LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Osvrt gospodina Mursela Begovića
Subota, 23 Prosinac 2017 09:25

 

Mursel-2Ne vrijeđajte bošnjačku žrtvu namećući joj nekakvu “ulogu”

Filip Mursel Begović

Nije Međunarodni sud u Hagu radio na pomirenju među narodima, nego na presuđivanju ratnim zločincima. Niti jedna presuda, bez obzira kome je izrečena, nije donesena sa svrhom da nekoga pomiri, već da osudi za učinjena ratna zlodjela. Zato je krajnje neprimjereno ustvrđivati da haške presude neće pomoći pomirenju među narodima u BiH, što je nemušto poručivao Dragan Čović. Tranzicijska pravda ili pomirenje jesu logičan epilog nakon presuda, ali su nemogući ako izostane katarza, koja je u ovom trenutku nemoguća i među Srbima i među Hrvatima. I to će biti tako sve dok njihov politički i vjerski vrh insistira na negiranju presuda u Hagu, a ratnim zločincima pridaje mesijansku i svetačku aureolu.

U Bibliji se navodi da je Isus objasnio kako prepoznati prave ili lažne mesije: “Poznat ćete ih po njihovim plodovima.” I lažnog mesiju Srba, genocidnog zločinca, a ne narodnog heroja, prepoznali smo po plodovima. To nisu njegove žrtve jer bi ih tim imenovanjem uvrijedili, a uvjereni smo da naši šehidi uživaju u hladovinama džennetskih perivoja. Mladićevi plodovi pokazali su se na njegovom prvom saslušanju u Hagu, gdje je pokazao svoje herojstvo. Srpski junak, vitez, knez, vojskovođa i “neka mu je vječna slava”, pišu Srbi na bilbordima po Banjoj Luci i Beogradu, a taj nepokolebljivi patriota, borac za vjekovnu otadžbinu i terminator strašnih Turaka i dahija na početku suđenja u Hagu, da prostite, usrao se u gaće. No, Srbi se i dalje ponose svojim uneređenim “đeneralom”, kao što se i Hrvati ponose kukavičkim samoubilačkim činom Slobodana Praljka. Ako bi s bilo čime mogli uspoređivati ovaj postupak jednog osuđenog ratnog zločinca koji je odgovoran za konclogore, protjerivanja, silovanja, ubijanja, mučenja, rušenja i slična zlodjela, onda bi mu srodnike mogli naći u ustaškim oficirima koji su 1945. godine, baš po uzoru na svoje nacističke kolege, na vijest o kapitulaciji, izvukli revolver i ispalili si metak u sljepoočnicu. Praljak, ipak režiser po zanimanju, svoj kukavičluk i strah od suočenja s istinom i sramotom ispoljio je ispijanjem otrova pred svjetskim auditorijem.

Dakle, bez katarze nema ni pomirenja, nema ni pomaka u našim kompliciranim odnosima. Nikoga ne možete prisiliti na katarzu, a to je znao i samoubica Praljak studirajući na fakultetu dramskih umjetnosti i učeći o Aristotelu, koji teoretski definira da katarza treba izazvati strah i sažaljenje te tako “pročistiti” osjećaje gledalaca. Kao i svaki drugi ratni zločinac, zao i naopak po prirodi, Praljak je to izvrnuo i svojim činom praktički dezinformirao hrvatsku javnost o svom istinskom statusu koji glasi: presuđeni ratni zločinac.

 
Edhem (Eddie) Čustović - nekoliko pitanja za profesora i doktora nauka
Četvrtak, 21 Prosinac 2017 13:28

 

Eddie CustovicProf.dr sci. Edhem (Eddie) Čustović – tamna sjena sumnje pada na njegove navode

Edhem (Eddie) Čustović, bh. genije s dvodecenijskom adresom u Australiji pomjera svjetske granice u nekoliko oblasti. (citat iz teksta objavljenog na portalu KLIX)

Helem, pročitasmo da je mlađani bh.genije profesor La Trobe Univerziteta, magistar nauka i doktor nauka. Naime, u intervjuu je navedeno da je on profesor na La Trobe Univerzitetu.

Provjerom javnih podataka koji su svakom dostupni očevidno je da Edhem (Eddie) Čustović nije profesor na La Trobe Univerzitetu, već je naveden kao Industry Project Coordinator. Dakle, on je koordinator industrijskih projekata, ali nije profesor navedenog Univerziteta.

Dalje je u intervjuu navedeno (citat) “da je nakon sticanja diplome u prvom ciklusu studija, magistarski rad Čustović je odbranio u oblasti ekonomije, a doktorsko zvanje stekao je u elektrotehnici.”

Međutim, ni nakon temeljite provjere nije nađen niti jedan relevantan podatak koji bi mogao potvrditi ovaj navod, tako da se može smatrati da Edhem (Eddie) Čustović nije magistrirao u oblasti ekonomije, niti da je stekao naučno zvanje doktora nauka ili znanosti iz elektrotehnike.

Dakle, u taze slučaju Edhema (Eddie) Čustovića dubiozni su navodi o njegovoj univerzitetskoj profesuri, zvanju magistra nauka, kao i zvanju doktora nauka.

Naime, u Australiji je uobičajeno da se navedu titule, odnosno naučna zvanja svakog suradnika bilo kojeg univerziteta, ali na službenoj web-stranici La Trobe Univerziteta (OUR STAFF) za Edhema (Eddie) Čustovića piše ono što piše, a među tim podacima koji su navedeni nigdje nema podatka da je on profesor navedenog univerziteta, kao što nigdje nije navedeno da je magistar nauka i doktor nauka.

