LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Bosanski ljudi


Novi zenički muftija - Mevludin-efendija Dizdarević PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 25 Svibanj 2019 07:16

 

Nevludin - efendijaReis Kavazović dodijelio muraselu novom zeničkom muftiji

FENA-agencijska vijest

(na fotografiji je muftija Mevludin efendija Dizdarević)

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović na prigodnoj svečanosti u Sultan Ahmedovoj džamiji (Čaršijska džamija) u Zenici večeras je inaugurirao te uručio muraselu novom muftiji zeničkom hafizu Mevludinu ef. Dizdareviću.

Svečanosti je, uz vodeće ličnosti Islamske zajednice u BiH, prisustvovao i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.

Dizdarević je, kao treći muftija u historiji Muftiluka zeničkog, na dužnost koju će obavljati narednih pet godina stupio 1. maja ove godine. Dužnost je preuzeo od Ejuba ef. Dautovića.

"Ono što je iza njega, prošlo je. Ono što je pred njim, put je koji samo Bog zna", poručio je vjernicima reis Kavazović.

On je novom muftiji poručio kako nikada ne smije zaboraviti da je osnova muftijskog posla - bogobojaznost.

"Naređivati dobro, vršiti dobro - znači, prije svega, krenuti od sebe i to činiti na najbolji način… Kada donosimo odluke, one moraju biti pravedne, odvagane, odmjerene i takve da rješavaju problem, podvukao je reis Kavazović.

Napomenuo je i da je zadaća svakog vjerskog lidera da se posavjetuje sa svima koji mu mogu pomoći u vršenju dužnosti te da donese ispravnu odluku.

Nikada se nemoj bojati ljudi. Boj se Boga - poručio je novom zeničkom muftiji reisu-l-ulema, dodavši da je "istina jedino što ima svaki muftija".


Novi muftija Muftiluka zeničkog rođen je u Zenici 1974. godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1992., a na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu diplomirao 2000. godine.

"Povjerenu ću dužnost obavljati odgovorno i savjesno. Radit ću u korist Islamske zajednice, muslimana i svih građana Muftiluka zeničkog. Sarađivat ću sa svim organima IZ, društvenom, političkom i ekonomskom zajednicom", najavio je muftija Dizdarević.

Podvukao je da je reis Kavazović ovim činom na njega prenio veliku odgovornost u čuvanju ugleda Islamske zajednice, njenih materijalnih dobara, interesa te prava muslimana Muftiluka zeničkog.

Dizdarević je titulu hafizul-kur'an dobio 2003. godine, a magistarsku disertaciju odbranio 2009. godine. Doktor islamskih nauka iz oblasti Kulture i civilizacije postao je 2016. godine.

Do preuzimanja dužnosti zeničkog muftije, Dizdarević je bio imam u Ensar džamiji u Zenici te spoljni saradnik na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta Zenica. Oženjen je i ima troje djece.

 

Ažurirano: Subota, 25 Svibanj 2019 07:20
 
Budimo dobri ljudi - pa makar uz ramazan PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 21 Svibanj 2019 06:22

 

SomuniNatjecanje u dobru - iftari i somuni za ljude u potrebi su neizostavno dobročinstvo bh. ljudi u ramazanu

E.M.

Ramazan je mjesec milosti i oprosta, ali i mjesec kada svako dobro djelo dobiva na svojoj vrijednosti. Udjeljivanje sadake i svake druge pomoći u ramazanu dolazi do većeg izražaja, a to su udjeljivanjem somuna i iftara najbolje pokazali mali privrednici iz bh. Gradova.

Iftari za one koji sebi ne mogu priuštiti obrok i somuni za ljude u potrebi od običnih ljudi su samo neke priče koje su pokazale pravi duh ramazana.

Bosanska pekara i fast food Bajro iz Fojnice godinama pomaže svojim mještanima. Oni koji nemaju novca da kupe neki od proizvoda, iz pekare ne izađu bez njega.

