LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Komentari


Stav Dine Mustafića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 02 Listopad 2019 10:21

 

Četvrto pismo iz Sarajeva

Dino Mustafić, Sarajevo

Jedan od gradskih mitova koji se generacijski preuzima kod Sarajlija jeste kako raja ne voli napuhane vrijednosti i ne respektuje zvijezde. Nažalost, mnogi uistinu vrijedni i značajni ljudi Sarajeva više nisu na ovome svijetu, a iza njih je ostalo gorko pitanje kako im se taj grad odužio za sve što su nam darovali. S druge strane, oni živi, dobro je da ih i dalje ima respektabilan broj, imaju dovoljno pameti, mjere, ukusa i gradskog odgoja, da sami sebe ne smatraju veličinama niti zvijezdama.

Hroničar Sarajeva Valerijan Žujo tvrdi kako je paradoksalno, da niti u jednom razdoblju, Sarajlije nisu bile dorasle svom gradu. Objašnjava to time što je svaka generacija stanovnika ovog neuporedivog grada “zarobljena u vlastitu vremensku kapsulu i na svijet gleda kroz prozorčić ili kakav uzak procijep. A, Sarajevo je ukupnost svih zbivanja, mirisa i okusa ono je zbir i onoga što jest i onoga što je bilo”, poentira pjesnik Žujo – kako Sarajevo nema mana, ali Sarajlije imaju nedostataka.

Kako god, svi problemi nestanu prilikom velikih događaja poput SFF-a, kada sve izgleda čarobno i lepršavo, dizajnirano i metropolski. Sarajevo je i poznato po svom gostoljubljivom i otvorenom karakteru koji impresionira svakog gosta, pa se zaljubi u grad na prvi pogled prepoznavši na izvjestan način Evropu u malom, u minijaturi, gdje su koncentrisane evropske vrijednosti kosmopolitizma. Sarajevska bajka traje sedam dana, što je prava šteta, jer da je pameti tako bi bilo svaki dan i mimo festivalskog kalendara. Ove godine se organizirao i kulturni bonus pa je uz podršku Grada, Opštine i Kantona upriličen i spektakularni koncert Gorana Bregovića “Tri pisma iz Sarajeva” koji se radi vremenskih prilika preselio sa impozantne Bijele Tabije u Skenderiju. I tu bih se želio vratiti na početak teksta o vrijednim sugrađanima koje za života ne cijenimo dovoljno, jer među njima je sigurno i umjetnik, pravi pjesnik “okamenjene muzike” u arhitekturi Zlatko Ugljen, koji je izradio veličanstvenu maketu rekonstrukcije Bijele Tabije, ovog iznimno dragocjenog kulturnog objekta sa kojeg se vidi “cijelo Sarajevo”, kako je to lucidno primjetio i Bregović u izjavi povodom koncerta. Godinama taj arhitektonski projekat kupi prašinu u ladicama političkih birokrata baš kao i izvrstan nacrt rekonstrukcije Bosanskog kulturnog centra kojeg je izradio nedavno preminuli akademik, arhitekta Ivan Štraus. A šta bi pogled sa Tabije na “cijelo Sarajevo” mogao još otkriti?

Kako se godinama devastira grad, trajno se mijenjanju duhovno i fizički naše ulice i trgovi monstruoznim i sklepanim zgradama, shopping centrima, bez urbanističkog reda i smisla, bez vizije i koncepta. Političke moćnike nije briga što misli struka, važan je novi projekat poput novog betona u Hastahana parku iniciranog od načelnika opštine Centar. To je još jedna priča o bahatosti vlasti koja se po ko zna koji put treba ugraditi i namiriti svoje potomstvo. Godinama se nije ugradila niti jedna cigla za novo pozorište ili galeriju, a kulturni objekti su pretvoreni u pivnice.

