LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 30 Svibanj 2018 13:43

 

ZatvorenoRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (8)

Nijemci su u Sarajevo ušli u svečanom paradanom stupanju,15. aprila. Rušid se baš potrefio sa sepetom očišćenih drobova na Obali vojvode Stepe, gore kod Vijećnice. Stupaju njemački vojnici. Sve se trese od udara čizama o granitnu kocku, a ispred njih četa muzičara. Trube, bubnjevi, cimbala - razliježe se vojna muzika. Masa svijeta plješće, (h)ore se pjesme, pokoji buket cvijeća je bačen pred noge dolazećih “osloboditelja od velikosrpskog jarma”. Kada se završio svečani mimohod rulja je stihijski poletjela pravo na devastiranje sefardske sinagoge, nama poznatijeg kao Templ. Prvo je uništena sva unutrašnjost, a onda se rulja, uglavnom muslimanska jalija, popela na krov da skida goleme bakarne limove koji su pokrivali Templ.

Nije prošlo ni deset dana, a u Sarajevo doputova najaviša NDH – delegacija na čelu sa “vojskovođom” Slavkom Kvaternikom koji je u svom govoru što je prenošen na “krugovalu” između ostalog rekao: “Vi ste braćo muslimani ustvari svi Hrvati, najkorjenitiji i najplemenitiji dio velikog junačkog hrvatskog naroda". Tom prigodom je osobni Poglavnikov izaslanik Petar Petković pozvao sve bosanske muslimane da “džamije i domove okite zelenim barjacima i milim hrvatskim stijegovima”. Sutradan je “vojskovođa” Slavko Kvaternik na svečani prijem primio najviše predstavnike uleme i viđenijeg sarajevskog muslimanskog građanstva. Tom je prigodom za povjerenike NDH u Bosni i Hercegovini postavio profesora Hakiju Hadžića i župnika Božidara Bralu.

Karavakat je otpočeo, a prvi su ga na svojoj koži osjetili sarajevski Jevreji. Hodajući sa sepetom opranih drobova na umornim leđima Rušida začudi što su skoro sve jevrejske radnje zatvorene. Na mnogim je u izlogu plakat – “Zatvoreno do daljneg”. U Kundurdžiluku zatvorena trgovina kože, obućarskog pribora i gume, vlasništvo Jozefa Pesaha Levija. Zatvoren bife Alberta Montilja u Gazi-Husrevbegovoj. Zatvoren bife vlasnice Lune Maestro u ulici prijestolonasljednika Petra. U istoj ulici zatvorene manufakturna radnja i konfekcija Leona Fincija, zatvorena konfekcijska radnja Jakoba Pape, te špeceraj braće Maestro, isto u ulici pretstolonasljednika Petra, na broju 19, zatvorena je pomodna radnja “Kralj čarapa”, Ezre Kajona – izlog razbijen, a radnja opljačkana, u ulici Kralja Aleksandra zatvorena kafana “Bledsko jezero” vlasništvo Simhe Altarac, kao i trgovina špiritom, rakijama i raznim likerima vlasnika Pape i Cindorfa…..zatvoren Levijev delikates “Zlatni zub”…ma, skoro sve radnje jevrejskih vlasnika su bile zatvorene, a neke i opljačkane. Utemeljeno je Riznično upraviteljstvo Nezavisne države Hrvatske koje je izvršavalo zakonske odredbe o podržavljenju židovskih nekretnina i preduzeća, te Riznično upraviteljstvo za podržavljeni imetak, koji je vodio evidenciju i upravljao nekretninama svih Jevreja koji su lišeni sve svoje nepokretne imovine i od kojih su mnogi, nedugo nakon toga, lišavani ne samo ostataka pokretne imovine, već i života.

Uđe u Markale da preda izaprane drobove mesarima Josefa Mačoroa, koji je unutra imao poznatu mesnicu na broju 39. Imao je šta vidjeti. Radnja je bila razvaljena, a po njenom podu još par jalijaša je skupljao i u cekere trpao preostale porazbacane kobasice i komadiće suhog mesa. Sve je opuhano.

-Šta ću sad? – upita se – ode ja bo'me do Nemanjine.

Tamo je Mačoro imao drugu mesaru na broju 8. Kad je stigao vidje gazdu Josefa kako zaključava radnju.

-Stan'te, stan'te, gazda Josefe…evo sam donio drobove. Ne kasnim, boga mi. Najprije sam bio u Markalama. Nikog' u vašoj radnji, a ničeg' u radnji. Sve razvaljeno i razneseno, bolje rečeno opuhano. Pa velim, da vas ovde potražim. Hoćemo li vagat'?

-Kakva vaga, kakvi bakrači, moj Rušide! Sve je propalo. Naređeno mi je da zaključam i ključeve predam u nako državno povjerenstvo. Javili su nam da je utemeljeno nekakvo Riznično upraviteljstvo Nezavisne države Hrvatske i da tamo valjamo, bajagi dobrovoljno, predati ključeve radnji. Svi Jevreji to moraju bez pogovora učiniti, inače ode glava. Evo vidiš, bolan ne bio, da su me natjerali da u izlog zalijepim plakat da je radnja do daljneg zatvorena. Nego…pade mi nešto na pamet. Ima li mjesta u tom tvom sepetu.

-Jaštaradi da ima. A što?

Gazda Mačoro se osvrnu gore-dole po Nemanjinoj, ponovo otključa radnju i tiho reče: “Hajde, upadaj!”

-Hajde, bacaj te drobove. Eno u čošku prazne kante. Evo, uzmi svo ovo suho meso. Sve je to govedina s vrlo malo loja. Nije ništa od klempe. Ne boj se. Dobro znam da krmetinu ne jedeš i to poštujem. Evo ti i ova sva sudžuka. Prva je liga. Reis Fehim efendija je puno pohvalio, ali, kaže, samo kad je tanana, odnosno kad je rezana k'o filc papir. I to ukoso. Evo ti i dva cekera.....de raširi ih.

Poče trpati komade suhe junetine i bravetine.

-Previše je gazda Josefe. Niste trebali. Bukadar je toga. Vallahi billahi, neću moć' ni pon'jet gore do moje mahale. Nek' tvom evladu i tebi Allah dželešanuhu podari dug život, dobro zdravlje i svaku nafaku.

-Iz tvojih usta u Allahove uši! Dobro bi mi došao makar i deset posto tvojih dobrih želja. Poselami mater i reci joj da mi katkad za zdravlje prouči. U ovom zloslutnom času nama Jevrejima samo bog može pomoći, al' se sve nešto bojim da je on od nas oči okrenuo jer smo se, moram priznati, dali samo učit tablicu sabiranja i množenja, a nikad d'jelenja. Jasno mi je. Mi smo prvi na redu prema izlaznim vratima iza kojih nema povratka, a onda će na red doći svi ostali.

