LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Price


Tonijeva priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 08 Lipanj 2019 09:47

 

DzeparosSarajevski džeparoši

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Govoreći o čarima Sarajeva i njegovim darovitim stanovnicima u jednom od svojih čuvenih monologa poznati glumac Josip Pejaković pominje i spretnog džeparoša koji u njegovoj umjetničkoj interpretaciji…nekom neopreznom strancu vadi iz džepa novčanik…vadi, pa mu ga vraća, pa opet vadi i vraća. Dekle, hem spretan lopov, hem džentlemen! Kako su umjetnost i umjetnički dar dati čovjeku, ne samo da oponašaju život nego i da ga čine drukčijim, nekad ljepšim, a nekad gorim nego što u stvarnosti jeste, tako i u ovom slučaju mislim da se uvaženi glumac ogriješio o istinu i realnost života.

Naime, koliko ja poznajem džeparoša iz onog njihovog zlatnog doba kada su se naoružani tom lakom lopovskom vještinom stečenom po sarajevskim tramvajima, bistričkoj stanici, vozovima i vašarima razmilili po Evropi…nema ni jednog koji bi vratio novčanik. Više je onih koji su bili simbol egoizma i škrtosti i ako bi htjeli tačno da odslikamo tu njihovu “velikodušnost” onda mi se čini istini bliže puno rečenica da bi, kako su znali naši mahalaši reći “prodali i materine ćefine” samo da dođu do koristi. Mada, ipak, čudni i raznovrsni su to bili likovi. Od desetak vrhunskih sarajevskih džeparoša koje sam upoznao i neke bolje i više upoznavao, samo trojica još žive. Da se kojim slučajem njihovo “zanimanje” ubraja u priznate poslove svi bi odavno bili u penziji, jer ta poznanstva sežu o početke sedamdesetih, kada su oni već počeli praviti internacionalne karijere.

Što se tiče džeparoškog doprinosa mitologiziranoj popularnosti lavovski doprinos dali su predstavnici Vratnika i Bistrika. Tu su uspijevali najspretniji, najpoznatiji, a sudeći prema dvojici još živih i aktivnih, najdugovječniji. Istina, bilo je tog kadra i u Švrakinom selu, jedan je dolazio sa Aneksa, ali glavnina je ipak pripadala padinskim dijelovima grada u kojima su i inače, kako je to znao reći Bregović, uspijevali tzv. žestoki momci.

Sarajevski džeparoši odlazili su na put rijetko sami. Svaki je od njih imao pomoćnog “radnika” koji se zove štucer, a kada su postali već moćni i sigurni u dobre ishode svojih avantura po stanicama, tržnicama i raznim drugi mjestima gdje se znaju stvoriti gužve…unajmili bi i auto sa šoferom. Pa su tako te trojke, šofer, štucer i dežaparoš, kao mali muzički ansambli, odlazili na turneje, najčešće i najradije po Italiji, Austriji i Njemačkoj.

Ažurirano: Subota, 08 Lipanj 2019 09:49
 
Bajramska priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 05 Lipanj 2019 09:55

 

Bajramska sofraSjećanja na bajram

Jasmina Halilović-Murić

Čula se pjesma djevojaka iz obližnje kuće hadžinice Fate. Graja i veselje tih mladih glasova nijesu se smanjivali, iako su djevojke od jutros sređivale kuću komšinice Fate koja živi sama, jer su svi njeni otišli u inostranstvo, ostavivši staricu u emanet našem komšiluku. Te mlade snage nani Fati za Bajram čiste kuću, namijesile su joj slatkih i slanih jela. A Fata je djevojke narednih dana hvalila kod komšinica, potencijalnih svekrvi. Rado je ova starica od sedamdeset godina išla u mahalu i hvalila onako uz fildžan crne kahve djevojke koje su joj čistile kuću, a buduće svekrve brzo zaboravivši vakat kada su i one nosile ”snahino ruho” i bile same snahe, na te nanine riječi prevrćale su očima i nerazgovjetno gundurile u bradu.