Izvor: (http://www.latrobe.edu.au/engineering/staff/profile?uname=ECustovic

Nadalje, Edhem (Eddie) Čustović vrlo napadno pokušava prodati “vrapče pod golupće” navodeći da je La Trobe “renomirani australski univerzitet”. U stvarnosti La Trobe University je na dvadesetoj poziciji od ukupno 33 univerziteta, svakako prema službenom rankingu australskih univerziteta, pa bih mlađanom Edhemu (Eddie) Čustoviću najdobrohotnije preporučio, da u slučaju naučne institucije u kojoj je nekakav koordinator, ne koristi hiperbolu “renomirani” jer se ranomiranim univerzitetima u Australiji mogu smatrati samo oni iz tvz. Go8 grupe.

Izvor: http://www.universityrankings.com.au/qs-australian-rankings.html

Šta kazati na kraju ovog kratkog osvrta?

Pribojavam se da bi lako moglo biti da je i mlađani Edhem (Eddie) Čustović  zaražen “virusom nepotrebnog laganja” i lažnog predstavljanja vlastitog “lika i djela”. Taj mini-tsunami lažnog predstavljanja (preciznije rečeno kroničnog laganja) započeo je sa nekadašnjom predsjednicom bosanske krovne organizacije, nekada na papiru postojećeg Vijeća BH organizacija Australije čiji se “krov srušio”, a predsjednica "pala sa krova" te je kompletno provaljena, dakle raskrinkana, “podvila repić” i za stalno mjesto svog boravka i života izabrala Sarajevo. Pokazalo se, međutim, da je da je tu “bolest” kroničnog laganja ili “chronic lagitisa” ponijela sa sobom u Sarajevo gdje je nastavila “čaršiji” lagati o svom liku i djelu, pa će i tamo biti “prokužena”, ako već i nije.

Od te bolest laganja o samom sebi odavno boluje i notorni lopov – kradljivac čitave jedne knjige pokojnog Vlade Mrkića – Alija Resulović koji se ne zaustavlja samo na nezapamćenom plagijatu (krađi tuđe intelektualne imovine), već u svojoj službenoj biografiji navodi da je završio Filozofski fakultet u Sarajevu – a zglave nije (provjereno 100%), te da je završio postdiplomske u Krakovu (Poljska) što je također drska izmišljotina. Eški, Alijice! Šatro završio postdiplomske sudije, a nije diplomirao, već odmah u početku nagario sa faksa u Sarajevu. 

Navedenom dvojcu lažova se vrlo brzo pridružio naš ovdašnji barun Münchausen, inženjer Hasan Alijagić, koji se toliko nalagao da to ni najgladniji pas ne bi ni onjušio, a kamo li pojeo. A ni zacrvenio se nije!

Bojim se, zaista se bojim da se ekipi “BH-australskih lažova” pridružio i mlađani inženjer Edhem (Eddie) Čustović. Taj će me strah savladavati sve dok on lično ne podastre čvrste podatke o svojoj profesuri na La Trobe Univerzitetu, te o svom naučnom zvanju magistra nauka, te naučnom zvanju doktora nauka.

Red bi bio da se očituje jer bi njegovo eventualno neočitovanje bilo jasan znak da je moj strah bio opravdan.

Bošnjačko oko će mu dati koliko god hoće prostora da nam elaborira i demantira naše sumnje u njegove navode koje nesebično raskalašeno dijeli po KLIX-u, Dnevnom Avazu i drugim bosanskim medijima prodajući testise pod bubrege o svojoj genijalnosti “dole” po Bosnici gdje se takve ublehe itekako “rauhaju”.

 
Još nešto o srpskim v(j)erovanjima
Četvrtak, 21 Prosinac 2017 08:50

 

Vampir-1Trnjem protiv vampire

Pre nego što pokojnika spuste u raku, malo ga izbodu trnovim kocem kako se ne bi povampirio. Dobar način je bio i da mu se zabodu trnovi u palčeve od nogu, ili da mu se na grob pored krsta udari mali glogov kočić, ponekad i nagori ugarkom. Na primer, trnje od gloga i prut od šipka vešaju se o vrata i prozore ili stavljaju na prag, a za prag dobro mogu da posluže i grebeni, vile i druge šiljate stvari.

Kada ukućani izlaze i kuće i ostavljaju je praznu, prethodno prevrnu kapu ili neki komad odeće, a uveče, pred spavanje, stavljaju se naopako lonci, crepovi i drugi sudovi "jer vampir na prevrnuto ne nailazi".

Pošto se vampir ipak pojavi, vatra na ognjištu se nikako ne gasi, ili se baš pred njim pali. Vatra je univerzalni lek od svih zlih demona, a delotvorno je i kađenje kuće katranom, pljuvanje uokolo po kući sa sažvakanim belim lukom. Ako ništa od ovoga ne otera vampira, on se prati, pronalazi, sačeka da se vrati u raku, i onda, dok spava, prikiva se glogovim kocem za grob.

U Dalmaciji i u Bosni, kad se pojavi vampir, "ljudi će mu grob otkopati, smjestiti ga potrbuške i pričvrstiti glogovim kocem za grob, da se ne može više iz groba podignuti", kažu istraživači. Običaj privezivanja vampira u grobu za kolac nalazi se i starih Germana, ali i kod modernih Grka. Tom prilikom se često vampiru otkida glava i stavlja među noge, ili se vampir spaljuje, što se zabranjivalo u Srbiji od 14. veka i Dušanovog zakonika.

