LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Alija Nametak


Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 15 Travanj 2019 09:06

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (68)

O profesoru Salki Nazečiću

Dok sam bio na hadžu umro je u Sarajevu dr. Salko Nazečić, redovni profesor Univerziteta i član Akademije nauka BiH. Bili smo drugovi od prvog razreda mekteba do šestog razreda gimnazije i često, godinama, sjedjeli u jednoj klupi. Bio je vrlo inteligentan i kao srednjoškolac obećavao. Sedmi i osmi razred kontrahirao (završio dva razreda u jednoj školskoj godini) je u Velesu gdje je bio tajnik Muftijstva, a onda se upisao na Filozofski fakultet u Beogradu, 1924. godine, godinu dana prije mene. Preko ferija smo se družili, a kad nas je služba razdvojila, susreti su bivali rjeđi. Znam da sam jednom, mislim 1938. o uskršnjim ferijama bio kod njega u Dubrovniku, gdje je bio gimnazijski profesor, na ručku. Slijedeći susret je bio 1941, u ljeto, kad sam ja bio zamjenik direktora Učiteljske škole u Sarajevu. Došao mi je u direkciju i otvoreno rekao da mu je dotužilo više služiti u “šokačkom” Dubrovniku i da bi volio živjeti u Sarajevu. Kako je znao da sam dobar poznanik sa Mijom Vučakom, koji je onda bio povjerenik za prosvjetu u tzv. Poglavnikovom povjereništvu, zamolio me da interveniram kod njega da bi ga postavio negdje u Sarajevu, prvenstveno u Zemaljski muzej, gdje se osnovala neka katedra za povijest književnosti. Zdogovorili smo se da odemo popodne u četiri sata kod Vučaka, a da on prethodno dođe u Učiteljsku školu. Išli smo zajedno i Hamdiji Kreševljakoviću da bi on razgovarao sa Jozom Petrovićem da ga namjesti u Zemaljskom muzeju. Međutim, on nije došao popodne u Učiteljsku školu, a ja ga više nikad nisam vidio do kakva slučajna susreta u Sarajevu, po mom povratku iz Zenice.

Negdje u ljeto 1955. susreo sam se na Baščaršiji sa doktorom Krešom Georgijevićem i njegovom ženom, pa mi je Krešo pričao kako se jednom susreo u Beogradu sa Salkom koji je valjda polagao doktorat. Pitao ga je: “Šta vi radite u Sarajevu? Što više Nametka držite u zatvoru?” (Krešo je znao da je Salko politiki utjecajna ličnost). Salko mu je rekao: “Kad sam ja došao u Sarajevo da ga zamolim za premještaj, sjedio je s Kreševljakovićem i pio kahvu, a mene nije ni ponudio.”

Pa sve kad bi tako i bilo, ne bi to trebao biti razlog progonjenja jednog čovjeka – školskog druga.

Još goru stvar o njemu čuo sam odmah 1945. dok sam bio u zatvoru u Zenici. Moja sestra Šefika došla je iz Mostara u Sarajevo i pričala Salihi da je Nazečić govorio u Mostaru, čim je oslobođeno Sarajevo: “Valja mi pohititi u Sarajevo da skinem Nametku glavu.”

Iako je, kako sam čuo, bio veliki ters i strah i trepet kao pomoćnik ministra prosvjete u Sarajevu, i kao upravnik pozorišta i kao profesor na fakultetu, meni je bilo žao što se nismo pri susretu pozdravljali, što sam okretao glavu od njega. A šta drukčije i da radim kad je pomogao mom stradanju da se toliko odulji, jer da nije bilo njegova pritiska na odlučujuće faktore, vjerojatno ne bih bio suđen ili bih bio simbolino suđen, a on mi je odnio najljepše godine života i izvrgao me mnogim stradanjima i poniženjima, a porodicu i čestom gladovanju i svakovrsnim lišavanjima.

Često sam ga sanjao i u zatvoru i na slobodi i u snu žalio što nismo prijatelji kao u vrijeme mekteba, ruždiije i gimnazije, pa i kasnije.

