LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
ALIJINE ISKRICE


Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 01 Rujan 2019 17:30

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (78)

O Ahmedu Muradbegoviću

Prekjučer je umro u Dubrovniku Ahmed Muradbegović, književnik.

S njim sam se upoznao kao student III godine u Zagrebu. On je bio oko osam-devet godina stariji od mene. Ja u književnosti početnik, on već priznat književnik koji je dobio Demetrovu nagradu za dramu “Bijesno pesto” i s dvije knjige novela, knjigom pjesama i romanom “Begovski ponos”, koji nije nikad štampan u knjizi.

Bio je progresivan i nije se ustručavao da zabode svoje književno pero u gnojne rane poratnog muslimanskog društva u Bosni, iako je iza Prvog svjetskog rata živio do 1941. stalno u Zagrebu. Tada je mojom zaslugom došao u Sarajevo za intendanta kazališta, a ja sam stavio na repertoar njegovu dramu “Na božijem putu”. Postavio me lektorom u sarajevskom kazalištu. Davao je mnogo drama u kazalištu, od čega je, makar da je bio rat, relativno dobro živio.

Bio je osuđen na pet godina zatvora od Suda časti u Sarajevu, ali je izdržao svega godinu. Otišao je iz zatvora u Gradačac gdje je bio činovnik nekakve zadruge, a onda su ga kao stručnjaka uzeli u tuzlansko pozorište. Odatle je gostovao u Sarajevu, Banjoj Luci i Dubrovniku, kamo je odselio i gdje je umirovljen.

U posljednje vrijeme je vrlo malo radio. Ponešto bi objavio u dubrovačkom časopisu Matica hrvatska, a zastupljen je i u omnibus knjizi sa mnom, Jakšom Kučanomi Antom Deanom u ediciji Matice hrvatske i Zore; “Pet stoljeća hrvatske književnosti.”

Dobar je bio književnik. Između dva svjetska rata neosporno je bio naš najbolji književnik. U svemu je bio Bošnjak, ali je u nacionalizmu bio povremeno lutalica.

U Zagrebu je bio Hrvat (nikad naročito izrazit, ali mu ništa nije smetalo da napiše članak o kralju Aleksandru u listu “Mladost”, koji je, kako kažu (jag a inače nisam nikad pročitao), tako intenzivno jugoslavenski bio orijentiran da je preštampan i u nekoliko almanaha o Aleksandru.

To mu je donekle škodilo 1941, kad sam ja, da se kutarišem povjereničke dužnosti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Sarajevu (bivše i kasnije Narodno pozorište) predložio njega za intendanta upravitelja. Hakija Hadžić ga, zbog inkriminiranog eseja o kralju Aleksandru, nije begenisao, pa ga je nazvao Jugotatarom. Tako je on nazivao sve integralne ili druge Jugoslavene. Međutim, Budak ga je, na moju preporuku, postavio za intendanta, a on mene izabrao za honorarnog lektora s honorarom od 2.000 kuna , što se do kraja NDH popelo na čak 3.600 kuna, a za što sam mogao 1945. kupiti četiri kutije cigareta.

Kad je prispio u zatvor priznao je da je uvrijedio čast muslimanskog naroda, pa je tako, na zauzimanje brata mu Midhata, predate Sudu časti, gdje je najveća kazna bila deset godina prisilnog rada. (Prema njegovih pet godina zatvora ja nisam trebao biti suđen ni pola godine, ali, eto, nisam imao nikog moćna koji bi se za mene zauzeo, a imao sam ljudi na položajima koji su se takmičili koliko da budem više osuđen.)

Na slobodi je bio tako strašiv da nije smio ni usmeno poslati pozdrav dok sam bio u ćuzi, a i tamo sam mu prema svojim mogućnostima ponekad činio usluge.

