LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Četvrtak, 06 Travanj 2017 10:23

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (6)

ŠVEJK NA REDARSTVENOM POVJERENIŠTVU U SALMOVOJ ULICI

Poslije krasnih sunčanih dana u ludnici za Švejka su nastali dani puni progona. Redarstveni nadzornik Braun dočekao je Švejka s okrutnošću rimskih krvnika iz doba dražesnog cara Nerona. Nemilosrdno, kao nekada, kad su oni govorili: „Bacite ovoga kršćanskog nitkova lavovima!“ - tako je sada rekao nadzornik Braun: „U buharu s njim!“ Ni riječi više, ni manje. Samo su pri tom oči gospodina redarstvenog nadzornika zasjale od nekog naročitog perverznog uživanja. Švejk se nakloni i reče ponosno: - Spreman sam, gospodo. Mislim da buhara znači isto što zatvor, a to nije baš tako zlo.

- Nemojte se tu mnogo razmetati - odgovori mu stražar, a Švejk nadoda: - Ja sam skroman čovjek i zahvalan za sve što ćete za mene uraditi.

U ćeliji je na drvenom ležaj u sjedio zamišljeno neki čovjek. Sjedio je apatično i na njegovu se izgledu moglo vidjeti da ne vjeruje, premda je zaškripao ključ u bravi ćelije, da se to njemu otvaraju vrata slobode. –

-Klanjam se, vaše gospodstvo - reče Švejk sjedajući kraj njega na ležaj - koliko može biti sati?- Sat nije moj gospodar - odgovori zamišljeni čovjek. - Pa ovdje i nije loše - nastavi Švejk razgovor - ovaj ležaj je od glađena drva.

Ozbiljni čovjek ne odgovori ništa, nego ustade i poče brzo hodati po malenu prostoru između vrata i ležaja, kao da se žuri da nešto spasi. Švejk je dotle sa zanimanjem promatrao napise nadrljane na zidovima. U jednom se neki nepoznati zatvorenik zaklinjao nebom da će se s policijom boriti na život i smrt. Tekst je glasio: „Vi ćete to platiti!“

Drugi je zatvorenik napisao: „Ðavo vas odnio, žandari!“

Treći je jednostavno konstatirao činjenicu: „Sjedio sam ovdje 5. lipnja 1913. i sa mnom su pristojno postupali. Josef Mareček, trgovac iz Vršovica.“

A nalazio se tu i napis koji je potresao svojom dubinom: „Milost, veliki Bože…“ a ispod toga: „Poljubite mi s.“ No slovo „s“ je bilo precrtano i sa strane napisano velikim slovima „SKUT“.

Kraj toga je neka pjesnička duša napisala stihove: „Kraj potoka tužan sjedim, sunce se za brdo skriva, gledam brežuljke u sjaju, ondje gdje draga mi prebiva.“

Čovjek koji je trčao između vrata i ležaja kao da hoće pobijediti u maratonskom trčanju, zaustavio se i zadihan opet sjeo na svoje staro mjesto, spustio glavu u dlanove i odjednom dreknuo: - Pustite me napolje! I govorio je dalje za sebe: - Ne, oni me neće pustiti, neće me pustiti, neće. Već sam ovdje od šest sati ujutro. I odjednom je osjetio potrebu za razgovor, uspravio se i zapitao Švejka: - Imate li slučajno remen, da učinim kraj svome životu?

 
Tonijeve uspomene
Srijeda, 05 Travanj 2017 16:03

 

Kino RomanijaSarajevska kina

Toni Skrbinac, 100% bistrička raja (memli-strana), sada više u Mariboru nego u Sarajevu

U to vrijeme, a druga polovica je šezdesetih, pa nadalje još godinama, u Sarajevu se uživalo na više mjesta i na razne načine. Bila su popularna izletišta, Trebević, Bembaša, Vrelo Bosne…zatim korzo kojeg je činio špalir muška i ženska koji se vukao negdje od Slatkog ćošeta do Higijenskog zavoda, pa opet nazad, klaj-klaj do Slatkog ćošeta i sve tako... pa onda su bile utakmice “Želje”, pa utakmice “Sarajeva”…

Bili su u Rajvusa i čuveni plesnjaci: “Sloga”, “Ekonomija”, “Fis”, “Umjetnička škola”, ali za nas, tada djecu takoreći, najvažniji događaji su se odvijali u kinima (a bilo ih je dosta) i u cirkusu. Cirkus bi dolazio negdje tokom zrelog ljeta. Najprije su cirkisi imali na raspolaganju plato gdje je danas “Skenderija”, a kasnije su dobijali mjesto na Cikus-placu, velikoj čistini na prostoru gdje je danas hotel “Holidej Inn”. Sve što je lijepo kratko traje, pa i gostovanje cirkusa. Tužni rastanak sa životinjama, podignutim šatorima, klovnovima, artistima, bradatim ženama, sirenama, vozićima kroz kuće strave, prostorijom sa iskrivljenim ogledalima, šarolikom cirkuskom menažerijom događao se oprilike kada bi se sarajevska jesen “rasplakala” i postajala neprijatna sa svojim monotonim kišama i hladnoćom.

