LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Satira


Što je više kleveta i laži, muftija nam miliji i draži PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 31 Ožujak 2019 20:05

 

Fake UniversityKakvi ogavni tračevi – Australijom se poput tsunamija širi priča o jednom ovdašnjem imamu koji je ili falsificirao, ili kupio tri diplome – medrese, diplomu nastavnika islamske vjeronauke, te diplomu islamskog teologa na jednom Fakultetu islamskih nauka sa područja bivše Jugoslavije

Nadan Filipović, vlasnik i urednik “Bošnjačkog oka”

Urednikova kritička napomena: Mnogi naši Bošnjaci su ovdje u Australiju, na razadaljinu od preko 15.000 kilometara od svoje nekadašnje domovine, Bosne i rahmetli Jugoslavije, sa sobom ponijeli i svoj “mentalni prtljag”, dio kojeg je izražena sklonost ka kojekakvim rekla – kazala prepričavanjima, pretjerivanjima, tračerajima, nadodavanju osobnih aditiva, iza leđa blaćenju svojih zemljaka, pogotovo onih koji u intelektualnom (alimskom) smislu predstavljaju moralne vertikale nekih organizacija naše australijske emigrantske zajednice, koju neki i dijasporom nazivaju.

“Najtaze” je tračerska vijest za pasti u nesvijest da u jednoj od bošnjačkih islamskih zajednica radi kao redovni zaposlenik imam koji ima, ne jednu, već tri kupljene, a neki čak vele falsificirane diplome – medrese, više islamske škole i Fakulteta islamskih nauka. Za mene kao pojedinca, takve rekla-kazala bljazgotine su nevjerojatne. Naime, svaki od imama u svim našim islamskim zajednicama u Australiji ima dekret o postavljenju potpisan od največeg autoriteta Islamske zajednice u BiH. Nadalje, nemoguće je, zaista nemoguće da neki imam sa, još neprovjerno, lažnim ili kupljenim diplomama promakne budnom oku našeg uvaženog Muftije, glavnog imama Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji profesora Jasmin efendije Bekrića koji neumorno i požrtvovano, svojom čvrstom rukom disciplinirano vodi našu Zajednicu u svijetlu islamsku budućnost, baš poput kapetana broda na uzburkanom okeanu.

Pa, šta da se kaže?

Vjerovatno te priče šire oni isti antiislamski elementi – saboteri koji su prije nekoliko godina povjerovali ogavnim lažima grupice izdajničkih imama iz Njemačke koji su objavili takozvanu “bijelu knjigu” u kojoj su lažno naveli da je profesor Jasmin efendija izgradio kuću u rodnom selu Lepenici od haram – para namijenjenih za kurbane, kao i da je dobro “omastio brke”, navodno uhvativši se u kolo sa bivšim njemačkim muftijom Klancom, kada je, “zamračeno” na stotine hiljada eura zarađenih od australsko-njemačkih transakcija sa kurbanima.

Kao pojedinac smatram da su to sve laži i podmetanja i apeliram da se prestane sa tim laprdanjima tipa rekla – kazala. Upamet se ljudi!  

A šta veli učenjak Šejh Ahmed Bin Ali Al-Mubaraki: Posao dobiven pomoću falsificirane diplome je neislamski čin i golemi haram