Ažurirano: Nedjelja, 01 Rujan 2019 17:33
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 24 Veljača 2019 14:33

 

KorkutAlijine sarajevske minijature (66)

O Derviš efendiji Korkutu

(Fotografija Derviš efendije Korkuta)

U srijedu 27. augusta umro je Derviš efendija Korkut, a pokopan je jučer. Dženaza mu je bila velika, ali nije bila toliko impozantna kako je zaslužio.

Odavno sam se s njim poznavao. Bio je visoko obrazovan čovjek. Služio je dugo vremena kao vjeroučitelj učiteljske škole u Derventi, načelnik Ministarstva prosvjete i vjera u Beogradu, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kustos Muzeja u Cetinju, travnički muftija, urednik Glasnika vrhovnog starješinstva IVZ u Kraljevini Jugoslaviji, viši kustos Muzeja grada Sarajeva, na kojoj dužnosti je i umro u 81. godini života.

Perfektno je poznavao stari turski jezik, njemački i francuski, a znao je i arapski, albanski, engleski.

Naslijedio sam ga kao urednika Glasnika (između njega i mene je bio provizorij od tri mjeseca), a moram priznati, bio je daleko obrazovaniji od mene i dobro je uređivao Glasnik koji je kasnije imao još gore urednike od mene.

Koliko je mnogo znao, malo je pisao, a valjda to tako i biva u životu. Zato je mnogo govorio. Bio je neumoran pripovjedač. Mnogobrojna poznanstva, više od šezdeset godina jednog čovjeka jednog života, dobra inteligencija – sve je to činilo da je imao tema na pretek. Volio je pričati i lascinovati, a bio je dobro upućen u predratni život Beograda, i privatni i javni.

Bio je organizirani trezvenjak, a nekad je bio i predsjednik Muslimanskog trezvenjačkog društva u Sarajevu.

Nekad je bio pomalo i naivan, osobito kad bi rekao da ima “travnički nos”, koji namiriše svaku situaciju.

U mnogo čemu je naslućivao slobodno zidarstvo i za neke ljude mislio da su slobodni zidari (Hafiz Abduselam Džumhur, dr. Muhamed Spaho). A ja mislim da se u tome i varao.

Imao je neograničenu ljubav prema Arnautima, koje je veličao i kad treba i kad ne treba. Iz tih simpatija je nastala i ženidbena veza sa kćerkom Asim efendije Ljuše iz Đakovice. Kad se oženio 1941 imao je valjda 53 godine – a za ženu su govorili da joj je tek 14-15 godina i da je stariji od punca.

Kako je bio u Cetinjskom arhivu, imao je prilike da vidi i prouči stare akte iz vremena Knjaza Nikole, pa je nešto te građe objavio i u Novom Beharu.

Pomagao je savjetom tko god mu se obratio. I meni je pomogao prevesti jedan dokumenat za moju radnju o Atlagićima. Lijen je bio na pisanju, ali ne na pričanju! Ako je došao da ti šta prevede, trebao si ga slušati na sate, pa da tek preuzme posao. Nešto je i za Muzičku akademiju preveo na francuski, a i meni je preveo neke sažetke za Radove Saveza udruženja folklorista BiH.

Bili smo jedno vrijeme i u zatvoru u Zenici zajedno, i to baš u izolaciji. Bio je jedno vrijeme smršao kao Gandi, ali mu je jezik radio kao vjetrenjača. Za njega nije bilo ljudi pred kojima bi se ustručavao reči svoje mišljenje. Od toga je u životu i dosta propatio.

Bio je jedno vrijeme i počasni francuski konzul u Sarajevu pred II svjetski rat. Nevjerojatno je bio velik prijatelj Albanaca i Crnogoraca muslimana. Dirali smo ga da je albanski konzul u Sarajevu. Zaista, nije bilo dana da ga koji Šiptar nije pohodio u kancelariji. Godišnji odmor bi obično provodio na Kosovu ili u Makedoniji, gdje je bio veoma cijenjen i gdje su ga smatrali pravim prijateljem – što im je i bio.

