LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Sandžak u NOB-u
Utorak, 27 Ožujak 2018 09:52

 

Esad RahicSandžak u Drugom svjetskom ratu (11)

Mr sci. Esad Rahić

Muslimanska milicija i vulnetari u Sandžaku

Od druge polovine 1941. godine na prostorima Sandžaka počinje da djeluje tzv. „Muslimanska milicija’’, koja se u historijskim izvorima iz tog doba naziva i „muslimanska vojska’’. Ove jedinice su formirane na nivou četa, a ponegdje su imale snagu do nivoa bataljona.

U historiografiji se stvara misterija oko pitanja tzv. sandžačke muslimanske milicije koja se neopravdano izjednačava po svojoj ulozi sa četnicima, ustašama i drugim istinski zločinačkim formacijama. Šta je to zapravo muslimanska milicija i kakva je njena uloga bila u poslednjem svjetskom ratu?

Muslimanska milicija je organizirana u cilju odbrane svojih sela i domova, dakle, jedna vrsta samoodbrambenih jedinica. One su imale vojno obilježje samo po tome što su bile naoružane i što su imale svoj komandire. U svemu drugom, ni po čemu se nisu razlikovale od ostalog seoskog stanovništva, živjeli su u svojim kućama, hranili se u svojim porodicama, kretali se u seoskim, civilnim odijelima i bili naoružani najčešće sopstvenim oružjem. Bile su jednonacionalne organizacije sastavljene isključivo od Bošnjaka. (Mustafa Memić, Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, str. 313)

Čak ih je i Oblasno rukovodstvo antifašističkog pokreta u Sandžaku u svojim ratnim izvještajima tretiralo kao odbrambene organizacije koje su branile svoja sela i nisu dozvoljavle da u njih ulaze, prvenstveno četnici, a nisu bili saglasni ni sa ulaskom partizana, mada su se prema jednima i drugima sasvim različito odnosili. Sa četnicima su se konfrotirali i uvijek bili spremni na borbu sa njima, a s partizanima se dogovarili i iznalazili mogućnosti da ih odvrate od upada u njihova mjesta. To potvrđuju mnogobrojni izvještaji Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak, kao i Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru i Boku.

Komunisti su imali jednu čudnu tendenciju da ratna zlodjela što ravnomernije podjele na sve jugoslovenske narode i u cilju stvaranja te vještačke i neistinite ravnoteže bošnjačkom narodu je kao poslijeratno ideološko, nacionalno i historijsko breme bačeno na pleća djelovanje tzv. muslimanske milicije, iako je i njima bilo jasno da se ove formacije nikako ne mogu izjednačavati sa četnicima, ustašama, ljotićevcima i njima sličnim. Jedino što su im mogli zamjeriti bilo je da se pripadnici ovih samoodbramebenih jedinica nisu slagali sa revolucionarnim komunističkim ciljevima partizana jer su bile pristalice starog kapitalističkog društvenog uređenja. Okupator je tolerisao postojanje muslimanske milicije jer ga ona nije napadala, a u svojim mjestima je obezbjeđivala red i mir.

Za razliku od njih na teritoriji koja je bila sastavni dio tzv. Velike Albanije okupator je formirao tzv. vulnetare, odnosno „milicija volontario antikomunista’’ (milicija za borbu protiv komunista’’). Ove milicijske jedinice su postojale samo u gradovima i bile su mješovitog nacionolnog sastava. U njima je po pravilu bio jednak (proporcionalan ) broj Srba i Crnogoraca s jedne i Bošnjaka s druge strane. Ovakve jedinice su formirane u Plavu, Gusinju, Gornjoj Ržanici, Rožaju, Bijelom Polju i Sjenici. Bila je to i jednim dijelom plaćena vojska. Oni su imali zadatak da čuvaju granicu prema Crnoj Gori, za šta su bili motivirini i zbog činjenice da su na taj način istovremeno branili i svoja sela i svoje domove od četničkih upada i pokolja.

 
Zapisnik saslušanja, presuda i obrazloženje presude Mustafi Busuladžiću
Nedjelja, 25 Ožujak 2018 19:41

Mustafa BusuladzicZapisnik o saslušanju Mustafe Busuladžića

OZNA, Sarajevo, april 1945

ZAPISNIK O SASLUŠANJU MUSTAFE BUSULADŽIĆA, sin Smailov, profesora teologije, 25. april 1945.

Lični podaci:

Zovem se Mustafa Busuladžić, sin Smaila i Emine rođ. Volić, rođ. 1.IV.1914. g. u Trebinju, vjere islamske, oženjen sa Zehrom rođ. Šestić, otac dvoje djece, profesor teologije, nastanjen u Sarajevu, Skerlićeva 13/II

Koje škole ste svršili i gdje ste studirali?

Svršio sam muslimansku početnu školu mekteb u Trebinju, Nar. Osn. školu u Trebinju, osam razreda Gazi-Husrevbegove medrese u Sarajevu, višu Islamsku Šeriatsko-teološku školu u Sarajevu, i položio viši posebni ispit iz arapskog jezika i književnosti i muslimanskih institucija na orijentalnoj školi na univerzitetu u Rimu /u 1942. g/.