-Allahimanet gazda Josefe. Hvala ti đe čuo i đe ne čuo. Do viđenja. Proći će i ovo. Biće zdravlja i života. Daće Bog.

-Na za'faljuj se. Poštujem te. Tačan si bio k'o švicarski sahat, a nikad nisi omahn'o i donio neoprano škembe. A što se tiče tvog doviđenja, imam naku šubhu da se više nikad nećemo vidjet'. Crna nam je vuna ispredena. Izlaza više nema. Kasno je i maštat'. Doduše, nada umire zadnja!

 
Sjećanje na staru Tuzlu
Ponedjeljak, 28 Svibanj 2018 16:13

 

Tuzla - gimnazijaNemili događaji

Ivan Berisov, Portugal

(Na fotografiji: Stara zgrada gimnazije u Tuzli)

Nakon što je NDH preuzela vlast prvi nemili događaji koji su potresli Tuzlu desili su se 15. maja (svibnja) 1941. Poklopili su se sa prethodnim dolaskom u grad Muhameda Hadžibaščauševića, koji je preuzeo dužnost ravnatelja ustaškog stana u Tuzli. No začudo, ni mama, a ni Vera M. ga po imenu nisu spomenuli, kao da uopšte nije postojao i kao da nije bio povezan sa prvim žestokim udarom na građane Tuzle iz redova srpskih uglednika. Prema maminim riječima tog dana zajedno sa zetom bio je uhapšen svima poznati prota Jovan Magarašević, a pored njih bili su uhapšeni poznati tuzlanski kirurg, ime kojega nije navela, sa suprugom i sinom, kao i još nekoliko uglednih Srba. Svi su oni, opet po maminim riječima, bili otpremljeni u koncentracioni logor (prema Veri Mujbegović najprije u logor „Danicu“, a kasnije u „Jadovno“), gdje su ubijeni. Ne spominjući kirurga i njegovu porodicu, Vera M. navodi poimenično nekolicinu drugih nastradalih ljudi među kojima i poznatog tuzlanskog advokata Dušana Đerića. Druge podatke o tom događaju nisam našao, mada sam istraživao. Pretpostavljam da je njihovo hapšenje bilo zasnovano na jednoj od prvih Poglavnikovih zakonskih odredbi, koja je pod nazivom „Zakonska odredba za obranu naroda i države“ stupila na snagu 17. travnja (aprila). U nešto skraćenoj verziji u njoj je stajalo slijedeće:

„Tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvatske ili državne vlasti, pa makar djelo i ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje…i ima ga stići smrtna kazna. Za sudovanje po ovoj zakonskoj odredbi, postavlja ministar za pravosuđe po potrebi izvanredne narodne sudove od tri osobe, koji imadu suditi hitnim postupkom ...“

U nedostatku drugih podataka pretpostavljam da ih je „izvanredni narodni sud“, koji je bio formiran kao što vidimo po odobrenju Ministarstva pravosuđa, okrivio za „zločinstvo veleizdaje“ (vjerojatno se radilo o otvorenom verbalnom neslaganju sa uspostavom NDH) i po tom osnovu izrekao im je smrtnu kaznu. Po važećim propisima uhapšena lica su imala pravo na advokata, ali je njihova odbrana bila samo prividna i formalna, jer advokati prije suđenja nisu imali pravo dostupa optužnici i sve što su mogli učiniti je bilo da ulože prigovor na odluku suda. No pošto pravnog lijeka na presudu nije bilo prigovor advokata je naravno bio besmislen i kazna je bila neodgodiva.

Prema svjedočenju Vere M., a o čemu mi mama nije ništa rekla, uskoro je došlo do drugog vala hapšenja Srba, u manjem broju u samoj Tuzli i daleko većem u okolnim mjestima. Dok je u prvom valu nastradalo oko desetak ljudi, u ovom drugom već ih je bilo na stotine. Jedan dio je bio pogubljen u samoj Tuzli, dok je drugi bio odveden u logore i u njima također pogubljen.

Možda nije na odmet napomenuti da za razliku od Jevreja, nije bilo nikakvog pravnog osnova za progon Srba po bilo kom osnovu u zakonodavstvu NDH. Ali, umjesto njega bila je ideološka osnova, koja nikada nije bila pretočena u zakon. Kako bi za takvu svoju politiku našli razumijevanje i podršku u narodu, putem dnevnih listova, radio postaja i na drugi način, vršena je njihova demonizacija, što je otvaralo put neograničenom nasilju. Osim toga, na velikim skupovima najviši rukovodioci zemlje držali su zapaljive govore, rasplamsavali mržnju i na taj način u očima javnosti opravdavali nasilje koje su imali namjeru učiniti. U tom pogledu po svojim ksenofobičnim izjavama posebno su se isticali ministri Mile Budak, Mirko Puk, Milovan Žanić i Mladen Lorković. Ilustracije radi Predsjednik zakonodavnog odbora u prvoj vladi NDH, Dr. Milovan Žanić, je na skupu u Novoj Gradiški, 2. juna 1941., izjavio slijedeće: "Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog, a nema te metode koju mi nećemo upotrijebiti da učinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba. Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad izvršimo izvršit ćemo ono što piše u ustaškim načelima".

 
Kad kurbani utihnu......
Ponedjeljak, 28 Svibanj 2018 09:53

 

Sarajevo-1Bošnjačka kultura šutnje i straha

Mustafa Drnišlić, Sarajevo

Specifična politička kultura jednog kolektiva nije samo stvar historijskog vremena u kojem on postoji nego, prije svega, intelektualne kulture, tačnije intelektualnih tradicija tog naroda. Naravno, Zeitgeist, duh doba u kojem živimo, nesumnjivo ima utjecaj na način na koji djelujemo, no daleko važnije jeste ono što bismo mogli nazvati Volksgeist, karakteristični duh jednog naroda i njegova specifična obilježja, iskustva i tradicije koji su formirali njegovu intelektualnu kulturu u ono što je ona danas. U slučaju Bošnjaka, kao političkog naroda, intelektualna i politička kultura neraskidivo su vezane jer su od svojih modernih početaka utjecale i oblikovale jedna drugu, pa su često najviđeniji bošnjački intelektualci svog doba pokretali nove političke procese i pokrete. No, problem koji se javljao nakon inicijalnih preporoda jeste to što je slijedilo gotovo redovno okamenjivanje ovih procesa, pa su mnogobrojni epigoni besmislenom imitacijom jedino uspijevali održati status quo, čime su intelektualnu i političku kulturu čitavog naroda držali zaleđenu u prošlim vremenima. Ovakvo parazitiranje kako karijernih intelektualaca, tako i profesionalnih političara na idejama koje su preživjele duh vremena u kojem su bile aktuelne gotovo je redovno dovodilo do situacije da Bošnjaci kao kolektiv, prilikom većine historijskih lomova, nisu imali prikladan odgovor na mnogobrojne probleme s kojima su se suočavali.