Žao mi ga je i šteta da je umro, da nije nauci dao koliko je mogao dati. Ostalo je iza njega ipak dosta znanstvenih radova. Bio je i čvrst na katedri, kako sam čuo, i nije dao da se prčka po našim narodnim pjesmama i da se smatraju feudalnim reliktima, nego stvarnim narodnim tvorevinama. U posljednjim godinama je obarao mitove zbog čega se zamjerio mnogima (referat o Aleksi Šantiću povodom 100 – godišnjice rođenja, o Kraljeviću Marku kao turskom vazalu….).

(26.2.1970.)

Ažurirano: Ponedjeljak, 15 Travanj 2019 09:10
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 06 Ožujak 2019 09:30

 

Abdullah BukvicaAlijine sarajevske minijature (67)

O doktoru Abdullah-begu Bukvici

Danas pročitah u Oslobođenju da je prekjučer, 6. oktobra, umro u Brčkom dr. Abdullah – beg Bukvica, u 90-toj godini života. Mislim da je bio po godinama najstariji akademski građanin-musliman iz Bosne. Gimnaziju je završio u Sarajevu, a Medicinski fakultet u Beču. Rodom je bio iz Rogatice. Otac mu je bio Ahmed-beg, dugogodišnji gradonačelnik Rogatice i odan austrijskoj vladi.

Pričao mi je jednom rahmetli Fehim efendija kako se nekad upraznilo mjesto gradonačelnika u Rogatici, a kotarski predstojnik napiše referat, u kojem predloži vladi u Sarajevu da se na taj položaj imenuje Ahmed-beg. Akt je pisan njemčakim jezikom. Opisivao je kandidata kao zgodna čovjeka za taj položaj. Htijući napisati da Ahmed-beg nije neki lumen ili “allame”, za što u njemačkom jeziku postoji izraz “Kirschenlicht”, pa je napisao “Moscherlicht” is nicht, aber….da se musliman ne bi uvrijedio.

Rahmetli Ahmed-beg je imao pet sinova i svi su završili visoke škole, ali, interesantno, ni od jednog nije ostalo muškog potomka. Abdullah – beg je stažirao u sarajevskoj bolnici do 1910, a onda se prijavio na raspisani natječaj brčanske općine za gradskog fizika, gdje je i izabran.

Djelovao je prosvjetiteljski u svom kraju, gdje je bio neobično poštovan i obljubljen. Iako je bio svjetovne inteligencije, on se nije uzdržavao popeti se i na ćurs i održati vaz u džamiji ili pred džamijom.

Bio je jedan od osnivača lokalnog muslimanskog kulturnog društva “Islahijet” u Brčkom, koje je u vremenu između dva svjetska rata pozitivno djelovalo u Brčkom. Bio je osobito ponosan na svoj rad.

Negdje krajem 1916. prebolio je pjegavi tifus pa je opd velike temperature ogluhnuo. Sprva je još nešto čuo i po usnama je mogao naslutiti šta mu se govori, a kasnije mu se moralo napisati ako ga se htjelo nešto upitati. On je onda glasno odgovarao, kao što to gluhi uvijek rade.

Pričao mi je rahmetli dr. Spaho, kako bi Bukvici rekli šta ima da govori u Narodnoj skupštini, osobito kad je JMO bila u opoziciji, pa bi vladina većina dizala nesnosnu buku kad bi se koji opozicioni poslanik digao da govori – jer Bukvicu nije mogla nikakva buka omesti u govoru.

Bukvica je bio narodni poslanik Jugoslavenske muslimanske organizacije do 1929, a bio je i član Vakufskog sabora za BiH od 1938, pa sve dok je Sabor postojao.

Mene je veoma volio i bajrame smo jedan drugom čestitali, a bivao sam i gost u njegovoj kući kad sam boravio u Brčkom. Sad otpada još jedna bajramska čestitka.

Na jednoj godišnjoj skupštini Narodne Uzdanice, kao delegate iz Brčkog, bio je izabran u kandidacioni odbor na samoj skupštini, sa još četvoricom članova odbora ovog lista. U kandidacijskom odboru bili su Mustafa Softić, dr. Šefkija Balić, Hamdija Kreševljaković i Abdullah-beg. Tko je bio peti, ne sjećam se. Softić i Balić bili su jaka opozicija da bih ja i dalje bio član Glavnog odbora, a Hamdija i Bukvica bili su za me. No Bukvica nije bio upućen u sarajevske prilike, pa nije znao šta je na stvari, zašto me neće Balić i Softić da predlože u Glavni odbor.