Dobrim filmovima koji su se u Sarajevu željno čekali (znatno ranije negoli će doći u kino ili kina na izlozima koji su nas obavještavali o kino-programu stajao bi i plakat sa naslovom filma iznad koje je bila vremenska odrednica “Uskoro”) radovali su se filmski sladokusci, šverceri karata i svakako mi, djeca takoreći.

Takmičarski duh koji djeca pokazuju na svakom koraku bio je primjetan i kod odlaska u kino. Uvijek se neko hvalio kako je pojeo dva ili tri tanjura graha solo u Ekspresu, obavezno sa sedam ili osam kriški hljeba. To je bila garancija da će atmosfera oko tog džombe biti veoma smrdljiva. Plinski “otrovi”!

O engleskom nismo imali pojma, jer se u našoj osnovnoj mogao učiti ili njemački kod nastavnice Muzafere ili ruski kod Šaze. I zato je najvjerovatnije Šeki s Mahmutovca gledajući plakat sa filmom “Poštanska kočija” John Wayna prekrstio u Johan Vivani, a naslov filma “Od pakla do Teksasa” prekrstio u “Odplakala do Teksasa”.

 
Poslao Kemo iz Njemačke
Srijeda, 05 Travanj 2017 09:10

 

Maurice BowraNa nudističkoj plaži

Ovu anegdotu nam je poslao Kemo Huseinćehajić iz Njemačke

(na slici nije naš Kemo već Sir Maurice Bowra)

Britanski klasični filolog i akademik Sir Maurice Bowra kupao se s kolegama na obali rijeke Cherwell. Ta nudistička plaža bila je namijenjena samo muškarcima. Odjednom se plaži počeo približavati brod pun žena. Muškarci su odmah zgrabili ručnike i ogrnuli se oko pojasa, samo je Sir Bowra ručnikom prekrio lice. Kada se brod udaljio jedan kolega ga je upitao:

- Zašto ste prekrili lice kolega?

- Gospodo, ne znam kako je u vašem slučaju - odgovori Bowra - ali mene u Oxfordu poznaju po licu.

 
Bosanski ljudi
Utorak, 04 Travanj 2017 09:12

 

Isak SamokovlijaMeša Selimović o Isaku Samokovliji

Jednu svoju pripovijetku poslije rata Samokovlija je posvetio majci Sari, srećan što je umrla prije rata i nije doživjela strahote kojima smo mi bili svjedoci. Tu najgorču od svih posveta koje znam, navodim po nesigurnom sjećanju, jer je nigdje u njegovim sabranim i izabranim djelima nisam mogao naći, a vremena za istraživanje po bibliotekama nemam, ali sam siguran da je smisao tačan. Ne znam zašto je ta neobična piščeva riječ izostavljena. Možda zato što je suviše gorka, a nama smeta krik, miliji nam je optimizam. Time je oštećen autor, oštećena je istina, a oštećeni smo i mi za jedno krvavo svjedočenje. I ta posveta, osim svega što znam o njemu, potvrduje koliko je Isak bio emotivan, duševan, dobar čovjek: druženje s njim predstavljalo je rijetko uživanje, nikad i ničim nisi bio ugrožen, a iz njega je neprestano zračilo nešto posebno, lijepo i plemenito. Znao je i da se našali, znao je i da odgovori na ubod, ali je malo zla bilo u njemu: koliko da nije dosadno.

“Rođen sam u Goraždu (kaže u zapisu ‘Sunce nad Drinom 1947’), u toj maloj varošici Istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za me jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…Zavolio sam Drinu, onom, gotovo neshvatljivom, ljubavlju kojom ju je volio Klindžo, junak moje pripovijetke ‘Drina’”. –Od zločina na rijeci, razboljela se njegova Drina, pomućene su sve njegove uspomene iz djetinjstva, zatrovan je njegov život.