Ko vam je omogućio studije u Italiji?

Studije u Italiji mi je omogućio punac i primao sam stipendiju talijanske vlade.

Kakve su bile vaše veze sa ustašama?

Nikakve. Nikada nisam bio član ustaškog pokreta, niti sam održavao bilo kakve veze sa ustašama.

Kakvog je karaktera bio vaš put u Rim?

Moj put u Rim bio je čisto naučnog karaktera.

Koliko ste puta putovali u Rim?

Samo jedan put.

Koje ste narodnosti?

Jugoslavenske.

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 24 Ožujak 2018 10:38

 

velika kucaKuća i sreća

Toni Skrbinac, raja s Bistrika, privremeno živi u Mariboru

Kad sam se ono kao maloljetnik (januar 1973.g) zatekao na bečkom gradilištu u 12. Bezirku u beskrajno dugoj ulici koja je nosila naziv Laarbergstrasse, zapalo me da spavam u baraci gdje su bili sami Jugovići.

Glavati Nišlija odmah me posvojio nazivajući me “sine” i ponudio da zajedno u istoj šerpi kuhamo, uglavnom će on, jer je vičniji i iskusniji.Trojica preostalih bili su iz nekog od sela pod Zmijanjem, čini mi se baš iz Kočičevih Stričića. Pamtim najviše Branka, simpatičnog bucmastog čovjeka koji je muku mučio sa frizurom. Kosa ga zarana skoro napustila, ostalo mu nekoliko pramenova pa ih on svako malo iznova raspoređivao na ćelavoj glavi, a onda mrtav ozbiljan vadio iz džepa malo ogledalce pa ga vrtio na sve strane da vidi kakav je sa najnovijim stajlingom.

Petkom u podne bi završavali poslove, polir bi nam podijelio plate i onda su ona trojica na brzinu potrpali stvari u jednog žutog “tristaća” i pravac svojim kućama i porodicama u, čini mi se, Stričiće. Nišliji bilo daleko do Niša, a ne znam ni da li je imao porodicu, pa bi on otiđi u Beč u neku od naših kafana i tu se ubijao alkoholom sve do nedjelje popodne.


A kad bi se u nedjelju opet svi okupili oko peći u baraci, onda se svašta pričalo. Često, stvarno često, su moji bosanski zemljaci govorili o svojim kućama koje su teško zarađenim novcem ovdje u Austriji, podizali u svojim selima. Opisivali su radove, dokle su stigli sa zidanjem, na stonu mušemu podastirali planove “kol'ko soba” i “kak'ih” sve prostorija namjeravaju graditi, koliko će šta koštati i do kada će te svoje kuće završiti.

Kasnije sam se tih kuća napravljenih novcem kapitalističkih zemalja u socijalistčkoj Jugoslaviji nagledao gdje god da sam putovao. Ostala je ta strast za velikom kućom kao znakom moći do dana današnjeg, a neće biti drugačije ni u budućnosti, jer valja se potruditi da doživiš da drugi govore: “Jesil' vidio kol'ku je kuću napravio!?” A mnogi ljudi vole da im se drugi dive i nema šta nisu spremni učiniti da zasluže to divljenje. Drugo je, pak, pitanje, koliko takve nerijetko preglomazne kuće bivaju (is)korištene, a da ne govorimo o stilskim opredjeljenjima vlasnika koji su u našu Bosnu donijeli takoreći sve što svijet ima: i pagodu i zamak i vilu…Šarenilo na nekim dijelovima puta, evo, naprimjer kad idete od Doboja prema Žepču ili od Arizone prema Srebreniku… kao da ste na nekom dječjem vašaru gdje sve pršti od raznih boja, oblika i naziva pa vam se može učiniti da ste čas u Americi, čas u Turskoj, a čas u dalekom Japanu. Vašar taštine i neukusa.

 
Pjesma o Srebrenici
Petak, 23 Ožujak 2018 10:48

 

SrebrenicaSrebrenice

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

 

                                          

Srebrenice, ljepotice,

pazi s kim ćeš u nesreći!

Što si stala, koga čekaš?

Ko to još došao nije

ime što ti je čuvao?

Ti što jesu njih ne čekaj!

Lešinari sa planina,

na hijene zasličiše,

utrobe im razniješe,

ni u snu ih nećeš naći,

pa da cijeli vijek čekaš.

Ranjavu te pokoriše,

baš k'o majku na porodu,

al' rane ti ne liječe,

ti umireš pod olovom

koje srebru ravno nije,

a stiglo je od zlotvora.

Nema mjesta na tvom tijelu,

koje nije krvarilo.

Padalo je to olovo:

na kolijevke i na sofre

gdje se suh zalogaj jeo,

i majkama u naručje

dok su djecu milovale

i na dojku navodile.