Pozadina je bila u tome što je glavni odbor meni davao honorar od 500 dinara, jer sam svako popodne radio u Uzdanici kao kancelarijska sila, što se čulo u Mostaru, pa su se naročito pobunili neki članovi mostarskog mjesnog odbora. Ja, ustvari, niti sam taj honorar tražio niti sam ičim reflektirao da mi se dadne, a kad su mi ga već odredili na nekoj sjednici, na kojoj nisam bio prisutan, primao sam ga deset mjeseci. Kao student prve godine bio sam stipendist Narodne uzdanice, a kad sam druge godine dobio državnu stipendiju (500 dinara), zahvalio sam se na Uzdaničinoj stipendiji i molio Glavni odbor da je mjesto meni daju Šefkiji Baliću. On je dobivao tu stipendiju do diplomiranja. Stipendija je bila 400 dinara mjesečno i redovno je isplaćivana, dok je “državna” zakašnjavala po tri-četiri mjeseca. Softić, zet Uzeir-age Hadžihasanovića, koji je bio protiv Fehim efendije, mog punca, bio je pod utjecajem svog punca, pa je zato bio protiv mene – kao da bi mi naškodilo što bih imao manje posla i više se posvetio svom književnom usavršavanju i uzdizanju.

Poslije toga Hamdija je govorio o tome kako se teško sporazumio s Bukvicom, mimo ostale članove kandidacionog odbora: “Niti sam ja mogao njemu šapnuti, niti on meni namignuti,”

Ipak sam predložen u Glavni odbor i jednodušno izabran.

Bukvica je pisao i popularne članke iz higijene u Novom Beharu, kalendarima narodne uzdanice, Glasniku IVZ i prije II svjetskog rata i poslije rata.

Bilo je nekada u njega i neke sitne malograđanštine. Proslavio je 50-tu godišnjicu braka sa svojom Avnije – hanumom i, kažu, da je bilo i glazbe, i mladinske nošnje, i pjevala se pjesma “Kahvu mi draga ispeci”. Hanuma mu je bila pravi anđeo čuvar. A kad je umrla prije pet-šest godina, i ja sam mu iskazao sućut. Zahvalio mi se, ali je malograđanski pisao, kako je dobio čini mi se 137 telegrama, a pisama još i više. Kad čovjek omatuši, onda u dokolici broji i ovakvu korespondenciju.

No ovo je sitnica. On je bio dobar čovjek, plemenit narodni učitelj i sirotinjska majka. Kako nije imao svoju djecu, uzeo je troje ratne siročadi i odgojio ih. Pazila su ga ta djeca, i njega i Avnije – hanumu, i nazivali ih babom i majkom.

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten!

(8.10.1969)  

Ažurirano: Srijeda, 06 Ožujak 2019 09:35
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 18 Veljača 2019 12:12

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (65)

O ing. Sulejmanu Kudoviću

U nedelju je umro, a u ponedeljak 25. augusta zakopan ing. Sulejman Kudović, u 75-oj godini života.

Kad sam došao na studije u Zagreb, zatekao sam ga da studira šumarstvo, a stanovali smo jedno vrijeme u istom paviljonu đačkog doma. Bio je veseljak, duhovit, društven. Školovala su ga braća Hadžišabanovići. Valjda je na studije kasno došao zbog rata. Bio je i veliki kartaš. Pričao bi mi kako je ponekad u Kazališnoj kavani, nakon što bi se kavana zatvorila za redovne goste, igrao s nekim ljudima hazardne igre (spominjao je slikara Krizmana), da je ponekad čitav kufer para donosio kući.

Studirao je nešto oko deset godina. Jednom, a tada je već imao osamnaest semestara, za ručkom u Šestinoj aščinici na Ribnjaku priča Asim Nuhić kako je to jutro polagao neki ispit i pao, i kako još treba da položi dva ispita, a i da ponovi ispit koji toga jutra nije položio, pa ako iz kojeg ispita padne, izgubit će semester.