Čim su došle ustaše, zatvorili su ga, a onda prebacili u logor izbjeglica iz Istočne Bosne u Alipašinom mostu kraj Sarajeva i tu je radio kao ljekar, odvojen od djece, kao Jevrejin uvijek u strahu od ustaša. O tome piše u pripovijeci “Đerdan”: “Doktor je sjedio pred barakom. Sjedio je na maloj drvenoj stolici bez naslona.

Bilo je možda već i blizu ponoći. Nad cjelim Sarajevskim poljem vladala je tjeskobna tišina. I bilo je sve mirno, a puno strave…

…Noć je vedra. Zvijezde su sjajne. Daleko tamo ispod padina Jahorine, dolje u Crvenom dolu, iza Siminih golijeti, s vremena na vrijeme čuje se potmulo puškaranje. Kad god zaštekće mitraljez ili se oglasi jača eksplozija bombe. Da li je to okršaj – nocća borba izmedu naših boraca i okupatora ili to ustaše biju narod i pustoše sela?…

… Doktorova su djeca daleko, ali su nadohvat ustaških kandža, a kandže mogu svaki čas da se pokrenu, zgrče i zariju u meso…

Eto, to je bila njegova velika muka, dvije kćerke i sin (ostali su živi, srećom), i velika, teška briga, svakog dana, svakog časa, cijelog rata; ali i žalost zbog tragedije jevrejskog naroda, i tuga zbog tolikog broja zločinaca i žrtava u jednom vremenu, našem, nažalost. Toliko je bio užasnut svime što je doživio, da je, jedno vrijeme poslije rata, bio izgubio i svoju divnu vedrinu. Osudi rata i zgražanju nad zvjerstvima posvetio je i gotovo svu svoju posljeratnu djelatnost. Nije to ona nježna, bogato razuđena proza kao što su predratne pripovijetke, iako se ponekad prepoznaje po nekom bljesku, uvijek po plemenitosti i humanosti, ali je u njemu od svega jača njegova zgranutost, želja da kaže svijetu, da svjedoči protiv zla, da ispiše pomen žrtvama. Samokovlija, koji je pisao bez žurbe, u ovim svojim pripovijetkama, kao da je žurio da sve pobilježi, da nabaci što više skica i sirovih činjenica, pa će to poslije razrađivati i cizelirati kao što je to i ranije činio, ostavivši nam divne priče, svjedočanstva svoga dara i svoje dobrote. Mislio je da će imati vremena da završi sve što je namislio. Ali je smrt bila brža. Umro je početkom 1955. u pedeset šestoj godini života.

 
Svi BH - vozovi još stoje na slijepom kolosijeku!!!
Ponedjeljak, 03 Travanj 2017 18:25

 

Kolosijeci u traviVoz u travi

Gojko Berić

Vozovi su, naime, jedna od najboljih metafora današnje Bosne i Hercegovine. Tri i po godine nakon Daytona zamišljena država i dalje hrče među koricama famoznog sporazuma, a život se uglavnom odvija bez nje i mimo nje. Slično je i sa vozovima. Stotine kilometara tračnica zarasle su u travu, a polomljeni vagoni izgriženi rđom stoje razbacani po mrtvim kolosijecima. Iz međunarodne kase iz koje se parama pune bosanski bunari bez dna, dato je nešto novca i željezničarima, kako bi se saobraćaj pokrenuo bar na dionicama gdje za to postoje uslovi. Ali, vozovi i dalje stoje. Istina, tu i tamo protutnji teretnjak sa kakvim namjenskim teretom i brže-bolje se vraća natrag. Čujem da ide i nešto putničkih vozova iz Sarajeva. Kažu: jedan voz ide čak do Mostara i Čapljine, a lokomotiva s jednim vagonom kotrlja se do Visokog i natrag. Država je poderana, pa je i željeznica poderana.

Kloparanje vozova nije više zvuk koji se širi Bosnom. Danju je taj zvuk mamio poglede ljudi koji su živjeli uz prugu, a noću su s njim ulazili u san i isto tako se budili. Kad se kaže voz, svi mislimo na onaj putnički. Tako je otkako postoji željeznica. U životu svakog čovjeka voz zauzima važno, ponekad i najvažnije mjesto. Ne znam ima li novinara koji nije napisao bar jednu reportažu iz voza. Voz je za Bosance bio najveća pričaonica na svijetu: još prije nego što bi smjestili svoj prtljag i sjeli, oni bi spontano započinjali dijalog. U vozu su se ljudi jedni drugima ispovijedali kao nigdje drugdje. Voz je bio velika putujuća košnica u kojoj su neznanci jedni drugima nudili cigarete, rakiju iz boce i pečenu piletinu. U vozu su ljubavi bile iznenadne i kratke, ali su se uvijek pamtile. Na zadnjoj stanici, u kupeima su ostajali tragovi našeg putovanja: oglođane kosti u zamašćenom papiru, pepeo i prazne kutije od cigareta, ispijene limenke, ogrisci jabuka i pročitane novine.