 
Sandžak u NOB-u
Četvrtak, 22 Ožujak 2018 10:00

 

Esad RahicSandžak u Drugom svjetskom ratu (10)

Mr sci. Esad Rahić

O nekim četničkim zločinima u Sandžaku

Prvi napad na Novi Pazar dogodio se 4. novembra 1941. godine. Cilj napada je bio, ne samo zauzimanje grada, već i potpuna likvidacija bošnjačkog življa u njemu i okolini. Napad je trajao od 4 ujutro do 10 časova i završio se neuspjehom. Do sedam sat četnici su napredovali i primicali se gradu. Mirko Ćukovič o ovom događaju piše: „Biko Drešević, mula Jakub Kadrović i Džemo Koničanin zašli su im za leđa i sa boka, što izazvalo pometnju među četnicima i povlačenjem sa već zauzetih položaja. Pošto je napad razbijen s ove strane, branioci su se prebacili na liniju Pertrova crkva–Đurđevi Stupovi–Paričko brdo-Vidovo i potisnuli četnike na cijeloj linije.’’. (Mirko Ćuković, Sandžak, str. 173)

Broj poginulih i ranjenih četnika iznosio je oko 140, a Bošnjaka i Albanaca oko 120.  Broj poginulih i ranjenih toga dana je bio znatno veći kada se dodaju i civilne žrtve sa seoskog područja.(Mijo Radović, Novi Pazar i okolina, str. 326-327)

Aćif je na sjednici Odbora za odbranu grada prisutnima čestitao pobjedu i ponovo uputio svoje predstavnike u susjedne srezove i opštine radi traženja pomoći u ljudstvu, oružju i municiji. U ovim borbama je naročito stradala selo Požega gdje je samo u kući Bahtijara Doljanca, koji je čuvao tri srpske i tri bošnjačke porodice, iskasapljeno 13-toro ljudi, žena i djece, iako su ih članovi srpkih porodica, koje je Bahtijar dotada štitio, molili i preklinjali da to ne čine. U Novi Pazar pristižu nova pojačanja naročito sa Kosova. Smatra se da je oko 10. novembra u Novom Pazaru bilo  preko 3.150 naoružanih ljudi. Albanskim snagama je komandovalo dvanaest istaknutih albanskih bajraktara. Sve ovo je ohrabrilo Aćifa da odluči da borbena dejstva premjesti na teritoriju neprijatelja, odnosno da izvrši napad na Rašku koju su u svojim rukama držali četnici. Napad udruženih bošnjačko-albanskih snaga na Rašku također je bio neuspješan. Počeo je 16. novembra u 10 časova. Odlučujuća bitka se odigrala 17. novembra i otpočela je oko 4 časa na Velikoj i Maloj Bisini i u dolini Raške. Napad je trajao do 6 sati i završio se povlačenjem albansko-bošnjačkih snaga. S obje strane je poginulo oko 200 ljudi. (Mirko Ćuković. Sandžak, str. 175 Mirko Ćuković. Sandžak, str. 175)

Drugi četnički napad je izvršen 21. novembra sa znatno jačim snagama. Spaljena su sva bošnjačka sela od Požege do Vučinića. Grad je opet odbranjen. Bilans žrtava, 42 mrtva četnika, branioci 26 mrtvih, Ranjeno je oko 45 ljudi. Četnici su ubili i preko 20 bespomoćnih ljudi, žena i djece. (Mirko Ćuković. Sandžak, str. 175)

Treći četnički napad je bio najspecifičniji. Naime, četnici su se poslužili prijevarom obavještavajući Njemce da Novi Pazar tobože drže komunisti.  Njemci su krenuli 4. decembra 1941. godine negdje oko 9 časova  u napad na grad zajedno sa četnicima. Ali, uskoro su shvatili da su obmanuti i vratili su se u Rašku. Za njima su se povukle i četničke jedinice. (Miodrag Radović, Novi Pazar i okolina, str. 328; Mirko Ćuković. Sandžak, str. 176)

 
Obavještenje iz jedne naše zajednice
Srijeda, 21 Ožujak 2018 10:32

 

MunibObavijest iz ABA, Melbourne

(Na fotografiji je predsjednik ABA-e, gospodin Munib Ramović)

Selam dragi prijatelji Bošnjaci i Bošnjakinje,

želim vas obavijestiti da je u nedelju 18.03.2018.u 11. sati održana Skupština Australian Bosniak association, skraćeno ABA, i da je izbor novog odbora jednoglasno prihvaćen.

Predsjednik ABA u narednom periodu 2018/2019 g. bit će Munib Ramović, koji ujedno obnaša i dužnost predsjednika Ogranka Kongresa Bošnjaka za Australiju i Novi Zeland.

Sekretar ABA je Mayo Filipović.

Blagajnik je Osman Čavrk.

Odbor čini osam članova, a deveti član je predsjednik.

 

Mahsuz selam iz Melbourne-a, 20.03.2018.g.

 
Kost smutnje je ubačena - samo jedan narod ne može riješiti "Gordijev čvor"
Utorak, 20 Ožujak 2018 09:16

 

Katolici BosnjaciBosanci (a i Hercegovci) ili Bošnjaci, po ko zna koji put

Bezbroj četnika, ustaša, domobrana, udbaša, kontraobavještajaca i komunista su bili Bosanci, ali su radili protiv Bosne, a u korist susjednih država. Vojislav Šešelj, Vuk Drašković, Stevan Moljević, Ante Pavelić, Gojko Šušak, Mate Boban, Emir Kusturica, Mile Dodik, Fahrudin Radončić, Fikret Abdić i tako u nedogled.