U istočnim i južnim krajevima Balkana za ubijanje vampira zaduženo je naročito, vidovito lice, vampirdžija. To je najčešće subotnjak, čovek koji je rođen u subotu, što je inače i dan kada vampiri ne smeju da napuštaju svoj grob. Osim toga, vampirdžija ne sme da bude iz istog sela u kome hara vampir. Drugi vampira ne mogu da vide, ali on može, i to tako što prethodno stavlja neku tajnu travku pod jezik. Vampirdžija ubija vampira tako što ga prevarom izvede iz sela i udavi u reci.

Davno je pisao Mihajlo Veljić da vampir umire kad ga ujede crno pesto ili ga vampirdžija ubije iz puške, ili da sagori u negašenom kreču u grobu. Navode se primjeri rskopavanja groba koga su napunili vodom pa unutar ubacili negašeni kreč i na taj način umorili vampira. (Veljić Mihajlo, Debar i njegova okolina, Bratstvo VIII, Beograd,1899, strana 44)

(Preneseno iz Vesti Online, 16.12.2012)

 
Izgleda da zvona zvone američkom dolaru kao valuti u međunarodnoj trgovini?
Srijeda, 20 Prosinac 2017 11:10

 

Imran HoseinUgledni islamski teolog, filozof i geopolitički mislilac šeik Imran N. Hosein u intervjuu za beogradsku Politiku je između ostalog rekao i ovo:

Велики утицај у свету САД заснивају на томе што контролишу међународни свет новца преко долара. Амерички долар је као међународна валута у међувремену постао безвредно парче папира на којем су исписане цифре. Америчке федералне резерве су у банкарски систем упумпале седам трилиона таквог практично лажног новца, који се штампа без покрића. Све озбиљне анализе показују да америчка моћ у светском монетарном систему опада због таквог долара, а и петродоларима су дани избројани, на чијем рушењу раде Кинези. Последице свега овога је да се глобални систем „Пакс Американа” приближио свом крају.

(Preneseno iz beogradske POLITIKE od 20.12.2017)

 
Bosanski čo(v)jek Vladimir Srebrov
Srijeda, 20 Prosinac 2017 00:10

 

Vladimir SrebrovSjećate li se ovog Karadžićevog saradnika: Šta je govorio kada je počela agresija na BiH?

Autor: A. P.

Ratne 90-te koje su poharale BiH i Balkan period su kada se dešavaju neki od najvećih ratnih zločina, a čitav svijet svjedoči potezima ratnih zločinaca poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, Slobodana Praljka i mnogih drugih. 

Ono što često se zaboravlja jesu i primjeri iz tog perioda kada se unutar etničkih zajednica javljaju otpori fašističkim idejama glavnih vođa. Jedan takav primjer je i Vladimir Srebrov (org. Milan Nikolić) koji je rođen u Požarevcu 1954. godine. Otac mu je bio oficir JNA, a osnovnu i srednju školu završio je u Travinku i Banjoj Luci da bi diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Srebrov je jedan od osnivača SDS-a, kojem se suprotstavio kada je prozreo fašističke i ratne namjere velikosrpske politike na čelu s Radovanom Karadžićem

Tokom rata je ostao u Sarajevu aktivno politički angažovan podržavajuću građansku opciju u BiH. Već prvih ratnih dana Srebrov je Karadžića nazvao ratnim zločincem, mnogo prije nekih drugih političara. Uhapsili su ga 1992. godine na prevaru četnici na Ilidži, kada je krenuo na pregovore o primirju, o snabdijevanju opkoljenog Sarajeva strujom, vodom i plinom. Osuđen je za izdaju, uz smrtnu kaznu - strijeljanjem.

Biva zatvoren u zloglasni zatvor Kula, gdje je 39 mjeseci bio izložen najužasnijim torturama. Kaznu mu preinačuju u petogodišnju robiju. Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoče o tome kako, dok ga četvorica četničkih grmalja "razvaljuju od batina", Srebrov viče: "Bosna, Bosna, Bosna".

Dvadeset i prvog oktobra 1995. godine, Srebrov je polumrtav razmijenjen, zajedno sa još nekoliko lica među kojima su i dvoje turskih novinara, Munira Ačin i Ali Kočak. Oni su oslobođeni u razmjeni ratnih zarobljenika i lica na Sarajevskom aerodromu koja je obavljena u prisustvu civilne policije Unprofora i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.

Po izlasku iz Kule, Srebrov je izjavio da je jedan od onih koju su ga uhapsili rekao: "Volio bih da te koljem uz svirku gusala". Od posljedica zatvorskih batina, Vladimir Srebrov je umro u Sarajevu 1999. godine, u 45. godini života.

Ostaće upamćen i po javljanju u Dnevnik 2. maja 1992. godine, kada je održao inspirativan govor.

- Poručujem građanima Sarajeva da više nisu Srbi, Hrvati, Muslimani! Oni su po naciji - branioci! Nas napadaju, žele da nas unište, da nam oduzmu naš grad! To su zločinci! Oni nemaju motiva nijednog, osim da nas opljačkaju! Ovaj trenutak je preokret u historiji BiH, preokret nje kao mlade i nezavisne države. Ovim činom su agresori, a to je JNA, bivša JNA, ekstremno krilo Srpske demokratske stranke, članovi četničkog pokreta i Srpska radikalna stranka, oni su dakle ovim činom, ovdje u Sarajevu, sebi iskopali grob! Oni su ovim činom dokazali da su ništarije, da su niko i ništa! Građani Sarajeva, zbijte redove i oborite ove hulje koje su napale grad! Na čelu ovih ljudi koji napadaju nalaze se ratni zločinci koji će izaći na optuženičku klupu – kazao je tada Srebrov.

