima usmjerenim prema Meki. Za mezare se daje život, lakše no za žive. Tu nas čekaju oni, čiju krv djelimo, da budemo zajedno i u vječnosti pred nama.

To uvrijediti i željeti da se prekopa, to je znak da ne pripadaš nikome i da te niko ne vidi i ne čuje kad hodaš. Hoćete samo oni koji su kao ti. Da si rođen, a nisi. Ideš, a ne znaš kuda.

Cijedit će iz sebe, knjigu o laži i podvali, a hiljade mrtvih su napisali još prije 22. godine svoje knjige istine o stravičnim patnjama i umiranju kad mu nije bilo vrijeme.

Srebrenica je grad u RS, koja ako podrži ovo, prestaje da ima prava na svoju državu. Svako ko uzme u ruke to što ona donosi, svaki list je okrvavljeni nož, svaka strana zarđala žica korice su Srebrenica. Njihova želja je da se vrate u te dane i noći kada se vršio genocid nad jednim narodom, dobrim narodom, smjernim, trpeljivim do bola. Narodom koji je izrodio velike slikare, književnike, sportiste, muzičare, glumce, i Aliju Sirotanovića, heroja-rudara, čije ime nosi jedna mala ulica na periferiji Breze.

Ne zagađujte tek poteklu bistru vodu na izvoru. Ne sipajte sol na živu ranu.

Zašto smo takav narod?

Ja znam mnogo dobrih ljudi u mom narodu, samo nikad ne znam gdje su. Uvijek kad su potrebni, nema ih. Ili su na putu, ili na odmoru, zauzeti sastancima, kada moraju na sud za zločine svi se teško razbole.

Kažu, neki su pozvani u Srebrenicu, a neki nisu.

Pa, zar se na to poziva? Hoće li tražiti razvodnicu da im pokaže gdje im je mjesto? Na balkonu ili u parteru. Da li će ponijeti neke grickalice? Da li će neko ići i na promociju ili na komemoraciju?

Ako nemaš to u glavi i srcu, i cijelom svom tijelu, toliko žestoko i toliko istinito da te trese groznica i da hoćeš da eksplodiraš od bola i sopstvenog poniženja, nemoj ići.

Znao sam Srbe, koji su se kajali, molili za izvinjenje, tražili oprost grijehova i za druge. Jahali su sa Turcima, i borili se zajedno, protiv nekog trećeg, četvrtog…

Znam kad su majke i braća davali kćerke i sestre, za krvnog neprijatelja, samo da Srbiji bude bolje.

Gdje su sada ti Srbi?”

(Preneseno sa websiteinfomagazin.com)

 
Dioptrija Vahida Sendijarevića i reagiranje Nihada Filipovića
Petak, 14 Srpanj 2017 21:06

 

SandijarevicNišta i nikoga Poturica ne mrzi tako žestoko kao Albance

Dr sc.Vahid Sendijarević

Ništa nije tako senzintivno (osjetljivo) kao razgovor o identitetu jednog naroda. Samo državotvorni narodi imaju kapacitet preispitivanja svoga identiteta. Na žalost, Bošnjaci ne spadaju u tu klasu naroda. Identitet Bošnjaka je na razini vjerske skupine, a ne nacije.

Kritičko pitanje identiteta je tabu tema kod Bošnjaka. Svaki razgovor o identitetu kod Bošnjaka svodi se uglavnom na ono po čemu se Bošnjaci razlikuju od Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, a to je prije svega pripadnost vjeri islamu kao razlika od Srba koji su pravoslavni kršćani i Hrvata koji su katolici. Tako i za onog Bošnjaka, koji je pio rakiju, koji nikada nije sudjelovao niti u jednom jedinom islamskom obredu za svog života, koji nikada nije klanjao niti se Bogu molio, kome je vlastita dženaza prvi i jedini vjerski obred u kojem je sudjelovao, reći će se da je bio “Musliman” po etničkoj (nacionalnoj) pripadnosti. A svesti identitet jednog naroda samo na vjeru znači reducirati taj narod na vjersku skupinu, što je daleko ispod razine etničkog naroda i još mnogo niže od razine državotvornog naroda (nacije).