Abdullah Al-Dani

Jeeddah – Prema poznatom islamskom učenjaku Šejhu Ahmed Bin Ali Al-Mubarakiju dobivanje radnog mjesta (posla) sa falsificiranom diplomom o završenoj srednjoj školi, višoj školi ili faklutetu je totalno protiv učenja islama. Dodao je da pokajanje zbog ovog velikog grijeha ne može biti kompletno dok onaj koji je nekome zauzeo radno mjesto sam ne dadne otkaz na radno mjesto i odrekne se lažnih diploma. Mubaraki smatra da je lažno predstavljanje pomoću lažnih diploma jedna od najvećih prevara, a što je najstrožije zabranjeno u islamu. Učenjak Mubaraki smatra da su u islamu haram i ilegalne plaće dobivene za rad na radnom mjestu, ako je djelatnik dobio to radno mjesto zahvaljujući lažnoj diplomi ili diplomama. Naglašava da su prodaja i kupovina lažnih diploma potpuno neislamski, a kako tumače Kur'an Časni i učenje Božjeg poslanika Muhammeda Alejhi Selama. Za učenjaka Mubarakija su prevaranti koji su se okitili lažnim diplomama izdajice islama i poziva ih da smjesta daju otkaz na radnim mjestima koja su dobili zahvaljujući lažnim diplomama, te da se pokaju odričući se javno tih lažnih diploma. Učenjak Mubaraki kaže da ako se takve varalice iskreno pokaju i odreknu lažnih diploma, te vrate sve novce koje su stekli pomoću lažnih diploma, da će im milostivi Allah dželešanuhu kompenzirati izgubljena radna mjesta i sav vraćeni novac poslodavcu, a koji je stečen na osnovu lažnih diploma. Osuđujući falsifikatore i varalice, te osuđujući falsificirane diplome, Mubaraki zaključuje: “Kako će se neka nacija uopće razvijati na lažnim diplomama?”

(Izvor: Saudi Gazzete, 2017-01-04)

Ažurirano: Ponedjeljak, 01 Travanj 2019 07:59
 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 05 Prosinac 2018 09:17

svejk-2Dobri vojak Švejk (12)

ŠVEJK SLUŽI S FELDKURATOM POLJSKU MISU

Priprave za ubijanje ljudi vršile su se uvijek u ime božje ili uopće u ime nekog tobožnjeg višeg bića koje je čovječanstvo izmislilo i stvorilo u svojoj mašti. Prije nego bi stari Feničani prerezali grlo kakvom zarobljeniku, služili bi jednako svečane službe božje kao i nove generacije, nakon nekoliko tisuća godina prije nego što bi pošle u rat i uništavale neprijatelje ognjem i mačem. Ljudožderi gvinejskih otoka i Polinezije, prije nego svečano proždru svoje zarobljenike ili nepotrebne ljude, kao što su misionari, putnici i agenti različitih trgovačkih poduzeća, ili obične radoznale ljude, prinose prije toga žrtve svojim bogovima i vrše pri tom najrazličitije religiozne obrede. Budući da još do njih nije doprla kultura svećeničke odjeće, oni ukrašuju svoje stražnjice vijencima od šarenog perja šumskih ptica. Prije nego što je sveta inkvizicija spalila svoje žrtve, služila je najsvečanije službe božje, veliku svetu misu s pjevanjem. Pri smaknućima krivaca uvijek sudjeluju svećenici, dodijavajući svojom prisutnošću delinkventu.

U Prusiji je takva bijednika vodio pastor pod sjekiru, u Austriji katolički svećenik do vješala, u Francuskoj pod giljotinu, u Americi svećenik na električnu stolicu, u španjolskoj na stolicu gdje su ga spretnom spravom zadavili, a u Rusiji je bradati pop vodio revolucionare itd. Svagdje su pri tom nosili raspelo kao da hoće reći: „Tebi će samo odsjeći glavu, objesit će te, zadaviti, pustit će u tebe petnaest tisuća volta, ali koliko je ovaj morao pretrpjeti!“ Velika klaonica svjetskoga rata nije mogla biti bez svećeničkog blagoslova. Vojni svećenici svih vojska molili su se i služili su poljske mise za pobjedu one strane koja ih je prehranjivala. Pri pogubljenjima pobunjenih vojnika pojavio bi se svećenik. Pri pogubljenjima čeških legionara mogao si vidjeti svećenika.

