LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Alija Nametak


Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 25 Kolovoz 2019 08:48

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (75)

O Sulejman-begu Filipoviću

22. decembra umro je Sulejman-beg Filipović u Sarajevu, u 78. godini života. S njim sam se upoznao u Podgorici oktobra mjeseca 1933. i postali smo dobri prijatelji. I njegova žena i njegova punica su bile čestite i patrijaharne žene s kojim smo se sastajali u Podgorici i kad je Sulejman-beg bio premješten u Sarajevo.

Stotinu dana je 1941 proveo u zarobljeništvu u Njemačkoj i vraćen je u domovinu gdje postao pukovnik hrvatskog domobranstva.

U proljeće 1942. bio je zatvoren, jer se sumnjalo da je u vezi s partizanima. Sarajevska čaršija i muslimanski intelektualci su poduzimali korake da bude pušten. Napravljeno je od njegova zatvaranja muslimansko pitanje. I ja sam samoincijativno interveniorao pismeno kod Pere Blaškovića, koji je bio više književnik nego vojnik i on mi je pisao pismo da će Suljo biti pušten prije nego meni pismo bude uručeno. “Suljo je napravio jednu magareštinu”, pisalo je u pismu, “ali ne tako značajnu da bi morao biti kažnjen.”

Sutra sam saznao da je Suljo pušten, pa sam mu otišao kući i pokazao mu Blaškovićevo pismo. Pročitao ga je i zamolio me da mu ga predam, što sam i učinio.

Kasnije je služio, čini mi se, u Lici, pa od početka 1943. u Tuzli, gdje se s jeseni pridružio partizanima. Posato je član AVNOJ-a, ministar šumarstva u prvoj vladi nove Jugoslavije. Kad sam dopao zatvora, on i njegova porodica su nastojali da pomognu mojoj porodici. Žena je plela njegovoj familiji, a oni su je pomagali “fasungom” iz ministarskog magazina. Kad je jedna moja – ili ženina – molba bila na Prezidijumu FNRJ 1951, on je intervenirao kod predsjednika Ribara, koji mi je snizio kaznu za pet godina.

Poslije zatvora sam mu išao nekoliko puta na razgovor i uvijek smo srdačno razgovarali, ali kako se drugi put oženio, nisam mu išao više od dva puta.

U politici nije bio istaknuta ličnost, jer nije bio u Partiji. Dosta rano je penzioniran kao general, a dato mu je da igra vidnu ulogu u poslovima Islamske vjerske zajednice, gdje postao i predsjednik Vakufskog sabora. Njegove je zasluge ili grijeh da je “izabran” Sulejman Kemura za reis-ul-ulemu u SFRJ. Po pričanjima rahmetli muftije Mesihovića. Hadži reisa Fejića i Omera Kalajdžića (koji mi je osobno kazivao u Mostaru), Sulejman-beg Filipović i Pašaga Mandžić su nagovarali bivše muftije Džabića i Kurta, koji su bili članovi Sabora, da glasaju za Kemuru – iako su se oni bili zavjerili jedan drugom da neće za nj glasati. Bez ova dva hodžinska glasa bi bila velika sramota za Sabor da za reisa ne padne ni jedan hodžinski glas. Ja mislim da će mu ovo biti najteži grijeh na sudnjem danu.

24. decembra pokopan je Sulejman-beg u 14 sati u groblju na Barama, kao vojnik, na lafetu, ali bez vjerskog obreda.

Ja sam ga poznavao od 1943. kao vjernika – muslimana koji je klanjao i postio, pohodio je idžamije i klanjao džematile i vjerujem da je u duši bio vjernik do smrti. Stoga mi je žao što mu nije klanjana dženaza.

Neka mu Allah dželešanuhu oprosti grijehe, a nagradi ga za dobra djela.

Amin!

(Zapisano 29.12.1971)

Ažurirano: Nedjelja, 25 Kolovoz 2019 08:50
 
Akija Nametak o arapskim bedelima u Bosni PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 13 Kolovoz 2019 09:38

 

Nametak AlijaPriča o arapskim bedelima u Bosni

Alija Nametak

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da ne bi našao bedeluk. On je bio neka vrsta mekanskog plemića, starenika, pa su ga i drugi Arapi koji bi se zatekli pred ramazan ili uz ramazan u našem gradu priznavali kao nekog starješinu, a on je imao i nekakvo gospodsko držanje. Bio je visok i vitak, lijepo se nosio, a gotovo trideset godina je redovno dolazio, osim za prvog svjetskog rata, a da se nije moglo na njemu opaziti da stári. Znao je lijepo turski govoriti, a dolazeći redovito desecima godina u našu zemlju i čineći usluge našim hadžijama koji su išli posjećivati sveta mjesta, a po pravilu nisu znali nikakva jezika osim onoga koji su usisali s majčinim mlijekom i koji su nazivali bosanskim, on je govorio i bosanski toliko da se moglo razumjeti šta hoće da kaže, a i on bi dobrim dijelom razumio šta naši ljudi govore. Odsjeo bi u Morića hanu, a prizivali su ga na iftare i sijela političari, hodže i trgovci, plemići i skorojevići.

