LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Bosanski ljudi


Bosanski ljudi - in memoriam Mladenu Vuksanoviću - Ljudini PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 18 Travanj 2019 10:09

 

Mladen VuksanovicDnevnik sa Pala Mladena Vuksanovića: 110 dana među ubicama Sarajeva

Uspomena na velikog čovjeka koji je uspio sačuvati razum i ljudskost u samom srcu tame.

Tomislav Marković, Beograd

April je mesec, vreme crnih godišnjica za Sarajevo i celu BiH, ali i vreme da se podsetimo ljudi koji su se usprotivili zlu, onih pojedinaca koji su u mračnim vremenima sačuvali ljudskost i oduprli se zločinačkom mahnitanju svojih sunarodnika. Jedan od njih bio je i Mladen Vuksanović, urednik i scenarista dokumentarnih filmova na TV Sarajevo, dobitnik brojnih međunarodnih nagrada, između ostalog i Prix Italia 1991. godine.

Mladen Vuksanović proveo je prvih 110 dana rata na Palama, u svojevrsnoj izolaciji, jer je kao autor i urednik TV Sarajevo odbio da radi za Srpsku televiziju na Palama i da bude deo ratnohuškačke mašinerije. Kad ga je koleginica Vojna Travanj pozvala i upitala kad će početi da radi za njihov „Srpski informativno-televizijski centar“, Vuksanović je odgovorio rečenicom koja treba da uđe u anale novinarske etike: „Ja nisam nacionalni, već profesionalni novinar“.

Za vreme boravka u strogom centru mraka, među ubicama i pljačkašima, Vuksanović je vodio dnevnik koji je, kako sam kaže, „pisan u stalnom grču i strahu da ga ne pronađu prilikom pretresa kuće“. U jednom dnevničkom zapisu Vuksanović beleži: „Ako mi nađu ovaj dnevnik, neće me ubiti već vrtjeti na ražnju“.

I to samo zato što je u svom dnevniku pisao golu istinu o užasu koji je zavladao na Palama.

Licem u lice sa nepojmljivim zlom

Vuksanović je svoj ratni dnevnik 1996. godine objavio kao knjigu pod naslovom „Pale 5. 4. – 15. 7. 1992“ u zagrebačkom Durieuxu, a potom su usledili prevodi na engleski i nemački jezik. Predgovor za nemačko izdanje napisao je tadašnji ministar spoljnih poslova Nemačke Joška Fišer.

Dnevnik sa Pala je neprocenjivo svedočanstvo o prvim mesecima rata, svedočanstvo zgroženog, očajnog pojedinca koji se našao licem u lice sa nepojmljivim zlom, pisano rukom časnog čoveka i pouzdanog svedoka. Dok paljanskim ulicama prolaze Vuksanovićevi poznanici obučeni u uniforme, dok nebom lete vojni helikopteri iz Srbije, dok sluša gruvanje topova sa Trebevića koji seju smrt po Sarajevu – on sve to beleži u svoju svesku, kako bi sačuvao istinu o Karadžićevim ubilačkim bandama.

Kako bi sa tom jezivom istinom sačuvao i sopstveni zdrav razum.

Na samom početku opsade Mladen i njegova supruga Jadranka zatekli su se u svojoj kući na Palama, dok su njihovi tek punoletni sin i ćerka ostali u Sarajevu. Vuksanović beleži da je sina mesec dana ranije poslao u Sarajevo kako bi izbegao mobilizaciju na Palama, te kako tu odluku nije mogao da objasni nekim članovima porodice: „Urlam na telefon i objašnjavam šogoru u Titogradu da je bolje da mi sin pogine u Sarajevu od granate ratnih zločinaca nego da postane ubica sa Trebevića. Šogor to ne može shvatiti i spušta mi slušalicu.“

Pokazalo se da postoji i nešto gore od smrti – a to je prestati biti čovek i postati ubica. Iako je Vuksanović ateista, i on i njegov sin razmišljaju na jevanđeoski način, u duhu Hristove izreke: „Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?“

Na sličnu misao nailazimo i u Talmudu: „Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima“. Gospodari smrti sa Pala i iz Beograda nikada sebi nisu postavili ovakvo pitanje, nikada se nisu zapitali: „Kakva je korist čoveku ako zadobije Veliku Srbiju, a dušu svoju izgubi?“ Valjda nisu imali šta da izgube.