Možda gradonačelnik Skaka i nema svijesti koliko njegova ponuda sa milionima maraka o naručenom projektu za budući film o opsadi Sarajeva zvuči osobnom neukošću, ali takve bizarne i trivijalne izjave ilustruju kako se kultura i umjetnost doživljava isključivo konzumeristički kao narudžba ćevapa “deset u pola”. Godinama traje proces dekultiviranja grada pa se i uđiđana, dotjerana Vijećnica, iznajmljuje najviše za vjenčanja i pretvara u sterilni, komercijalni objekt za poslovne evente. Sve je to na fonu kulture kao kreativne industrije, neoliberalni termin kojim se šicaju političari jer tako zvuče cool i pametno. Za takav model koji se zasniva na monetizaciji kulturne produkcije i čini dostupnim kulturne sadržaje samo bogatim slojevima društva koji imaju nešto skupo za obući kada prošetaju bosanskim ćilimom jako su se založili i čelnici Kantona Sarajevo na upriličenoj press konferenciji. Nije na takav medijski odjek naišla vrlo depresivna i tačna izjava rediteljice Ines Tanović čijim je filmom i otvoren 25 SFF u kojem kaže: “Zemlja smo s najboljim filmovima, a najmanjim budžetima za njih”.

Buđenje iz festivalskog zanosa o širini i toleranciji grada za sve došlo je od novoformirane partije Narod i pravda koje poziva organizatore prve Povorke ponosa pod sloganom “Ima izaći” da odustanu od protestne šetnje za prava LGBT populacije. Umjesto emancipatorske i bezuslovne podrške što je jedini ispravni moralni i politički stav stranke kantonalne vlasti koja se retorički zalaže za reforme, stranačko saopštenje je sramotna diskriminacija LGBT građana, nastavak politike nasilja prema manjinskim i ustavom zagarantovanim ljudskim pravima.

Predstavljanje stranačkih interesa kroz populističku retoriku kao da je riječ o nacionalnom interesu, tako što ćete se zalagati za zabrane koje se odnose na privatni život pojedinaca, nametanje „ispravnog“ morala, negiranje multikulturalizma i povratak tradicionalnim vrijednostima jeste neokonzervativni duh koji je zagospodario Sarajevom i kojeg nijedan festivalski make up ne može sakriti. Riječ je o neokonzervativizmu koji prema potrebi, odnosno u cilju ostvarivanja nečijih političkih interesa, iz raznih ideologija uzima i mijenja kako mu je nešto u nekom trenutku potrebno. U jednom trenutku im odgovara religija, u drugom lokalni patriotizam, u trećem socijalna osjetljivost i tako u krug, sve konfuzno i stoga pogodno za manipulaciju masama. Konzervativizam uvijek pokušava negirati jedan dio historije i to onaj savremeniji, koristi savremenu tehnologiju i nove medije, mimikrično se maskira u novo odijelo, a istovremeno društvo želi vratiti koji vijek unatrag.

S toga i ne čudi što se i Bregović u ekumensko-muzičkom konceptu inspirisao “mitskom” pričom koju je čuo od reporterke CNN-a kako u Jerusalemu svaki dan dolazi stari Jevrej ispred Zida plača da se moli. Kada  ga je upitala šta govori Bogu, odgovorio je da govori kako ratovi između jevreja, kršćana i muslimana trebaju prestati i da naša djeca trebaju živjeti u miru. Ona ga je pitala “I?”, a on je odgovorio da ima osjećaj kao da govori zidu”.

Bregović na sreću nije bio pred egzistencijalnim zidom poput mnogih njegovih sugrađana ’90-ih kada su između ostalog padale granate po njihovim glavama i zato što je bilo potpuno prirodno u Sarajevu prijateljstvo između islamskog mistika i profesora kristologije na Katoličkoj teologiji. Svima je to normalno i danas kao što je bilo i nekada, jer duhom srođeni sa Sarajevom afirmiraju posebnosti i vrijednosti i svih drugih, i uzimaju ih za “svoje”. A to je uvijek u Bosni, kao i u Sarajevu bilo više od tri, jer kada se dijeli i množi sa tri nikada nikom nije dobro. U četvrtom pismu iz Sarajeva bila bi potpisana raja, i ne samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, već i Jevreji, Slovenci, Albanci, Madžari, Česi, Poljaci, Romi i mnogi drugi koji u gradu žive, jer je Sarajevo kuća u kojoj nikom ne smije biti tijesno. Tu stane jednom riječju sav “sarajevski svijet” kako ga Aleksandar  Hemon genijalno opisuje: “pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.”