Bilo je dana da je bio pozvan i na dva i tri iftara. Bio je umjeren u jelu i nikad se nije mogao priviknuti na ono obilje od desetak ili petnaest raznih jela uz iftar. Bio je odani sultanov podanik i nije volio Hašimije, koji su se odmetnuli od turskog sultana, kao ni kasnije Suudije. Čini se da su Turci zlatom kupovali naklonost arapskih šejhova, srebrom sitne građane, a bakrom mekansku i medinsku fukaru, samo da bi se mogli smatrati vladarima svetih mjesta. On je valjda dobivao čorbu od 36 srebra s udrobljenim rijetkim dukatićem, ali je vazda s oduševljenjem govorio o sultanu koji je bio i halifa.

Svaku večer uz ramazan sijelilo se u velikoj kahvi u Morića hanu na katu, iza teravije. Nekad bi se, kad je ramazan padao u zimsko doba, i starijim ljudima i Arapima bilo studeno da klanjaju u čaršijskim džamijama, ova kahva pretvorila u džamiju. Svakako u njoj nije bilo stolova ni stolica, sjedilo se po sećijama i prostrtom podu, pa bi se, kad bi nastupio vakat od teravije, začas potrnule cigarete i sklonili findžani i ibrici, a po podu se razastrle ovčije kožice ili serdžade. I imam bi se našao za cio ramazan, pa bi mu se uoči bajrama skupila lijepa svota novca. Tražilo se samo da brzo klanja, stenografijom, da bi teravija bila čas prije gotova, da bi džematlije mogle što više sjediti i pričati i da ne izdangube u pušenju duhana. Nekad je duhanski dim bio toliko gust, da bi ponetko zatražio od kahvedžije Hasage Dedića da otvori čekmu na prozoru, a on bi se, ters kakav je bio, samo obrecnuo: – Kome udi dim, nek se slegne. Pri tlima nejma dima. Kad bi netko otvorio vrata, povirio da vidi ima li u društvu onoga koga on traži, pa nahrupila iz hodnika svježjija hava, povikali bi odmah neki: “Zatvori vrata, uteče mačka!”

Ažurirano: Utorak, 13 Kolovoz 2019 09:41
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 25 Srpanj 2019 19:27

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (74)

O Hafizu Esad efendiji Sabrihafizoviću

U četvrtak 25. novembra umro je uvečer Hafiz Esad efendija Sabrihafizović, prvi imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije u Sarajevu, u 81. godini života.

Odmah po dolasku u Sarajevo upoznao sam se s njim. Imao je izvrstan glas (tenor) i sluh, pa ga je zaista bilo ugodno slušati kad uči Kuran i mevlude, ilahije, kaside, pa i naše narodne pjesme. Ove poslednje je samo u najužem krugu pjevao.

Pričao je da je rođen 18. augusta, ali da godinu pravo i ne zna. Naime, otac mu je bio imam i hatib Begove džamije. Kako je po vakufnami bio određen jedan srebrni dirham valiji bosanskom kao vrhovnom nadzornom organu, koji je trebao da pazi kako se troši imovina Gazijina vakufa, odnosno kako se izvršavaju odredbe vakufname, to je i za vrijeme austrougarske uprave u BiH Zemaljskom poglavaru davana jednom godišnje dotična svota od 365 dirhama. Zemaljski poglavari (valije) su tu svotu poklanjali sarajevskoj sirotinji na taj način, što bi se za taj iznos na Carski dan, 19. augusta, kupili kurbani zaklali u dvorištu Begove džamije, a meso podijeljeno sarajevskoj – vjerojatno muslimanskoj – sirotinji. Pri tom činu prisustvovao je i imam Begove džamije. Tako je to bilo valjda godine 1890. Dok su se klali kurbani, netko je dotrčao od kuće starog hatiba i javio mu da mu se rodio sin.

Stari hatib je dosta rano umro, a Esad je učio hifz i završio ga godine 1907. Tada je postavljen za imama Duggad Sulejmanove džamije, a 1912. za imama i hatibe Begove džamije.

Pričao mi je da se čudi kako je ostao nepokvaren u mladosti, kad je bio bez očinskog nadzora, a čaršija, osobno mladež, bila je dosta pokvarena. Lumpovalo se, kurvalo, lutijalo. Malo je bio u Stambolu, ali se ubrzo vratio.

Nije bio samo hafiz. On je učio arapski i dobro razumijevao taj jezik i čitao literature na njemu.

Interesantno je da ga nisu zvali imenom. Obično bi ga zvali Hatibom, a kad se o njemu govorilo, onda se reklo: Sabrihafiz – a malo s podcjenjivanjem Sabrendar ili, sasvim posprdno "trijeska"; tako ga je nazvao hatib Hadžijahić, valjda što je bio mršav i suh kao trijeska.