Neprijatelji Bosne i Hercegovine već nekoliko stoljeća rade, i moramo priznati uspješno, da Bošnjaci zaborave svoju državotvornu prošlost, da zaborave suverenu slavnu Bosnu bosanskih kraljeva, i da Bošnjake svedu s razine državotvornog naroda (nacije) na vjersku skupinu.

Drugi narodi su prihvatili islam, ne odričući se svojih etničkih osjećaja

I ništa i nikoga Poturica ne mrzi tako žestoko kao Albance, koji su ostali u vjeri islamu i sačuvali svoj nacionalni identitet. Jer Poturica ne može podnijeti da je moguće biti musliman po vjeri i biti državotvoran, to jest biti musliman i sačuvati sjećanje na svoje srednjovjekovne kraljeve, svoju nošnju, svoju glazbu, svoja imena. Albanaci su muslimani, a nisu se odrekli svojih albanskih imena. Albanac je musliman, a nošnja mu je albanska, nije turska ili arapska. I Albanac je prešao na islam kao rezultat otomanske okupacije, ali se nije poturčio, nije prestao biti Albanac. Turci prelaskom na islam nisu prestali biti Turci, Arapi prelaskom na islam nisu prestali biti Arapi, Albanci prelaskom na islam nisu prestali biti Albanci, Malezijci prelaskom na islam nisu prestali biti Malezijci. Jedino je Bošnjak pod “kapom nebeskom” prelaskom na islam postao nešto drugo – Poturica.

Kada se na mreži ukucaju riječi “Albanian folk songs” (albanske narodne pjesme) pojavi se etnička albanska glazba s Albancima u njihovoj narodnoj, a ne turskoj nošnji, i nemoguće je razlikovati tko je tu musliman, tko katolik, a tko pravoslavni Albanac. Albanska kultura je iznad vjerskog i zato je ona državotvorna, jer nije identitet zasnovan na podjeli po vjerskoj osnovi nego na albanskom bratstvu i na zajedničkom snu o suverenoj državi. Na razlike u vjeri Albanci gledaju kao na pravo slobodnih ljudi u jednom narodu. Albanci su slobodarski državotvoran narod.

Po tko zna koji put može se čuti kako i neki bosanski muslimani s omalovažavanjem govore o Albancima negirajući im čak i to da su muslimani, a samo Bog zna tko je pravi, a tko krivi musliman. Naravno, oni svoje mišljenje o Albancima kao muslimanima ne grade na načelima Kur’ana, nego na subjektivnoj slici o samim sebi kao pravim muslimanima. A već smo rekli da i onaj bosanski “musliman” koji pije rakiju, niti klanja niti posti, niti je ikada kročio u džamiju, kome će prvi islamski obred u kojem će sudjelovati biti vlastita dženaza, još uvijek o sebi misli kao “muslimanu”.

Cure obučene kao Arapkinje

 
Srebrenica 2017
Četvrtak, 13 Srpanj 2017 22:06

 

Jakub SalkicMoja Srebrenica – život kao osveta

Jakub Salkić

Mi nemamo porodične fotografije. Izgorjele su u našim kućama. Dok su oni palili kuće, mi smo s malo hljeba, soli i nešto odjeće bježali da spasimo živu glavu. Ali, ne može se sve spaliti. Preživjela je jedna fotografija i baš je ona, za koju dugo nismo ni znali da postoji, obišla svijet, više puta. Na njoj moja amidžična Šaha u kolicima (civarama, tačkama, kako vam draže) vozi nepokretnu svekrvu Selimu, korak iza nje je strina Fatima. Negdje smo pored njih, ono što nije stalo u kadar fotografa Reutersa, svi mi ostali članovi porodice, ukupno nas petnaest. To je trenutak kada 11. jula 1995. moja porodica odlazi iz Potočara.

Bilo nas je desetoro djece, dvije stare I iznemogle osobe i tri žene koje su se borile da nas sve spase i dovedu na sigurno. Svi smo preživjeli, ali Bog je htio da žena u kolicima, nakon samo nekoliko dana na slobodi, umre. Ja sam imao deset godina. Ne sjećam se baš svega, svih detalja, ali neke su se scene urezale u pamćenje i ponekad se, same od sebe ili potaknute pričom o ratu, Srebrenici, djetinjstvu..., počnu vrtjeti kao neki kratki, vrlo kratki filmovi. Svaka zasebno.