Pored toga, pamti se i njegovo branjenje zastave s ljiljanima, kada je nametnutu trokutastu zastavu BiH javno spalio u Sarajevu kod Vječne vatre. 

Značajan je i istup Srebrova kada je 1992. u jeku tvrdnji da je referendum o nezavisnosti BiH urota Bošnjaka i Hrvata protiv Srba izašao na referendum.

- Prisustvujem ovom časnom skupu kao Srbin, da bih podvukao nešto – da na ovaj referendum će izići onaj dio Srba, onaj dio srpskih intelektualaca koji BiH smatraju svojom domovinom i svojim zavičajem – kazao je on tada.

(Ovaj tekst je prenesen sa portala FAKTOR.ba od 17.12.2017)

 
Bosanski genije prof.dr sc. Edhem Čustović
Ponedjeljak, 18 Prosinac 2017 18:40

 

CustovicBosanski genije - Životni put Edhema Čustovića: Od izbjeglice do autora revolucionarnih inovacija

A.Kendić, KLIX

(Na fotografiji je glavom i njegovanom bradom BOSANSKI GENIJE koji u ovom tekstu tvrdi da je univerzitetski profesor i doktor nauka)

Edhem (Eddie) Čustović, bh. genije s dvodecenijskom adresom u Australiji pomjera svjetske granice u nekoliko oblasti. Autor je nekoliko inovacija, a jedna od njih doprinijela je smanjenju stope smrtnosti australskih beba. Ovaj 32-godišnji Tuzlak vjeru u svoju rodnu zemlju nikada nije izgubio, a u BiH se planira vratiti, jer joj želi pomoći da postane primjer uspješnog razvoja.

Životni put Edhema Čustovića skupa s njegovom porodicom 1991. godine prvenstveno je odveo u Švicarsku, a potom i u daleku Australiju gdje danas niže uspjehe.

"U vrijeme kada je rat u Hrvatskoj počeo, moj otac je skupa s još tri osobe bio učesnik pobune na aerodromu Dubrave u kojoj je nekoliko hiljada rezervista odlučilo da ne ide ratovati u susjednu državu. Nakon pobune proglašen je neprijateljem države. S obzirom da su ga željeli odvesti u zatvor te se nije znalo da li će se uopšte vratiti živ, on je izbjegao u Švicarsku. Od tog trenutka promijenjen je naš čitav život", prisjeća se Čustović.

U informacijama koje su kružile u to vrijeme pojavila se i ona da bi u potrazi za njegovim ocem JNA bila spremna iskoristiti ostale članove porodice za ucjenu.

Zbog toga su majka i brat ubrzo krenuli put Švicarske, a Edhem je kao sedmogodišnjak ostao u Tuzli kako bi završio prvi razred osnovne škole. Situacija se s vremenom pogoršala te je kao jedino rješenje nametnuto da Edhema djed prokrijumčari preko granice, što je i učinjeno.

Izbjeglice u Australiji


Nakon tri i po godine boravka u Švicarskoj, porodica Čustović se preselila u Australiju. Zbog statusa izbjeglica i nedovoljno finansijskih sredstava, Edhem i njegov brat nisu bili u prilici pohađati neku od privatnih škola, ali to našeg sagovornika nije spriječilo da dokazuje svoje vještine.

"Australija je predivna, ali u bilo koju zemlju da dođete kao izbjeglica automatski ste stranac i morate se snalaziti. Živjeli smo u jednom od najsiromašnijih kvartova Melbourna, gdje su većinom bili imigranti. U svemu tome nismo imali izbor da idemo u elitne škole, nego smo išli u onu koja je bila najjeftinija za prevoz", priča Čustović za Klix.ba.

Njegova borbenost nakon srednje škole odvela ga je 2002. godine na renomirani australski La Trobe univerzitet na kojem je stekao titulu inžinjera elektrotehnike, a kasnije i zvanje profesora.

"Bio mi je veliki izazov da se dokažem na ovoj renomiranoj ustanovi. Prepreku mi je predstavljalo to što sam došao iz prilično loše srednje škole, pa sam se prve dvije godine borio da dostignem nivo studenata iz drugih srednjih škola", kaže ovaj Tuzlak koji je maksimalno iskoristio sve ono što mu je ova obrazovna ustanova ponudila.

Asistent na trećoj godini studija

Čustović se istakao i po tome što je jedan od rijetkih studenata u svijetu koji je priliku za proglašenje u asistenta dobio na trećoj godini studija.

"Profesor koji je držao nekoliko predmeta iz oblasti optičkog inžinjeringa se razbolio te je meni kao najboljem u njegovom predmetu rečeno da preuzmem rad. Bio sam šokiran, ali sam shvatio da je to jedinstvena prilika koja mi se neće ukazati u drugim okolnostima. Bilo je smiješno da sam predavao studentima koji su bili skupa sa mnom na časovima. Prvo me nisu shvatali ozbiljno, ali nakon određenog period otkrili su da im mogu pomoći. Mislim da je moja akademska karijera te godine i pokrenuta", dodaje Čustović.

Nakon sticanja diplome u prvom ciklusu studija, magistarski rad Čustović je odbranio u oblasti ekonomije, a doktorsko zvanje stekao je u elektrotehnici.