Amir Telibećirović, Sarajevo

(Na fotografiji je jedan golemi prozor na sarajevskoj Katedrali, a u zadnjih dvadesetak godina često nazivanoj Prvostolnici. Za one koji slabije vide - u dnu prozora piše – Katolici Bošnjaci Grada Sarajeva 1887. Ko ne vjeruje da tako piše neka ode u Katedralu pa se sam uvjeri.)

Da ponovimo podatke iz činjenične lekcije, iako je već javno rečeno više puta. Ljudi su ipak upadljivo zaboravni u Bosni, ali i oko Bosne, pa je ponavljanje određenih činjenica neophodno. Dakle, u Bosni, ali i Hrvatskoj, mnogi se Hrvati prezivaju Bošnjak, a neki Bošnjaci se prezivaju Hrvat. Ima također Srba i Hrvata koji se prezivaju Bosanac. Zatim, tu su Bošnjaci koji se prezivaju Bosnić, a Hrvati Herceg ili Erceg. Onda imamo još i varijacije - Bošnjović, Bosankić, Bošnjakovski, Herceglić, Hercegović i tako dalje. Postoje i geografski pojmovi, sela, općine, brda, naselja, u Bosni i izvan nje, sa nazivima kao što je 'Bosanka,' iznad Dubrovnika, ili selo Bošnjaci u Slavoniji, te selo Bošnjani. Navodno postoji selo, ili naselje, sa takvim nazivom i negdje u Mađarskoj.

Svi su ovi podaci, ili bolje reći podsjetnici, vezani za temu koja traje, koja ne prestaje biti aktuelna od početka fizičkog napada na Bosnu 1992 godine, mada se može vjerovati da njena aktuelnost traje dosta duže, samo se povremeno više istakne u javnosti, a nekad manje. Tematika se odnosi na pitanje koje sliči onom čuvenom – 'da li je prvo bila kokoš ili jaje,' odnosno da li se treba izjašnjavati kao Bošnjak ili kao Bosanac. Dosta emotivno se nastupa kada je ova tema u pitanju, što je često pogrešno, jer se radi o dovoljno osjetljivim stvarima koje iziskuju više razuma a manje emocija. Povećava se broj nevladinih organizacija i pojedinaca koji javno ili privatno zagovaraju ideju bosanstva, ali bez dovoljnog definisanja šta žele sa time postići, osim uobičajene priče o ukidanju etničkih i religijskih podjela u današnjoj Bosni. Istovremeno, ne nude konkretan program, ideju ili način postizanja toga. Njihova motivacija je upitna kao i krajnji cilj.

Dosta je konfuzije izazvano preko toga za ionako zbunjeno stanovništvo u Bosni. Ovih se dana takve priče iznova aktueliziraju, uglavnom preko interneta i još nekih elektronskih medija. Stoga, možemo ovdje navesti (i to bez emotivnog pristupa) sporne tačke među nekima koji prenaglašeno zagovaraju bosanstvo, kao i sporne tačke među nekima koji možda na pogrešan način brane bošnjaštvo. I jedni i drugi ponekad brkaju pojmove – nacionalnost, etnička pripadnost, narodnost, državljanstvo pa čak i vjeru odnosno religiju. Ove stvari su već obrađene u različitim medijima prethodnih godina, i na različite načine, tako ni ovaj članak nije novi u tom području. Samo je relativno novi pristup. Više se radi o dopunjenom podsjećanju na značajne detalje,

Stvari ovdje postavljamo kroz najčešće izjave, formulacije, slogane i pisanja onih koji su više za Bosance umjesto Bošnjake, kao i obratno. Bez iznošenja ličnih imenica onih koji su aktivni u svemu ovome.

Jugonostalgijom do komunističkog bosanstva

Svi koji su rođeni u Bosni su Bosanci ili Hercegovci“

 
Podsječanje
Nedjelja, 18 Ožujak 2018 11:54

 

Amel SalcinBošnjaci u Australiji

Admir Lisica, Sarajevo

(Na slici je gospodin Almedin Salčin koji je novinaru STAV-a, gospodinu Admiru Lisici dao veoma važne podatke, međutim, u par detalja je ostao, čini mi se, nedorečen. Usudio bih se izdvojiti samo dva od nekoliko koji su nekako neprecizni. Molio bih gospodina Salčina da jasno kaže koje to ljude podrazumijeva kao “naše ljude” koji su radili za tajne službe. Mislim da bi red bio kazati koji su to ljudi i za koje tajne službe su radili? Ovako ispadne kao ono: Drugarice i drugovi, ima među nama onih koji…. Nadalje, mislim da bi naše čitatelje jako interesirale okolnosti pod kojim je zatvoren Bošnjački dom, a posebno bi nas interesiralo konačno saznati ko ga je privatizirao?)   