Upravo je to slučaj i danas, kada baštinimo intelektualnu i političku kulturu koja svojim duhom i načinom na koji se manifestira više odgovara jučerašnjem nego današnjem vremenu. Štaviše, ona nije samo u srazu s današnjim duhom vremena, nego i današnjim duhom i mentalitetom naroda kojem pripada. Ova čudna kontradiktornost unutar jednog kolektiva, gdje su se promijenila i vremena i narod, ali ne i intelektualna kultura tog istog naroda, možda je osnovni problem bošnjačkog kolektiva iz kojeg potječe većina drugih problema. Nacionalna trauma agresije i genocida, izdaja od komšija i sugrađana i prijetnja potpunim biološkim nestankom, te zatim samoorganiziranje i uspješna borba za opstanak države i naroda nepovratno su promijenili bošnjački nacionalni karakter, kulturni kod i kolektivni duh baš kako je to bio i slučaj s ranijim historijskim traumama sličnog intenziteta. No, isto se nije desilo i s bošnjačkom intelektualnom kulturom, koja i dalje živi na prijašnjim tradicijama, pogotovo onim iz komunističkih, pa čak i ranijih vremena, te još nije stigla u sebe asimilirati novija kolektivna iskustva, poruke i pouke.

Neprirodno je da narod koji je politički suveren, koji je većinski i državotvoran, koji je napravio vlastitu armiju, državu i nacionalne institucije ima intelektualnu kulturu manjinskog naroda koji ne smije da se zamjera i ističe pa se ponaša kao da trpi asimilatorski pritisak i kao da je prisiljen kompromisima i mimikrijom balansirati između dominantnijih kultura. Upravo je nevjerovatno da postojeća bošnjačka intelektualna kultura ne samo da ne živi u skladu s historijskim trenutkom u kojem postoji i narodom u kojem obitava nego uplašeno bježi od izborenih tekovina, kojih ne samo da se odriče nego čak ponekad pokušava i da ih ospori te prikaže negativnim i štetnim. Stvar je time teža što postoji svjesna kampanja kojim se kao progresivna promovira takva intelektualna dekadencija i anahronost i kojom se intelektualno nazadnjaštvo, defetizam i infantilnost predstavljaju jedinom mogućom opcijom. Takve kampanje pokreću i podržavaju ne samo neki centri izvana ili preživjeli ostaci komunističke nomenklature nego i mnogi koji se samonazivaju bošnjačkim intelektualcima, a sve zato jer ne znaju da funkcioniraju u promijenjenim okolnostima i jer se boje mijenjanja ustaljenih navika i svjetonazora.

Šutologija kao naučna disciplina

Brojni su i svakodnevni primjeri preživjelosti i zaostalosti današnje i intelektualne i političke kulture u Bošnjaka. Ta je kultura, prije svega, kultura šutnje, kultura nezamjeranja i neizgovorene riječi. Njen pravi karakter možda ponajbolje oslikava njena glavna karakteristika – odbijanje i izbjegavanje većine onih koji u njoj djeluju da se zauzme jasan stav, da se javno pozicionira i trajno odredi spram neke pojave i ideje. Pritom se ne misli samo na dnevnopolitičke pojave nego na suštinska pitanja kulture i identiteta. Iako je danas najuočljivija u politici, takva samozatajnost ima korijene u intelektualnoj kulturi u kojoj dominira strah od glasne riječi i javnog i čvrstog stava. I dok je, s jedne strane, sasvim razumljivo porijeklo takvog impulsa, nastalog u okolnostima života u jednom totalitarnom društvu, u kakvom smo živjeli prije nekoliko decenija – kada je postojao opravdani strah od javnog određivanja i pozicioniranja u vezi s nečim što danas možda jeste na partijskoj liniji, a sutra već neće biti, što je za onoga ko “rano kukurikne” moglo značiti ne samo gubitak statusa nego slobode i života – ipak je potpuno neprihvatljivo da i dan danas takva “vrijednost” živi i opstaje u bošnjačkoj intelektualnoj kulturi. Takvu kalkulantsku i poltronsku šutologiju i odbijanje da se jasno i javno pozicionira redovno prati i svojevrsno pehlivanstvo u kojem se učestalo mijenjaju ne samo mišljenja o nekim suštinskim pitanjima nego i čitav svjetonazor, a sve obično u skladu s promjenom političke klime. Iako je sasvim normalno mijenjati mišljenje uslijed saznavanja novih činjenica i novih informacija, kod nas se to, prije svega, tiče promjene svjetonazora i stavova o temeljnim istinama i fundamentalnim vrijednostima, čemu uzrok nije neki misaoni proces, nego su to obično vrlo prizemni razlozi koji se ponajviše tiču ličnog statusa u društvu.

 
RUŠID - roman u nastavcima
Subota, 26 Svibanj 2018 21:09

 

SkembadRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (7)

Nadan Filipović

Krajem marta ga uopšte ne uzbudi vijest da su 27-og održane velike demonstracije protiv pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu Njemačke, Italije i Japana. Ma, briga njega za bilo kakvu politiku. Valja njemu po vas cijeli dan za mesare drobove i crijeva prati i raznositi, te aščijama njihovo na noge prinositi. Posebno ga “uho zaboli” kad negdje u prolazu ću da je izvršen nakav državni udar i da je mladi prijestolonasljednik Petar II post'o novi kralj, a sve uz pomoć vojske. Sjaši Kurta, da uzjaše Murta! Čaršijska laprdala i profesionalni zajebanti su i taj događaj okrenuli na šegu, ali se ko đoja uozbiljiše kada se po svim džamijama pročita proglas reis-ul-uleme Fehim efendije Spahe, a njegov se odštampani službeni tekst pojavi ne samo pred džamijama, već i pred školama i na mnogim drugim javnim mjestima. Proglas je nekoliko puta pročitan i na Radio Sarajevu.

Ulema-medžlisima, džamatskim imamima i svim vjerskim službenicima Islamske vjerske zajednice u Kraljevini!

Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II uputio je jučer svim Srbima, Hrvatima i Slovencima ovaj proglas:

Srbi, Hrvati i Slovenci! U ovom teškom trenutku za naš narod odlučio sam da uzmem u Svoje ruke Kraljevsku vlast. Namesnici koji su razumeli opravdanost Mojih pobuda odmah su sami podneli ostavke. Moja verna vojska i mornarica stavila Mi se odmah na raspoloženje i već ispunjava Moja naređenja.

Pozivam sve Srbe, Hrvate i Slovence da se okupe oko Prestolja. To je najsigurniji način da se u ovim teškim prilikama održi red unutra i mir spolja. Mandat za sastav vlade poverio sam armijskom đeneralu Dušanu T. Simoviću.

S verom u Boga i budućnost Jugoslavije pozivam sve građane i sve oblasti u zemlji na vršenje svojih dužnosti prema Kralju i Otadžbini.