Iako nisu htjeli o ovome pričati, sin vlasnika pekare Ramiza Behlila, Armin, kazao je kako je on lično pokretač ove ideje s obzirom na to da u njima kao vjernicima, ona budi suosjećanje s ljudima koji nisu u mogućnosti kupiti hljeb.

"Ljudi dođu, mada se osjeti stid, posebno jer je Fojnica mala sredina. Hvala Allahu prije svega na mogućnosti koju nam je podario da možemo pomoći. Humanost ne treba da bude naša vrlina već sastavni dio poput očiju, ruku... Država je takva kakva je, proizvela je dosta siromaštva, a narod na kraju sam sve bira. Što se tiče emocija ljudi, zaista su zahvalni, vidi se to u očima pa zna biti i suza. Nevezano za ramazan, kod nas može da jede svako ko nije u prilici, neće niko biti odbijen, nebitno da li se zvao Muhamed, Marko ili Miloš", kazao je Armin te dodao: "Jedno dobro urađeno djelo pokazuje koliko je svijet otišao u krivom smjeru, pa se nažalost mora dati tolika pažnja. Previše je danas mržnje, pohlepe, licemjerstva..."

Uz priču iz Fojnice dolazimo i do Zenice gdje je vlasnik Fast fooda King odlučio pokazati humanost te i ove godine svima koji poste, a koji nisu u mogućnosti kupiti, besplatno darovati iftar. Slična priča dolazi i iz Fast fooda Urban gdje je vlasnik Armin Gafurović i ove godine nastavio tradiciju iftara za štićenike doma za nezbrinutu djecu Dom porodica. Iako nije htio govoriti o tome, saznali smo da Gafurović već 11 godina, koliko postoji njegov fast food, priprema besplatne iftare za one koji sebi ne mogu priuštiti obrok.

"O ovome ne treba da se priča već svi trebamo dati od sebe koliko možemo. Sve je ovo dio nas, a mi se trudimo pomoći i mimo ramazana te donirati obroke za naše sugrađane u potrebi. Svaki dan tokom ramazana imamo ljude koji dolaze po iftare. Lijepo je pomoći drugima i dobro bi bilo da se svi takmičimo u dobru", kazao je Gafurović.

Općina Kakanj odustala je od organizacije restoranskih iftara za one koji imaju te su odlučili napraviti iftare za socijalno ugrožene osobe po džematima na području Općine Kakanj gdje će biti podijeljeno 2.000 iftara.

"Umjesto restoranskih iftara za one koji imaju, u Kaknju će biti organizirani iftari u džematima za socijalno ugrožene porodice te vrijedne društvene aktiviste koji rade za opće dobro. Bit će to iftari u tišini, bez halabuke, na bosanskoj bošći, bez skupocjenih stolnjaka i escajga. Bit će pripremljeno gotovo 2.000 iftara”, rekao je načelnik Općine Kakanj Aldin Šljivo.

Naši sagovornici na kraju razgovora su kazali kako ih raduje što mogu pomoći ljudima u potrebi te da se iskreno nadaju a će takmičenje u dobru biti cilj svih malih i velikih privrednika.

(Ovaj tekst je prenesen sa portala klix.ba od 21.5.2019)

Ažurirano: Utorak, 21 Svibanj 2019 07:28
 
Bosanski ljudi - in memoriam Mladenu Vuksanoviću - Ljudini PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 18 Travanj 2019 10:09

 

Mladen VuksanovicDnevnik sa Pala Mladena Vuksanovića: 110 dana među ubicama Sarajeva

Uspomena na velikog čovjeka koji je uspio sačuvati razum i ljudskost u samom srcu tame.

Tomislav Marković, Beograd

April je mesec, vreme crnih godišnjica za Sarajevo i celu BiH, ali i vreme da se podsetimo ljudi koji su se usprotivili zlu, onih pojedinaca koji su u mračnim vremenima sačuvali ljudskost i oduprli se zločinačkom mahnitanju svojih sunarodnika. Jedan od njih bio je i Mladen Vuksanović, urednik i scenarista dokumentarnih filmova na TV Sarajevo, dobitnik brojnih međunarodnih nagrada, između ostalog i Prix Italia 1991. godine.

