LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Price


Mešina priča za nedelju PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 31 Kolovoz 2019 20:51

 

Jadna kucaNesretnik

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Od čuvanja tuđih ovaca, sakupljanja voća, povrća i drugih usjeva, a onda prodavanog u seoskoj zadrugi Mimo nije vidio ni žute banke. Sve što bi zaradio unosio je u malu trošnu kućicu šeperušu, a onda bi se gubilo i nestajalo zauvijek u nekom tajnom zašivenom džepu čije je mjesto znao samo njegov babo Salih i ljubomorno sakrivao od svih, pa i od sebe samog.

Salih je radio kao ložač u krečani na periferiji grada. Posao mu je bio, da velikom lopatom ubacuje piljevinu u peć kako bi se zagrijevao kamen krečnjak do temperature na kojoj se pretvarao u „živi kreč“. Plaća nikakva, a šta bez dinara u džepu? Jedne prilike kada je ostao bez para pokupio je „suvišno“ bakarno suđe i prodao ga na otpadu. Da je malo zarađivao moglo se vidjeti na njemu samom i odjeći koju je non – stop nosio.

Odjeća je bila rašivenih šavova, gumene čizme od jeseni do proljeća, a onda gumeni opanci između, francuska kappa lojava od dugog nošenja, nije se usuđuviao da je bar jednom opere, da se nebi u više dijelova poderala. Svakom je bilo jasno da se veoma vehdo hranio, jer kada bi jači vjetar puhnuo odnio bi ga k'o slamku iz razvezanog snopa.

U njegovom selu Salihovo ime je ušlo u sjećanje nekoliko generacija, ne znam, možda i dan-danas ima poneka brižna majka koja kaže, kao što su nama naše majke govorile, kada bi se nemarno i šlampavo obukli, hodali prljavi, poderanih pantalona, košulja: „Kakav to hodaš, eto te k'o Salih.“ Ili: „Izuj tu obuću, skini tu prljavu kapu, eto te isti k'o Salih.“

Salih je bio udovac, žena mu je umrla nakon što je rodila Mimu. On je sa sinom Mimom živio u maloj nenamještenoj kućici šeperuši. Duvari su joj bili oblijepljeni zemljom, ali isprani od kiša pa se mogao vidjeti ispleteni šeper. Duvari su bili kako iznutra, tako i izvana, neokrečeni, a šindra na krovu godinama nemjenjana. Kad bi ga neko upitao zašto kućica tako izgleda, a eto u krečani radiš zašto ne doneseš bar grumen kreča i ne okrečiš tu kućicu bar iznutra, Salih bi se osmjehivao, dizao kažiprst u zrak i odgovarao: „Ma, izbjegavam troškove, a kad je kišno vrijeme i prokišnjava podbacujemo tendžere i leđene. Što se može uraditi poslije mene, nek' se radi, nije brate potrebno i za mog života. Nije potrebno... Ni meni moj rahmetli babo ne ostavi ništa novo, pa kome da ja nešto popravljam i ostavljam...”

Možda je i zbog toga Mimo bio nesretan, i pretežno sam pa se uvlačio u sebe i u ovu malu kućicu, baš kao pužić. Nije se skoro nikako pojavljivao na prelima, igrankama, svadbama, a to nije moglo biti bez njegovih vršnjaka. Stidio se kako se babo i on loše oblače i hrane. To što su oblačili bilo je i radno i paradno, što se ono kaže, a jelo se ono što se imalo. Više se neimali nego imali, više gladni nego siti.

Jedne prilike Mimu je dobro zabolio zub, a da ne ide u svojim poderanim prnjama i gumenim opancima kod doktora u grad, Salih je otišao kod komšije Imšira da mu pozajmi noviju i čistu košulju, pantalone, kaput i cipele. To je bila prilika da Mimo bude lijepo obučen i prvi puta ode u grad. Do grada je išao bos, a pred ulaz u grad je obuo cipele u kojima je teško hodao, a kada je izlazio iz grada ponovo je izuo cipele i bos pješačio sve do sela.