Bošnjaci su još za vrijeme austro-ugarske vladavine započeli svoju “migrantsku priču”. Tada je, zbog promjene vlasti, veliki broj Bošnjaka napustio Bosnu i Hercegovinu i naselio se u Tursku. Iseljavanje Bošnjaka u kontinuitetu je nastavljeno tokom austro-ugarske vladavine, ali i u kasnijem periodu Kraljevine SHS. Prvi i Drugi svjetski rat također su za posljedicu imali migraciona kretanja među Bošnjacima. Uslijed agresije na našu domovinu, od 1992. do 1995. godine, Bošnjaci su se našli pred novim izazovom. Ponovno iseljavanje našeg naroda rezultiralo je time da danas gotovo nema zemlje u svijetu u kojoj se ne nalazi neka od bošnjačkih porodica, pa se tako možemo “pohvaliti” da nas ima čak i u dalekoj Australiji. U ovoj državi, prema nezvaničnim podacima, živi više od 20.000 (bošnjačkih??? N.F.) iseljenika iz Bosne i Hercegovine.

Iako je najveći broj doseljenika iz Bosne i Hercegovine u Australiju pristigao tokom agresije na našu domovinu, historija Bosnjaka u ovoj dalekoj zemlji počela je znatno ranije. Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, nastupio je period represije prema neistomišljenicima, pa su mnogi, zabrinuti za svoju sigurnost, odlučili napustiti tadašnju državu. Almedin Salčin pripada starijoj generaciji bošnjačkih doseljenika. Jedan je od najboljih poznavalaca historije Bošnjaka u Australiji.

“Prvi Bošnjaci u Australiju dolaze nakon Drugog svjetskog rata. U cijeloj Australiji u tom periodu ih nije bilo više od stotinu. Tada dolazi i nekolicina političkih emigranata koji nisu željeli ostati pod komunističkom vlašću. Tu bih istaknuo šerijatskog sudiju koji je živio u Brisbaneu i sarađivao s časopisom Bosanski pogledi, kojeg je uređivao Adil Zulfikarpašić. Izjašnjavao se kao Bošnjak i bio je veoma osviješten. Kada je 1948. godine stigla grupa Bošnjaka u Adelaide, poslije određenog vremena željeli su napraviti džamiju. Vidjeli su zapušten objekt koji im je ličio na džamiju i, kada su otišli u općinu da provjere o čemu je riječ, objašnjeno im je da to i jeste džamija i da oni mogu, ako žele, koristiti je. Englezi su nekad davno doveli Afganistance s devama jer su u to vrijeme deve bile najbolje prijevozno sredstvo. S vremenom su se ti Afganistanci asimilirali i praktično nestali, pa su naši ljudi obnovili tu džamiju i koristili je. Prvi efendija bio je izvjesni Ahmed Skaka iz Sarajeva i ostao je tu sve do svoje smrti. Najveći broj ovih ljudi bio je antikomunistički, pa, rekao bih, i antijugoslavenski orijentiran. Sedamdesetih godina i poslije dolaze tzv. ekonomski emigranti. Osamdesetih godina prošlog stoljeća u Melbourne stiže imam Azem-efendija. Džamija koju je ovaj efendija vodio bila je jedina džamija, možda u cijeloj emigraciji, koja nije bila pod kontrolom jugoslavenskih tajnih službi. Zato je bio u nemilosti Ambasade Jugoslavije i nekih ‘naših ljudi’ koji su radili za tajne službe. Najbolje politički organizirani Bošnjaci upravo su bili iz tog džemata, okupljeni oko ovog imama. Do devedesetih godina mislim da nije bilo više od nekoliko hiljada Bošnjaka u Australiji”, ističe Salčin.

PRVI BOŠNJAČKI RADIO U SVIJETU

 
Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Subota, 17 Ožujak 2018 08:33

 

stafetaŠto me je namučio taj njegov zanat

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

Pa i neka me je namučilo. Što se ja petljam tamo gdje mi nije mjesto? Mogao sam ostati kući i biti pošteđen od napora i problema. Hoću ja da budem zaprška svakom varivu. E, Bog me nije nagradio zbog tog petljanja, nego me kaznio. A ništa ja nijesam bio više kriv, nego neki Fajo deljadžija, deljanje mu njegovo glavu zdeljalo i ko mu dade britvu. Dade ili kupi? Bio je takav smotanko, da mu daš da čuva pet ovaca, on bi šestu izgubio obavezno. Ako je ne bi imao, on bi je kupio samo da je izgubi. Zavlačio bi se u šiblje i tražio uvijek nekog đavola, nekakvo drvo bez čvora i kad ga nađe, moralo je da bude, obavezno, češljikovo. On bi i rođenog brata prodao za dobru češljikovinu i oštru britvu.

Kada bih ja sada uptao nekoga:  

-Da li se sjećaš Faja? Svako bi mi odgovorio: -Sjećam, kako da ne sjećam Faja.  

