LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
SANDE DODEVSKI


In memoriam - Sande Dodevski PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 30 Prosinac 2018 10:23

 

Svilene bubeSvilene bube                                                                          

Sande Dodevski (in memoriam, 1947 – 2018)

Sedam dana je prošlo od smrti mog prijatelja Sandeta Dodevskog, našeg dragog Sandokana, kako smo ga od milja zvali. Tih sedam dana nije postavljen ni jedan prilog na Bošnjačko oko. Danas, evo, ponovo postavljam jednu od njegovih prelijepih priča; priča koje sam mnogo puta s uživanjem pročitao. Neka je pokoj njegovoj dobroj duši, a sabur supruzi i sinovima.

U avgustu, na kraju ljeta, poslije dugog čekanja začauriše se Ljaljove svilene bube. Danima prije toga suludo je duvao istočnjak i po svu noć „gorio“ mjesec na nebu. Ljeto je bilo na izmaku, a mjesec nikako da prestane sjati. I Makavejski praznici su već bili došli i prošli, ovršilo se i na gumnu zazelenjela nova, mlada trava, a djeca su i te kao i prethodnih godina prerano ušla u bostan. I sve drugo je htjelo da bude ko što je oduvijek bilo – jedino Ljaljove svilene bube nikako da se zapredu!

Kasno zapaćene, zarovašene u mrkozelenoj masi dudovog lišća koje je ležalo na dnu uobručenog dolapa, čitavog ljeta su pucketavo jele i šumjele poput podzemne vode...

Najzad se začauriše. Prestadoše jesti i od tada započe njihovo ljepljivo i jedva čujno tkanje. Okrupnjaše im brašnjavobijele čahure ispod pokrova od teško providnog tila na vrhu dolapa, a Ljalji se učini da neće proći mnogo vremena kada će se one, te njegove nevidljive svilene bube, sakrivene u središtu čahura, početi izmetati u prave leptire. Znao je Ljaljo da taj trenutak mora doći kao i sve drugo što dolazi, ali je vjerovao da mu se neće desiti da prije vremena izmile i tako zauvijek oštete dragocjenu svilu. To nipošto! Poslije dugog čekanja, mislio je, ne bi bilo pravo da ga sreća mimoiđe.

Bio je spreman sve da učini samo da ga ne preduhitre. Čak je i noću ustajao da ih obilazi. I dok bi probuđen stajao nad njima, sagnut povrh otvora na crvotočnom dolapu – javljala bi se u njemu želja da ih negdje sakrije, da uradi ma što, samo da ne dozvoli da mu pobjegnu...Ali, od svega toga ništa nije činio. Nastavljao je i dalje da ih redovno obilazi, osluškivao njihovo mljackavo upredanje, a tada bi se u njemu javljao jedan drugi osjećaj: osjećaj tuge što će naposljetku ipak morati da ih usmrti sve do jedne...

Pomisao na taj tužni trenutak obespokojavala ga je i kao da se pri tome unaprijed krnjila ljepota časa u kojem će pred Ljaljovim očima najposlije zasjati dugo očekivana svila. Razmišljajući o tome, već je vidio kako se na dlanu njegove ruke sve više uvećava klupko sa svilenom predjom; osjećao je njegovu težinu i mekoću poistovjećujući je sa nježnim i mekim dodirom ženske ruke...

Ne napuštajući u tim trenucima svoje svilene bube i dozvoljavajući da mu pogled dugo luta, nesebično se predavao nekoj drugoj, neznanoj ljepoti. Misli su ga odvodile u čudesne predjele nepoznate daljine. Izgledalo mu je da nije tu gdje jeste, već da se nalazi na nekom dugom, dugom putovanju. Odnekud poznat, otvarao se pred njim dalek i prašnjav Pezovski put osvijetljen mjesečinom, ovom istom ljetošnjom ... Susretao se na tom putu sa sviračima, konjuškim Ciganima, i dugo mu je u ušima odzvanjala njihova urnebesna svirka i isprekidana pjesma.

Na kraju viđenog, poželio bi samo jedno: da sve to što duže potraje, pa makar bilo i samo naslućeno.

Uskoro je, međutim, ponovo bio u stvarnosti. Javljala bi se odnekud njegova žena Ramiza i počinjala ga koriti: - Nije, Ljaljo, za nas Cigane svilene bube da imamo! Ostavi se takvog posla, zima dolazi a mi smo ljudi bez igdje ičega!