Kad ljudi postanu ljudožderi

Ažurirano: Četvrtak, 18 Travanj 2019 10:13
 
Podsjećanje uz pravoslavni Božić PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 07 Siječanj 2019 09:54

 

GligorijeZenđil Sarajlija Gligorije i sarajevski Jeftanovići - pusta osta kuća njina – tužna sudbina

Nadan Filipović

(na fotografiji: zenđil Sarajlija Gligorije)

Nakon prvog nastavka “Podsjećanja – Sarajevo 1937” skrenuo bih pažnju na od gospodina Miljenka Jergovića spomenutog vlasnika hotela “Evropa” Gligorija Jeftanovića.

Možda i nije loše da se uz pravoslavni Božić podsjetimo ko su Sarajevu bili Jeftanovići?

Prvi Jeftanović koji je u drugoj polovini 18. stoljeću došao u Sarajevo bio je Hadži Petar Jeftanović, rođen u Tuzli 1750. godine. Rod Jeftanovića je porijeklom iz doline rijeke Pive u okolini Durmitora (Crna Gora).

Najblistaviji trag familije Jeftanovića u Sarajevu ostavio je čuveni Gligorije Jeftanović. Bio je ugledni srpski političar, kako u vremenu austro-ugarske okupacije, tako i u periodu Kraljevine Jugoslavije. Bio je vlasnik velike sarajevske ciglane (po kojoj danas ime nosi elitno sarajevsko naselje), kao i vlasnik krečane u Hadžićima. Jedan je od osnivača Srpske štedionice i Srpske narodne banke u Sarajevu. Ostavio je trag i u mnogim drugim institucijama. Bogato je darivao crkvu i pomagao osnivanja prosvjetnih i kulturno-umjetničkih društava. Veliki dio imetka davao je i dubrotvorne svrhe te za razvoj kulturnog života u Sarajevu. Dao je novac za osnivanje Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“, za osnivanje srpske škole, izgradnju Saborne crkve u Sarajevu, te drugih kulturnih i sportskih društava. Jedan je od osnivača Srpskog pjevačkog društva „Sloga" (1888), čiji je bio prvi predsjednik. Za predsjednika „Sloge“ je izabran i 1895., 1896. i 1898.

Nesebično je pomagao sarajevskoj sirotinji, bez obzira na vjersku pripadnost.

Ne samo što je obavljao mnoge funkcije, nego je bio i veoma uspješan poslovni čovjek, koji je imao hrabrosti riskirati goleme novce u nove projekte. Već tada je shvatio da je hotelska ponuda grada veoma slaba te se odlučio izgraditi, za to doba, moderan hotel koji bi se, po svojoj raskoši mogao uklopiti u hotelsku ponudu svake velike evropske ili svjetske prijestolnice. Angažovao je tada jednog od najpoznatijih arhitekta Karla Paržika da projektira hotel “Evropu”, koji je od 1882. godine jedan od graditeljskih bisera Sarajeva.

Sarajlije su veoma poštovali Gligorija Jeftanovića i prozvali da “zenđil Sarajlija” što znači bogati, lijepi i pametni.

Umro je 1927. godine u Sarajevu u 88. godini. Njegovi potomci danas žive u Americi čekajući u nadi na bolje dane da se vrate na djedovinu ili da bar povrate u svoje vlasništvo dio onog što su im otele komunistička i sadašnja vlast.

Hej Sarajlije!

Znate li gdje se nalazi Jeftanovića kuća?

Kuća Gligorija Jeftanovića se nalazi neposredno uz Gazi Husrev-begovu biblioteku. Oštećena je u toku četničke agresije Bosnu i Sarajevo. Uslijedila je nebriga Općine Stari Grad, koja je tu nekada lijepu kuću proglasila “društvenim vlasništvom” i samo djelomično sanirala te je velikodušno predala na korištenje četvorici stanara koji su, na osnovu dokumentacije o dozvoli ulaska u tuđi posjed odjednom postali “nositelji stanarskog prava”. Dakle, nova vlast čija su usta prepuna kojekakvih bajki o demokratičnosti, vladavini prava, bla-bla-bla….kuću, koju su prema jednim izvorima, njihovi potomci poklonili bivšoj, komunističkoj državi, jednostavno poklonili četvorici, najvjerojatnije bog zna odakle novošljegljih “Sarajlija”, a što je bio samo paravan da Jeftanovića kuća, vrlo brzo, postane vlasništvo izvjesnog Sabahudina Hece.