Mladen Vuksanović proveo je prvih 110 dana rata na Palama, u svojevrsnoj izolaciji, jer je kao autor i urednik TV Sarajevo odbio da radi za Srpsku televiziju na Palama i da bude deo ratnohuškačke mašinerije. Kad ga je koleginica Vojna Travanj pozvala i upitala kad će početi da radi za njihov „Srpski informativno-televizijski centar“, Vuksanović je odgovorio rečenicom koja treba da uđe u anale novinarske etike: „Ja nisam nacionalni, već profesionalni novinar“.

Za vreme boravka u strogom centru mraka, među ubicama i pljačkašima, Vuksanović je vodio dnevnik koji je, kako sam kaže, „pisan u stalnom grču i strahu da ga ne pronađu prilikom pretresa kuće“. U jednom dnevničkom zapisu Vuksanović beleži: „Ako mi nađu ovaj dnevnik, neće me ubiti već vrtjeti na ražnju“.

I to samo zato što je u svom dnevniku pisao golu istinu o užasu koji je zavladao na Palama.

Licem u lice sa nepojmljivim zlom

Vuksanović je svoj ratni dnevnik 1996. godine objavio kao knjigu pod naslovom „Pale 5. 4. – 15. 7. 1992“ u zagrebačkom Durieuxu, a potom su usledili prevodi na engleski i nemački jezik. Predgovor za nemačko izdanje napisao je tadašnji ministar spoljnih poslova Nemačke Joška Fišer.

Dnevnik sa Pala je neprocenjivo svedočanstvo o prvim mesecima rata, svedočanstvo zgroženog, očajnog pojedinca koji se našao licem u lice sa nepojmljivim zlom, pisano rukom časnog čoveka i pouzdanog svedoka. Dok paljanskim ulicama prolaze Vuksanovićevi poznanici obučeni u uniforme, dok nebom lete vojni helikopteri iz Srbije, dok sluša gruvanje topova sa Trebevića koji seju smrt po Sarajevu – on sve to beleži u svoju svesku, kako bi sačuvao istinu o Karadžićevim ubilačkim bandama.

Kako bi sa tom jezivom istinom sačuvao i sopstveni zdrav razum.

Na samom početku opsade Mladen i njegova supruga Jadranka zatekli su se u svojoj kući na Palama, dok su njihovi tek punoletni sin i ćerka ostali u Sarajevu. Vuksanović beleži da je sina mesec dana ranije poslao u Sarajevo kako bi izbegao mobilizaciju na Palama, te kako tu odluku nije mogao da objasni nekim članovima porodice: „Urlam na telefon i objašnjavam šogoru u Titogradu da je bolje da mi sin pogine u Sarajevu od granate ratnih zločinaca nego da postane ubica sa Trebevića. Šogor to ne može shvatiti i spušta mi slušalicu.“

Pokazalo se da postoji i nešto gore od smrti – a to je prestati biti čovek i postati ubica. Iako je Vuksanović ateista, i on i njegov sin razmišljaju na jevanđeoski način, u duhu Hristove izreke: „Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?“

Na sličnu misao nailazimo i u Talmudu: „Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima“. Gospodari smrti sa Pala i iz Beograda nikada sebi nisu postavili ovakvo pitanje, nikada se nisu zapitali: „Kakva je korist čoveku ako zadobije Veliku Srbiju, a dušu svoju izgubi?“ Valjda nisu imali šta da izgube.