Kralj Petar II.“

Umjesto da, kao vjerski poglavar, naredi da se proglas kralja Petra II pročita po džamijama reis efendija se baš zaletio i dodao svoj „biber po pilavu“:

„Čim sam saznao za ovaj značajan akt Njegova veličanstva našeg mladog Kralja uputio sam Mu brzojavni pozdrav i uvjerio Ga o nepokolebljivoj odanosti i ljubavi muslimana prema Previšnjem Prijestolju i dragoj nam domovini Kraljevini Jugoslaviji. Znam da sam odašiljući ovaj telegram govorio iz duše svih muslimana u prostranoj nam Kraljevini, koji do posljednjeg vole i ljube svoga mladog Kralja i ovu lijepu zemlju. Ali i pored toga, obzirom na teške prilike za naš narod u današnjim ozbiljnim trenucima preporučujem svim vjerskim službenicima i svojim dragim saradnicima da ovaj veliki i sudbonosni događaj prime k srcu onako kako je on i namijenjen dobru i veličini drage nam domovine, pa da u svakoj zgodi obavještavaju narod i upućuju ga, koliko je u današnjim sudbonosnim danima potrebno okupljanje oko Previšnjeg Prijestolja. Sav naš rad i djelovanje neka u ovom teškom času bude upućen na dobro Kralja i Otadžbine, kako bi svim svojim postupcima olakšali zadatak Kraljevske vlade, koji joj je povjerenjem Njegovog Veličanstva Kralja i oduševljenim prijemom u svim slojevima naroda postavljen.

 
Sjećanje na staru Tuzlu
Petak, 25 Svibanj 2018 18:25

 

Tuzla-glavna ulicaPoremećeni život (2)

Ivan Berisov, Portugal

Dok je mama pohađala gimnaziju i marljivo učila, ujak je studirao građevinu u Beogradu, ali izgleda da se više zabavljao nego studirao. Kada je 1938. godine maturirala on se već četiri godine nalazio u Beogradu. Očito mu se nije žurio, nije polagao ispite i kako izgleda nije se ni najmanje opterećivao time što je njegova porodica odvajala poveliku svotu za troškove njegovog studiranja i života u Beogradu i to od dedine skromne profesorske plate. Iako ga na riječima nije osuđivala, dok je o tome govorila, u maminom glasu se primjećivala blaga sjeta.

Po svemu sudeći računala je na to kako će njen brat na vrijeme okončati fakultet, a onda bi  i ona, kako se nadala, dobila šansu studirati. Kada se ujak nakon pet godina, 1939., ne završivši studije, vratio svojim roditeljima u Tuzlu, za to više nije bilo vremena. Kako im ne bi bio na grbači (još bi im samo to trebalo) zaposlio se kao neki službenik na administrativnim poslovima u rudniku Kreka. Njegov neuspjeh ih je svakako razočarao, ali sa druge strane malo im je laknulo, jer su otpali izdaci za studije, a osim toga i on je sa svojom platom počeo, koliko – toliko, doprinositi porodici.

No, to poboljšanje njihovih životnih prilika kratko je potrajalo, zapravo nešto više od jedne godine. Naime od kraja marta 1941. zahvatio ih je vihor događaja koji će im u naredne četiri godine u velikoj mjeri poremetiti živote, kao i živote mnogih njihovih sugrađana, a u jednom momentu, koji ću kasnije opisati, dovesti ih na ivicu opstanka. Kao već potpuno stasala djevojka mama je bila spremna za udaju i imala je nekoliko ponuda. Međutim, dok se predomišljala, na njihovu zemlju, a okviru nje i na Bosnu, se iznenada sručio čitav niz tegobnih događaja zbog kojih su im bili poremećeni svi planovi. Niti se mama udala, a niti se ujak oženio. Sve će to uslijediti tek poslije rata, a osim toga i ujak će konačno završiti svoje studije, ali ovaj put ne u Beogradu, već u Zagrebu.

Krah relativno mirnog života započeo je 27. marta 1941. tri dana nakon što je Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu čime se u ratu i u pripremi novog svjetskog poretka zapravo stavila na stranu Njemačke i Italije. U Beogradu je tog dana izveden državni udar koji je, kako se danas sve više tvrdi, organizovala britanska obavještajna služba. Vojnim udarom je zbačena vlada Cvetković-Maček koja je u pronjemačkom stilu u Beču potpisala pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Hitler je tu neočekivanu promjenu od “gotovine na veresiju” primio kao ličnu uvredu i u bijesu odlučio da Jugoslaviju, kako je rekao vještačku tvorevinu pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu, kao i svjetske masonerije, zbrisati sa zemljopisne mape. U narednih nekoliko dana u susjednim zemljama, osim u Grčkoj, počele su se gomilati trupe za napad. Nova vlada je diplomatski pokušala ublažiti Hitlerov gnjev, ali u tome nije uspjela. Sve više je postajala svjesna kako je napad neminovan, pa se zbog toga počela spremati za odbranu. Zadatak nije bio nimalo lak, jer je trebalo braniti granicu koja se protezala na tri hiljade kilometara. No, ipak je pokušala. Izvršena je djelomična mobilizacija koja je obuhvatila preko milijun vojnika i zatim pokrenuta glavnina divizija prema granicama. Komanda je slijedila ratni plan R-41, zadnji koji je izradila kraljevska vojska, i to u trenutku kad su u Mađarskoj i Rumunjskoj već bile stacionirane njemačke trupe koje su se spremale upasti i u Bugarsku. Plan je predviđao raspoređivanje 27 divizija duž svih svojih granica osim prema Grčkoj, ali je do granica pred sami rat stiglo samo 11. Planom se predviđalo da će divizije pravovremeno stići na granice, primiti prvi napad, usporiti ga i zatim se postupno povlačiti prema Grčkoj, gdje bi uz pomoć britanske vojske stacionirane u toj zemlji,  bio zaustavljen napad i uspostavljen front. Moj djed je u to vrijeme imao 54 godine i nalazio se u pričuvi 4. konjičkog puka armije Kraljevine Jugoslavije i zbog toga u rat nije krenuo. Ujak je imao 26. godina, ali iz meni nepoznatih razloga, možda zbog potreba rudnika Kreka, nije bio mobilisan. Začudo nije bio mobilisan ni kasnije, niti u domobrane, niti u pomoćne (radne) jedinice Nezavisne Države Hrvatske (u daljem tekstu NDH). Kako mu je to uspjelo ostalo je potpuno nejasno. Jednostavno mi je promaklo pitati mamu o tome.

 
Još nešto o masovnom zločinu nad Palestincina
Petak, 25 Svibanj 2018 13:46

 

Zlatko Dizdarević- nova fotkaZlatko Dizdarević: Jučer se pokazalo ko su izvori terorizma u svijetu, sve je izmaklo kontroli

Vanjskopolitički analitičar i bh. diplomata Zlatko Dizdarević, komentarišući nasilje u Gazi i otvaranje Ambasade SAD-a u Jerusalemu, izjavio je za Klix.ba da se transparentno pokazalo ko su izvori terorizma u svijetu.