Bilo bi interesantno dokopati se originalnog dokumenta koji potvrđuje da su Jeftanovići zaista poklonili svoju kuću državi. Bojim se da takav dokument uopće ne postoji. Jeftanovićima je kuća nacionalizirana, dakle oteta silom zakona. Nakon izvjesnog vremena, kako napisah, tu istu kuću četiri stanara zajednički prodaju Sabahudinu Heci, premda Jeftanovića kuća nije bila, ni po kakvim osnovama, njihovo vlasništvo.

Klasična priča, veoma slična otimačini kuće na koju su stanarsko pravo (s pravom otkupa) imale dvije kćerke, nasljednice pokojnog Rate Dugonjića. Vlasništvo te kuće “preuzela” je “Hidrogradnja” (niko pojma nema po kojem pravnom osnovu), pa je kasnije za bezveznu siću prodala tadašnjem reisu, bošnjačkoj “moralnoj vertikali”, Mustafi Ceriću.

I ova crtica nas podsjeća da Alisa nikad nije bila u zemlji čudesa.

Ažurirano: Ponedjeljak, 07 Siječanj 2019 09:58
 
Najveći svjetska kolekcija izdanja “Rubaija” se nalazi u Australiji!!!! PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 16 Studeni 2018 18:34

 

Sakir HadzimejlicŠakir je sakupio oko 1.500 izdanja “Rubaija”

Šakir Hadžimejlić sigurno spada u grupu ljudi koji ne govore puno o sebi, ne ispoljavaju svoje mišljenje, ne nameću svoje ideje ako nisu upitani da to urade. Trebale su mi godine da saznam nešto više o njemu. U društvu je manje-više poznat kao inženjer elektrotehnike, dobar fudbaler i ljubitelj muzike, knjiga, nauke i - prije svega - odan suprug i otac.

Nešto više o Škici (ustvari, njegov poznati visočki nadimak je Škire) sam saznala slučajno jednog dana kada je Jasna, njegova supruga, otvorila vrata sobe u njihovoj kući u Sydneyu, u koju gosti ne ulaze često, da mi pokaže nešto… Ostala sam zapanjena brojem polica sa knjigama koje su ispunile zidove sobe.

- Nisam znala da imate ovoliko knjiga, prokomentarisala sam.

- To je sve ista knjiga, samo različita izdanja, na to će Jasna.

Zbunjeno sam je pogledala.

- Da, to je “jedna knjiga” - “Rubaije” Omara Khayyama. Sve Škicine, ima ih više od hiljadu. On ti može objasniti više o tome, dodala je Jasna.

Morala sam otkriti više o ovom neobičnom čovjeku i još neobičnijoj njegovoj strasti prema jednoj knjizi. Pitala sam Škicu …

Tito - nesuđeni kum

- Rodio sam se u Visokom, u porodici od jedanaestero djece. Kao devetom djetetu, predsjednik Tito mi je trebao biti kum. U Jugoslaviji je svako Titovo kumče dobivalo stipendiju, novac za odjeću, obuću, školovanje… Nažalost, moj otac, koji je tada bio šejh tekije u Visokom, vjerovatno nije htio da ima ikakvu vezu sa političarima, te je glatko odbio tu ponudu. Moj kum i ta stipendija ostali su moja tajna neispunjena želja, priča Škico, osmjehujući se.

Nesuđeno Titovo kumče ipak je sa uspjehom završilo klasičnu gimnaziju u Visokom, na koju su svi Visočani veoma ponosni. Potom Elektrotehnički fakultet u Sarajevu...