Kad ljudi postanu ljudožderi

Ažurirano: Četvrtak, 18 Travanj 2019 10:13
 
Podsjećanje uz pravoslavni Božić PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 07 Siječanj 2019 09:54

 

GligorijeZenđil Sarajlija Gligorije i sarajevski Jeftanovići - pusta osta kuća njina – tužna sudbina

Nadan Filipović

(na fotografiji: zenđil Sarajlija Gligorije)

Nakon prvog nastavka “Podsjećanja – Sarajevo 1937” skrenuo bih pažnju na od gospodina Miljenka Jergovića spomenutog vlasnika hotela “Evropa” Gligorija Jeftanovića.

Možda i nije loše da se uz pravoslavni Božić podsjetimo ko su Sarajevu bili Jeftanovići?

Prvi Jeftanović koji je u drugoj polovini 18. stoljeću došao u Sarajevo bio je Hadži Petar Jeftanović, rođen u Tuzli 1750. godine. Rod Jeftanovića je porijeklom iz doline rijeke Pive u okolini Durmitora (Crna Gora).

Najblistaviji trag familije Jeftanovića u Sarajevu ostavio je čuveni Gligorije Jeftanović. Bio je ugledni srpski političar, kako u vremenu austro-ugarske okupacije, tako i u periodu Kraljevine Jugoslavije. Bio je vlasnik velike sarajevske ciglane (po kojoj danas ime nosi elitno sarajevsko naselje), kao i vlasnik krečane u Hadžićima. Jedan je od osnivača Srpske štedionice i Srpske narodne banke u Sarajevu. Ostavio je trag i u mnogim drugim institucijama. Bogato je darivao crkvu i pomagao osnivanja prosvjetnih i kulturno-umjetničkih društava. Veliki dio imetka davao je i dubrotvorne svrhe te za razvoj kulturnog života u Sarajevu. Dao je novac za osnivanje Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“, za osnivanje srpske škole, izgradnju Saborne crkve u Sarajevu, te drugih kulturnih i sportskih društava. Jedan je od osnivača Srpskog pjevačkog društva „Sloga" (1888), čiji je bio prvi predsjednik. Za predsjednika „Sloge“ je izabran i 1895., 1896. i 1898.

Nesebično je pomagao sarajevskoj sirotinji, bez obzira na vjersku pripadnost.

Ne samo što je obavljao mnoge funkcije, nego je bio i veoma uspješan poslovni čovjek, koji je imao hrabrosti riskirati goleme novce u nove projekte. Već tada je shvatio da je hotelska ponuda grada veoma slaba te se odlučio izgraditi, za to doba, moderan hotel koji bi se, po svojoj raskoši mogao uklopiti u hotelsku ponudu svake velike evropske ili svjetske prijestolnice. Angažovao je tada jednog od najpoznatijih arhitekta Karla Paržika da projektira hotel “Evropu”, koji je od 1882. godine jedan od graditeljskih bisera Sarajeva.

Sarajlije su veoma poštovali Gligorija Jeftanovića i prozvali da “zenđil Sarajlija” što znači bogati, lijepi i pametni.

Umro je 1927. godine u Sarajevu u 88. godini. Njegovi potomci danas žive u Americi čekajući u nadi na bolje dane da se vrate na djedovinu ili da bar povrate u svoje vlasništvo dio onog što su im otele komunistička i sadašnja vlast.

Hej Sarajlije!

Znate li gdje se nalazi Jeftanovića kuća?

Kuća Gligorija Jeftanovića se nalazi neposredno uz Gazi Husrev-begovu biblioteku. Oštećena je u toku četničke agresije Bosnu i Sarajevo. Uslijedila je nebriga Općine Stari Grad, koja je tu nekada lijepu kuću proglasila “društvenim vlasništvom” i samo djelomično sanirala te je velikodušno predala na korištenje četvorici stanara koji su, na osnovu dokumentacije o dozvoli ulaska u tuđi posjed odjednom postali “nositelji stanarskog prava”. Dakle, nova vlast čija su usta prepuna kojekakvih bajki o demokratičnosti, vladavini prava, bla-bla-bla….kuću, koju su prema jednim izvorima, njihovi potomci poklonili bivšoj, komunističkoj državi, jednostavno poklonili četvorici, najvjerojatnije bog zna odakle novošljegljih “Sarajlija”, a što je bio samo paravan da Jeftanovića kuća, vrlo brzo, postane vlasništvo izvjesnog Sabahudina Hece.