U jučerašnjim protestima zbog preseljenja Ambasade SAD-a u Jerusalem vojska Izraela je ubila 58 osoba, a povrijeđeno je najmanje 2.700 Palestinaca.

"Prema mom uvjerenju, osjećaju i onome što znam to je izmaklo svakoj mogućoj kontroli - političkoj, civilizacijskoj i ljudskoj. To više nema veze s politikom. Taj par, Netanyahu i njegova podrška Donald Trump su ušli u priču koja potpuno destruira sve što je politika, razum i brutalni interes u svijetu", rekao je Dizdarević.

Bivši ambasador BiH na Bliskom Istoku smatra da su se Sjedinjene Američke Države i Izrael ovim potezom narugali kompletnoj međunarodnoj zajednici i svemu što su principi međunarodnog poretka i međunarodne politike.

"Svako daljnje relativiziranje, traženje lažnih povoda i uzroka za činjenicu da se maltene legalno snajperima mogu ubijati nenaoružani civili i djeca, ja to ne mogu nazvati drugačije nego međunarodno legaliziranje terorizma", smatra Dizdarević.

Na pitanje da li se jučerašnji događaji mogu povezati s povlačenjem Sjedinjenih Američkih Država iz iranskog nuklearnog sporazuma te da li se mogu očekivati novi sukobi, naš sagovornik ističe da je Trumpova odluka o izlasku iz pomenutog sporazuma za sada koliko-toliko u okvirima međunarodne politike, odnosa i interesa raznih svjetskih sila.

"Ali ovo jučer je defakto poraz međunarodne politike i koncepta. Jutros su Amerikanci kazali da neće dozvoliti nikakvu reakciju Vijeća sigurnosti UN-a koje je pokazalo spremnost da se u to upusti. To su odvojene stvari. Ali da je riječ o signalu kojim se potpuno gubi glava u međunarodnim odnosima i politici je izvjesno", smatra Dizdarević.

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan nazvao je Izrael terorističkom državom te povukao ambasadore iz SAD-a i Izraela. Za petak je sazvana vanredna sjednica Organizacije za islamsku saradnju koja ima 57 zemalja članica.

Stručnjak za Bliski istok Zlatko Dizdarević ističe da članice te organizacije mogu poduzeti korake, ali da se ne mogu očekivati kapitalne promjene u ovom trenutku.

"Mnogo islamskih zemalja pokazuje više razumijevanja za Izrael ovakav kakav je na čelu sa Saudijskom Arabijom i ostalima. Proizvedena je potpuno lažna fiksacija u odnosu na Iran kao centar terorizma u svijetu, što je budalaština, jer se jučer pokazalo transparentno ko su izvori terorizma u svijetu", zaključio je Dizdarević.

(Ovaj komentar gospodina Dizdarevića prenesen je sa portal KLIX.ba, od 16.5.2018)

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 24 Svibanj 2018 20:29

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (49)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

U subotu 5. novembra umro je dr. Sabrija Karamehmedović u 65. godini života. Bio je čovjek koji je obećavao kao student medicine da će se razviti u učenjaka, ali ga je valjda sklonost za novcem uputila u liječnike opće prakse, pa je počeo služiti najprije po provinciji (Foča, Goražde, Čajnile), a od 1942. je ordinirao u Sarajevu. Mnogo je zarađivao, a rat mu je sve odnio, ali je iza rata opet zarađivao. Bio je ugovorni liječnik u mnogim ustanovama i poduzećima, a stručno neznanje je dokazao u nikakvoj dijagnozi kod moje kćerke Zejnebe, pa joj se srce vratilo na predoperacijsko stanje. I ja sam stjecajem okolnosti nekoliko puta bio kod njega u ordinaciji. Nije me pregledao, nego me pitao šta da mi prepiše. Posljednjih nekoliko godina bio je uvijek “pod gasom” i duša mu je bilo piti na tuđi račun i pušiti iz tuđe kutije. Nije mu klanjanja dženaza ispred Begove džamije.

Allah rahmet ejle!

(8.11.1966)

 
RUŠID - roman u nastavcima
Srijeda, 23 Svibanj 2018 18:41

 

DrvoRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (6)

Jedan od zidova sarajevskog svijeta se ruši, a uskoro će i ostali.

Rušid je nakon nekoliko dana otišao do mesara Fadila. Rekao mu je da Moric Gaon i njegov poslovni partner Tolentino zatvaraju svoju veletrgovinu i magacin. Objasnio je da je opet nezaposlen, da mu valja boležljivu mater hraniti, te upitao može li se vratiti čišćenju drobova? Fadil objeručke prihvati i Rušid opet poče one svoje ture – mesnica, pa na Darivu ili čak oko Kozje ćuprije, pa peri i peri dok iz želudaca i crijeva ne počne čista voda izlaziti. Dobio je posao čišćenja drobova i kod još trojice mesara. Mlad je i pun snage. Jeste da se nahoda, ali kad aščijama proda škembad boga mi kući i friška somuna donese, a i koja para Safeti ostane. Samo je strepio kako će se mater snaći ako dobije poziv za regrutaciju.

Nastupi 1941. godine. Sredina je marta. Nekakav čudan mir je vladao Sarajevom. Svaki dan je sa sepetom na leđima. Trči na ispiranje na Miljacki.

Jednog dana, sredina marta je bila, taman počeo ispiranje jednih junećih crijeva malo poviše Darive, kad se začu naka dreka. Rušid se izvuče iz grma koji ga je skrivao od pogleda, kad šta će vidjeti? Na suprotnoj strani, jedno tristotinjak metara na lijevu stranu od Babića bašće, nekakav se dedo popeo na drvo pored džamije. U pidžami je i bos. Rukama se pridržava za drvo i dere se na sav glas: “Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sel-lem je 'vako rek'o - smak sv'jeta neće nastupiti sve dok sunce ne izađe na zapadu; kad' to ljudi tada vide, svi koji budu živi na površini zemlje će vjerovat', a to je vr'jeme kad nijednoj duši neće bit' od koristi što će vjerovat' tad', ako nije vjerovala prija. Pokori se narodeeee! Smak svjeta se približioooo! Nestaće i oni koji su vjerovali i koji vjeruju, a u smak svjeta ne vjeruju. Šnjima će i oni koji ne vjeruju nit' su vjerovali, a u smak svijeta sumnjaju.“

Oko drveta prava gungula. Nekoliko desetina ljudi i nekoliko žena. Odozdo se deru: „Sađi doli Uzeir efendija, molimo te. Sađi ako Boga znaš! Sađi da s nama budeš kad smak svjeta dođe. Hoćemo mi s tobom, našim imamom, da dočekamo smak svijeta. Sađi, bolan ne bio, eno ti se hodžinica bajlisala i nikako sebi ne dolazi. Preklinjemo te da sađeš jer će ubrzo doć vatrogasci da te k'o prošli put ozgo skidaju. Ha'de ba s'lazi, razbolićeš se. Evo kišica hladna počela.“