"Imao sam želju da kroz studije ekonomije, poduzetništva i inovacija spojim svijet biznisa s inžinjeringom. Korist inžinjeringa u poduzetništvu je dokazana i kroz praksu, a to upravo sada pokušavam prenijeti i na mlade ljude u BiH", pojašnjava ovaj 32-godišnjak.

Njegova znanja i vještine dodatno su potvrđeni članstvom u Institutu elektronike i elektrotehnike (IEEE), najveće profesionalne organizacije na svijetu, koja djeluje u više od 180 država te broji 440.000 članova, među kojima je bio i Nikola Tesla.

Dopredsjednik ovog instituta za državu Victoriju u Australiji postao je s 26 godina, dok mu je četiri godine kasnije dodijeljena funkcija profesionalnog inžinjera u Odboru za publikacije i servise.

"Tu sam dobio priliku da putujem u SAD te sjedim pored ljudi koji vode kompanije poput Googlea, Tesla Motorsa… Tako sam doživio novo iskustvo koje mi je promijenilo život. U posljednje tri godine sam počeo djelovati i na globalnom nivou, a dotad se moj angažman svodio na Australiju i Novi Zeland", pojašnjava Čustović, koji je ove godine izabran i za predsjednika IEEE-a u oblasti globalne industrije te sada sarađuje s osobama koje vode kompanije poput Twittera, IBM-a…

 
Albert Einstein o Muhammedu alejhi-selamu
Nedjelja, 17 Prosinac 2017 22:17

 

EinsteinO Muhammedu alejhi-selamu

Albert Einstein (1879 - 1955)

“Današnji Židovi razlikuju se od onih Musaovih/Mojsijevih, koji su ga bili doveli u položaju da traži iskupljenje za ono što su oni uradili. Uistinu, kako bih ja mogao biti njihov vjerovjesnik u ovom vremenu, lišenom vjerovjesnika, premda sam njihov: i otac i majka su mi Židovi!? Ja ipak ne bih volio biti židovski vjerovjesnik iako je današnje vrijeme bez vjerovjesnika, od kojih je posljednji bio Muhammed.

A kada biste se vi /Palestinci/ odnosili prema Židovima onako kako se on odnosio, vi bi ste njih imali u svojim rukama, umjesto što oni imaju vas! Koliko znam, vjerovjesnik Muhammed je uspio osujetiti njihova svekolika nastojanja protiv njega i njegove Objave onom mudrošću s kojom se odnosio prema svim ljudima. Židovi tako, pred tim njegovim ljudskim odnosom i jednostavno, a istovremeno svjetskom mišlju, nisu mogli učiniti ništa drugo, već mu se podčiniti. Tako su bili u njegovoj ruci, a neki od njih su i povjerovali u njegovo vjerovjesništvo i u njegovu Objavu i svrstali se u red onih koji su vjerovali u sve ono s čime je Muhammed dolazio. Štoviše, zajedno s njim su se suprostavljali otvorenim i prikrivenim židovskim neprijateljskim postupcima protiv islama. Mislim da je Muhammed, svojom visoko razvijenom sviješću kojom je pronicao u sve ono što su poduzimali Židovi, uspio ostvariti svoj cilj i onemogućiti ih da nanesu neposrednu štetu islamu koji sve do danas predstavlja snagu stvorenu da se njome uspostavi mir. Da je sada Muhammed živ, vjerujem da u vašoj zemlji ne bi postojale teškoće, pa zašto vi, njegovi sljedbenici, ne slijedite put svoga Poslanika. Tako biste, mislim, uspjeli riješiti sporove koji vremenom postaju sve zamršeniji!”

(Preneseno iz Preporodovog Journala).

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 16 Prosinac 2017 13:33

 

ToniKad u Beču tražiš sreću

Toni Skrbinac, bistrička raja, “privremeno” u Maroboru, ali duša vuče, pa je malo-malo “dole” u Rajvusa

Završila opsada Sarajeva, prestao rat i muke, strašno vrijeme preselilo u uspomene koje pune ožiljaka i dan danas žive na duši svakoga ko se u tom paklu bio našao. Mlade generacije, oslobođene straha, gladi i raznih stiski krenule u osvajanje svog svijeta. Naš junak Edin Daši, zvani Edo na prekretnici:

“Malo mi je nedostajalo da prekinem sa školovanjem…U to vrijeme je nekoliko mojih prijatelja otišlo na studij vani. Jedan od njih bio je Nihad koji je studirao germanistiku i svako malo smo se čuli. Počeo me nagovarati da dođem i probam se upisati. Rekao da ima nekog prijatelja klarinetistu koji će se raspitati i…odlučim da krenem. Ali kako, kad valja vizu dobiti???”

Zanimalo me je kako je na sve to gledala Veselinka Ilić, Edinova profesorica i svakako najveći “krivac” da se našao na tom nesigurnom, a slatkom putu sa oznakom kako bi nam govori Arsenov stari, poznati hit “Sve bilo je muzika…”

“Veselinka, nažalost, nije više među živima. Kako sam rekao u ratu sam preselio i oko dvije godine stanovao kod nje, kako bih joj bio od pomoći, ali i kako bih spriječio da se neko drugi useli u njenu kuću. Ona je u međuvremenu počela postajati nekako kao moja druga majka, posebno u vrijeme njene bolesti tokom koje sam joj hizmetio. I nije s radošću primila moju odluku da idem vani na studij, naprotiv…Tu je onda došlo do tužnog rastanka…”

Sretna okolnost u vlastitim neprilikama gotovo uvijek su ljudi. Za Edina Dašija tog juna 1998.godine bili su od presudne važnosti Mustafa Mujagić i Valentin Inzko, tadašnji ambasador Republike Austrije u BiH.