Mnogo je bitnije, od svega, to čime se on bavio i kako me je ta njegova umjetnost, umalo koštala glave. Dugo vremena je čuvao sitnu stoku seljanima za plaću, ovce ili jagnjad, nikako zajedno nego uvijek jedno pa drugo. Čuvao je odlučenu jagnjad i tjerao ih je daleko iza brda da ne bi čula blejanje ovaca, a ni ovce njihovo blejanje. Bio je majstor za te poslove, nekako je omamljivao jagnjad sa pomalo soli i ona su se navikavala na njega i zaboravljala majke. Radio je to  obrnuto i sa ovcama, ako mu dopadnu da ih čuva. Sjatile bi se ovce oko njega kao pilad oko kvočke. Kada gazde prodaju jagnjad u proljeće, on se lati ovaca i tek tada pomiješa sa čobanima. E, baš tada je imao vremena za deljanje. Čuvao je i ljeti i zimi. I ljeti i zimi je nosio istu odjeću, zimi da ga zaštiti od hladnoće, a ljeti od vrućina. Vunjene čarape nije skidao ni ljeti, možda jeste kada je išao na spavanje, neću da mu podvaljujem i griješim dušu, jer ga takvog nikada nijesam vidio. Ljeti bi ih malo zasukao tu do čukljeva, a iznad čukljeva noge su se bijeljele kao snijeg. Govorio je da to radi zbog zmija šarki, jer ih je bilo po šumama i kršima kuda je on tjerao ovce. Bundu je zimi navlačio, a ljeti je vukao za sobom i sijedao na nju, da ne ozebe. Na svoju odgovornost kažem bunda, to je više bila gomila zakrpa koja je izgubila svaki oblik i vezu sa odjećom od silne upotrebe i stalnog vucaranja po zemlji i žbunju. Svaku priliku, Fajo je koristio da nešto delja, a imao je dobru i oštru britvu, odnekud, kupljenu u Novom Pzaru. Nikome je nije davao ni da je pipne, govorio je kako se djeca mogu posjeći, a stariji mu je mogu istupiti. Pravio je mahaljke i vretena od klekova drveta, trube od mlade vrbovine, a trojke i frule od šljivovine. Niko nije znao šta od tolike i silne češljikovine gradi, ali se ispostavilo da savija teljige za volove i da mu to ide kao podmazano. Kupuju ljudi, lakše im tako nego da se zavlače po šumi i zamaraju sječom i savijanjem. Prodavao je jedan teljig za pet kokošijih jaja. Jaja bi skuhao i jeo dok bi čuvao. Kad bi mu dosadila, čašćavao bi čobane ponekim. Pričaju da je bio napravio i gajde i da je lijepo na njima svirao, ali ga babo izmlatio što je pokvario neku jareću kožu.. Ono što nikada neću zaboraviti i što sam dobro zabilježio i očima i ušima je njegovo zavlačenje i izvlačenje iz šikara sa po nekoliko odsječenih grana. Zadnjih godina se nije zanimao za prava stabla, nego je tragao za drvećem čudnovatog izgleda. Tako je pronašao jednu spiralnu grabovu žilu i sa njom proveo dobar dio ranog proljeća. Nikome se nije povjeravao šta to radi, krio je taj svoj uradak kao zmija noge. Počeo je da živi sa tim parčetom drveta, bježao je od čobana i eglene, kada bi prolazio pored ljudi sklanjao je to ispod gunja kao obećana djevojka biljege primljene od vjerenika. Kad bi pritjerao stoku naveče, tu žilu je zavlačio ispod strehe, a sutradan bi je izvlačio i nosio sa sobom da ga još molo uglanca. Bliskim prijateljima je nešto nagovještavao, ale niti dovoljno niti do kraja. Ostavljao ih je u nedoumici..

-Vidjećete šta ja pravim, kad' ga napravim.

Negdje početkom aprila šezdeset i neke, zamijenio ga je stari dedo u čuvanju  ovaca. Na pitanje što on čuva i kud mu je Fajo, odgovorio je, da je sišao u varoš da kupi „malo pantola“.. Fajo ga je prevario i ponio to njegovo remek djelo u čaršiju, zavijeno u papir. Pričali su neki, koji su stalno njuškali po opšini, da su ga, na opšte iznenađenje, baš tog dana vidjeli kako izlazi iz kancelarije predsjednika omladine. Poslije tog boravka u varoši, više ništa nije bilo kao ranije, dobio je neku snagu i ponos, počeo je da prkosi svemu i svačemu, pa su mnogi očekivali da će ostaviti prut i otići na neku službu. Samo što niko nije mogao da procijeni u čemu su mu bile zasluge.

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 15 Ožujak 2018 14:28

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (46)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Jučer pročitah u Oslobođenju osmrtnicu Ibrahima efendije Kozlića iz Maglaja.

Iako nisam uglavnom spominjao ljude iz provincije, što je pogreška ovog moga piskaranja, osjetih potrebu da njega spomenem.

Bio je kod nas u Mostaru komšija Mirko Šapina, s bratom Rafom i materom Anicom koju smo zvali “baba Šapinka”. Kad je Mirko umro, negdje na početku Prvog svjetskog rata, a bio je kancelist Okružnog suda, dođe u naš komšiluk Maglajac Ibrahim efendija Kozlić na njegovo mjesto u sudu. Bio je dobar komšija, često se slazio s našom kućom (barem žene i djeca), a dobro je čuvao i džemat. Nama je bilo neobično, jer bi, čim bi preokujisalo na jaciju, on bi odmah zanijetio prve jacijske sunnete, pa bismo i mi bili prisiljeni klanjati, a nekako se nisu ti sunneti u Mostaru klanjali. Jednom mu netko od džematlija reče da se u nas u Mostaru ne klanjaju prvi jacijski sunneti.