Neki od tih atoma nisu preživjeli jer su se odlučili za pravu stranu historije kada su branili grad, pravo na slobodu različitosti i zbog toga se Sarajevo samo voli ili mrzi. O tome se ne priča pred Zidom, već pred ljudima koje valja pogledati u oči!

(Ovaj tekst gospodina Dine Mustafića prenesen je sa portal TAČNO, od 26.8.2019. Zahvaljujem se gospodinu Vlatku Slokaru koji mi je poslao link.)

Ažurirano: Srijeda, 02 Listopad 2019 10:22
 
Moja dioptrija o "kriku" Emira Hadžihafizbegovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 29 Kolovoz 2019 23:04

 

KrikEmir Hadžihafizbegović i njegova dijagnoza “bošnjačkog kolektivnog mazohizma” (1)

Nadan Filipović

Emir Hadžihafizbegović, umjetnik vrhunskog nivoa, intelektualac, političar od formata, Ždanov našeg doba i već podugo vjerni vojnik svoje SDA s visoka glasno poručuje bošnjačkom narodu da je “krajnjem vremenu za preuzimanju vlastite sudbine u svoje ruke.” O tom Emirovim “proglasi” svoje mišljenje je ponudio gospodina Mostarac (ime i prezime poznati su uredniku) s čijim se stavovima ne bih mogao složiti, kao što se ni on ne mora složiti sa mojom “dioptrijom”.

Po mom osobnom mišljenju koje uopće ne prejudicira jesam li u pravu ili ne, ovaj dio poruke bošnjačkom narodu, kao i mnogo šta drugo iz “obznane” Emira Hadžihafizbegovića, tuknu na klepatanja komunističkog tipa: “Drugarice i drugovi, krajnje je vrijeme da preuzmemo sudbinu u svoje ruke.”

Nadalje, mnogi navodi iz ovog, po mom mišljenju populističko - demagoškog “krika”, su jasan simptom nikad izliječene infekcije komunističkim virusom u slučaju tuzlanskog Titovog pionira, primjernog omladinca i partijski upotrebljivog poletarca koji se tada najservilnije klanjao svojim komunistima, o čemu mnogi u Tuzli dobro znaju, te su u taj vakat skrivao pod skutima svojih “pigmalione”, viđenijih partijskih komitetlije. Od tada, od “tuzlanske škole” nekadašnji poletarac je mijenjao partijske dresove kao čarape i dobro birao po zicer-sistemu “ima se računa među njih uvaliti – u njih je sehara, vlast i slast”.

Emir Hadžihafizbegović prodaje “šup'jake” svom narodu, u stilu: “Tvoja politička heterogenost i nacionalna atmosfera sada, već sasvim izvjesno, prijeti da te povede u kolektivni mazohizam.”

Gospodin Hadžihafizbegović postavlja sasvim pogrešnu dijagnozu Bošnjacima kao narodu (naciji). “Doktor za bošnjački narod”, ili, malkice odmetnuti agitprop – komesarčić, bi trebao znati da taj narod nije kriv za svoju političku heterogenost i nacionalnu atmosferu koja, kako Hadžihafizbegović piše, “već sasvim izvjesno, prijeti da ga povede u kolektivni mazohizam.” Naime, Hadžihafizbegović bi trebao znati da je mazohizam psihički poremećaj, a koletivni mazohisam je kolektivni psihički poremećaj. Mislim da je prije “ispucavanje” ove potencijalne dijagnoze trebao malo više pročitati o mazohismu i, napose, još i više, o kolektivnom mazohismu.

Ažurirano: Četvrtak, 29 Kolovoz 2019 23:07
 
Dioptrija Vedrane Rudan PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 28 Kolovoz 2019 07:15

 

Vedrana RVedrana Rudan: Kandidujem Noleta za predsednika Hrvatske, a vama, Srbi, evo Kolinda!