“Mustafa je moja porodična veza i on je zamolio Inzka da nekako dobijem vizu. Inzko opet, koliko znam, posjeduje senzibilitet za mlade muzičare i tako ga valjda i nije previše trebalo nagovarati da mi se izda viza. U Beč sam došao u junu, kraj je školske godine, a onaj klarinetist mi je sredio sastanak sa Josefom Hopfenvieserom, operskim pjevačem. Josef je tražio da nešto otpjevam, dopalo mu se i rekao mi je da dođem u septembru, u vrijeme kada počinju prijemni…”

Uz malo peripetija, eto Edina u septembru u Bečki muzički konzervatorij. Pjevati zna koliko i kako zna, ali njemački mu nije baš najsigurniji. A onda pred devetoročlanom komisijom on je jedan od 170 kandidata, a biće primljeno njih sedamnaest. I evo dramske jednočinke u kojoj nastupaju, nevažna publika, ali zato prevažna devetoročlana komisija i , svakako, naš Edin Daši.

“Spremio sam za taj prijemni dvije arije, jednu iz Traviate i drugu koju pjeva Wolfram u Vagnerovoj operi Tanhauser. Izađem, pun sam treme, odozgo iz komisije čujem najprije jedan muški glas. Znam da me nešto pita, ali izgubljen sam i ne znam šta…Stojim i znojim se kad odjednom zvonki, ženski glas na našem jeziku: “Komisija pita šta ćete pjevati?”

Kažem i oni onda predlože da pjevam ariju Wolframa. Inače, prije samog izlaska pred komisiju svako od nas je zaokružio ime jednog od profesora kod kojeg bi želio studirati…Naravno, i ja sam. Nakon što su se kandidati izredali otišli smo svi u jedan bife i onda mi je pristupila ona žena čiji sam glas čuo. Predstavila se: Marija Sklad-Sauer. Odmah mi je rekla da joj se jako dopada moj glas, pitala me kojeg sam profesora zaokružio i skeptično zaključila: “On te vjerovatno neće uzeti, a ja bih te rado poučavala. Ali kako idem sljedeće godine u penziju, nemam više pravo uzimati nove studente…”

 
Dobar vic Jasenka Banjca
Petak, 15 Prosinac 2017 10:50

 

Pjanac u krevetuPoslije jedne pijane noći

Jasenko Banjac, FB

Muž se budi mamuran. Otvara oči i na stočiću ugleda čašu vode a pored dva aspirina.

Na stolu pored kreveta ugleda ispeglanu odeću, zatim pogleda okolo i vidi da je cijela kuća čista i pospremljena!

Na stolu u kuhinji ugleda papirić gde je pisalo: "Dragi, otišla sam u kupovinu. Doručak je u rerni, sportske novine na stolu. Tvoja ženica!"

Tad dođe i sin i muž ga upita šta se desilo prošle noći.

Sin odgovara:
- Ah, ništa, došao si oko tri ujutro, pijan k'o zemlja, sapleo si se na stepenik i razbio maminu najdražu vazu i povratio u hodniku, pa si se zabio u vrata i sad imaš modricu na oku!

- Kuku meni, ali reci mi zašto je sad tako sve pospremljeno i mama nije ljuta?

Sin objasni:
- Pa kad te je mama odvukla u spavaću sobu i pokušala ti skinuti pantalone, ti si rekao: "Gospođo, pustite me na miru, ja sam oženjen"!

 
Osvrt gospođe Vildane Selimbegović
Četvrtak, 14 Prosinac 2017 12:22

 

VildanaBeogradski trijumf Bakira I.

Vildana Selimbegović, Sarajevo

Bošnjački član Predsjedništva BiH i lider SDA osvojio je srca sarajevskih partija usred Beograda i dobio nepodijeljenu političku podršku i lijevih i desnih i centra. Skoro da je nastala utrka ko će prije čestitati Bakiru Izetbegoviću na državničkom ponašanju demonstriranom u susjednoj zemlji. Zato vrijedi podsjetiti šta je tačno uradio za ovako veliki pothvat: na konferenciji za medije, na kojoj su se obraćali srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović, uzeo je mikrofon da objasni cijelom svijetu kako će se vanjska politika Bosne i Hercegovine voditi u Sarajevu, a ne u Beogradu! I nacija je ustala na noge. Nek’ im je vala odbrusio! To što je Vučić skoro sažaljivo pokazao prisutnim novinarima na našu trojku - u kojoj se, zašto i to ne reći, najbolje držao Mladen Ivanić, srpski član Predsjedništva BiH - likujući što smo baš takvi kakvi smo se tu predstavili, dakle neusaglašeni i raštimani, nikom ništa. Sarajevo se pita, pusti Vučića. Bakir je poklopio i njega i Čovića, likuje domaća mahala, nezainteresovana za sve drugo rečeno u Beogradu, uključujući i neposredni povod za nastup Bakira I.