Na prvi izgled obična mahala sa uskim sokacima i istrošenom kaldrmom, sa strane sokaka nepravilno rasute su kuće jednospratnice, sa prozorima premazanim crnom farbom, i krovovima crvenim kao djevojačke usne. Kuće su okruživale bašče u kojima je bilo raznobojnog cvijeća. Poslije ljetnje kiše miješao se miris lipe sa mirisom cvijeća u avliji, duša se odmarala od tog mirisa. Mi djeca smo tih dana zapitkivali  djeda Bajra je li ovakav miris u Džennetu?

Ispod starog okrošnjalog drveta trešnje koje je postačima u vrelim ramazanskim danima predstavljala pravu blagodat, bila je klupa drvena, napravljena vještim rukama našeg majstora Salka. Na klupi bio je komad mehke kože od kurbana, pustećija. Moj djed Bajro često je sjedio na toj klupi. Nekada je ležao na klupi i gledao u beskrajno plavetnilo neba na kojem bi se ponekad vidio bijeli oblak koji se kretao i nestajao iza krošnje, a on bi se ponekad zanio, pa bi  hvatao oblake ljuteći se što mu tako brzo zalaze pred očima. A kada bi nas uhvatio da mu se smijemo počeo bi da nas grdi, govereći: ,,Ja u vašim godina više neću biti, a vi u mojim hoćete, pa ćete se pitati tada čemu ste se smijali! Tada bismo vješto zamakli iza kuće.

Na toj pustećiji u dugim ramazanskim danima sjedelo se i  razgovaralo do pred sam iftar, a nekada bi se znalo i iftar tu dočekati. Iftar smo nestrpljivo čekali i mi djeca. Sa našeg Brda vidio se top koji je oglašavao početak iftara. Za sofrom bi se okupili mi ukućani, a na sofri bi mirisale ukusne pite zeljanice, krompiruše, pirinač i meso, hošaf sve vrste suhog voća. Posebno mjesto imala je hurma njome se prvo moralo iftariti, i čašom hladne vode, one su prekidale naš višesatni post. Djed Bajro govorio da se naš Poslanik, alejhi selam tako iftario. Poslije malog predaha, obavezno smo išli u obližnju džamiju i klanjali teravije namaz, koji se klanja samo za vrijeme ramazana. Na kraju bi imam obavezno držao predavanja, a svi bismo slušali pažljivo kao da jedna duša u džamiji diše.

Ažurirano: Srijeda, 05 Lipanj 2019 09:58
 
Još jedna priča uz ramazan PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 29 Svibanj 2019 10:41

 

Bosanska kucaČardak

Vehbo Popara

Na samom vrhu imanja u šljiviku Zahir-beg, sagradi čardak. Bijel kao snijeg i mogao se vidjetii sa velike daljine.

Zahir-beg kao da je htio da skrene pažnju na sebe da je toliko moćan i da mu niko nema ravan na daleko.

Nešto niže imao je Zahir-beg dobru kuću, pravu domaćinsku sa velikim pendžerima i kapijom oko kuće. Bašta puna različitog voća, a najviše isticao orah koštunac koji je štitio kuću od silnih sjevernih vjetrova sa Pešteri kada u jesen ili u proljeće krenu da skidaju krovove.

Zahir-beg je na čardaku imao veliku gostinsku sobu u kojoj je često znao sam odsjedeti ili klanjati dnevne namaze. Njegov veliki dost Mustafa je znao često navratiti do Zahir-bega i sami su divanili o svemu i svačemu ne morajući da se čuvaju ko će ih slušati. Tu su nekako bili najsigurniji u svom muhabetu. Ispod velike sobe bila je velika hizba u kojoj je bio smješten njegov sedlenik o kojem se brinuo sluga Spaho. Đogo bi znao zahrzati kad čuje gore u sobi svoga gospodara, a Zahir-beg bi kucnuo štapom o pod da mu se javi. Sa južne strane čardaka prema kući bilo je drveno stubište koje je čardaku davalo bajkovit izgled.

Čardak je bio i najljepši kutak za noćna sijela jer njegova velika soba je mogla primiti puno musafira na svojim sećijama. Sa tri strane su pendžeri a na četvrtoj je bio okačen veliki ćilim što ga je u spremu donijela Altuna kad se je udala za Zahir-bega. Svuda okolo šiljteta, a na sred sobe stajao je tagar koji je u zimskim danima služio da se ugrije čardak.