Konačno, i to tek pred sami kraj ljeta, i njima, Ljaljovim svilenim bubama dođe vrijeme. Po njegovom računu, ostala je bila još samo jedna noć do početka razmotavanja svile. Silno uzbuđen zbog toga odlučio je tu posljednju noć provesti budan. Još se s predvečerja je počeo spremati za dugo očekivano točenje svile. Pronašao je veliki bakarni kotao u kojem će rano izjutra grijati vodu i zatim u nju uranjati čahure svojih svilenih buba. Prije toga, privukao je dolap uza zid i ostavio ga tu da bi i noću bio osvijetljen mjesečinom. Kada je sve to uradio, sjeo je kraj dolapa i počeo zadovoljno trljati rukama. Na svaki Ramizin poziv samo bi se odsutno smješkao pokazujući svoje zelene i od pušenja popljesnjivile zube...

Pozvao je pred noć i kćerku Ferdezu da mu se pridruži u bdjenju kroz noć, ali ga je ona odbila i uskoro je, presamićena preko duhanskih bala, legla i tvrdo zaspala.

„...Trebalo je da čeka – pomislio je Ljaljo. Svakako je trebalo da pričeka!“

Uskoro je sve utihnulo. Ljaljo je ostao sam sa svojim svilenim bubama. Bio je budan sve do iza ponoći i do u gluho doba „Velike večere“. Tada se na nebu i mjesec pojavi. Srma njegove svijetlosti ispuni unutrašnjost izbe i obasja Ferdezino usnulo lice, a Ljaljo je ponovo rekao: - Nije izdržala da ne spava!

Šaputajući u tišini zagledan u Ferdezino lice, odjednom opazi kako se po njemu razliva sneni, skoro djetinji osmijeh. Iza toga se podiže i Ferdezina ruka i ostade ispružena naspram svijetlosti mjesečine, ali onda iznenada brzo klonu. Lice joj se u tom momentu primiri od osmijeha, a potom se naglo poče grčiti i tresti, sve dok Ferdeza glasno nije vrisnula u snu: - Ne-eee!

O, Ferdez, sanjaš li to, sinko? – zaustio je Ljaljo da još nešto kaže, no glas mu se više nije čuo. Vidio je samo kako se Ferdeza, ne budeći se, preokrenula na bok i nastavila mirno spavati.

Iza toga ništa više nije remetilo tišinu noći, a Ljaljo je, da bi odagnao san od sebe, zakretao glavu prema prozoru i kroz njega dugo posmatrao tamne ispoline po brdima na istoku. To ga je još više uspavljivalo. „Prevarit će me san! Sigurno će me prevariti!“ – govorio je u sebi. Očekivao je da će uskoro i svanuti. Čak je i izgledalo da se boja na istoku počinje polako mijenjati, te da kroz tamu sve više probija bjelina dana. Bunilo ga je jedino što je na nebu mjesec i dalje silovito bljiještio. Osjetio je kako ga studen jutra sve više obuzima. Bilo mu je hladno i on se tada poče zaogrtati starom ponjavom, uvlačeći se još dublje u svom sjedalu. Tako je i zadrijemao.

Ophrvao ga je san i u tom snu, do umora, jedno dugo preganjanje sa sićušnom, brašnjavobijelom leptiricom koja je na sve načine pokušavala da mu umakne. Izmiljela je bila ispod providnog pokrova i ispela se do navrh dolapa i tu zastala. Raskriljena, dugo se pripremala za let. Hoće poletjeti – neće poletjeti, i sve tako! Mamila ga je, ali se nikud s mjesta nije pomicala. U želji da je što prije uhvati, Ljaljo je ispružao ruku prema njoj i teško je i sporo hvatao svojim odebljalim prstima, strijepeći da je pri tom ne zgnječi. Leptirica bi mu se uvijek izmigoljila. Možda je to ipak samo varka – tješio je sebe u polusnu. Možda nje uopšte i nema, već je to samo moja prevelika želja da ih što prije vidim...?!

Ipak, ona je bila tu, pod njegovim prstima, ali za njega neuhvatljiva – kao da je bila na kraju svijeta!

Kada su se iza nje pojavile i druge takve leptirice, u ogromnom broju, Ljaljo više nije sumnjao. Dolijetale su u rojevima, iz raznih pravaca, na hiljade njih. Slijetale su mu na dlanove i odatle ponovo uzlijetale, a on je kao vjetar trčao za njima. Bio je omamljen viđenim. Sustižući ih, naglo se zamarao i zaostajao, a one su ga odvodile sve dalje i dalje. Na kraju, zadihan od dugog trčanja, potpuno je posustao. „Nikada ih neću stići!“ – govorio je.