A povod je priznanje Kosova. Žurnal je u svojoj analizi pokazao da u istupima Vučića, Čovića i Izetbegovića i nije bilo neke veće razlike, no na kolege se sručilo drvlje i kamenje, ko biva - ne vole Bakira pa sad umanjuju njegove učinke. Eto mu ih, skupa sa svih onih 100.000 zelenih beretki što ga slave, no da vidimo šta ćemo s Kosovom. Kad će to Sarajevo, kao epicentar spoljne politike BiH, priznati Kosovo? Odgovor je posve jednostavan - onoga časa kada se postigne konsenzus u Predsjedništvu BiH. Kad će se postići konsenzus? Opet jasno: kad sva tri člana Predsjedništva BiH budu dala svoj glas. Sve i da je Bakir I. u Predsjedništvu BiH voljen kao u svojoj partiji, sve i da ima političkih, oratorskih i ostalih sposobnosti da ubijedi Čovića i Ivanića da Bosna i Hercegovina treba priznati Kosovo, to ne samo da se neće dogoditi do kraja njihova mandata nego neće dospjeti ni na dnevni red. A ako slučajno i dospije - bošnjački član Predsjedništva BiH će biti ubjedljivo preglasan. U Sarajevu.

Evo i zašto. Raif Dizdarević, koji o spoljnoj politici, usuđujem se ustvrditi, zna puno više nego svi dosadašnji članovi državnog Predsjedništva BiH zajedno, davno još, u vrijeme kada se tek spekuliralo mogućnošću da Kosovo ne bude Srbija, ovako je rekao: Kosovo će, vrlo vjerovatno, dobiti državna obilježja puno prije nego mi to očekujemo, no važnije od toga je kako se BiH treba postaviti; naime, zbog svog unutrašnjeg uređenja BiH je jedina zemlja koja Kosovo treba priznati nakon Srbije (parafraziram). Zašto onda BiH ne bi pratila Srbiju kada je Kosovo u pitanju i svojim i kosovskim državljanima da(va)la sve one olakšice koje danas postoje na relaciji Beograd - Priština? Zašto se Sarajevo, kao epicentar spoljne politike BiH, za to nije izborilo makar u ona tri navrata kada je Predsjedništvom BiH predsjedavao bošnjački član Izetbegović? I šta uostalom BiH dobija njegovim učestalim izjavama o priznanju Kosova? Osim nove krize i novih napetosti?

Recimo to ovako. Učinak je sličan Izetbegovićevom obećanju iz januara ove godine kada je mahao dokazima koji će u Haagu presuditi da se pokrene revizija procesa BiH protiv Srbije. Sjećamo se kako je to završilo, iz Haaga je stiglo pismo predsjednika Međunarodnog suda pravde, bolje rečeno šamar svim žrtvama u kome je jasno stajalo da je kompletan bošnjački aparat zagrijan za reviziju šest mjeseci ranije znao da BiH nema ni agenta. Na stranu što je tad Bakir I. zaboravio i Predsjedništvo BiH i ustroj zemlje i načine odlučivanja i čuveni konsenzus, nije se sjetio čak ni riječi vlastitog oca koji je imao hrabrosti kazati kako “Svi treba da se upitamo šta smo učinili da ova zemlja bude jača, bolja i po mjeri svih njenih građana”. No, dokaze koje je Izetbegović mlađi obećao podastrijeti čim prođu hašku kapiju, još nismo vidjeli, ispostavilo se da je to jedna u nizu njegovih populističkih akcija namijenjenih Bošnjacima. Njegovom populizmu valja odati priznanje: u samoj BiH svaki je njegov pothvat ove vrste donio novi talas nepovjerenja i bio novi šamar koaliciji na državnom nivou. Zato danas u Savezu za promjene, SDS-u, PDP-u i(li) DNS-u sumnjaju kako Izetbegoviću kao partner mnogo više odgovara Milorad Dodik nego ministri poput Mirka Šarovića ili Dragana Mektića koji nastoje raditi za sve ljude u BiH. I nije isključeno da će upravo zahvaljujući ovom najnovijem patriotskom činu Bakira I. Bosna i Hercegovina ostati bez Vijeća ministara.

Treba li sad podsjećati na relaciju SDA - HDZBiH? Na izmjene Izbornog zakona za koje je Dragan Čović mjesecima tvrdio da ih je dogovorio upravo sa Bakirom I. pa se onda ovaj predomislio? Izborni zakon se mora mijenjati, tu niko nema dileme, no ostaje pitanje da li je lakše postići dogovor ako SDA igdje ima saveznike? U ovom ih času evidentno nigdje nema, ni u Federaciji ni na državnom nivou. Zato i nije već dugo pitanje zašto to radi Bakir I. Njegova SDA se dovoljno upetljala u svoje probleme da izlaz traži tamo gdje se najbolje osjeća. U stvaranju i kreiranju sukoba u kojima će se predstaviti kao veliki spasitelj Bošnjaka. Da ne kažem u politici koju vodi već više od dva desetljeća i čije rezultate svi živimo i koji su jednako poražavajući iz mandata u mandat.

Osim kada je o populizmu riječ. Mjera populizma je prisutnost na Facebooku i otuda zapravo i stalni izljevi mržnje SDA-ovih apartčika prema svima koji ne misle kao oni. Koleginice Sanela Prašović Gadžo i Arijana Saračević Helać sve o tome znaju, ispljuvao ih je jedan od satelita Bakira I. i onda svoj status obrisao, baš onako kako SDA vodi državu. Pljuni pa izbriši. I opet tako. Zato je trgovac bolesnim junicama po Srebrenici i požurio da podrži svog jarana po mržnji prema ženama. Nije šala biti federalni ministar, valja to i opravdati. Možda i on postane ambasador, pa da rahat privatno slavi mržnju. I da bude potpuno dominantan u medijima, što bi rekao pominjani ministar. U onoj mjeri u kojoj Bakir I. trenutno dominira.

Za izbore spreman!

(Preneseno iz dnevnog lista Oslobođenje od 11.12.2017, svakako uz dopuštenje glavnog urednika)

 
Dioptrija gospodina Branislava Mikulića
Srijeda, 13 Prosinac 2017 08:18

 

Branislav Mikulic“Spustite zavjesu!”