Recimo, jednom od takvih scena definiram strah. Niz njive, ispod šume, silaze četnici. Vode pse. Nema više nade. Nema spasa. Zarobljeni smo, u njihovim smo rukama. To je puno značenje sintagme “strah u kostima” od kojeg se osjeti hladnoća i čovjek drhti čak i u julsko vrelo podne.

Panika. Starija žena u prašnjavoj odjeći tumara kroz masu plačući, vrišteći, udarajući se po butinama, čupajući kosu, vičući: “Sve će nas pobiti, nemojte ulaziti u autobuse, vode nas u Bratunac na igralište da nas strijeljaju.”

Nada. Kad mama paničnim glasom svako malo ponavlja: “Uči, Jakube, uči!”

-“Šta da učim”, pitam je, a ona kaže: “Uči sve što znaš, samo nas Bog može spasiti.”

Sažaljenje. Starac, poguren, smiren, kojeg odvode u onu zloglasnu kuću. Pucanj. Odvode još jednog, dvojicu... Pucnjevi... Od tada ne volim vidjeti ljude koji sjede ispred kuće, piju i slušaju muziku. Podsjeća me na četnike. Taj su dan i oni ispred te kuće pili. Neki od njih bili su u uniformama UNPROFOR-a, koje su skinuli s holandskih vojnika, a njih ostavili u gaćama I potkošuljama. To je definicija jada. Vojnik UNPROFOR-a u gaćama. I danas su mi vojnici u gaćama asocijacija na Holandiju.

 
Koča o Srbima
Srijeda, 12 Srpanj 2017 21:47

 

Koca PopovicKoča Popović je 1992. godine zapisao: „Srbi nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli"

Rođen 14. marta 1908., u beogradskoj porodici Popović, jednoj od najbogatijih u Srbiji, sin krupnog kapitaliste. U 84 godine svoga života prošao je put od švicarskog katoličkog samostana u kojem se školovao na francuskom jeziku, da bi na srpskohrvatskom progovorio tek po povratku u Beograd, do sarajevske oficirske škole koju završava kao oficir artiljerije da bi odmah stekao i čin potporučnika, pariške Sorbone na kojoj diplomira filozofiju, revolucionarnih kružoka pariških umjetnika u čijem društvu u potpunosti prihvata marksizam i postaje jedan od važnijih teoretičara srpskog nadrealizma (i sam je pisao poeziju), učlanjenja u KPJ 1933., pješačenja preko Pirineja u zaraćenu Španiju, gdje se pridružuje republikanskim snagama kao instruktor artiljeraca, francuskog logora St Cyprien iz kojeg se izvlači tajnim kanalima Komunističke partije, zatvora u Sremskoj Mitrovici, Jugoslavenske kraljevske vojske, pozicije komandanta Kosmajskog i Posavskog partizanskog odreda te Prve proleterske brigade, a poslije rata gotovo deset godina obnaša dužnost šefa jugoslavenske diplomatije.

Koča Popović je u svom dnevniku pred smrt 1992. Pisao o braniteljima srpstva i "Srbima po profesiji":

 "Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. 

Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. 

 Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. 

Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. 

Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i  narugali se njegovoj slavnoj istoriji".

 
Srebrenica 2017
Utorak, 11 Srpanj 2017 21:45

 

SusnicaU Srebrenici se završilo ono što je u Prijedoru počelo

Srđan Šušnica, Banja Luka

“Kada se osvijestite i priznate zločine počinjene u ime vašeg naroda, onda imate pravo na vlastite suze…” 

Žrtva je žrtva, svaka jednaka. Svaki zločin nije! Između žrtve i samog čina zločina stoji jedan cijeli svijet. Zločini se moraju razumijeti pa i nekada razlikovati u njegovim motivima, da bi svaka ubijena ili povrijeđena osoba dobila jednaki dignitet. Zločin se mora razumjeti pa i nekada razlikovati u njegovim motivima, da bi se žrtvu prestalo zloupotrebljavati te počelo komemorirati sa dužnim i univerzalnim opšteljudskim pijetetom koji mora biti jednak za sve žrtve. Nekad za to treba vrijeme, godine, decenije.