Ja sam išao u ruždiju, a mislim da su uglavnom i sva muslimanska djeca polazila ruždiju. Mali procenat ih je pohađao mješovitu osnovnu školu. Ibrahim efendija koji je imao dosta djece i čini mi se da su sva bila muška, dade svoje odraslije sinove u madžarsku školu. To je bilo vjerojatno zbog toga što su djeca u madžarskoj školi dobivala ne samo besplatan doručak, nego i sav školski pribor. Zbog toga su njegovu djecu izbjegavala djeca iz komšiluka i zvala ih “kirmeki” (a to valjda što su oni učili “kirem” naglas radi izgovora).

Potkraj rata ili odmah spočetka 1919. odseliše se u Maglaj. Čini mi se da je tamo bio, u vrijeme osnivanja političkih stranaka, izvan stranke koja je okupljala većinu muslimana. U kulturnom životu angažirao se u provinciji idejom “Gajreta” koji mu je svu djecu školovao.

Jednom sam ga vidio u Maglaju. Ne sjećam se tačno godine, ali je to moralo biti oko 1933. Bio sam s rahmetli Hamdijom Kreševljakovićem na maglajskoj gradini. Bit će da je Hamdija onda sakupljao materijale o kapetanijama u Bosni i Hercegovini. Kad smo silazili u čaršiju prođe mimo nas kao memen. Ja ga poznadoh i pozdravih ga (a znao je da smo nas dvojica u Maglaju, jer malo mjesto odah sazna za dolazak stranaca), a on samo odmahnu rukom. Valjda se bojao da bi mene, kao starog znanca, morao zovnuti kud na ručak ili večeru, a bojao se i zbog toga što sam ja bio glavni tajnik Narodne uzdanice.

Oni ljudi iz Maglaja s kojim sam dolazio u dodir nisu ga voljeli, a pogotovo njegove sinove.

Za vrijeme rata on je bio u ustaškom taboru ili je bio nekakav općinski časnik. Pričao mi je poslije rata nekakav logornik iz Maglaja kako su 10. aprila slavili 1945-te godišnjicu osnutka NDH. Sarajevo je bilo oslobođeno, Visoko, Zenica, a partizani su bili već nadomak Žepča. Sve se u Maglaju što se angažiralo u NDH spremalo za povlačenje, a on hoće da se održi proslava godišnjice.

“Mi protiv proslave”, pričaše mi taj logornik (ne znam kako se zvao, susreo sam se s njim u zatvoru u Zenici), “a on hoće, ter hoće, i bogami smo proslavili kao da je front udaljen hiljadu kilometara od Maglaja, a ne malo više od hiljadu metara.” “Na koncu”, pričaše mi dalje, da je rekao Ibrahim efendija: “Nek smo vala proslavili kako treba, pa makar odmah sutra glavu izgubio!” A zaista je, pričao je taj logornik, proslava bila kao mirnodopska. Puna sala, plesalo se, pjevalo, pilo i nazdravljalo.

I poslije rata sam jednom bio u Maglaju, ali ga nisam vidio, a oni s kojim sam se susretao nisu o njemu s poštovanjem govorili.

(10.2.1966.)    

 

 
Podsjećanje na Gaddafijevu sudbinu
Srijeda, 14 Ožujak 2018 12:12

 

GadaffiNakon Gaddafija Srednji vijek

Damir Pilić, Split

Potresne snimke iz Libije obilaze svijet. Mladi crni muškarci izgubljeno stoje pred kamerom dok ih bijeli švercer pokazuje nevidljivoj publici i govori aukcijskim jezikom: “Osam stotina, devet stotina, tisuću, tisuću i sto… Prodano za tisuću i dvjesto libijskih dinara.” Prevedeno na jezik Zapada: osamsto dolara. Pritom se u Libiji ne snima nikakav povijesni film o davnim stoljećima ropstva: ove scene snimljene su u našem vremenu. Američki CNN dobio ih je u kolovozu, da bi ih nakon žurnalističke istrage sada objavio u uznemirujućoj reportaži iz Tripolija. Novinari CNN-a svjedočili su jednoj takvoj dražbi, na kojoj je trgovac predstavljao svoje ljudske artikle kao “velike snažne momke”, pogodne za rad na farmama. “Treba li nekome kopač? Ovaj je kopač, velik i snažan muškarac, on će kopati”, vikao je švercer u maskirnoj odjeći, a kupci su dizali ruke. Kako tvrde američki novinari, u samo nekoliko minuta prodano je desetak ljudi. “Ne radi se o rabljenom automobilu, komadu zemlje ili namještaja. Uopće se ne radi o robi, nego o ljudskim bićima”, konstatira CNN, čiji su novinari nakon dražbe pristupili dvojici prodanih muškaraca, ali ovi zbog traume nisu mogli ni govoriti. No ova reportaža nije prvi dokaz da se u sjevernoj Africi događaju užasne stvari. UN-ova Međunarodna organizacija za migracije (IOM) još je u travnju upozorila da se u Libiji migranti iz zapadne Afrike otvoreno kupuju i prodaju kao robovi na tržnicama ljudi.