Vedranu Rudan ne treba posebno predstavljati, jer je gotovo svi znaju. Hrvatska književnica, novinarka, blogerka... Ukratko - regionalna zvezda i neko ko u javnim istupima ne štedi ni sebe ni druge. Ovih dana je u Srbiji objavljena njena nova knjiga - autobiografija „Ples oko Sunca“, gde bez imalo kompromisa podvlači crtu ispod životnog puta, ali istovremeno piše i o životu svih nas u ovom delu Balkana. U ekskluzivnom intervjuu za Kurir, Vedrana Rudan govori o politici, regionu, Jugoslaviji i Josipu Brozu Titu, ratu devedesetih i današnjem položaju Srba u Hrvatskoj, tamošnjoj predsednici Kolindi Grabar Kitarović i teniseru Novaku Đokoviću...

Pisanje autobiografije je dobra prilika za podvlačenje crte. Kakav je vaš životni bilans, jeste li zadovoljni?

- Nisam propustila nijednu priliku. Iza mene je fenomenalan život.

Stekao sam utisak da ste, kao i većina, skloni idealizovanju Jugoslavije. Pišete: „Bila je krasna zemlja, pokoj joj duši.“ Šta vam to nedostaje?

- Sigurna sam da „većina“ ne „idealizira“ Jugoslaviju, pa ni ja. Jugoslavija je u odnosu na ove „države“ koje su iz nje nastale bila Država. Imali smo pravo na školovanje, zdravlje, posao, krov nad glavom. Radnička djeca mogla su završiti fakultet, nisu oko sebe gledala bahate vršnjake koji nekažnjeno smiju svojim „mercedesima“ ubijati djecu na zebri samo zato jer im je otac ugledni kriminalac. Jugoslavijom nisu vladali gangsteri. Doduše, nije bilo „demokracije“.

Zašto mislite da je doživotni predsednik SFRJ Josip Broz Tito trebalo da poubija više ljudi, protivnika?

- Koliko je Tito „poubijao“ ljudi, nikad nećemo saznati. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su ovi koji danas vladaju zemljama nastalim raspadom Jugoslavije Titova kopilad, logično je da mi pada na pamet da bi bilo bolje da ih se Stari riješio. I još samo ovo. Kad usporedimo Titove pobijene, koji se, navodno, broje u stotinama hiljada, sa brojem žrtava ovih današnjih titića, koji se, bez navodno, broje u milijunima, svatko normalan će reći da je drug Tito bio milosti pun. „Jugoslaviju su gradili najbolji, a rušili najgori“, reče jednom moj dragi prijatelj i kum i genijalac, pokojni Predrag Lucić

Niste bili u Kući cveća, gde je Tito sahranjen.

- Nisam bila u Kući cvijeća. Ja sam na Tita bacala cvijeće dok je bio živ. Živjela sam u Mošćeničkoj Dragi, Titova kolona je kroz nju prolazila na putu prema Brijunima. Političare treba gađati dok su živi. Ne palim se na mrtvace.

I sami priznajete da imate dane kad biste mogli da pobijete neke a da ne trepnete.

- Naravno. Vi ne biste ubili silovatelja svoje kćeri? Čekali biste da ga pravomoćno osudi neki srpski sud? Ne vjerujem vam. Bez da trepnem ubila bih ratne zločince, ratne i mirnodopske profitere, licemjerne političare opsjednute moći i lovom, popove djecojepce, sve silovatelje i obiteljske nasilnike, gadove koji su pokrali Hrvatsku i život moje djece i unuke pretvorili u pakao. Nažalost, malo je ljudi koji misle poput mene. Da nas ima više, ovi bi prostori drugačije izgledali.