Ništa se nije promijenilo od onih vremena kad je razbojnik Vojtjeh, kojega su nazvali svetim, sudjelovao s mačem u jednoj, a s križem u drugoj ruci pri ubijanju i uništavanju baltičkih Slavena. Ljudi su u čitavoj Evropi išli kao stoka na klaonicu, kamo su ih pored mesara careva, kraljeva i drugih moćnika i vojskovođa vodili svećenici svih vjeroispovijesti, blagosiljajući ih i lažno ih zaklinjući na kopnu, u zraku, na moru itd. Dvaput su se služile poljske mise. Prvi put kad je jedinica odlazila na frontu, a drugi put na fronti prije krvavog klanja i ubijanja. Sjećam se da nam je jednom za vrijeme takve poljske mise neki neprijateljski aeroplan spustio bombu baš na poljski oltar, tako da od vojnog svećenika nije ostalo ništa drugo nego nekakve krvave krpe. Kasnije su o njemu pisali kao o mučeniku, dok su naši aeroplani spremali sličnu slavu vojnim svećenicima na drugoj strani. S tim smo mi pravili grdne šale, pa se tako na privremenom križu, na onom mjestu gdje su pokopali posmrtne ostatke vojnog svećenika, pojavio preko noći ovaj nadgrobni natpis: Što može nas zadesit, zadesilo je i tebe, Ti nebo si nam obećavo, dragi, pouzdano, A bomba na te s neba pala baš za svete mise, Pa od tebe osta samo mrlja nenadano.

Švejk je skuhao izvrstan grog, koji nadmašuje grogove starih mornara. Takav grog bi mogli piti gusari osamnaestog stoljeća pa bi bili zadovoljni. Feldkurat Otto Katz bio je oduševljen.

- Gdje ste naučili kuhati ovako fine stvari? - upita Švejka.

- U Bremenu, kad sam prije nekoliko godina putovao po svijetu - odgovori Švejk - a naučio me je neki bećarina mornar, koji je govorio da grog mora biti tako jak da bi čovjek, kada padne u more, mogao preplivati čitav kanal La Manche. Kad popije slabi grog, čovjek se utopi kao štene.

- Poslije takvog groga, moj Švejku, lako ćemo odslužiti poljsku misu - umovao je feldkurat. - Mislim da će biti dobro da prije mise reknem nekoliko oprosnih riječi. Poljska misa nije lakrdija kao garnizonska misa ili kao propovijed onim ništarijama.

-U ovakvom slučaju čovjek mora biti zaista potpuno priseban. Poljski oltar imamo, i to preklopni, pravo džepno izdanje.

- Isuse i Marijo, Švejku - viknu i uhvati se za glavu. - Ala smo mi volovi! Znate li kamo sam spremio taj preklopni poljski oltar? U divan koji smo prodali! -

-Da, to je nesreća, gospodine feldkurate - reče Švejk - ja ga doduše poznajem, toga trgovca starim pokućstvom, no prekjučer sam susreo njegovu gospođu. Rekla mi je da je on u zatvoru zbog nekog ukradenog ormara, a naš divan da je kod nekog učitelja u Vršovicama. Baš je to neprilika s tim poljskim oltarom! Bit će najbolje da popijemo grog pa da ga pođemo tražiti, jer mislim da se bez poljskog oltara ne može služiti misa…

- Fali nam zaista samo taj poljski oltar - reče turobno feldkurat. - Na vježbalištu je već sve pripremljeno. Tesari su već napravili podijum. Monstrancu ćemo posuditi iz Břevnova. Kalež imam ja, ali gdje je on ono… I zamislio se: - Reći ćemo da sam ga izgubio, pa ćemo dobiti sportski pehar od natporučnika Witingera iz sedamdeset pete pukovnije. On se pred nekoliko godina natjecao i osvojio ga za društvo „Sport-Favorit“. Bio je dobar trkač. Pretrčao je četrdeset kilometara na stazi Beč - Mödling za jedan sat i četrdeset osam minuta, kako nam se uvijek hvali. To sam se već s njim jučer dogovorio. Baš sam vol, što sve odlažem za posljednji čas.

-I zašto nisam, budala jedna, pogledao u taj divan?

Ažurirano: Srijeda, 05 Prosinac 2018 09:30
 
Priča Safet efendije Pozdera PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 18 Studeni 2018 21:16

 

Safet efendijaKad se imam zaljubi: Hodža alčak

Safet efendija Pozder, Prozor

Svijet je oduvijek volio legende, posebno one u koje su satkana kazivanja o kakvim hodžama, popovima, vilama, džinima, sihirima… Moram odmah naglasiti da ono što upravo čitate nije nikakva legenda, iako, možda, stilom nalikuje na to, nego puka istina. Jest da je ispričana decenijama nakon što se zbila, pa se mogla uvući i koja greška, nenamjerna, ali je sve ostalo istinito. Nazvao sam je Hodža alčak, a je li taj hodža uistinu i bio alčak – prosudite sami.