“Posljednji izvještaji o ‘tržnicama robova’ u Libiji mogu se dodati na dugi popis sramota u toj zemlji. Situacija je grozna. Što je više IOM angažiran u Libiji, sve više saznajemo o ‘dolini suza’ za previše migranata”, kazao je tada Mohamed Abdiker, načelnik operacija i izvanrednih situacija IOM-a, za britanski Guardian. Njegove riječi potvrdio je i šef misije IOM-a u Nigeru Giusseppe Loprete: “Stanje u Libiji se pogoršava, tako da sljedećih mjeseci možemo očekivati još više migranata koji će završiti kao robovi.”

I tako se robovlasništvo vratilo u Afriku, konkretno u Libiju, svega šest godina nakon zapadne intervencije koja je smaknula dugogodišnjeg libijskog vođu, pukovnika Moamera Gaddafija, i koja je toj zemlji trebala donijeti slavni paket demokracije i ljudskih prava. To je prilika da se podsjeti i na druge rezultate te intervencije u Libiji. No ova reportaža nije prvi dokaz da se u sjevernoj Africi događaju užasne stvari. UN-ova Međunarodna organizacija za migracije (IOM) još je u travnju upozorila da se u Libiji migranti iz zapadne Afrike otvoreno kupuju i prodaju kao robovi na tržnicama ljudi.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Mislio sam da imate cijelu priču na jednom mjestu. Onda ništa, zahvaljujem se na ovome što imamo. Že... Više...
    17.07.18 03:24
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Gospon Zike, rado bih Vam izašao u susret, ali nisam u kondiciji. Naime, pišem ovaj tekst nastavak p... Više...
    16.07.18 19:42
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane dragi, uz svo dužno poštovanje, molim vas da mi pošaljete tu priču na mail, da je pročitam na... Više...
    16.07.18 17:22
    Autor - Zike
  • Dijagnostički osvrt doktorice...
    Srbi be svojim ženama, odmah do onog Neznanom junaku, trebali podići spomenik i nazvati ga Spomenik ... Više...
    14.07.18 05:44
    Autor - Nihad
  • Priča
    Lijepa prica, sentimentalna. Mirza, malo ise koncentracije kod citanja. Kontraadmiral je izgubio nog... Više...
    05.07.18 00:20
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nihade, ne bi bilo neobicno da se upravo to desi. Ljudska priroda je nepredvidljiva, nije jedan ugnj... Više...
    05.07.18 00:12
    Autor - Zijo
  • Priča
    Sande lepa prica. Salom Elijas-Lelo je bio moj teca. Rodjen u Mostaru, Bio je oficir JRM. Nije koris... Više...
    04.07.18 03:19
    Autor - Mirza
  • Tahebo čaj i rak
    Ima izreka: "Davljenik se i za slamku hvata". A, bolesna osoba eto i za čaj. Ako pratimo kako i šta ... Više...
    03.07.18 14:59
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Tahebo čaj i rak
    Moj muž imao dobrocudni tumor iza uha 3 godine je pio čaj Taheebo i svake godine kada je išao na mag... Više...
    03.07.18 00:37
    Autor - Kathy
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Evo kladim se Zijo da ce nakon treninga u Jasenovcu, završiti ko Luburićeva kopija. Više...
    30.06.18 16:15
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na rijeku
    Nadanu se srdačno zahvaljujem da Bošnjačko oko (u)gleda moju rijeku Bosnu! Pozdrav i selam iz Witten... Više...
    30.06.18 15:44
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovani Meša, želio bih se još jednom zahvaliti na ovoj prelijepoj priči. Posjetitelji Bošnjačkog ... Više...
    22.06.18 21:17
    Autor - Nadan Filipovic
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovana/i, javljam se ne da bi nekome zahatorio, već da bi se zahvalio da ste ovo objavili i usput... Više...
    22.06.18 17:31
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • RUŠID - roman u nastavcima
    samovoz :lol: :lol: :lol: sepIri, bravo kad je ijekavski u pitanju, a ne ekavska varijanta sepUri. S... Više...
    21.06.18 16:18
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Haman da će, al će se valjda nekako izvuči i to u zadnji čas. Nemoj se ba pekmezit! Više...
    14.06.18 09:24
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nisam čitao par nastavaka ali sam zapamtio Rušida. Jooj, baš mi ga je žao... Nadane ako će ubiti Ruš... Više...
    13.06.18 22:27
    Autor - Zike
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Citam ovaj tekst i vidim kako se povjest ponavlja. Ponasnje ustaske vlasti ocjenjujemo kao fasistick... Više...
    12.06.18 03:22
    Autor - Heli
  • Podsječanje
    Zar je ovaj još živ? Ja sam njega doživljavao kao Miloševićev kadar (iako se on sa njim kasnije razi... Više...
    09.06.18 17:59
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Lijepo ali kasno napisano. Zasto ovo nije uslo u udzbenike povjesti da to zna svaki stanovnik bivse ... Više...
    06.06.18 21:16
    Autor - Heli
  • O bosanskom jeziku u Australij...
    Informativan I koristan tekst, posebno za negatore iz manjeg entiteta, jer mi u Australiji znamo ovo... Više...
    01.06.18 22:43
    Autor - Zijo
home search