Veliki Hans Gros kaže, parafraziram: “Kada se osvjestite i priznate zločine počinjene u ime vašeg naroda onda imate pravo na vlastite suze”. To je moralna po(d)uka izrečena davno njemačkom društvu, ali i politička poruka izrečena njemačkoj državi/politici. To je moralno pravilo koje se prvo mora primjeniti na one čiji su zločini bili cilj agresije i rata. Na onu vojno i politički moćniju političku zajednicu i njeno društvo, koja se u datom istorijskom kontekstu nije sustegnula od sile, nije zazudala nacionalizam i fašizam, nije ušutkala bojne pokliče i nije se odrekla oružanog nasilja kao načina rješavanja političkih nesuglasica. To bi mogla biti moralna poduka i politička poruka i za državu Srbiju, za srbijansko društvo, te za višestruko sluđene, indoktrinirane i pasivizirane građane RS.

Karl Jaspers govori o tri vida odgovornosti za ratne zločine: političkoj, moralnoj i metafizičkoj odgovornosti. Na moralnom planu žrtve su žrtve, nema razlika između žrtava, a odgovornost se ne veže za političke zajednice (država, poredak, režim), već se proteže na pojedince i ljude po principu “svi odgovaramo za jednu žrtvu i jedan odgovara za sve žrtve”. Ja kao stanovnik Banja Luke ili pobunjeničke tvorevine RS za vrijeme rata, mogu reći da osjećam i da imam moralnu odgovornost za svaku žrtvu pansrpskog nacionalizma, za sve žrtve zločina počinjenih u ime velikosrpstva u Banjoj Luci, Srebrenici ili BiH. To može i reći grupa ljudi, veterani ili cijeli kolektiv koji sebe naziva “srpskim narodom”, ali neće, ćuti i okreće glavu. Uprkos tom ćutanju, moralna odgovornost kaže da je nehuman i jednouman svaki pokušaj da se žrtve segregiraju na “naše” (agresora) i “vaše” (branioca) i da se jednim daje moralna veličina, a druge moralno unizuje i negira. Time se ustvari negiraju sve žrtve pa i, uslovno rečeno, “naše” žrtve, jer smo u startu pristali na stav da i ona druga strana, kao i mi, ima pravo da moralno uzdiže “svoje”  a negira “naše” žrtve. Samo ćutanje je čin negiranja i ignorisanja a samim tim i unižavanja tuđe žrtve, ali to što ćutimo i ignorišemo ne znači da nam moralna odgovornost ne diše za vratom. O da, diše, i te kako. Jer ljudi moji, ovdje se ipak radi o odnosu ljudi prema žrtvama, o odnosu čovjeka prema čovjeku.

 
Srebrenica 2017
Utorak, 11 Srpanj 2017 08:59

 

SrebrenicaNa godišnjicu ubijenih u Srebrenici

Jasna Šamić

Prošle, 2016. godine, jedna francusko-holandska asocijacija me je pozvala u Srebrenicu da održim radionicu za pisanje za djecu i odrasle svih konfesija, etničkih grupa i nacija. Došle su samo dvije djevojčice. Na licima im se nije vidjela ni vjera, ni etnička grupa, ni nacija, ni rasa. Ni mržnja. Bile su vrlo simpatične, ljepuškaste i odlično su pisale, iako su još uvijek bile osnovci.  Ali je zato bilo veoma mnogo stranaca pristiglih iz cijele Evrope, koji su nam se pridružili, i koji su na zadane teme napisali  veoma lijepe kraće prozne tekstove ili pjesme. Sve te tekstove objavili smo kasnije u prevodu na francuski i na originalnim jezicima svih autora, računajući tu i tekstove pomenutih djevojčica iz Srebrenice. 

Jedna od dvije djevojčice kojoj sam ukazala na neke greškice (mada sam je prethodno, ne bez razloga  veoma hvalila), a koja je govorila ekavski, na to se naglo rasplakala. Otac koji je sve to posmatrao, odveo ju je odmah potom kući. Mislila sam da će ubrzo nakon toga nastati  nacionalni problem. Ko zna koji? Prvenstveno francusko–balkanski? S obzirom na organizatora te radionice? Ne treba mnogo da se sve proglasi nacionalnim i antinacionalnim sukobom punim mržnje, svuda na Balkanu, a naročito u ovom gradu.  

Srećom tako nije bilo. 