Sa tugom u grudima koja je postepeno narastala do neslućenih razmjera, nije želio povjerovati kako će mu one pobjeći. Nastavljao je trčati za njima i vjerovao je da će ih najzad stići, jer to su bile njegove svilene bube, i samo su njemu pripadale.

Ažurirano: Nedjelja, 30 Prosinac 2018 10:30
 
Priča za subotu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 12 Svibanj 2017 09:03

 

SanaDuša moja - Bosanska Krajina

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Sve što sam imao, i izgubio, dugujem duši mojoj Bosanskoj Krajini, a ona, kakva je, zelena - zeleni se kod Velečeva na prilazu Ključu u kome – odnekud  donijete - miruhe dinje na pijaci, a ja se pitam je li put od Pudinog Hana do „Sane“ asfaltiran kao što je i onaj od Jajca do Ključa? Davno, davno i taj je put bio prašnjav i bijel sve do spusta niz Crnu Rijeku od Mrkonjića do ušća u Vrbas, da bi tek onamo u mrkloj noći zasijala granitna kocka nizvodno kanjonom...

Zamišljen, zamišljam uz to i nekakav nepostojeći motel uz Sanu i u mislima ga nazivam: „Zelene vode“...

Ulazimo unutra, penjemo se na sprat koji miriše na svježu lamperiju od smrčevine; liježemo i milujemo se. Ispred motela sjede trojica na panjićima i piju iz čokanjčića, a jedan u strani ispod motela kosi...

Daleko dolje  na mostu preko rijeke Sane, čuju se pucnji koji će uslijediti u godinama koje će doći! Užasna će to biti scena. Komšije će svoje komšije vezane žicom dovesti na most kod Vrhpolja! Nedužna rijeka će i tada plahovito teći pod mostom, a komšije će one nedužne, u čijim kućama su maltene do sinoć jeli i pili, pod prisilom natjerati da skaču s mosta u rijeku inscenirajući tako pokušaj njihovog bjekstva i pucnjevima ih sačekujući dok još ovi i nisu dotakli površinu vode...!?

Umoran sam od snimanja malom osam-milimetarskom kamerom sve od Vinca i vodopada Plive kod Jajca, pa do Balkane iznad Mrkonjića, a usput u mislima mogu vidjeti i tanušni, bijeli mlaz visokog vodopada na riječici Blihi...

Kosac u strani ispod motela, otkiva kosu i briše znoj sa čela; trojica na panjićima međusobno razgovaraju i čuje se kako jedan od njih glasno kaže: - Vala, od onoga što bih ja nakosio ni ovca se ne bi mogla najesti!

Kosac, pak, u sebi, ljutito uzvraća i veli: „ E, jebo ti nanu svoju...ma, naučio bi ti kositi nego te još nužda nije prićerala  –  Eeeh! Najlakše li je piti i badavadžija biti!!!“

Ažurirano: Petak, 12 Svibanj 2017 09:11
 
Razmišljanje koje može inicirati još dublja promišljanja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 06 Svibanj 2017 09:57

 

Sande-1Na marginama nesuvislja, a s druge strane lažne utješnosti

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

U ime Oca, Sina i (svetoga) Duha! Da krenemo od posljednjeg i da se na njemu zaustavimo izostavljajući pridjevski dodatak zbog toga što je i bespotreban i nevjerodostojan..?!

Da li? – upitaće se mnogi...

Ostajem kod toga da je suvišan, budući je podložan manipulativnosti, a ograđujući se pritom da je to isključivo moj lični stav te ništa a priori ne dokazujući nikome, pa ni sebi.

O Ocu i Sinu, svakako mislim sve najpozitivnije. O običnom ocu i o običnom sinu, svakako! Svetost ostavljam po strani i ne želim se time opterećivati u ime svih onih koje je zbog te iste svetosti zadesio totalni mrak. Ostaje, dakle, samo Duh koji je i dalje najveća nepoznanica, a od kojega se svakako sve začinje, ali nipošto u ravni „svetosti“, a ponajmanje u kontemplativnosti izvjesnih, da izvjesniji ne mogu biti, „posrednika“ iliti Božjih zemaljskih predstavnika oličenih u crkvenim hijerarhijama, dakle, razno raznih nuncija, prelata, arhijereja, episkopa, reisova, muftija i inih bogoiskatelja razasutih širom planete...