Ažurirano: Srijeda, 28 Kolovoz 2019 07:19
 
Dioptrija fra Drage Bojića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 26 Kolovoz 2019 11:27

 

Fra Drago BojicBošnjačka elita veliča srednjovjekovnu bosansku državu, i istovremeno gaji, kult Mehmeda Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo

Fra Drago Bojić

Intenzitet sklonosti prema nerealnim historijama, uvijek je obrnuto proporcionalan intenzitetu mržnje prema onima koji se ne uklapaju u takve matrice i narative. Falsificirane povijesti i krivotvorene prošlosti nose u sebi klicu budućih konflikata. Odustajanje od ideoloških i političkih „ratova protiv realnosti“, znači odustajanje od „konflikata i ratova u realnosti“.

Novija srpska historija, piše srbijanski književnik i esejist Svetislav Basara u maloj ali sjajnoj studiji Atlas pseudomitologije, nije ništa drugo do stogodišnji rat protiv realnosti, koji je u pogledu fanatizma u mnogome nalik vjerskom. Taj „rat protiv realnosti“, želja da se mijenja, prekraja i prilagođava prošlost, da se u sadašnjosti realiziraju nedogođene i mitomanske prošlosti, koštao je i srpski narod, ali i druge narode koji su se spletom povijesnih okolnosti našli na putu nerealnim aspiracijama velikosrpske politike.

Rat protiv realnosti nije obilježje samo srpske historije i srpske nacionalne ideologije, već je dominantna oznaka svih balkanskih povijesti, ideologija i politika. Da je to slučaj i s hrvatskom i bošnjačkom poviješću i njihovim sadašnjim ideologijama, potvrđuju i najnoviji javni istupi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali i igmanska hutba prvog čovjeka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisa Huseina ef. Kavazovića. Namjera ovog teksta nije u tome da se izjednače dvoje aktera o kojima pišemo ni navodne strane koje predstavljaju, ali jest da se ukaže na sličnu matricu mišljenja i (ne)razumijevanja prošlosti.

Po količini arogancije i nesuvislih javnih istupa, hrvatska predsjednica spada u najuži krug balkanskih političara koji sustavno promoviraju politički destruktivizam.

Hiperkomunikativna, na jeziku laka i brza, neupućena i k tome još i nepoučljiva predsjednica izgovorila je posljednjih godina toliko nesuvislosti da čak i hrvatska i balkanska javnost, poznate po sklonosti prema svemu što nije racionalno, razborito i istinito, nisu u stanju da to provare. U nedavnom tzv. „ekskluzivnom intervju“ opskurnom nacionalističkom i proustaškom Hrvatskom tjedniku, politički neodgovorna predsjednica Grabar-Kitarović je po količini izgovorenih neistina nadmašila samu sebe. Pritom je, najavljujući svoju kandidaturu za drugi predsjednički mandat, samouvjereno izrekla i to „da je u svome prvom mandatu izvukla Hrvatsku iz tzv. regiona, a u drugom je želi vratiti na put ponosa i dostojanstva koji je devedesetih zacrtao dr. Tuđman.“

Ažurirano: Ponedjeljak, 26 Kolovoz 2019 11:29
 
Zaklela se zemlja raju.... PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 21 Kolovoz 2019 19:09

 

Izet NanicKako je poginuo Izet Nanić?