- Elektrotehnički je bio najbliži matematici, koju sam jako volio, pa sam zato odlučio to studirati. Bio je to veliki izazov. Još teže je bilo sa postdiplomskim studijem iz kompjutera u Americi, ponajviše zbog mog (ne)znanja engleskog jezika. Završni rad tog studija nisam nikad ni dovršio zbog preseljenja u Australiju, nastavlja Škico, koji je nekoliko godina poslije Elektrike studirao i završio još jedan fakultet u Sarajevu – Francuski jezik i književnost. I to sam saznala slučajno kada smo spominjali neke poznate nam ljude iz Sarajeva. Crno-bijela fotografija dugokosog Škice otvorila je onda još jedna vrata u njegovu zanimljivu prošlost. Bio je jedan od prvih mladih ljudi u Visokom koji su imali dugu kosu, prva generacija ‘’hipija’’.

- Nije bilo lako biti ‘’hipi’’ tih godina, 1967., 1968… Često su nam prijetili, a ponekad nas i tukli. I milicija je bila zbunjena, nisu nas branili, ali ni zatvarali. Bilo nas je nekolicina… Hašišari, govorili su nam… Ali, pošto smo svi bili dobri studenti, zbunjivali smo ih. Jasno se sjećam te generacije sadašnjih i nekadašnjih prijatelja, Nebojše Pajkića i njegove “Ćelave pjevačice”, Omera Mešića i njegovog Diraka, Seada Ašlame i “Vanilla Fudge”, pokojnog Ibrahima Sakića, njegove poezije (kada li će biti objavljena?) i filmskih kritika Nedže, Šide, pokojne Gordane i njene ljubavi za drame… Mnogi drugi su se kasnije priključili. Bio je to prijateljski krug talentovanih, obrazovanih ljudi. Čitali smo puno, sve što nam je bilo dostupno, posuđivali rijetke knjige iz visočke Franjevačke klasične gimnazije i Sjemeništa, formirali vlastiti pogled na društvo, svijet, diskutovali smo svaku noć, prihvatali argumente ako su imali smisla, a vrištali na glupost i zaostalost… To je bilo divno vrijeme druženja, obrazovanja, prihvatanja novih ideja, upoznavanja sa rock and rollom, bluesom, jazzom… Pa putovanja po Evropi… Slušali smo tada najveće žive muzičare, prisjeća se Škico.

Kako smo otkrili Khayyama

- Zahvaljujući tom društvu, našoj želji za znanjem, diskusijama i “Antologiji svjetske poezije”, otkrili smo ‘’Rubaije’’ Omara Khayyama. Bili smo svi fascinirani tom poezijom, hrabrim Perzijancem iz 12. vijeka koji je bio matematičar, astronom, pjesnik, filozof i ostavio uticaj u svakoj od tih oblasti. On je tada govorio o stvarima za koje su mnogi gubili glave, postavljao je pitanja o životu, bogu, religiji… “Odakle svijet?”, “Šta je čovjek?” Bio je optuživan za skepticizam i herezu… Upoređivali smo ga sa tadašnjom evropskom misli koja gotovo da nije ni postojala u 12. vijeku. Nama je svojim shvatanjima Khayyam izgledao izuzetno savremen. Tako smo počeli tražiti bilo koje izdanje “Rubaija” po bibliotekama Sarajeva, Zagreba, Beograda… Pokušali smo naći sve što je bilo prevedeno, ali kako nismo uspijevali, okrenuli smo se ka engleskim i francuskim prevodima kojih je bilo u izobilju. Otkrili smo da je Khayyam u to vrijeme već bio izuzetno popularan i da je već dugo bio tema rasprava evropskih prevodilaca, profesora na univerzitetima, pjesnika… Tako su se i naše diskusije kretale između hedonističkog i sufističkog pristupa njegovoj poeziji, što je jedno od ključnih pitanja na kome su se lomila koplja kritičara i filozofa, govori Škico, napominjući da njegov rahmetli otac, koji je bio izuzetno upoznat sa velikanima sufističke misli, nikada nije spominjao ni Khayyama ni “Rubaije”.

Ažurirano: Petak, 16 Studeni 2018 18:38
 
Slovo o velikanu Emeriku Blumu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 07 Kolovoz 2018 08:41

 

BlumEmerik Blum – vizionar s pokrićem

Josip Vričko

Sredinom prošlog stoljeća sa uzorkom proizvoda proizvedenog u jednome anonimnom “pogončiću”, Emerik Blum je pokucao na vrata već afirmirane i goleme jugoslavenske fabrike, s prijedlogomda se udruže. Primio ga je, baš kao što se prima neželjeni gost, nekakav deveti referent. Ali, iako tako nisko rangiran, dozvoliosi je da gosta iz Sarajeva, koji je vodio firmu sa osamdesetakradnika, otpravi s indignacijom – otkud je došao. Nije, međutim, imao pojma s kim ima posla.