Svako putovanje vozom bilo je na svoj način neponovljivo. A evo, u Bosni stasava generacija koja možda ni u svojoj dvadesetoj godini neće vidjeti voz, a kamoli njime putovati.

Ali čak i kad bi sutra, nekim čudom, vozovi krenuli u svim pravcima, u njima bi opet bilo veoma malo putnika, pa makar svaki kupe pratila po dvojica vojnika SFOR-a. Hoću reći da putovanje vozom nije više stvar željezničara. Sloj rđe koji se nataložio na željeznici direktno je proporcionalan slobodi kretanja u Bosni i Hercegovini. Oni koji su etnički podijelili ovu zemlju, znaju šta rade i kad je riječ o vozovima. Jer kad bi vozovi sa putnicima oslobođenim bilo kakvog straha ponovo krenuli na sve strane, Bošnjaci, Srbi i Hrvati bi se opet počeli miješati. A ima li išta opasnije za čuvare nacionalnih torova, za te vladare naših podijeljenih i slomljenih duša. Njima je dovoljan samo jedan voz, onaj koji saobraća unutar njihovog ksenofobičnog mentalnog polja.

(Preneseno iz Oslobođenja od 7. maja 1999. Prošlo je, dakle skoro 18 godina a stotine kilometara BiH-tračnica zarasle su u travu, a polomljeni vagoni izgriženi rđom stoje razbacani po mrtvim kolosijecima.)

 
Dioptrija Dmitria Nersesova
Nedjelja, 02 Travanj 2017 17:34

 

Karta KurdistanaPreneseno iz SAFF-a: Dmitri Nersesov o uspostavi kurdske države koja će razorit Bliski istok

Ruski list “Pravda” pod naslovom “Država Kurdistan raznijet će Bliski istok”, piše kako se sve intenzivnije govori o mogućnosti uspostave kurdske države na prostoru koji naseljavaju Kurdi u Iraku i Siriji.

Sjedinjene Američke Države snažno se oslanjaju na kurdske snage na sjeveru Sirije u borbi protiv tzv. Islamske države. No, izgledno je da su Amerikanci spremni podržati sirijske Kurde na vrlo širokom političkom planu, odnosno u uspostavljanju autonomne oblasti, u sklopu mirovnog rješenja za Siriju, pa čak i u pružanju podrške u stjecanju nezavisnosti, piše Dmitri Nersesov u “Pravdi”.

“Uspostava kurdske države neće pomoći u rješavanju niti jednog gorućeg problema na Bliskom istoku, ali će stvoriti mnogo novih. Stoga,  plan za stvaranje Kurdistana može imati samo jedan strateški cilj: stvaranje novog legla dugoročne nestabilnosti, koje će njegovi kreatori koristiti kao polugu za vršenje pritisaka na regionalnom i globalnom nivou. Na osnovu ovog aksioma, može se zaključiti kakva bi bila uloga države Kurdistana. Po prirodi stvari, Kurdistan će biti protiv Arapa i kao takav će postati izraelski saveznik kakvog su samo mogli sanjati. Pojava kurdske države, s dobro obučenom, naoružanom i iskusnom vojskom, bit će u stanju da radikalno promijeni odnos snaga na Bliskom istoku u korist Izraela time što će znatno smanjiti nivo stalne vojne prijetnje koja visi nad Izraelcima. Drugim riječima, pojava Kurdistana će otvoriti potpuno novo poglavlje u historiji Izraela dajući Tel Avivu u ruke ogroman arsenal mogućnosti za implementaciju strateških ciljeva. Drugo, Sjedinjene Američke Države su strateški saveznik Izraela i barem iz tog razloga  su zainteresirane za stvaranje Kurdistana, ali nova država Washingtonu će omogućiti i da riješi niz konkretnih vlastitih interesa. U najmanju ruku, Sjedinjene Američke Države proširit će listu saveznika u regiji, jer Kurdi ne samo da su antiarapski i proizraelski, nego su i proamerički. To će Amerikancima dati širi spektar mogućnosti za efikasnije djelovanje u regiji uz manje troškove. Osim toga, Kurdistan će postati poseban i vrlo vrijedan alat za kontrolu regionalnih procesa, prije svega sukoba”, navodi se u tekstu kojeg potpisuje Dmitri Nersesov.