Helem, u jednom našem džematu, neću spominjati kojem da ne bi bilo zadirkivanja ljudi, ili, ne daj Bože, hodže, službovao je nekakav hodža. Bio je, onako, na svoju ruku. Kod nas bi se reklo ters insan. Ha je stigao u džemat, hodža je svjetini proturio priču kako je završio visoke škole te kako su se za njega otimali mnogi džemati, ali, eto, on se skrasio ovdje i, veli, nije požalio. Kud god bi hodža hodio, pod pazuhom bi imao hrpu knjiga i nekakvih žutih listina, čime je njegov ugled u narodu još više rastao. Da biste sve to lakše razumjeli, moram vam otkriti jednu tajnu, bitnu za lakše razumijevanje ostatka priče: niko sem tog hodže u selu (Eto, otkrih vam da se to zbilo na selu. Obećavam da ću ubuduće biti pažljiviji!), dakle, niko sem njega nije znao ni čitati ni pisati, pa kad bi kakva hartija od vojnika, koji bi vojni rok služio negdje u bijelom svijetu, kao pismo stigla njegovoj familiji, nosila bi se hodži.

Hodža bi okupio svijet na guvnu, propeo se na kamen da ga svi jasno vide i čuju i počeo čitati kao da drži kakvu hutbu ili vaz. Već ga zamišljam kako se šepuri, ozbiljno gleda hartiju pa očima prelazi preko znatiželjne svjetine koja s nestrpljenjem iščekuje šta će biti. E sad, je li hodža čitao onako kako je i pisalo (a mogao je kako hoće), u to ne ulazim jer bih mogao na bigajri-hak oklevetati čovjeka, a to je velika grehota. Možda je sreća i u tome što pisama i kojekakvih habera na hartijama i nije bilo u izobilju – hodža ih je pročitao tri ili četiri, računajući i ono zadnje.

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo.

Stariju, Hajru (imena sam izmislio), nabrzinu je obrlatio i kroz koji mjesec priveo u hodžinsku kuću. Lijepo su se slagali i sve je bilo potaman, ali je hodža imao još planova. Želio je i mlađu, viđeniju Fatu. Znam da opet moram malo zaustaviti priču i objasniti štošta. Vjera ne dozvoljava da musliman u braku sastavi dvije sestre, i tu nema spora. Znao je to i hodža, ali i džemat. Hajra je bila starija i, ako ćemo pravo, grdnija, ali cura, neudavana. Fata je, opet, mlađa i ljepša, ali udata. Hodža je sve to osmotrio i skovao plan: Hajra će mu prije poći i neka je uz njega, a on, ha smunta Fatu (ako je uopće smunta), Hajru će poslati njenima i Bog te veselio.

Veliki plan bio je lukav, nema šta, ali je imao jednu falinku koju ste i sami primijetili – Fatinog muža. E taj Fatin muž je, nesretnik, zaglavio negdje u nekakvom ruskom logoru. Nije se čestito ni pomilovao sa svojom dragom, a naletiše Rusi i pokupiše nešto mlada svijeta, među njima i njega, i otad mu se gubi svaki trag. Fati su stizale različite vijesti, no, kako je Rusija daleko i kako se malo čemu može vjerovati, a uz to se niko od zarobljenih nikada nije vratio, neću vas zamarati raspredanjem bjelosvjetskih glasina i tračeva. Namjesto toga, vratio bih se hodži da vam predočim šta je ovaj put zdumao.

Tih dana sirotoj Fati na vrata je bahnulo pismo (vi pogodite od koga!), a ona, huda, k'o bez duše, jurnula je hodži da joj rastabiri hartiju namočenu tintom. Hodža se pobrinuo da telal, čim prije, razglasi kako će se s kamena na guvnu čitati pismo, a svijet, sluteći o čemu bi moglo biti riječ, pohrli kao da se nešto dijeli.