Bilo bi interesantno dokopati se originalnog dokumenta koji potvrđuje da su Jeftanovići zaista poklonili svoju kuću državi. Bojim se da takav dokument uopće ne postoji. Jeftanovićima je kuća nacionalizirana, dakle oteta silom zakona. Nakon izvjesnog vremena, kako napisah, tu istu kuću četiri stanara zajednički prodaju Sabahudinu Heci, premda Jeftanovića kuća nije bila, ni po kakvim osnovama, njihovo vlasništvo.

Klasična priča, veoma slična otimačini kuće na koju su stanarsko pravo (s pravom otkupa) imale dvije kćerke, nasljednice pokojnog Rate Dugonjića. Vlasništvo te kuće “preuzela” je “Hidrogradnja” (niko pojma nema po kojem pravnom osnovu), pa je kasnije za bezveznu siću prodala tadašnjem reisu, bošnjačkoj “moralnoj vertikali”, Mustafi Ceriću.

I ova crtica nas podsjeća da Alisa nikad nije bila u zemlji čudesa.

Ažurirano: Ponedjeljak, 07 Siječanj 2019 09:58
 
Najveći svjetska kolekcija izdanja “Rubaija” se nalazi u Australiji!!!! PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 16 Studeni 2018 18:34

 

Sakir HadzimejlicŠakir je sakupio oko 1.500 izdanja “Rubaija”

Šakir Hadžimejlić sigurno spada u grupu ljudi koji ne govore puno o sebi, ne ispoljavaju svoje mišljenje, ne nameću svoje ideje ako nisu upitani da to urade. Trebale su mi godine da saznam nešto više o njemu. U društvu je manje-više poznat kao inženjer elektrotehnike, dobar fudbaler i ljubitelj muzike, knjiga, nauke i - prije svega - odan suprug i otac.

Nešto više o Škici (ustvari, njegov poznati visočki nadimak je Škire) sam saznala slučajno jednog dana kada je Jasna, njegova supruga, otvorila vrata sobe u njihovoj kući u Sydneyu, u koju gosti ne ulaze često, da mi pokaže nešto… Ostala sam zapanjena brojem polica sa knjigama koje su ispunile zidove sobe.

- Nisam znala da imate ovoliko knjiga, prokomentarisala sam.

- To je sve ista knjiga, samo različita izdanja, na to će Jasna.

Zbunjeno sam je pogledala.

- Da, to je “jedna knjiga” - “Rubaije” Omara Khayyama. Sve Škicine, ima ih više od hiljadu. On ti može objasniti više o tome, dodala je Jasna.

Morala sam otkriti više o ovom neobičnom čovjeku i još neobičnijoj njegovoj strasti prema jednoj knjizi. Pitala sam Škicu …

Tito - nesuđeni kum

- Rodio sam se u Visokom, u porodici od jedanaestero djece. Kao devetom djetetu, predsjednik Tito mi je trebao biti kum. U Jugoslaviji je svako Titovo kumče dobivalo stipendiju, novac za odjeću, obuću, školovanje… Nažalost, moj otac, koji je tada bio šejh tekije u Visokom, vjerovatno nije htio da ima ikakvu vezu sa političarima, te je glatko odbio tu ponudu. Moj kum i ta stipendija ostali su moja tajna neispunjena želja, priča Škico, osmjehujući se.

Nesuđeno Titovo kumče ipak je sa uspjehom završilo klasičnu gimnaziju u Visokom, na koju su svi Visočani veoma ponosni. Potom Elektrotehnički fakultet u Sarajevu...