Na to će mu Suljo: “Ništa se ti ne brini Asime. Što se tiče semestara, ja ću ti dati koliko hoćeš!”

Poslije studija viđali smo se vrlo rijetko. Jednom sam ga vidio u Tuzli, gdje je bio oženjen od kadije Mehmedbašića. U poslednje vrijeme je živio u Sarajevu, a susretali smo se vrlo rijetko. Alu uvijek je bilo ugodno sresti se s njim.

Rahmetullahi alejhu!

(30.8.1969)

Ažurirano: Ponedjeljak, 18 Veljača 2019 12:15
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 11 Veljača 2019 11:54

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (64)

O Habibe-hanumi Spaho

Habibe-hanuma Spaho, ženina i po ženi i moja amidžinca, je ostala kao udovica iza rahmetli dra Mehmeda Spahe. Bolovala je nešto preko pola godine od raka na plućima i umrla je 10. jula. Bili smo u Carigradu pa nismo prisustvovali dženazi, koja je, kažu, bila impozantna.

Bila je skromna žena, nevjerojatno odana mužu za njegova života i njegovoj uspomeni po smrti mu. Kad je amidža umro, često sam joj svraćao, osobito prvih mjeseci. Sjećam se da jednom rekla preda mnom, a još je tu netko bio – čini mi se Seid Husedžinović – da bi najvoljela da su i nju s Mehmed-efendijom, kako je ona uvijek muža pred drugim pominjala, zakopali u mezar, kao što je običaj u Hindusa da spale i ženu s muževim lešom.

Iako je ostala udovica s četrdeset godina i troje djece, nikad nije ni pomišljala o ponovnoj udaji.

Bila je široke ruke – bogataši su obično škrti – i obilato je pomagala potrebne.

Kad joj je bila za vrijeme NDH oduzeta penzija, jednom joj je Hasan Omanović, svak joj, doveo Aliju Šuljka i poče ga pred njom nagovarati da joj se dadne penzija, makar ad personam, ako ne može redovnim putem (jer je NDH oduzela penzije svim bivšim jugoslavenskim ministrima). Ona je to najenergičnije odbila: “Ako može redovna penzija, dobro jest, a ne želim nikakve posebne penzije.”

Kako sam ja stanovao u jednom stanu u njihovoj kući u Hrvatinu broj 10, a po zakonu se kirije nisu mogle podizati, ja sam jednom pokušao da podignem kiriju, jer 400 kuna, kolika je bila kirija, nije više bio nikakav novac, no ona nije htjela primiti više od 400 kuna. “Toliko je po zakonu i ja neću više.”

Kad sam zatvoren 1945, ona je odmah u svoje i svoje djece ime rekla Salihi da ne treba misliti da plaća najamninu za stan dok god sam u zatvoru. Tako je to i trajalo do konca 1946, kada su Salihu i djecu mi vlasti (dr. Zehra Muidović, prvoklasni otrov) izbacile iz stana i odredili im nužni smještaj navrh Mahmutovca pod Trebevićem.

Interesantno je da sam ja prvih dana svog zatvoreničkog života vrlo često sanjao i idmah bi sam sebi objasnio san kad bi se probudio, da ima neki prijatelj koji se brine o meni (Habiba znači prijateljica), a Allah je najbolji prijatelj.

Ako je netko od mlađih žena htio saznati nešto o normama starog društvenog poretka u muslimanskim kućama, pitao je nju da mu objasni. Jedna mlada žena je povodom njezine smrti rekla: “Umrla je prva hanuma Sarajeva.”

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

(30.8.1969)

Ažurirano: Ponedjeljak, 11 Veljača 2019 18:36
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 04 Veljača 2019 18:08

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (63)

O Mustafi efendiji Mujagiću, zvanom “Zmijski”

U utorak 18. marta, na muslimansku staru godinu, umro je izjutra Mustafa efendija Mujagić, zvani “Zmijski”, u 94. godini života, a zakopan je 1. muharema, u srijedu, u groblju na Barama. Rodom je bio iz Tešnja. Svršio je neke škole, a služo je u finansijskoj struci. Bio je poreznik u Duvnu, a poslije u Sarajevu u Finansijskom odjeljenju Zemaljske vlade. Odavno je u penziji. Bio je liječnik od ujeda zmije, i to je liječio nekom formulom i fildžanom obične vode, koju bi popio ujedeni. Liječio je čak i na veliki razmak. Na primjer, ako je netko bio u Jajcu, pa telefonirao njemu u Sarajevo, on bi na nekom sasvim zdravom čovjeku izvršio ovaj fizičko-terapeutski eksperiment, a onaj ujedeni bi bio izliječen.