Ažurirano: Subota, 31 Kolovoz 2019 20:53
 
Sjetna priča o jaranu Fikri PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 29 Kolovoz 2019 07:45

 

Plavi tespihTajna plavog tespiha

Safet efendija Pozder, Prozor

Starija garda džematlija pamti kako je, još prije rata, u nekoj od čaršijskih kafana sjedilo i eglenisalo veselo društvo. Pričali su o tome ko bi mogao sljedeći umrijeti. Fikro, tada znatno mlađi i vitalniji, uzima papir i piše spisak “kandidata za onaj svijet”. Kafana se smije. Međutim, kako je napisao, tako je i bilo. Baš tim redom, kroz koju godinu iz čaršije otišlo je dosta ljudi. Od tada se s njim u te teme nije zalazilo.

Kad god čitam kazivanje o čuvenom čovjeku po imenu Uvejs iz Jemena, koga časni Pejgamber nikada nije vidio, ali ga je izuzetno cijenio i volio, zastanem kod opisa ovog velikana, i to kod riječi “nepoznat na Zemlji, poznat na nebesima”. I, zaista, koliko li je samo ljudi koji su tu, možda do naših vrata, u našoj ulici ili čaršiji. Susrećemo ih svakodnevno, ali bez pretjeranog zapažanja. Rekao bih, primijetimo ih tek kad odu. Žive tiho i nenametljivo, i otprilike tako i odu, kao da ih neko rukom odnese.

Takvi nam znaju itekako značiti, a posebno faliti kad ih ruka sudbine odnese sa sobom.

Godinama sam se intenzivno družio i vrlo ugodno vrijeme provodio s čovjekom koji se zvao Fikret. Uslijed zdravstvenih problema koje je kao dijete imao, ostao je trajno uskraćen za određene uobičajene karakteristike, tipične za zrelog muškarca. To se, možda, ponajbolje manifestiralo kroz njegov neobičan, brz i nerazgovijetan govor, kao i način kretanja, gegav i na momente teturav. Ne, nije bio lud, premda su ga mnogi doživljavali i tako. Zapravo, određenim bi postupcima i sam ponekad znao skrenuti tuđe misli u tom smjeru, ali je definitivno bio zdrave pameti i dobre duše.

Druženja smo uglavnom otpočimali u džamiji. Bio je redovan na vaktovima, a nerijetko bi prvi stizao u džamiju i nestrpljivo iščekivao ostale. Često bih ga zaticao kako u džamijskom dvorištu mete opalo lišće ili čisti snijeg. Jedva bi čekao da crkne neka od silnih džamijskih sijalica pa da se on baci na posao. Budući da je džamijska prostirka jednoobrazna, s linijama koje su jasno označavale safove, insistirao je da tespihe ostavljamo striktno na liniju, tako da je sve moralo izgledati “pod konac”. Ako ga se htjelo naljutiti, a mnogi su uživali u tome – kasnije ću shvatiti da je i on na taj način uživao, osjećajući se važnim – bilo je dovoljno samo bahato baciti tespih ili ga jednostavno ostaviti mimo predviđene linije, i eto ti galame s njegove strane. Dugačkim bi kažiprstom ljutito davao do znanja gdje je čemu mjesto i prijetio da se “greška” ne smije ponoviti. Naravno, ponavljali su se i greška i kažiprst.

“Šta nam ima u džamiji?”, pitanje je koje neću nikada zaboraviti, kao ni situaciju u kojoj je izrečeno. Naime, zbog problema sa srcem, od čega će kasnije i umrijeti, jedne prilike smješten je u mostarsku bolnicu. Boravak duže vrijeme u zatvorenoj prostoriji, posebno u bolnici, za njega je bio neizdrživ. No, kako je stanje bilo ozbiljno i kako mu je urađen i određeni operativni zahvat, druge solucije nije bilo. Zbog svojih obaveza, nisam ga odmah mogao posjetiti pa sam otišao tek treći ili četvrti dan. Dočekao me upravo pitanjem o džamiji, a onda je pohrlio da mi ispriča sve što mu se izdešavalo tih dana. Dežurni doktor sve je motrio pa me pozvao u svoj ured i pitao šta sam ja Fikretu. Na konstataciju da sam mu tek poznanik, doktor je bio začuđen, rekavši kako pacijent već tri dana nije riječ progovorio. Pitao me o njegovom ponašanju, da li je agresivan, je li ikada pokazivao kakve suicidalne sklonosti i sl. Čudio sam se pitanjima pa mi doktor pojasni kako je pacijent nemiran, stalno pokazuje kako će sebi rasporiti stomak i skočiti kroz prozor. Naravno, razlog njegovog nemira bio je u vezanosti za krevet, a stomak i prozor su značili da se od hrane nikako ne može najesti i da mu je u sobi prevruće.