Uzeir efendija ni mukajet. Nastavlja se derati: „Akšamsko će vr'jeme nastupit'. Uzvišeni Allah će poslat' vjetar iz pravca Šama koji će tri puta obaći zemaljsku kuglu i uzeće dušu svakom' u čijem srcu bude bilo kol'ko i trun imana. Tog' dana akšam-namaz niko neće ni klanjat'. Smak svijeta će nastupit' i zbog radi od tog' što se mnoge ženturače i mnogi ljudi, poput magarica i magaraca, jebu na javnim mjestima. Svojim očima sam vidio. Da, da! Svojim očima. Allaha mi! Vjeru smo zijanili. Omladina ne zna šta je namaz, šta je post, šta je zekjat, šta su fitre, a kamo li šta je hadž. Samo rakijetinu piju, puše cigaru na cigaru, kockaju se i jebu se po javnim mjestima. Niko ih ne uči šehadet….. Opet ove nove hodžice nabili drobove, gmaze i gramze po dženazama, samo da steknu, da im je još više. Svaki od se'jačkih hodžica sebe k'o reisa sanja. Narodeeee, ima podosta hodža koji piju rakiju, pa poslije opijanja u gubice nevjerničke metnu po šaku nanijag bonbona da se rakija iz njiha ne čuje. Da ne bazde na rakijetinu. Misle Allaha dželešanuhu nanijag bonbonama prevarit'. Sakriju se, forange navuku pa loču rak'jetinu, k'o da ih Allah dželešanuhu kroz forange viđat' neće. Ne poštuju nas stare hodže. Izgurali nas do zadnjeg safa. Uskoro će nas jamda i iz džamija istjerivat' kako su mene iz ove moje džamije isćerali. U Saraj'vu sve hodže se'jaci. Kijamet nam dolazi. Mnogi Sudnjeg dana dočekat' neće. Uskoro će vam se vid od straha ukočit', mjesec će se pomračit', a sunce i mjesec spojit'. Tog dana čo'jek će povikat' - Kuda ćemo bježat'? - Nikuda! Nikuda! Utočišta nejma. Nejmaaaa! Džabe vam je i ovaj akšam klanjat'. I ne očekujte ništa od onih koji su od vas sve očekivali i sve očekivano na sahanu od vas dobili….Djeca više nisu djeca, već katili rodite'jski. Samo čekaju da mater i babo heleknu pa da steknu…… Šejtan će inovjerni jedan narod uništit', al ga neće moć' svega uništit'. Ostaće tog naroda i on će se svetit' za svoju zlu sudbinu na onim koji mu krivi nisu, al' su slabiji od njega i njegovijeh zaštitnika. Taj će narod postat' gori od samog šejtana što je njima hotjeo dokundisat'. Doće ostaci ostataka otog naroda što sebe naziva izabranim od Boga; doće u muslimanske avlije k'o prognan narod pa će u otim avlijama svoje šatore postavit'. Vlasnici avlija će otog naroda žalit' i svoje će mu gostoprimstvo darežljivo pokazat'. Neće dugo proć' a otaj prognati narod će sve muslimanske kuće otet', a svoje dobročinitelje će u šatore prognat'. Sav će him zirat i imanja pootimat', a njiha, djecu him, unučad i praunučad će nemilo ubijat' i niko na dunjaluku ni mukajet bit' neće. Daklem, oni koje je šejtan proganj'o postaće gori od samog šejtana, al' ni to neće vječito trajat'. Oni će u džehenemskijem vatrama jope gorit' jerbo će sami ote vatre potpalit' ne havizajuć' da će hina jope vatra progutat'. I oni koji za urneka samo ostanu jope će tulit' i kukat' nad sudbinom svojom k'o da sami za nju krivi nisu. Allah je nad nama i ako tako ne budne svi će na dunjaluku njihovi robovi postat'. Niko dugo neće smjet' ništa protiv njiha rijet', svi će sve viđat, al' nije'ne neće smjet' progovorit'. I to će sto godina trajat' i po njih sve će jope se džehenem na dunjaluk spušćat' i r'jetko će ko od njiha ostat' i ti r'jetki koji ostanu će ko zmija noge krit' da su oni od tog naroda. I ovdi, u Sarajv'u je sve skoro njihovo, al' neće bit dugo njihovo, al' neće ni naše bit' jerbo i nije naše i bilo bi haram njihovo sebi uzet', al' će drugi inovjerci pod križem i krstom doć' i sve njihovo poklopit' i otet' him, a njiha će većinu pobit'. ”

-Prevrno je sasvim i nejma l'jeka za ovaj mahnitluk. Džabe nam ga je i u mahnithanu mećat' jerbo za njega ni doktora psihijatora ni l'jeka nejma na dunjaluku – postavi “dijagnozu” jedan od Uzeir efendijinih zetova.

Uto se Uzeir efendija nekako poče spuštati, a kad se dovoljno spustio dva ga njegova zeta spengaše i ubaciše u vozilo hitne pomoći. Pravac Jagomir kod doktora Karabaića koji ga je na navaljivanje familije nerado otpustio iz ludnice prije dvije hefte.

Gomila se razišla, ponovo je nastupila tišina koju su samo remetili grgolj vode i jači zvukovi ispuštanja ispiranih crijeva i drobova u plićaku.

Rušid na tren kroz glavu bljesnu šta ako duševno oboljeli Uzeir efendija ima pravo, ali brzo odagna tu zloslutnu misao.

 
Dioptrija gospodina Nedima Hasića
Utorak, 22 Svibanj 2018 20:21

 

Sirenje IzraelaDržavu su pravili oružjem i nasiljem

Nedim Hasić, Sarajevo

U ljeto 1882. godine parobrodi iz Evrope usidrili su se na obalama Palestine. Vlasti Osmanskog carstva odbijale su im pristup svojim lukama. Zbog toga su se prvi Jevreji iz Rusije i Rumunije obreli u obećanoj zemlji. Bilo ih je raznih profila: intelektualci, muzičari, ali i obične porodice. Tokom sljedećih 20 godina došlo ih je oko 30.000. Došli su ostati u Palestini. Bez diskriminacije, bez straha i pogroma. Ovaj val imigracije krajem 19. stoljeća ono je što se u jevrejskoj historiji naziva “prvom alijom”. Tako su se Jevreji naselili u Palestini i pomiješali s tamošnjim muslimanskim i kršćanskim stanovništvom. Godine 1882, kada je počela alija, samo 13.000 Jevreja živjelo je među 27.000 kršćana i 300.000 muslimana. Bili su to prvi cionisti koji su vjerovali u izgradnju jevrejske države u svojoj biblijskoj domovini.