“Za petnaest, najviše dvadeset godina bit ćemo deset puta veći ili jači od vaše fabrike, tada ćete vi dolaziti nama sa sličnim ponudama”, odbrusio je Blum s vrata samozadovoljnomignorantu, kojega povijest, za razliku od njegova u ono vrijeme anonimnog gosta, nije upamtila.

Dvadesetak godina od ovoga za Bluma neprijatnog događaja, njegov je Energoinvest bio moćna obitelj sa 22.000 članova što su radili u 35 fabrika, 6 rudnika, pet razvojno-istraživačkih centara, tri projektantska biroa, mješovitim poduzećima sa stranim firmama, 30 zastupništava u zemljama na svim kontinentima. No, ni tada ovaj praški đak – diplomirao je Elektrotehniku na Univerzitetu u Pragu – nije bio zadovoljan. Štoviše, tvrdio je kako bi zadovoljiti se s postignutim bilo ravno samoubojstvu.

“Težimo tomu i radimo tako da se u najskorije vrijeme po svim obilježjima svrstamo u red najvećih europskih i svjetskih firmi iz naše branše”, govorio je u vrijeme kada su mnogi dvojili može li se više od onoga što je Energoinvest već postigao. No, da nije puki navjestitelj svjetlije budućnosti, kao ovi današnji što su nam obećavali kako ćemo jesti zlatnim kašikama, pokazalo se ubrzo. Kada je, godinama se boreći s bolešću, Emerik Blum preminuo u rano ljeto 1984. svi ovi ciljevi su bili ostvareni.

Kako?!

Odgovoriti na to pitanje, znači, u biti, objasniti kako se postaje veliki čovjek. Moram priznati kako više vjerujem da se veliki ljudi rađaju, i to, dakako, ne baš često. Ali, i da ih stvaraju i životne okolnosti. Čini se kako je Emerik Blum postao veliki Blum zahvaljujući i jednom i drugom. Život ga nije mazio. Moždasu njegovi najljepši dani bili oni dani sarajevskog dječaka koji jerastao u skromnoj familiji. I kada je, po osobnom priznanju, bio pravi mali sarajevski jalijaš, pa mu je majka Cecilija, za koju je bio osobito vezan, više puta morala utuviti u glavu kako je batina iz raja izašla.

Ažurirano: Utorak, 07 Kolovoz 2018 08:52
 
Bosanski ljudi - Sead-beg Kulović PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 02 Srpanj 2018 13:37

 

 

Sead-beg KulovicSmrt Sead bega Kulovića

Sudbin Musić, Sarajevo

Život Sead-bega Kulovića i njegova do danas nerasvijetljena tragična smrt u dobroj mjeri govore o jednoj dramatičnoj historijskoj epizodi u Bošnjaka koja se, kao i sve prethodne, po naciju završila traumatično.

Sead-beg Kulović rođen je 1897. godine. Nakon završenog mekteba, osnovne škole i gimnazije u Tuzli, studirao je agronomiju u Beču. Sin je jedinac Esad-bega Kulovića, potomka stare sarajevske janjičarske porodice, i Rašida-hanume Gradaščević, kćerke Muhamed-bega Gradaščevića i Zuhra-hanume Tuzlić. Ženidbom s Rašida-hanumom Sead-begov otac Esad-beg dobit će u miraz ogromne zemljišne posjede Gradaščevića u sjeveroistočnoj Bosni. Kako mu je punica bila Tuzlićka, i dio zemljišnih posjeda ove bh. aristokratske porodice dopast će u ruke Kulovićima. Tuzlići su, opet, kuća u kojoj je Husein-beg Gradaščević biran za vođu Bošnjaka u njihovom prvom oružanom pokušaju da izbore autonomiju i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Upravo ova borba te naknadne traume austrougarske okupacije, Prvog svjetskog rata i života u Kraljevini Jugoslaviji politički će usmjeravati bosanskohercegovački begovat, aristokraciju, ulemu i industrijalce, ali i većinu naroda kojem su pripadali. Tako i Esad-bega, poznatog kao Esad--ef. Kulović, političara “naprednjaka”, obrazovanog aristokratu i mecenu, poliglotu, te od 1905. do 1910. godine četvrtog po redu gradonačelnika grada Sarajeva.