Često se na čardaku muhabetilo, dogovaralo o svadbama, mirenjima, diobama, ali se igrale „koze“ kako bi uskratilu duge zimske noći. Često se znalo zapjevati i u goste pozvati Rasim iz Akova da zabavlja po koju noć ukućane, rodbinu i svoje dostove. Međutim, u okolini je bio najači u avazu neki Hero, tako su ga zvali jer je imao kraću nogu i gegao je kad ide. On je znao da ljudima ugasi lambu u sobi svojim avazom. Kad je Hero zauzet, Rasim bi dobro došao. Mnogi su pripomagali u pjevanju koji su imali avaza i nisu se stidjeli naglas zapjevati. Kada dođe red da Hero pjeva, to je bio važan ugođaj jer bi on sjeo na sred sobe uspruži svoj debeli vrat i cikne iz petnih žila. Prisutnima je natjerivao suze na oči od ljepote i siline avaza koji je posjedovao.

Hero je šetao mehanama i hanovima i po dugo ga ne bi bilo. Mnogi su ga viđali po mehamama oko Višegrada kako zabavlja musafire. Svi su uživali u ljepoti sevdaha i u zvucima šargije.

Ažurirano: Srijeda, 29 Svibanj 2019 10:45
 
Još jedna Tonijeva sjetna priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 27 Svibanj 2019 09:30

 

ToniTetka Katica

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Ko je,kako je, kada i zašto izbacio Zagreb iz mog srca ne znam zasigurno, ali kada me neko pita o odnosu do tog grada, kažem jednostavno da sam u najmanju ruku indiferentan. A tako sam ga nekada volio!

Kad su me sa nepunih pet, k'o mladu biljku sa tankim korijenom, iščupali iz zemlje na brdovitom dijelu Zagreba zvanom upravo zbog te činjenice “Breg” bio sam malo radoznao, a duboko negdje u sebi prilično nesretan. Radoznalost se hranila novim riječima, likovima i običajima koje sam zatekao u sarajevskoj mahali, svom novom staništu, gdje je tanki korijen trebao nešto malo vremena da se primi…ali, kako to već sa mladom dušom biva, prije ili kasnije navikne se na sadržaje koji će presudno uticati na njen rast i oblikovanje.

U Zagrebu sam te daleke 1959. godine ostavio brojnu familiju s majčine strane, te tri strica i jednu tetku s očeve strane. Oca sam prvi put vidio i upoznao sa nepunih 14 godina, a njegova tri brata i sestru sa 38 godina kada su došli na pogreb na maleno groblje u selu Jurij što leži nadomak Maribora gdje je i mene, hajde recimo, sudbina dovela i zadržala, evo već punih 27 godina, a izgleda da će i do kraja za koji naravno niko ne zna kada će doći. Ocu je došao te 1993.godine, bio je mlađi skoro punih pet godina negoli sam ja danas i tada, kako rekoh, prvi put vidjeh likove koji pripadaju mom porodičnom stablu…

Od očeve familije pouzdano znam da živi još samo najstariji brat Franjo, rekla mi sestrična Gordana da se dobro drži i zakazala otprilike majski susret nekakvih nasljednika Skrbinaca koji bi se trebao dogoditi u Zaprešiću nadomak Zagreba gdje ona živi sa svojom i, eto, i mojom familijom. Ali, ovu priču ne pišem zbog tog dijela očevog porodičnog stabla, nego zbog majčinog na čijim granama su prebivali i živjeli brojni likovi: od bake Tereze, zatim njene sestre, a majčine tetke Fanike, do moje dvije tetke Katarine zvane Katica i Dragice, te ujaka Stjepana, zvanog Štefek…Pa onda djeca od tetaka i ujaka, pa djeca od te djece…Ima, ima te moje familije još uvijek u Zagrebu…Ali ja već godinama, ma šta godinama, decenijama ne viđam nikoga osim majčine najmlađe sestre Katarine, dakle moje tetke i njene kčerke Irene, moje sestrične. Tetka Katica živi sa svojim mužem Mladenom na onom Bregu koji sam pomenuo kao svoju kolijevku i upravo u kući izgrađenoj nanovo na istom mjestu gdje sam proveo svojih prvi nepunih pet godina života.