Pomoć Rotschilda

A sve je, zapravo, počelo godinu dana ranije, 1881, nakon ubistva ruskog cara Aleksandra II. Tada je počeo pogrom Jevreja u toj zemlji. Pljačkane su trgovine, uništavane kuće, ubijani ljudi. Stotine mrtvih, hiljade ranjenih, na desetine silovanih žena i šteta koja se mjerila milionima rubalja. Jevreji su ionako decenijama bili diskriminirani u carskoj Rusiji. Bila im je zabranjena kupovina zemlje, živjeli su samo u posebno određenim područjima, bilo im je zabranjeno obavljati razne dužnosti. Jedino su redovno pozivani u vojsku. Carska policija žmirila je na oba oka kada su ubistva i pljačke bili u pitanju. Jevreji, posebice njihovi intelektualci, osjećali su se izdanima. Desetljećima su se pokušavali asimilirati i nisu u tome uspijevali. Godine 1882. Leon Pinsker, liječnik iz Odese, anonimno objavljuje članak u kojem poziva na jedinstvo i odlazak u zemlju u kojoj će živjeti dostojanstveno. “Veliki komad zemljišta za našu jadnu braću koja bi trebala ostati naše vlasništvo i iz koje nas nikakav stranac ne može istjerati.” Ta je zemlja, naravno, bila Palestina. Ali, tada su budući jevrejski naseljenici smatrali kako bi tamo trebali kupiti zemlju, ne pljačkati ili je jednostavno oteti. Pinskerovo pisanje bilo je osobito popularno među Jevrejima Istočne Evrope.

Arapi nisu isprva prema prvim doseljenicima bili neprijateljski raspoloženi. Međutim, zakoni osmanskih vlasti otežavali su Jevrejima naseljavanje. Primjerice, nije im bilo dopušteno graditi kuće, morali su živjeti u šatorima sve dok neko od arapskih susjeda ne bi odlučio prodati im kuću. Naseljenici su se teško borili kako bi obradili zemlju u vremenskim uvjetima u kojima do tada nisu živjeli. Vrućina, malarija, bolesti... Sve su to bili problemi koje su jedva rješavali. Ipak, bili su uporni. Historičar Simon Dubnow opisivao je njihove napore s divljenjem, o tome kako su obrađivali zemlju koju plug nije dotakao stoljećima.

No, onda su dobili neočekivanu pomoć. Multimilioner Edmond James de Rothschild odlučio je pomoći naseljenicima da ostvare san o svojoj zemlji. Rođen je u Francuskoj 1845. godine, bio je sin bogatog bankara koji je od oca naslijedio unosne poslove i brojne nekretnine. Ali, poslovi i zarada nisu ga zanimali onoliko koliko ga je zanimala ideja o izgradnji novog doma Jevreja u obećanoj zemlji. Već 1882. godine kupuje prve komade zemlje koje poklanja doseljenicima. U sedam godina otkupio je 25.000 hektara zemlje. Sponzorirao je nove dolaske, poslao poljoprivredne stručnjake kako bi naseljenike podučili hortikulturi i vinogradarstvu. Rothschild je brinuo za sve poslove u koloniji. Sagradio je sinagoge, bolnice, kuće, škole, useljenicima isplaćivao plaće. Prema nekim procjenama, potrošio je tadašnjih 50 miliona dolara.

Ipak i pored pored uloženih miliona, nije sve išlo onako kako je Rotschild očekivao. Pobune i sukobi među naseljenicima bili su toliko česti da je nerijetko morala intervenirati i osmanska policija. Mnogi su kolonisti odustajali, pa bi preselili natrag u Evropu ili u SAD. “Obećana zemlja pokazala se vrućom, prašnjavom i neplodnom. Ipak, prva alija bila je početak sporog, ali važnog procesa”, piše izraelski historičar Shlomo Sand.

Od početka prvog vala pogroma, više od 2,5 miliona Jevreja napustilo je Istočnu Evropu između 1882. i 1903. godine, ali su najčešće emigrirali u Sjedinjene Države ili Francusku. U to doba u Palestini ih je bilo tek 50.000. Ipak, najveći uspjeh prve alije bio je savremeni hebrejski jezik. Njega je razvio pisac i novinar Eliezer Ben-Yehuda, rođen 1858. godine. On je stvorio zajednički jezik za Jevreje koji će u narednim desetljećima dolaziti u Palestinu iz Rusije i ostatka Evrope i koji su do tada govorili judeo-španski ili turski.

Nakon prve, 1904. godine uslijedila je druga alija, kasnije treća, četvrta, peta i šesta. Sudionici drugog vala naseljavanja tada su već sanjali o vlastitoj državi. Ulagali su u industriju, osnivali stranke. Neke su počivale na socijalističkim idejama. U jednoj od takvih partija aktivan je bio mladi novinar iz Poljske. Zvao se David Ben-Gurion.

Tagartovi dobermani

 
RUŠID - roman u nastavcima
Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 20:45

 

NightRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (5)

Šarao je i šarao, čekajući da prođe ponoć. Neće Ramizu ostati dužan. Još jedna dvobanka i Ramiz će biti više nego zadovoljan. Reći će mu da nije htio smarati konje, a daće mu na peškeš i fišek sirove kafe.

Kad je stigao pred kuću oblaci prekriše mjesec. Nesta srebrne mjesečine. Odjednom se, kao utvara, Safeta stvori pored njega.

-Mati, idi u kuću. Sam ću istovarit'.

-Sine dragi, nalet te ne bilo, đe si to sve pokr'o. Joooj, majko moja, Allahu dragi, k'o da gledam…. eto đandara jal' noćas, jal' sabahile. Sine, haram je ovo sve. Harama u kuću neću. Gon'  to i vraćaj na vakat dok đandari došli nisu.

-Mati draga, nije haram, već halaljeno od gazde Morica. On uskoro zatvara firmu, veli gurava su vremena, pa nemade plaće mi isplatit' i dade robu umjesto plaće.

-Ha'de, bolan ne bio, rahmetli bi Ramo dvajes godina svaki dan bez odmora irgatio, pa jope ne bi skupio para za kola puna svačeg'.

-Šuti mati. Karavakat je na pragu. Ha'de da sklonimo, l'jepo rasporedimo, zaštitimo od miša, pa da imamo za crne dane što su pred nama. I šuti kako ti je rahmetli mati pod rahmetli ocem šutila, i nikom ni r'ječi.

Istovarali su i slagali, a sve u najcrnjoj tami jer Safeta nije htjela ni petrolejke upaliti. Kad su došli do donjeg reda, odnosno do vreća s brašnom ispod kojih je bila limena kutija, Rušid reče materi da ode i podgrije mu štogod za večeru. Ona tiho ode uz basamke.

Rušid vreću po vreću na rame pa unosi u magazu. Prvo je stavio kutiju na pod, a onda preko nje vreće.