Naša kćerka je razmažena, utješio me je otac djevojčice, sutradan, kad sam ga srela u gradu. 

A možda u osnovi nacionalnih sukoba leži ponekad i to: najobičnija razmaženost? Do sada mi ovo nije padalo napamet. Ipak, ljudi su u stanju da ubijaju za najmanju sitnicu. Istorija nas uči da nije potrebno mnogo da se odluče na klanje cijelih naroda samo zato što im se “jedini Bog” imenuje drukčije i što nose drugačije ime od onih koji su odlučili da neki njihovi  sugrađani treba da nestanu sa lica zemlje. Ubijeđeni da upravo tako nastaje raj na zemlji: kad se pokolju oni koji drukčije imenuju svog Boga.

 
Historijski retrovizor
Ponedjeljak, 10 Srpanj 2017 22:34

 

SijeloSarajevo u NDH: Dok gradska elita derneči, Jevrejima se propisuju nove žute trake, likvidira se SPKD "Prosvjeta"

Vuk Bačanović

Sarajevski novi list, glasilo ustaškog fašističkog režima, pod uredništvom Emila Lasića i Ante Dagelića njegovao je vrlo specifičnu uređivačku politiku. 
Novi.ba će  danas analizirati uređivanje rubrike "Domaće vijesti" iz broja 34. iz juna 1941. Glavna vijest nam dolazi iz onovremenog  sarajevskog "night life-a". Čitateljstvo je obavješteno da je "Uspjelo sijelo u domu povjerenika g. Hakije Hadžića", inače privremenog "namjesnika" Ante Pavelića za BiH. Sijelu su prisustvovali g. generalmajor Dippold, doglavnik g. Sunarić, načelnik sarajevske općine g. Hadžikadić, pobočni časnik Ćus, logornik g. Drago Jilek, donačelnik g. Jurišić i, kako se navodi, mnogi drugi. Nepotpisani novinar je ovo druženje lično i politički bliskih ljudi opisao sljedećim riječima: "Ugledni domaćin g. prof. Hakija Hadžić... vrlo je srdačno primio svoje goste, koji su se u najugodnijem raspoloženju zadržali kod  njega duže vremena."

Šta je bio povod tako ugodno druženju list nas obavještava odmah u članku koji je urednik rasporedio iza ove tople ljudske priče, a čiji naslov glasi: "Obustavljeno djelovanje srpskog društva Prosvjeta". Dokaz "zločinstva", društva utemeljenog u 19. vijeku jeste "društvena knjižnica" u kojoj se, "na ćirilici pisano vidi u pravom svjetlu sve ono, čemu i kojoj svrsi je imala služiti ova srpska prosvjetno-kulturna institucija".

"Danas, kako je učinjeno u Sarajevu, bit će i po ostalim gradovima na području Nezavisne države Hrvatske. Sva ovakva i slična prosvjetno-kulturna društva bit će likvidirana. Mjerodavne vlasti će posebnom odredbom regulirati pitanje njihove pokretne i nepokretne imovine, kao što će biti u konkretnom slučaju s društvom 'Prosvjeta' u Sarajevu.", zaključeno je u članku.

Drugi povod svečanog sijela u kući povjerenika g. Hadžića, može se pročitati u trećem najistaknutijem naslovu istaknutom u istoj rubrici na strani četiri: "Židovi će nositi nove oznake":

"Židovi po rasi stariji od 14 godina imadu nositi, kada su izvan vlastitog stana, židovsku oznaku u obliku okrugle, limene pločice, promjera 5 cm. Ploča mora biti žuto obojena i na njoj u sredini crnom bojom označeno veliko slovo "Ž" dužine 3, a širine 2. cm. Ovaj se znak ima nositi vidljivo na lijevoj strani prsiju. Ravnateljstvo redarstva u Sarajevu izdavat će ove oznake kroz koji dan, što će prestati vrijediti dosadašnje odredbe u pogledu vanjskog označivanja Židova. Pod pojmom Židov smatraju se židovi bez obzira na vjeru, te se sve mjere protiv Židova odnose i na židove katoličke, muslimanske i evangelističke vjere. Posebno se upozorava da se novopokršteni židovi smatraju kao pravi... Zabranjuje se židovima posjećivanje korza, parkova, javnih lokala, kao kafana, gostiona, hotela i slastičarnica, kao i brijačnica.", kaže se u saopštenju koje je potpisao načelnik "Redarstvenog ravnateljestva Branko Djiković.