Žao mi je što nisam od njega zabilježio mnoge stvari koje nitko drugi nije znao. A imao sam i magnetofon da snimim njegovo pričanje. Što se jednom propusti, nikad se više ne nadoknadi.

Bio je strastveni duhandžija. Čak je i ulicom pušio. Ponekad sam mu znao prigovoriti zbog toga, a on bi odmah kazao: “Tako bi mi rekao i Asim-aga Hadžišabanović.”

Da mu Allah dadne dženetsko naselje! Amin!

(30.8.1069)

Ažurirano: Nedjelja, 24 Veljača 2019 14:36
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 18 Svibanj 2017 14:22

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (40)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Zapis o Omer efendiji Čohadžiću

Na prvi dan Bajrama, 3. februara navečer, umro je moj komšija Omer efendija Čohadžić. Bio je čestit čovjek, neženja, iako moj vršnjak, a stanovao je sa sestrom Zejnebom, također usidjelicom. Bio je pravnik u Narodnoj banci, a za vrijeme stare Jugoslavije bio je u političkoj službi – policija i srez. I za vrijeme NDH (kada ga nisam poznavao) lavirao je i pehlivanio, pa mu je ostala glava na ramenu i nije se, kako čujem, nikome zamjerio. Bio je praktičar musliman. Uz Ramazan bi uvijek klanjao teraviju, postio, a uz ostale mjesece bi rijetko došao u džamiju, ali je, uvjeren sam, kod kuće vršio sve vjerske obrede. I ovog Ramazana je svaku teraviju za mnom klanjao, i zikr činio, a klanjao je i jaciju uoči Bajrama i bajram-namaz sa mnom. Umro je iza jacije od srčane kapi. Bio je okratak, debeo, gurman i pušač strastven. Kad god sam na lijepu vremenu krenuo u Faletiće izjutra, zatekao bih njega za gradom u bašči Mušine kahve, kako puši, kahvu pije i seiri dolinu Miljacke.

Njegova me smrt veoma iznenadila i slučajno sam saznao za nju drugo jutro Bajrama, pa sam mu mogao biti na dženazi. A ni muezin mahalski ni nominalni imam Proho nisu znali za dženazu, pa nisu “stekli”.

Rahmetullahi alejhi!

(6.2.1965)

Ažurirano: Četvrtak, 18 Svibanj 2017 14:24
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 19 Travanj 2017 21:08

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (38)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Zapis o Muhamed efendiji Kalajdžiću

Prekjučer je umro, a jučer zakopan moj dobar prijatelj Muhamed Bekir efendija Kalajdžić. (Ljutio se žestoko kad bi ga neko zovnuo Bećire ili Bećir-efendija.) Umro je naglo. Još 10.IX. sjedio je s nekim vršnjacima u kafani Ugostiteljske škole kod Careve džamije, a oko tri sata kod kuće umro. Napisao sam za Glasnik VIS-a, jučer, još dok nije bio zakopan, nekrolog, a ovdje da zapišem što se ondje ne bi moglo štampati.

Bio je hrvatski nacionalist, u politici pristaša Radićeve stranke, a Spahu nije nikako trpio. Nije nikako podnosio Pavelića, a ni Maček mu nije bio drag. Politički mu je bio najdraži Nikola Precca. Kad je Precca jedno vrijeme bio ministar građevina u Stojadinovićevoj vladi, davao je neke građevinske koncesije Bekir-efendiji, kao izgradnju čatrnja u selima oko Mostarskog blata, pri čemu je neku mrku zaradio, jer je bio dibiduz propao kao izdavač knjiga.

Bio je politikant, onaj najopasniji tip provincijskog politikanta koji zanemari sav svoj život i porodicu bistreći svjetsku politiku. On je godinama, po najgorem nevremenu, čekao svaku večer na željezničkoj stanici u Mostaru sarajevski vlak koji je dolazio u 23,30 sati i donosio beogradsku “Politiku” i “Večernju poštu”, i nosio novine kući da bi ih u dušeku čitao do dva sata ujutro.