Ažurirano: Četvrtak, 29 Kolovoz 2019 07:54
 
Mešina priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 24 Kolovoz 2019 09:40

 

MerajaJučer avlija, danas meraja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Moševačke mahala i njene avlije rasute uz puteve koji su povezivali Moševac i susjedna sela sa ostatkom svijeta, bile su ukrasi i špiglo (psiha) života u prošlim vremenima.

Mahale i avlije bile su ograđene tarabama i drvenim ogradama (koljem i vrljikama). U tim ogradama i u avlijama su tipične bosanske, muslimanske kuće, hambari, koševi, pojate, sušare, kolare, kokošinjci, zahodi, a kuće su pretežno bile pokrivene šindrom. Pa kada bi ih gledao sa neke visine, ličile su na pečurke.

Jednu takvu avliju najduže je imao naš komšija, majstor Salkan. Njegova avlija imala je najljepš kuću, a jako lijepe su bile štale i hambari. Sve je to napravio i održavao vrijedni majstor Salkan. Sam je napravio i postavio prelijepu ogradu od resanih i našiljenih taraba.

Nije pretjerivanje kad se kaže da je Salkan bio nadaleko poznati majstor. Tada su za takve majstore govorili dunđer – majstori, (univerzalni majstori). Radio je kao pčela, od jutra do mraka, kako sebi tako i drugima.

Salkan je često odlazio i u okolna sela da radi majstorske poslove. Ustajao je u ranu zoru da bi na svog sitnog konjića Zekana stavljao samar sa bisagama u kojima je bio njegov halat. Kući se vraćao kasno, ili nakon par dana. Bio je dobro plaćen, pa je u to vrijeme bio jedan od imućnijih ljudi u Moševcu.

Pored pravljenja svih vrsta objekata (zgrada) majstor Salkan je pravio i sve pribore i alatke, koje su se mogle napraviti od drveta. Što su mu oči vidjele ruke su mu napravile. Uz to, bio je radoznao i kreativan.

Posebna majstorija mu je bila praviti stupe i torkulje za lupanje i cijeđenje voća. Sjećam se dobro da je pravio i stupe za lupanje lana, a koje su bile korištene u Delića mahali.

Pravio je Salkan i volovska kola, sahone koje su mogli vući i konji i volovi, kao i jarmove, teljuge, vangire, ralice, brnače, civare, korita, kace, parijence, sinije, pole, načve, klupe, sećije, skemlije, prele, vile, rogulje, grablje, drške za lopate, trnokope, krampove, motike, sjekire, kose, grablje, za malu djecu bešike i dubke...

Ažurirano: Subota, 24 Kolovoz 2019 09:43
 
Bajramska čestitka i lijepa, prigodna bajramska priča Mehmeda Meše Delića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 11 Kolovoz 2019 11:31

 

Kurban Mesa DelicBajramska čestitka

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun, najprije pravim muslimanima koji su nepokolebljivo čvrsti u islamu, a svakako i onim koji se smatraju muslimanima, ali počesto griješe i odstupaju od islamskih pravila. Doći će oni tobe!

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun svim našim poštenim imamima u Bosni i emigraciji koji su regularno završili teološko školovanje i studiranje, ali nikako onim koji su se dokopali kojekakvih lažnih diploma i koji se po džamiji šepure kao paunovi i pred džematlijama izigravaju da su k'o biva pravi imami.