Branislav Mikulić, Amsterdam

Zavjesa nad Tribunalom se spustila 29. novembra 2017. Glavni sudac je tako naredio pošto je, izrekavši presudu, spazio da se general Slobodan Praljak stropoštao. Tako je bilo odlučeno već mnogo ranije. Haški sud za Jugoslaviju je prestao s radom jer je obavio sve formalne zadatke pred njega postavljene. Svi postupci su završeni. Potvrđeni.

SUD U HAGU JE OBAVIO SVOJ POSAO … ali na način da je podgrijavao animozitete čitavih ovih godina poratnih. Obavio je posao, ALI ZLE STRASTI SMIRIO NIJE. Tako ja vidim.

Mislim da je velika greška što su se ti sudski procesi razvukli na tolike godine, na čitave dvije decenije pa i više. Krivica je to suda u Hagu. Trebao je sve vođe, one koje su južnoslavenske narode uvukle u rat, osuditi već dvije godine nakon rata. SVE VOĐE – i to jednostavno jer su odgovorni za izbijanje rata ili za to da nisu spriječili rat. A onda i generale svih armija koji su prešutjeli, nisu spriječili ili nisu osudili zločine što su ih učinili pojedinci i jedinice pod njihovom komandom. Dakle osuditi 200 najodgovornijih, arhitekata i kolovodđa rata i omogućiti nam da se okrenemo budućnosti, saradnji, pomirenju, ako je ikako moguće, a moguće je, uvijek je moguće ako postoji dobra volja i ako je ona poticana s vrha, prije svega od strane političke, kulturne, intelektualne i naučne elite.

Naravno, trebalo je bez pompe suditi i svim pojedincima koji su okrvavili ruke, svima, na svim stranama. Strogo i po istim aršinima. Sve je to trebalo obaviti za 3-4 godine, recimo do 2000 godine, a ne ovako, razvuči kroz dvije decenije, čitave 22 godine. Rane su se sa svakim suđenjem nanovo otvarale, žrtvama se manipulisalo i trgovalo, mržnja se podgrijavala, polarizacija opet produbljavala, rađala se želja za “novom pravdom”, pa i za osvetom ... Toga smo svjedoci i danas. Nažalost.

Dovoljno sam star i pamtim: dvadeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata malo ko da je još mrzio Nijemce (“Švabe” - kako smo ih u partizanskim filmovima zvali) koji su skrivili 1.700.000 žrtava tokom okupacije naših prostora, većina kojih su bili nedužni civili. Nakon dvije decenije smo izašli iz kandži mržnje i želje za osvetom. Strasti su se smirile. Niko Nijemce nije smatrao neprijateljima, barem niko u mojoj sredini. Nasuprot, naši građani su u to doba (već od 1965-te) masovno išli na “privremeni” rad u Njemačku, njemački turisti su preplavili Jadran. A kod nas DAN DANAS kao da je rat... kao da je 1941 ili 1991. Mnogi su još u svojim busijama i jedni na druge reže. Mržnja ključa. Malo, suviše malo smo naučili od sopstvene prošlosti, a niti od tuđe. Ima divan primjer iz Ruande, iz Afrike.

NAJSTRAŠNIJI ZLOČIN MODERNOG DOBA JE UČINJEN U RUANDI !!!. Više od 800.000 nenaoružanih ljudi – među njima nebrojeno mnogo djece, žena, staraca - je mačetama pobijeno i masakrirano u roku od samo 100 dana sredinom 1994. Pripadnici Hutu naroda su izvršili genocid nad Tutsima. Genocid koji je brojem ravan stotini Srebrenica - najstravičniji od Drugog svjetskog rata. I nakon takvog zločina (ni Hitler u “naponu zločinačke snage” nije uspio pobiti toliko ljudi u tako kratkom roku), dva naroda u Ruandi su našli put pomirenja. U tri godine su lokalni sudovi (mahom seoski sudovi sastavljeni od uglednih domaćih ljudi) suočili ubice i preživjele žrtve ili/i rodbinu žrtava i bez puno formalnih procedura otkrivali istinu o zločinima. Pa su onda od ubica tražili POKAJANJE, a žrtave pitali za OPROST. Dva miliona ljudi se pojavilo pred sudom, pred licem pravde, pred licem žrtava. Samo najkrvoločnije vođe su završile po zatvorima. Sve je obavljeno za manje od tri godine!!! Ruanda i njena dva nekoć suprotstavljena naroda su krenuli put pomirenja i prosperiteta. Krenuli su graditi novo, bolje društvo okrenuto dobru za sve. Danas, dvadeset godina nakon rata Ruanda je jedna od najperspektivnijih afričkih ekonomija, stabilna zemlja u kojoj vlada mir i sigurnost, u koju turisti rado idu, u kojoj bujaju investicije stranih ulagača.

Neka nam ovo bude za pouku, makar naknadno, nakon što smo tolike godine protračili, umjesto da radimo na pomirenju.To je trebao biti najvažniji projekat, ne samo Suda već sviju i svakog ponaosob. Sada kada je zavjesa nad Sudom pala, podignimo zavjesu pred svojim očima. Pokušajmo vidjeti svjetlo pa krenuti putem gdje mržnje neće biti, gdje ćemo dijalog o svemu htjeti voditi, dobro pojedinca za svjetionik si imati, i dobrobit čovjeka, građanina, kao vrhunsku mjeru za sve uzimati. Dobru naše djece se posvetiti.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search