Imao je dosta djece i vazda je bio u novčanoj oskudici. Mora da nije umio ekonomisati, jer je uvijek bio prizivan na Mevlude, Tehvide, učio je na kaburima, a bio je i, one hefte kad je bio slobodan od službe u Begovoj džamiji, imam u mahali u svom komšiluku. Tu sam mu dolazio jednom-dvaput u 1970-oj godini, kad mi je kazivao i pjevao ostacima nekad slavnog glasa nekoliko narodnih pjesama, koje sam ja uvrstio u zbirku “Od bešike do motike”. On me je molio da ne stavim njegovo ime ispod pjesme, što sam ga i poslušao.

Kazivao bi mi kako bi ga nekada nagovarali da pjeva, a bilo je i hodža među tentatovima, pa bi on rekao da će zapjevati ako ga budu pratili makar mumljajući “zumba, zumba”.

Ažurirano: Petak, 26 Srpanj 2019 14:58
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 07 Srpanj 2019 17:14

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (73)

O Edhem efendiji Foči

Prekjučer, prvi dan ramazana, umro je Edhem efendija Fočo, a jučer je zakopan nakon veličanstvene dženaze. Na ikindiju je Begova džamija bila puna kao šip. Ja sam klanjao u posljednjem safu kraj vrata i jedva sam mogao pasti na sedždu. A bilo je naroda i na sofama, što nisam video od vremena rata, osim možda što kadgod bude na Bajranu. Živio je 75 godina, a bio je do iza rata trgovac manufakturom. Imao je školsko svjetovno obrazovanje (govorio je i njemački), a i vjerski je bio obrazovan. Kažu čak da bio i hafiz, ali da mu nije nikad proučena hafiska dova niti objavljena, da tako reknem, hafiska promocija.

Vanjštine je bio uvijek uglađen, u svemu uredan, lijepe riječi i pristojan među ljudima.

Za vrijeme rata i progona muslimana iz Istočne Bosne angažirao se na sakupljanju pomoći i oko smještaja muhadžira po muslimanskim domovima, idući od kuće do kuće i moleći ljude da ih prime i ustupe im nešto prostora. Mislim da je bio i u odboru “Merhameta”.

Dvaput se ženio. Ne znam od koga se prvi put oženio, ali druga mu je žena Ata-hanuma Hrasnica, kći Abdusselam-bega.

Kad se htio ženiti i kad je zaprosio Atu od oca joj, Abdusselam-beg je išao bratu Halid-begu i plakao mu, kako se jedan “pučanin” drznuo i zaprosio od njega kćer. Slušao sam da su ga jedva nagovorili Halid-beg i Ibrahim-aga Šahinagić da se okane besposlice i begovskih predrasuda.

Danas je rijetko susresti jednu muslimansku osmrtnicu, da se nije uprskala kojim zetom ili snahom druge vjere, a eto on je bio jedan od rijetkih gdje su i zetovi bili muslimani i snahe muslimanke.

Poslije smrti Hadži-Mujage Mehremića nisam video veće dženaze u Sarajevu. Bilo je doduše u isto vrijeme i dženaza Šefike-hanume Hadžibaščaušević, udovice rahmetli Asim-age, ali svi oni koji su njoj došli, došli bi i Edhem-efendiji.

Bio je i on suđen, ali nije odmah 1945. Mislim da je to moglo biti u isto vrijeme kad je suđen Dobrača i drugovima, ili nešto kasnije. To je, vjerojatno, bilo suđenje bez materijalne osnove. Trebalo je obezglaviti sarajevsku čaršiju. Edhem – efendija je bio ugledan, upeglan i uredan, ali nije nikad bio ono što je bio jedan Uzeir – aga ili Edhem – aga Bičakčić, ili braća Hadžibaščaušević.

Rahmetullahi alejhi!

(23.10.1973.)

Ažurirano: Nedjelja, 07 Srpanj 2019 17:15
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 04 Srpanj 2019 09:36

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (72)

O Abas-begu Firdusu

U utorak 19. oktobra umro je , a 20-tog zakopan moj komšija Abas-beg Firdus, sin Alibega, prvog predsjednika Bosanskog sabora, u 75-oj godini života. Dugo vremena je samotovao bez žene i djece. Ne znam je li djece ikad i imao. Bio je kulturan čovjek. Volio je historiju i bavio se njome kao amater. Napisao je “Kronološku historiju Livna” koju mu je otkupila livanjska općina, a vjerojatno neće nikad biti štampana. Objavio je i članak – dva u “Oslobođenju” o nastanku imena Hlivno, i jedan u Glasniku VIS-a o nekim historijskim pretpostavkama o postojanju islama u Bosni prije Turaka, a što je ustvari teorija Osman-efendije Sokolovića, pod čijom je sugestijom i na osnovu njegove hipotetičke građe napisao članak u kojem se tvrdi da je slavenska riječ “kazna” od arapske “hazina”, bosansko mjesto “Kalesija” od “halisija” (tj. halis-pravi, čisti musliman) i slično.

Bio je dobar čovjek i lijepo odgojen.

Allah rahmet ejleje!

(23.10.1973.)

Ažurirano: Četvrtak, 04 Srpanj 2019 09:39
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 13

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search