Život na imanju Kulovića

Sead-beg je rastao u daleko većem luksuzu od ostatka djece svoje generacije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata rado jepriman u odabrana oficirska društva. Mnoge diskretne kapije po Beču i Pešti za njega su uvijek bile otvorene. Austrougarski “crni kabinet” čuvao je perspektivnog begovskog sina od težih ratnih obaveza. Najveća slabost bile su mu žene. Tako je, neposredno nakon očeve smrti, 1917. godine, a na zgražanje majke, oženio izvjesnu Čehinju Nelu, svoju prvu strasnu ljubav.

Njegova majka Rašida-hanuma i njena tetka Tahira-hanuma uputile su 28. jula 1918. prosvjed Zemaljskoj vladi zbog toga što je Šerijatski sud u Tuzli obavio to vjenčanje. Brak s Čehinjom Nelom je poništen, a Sead-beg potom ženi Ifaket-hanumu, kćerku Bakir-bega Tuzlića, koja mu je, pritom, i dalja rodica.

Agrarna reforma kralja Aleksandra 1919. godine progutala je ogroman posjed od 140.000 dunuma, tako da je Sead-begu u vlasništvu ostalo oko 3.000 dunuma nanjegovim imanjima u Bukinju, na tzv. Poljani i Malinama na Spreči. Maline su za tadašnje prilike bile na najmoderniji način uređeno imanje, na kojem je sve bilo na svom mjestu. Moderno poljoprivredno gazdinstvo na koje je prvi uveo mašine, traktore i ostalu tada najsavremeniju tehnologiju, u čemu mu je od pomoći bilo stečeno znanje na visokoj poljoprivrednoj školi u Beču.

Kulovićeve štale bile su među najvećim konjskim štalama u tuzlanskom kraju. Iako je broj konja poslije agrarne reforme bio znatno smanjen, bilo ih je i dalje u velikom broju. Nekoliko momaka ih je hranilo i timarilo i s ponosom bi ih pokazivao i izvodio na utrke. Na usamljenom begovskom posjedu, dosta udaljenom od grada, vladali su ustaljeni oblici života i upravljanja imanjem. Na čelu je bio beg, a zatim i njegovi upravnici imanja, mlina, konjušari, sluge, kuharice...

Majka se nakon očeve smrti pitala tek za žensku poslugu i stoljećima njegovan kućni red čuvene begovske porodice, kojeg u svojim memoarima beogradska historičarka Vera Mujbegović, kćerka uglednog tuzlanskog ljekara, antifašiste i narodnog heroja doktora Mustafe Mujbegovića, po kojem je dugi niz godina Klinički centar u Tuzli nosime, opisuje do u detalje i prilično romantizirano. Pretpostavka za uspjeh i red na takvom imanju, piše Vera, bilo je poštovanje tradicije i ustaljenog reda stvari. “Personal” Kulovićevog imanja na Malinamapredvodila je sredovječna žena Fata, doajen kućnog ženskog personala. Daleko brojnija bila je muška posluga i osoblje, konjušari, kočijaši, vozači i mlinar Mato.

U veliku kuću u Malinama ulazilo se kroz prostrani trijem. S desne strane bila je kuhinja, a s lijeve sobe za poslugu. Prvi sprat pripadao je supružnicima i za tadašnje vrijeme opremljen “bečko-osmanlijski”. Pored velike Kulovićeve biblioteke, bila je tu i ”turska” dnevna soba u duborezu s velikim ormarima i policama za knjige i širokim minderlucima, iz koje se izlazilo na prostranu, svijetlu, drvenu verandu zaklonjenu visokim drvećem i ukrašenu cvijećem u saksijama i garniturama za sedenje. Iz hodnika se bočno išlo u dvije sobe i kupatilo s tekućom vodom – luksuzom par exellence u to vrijeme.

Ažurirano: Ponedjeljak, 02 Srpanj 2018 13:40
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 14

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search