Kad je hodža procijenio kako su svi uvjeti za početak “ceremonije” ispunjeni, prope se na kamen, odvažno se nakašlja zadržavajući pogled na pismu, kao da ga okupljena svjetina uopće ne zanima. “Pismo je od Fatinog muža”, prozbori hodža napokon, a okupljeni se uskomešaše.

Ažurirano: Nedjelja, 18 Studeni 2018 21:19
 
Bazdulj Nemanja ili bazdulj Emir – smrdljiva statistika srbijanskog okoloskutnog mačka PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 21 Listopad 2018 09:34

 

Dodik-KustaNemanja ili Emir kao morbidni statističar

Nadan Filipović

Strašno bazdi u intervjuu sa sav(j)etnikom srpskog člana Predsjedništva. Je su li obojica, i Nemanja i Emir pravi bazdulji? Naime, bazdulj je glagolska imenica izvedena iz glagola bazditi – prevedeno - smrditi ili smrdjeti.

Budući Dodikov savjetnik, a u stvarnosti mazni mačak koji je “oglodao” Miloševića i suprugu mu, pa Koštunicu, pa Đinđića, pa Tadića, pa sada gloducka Vučića, a da ne spominjemo glodanje gojenog Milorada Dodika, pokazao je svu “raskošnost” svoje pameti, premda je od mladosti poznat kao dobar znalac tablice množenja i sabiranja (Mokra Gora, Andrić-grad, beogradske nekretnine, stalna zaštita i protekcionizam zagarantiran od svake srbijanske garniture). Vlade se smjenjuju, Pigmalioni prolaze i odlaze sa scene, a nekadašnji glumac jalijaša sa Gorice o(p)staje i “svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje” u beogradskoj čaršiji, Srbiji, te svakako u republici šumskoj.    

U intervjuu za Klix.ba od 20.10.2018 koji je objavljen pod naslovom: “Kusturica: Nemam hrđave namjere prema ljudima u Sarajevu, želim da pomognem Dodiku”, na pitanje kako je kao Sarajlija doživio primirje i sadašnji mir i kako vidi svoj grad, Kusturica je odgovorio da je u tom pitanju sakrivena tajna tamošnje drame.

Ovako novokomponirani Srbin sa dna kace prede i raji pored neke njegove nove morbidne “tablice sabiranja” mrtvih providno prodaje muda pod bubrege:

"Ako izgovorite da su sve strane stradale, odmah ste u zavadi sa Bošnjacima,a ako to kažete Hrvatima, oni će malo negodovati, ali će pristati. Ako kažete Srbima, oni će se složiti. Sve to, iako su svi stradali manje ili više. Čitao sam jedan izvještaj Crvenog krsta u kome se navodi brojka od ukupno 100.000 žrtava, u čemu je 18.000 Hrvata, 36.000 Srba i 70.000 muslimana".

Vidimo da Nemanja ili Emir, već određeni savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH od 100.000 žrtava četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu nonšalantno i zaista potpuno ignorantski pravi broj od 124.000, možda po onoj srbijansko-epskoj iz p(j)esme o srazu Muse Kesedžije i Kraljevića Marka, a koja glasi, da se podsjetimo: “kako su se lasno sudarili, puce koplje na tri polovine.”

Sve, apsolutno sve, može stat na “obraz” ovom tipu koji kao da je izgrađen od plastelina, sluzavoj jegulji koja se svugdje provuče i kroničnom mačku koji umilno prede povlađujući i medeći svakoj vlastodržačkoj garnituri u Srbiji i šumskoj željno čekajući da mu sa bogate trpeze padne još koji slasni zalogaj u obliko neke nove planine ili čak kakvog novog grada u izgradnji.

Nije raja naivna. Zna se dobro da gojeni Dodik neće u Sarajevo dovesti umiljatog mačka-grebatora da ga savjetuje, već samo s namjerom da provocira raju po Bosni paradiranjem sa tipom koji je prodao v(j)eru i nacionalnu pripadnost za srbijansku večeru. Ako ga Nemanja – Emir bude savjetovao u području tablice sabiranja naj.bao je Dodik i mogao bi riknuti svu golemu imovinu koju je nagrabio.