 
Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića
Nedjelja, 02 Travanj 2017 12:06

 

Ruždija AdžovićPriča o Rizi

Novak Kilibarda navodi jedan detalj koji je, svojom suštinom, potresna ljudska sudbina i podrazumijevao bi literarnu obradu. Navodi da bi, kad bih imao vremena i prilika, to mogao književno izraziti.

Naime, dolazi mi čovjek i jednostavno kaže:

Gospodine Kilibarda, ja sam Rizo iz jednog sela iz Crne Gore, Ubio sam ljubavnika svoje žene i osuđen sam na dugu robiju. Pobjegao sam iz duševne bolnice Dobrota, gdje su me poslali i došao sam da od vas tražim pomoć.

Pa gdje si sad Rizo? pitam ga.

Kod svoje sestre.

I poče Rizo da priča svoju ljudsku sudbinu. On je iz imućnije kuće. Imao je više sestara, a on je jedinac. Otac je radio u Njemačkoj više godina i ta je porodica ekonomski bila veoma stabilna. On je bio neki omladinski seoski rukovodilac tog kraja, vrlo lijepe muške fizionomije i muški impresivna pojava.

I, priča mi Rizo šta je od njega rađeno. Priznaje da je ubio čovjeka kojeg je našao sa svojom ženom, a koji mu je najbliži krvni rod po majčinoj strani. Priča Rizo vrlo uvjerljivo da ga ne bi ubio samo zbog toga, da taj čovjek nije bio drzak, da nije čak počeo brutalno da ga psuje i da govori da će i dalje spavati s njegovom ženom. Nakon ubistva, Rizo bude uhapšen i odveden u bjelopoljski zatvor.

Onda je Rizo pričao silne bajke da je tamo psihijatrijski mučen, da je dobijao nekakve ljekarije od kojih je spao s nogu i da je njegov život došao na ništa, optužujući stalno moćne ljude kojima pripada ubijeni čovjek. Onda, na njegovo ogromno iznenađenje bude poslat u zatvor kod Niša, da bi ga odatle deportovali u centralni zatvor u Beograd. Iz tog zatvora prebacili su ga u duševnu bolnicu u Risnu.

Ovo je, razumije se, jedna strana priče, ovo je Rizova priča. Međutim, ja ću biti u prilici da čujem i drugu stranu. Naime, direktno sam se obratio podgoričkom dnevnom listu “Vijesti”. Bili su vrlo korektni, a, inače, je to bila vrlo kurentna priča za novine. Poslali su oni čovjeka koji je došao u Sarajevo i nekoliko sati razgovarao s Rizom. Taj će novinar da ide kasnije u Niš. “Vijesti” su u nastavcima objavljivali Rizovu potresnu sudbinu. To, dakle, novine uzmu u svoje ruke i Rizo se onda ohrabri. Jednostavno, ohrabre ga te novine i on ode iz Sarajeva u Crnu Goru.

 
Sandetova subotnja priča
Subota, 01 Travanj 2017 09:01

 

Slatko od kajsijaSlatko od kajsija

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963.godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje...

Nepregledna šatorska naselja po parkovima, uniformisani omladinci i omladinke – vojnici iz ročnog  sastava i mnoštvo srušenih dvokatnica i trokatnica u čijim se spavaćim sobama vide jedan ili najviše dva molerisana zida sa slikom sa vjenčanja nekada mladog bračnog para!!! Gleda me odozgo crnooka žena bujne kose koja joj nalikuje na nekakvu „afro-frizuru“ – a njezin mlađani ergen, đuvegija i mladoženja, prislonio joj obraz uz sami vrh kosmate ćube, pa me i on radoznalo zagleda, a bračni im krevet sa emajliranim baldahinom na kome je naslikan bokor ruža – visi  sa polusrušenog poda od patosa, ispranog, a sada prašnjavog, a nikada prije toga neolajisanog...

Osim tog jedinog, čeonog i onog drugog bočnog zida kojeg u stvari i nema više od polovine, opažam i nahtkasnu na kojoj stoji staklena vazna i u njoj, praznoj, umjesto cvijeća, bijela parafinska svijeća...