Svetost – sama po sebi –  ne postoji! A ako i postoji u nečijoj uobrazilji, sama po sebi ne predstavlja nikakav problem, ali kada se omasovi onda jeste bremenita u svojoj suštini koje u stvari i nema!!!

Duh i duhovnost – da!  Jer, ako bilo šta vrijedi i treba istraživati, onda je to upravo sfera duhovnosti koja je zametak ili praoblik ljudske svijesti koja se stiče rođenjem i koja podrazumijeva vlastitu autohtonost bez bilo kakve kasnije modifikacije. Drugim riječima, javlja se u zametku i takva traje u vremenu i prostoru koji su – treba li to dokazivati – neograničeni, ali, ne smije se zaboraviti da je i ljudska glupost neograničena.

Tako mislim upravo zbog svih onih koji s pravom nose ili su nosili jedan drugi epitet – epitet  genijalnosti. Grijeh je na takve pojedince ljudskog roda stavljati odrednicu svetosti. Ne bi se trebali miješati pojmovi, jer se time otvara široko polje svakovrsnih zloupotreba i opasnih manipuliranja. Potrebno je uspinjanje do razine hrabrosti da se preskoči ta tzv. „tanka linija“ i oštrica sječiva sa čije druge strane je ambis lakovjernosti, pa bilo da je riječ o vjeri, ideologiji, patriotizmu, rasi, naciji i svim inim i strogo odjeljenim osjećanjima koja ostaju u čovjekovom biću i bitku, te su samo njihova pojedinačna osjećanja i ništa više od toga. A ako,pak, takvim osjećanjima pridodamo još i stvarne osjećaje poput osjećaja radosti, bola, nostalgije i(ili) čežnje, onda smo već zašli u ono u šta se nikako ne bi trebalo zalaziti. Te su stvari realije, pa je onda to Otac – to je onda i Sin, i sve tako u nedogled, bruseći i glačajući vlastiti duh i duhovnost; posrćući i ponovo se uzdižući na putu nade da će se nekamo stići, nešto postići ili dosegnuti?...

Ažurirano: Subota, 06 Svibanj 2017 10:00
 
Sandetova priča za sunčanu nedelju PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 23 Travanj 2017 10:21

 

BrijestMratinjci

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Bila je kasna jesen pred nadolazeći, a u ono vrijeme meni nepoznati praznik „Mratinjci“, kada se kolju svinje! Okačen na zidu i ispod rafe, visio je bajonet sa Solunskog fronta – uspomena na djeda Jakima...?! Na rafi su, u kutiji od cipela - uredno složene i nevidljive - u prašini ležale turske tapije o nazivima njiva koje smo posjedovali. Na jednoj od njih u Donjoj Luci, okrenutoj od dola prema nama, rastao je brijest što ga je moj otac sjekirom sjekao radi drva za predstojeću zimu...Kada mu je presjekao više od polovine debla, izmaknuo se i zastao na uzvisinu iznad dola, a brijestovo deblo je već pucketalo i počinjalo da pada. Gledao je u njega kao hipnotisan, a onda se ono stropoštalo munjevitom brzinom i otac se našao pod njegovim  granama koje su još uvijek na sebi imale lišće. Jedva je izvukao živu glavu. Jedna od  grana ga je pogodila u ruku i u rame. Umalo što ga nije oborila na zemlju i ubila! Već sam bio spreman da zaplačem, te mi još od onda ni na pamet ne pada da moram raditi samo zbog toga da bih živio!? Neka radi onaj ko mora, a ja neću! Radiću samo ono što mi se sviđa dok god ne dođe do gole gladi! Do tada ću samo mirno posmatrati kako drugi rade, kradu, lažu i pritom se žale kako im je život težak k'o crna zemlja!?...Tako sam i svog oca posmatrao nakon što ga brijest umalo nije ubio na mjestu!

Držeći se  zdravom rukom za pogođeno rame, moj je otac uspaničeno otrčao do sredine njive u Donjoj Luci i zastao uz grm drače, pa bolesnom rukom pokušao da sa njenog vrha skine suhu zmijsku košuljicu koja se njihala na vjetru, valjda da bi provjerio koliko mu je još zdrava, ta druga ruka sa pogođenim ramenom?!...Tada mu je kraj glave iznenada fijuknuo metak ispaljen iz karabina sa druge strane dola proletjevši nad našom njivom i pogodivši u vrhu travnate međe ispod Veselinove ledine čobana usmrtivši ga na mjestu. Bio je to dodatni šok za mog oca. Onu zmijsku košuljicu u povratku bješe stisnuo u šaci i svu je samljeo. Ruka sa povrijeđenim ramenom bolno mu je drhtala, a rep zmijske košuljice virio iz šake, dok su mu suze punile modre oči. Morao sam se okrenuti na drugu stranu da ih ne bih vidio, jer sam se bio postidio. Nizvodno dolom, pak, i skroz negdje u daljini, na sjevernoj strani neba, ugledah i vrh planine Kozjak nad kojim je bilo zasnježilo. Bijelio se vrh planine.