Urednik je u istu rubriku "složio" i druge, očigledno jednako bitne vijesti. Npr. u koje sate porodice u kinu Apolo mogu uživati u "najvećem filmu današnjice" Židov Suss (inače opskurnoj hitlerovskoj antisemitskoj bljuvotini), te kako su neke kalfe položile majstorske ispite, kako je izvjesni Brajković pao sa bicikla i slomio ključnu kost, te kako je gradski tramvaj dobio nova svjetlosna slova.

 
Pismo jednog mladog doktora Bakiru Izetbegoviću
Nedjelja, 09 Srpanj 2017 11:28

 

Kirba - 1Pismo jednog mladog doktora Bakiru Izetbegoviću: Znaš li kako boli kad ti otac kaže – da sam bar poginuo!

Piše ti El Bake jedan patriota koji je do jučer bio spreman poginuti za svoju državu, a sad molim Boga da ona nestane…

Nikada Bake nisam razmišljao da odem iz Bosne, a sad mi je to jedina opcija za egzistenciju i opstanak…

…Znaš li ti ljudino kako je ići u školu dnevno po deset kilometara pješke pa onda 40 kilometara autobusom, i to ako imaš para za mjesečnu kartu, a bude, pozajmi se, odradi na njivi ta jebena mjesečna pa se onda uči… i tako 4 godine srednje škole, 6 godina Fakulteta…

Znaš li ti Bake kako je dan provest sa dvije marke, kako je živjeti od socijalne pomoći, a završiti medicinu i postati doktor medicine koji je ovdje, u ovoj tvojoj avliji, samo tema za zezanciju, za ismijavanje…Onaj ko nije učio i ratovao taj sada dobro živi…Ti si Bake to omogućio…

Znaš li ti Bake kako boli nakon svog tog mučenja i učenja sjediti u kući, biti na birou mjesecima, dok TATINI sinovi, koji su bez mučenja, vezom i novcem, završili i sada rade i liječe takve ko tebe…Da Bog da vas Bake takvi liječili čitav život…

Znaš li ti Bake šta znači dva sata spavanja, šta znači ispit bez štele, bez stranke, bez novca, znaš li kako je boljelo to sve, a zbog čega, da bih bio danas na tvome birou…Jebo vas Bake vaš vitalni interes kad mi nedaš osnovno pravo na život i na egzistenciju…

Šuplja vam je priča da treba samo učiti…Oni što ne uče, a znamo svi ko su ti, dobijaju desetke, bivaju najbolji studenti i zapošljavaju se bez problema, a moje znanje, ovdje, ne vrijedi, pored takvih vaših besmrtnih studenata.

…Znaš li Bake ko dobija tvoje debilne stipendije, znaš li, zapitaš li se, kako se mi sa prosjekom 8,6 osjećamo, kako mi koji zimi tražimo drva po šumi, ljeti radimo za dnevnicu, a završimo fakultet, znaš li kako mi živimo…?

To ti se zove umijeće preživljavanja, sposobnost snalaženja u novonastaloj situaciji, iliti inteligencija, mada ti nemaš pojma o tome…,a ja ću učiti njemački, valjda mi bar vizu daju, a ima 100. 000 ovakvih i svi su su spremni na sve Bake…

Znaš li Bakire Izetbegoviću kako boli kada ti otac, koji je ratovao za ovu državu i ostao bez posla, bez igdje ičega, kaže DA SAM BAR POGINUO… SAD BI BAR IMALI NEKU PENZIJU?

 
Historijski retrovizor
Subota, 08 Srpanj 2017 15:49

Rezolucije bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu (3)

Iz knjige “1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine” ,Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 275-282

Pripremio: Nadan Filipović

Prijedorska i sarajevska rezolucija također oštro ustaju protiv ustaških zločina. Sarajevska rezolucija traži da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ma kakave razlike, što će reći za Srbe i Židove. Dalje se zahtjeva da se ubuduće ne dozvoli da se poduzimaju ma kakve akcije koje će po svojoj naravi izazvati pobune i krvoprolića u narodu.