Stižem i do naselja „Karpoš“ u centru Skopja. Tražim svoju sestru, ali joj ne znam kuću. Raspitujem se, i – eto je, među šljivama i pod jednom razgranatom jabukom. Jabukovo stablo natkrililo kućicu od ćerpiča, krović na dvije vode, jednospratnica sa samo jednim prozorićem i ulaznim vratima!? Jabukovo stablo veće od kućice u kojoj je njihov gazda prije toga držao kravu???

„Bože – pitam se – je li to  zaista  kuća moje sestre?“

Mukla tišina. Preko puta parka do temelja srušena stambena zgrada. Kasnije saznajem da je imala ukupno 14 spratova...i pred njom uniformisane brigade, šatori i kazani u kojima se kuha ručak.

Pokucah na vrata malehne kućice i uđoh. Moja sestra se prenu i poskoči ne skidajući ruke sa šarene pregače. Stajala je uz šporetić i u avgustu ložila drva da bi sebi i mužu skuhala ručak. Pocrveni u licu kada me ugleda u uniformi mornara. Lice joj se razvuče u radosni osmijeh. Meni dođe da se zaplačem. Poljubismo se dugo, dugo se držeći u zagrljaju...

Prvi je ispustih iz zagrljaja i osvrnuh se oko sebe. Bila je samo ta jedna prostorija i još jedan manji sobičak bez vrata i sa samo „perdetom“ između dovrataka. Duhnu i nekakv vjetrić, a sestrina je ruka i dalje stajala na mom ramenu. Pogledasmo se  još jedanput – oči u oči!

 
Osvrt Edina Šarčevića - aferim gospodine Šarčević!!!
Petak, 31 Ožujak 2017 16:49

 

Edin ŠarčevićEdin Šarčević: “Moj narod” pred registrarom Internacionalnog suda

Uz objašnjenje da je znao za odluku Internacionalnog suda o nedostajućoj legitimaciji advokata Softića još u maju prošle godine, citiran je u elektronskim medijima stav Bakira Izetbegovića: „Ostavku neću podnijeti jer mislim da činim ono za šta me moj narod i izabrao“. Dakle: činim ono za šta me je moj narod izabrao!

Sam stav ilustrira jednu od aporija političkog sistema BiH: u političkoj praksi članovi Predsjedništva BiH predstavljaju “svoje narode” iako u ustavnom sistemu mogu i smiju predstavljati samo državnu naciju, dakle državljane BiH u cjelini. “Moj narod” prema tome nije samo literarna figura, on postoji u sigurnoj izbornoj bazi i socijalnoj strukturi koja npr. partijskim linijama prati Izetbegovićeve političke rituale. Njegov primjer ilustrira vladavinu u ime bošnjačkog naroda koja u praktičnoj politici Predsjedništva BiH ima trostruku konkretizaciju: zastupanje zamišljene političke volje Bošnjaka, Srba i Hrvata. Još jednom: slovom ustava ni jedan član Predsjedništva nije u funkciji predstavljanja jednog naroda ili u funkciji zaštite njegovih interesa.

Svaki član za sebe je u funkciji predstavljanja države kao cjeline i u funkciji zaštite nacionalnih (državnih) interesa. Povratak “izvornom Daytonu” bi na prvom mjestu značio revitalizaciju ustavne uloge članova Predsjedništva i njihovo stavljanje u funkciju zaštitnika svega što je državni interes. Prema važećem ustavnom pravu izbor Izetbegovića npr. za bošnjačkog člana predstavlja izraz potrebe da se osigura ravnopravnost naroda u državnim tijelima. Ravnopravnost zahtijeva da je svaki član Predsjedništva BiH iz reda jednog naroda, ali ne podrazumijeva da je on predstavnik naroda u Predsjedništvu. No, u poruci iz citiranog stava se sasvim sigurno sažima politička praksa koju su najšire propagirali i koristili srpski i hrvatski članovi Predsjedništva. Ona ne odgovara pisanom ustavnom pravu i iz te se konstelacije razilaze pisano ustavno pravo i praktična politika Predsjedništva: vođenje politike u ime naroda u sistemu koji zahtijeva politiku u ime države. Dakle, aporija koja je integrirana u političku svakodnevnicu.