Za Izeta Nanića, legendarni komandant bužimske 505. brigade, kojem je posthumno dodijeljen čin generala; godinama se u ovom dijelu BiH među narodom i Nanićevim suradnicima može čuti da komandanta nisu ubili Srbi i da je njegovo ubistvo bilo dio političkih obračuna. Nanić je Mirsada Veladžića i njegove rođake javno nazivao dezerterima. Ubijen je na kraju rata kad je oslobodio cijelu Krajinu! Prema zvaničnoj verziji, Nanić je ubijen u četničkoj zasjedi na Grmeču. Kako je jedini preživjeli iz Nanićeve grupe Alija Osmanović nakon rata profitirao zahvaljujući Veladžiću SDA-ovci su tokom rata rahmetli Nanića nazivali komunjarom a poslije rata njegovo ubistvo koristili u predizbornoj kampanju u kpjoj su tvrdili da je rahmetli Izet Nanić poginuo u četničkoj zasjedi kada su njegove jedinice razbile četničke linije na Grmeču. Bilo je puno malih grupa četnika koje su pružale otpor. Ovo je bio odgovor predsjednika JOB-a USK Osmana Omanovića Hege iz Velike Kladuše u jednom od prošlih brojeva Slobodne Bosne, na tvrdnje Huseina Sabljakovića Brace da je legendarni komandant 505. bužimske brigade Izet Nanić ubijen kao jedna od žrtava obračuna unutar ratnog vodstva Stranke demokratske akcije, kada je Mirsad Veladžić i obiteljski klan oko Hasana Čengića u Krajini navodno htio da preuzme vlast od tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića. Međutim, i prilikom nedavne posjete novinara SB Huseinu Sabljakoviću u zeničkom zatvoru (koji, uzgred, ne izgleda kao psihijatrijski slučaj, kako to tvrde Osman Omanović i Mirsad Veladžić, op.a.), Sabljaković je ponovio svoje tvrdnje nudeći se kao svjedok u rasvjetljavanju i još nekih problematičnih događaja za vrijeme rata u Krajini: “Meni je nakon rata doktor Dževad Džanić ispričao da je on trebao putovati sa Ljubijankićem, ali da ga je nazvao Mirsad Veladžić i rekao da on neće ići. Kada ga je doktor upitao zašto, on je samo rekao; nećeš i fertig. Sa Mirsadom Veladžićem sam se prvi put sreo u Todorovu. I pri prvom rukovanju on nas je sve gledao s neke visine. Narod i vojska ga jednostavno nisu voljeli jer je bio diktator. Shvataš, ako nije bilo po njegovom ili ako mu se neko suprotstavio, onda te ljudi počnu izbjegavati, nadziru te njegovi ljudi i ograničavaju ti slobodu kretanja. Oko njega je bio manji broj ljudi iz Kladuše, njegov rođak Edhem Veladžić, Hasan Ćerimović Talin i Osman Alibabić, bivši radnici AID-a. Kada se rahmetli Irfan Ljubijankić prije odlaska u Hrvatsku sastao sa rahmetli Izetom Nanićem, meni je došao Hašim Sulejmanagić zvani Hasko Suljagin i rekao mi da će možda i meni biti lakše, jer izgleda da će Veladžić pasti. Rekao mi je da Ljubijankić nosi dokumentaciju za Sarajevo Aliji Izetbegoviću koja pokazuje da je Veladžić radio mnogo toga što nije smio. Sulejmanović je sigurno bio upućen u stvari jer je bio blizak Veladžiću. Za razliku od Veladžića, rahmetli Ljubijankić je uživao veliki ugled među borcima i narodom, i govorilo se da će nakon rata Ljubijankić sigurno biti jedan od prvih ljudi države. Poslije sastanka sa Nanićem, Ljubijankić je poletio helikopterom koji je ubrzo oboren. S njim je nestala i dokumentacija o Veladžiću” - izjavio je za naš list Husein Sabljaković.

Legenda protiv hulja

Istražujući ratni background zasigurno najborbenije brigade Petog korpusa od koje su strahovali kako četnici Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske RS, tako i elitne jedinice Narodne odbrane Abdićeve AP Zapadna Bosna, bivši Nanićevi najodaniji borci svjedočili su za Slobodnu Bosnu, kako mnoge stvari u Bužimu tokom rata nisu bile dobre. Bužimska brigada je imala preko četiri i po hiljade boraca.

Devedeset i devet posto boraca bili su stanovnici Bužima, uključujući i njihove žene koje su čuvale ukopane položaje. Naime, njihovi muževi su išli isključivo u izviđanje i proboje, koje je predvodio osobno komandant Izet Nanić. Svi vojno sposobni članovi Nanićeve obitelji nosili su pušku. Za samo nekoliko mjeseci, Nanić je izrastao u narodnu legendu. Bivši poručnik JNA bio je isključivo vojnik i nije znao igrati političke igre zbog kojih je, prema mišljenju njegovih preživjelih suboraca, vjerovatno i izgubio glavu.

Ažurirano: Srijeda, 21 Kolovoz 2019 19:11
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 123

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search