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun svim muslimanima koji žive islam i za islam, ali ne i onim uvijek gladnim glavuzijama natovarenim snježno bijelim ahmedijama, simbolima islamske čistoće, a koji su od islama i visokih položaja unutar IZ u BiH napravili private “business-e” kao izvore golemog ličnog bogaćenja.

Islam je savršen i uzvišen, ali mnogi muslimani uopće ne valjaju.

Bošnjačko oko

Kurban treba biti lijep

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

Mi smo ti uistinu, mnogo dobra dali.

Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.

Onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati.

(Kur'an, sura Kevser).

Uz Moševačko polje gmizalo je stado ovaca koje je sličilo na stonogu. Na čelu stada bio je jedan stariji čoban koji je vodio natovarenog magarca. U tovaru su bile sve potrepštine za život čobana koji su mjesecima bili odsutni od svojih kuća i sela.

Poneka bi od ovaca pokušala preteći sporog magarca, a to je čobanu išlo na živce pa je puštao privezu na kojom ga je vodio, bolje reći, vukao sporog magarca, kako bi zaustavio neposlušne ovce, pogotovo onu koja je nosila zvono - zvonaru - kako su je čobani nazivali.

Na začelju stada je bio mlađi čoban, možda sin onog na pročelju koji je tjerao stado i pazio da se neka od ovaca ne odvoji i ostane u zelenom hendeku. Ako bi neka i pokušala napustiti stado i izdvojiti se, čoban bi zviždukom naredio ovčarskom psu da je vrati u stado. Čoban na začelju je u naramku nosio jedno malehno janješce prebačeno preko podlaktnice Ličilo je na mokru dronju prebačenu preka plota.

Kada sam vidio taj prizor to me plaho rastužilo i zamolih babu koji je sve to gledao da pita čobana zašto baš tako nosi to janje? Da li je bolesno pa ne može da prati svoju majku?

Ažurirano: Nedjelja, 11 Kolovoz 2019 21:32
 
Mešina priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 29 Srpanj 2019 18:52

 

StazaStaza

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Život u tuđini, mansardna izbjeglička, mali “golubinjak” s jednim prozorom kroz koji se vidi komadić skoro uvijek natmurenog neba, samo ponekad sunčanog, uz panoramu mnogobrojnih ružnih, tamnih krovova poredanih do kraja pogleda.

Tako izgleda kutak spasa. Tu provodim dane, večeri, besane noći. Ah, tako je težak samački život, pa još pomisao, sve sam tamo izgubila!

Sada se nalazim daleko na sjeveru, skoro na kraju svijeta. Liježem u krevet bijeli, kao snijeg, pokraj malog prozora. Duša osjeća, tuđi je ovo svijet oko mene, tužno je moje srce, guši bol čežnje i sjećanja, previše me toga muči najednom.

Tu ležim, a kroz glavu mi prolaze razne misli. Pitam se, jesam li na kraju moje životne staze ili ima još nade da nadvladam ovu neizvjesnost.

U glavi se roje misli kao roj pčela. Nikako da u njih uvedem red, da ih se otarasim, da se smirim. Ni suze mi ne ostaju skrivene, one me odaju, muče, ali iza njih mi je ipak lakše.

Sjetim se moje Bosne, mog malog sela, žubora i mirisa Spreče, seoske dječurlije, djetinjstva...

Tamo sam provela mladost, a sudbina me otrgnu iz kandži neprijateljskih i dovede ovamo u Njemačku. Samu sebe tješim da je to dio mog životnog puta. Moja sudbina. Obuzima me jeza kada se sjetim divljanja „komšija“, kao divljih zvjeri, što napraviše čađ i pustoš u mom malom selu.

Kroz dim i maglu gledala sam svoje malo selo, u kome je prvo planula šamija na materinoj glavi, a potom očeva košulja na grudima zgnječenim, onda redom džamije, mezarje, kuće, štale, kapije...

Ažurirano: Ponedjeljak, 29 Srpanj 2019 18:54
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 78

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search