Iako je postojala u Bosni i Hercegovini privredna depresija iza Prvog svjetskog rata, on je mogao i od knjižare i od papirnice dobro živjeti. Ali on je volio bistriti politiku, pa bi školska djeca čekala po toliko vremena da budu poslužena, a on ih nije ni primjećivao govoreći s koji subesjednikom, lokalnim političarem, o svemu i svačemu. Tako je već oko 1920. prestao raditi kao knjižar, a ako se tko sjetio da naruči koju knjigu od prijašnjih izdanja Kalajdžićevih, mogao je čekati i po mjesec-dva dok bi mu naruđba bila perfektuirana. Ja sam ga kao momčuljak gonio da bude ekspeditivniji u otpremi naručenih knjiga. Nije dao proći mimo radnju da ne svrati poznanika i prijatelja, kojemu bi odmah naručivao kahvu ili rahat-lokum. Tako je i mene častio sam Bog zna koliko puta, a da ne znam da je ikad htio dozvoliti da njega netko drugi časti.

On je bio u tako teškoj situaciji da bi dijete došlo od kuće njemu na dućan i tražilo dva dinara da kupi kukuruzno brašno za pure, a on bi jedva sabrao po džepovima dva dinara. Za novine je uvijek imao. U takvim se situacijama vrlo neugodno osjećao kad bi se on s djetetom došaptavao da ja ne bih čuo šta govore.

Ažurirano: Četvrtak, 20 Travanj 2017 08:18
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 27 Ožujak 2017 12:13

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (38)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Crtica o Ahmetu Kurti

Prvog aprila osvanuo je mrtav Ahmet Kurto u svom ljetnikovcu u Mrakovu. Bio mi je komšija preko bašće, a njegov otac Avdaga bio je sestrić Hadži Hasan efendije, pa smo nekako bili i rodbinski vezani. Bio je jedan od posljednjih ljudi koji je nosio isključivo fes, iako mu je ostala nošnja bila a la franka. Ne cedulji mu je bilo naznačeno da je umro u 67. godini života, a sam je govorio da ima i sedamdeset. Bio je momak, akšamlučar, a posljednjih godina patenik od srca. Bio je zarastao u salo i vjerojatno težak oko sto oka.

Upoznao sam se s njim kad sam se oženio, pa sam od njega kupovao godinama zelen i voće. U ono vrijeme prijateljovao je s Hamdijom Keškom (Hadžisulejmanovićem), pa su zajedno akšamlučili u “El-Kameru” ili gdjegod u bašći, nakon što bi Lopardija svirao na harmonici i pjevao sevdalinke, progulili bi se kao ubodenici i zapjevali “trebevićku kajdu”.

Jednom je u ruždiji (osnovnoj školi na Bendbaši) bila neka đačka priredba, kojoj su prisustvovali i đački roditelji, a predsjednik zajednice doma i škole za tu školu bio je rahmetli dr. Vejsil Bičakčić.

I neki oficir stare jugoslavenske vojske, koji je imao u toj školi dijete, prisustvovao je toj priredbi. Kao šarža sjedio je do Vejsila i, nakon programa, navalio da mu kogod zapjeva koju “nacionalnu pjesmu”, a mislio je na sevdalinku. Vejsil, koji je doveo prijatelje iz “El-Kamera”, ugledao Ahmeta i Hamdiju, pa rekne oficiru da njih dvojica najbolje znaju nacionalne pjesme. Oficir ode pa ih zamoli, a zamoli ih i Vejsil i naglasi da oficir želi čuti “nacionalne” pjesme. Ahmet i Hamdija se smjeste i zapjevaju onu ariju kakvu su čuli u Kerkeljinu hanu, a oficir nemade kad dočekati kraj pjesme, nego se ispriča i ode.

Ažurirano: Ponedjeljak, 27 Ožujak 2017 12:56
 
« Početak«12345678»Kraj »

Stranica 1 od 8

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search