Zvuči istina naivno, ali je bez dvojbe odvažno, kada se u ustaškom novom poretku traži da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci, bez razlike kojoj vjeri pripadaju, te da se najstrožije kazne prema zakonu kao i oni koji su ovakva zlodjela naređivali i za njih dali mogućnost, pa dalje, da zakone primjenjuje samo redovna vlast i redovna vojska, što bi praktično značilo ukidanje ustaških političkih i vojnih formacija (sve ove tačke ponovila je i banjalučka rezolucija).

Manje je odlučan stav Tuzlanske rezolucije, ali  se i u njoj nalazi tvrdnja da su neredi  izazvani ispadima protiv Srba od strane neodgovornih elemenata, a nažalost se ti ispadi protiv njih dešavaju i u najnovije vrijeme, pa to onda izaziva na osvetu.

U rezoluciji se traži da se svi krivci za nezakonite čine koji su ovim nemirima prethodili pozovu na odgovornost i javno kazne.

Osim ovih energičnih osuda fašističkih metoda i prema Srbima i Židovima, rezolucije su glavnu pažnju posvetile pitanju učešća Muslimana kao cjeline u ustaškim zlodjelima. Banjalučka rezolucija napominje da Muslimane ispunjava naročitim negodovanjem činjenica što su stanoviti elementi  uvukli u protusrpsku akciju i “dio muslimanskog ološa, što mi žalimo i osuđujemo.”

Zatim se nastavlja: “Mi znamo dosta primjera gdje su ustaše pristupile klanju hrišćana pod fesovima na glavi. To je bilo u Bosanskom Novom gdje su četiri kolone ustaša došle iz prijeka s fesovima, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano 826 hrišćana; i u Kulen Vakufu se to isto radilo i tu se naročito istako Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950 hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. septembra kada je Kulen Vakuf zapaljen i gdje je platilo glavom 1.365 muslimana, ljudi, žena i djece. Mi znamo slučajeve gdje su neke ustaše katolici udarili na hrišćane s povicima: Udri, Mujo, drži ga Haso, ne daj mu tamo Meho i slično. Mi znamo i takvih slučajeva, gdje se šaptalo hrišćanima, kako ih ubijamo i koljemo mi balije, da ih tako istrijebimo. Da smo mi htjeli trijebiti i prevjeravati Srbe i druge, mi smo to mogli činiti prije nekoliko stotina godina, kada smo imali više vlasti nego danas i kada se takav postupak mogao lakše pravdati nego danas.”

Sarajevska rezolucija kaže da među počiniteljima raznih zlodjela ima i takvih koji nose muslimanska imena. Konstatira da je zlodjela mogao činiti samo ološ i kriminalni tipovi, koga ima u svakoj zajednici. Konstatiramo i to – veli se dalje – da oni nisu to od sebe činili dok im nije dato oružje, ovlaštenje, često puta i naredba.

Dalje, sarajevska rezolucija napominje kako se prilikom pokolja izrabljivao fes i muslimanska imena da se odgovornost za zlodjela obori na Muslimane.

Prijedorska rezolucija obarajući se na ustaški logor u Prijedoru, ističe slijedeće: “Za vrijeme pobune u okolini mjesta, bez pitanja ma kog Muslimana, naoružavao je ovaj logor među ostalim Muslimanima i najgori ološ, pa čak i Cigane, te ovakve tipove upotrebljavao uz saradnju divljih ustaša za ubijanje mirnog stanovništva grko-iztočne vjere, a to se poslije radilo u cilju da se prikaže kako su samo i jedino Muslimani zulum činili. Znanjem toga logora divlje ustaše nose fesove te se stvara zabuna da sve zlo vrše Muslimani. Čak se i prezime Tomislava Dizdara, nekakvog ustaškog zapovjednika, koji je prvi izdao naredbu za mjesno ubijanje, iskorištava da se prikaže kao da je taj zapovjednik Musliman.”

Mostarska rezolucija reagira u istom duhu ovim oštrim riječima: “Sa najvećom rezignacijom odbijamo od časti imena muslimanskoga sve ono što nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće, sa namjerom, da sa sebe prebace odgovornost na nas i zahtijevamo da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesova, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanje muslimanskim imenima i slično, što se opetovano i sistematski čini.”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search