- Elektrotehnički je bio najbliži matematici, koju sam jako volio, pa sam zato odlučio to studirati. Bio je to veliki izazov. Još teže je bilo sa postdiplomskim studijem iz kompjutera u Americi, ponajviše zbog mog (ne)znanja engleskog jezika. Završni rad tog studija nisam nikad ni dovršio zbog preseljenja u Australiju, nastavlja Škico, koji je nekoliko godina poslije Elektrike studirao i završio još jedan fakultet u Sarajevu – Francuski jezik i književnost. I to sam saznala slučajno kada smo spominjali neke poznate nam ljude iz Sarajeva. Crno-bijela fotografija dugokosog Škice otvorila je onda još jedna vrata u njegovu zanimljivu prošlost. Bio je jedan od prvih mladih ljudi u Visokom koji su imali dugu kosu, prva generacija ‘’hipija’’.

- Nije bilo lako biti ‘’hipi’’ tih godina, 1967., 1968… Često su nam prijetili, a ponekad nas i tukli. I milicija je bila zbunjena, nisu nas branili, ali ni zatvarali. Bilo nas je nekolicina… Hašišari, govorili su nam… Ali, pošto smo svi bili dobri studenti, zbunjivali smo ih. Jasno se sjećam te generacije sadašnjih i nekadašnjih prijatelja, Nebojše Pajkića i njegove “Ćelave pjevačice”, Omera Mešića i njegovog Diraka, Seada Ašlame i “Vanilla Fudge”, pokojnog Ibrahima Sakića, njegove poezije (kada li će biti objavljena?) i filmskih kritika Nedže, Šide, pokojne Gordane i njene ljubavi za drame… Mnogi drugi su se kasnije priključili. Bio je to prijateljski krug talentovanih, obrazovanih ljudi. Čitali smo puno, sve što nam je bilo dostupno, posuđivali rijetke knjige iz visočke Franjevačke klasične gimnazije i Sjemeništa, formirali vlastiti pogled na društvo, svijet, diskutovali smo svaku noć, prihvatali argumente ako su imali smisla, a vrištali na glupost i zaostalost… To je bilo divno vrijeme druženja, obrazovanja, prihvatanja novih ideja, upoznavanja sa rock and rollom, bluesom, jazzom… Pa putovanja po Evropi… Slušali smo tada najveće žive muzičare, prisjeća se Škico.

Kako smo otkrili Khayyama

- Zahvaljujući tom društvu, našoj želji za znanjem, diskusijama i “Antologiji svjetske poezije”, otkrili smo ‘’Rubaije’’ Omara Khayyama. Bili smo svi fascinirani tom poezijom, hrabrim Perzijancem iz 12. vijeka koji je bio matematičar, astronom, pjesnik, filozof i ostavio uticaj u svakoj od tih oblasti. On je tada govorio o stvarima za koje su mnogi gubili glave, postavljao je pitanja o životu, bogu, religiji… “Odakle svijet?”, “Šta je čovjek?” Bio je optuživan za skepticizam i herezu… Upoređivali smo ga sa tadašnjom evropskom misli koja gotovo da nije ni postojala u 12. vijeku. Nama je svojim shvatanjima Khayyam izgledao izuzetno savremen. Tako smo počeli tražiti bilo koje izdanje “Rubaija” po bibliotekama Sarajeva, Zagreba, Beograda… Pokušali smo naći sve što je bilo prevedeno, ali kako nismo uspijevali, okrenuli smo se ka engleskim i francuskim prevodima kojih je bilo u izobilju. Otkrili smo da je Khayyam u to vrijeme već bio izuzetno popularan i da je već dugo bio tema rasprava evropskih prevodilaca, profesora na univerzitetima, pjesnika… Tako su se i naše diskusije kretale između hedonističkog i sufističkog pristupa njegovoj poeziji, što je jedno od ključnih pitanja na kome su se lomila koplja kritičara i filozofa, govori Škico, napominjući da njegov rahmetli otac, koji je bio izuzetno upoznat sa velikanima sufističke misli, nikada nije spominjao ni Khayyama ni “Rubaije”.

Ažurirano: Petak, 16 Studeni 2018 18:38
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 14

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search