Ažurirano: Ponedjeljak, 27 Svibanj 2019 09:33
 
Još jedna priča uz ramazan PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 24 Svibanj 2019 12:29

 

covjek sa stakomČovjek sa štakom

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Srijeda je. Bučan pijačni dan u Maglaju. Vrvi kao na mravnjaku.                                                     

Prodaje se, kupuje se, dovikuje se, jede se, pije se...                                                      

Najglasniji su oni što prodaju: štipaljke, čarape, upaljače, žilete, cigarete, žensko i muško rublje...

Kao da srijeda kod ljudi probudi poseban osjećaj, darežljivosti, širokogrudnosti, prijateljstva...                                                                                              

Kada su kod svojih kuća i u svojim avlijama kao da i ne primjećuju svoje komšije, prijatelje, rođake, prolaznike...                                                                                                      

Čak se slabo i posjećuju, pozdravljaju i selame. A kada su u malom: „Tržnom centru“ samo što se ne ljube, čak se prepiru i otimaju ko će piće naručiti i platiti.                                                                                                                                          

U mali „Tržni centar“ navraćaju svi, kako oni što nešto trebaju, tako i oni koji ubijaju dosadu; nezaposleni, penzioneri, đaci, prosjaci...

U toj gužvi i metežu primjetih čovjeka sa štakom.                                                                      

Zbog gužve je mijenjao je pokrete i način hoda. Štaka mu čas u lijevoj, čas u desnoj ruci. Vidi se, otima se, gužvi, bolovima, tuzi. Izgledao je stariji nego što imade godina. Bol, tuga, proparaše ga kao grom stari hrast od vršike do žila.

U tom osakaćenom čovjeku (u)gledao sam stari hrast što ga nemilosrdno šibaše kiše i oluje života. Tu je oko pedesete, a izgledao je kao da ima sedamdeset i kusur. Kad je prišao bliže prišao prepoznadoh iznureno i postarano lice. Bili smo generacija, viđali smo se u gradu. Bio je živahan, nestašan i radostan dječko sa školskom torbom koju mu je majka sašila. Sretali smo se na betonskom poligonu na kome smo imali fizičko. On je išao u „novu“, a ja u „staru“ školu. Tako su se zvale maglajske škole, po narodnim herojima - „stara“ škola bijaše škola „Sulejmana Omerovića – Cara“, a „nova“, “Petra Dokića“.

Preprodavao je stripove, romane i kino ulaznice. I ja sam kod njega kupovao ili sa njim mjenjao stripove i romane. Tako bi me rado pozvao na kahvu, ali reče da mu bolovi ne dozvoljavaju, jer ako bi sjedao, teško je ustajao, a nije jedan od onih što se isjeđava u kahvama ili kafićima.

Dok su se oni u kafiću otimali ko će naručiti, a ko platiti piće čovjek sa štakom se otimao bolovima i tako nastavljao svoj put. Ispriča mi da ne može biti na jednom mjestu i da često ode u Stari grad, napije se vode na česmi kod Kuršumlije džamije i onako naslonjen na štaku gleda džamiju i njenu novu viletnu munaru koja u ratu bi prepolovljena četničkim granatama sa Ozrena.

Znao je on kako je Božijoj kući dok su je granate rušile, a geleri se zavlačili u njene stotinama godina stare zidove.

I sam u svom kuku ima nekoliko gelera koji ga pogodiše sa iste planine. Zbog tih gelera ne može uz mezar čučnuti pa stojeći uz pomoć štake prouči El - Fatihu svojoj hanumi koju prostrijeli četnički metak dok je pumpala taze vodu za jutarnju kahvu bez koje nisu mogli dan započeti.                                                                                                                                            

Godinu dana kasnije zadesih se ponovo u Maglaju. Bi srijeda, sve po starom, i buka, i galama, i dovikivanje, i čašćenje...Sve to bi tu, ali u onoj gužvi nigdje ne bi čovjeka sa štakom. Šarao sam pogledom po uzavreloj gomili nadajući se da ću ga vidjeti. Ali, njega nije bilo. Kasnije mi he jedan poznanik rekao da je čovjek sa štakom preselio na Ahiret prije nekoliko mjeseci.

Mevle rahmet ejlaje!                                                                                                                                             

Ažurirano: Petak, 24 Svibanj 2019 12:33
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 76

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search