Preostalo lišće na brijestovima - tek samo malčice požutilo - već je padalo uz ivicu dola na našoj strani, a sjeverac ga je podizao sa tla raznoseći ga po njivama koje nisu bile naše. Svaka je imala svoju među i znalo se koja je čija. Imenaponekih od vlasnika sam znao, ali  za većinunjih nikada nisam čuokako se zovu i iz kog su sela.

Onaj što je  ispalio metak iz karabina sa druge strane dola – misleći da se uz draču pomiče zec - slučajno je promašio mog oca a pogodio čobana u vrhu međe pod Veselinovom ledinom. Drhturio sam od uzbuđenja i straha. Otac je potjerao bivole i prazna kola, usput mi - i sam  prepun straha - govoreći kako o svemu što je bilo nikome ni riječ ne smijem kazati. Čak ni svojoj učiteljici koja se zvala Cvetanka i bila Bugarka, pošto će sigurno doći milicija, a i UDBA će se o tome raspitivati, a o onima iz opštine da se i ne priča...?!

Ažurirano: Nedjelja, 23 Travanj 2017 10:24
 
Sandetova subotnja priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 01 Travanj 2017 09:01

 

Slatko od kajsijaSlatko od kajsija

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963.godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje...

Nepregledna šatorska naselja po parkovima, uniformisani omladinci i omladinke – vojnici iz ročnog  sastava i mnoštvo srušenih dvokatnica i trokatnica u čijim se spavaćim sobama vide jedan ili najviše dva molerisana zida sa slikom sa vjenčanja nekada mladog bračnog para!!! Gleda me odozgo crnooka žena bujne kose koja joj nalikuje na nekakvu „afro-frizuru“ – a njezin mlađani ergen, đuvegija i mladoženja, prislonio joj obraz uz sami vrh kosmate ćube, pa me i on radoznalo zagleda, a bračni im krevet sa emajliranim baldahinom na kome je naslikan bokor ruža – visi  sa polusrušenog poda od patosa, ispranog, a sada prašnjavog, a nikada prije toga neolajisanog...

Osim tog jedinog, čeonog i onog drugog bočnog zida kojeg u stvari i nema više od polovine, opažam i nahtkasnu na kojoj stoji staklena vazna i u njoj, praznoj, umjesto cvijeća, bijela parafinska svijeća...

Stižem i do naselja „Karpoš“ u centru Skopja. Tražim svoju sestru, ali joj ne znam kuću. Raspitujem se, i – eto je, među šljivama i pod jednom razgranatom jabukom. Jabukovo stablo natkrililo kućicu od ćerpiča, krović na dvije vode, jednospratnica sa samo jednim prozorićem i ulaznim vratima!? Jabukovo stablo veće od kućice u kojoj je njihov gazda prije toga držao kravu???

„Bože – pitam se – je li to  zaista  kuća moje sestre?“

Mukla tišina. Preko puta parka do temelja srušena stambena zgrada. Kasnije saznajem da je imala ukupno 14 spratova...i pred njom uniformisane brigade, šatori i kazani u kojima se kuha ručak.

Pokucah na vrata malehne kućice i uđoh. Moja sestra se prenu i poskoči ne skidajući ruke sa šarene pregače. Stajala je uz šporetić i u avgustu ložila drva da bi sebi i mužu skuhala ručak. Pocrveni u licu kada me ugleda u uniformi mornara. Lice joj se razvuče u radosni osmijeh. Meni dođe da se zaplačem. Poljubismo se dugo, dugo se držeći u zagrljaju...

Prvi je ispustih iz zagrljaja i osvrnuh se oko sebe. Bila je samo ta jedna prostorija i još jedan manji sobičak bez vrata i sa samo „perdetom“ između dovrataka. Duhnu i nekakv vjetrić, a sestrina je ruka i dalje stajala na mom ramenu. Pogledasmo se  još jedanput – oči u oči!

Ažurirano: Subota, 01 Travanj 2017 13:46
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 17

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search