 
Još jedna priča o Tonijevom Seji
Četvrtak, 30 Ožujak 2017 15:11

 

U ŠeteNa službenom putu

Toni Skrbinac, sarajevska raja, sada u Mariboru

(Na slici: interijer kafane "U Šete", a za novopridošle Sarajlije na firmi piše "Višegrad". Ta se kafana nalazi preko puta "Daira", a ako naši građani traže "Daire", eto te "atrese" preko puta "Višegrada")

Nije Sejo bio za mene interesantan sagovornik samo zbog karijere kriminalca koju je mukotrpno gradio od svoje šesnaeste godine, nego i zbog neobičnog njegovanja kulta kafane u kojoj nije tražio samo dobru rakiju, mezu i pjesmu, nego uvijek i mudre ljude (a bude ih u kafani) i posebno one s kojima je pravio urnebes.

Tako je jednom njegov ponajbolji kafanski drug Mehmed imao neku krntiju od auta koju su, po potrebi, vozali svi pa i Sejo. Jednom se dogodilo da nekom mehaničaru zatrebaju neki dijelovi od baš od te tipe auta i Sejo mu kaže da neće prodati dijelove, ali hoće cijeli automobil pa neka on onda radi s njim šta hoće.

-Kol'ko?

-Pet stotina maraka, al' ondašnjih njemačkih, koje su u predratno vrijeme služile kao zlatna, rezervna valuta u Jugi. Mehaničar Seji izbroj'o pet “joja”, on njemu k'juče i Sejo ode. Gdje li će već pravo u kafanu kod Šete gdje su Mehmed i mnogi Sejini drugovi bili kao inventar.

S vrata naručuje piće za sve, a za Mehmeda i sebe posebno, ali svakako i bogato. Pa se ispila jedna runda, u kafani svi veseli, a još veseliji i radoznaliji postadoše kad Sejo nazva i drugu rundu.

“Šta to, matere ti slaviš?” - pita ga Mehmed.

“Reći ću ti, ima vremena. Samo pipi. De zamezi. Haj živio…!

“Dobro al' otkud ti lovuša? Otkud ti volka guta?” - ispituje dalje preradoznali i preinkvizintni Mehmed.

“I to ću ti reć'... ima cajta.” - nazdravlja Sejo najprije Mehmedu, pa onda cijeloj kafani.

Pa se pilo, pa se jelo, pa se nazdravljalo…i zapjevali Seji njegovu pjesmu “Istiha me glava boli”. Mehak je Sejo u kafani i inače, ali sada kad ga i pjesmom nađoše, samo ponavlja konobaru: “Daj svima svega…”

Svitalo je kad je Sejo posljednjom stojom plačao ceh. Mehmed jedva gleda i zapličući jezikom po ko zna koji put ponavlja:

“Eeee… Sejo, paša moj, svaka ti čast…”

 
Dileme - Kada je neko mrtav?
Srijeda, 29 Ožujak 2017 12:42

 

SamKakva je ustvari medicinska definicija smrti?

Nadan Filipović

(Povratak iz mrtvih: Sam Hemming - slika sa diplomske svečanosti)

Hugo Wilcken (1964) živi i stvara u Sydney-u. Autor je knjiga “The Reflection”, “Colony”, “David Bowie's Low”, “The Execution”, “Obsession” i niza autorskih uradaka objavljenih poraznim časopisima i novinama. Neki dan sam pročitao njegov ogled pod naslovom “Dead or alive” koji je objavljen u časopisu “Australian Doctor”, od 24.3.2017. Wilcken u tom autorskom osvrtu postavlja čitav niz pitanja o tome koja je ili kakva je medicinska definicija smrti?

Na početku piše: “Njihova tijela su još uvijek topla i njihova srca još kucaju. Njihovi želuci i crijeva još vare hranu. Oni još uriniraju i izbacuju feces. Njihove rane zarastaju, a nove infekcije izazivaju povećanu tjelesnu temperaturu. Ako je neka od njih u drugom stanju ona se čak može i poroditi. A ako su to djeca ona nastavljaju da rastu i spolno sazrijevaju. Svi njihovi organi, izuzev mozga, normalno funkcioniraju. Dobro došli u spektralni svijet lješeva čije srce još kuca. Oni nisu ljudska bića u perzistentnom vegetativnom stanju koja imaju barem neke ostatke moždane funkcije. Oni su ljudska bića koja, nakon katastrofalnih povreda mozga, nemaju više moždane aktivnosti, iako ostaci njihovih organa ostaju u funkciji.”

“Lješevi” čija srca još kucaju su subjekti debate o tome šta u stvari znači biti živ... ili biti mrtav????

Takva debata otvara čitav niz etičkih pitanja i novih rasprava , a posebice na “terenu” donacije organa.