Uđe u kuću ne paleći svjetla, na brzinu pojede nekakav gulaščić što mu je mati podgrijala i leže. Neće san na oči, pa eto ti. Sve je osluškivao ne bi li čuo kakav sumnjiv zvuk ili grebanje oko brave na vratima magaze. U tom nemiru je možda uspio otkunjati par puta po pola sata.  

Sutra, dok još nije svanulo, vrati Rami kola i konje. Objasni da nije htio morit' konja. Dade mu još dvobanku i pogolem fišek sirove kafe za mater mu. Kad je krenuo konji kao da će se pokrenuti za njim. Sve ga gledaju i ržu.

-Aaaa! Ovo je čudo. Nikad za mnom krenuli nisu, a u tebe gledaju k'o da su u te zaljubljeni, od sreće ržu i da ih pušćam, poletili bi za tobom.

-Vallahi billahi, ne znam šta him je. 'Fala i Allahimanet.

-'Fala tebi, previše si dao, a mater će mi se pravo obveselit' kad joj ov'liko kahve donesem. Evo ti ba dvobanka izvadka. Dosta je kahva. I previše.

Jok ba! Samo metni u šlajpek. Allahemanet.

-Allahemanet.

…….

Preksutra se navuče mrkla noč, oblačna, bez mjesečine, crna da ne može crnija biti. Safeta oko jedanaest učećerila, spava k'o top. Rušid se nečujno izvukao iz kreveta pa bos krenuo na vrata. Podmazao ih je jučer, da ne zaškripe. Sišao je do magaze. Tiho otključao Okretao se lijevo-desno. Ništa nije vidio, niko, dakle, njega ne vidi. Zavukao je ruke ispod vreća s brašnom i napipao kutiju. Polahko je iznese u crnu noč. Sinoč oko ponoći je tačno izbrojao trideset i osmi direk počevši od prvog lijevog do avlijske kapije. Pored njega je ostavio pogolem kamen. U naramku ponese kutiju. Pipao je i pipao u mraku i konačno napipa kamen. Tu je trideset i osmi direk. Drmao je direk što tiše, lijevo pa desno, naprijed pa nazad i jedva ga izvadio. Onda je uzeo ašov, onaj Ramin špicasti, pa čučeći poče kopati da produbi rupu. Kopao je i kopao, baš bez zvuka, kad se oglasiše komšijski psi. Leže na već rosnu travu. Psi se ubrzo utišaše. Nastavio je kopati. Probao je da li kutija može da stane u rupu? Može. Postavio je direk na nju. Joj, direk malo viši ostalih. Može neko primjetiti da je viši od ostalih, da se nekako izdvaja. Izvadio je kutiju, iskopao još zemlje, stavio kutiju u rupu, a na kutiju postavio direk. Sad' je štimalo. Zatrpao je rupu i utabao svu zemlju oko direka, a sutra na noć će kokošijeg izmeta zakopati oko direka da tu što više korova izraste.

Vrati se i leže. Uzdahnu nekoliko puta. Gola je voda. Prevrtao se u nekom čudnom nemiru već opterećen tajnom koju od sada mora držati u sebi. Kao u hodajućem mezaru.

(nastavlja se)

 
Safet efendija o ramazanu
Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 10:13

 

Safet efendijaIz ramazanske sehare

Safet efendija Pozder, Prozor

Bio je ramazan. Sporo je protjecao još jedan vreli dan. Sporo, ali lijepo. Zapravo, više nego lijepo. Dok sam se pripremao za prijepodnevnu mukabelu, zazvonio mi je telefon. Uslijedio je kratak razgovor čiji sam prvi dio donekle pratio, a ostatak sam samo slušao i klimao glavom. Epilog je da je muftijstvo odredilo da te godine obavim hadž. Učio sam mukabelu u nekom posebnom stanju, transu ili nečemu drugom što ne znam objasniti. Poslije namaza sam tumačio proučene ajete i stranice, ne smogavši snage da kažem džematu za hadž. Tačnije, usplahireno sam očekivao da će uslijediti novi telefonski poziv te da će mi biti rečeno kako je slučajno došlo do greške i kako od mog hadža, barem ovaj put, nema ništa. Otišao sam korak dalje pa sam još jednom provjerio i utvrdio – idem na hadž.

I dok sam se borio da prigušim jedno, naišlo je i drugo oduševljenje, a njega je priredio, naravno, naš Džeko. Igrao je neku ludu utakmicu i postigao ravno četiri pogotka, ako se ne varam, Tottenhamu, i to usred Londona. Ulazim na ikindiju i kontam uzeti muštuluk, kad, ono, ljudi već na sav mah pričaju o tome.

Da bi se sve svarilo na najefikasniji način, odlučujem otkunjati do iftara i iskoristiti pogodnost postača čiji je i san ibadet. Uskoro se iftarim i krećem onako kako sam i planirao – u obilazak džemata, a ti susreti s našim vrijednim ljudima uvijek su posebni i inspirativni.

U našoj lijepoj tradiciji skrivena je cijela sehara mudrosti. Zapravo, to su sehare, sve jedna do druge i sve kićenija od kićenije, a u njih se metalo sve ono što se generacijama tkalo i plelo kako bi vez naše vjere i tradicije bio što ljepši i sadržajniji. Kur’an, namaz, mejtef, džamija, mevlud, šerijatsko vjenčanje, hadž ili kurban mogli bi biti nazivi zasebnih sehara koje smo stoljećima čuvali i, nadam se, sačuvali i u koje je istinski užitak povremeno zaviriti.

Zasebna sehara svakako je i ramazan.

Ako bismo, barem i na trenutak, zavirili u njenu unutrašnjost, naišli bismo na mnogo toga što direktno izvire iz riječi časnog Kur’ana: “Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom.” Nošen tim razmišljanjima, stižem na odredište. Vruća ljetna noć izmamila je ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu i iščekuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vrijedno radili na njivama. Razgovaramo i prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući se ustaljenom dinamikom, padali u vrijeme koševine ili berbe trešanja. Postilo se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se marilo ni za dobronamjerne savjete da se, tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem tako što će vodom samo nakvasiti ispucale usne. Iako sasvim legalna i legitimna opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti posezao za njom.

U neka doba, pred sami ezan, dok smo još bili pred džamijom, prilazi mi dječak od osam ili maksimalno devet ljeta i, u maniru ozbiljnog čovjeka, pita da li se njemu pika post ako jedan dan posti dokle mogne, a da drugi dan nastavi odatle do iftara. Veli, njemu je nana obećala da to tako može, pa želi da se uvjeri u to. Naravno, dajem mu potvrdan odgovor, osokolim ga i kažem kako slobodno može uraditi tako sve dok se ne osjeti dovoljno jakim da cijeli dan isposti bez poteškoća.

Pravda se dječak kako bi on mogao ispostiti cijeli dan, ali ide s roditeljima na njivu, radi i pomaže im, pa ožedni.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search