Ažurirano: Nedjelja, 21 Listopad 2018 09:40
 
Čemu tgaj nacionalizam????? PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 10 Rujan 2018 18:19

 

nacionalizamČemu taj nacionalizam?

Predrag Čudić, Beograd

Ne razumem taj nacionalizam. Čemu to!? Evo, recimo, ja sam Srbin. Bio sam i ostaću Srbin jer nema druge, a vidim, ovde se neki diče što su Mađari. Pa šta ako su Mađari, čudna mi čuda. Lako je biti Mađar, to može svako. Baš vidim pre neki dan na ulici da su budale, a znaju mađarski, to je za njih prirodno. A kad ja nešto zapitam oni se prave da ne razumeju: Kako, molim, nismo dobro čuli? I sve tako. A kad vidim kakve sve budale govore tim jezikom prođe me volja da na tom jeziku i dobar dan kažem.

Ne razumem taj nacionalizam?

Dođe mi pre neki dan neka mlada gluperda, kaže da je iz Mančestera, kao novinar u listu Gas-ulje revija. Možes misliti, revija za gas i ulje, i govori taj fićfirić čisto engleski, ja tuc muc, a on čist lep engleski o kakvom sam sanjao kad sam uzimao časove. Pa, kao, taj idiot istražuje, skuplja neke informacije o upotrebi gasa i ulja... Pa kad je tako, molim lepo, dečko, nauči srpski, pa pitaj. No, to još ne znači da ću ti odgovoriti. Ako je nešto iz oblasti državnih tajni i što je od nacionalnog interesa... Kao, recimo, koliko ima nas Srba koji kuvamo na ulju, malo sutra ću ti odgovoriti. Reći ću ti da je od nacionalnog interesa da se ne zna uopšte koliko nas ima, nas Srba!

Čemu taj nacionalizam!?

Evo, recimo, ja govorim srpski i nikad neću isticati da je to najlepši, gramatički najsloženiji jezik na svetu na kojem možeš izraziti što ti duša hoće, ne bih ga za drugih deset promenio. Eto, gledam nekog idiota na TV, Nemac a mutav, Sprahfeler ko kuća, a kao hoće nešto na nemačkom da kaže, pravi se kako zna nemački, a to i jeste nemački kad nemi i mutavi govore.

Čemu taj nacionalizam!?

Eto, ja na primer gledam ove jadne Rumune. Kažu da su Rumuni, kako ih nije sramota, jadna im majka, ni Cigani im nisu ravni! Ne znaš šta je gore, što su takvi ljudi Rumuni ili što je Rumunija zemlja takvih ljudi. Da sam na njihovom mestu pre bih rekao da sam majmun nego Rumun!

I baš kažem sebi, čemu taj nacionalizam!?

Pre nekoliko godina sretne me jedan na prvi pogled pristojan čovek i pita onako uljudno na čistom makedonskom jeziku znam li gde je Iranska ambasada. Kako da ne, odgovorim uljudno kad mi je ambasada u komšiluku i to još bratu Makedoncu, mi ih zovemu Južni Srbi. Kad ono, molim vas lepo, čovek reč po reč u srdačnom razgovoru mi kaže da je čist Iranac te da govori bugarski jer je u Sofiji završio medicinu, te da  to što on govori nije makedonski nego čist bugarski i čak se nešto kao uvredi. Ti Iranci su jako ponosan narod naročito kad se putem jezika ukrste sa Bugarima.

Kakav makedonski?! - reče on - Makedonci su nam ukrali jezik - reče taj gospodin.

Kad? – upitah.

-Onda kad ste im dozvolili da umišljaju da su poseban narod.

Mi dozvolili? – začudih se kao, a znajući da je u pravu Iranac.

-Pa oni su za nas, gospodine, oduvek bili južni Srbi.

-Oni su Bugari ili nisu ništa! Što govore bugarski kad su Južni Srbi?

Ažurirano: Ponedjeljak, 10 Rujan 2018 18:25
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 35

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search