Medicinski gledano, veoma je teško održati na “životu” ove “lješeve” sa srcima koja još kucaju. Njihova tijela se moraju preokretati veoma često i stalno da bi se spriječilo stvaranje dekubitusa i rana. Funkcije bubrega trebaju da budu pod stalnom kontrolom da bi se spriječilo otkazivanje rada bubrega. Kontrolira se hormonski status i po potrebi se intravenski daju određeni hormone. Kontrolira se krvni tlak, šećer u krvi, balans fluida, itd. I zaista, moderna medicina, bolje rečeno tehnologija suvremene medicine, je u kondiciji da te “lješeve”, čija srca još kucaju, održava na “životu” mjesecima, godinama, a “rekord” je zabilježen kad je jedan takav “živi lješ” održavan na životu čak dvadeset godina.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Bajramska priča
    Dobra!! Prica i svakodnevnih pouka o prijateljstvu utemeljenom na imanju novca ima na pretek, ali je... Više...
    26.06.17 22:34
    Autor - Zijo
  • Bajramska priča
    Aferim Ti za ovo, moj Nadane! Više...
    26.06.17 04:41
    Autor - Kemal Dietz
  • Bajramska priča
    Zanimljiva priča sa pomalo tužnom porukom majstorski napisana. Više...
    26.06.17 02:41
    Autor - ivan berisov
  • O generalima i generalici stra...
    bravo Sejo , ali bojim se da je to borba s jetrenjacama Više...
    23.06.17 00:56
    Autor - Yasna Avesta
  • Banalnost zla Olge Zorić
    Ako su Bošnjaci narod bez “korena”, kako pišete, onda meni, kao pojedincu valjda može biti dopušteno... Više...
    22.06.17 09:59
    Autor - Nadan Filipović
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Ово је мој последњи коментар на овом веб сајту.Опростите на сметњи. Зијо, говорим арапски језик, у н... Više...
    22.06.17 02:10
    Autor - Амир Чамџић
  • O generalima i generalici stra...
    Аутор је заиста у праву када је написао "да нема ништа горе од тога да понизиш човека". Управо тако,... Više...
    22.06.17 02:04
    Autor - Амир Чамџић
  • Banalnost zla Olge Zorić
    SRBI MORAJU DA PRIZNAJU DA POSTOJE I DR.NARODI OSIM NJIH-SRBA. ETO SRBI SU PRIZNALI 90TIH GODINA POS... Više...
    21.06.17 23:54
    Autor - ISTINA
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Amire, Vasi komentari vise zvuce kao krik, vapaj, manje kao neko utemeljeno misljenje. Nije se lahko... Više...
    19.06.17 22:32
    Autor - Zijo
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Dajte, l(ij)epo Vas molim gospon Čamdžić, nemojte više lupetati kao mitraljez maksim po diviziji. 80... Više...
    19.06.17 21:41
    Autor - Nadan Filipović
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Моје је дете умрло због неправде која је мени учињена. Više...
    18.06.17 19:50
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Специфичност ваше политике Зијо је да понижава врхунске интелектуалце, факултетски образоване људе п... Više...
    18.06.17 19:13
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Зијо, кад си већ поменуо неке личности, зашто си изоставио Фикрета Абдића? Шта мислиш да Алија Изетб... Više...
    18.06.17 18:09
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    На нека Ваша питања, претходно сам парафразирао књигу, а књига или читанка, исто значење једне речи ... Više...
    18.06.17 17:54
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Зијо у "Злочину и казни" Фјодора Михаиловића Достојевсбог млади и екстремно сиромашни студент Раскољ... Više...
    18.06.17 17:41
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Svojevremeno je nad Dzevadom Karahasanom, mislim da je jos uvijek predsjednik Udruzenja knjizevnika ... Više...
    18.06.17 13:02
    Autor - Zijo
  • Osvrt na doseljavanje stranaca...
    У тексту је поменуто исељавање под агитацијом у Србију у току Првог светског рата.То је период трого... Više...
    16.06.17 19:19
    Autor - Amir Čamdžić
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Моје мишљење је у потпуној сагласности са српском националном политиком и са оним што готово сваки ... Više...
    16.06.17 18:17
    Autor - Amir Čamdžić
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Amir moze imati svoje misljenje ali je ono u suprotnosti sa utvrdjenim cinjenicama. Samo teska indok... Više...
    15.06.17 23:51
    Autor - Zijo
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Истина Слободану Милошевићу као комунисти и Југословену није ни требало судити, можда онако "успут"... Više...
    15.06.17 10:29
    Autor - Amir Čamdžić
home search