Imao je mnoštvo pismenih zahvalnica, a i novine su o njemu pisale. Međutim, bio je čudak. Nikad se nije htio ženiti, a nije dao ni dvjema sestrama da se udaju. I one su pomrle u roku od poslednje dvije - tri godine. Jeo je samo jednom dnevno, o ručku, a uz ramazan samo je iftarivao. Tako je utalumio bio i sestre. I one su obje imale preko osamdeset godina. Bio je veliki škrtac. Da li je kad što potrošio u mladim danime, ne znam, ali kasnije je gotovo sav prihod stavljao u banku na knjižicu. Tako mu je propalo u Zemaljskoj banci mnoštvo novaca pri promjeni valute, jer mu je žao bilo izvaditi uloženi novac, a u međuvremenu se srozavala valuta.

Uza sve to je do gotovo pred smrt ulagao penziju na štednu knjižicu.

Ipak se dao nagovoriti pa je poklonio lijepu kuću u Sarajevu, u Hadžikajmakovoj ulici, Gazi-Husrevbegovu vakufu, vezavši je za funkciju imama Gazi-Husrevbegove džamije, tj. da mu ta kuća bude stan.

I gotovinu je u poslednje vrijeme poklonio za Gazi-Husrevbegovu medresu, a knjige za Gazi-Husrevbegovu biblioteku. Nije se samo mogao nagovoriti da se oženi da netko naslijedi panziju.

U mahalsku džamiju nije nikad, otkako ja tu dolazim, dolazio, jer mu je ostalo krivo na muezina što ga nije obavijestio o smrti nekog mahajlije, kako je prije bio adet da muezin zađe od kuće do kuće u mahali i obavijesti o smrti. Ne znam da je ikad dao makar jedan dinar za popravku džamije.

Kakve je samo krpe nosao u kući i bašči! Išao sam mu na žalost kad mu je umrla jedna sestra. Kakav je to smrad u kući bio od vlage i neprovjetravanja!

Na ulici se nosio dosta uredno, iako je nošnja bila iz vremena Austrije: pelerine, kožne gamašne, visoke cipele, pump-hozne, šareni prsluk, fes, a u poslednje vrijeme – kao da se bojao da će se nekom zamjeriti što nosi fes i da će mu taj odmah oduzeti penziju i nafaku – obukao bi i nekakvu kapu, kao francusku. Kad bi čovjek imao vremena i nadahnuća, mogao bi napisati jednog novog La avara ili Kir-Janju. U poslednje vrijeme, prije nego što je otišao u bolnicu, valjda je imao i staračkog proljeva, pa se bio okanio jela.

Svaki dan ga je obilazio i radio mu Sulejman Mulabdić, a hranu mu je donosila Biser-hanuma Šahović. Prenesen je bio u Vojnu bolnicu, gdje se opet uljudio, pa je na jednu heftu poslan kući da umre.

Na oglasnoj cedulji o njegovoj smrti nije bilo ožalošćenih.

Tajnu o liječenju zmijskog ujeda i liječenju žive rane nije htio nikom otkriti. Nagovarali su ga ljudi da rekne kome mlađem, ali je on to odbijao, jer mladež suje. A stvarno su dječujrlija iz komšiluka bila velika paščad. Preskakali su preko zida i krali zeleno voće, iako je on, što jes jest, voće dijelio. Svake bi jeseni zašao od kuće do kuće i dijelio po nekoliko tunja.

Kakav umre onakav ne ostaje, a bez pogreške je samo Allah.

Rahmetullahi alejhi!

(22.3.1969)

Ažurirano: Ponedjeljak, 04 Veljača 2019 18:09
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 12

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search