LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Roman-Rušid


RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 21 Travanj 2019 10:57

 

Wintulich butcherRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (67)

Konačno Australija

Nakon četiri ili pet dana, nije više tačno znao, stigoše u Đakartu. Dizalice istovariše neke sanduke, a utovariše druge. Brod je krenuo nakon utovara ugljena. Čekao ih je put do Fremantle-a, prve luke pristajanja u Australiji.

I dalje su se na bodljikavom žicom ograđenom dijelu palube skupljale grupice, što Srba, što Hrvata, Poljaka i ostalih, ali više nije bilo vojvode Momčila koji je dušu ispustio negdje tonući u dubine pustog Indijskog okeana. Srbi su galamili, raspravljali se, bili su najglasniji na palubi za treću klasu, ali Rušid ne ću da iko upita za vojvodu. Kao da nikad nije ni postojao.

Pet dana ih je pratilo nevrijeme. Brod se klatario na golemim talasima. Skoro svi su duše ispovraćali. Sa zakašnjem od dva dana konačno stigoše u luku Fremantle. Sivilo, kiša i samo kiša. Tu se iskrcalo nekoliko desetina putnika, uglavnom Hrvata. Kad je pred mrak na brod konačno ukrcan ugalj krenuše za Adelaide. Vrijeme se popravilo. Na palubi je bila manja gužva. Srbi su glasno pričali o Melbourne-u gdje oni svi izlaze. Mogao je načuti da ih tamo čekaju predstavnici tamnošnje pravoslavne crkve i Srbi koji su ranije, prije rata, emigrirali u Australiju.

A u Adelaide, njega niko ne čeka.

Plovidba do Adelaide je bila veoma ugodna. Onaj Matjaž se nešto posvađao sa Poljacima i još prije uplovljavanja u Fremantle našao mjesto u jednoj kabini u kojoj su putovali Hrvati, a koji su se iskrcali u Fremantle. Iskrcala su se i dvojica Poljaka, teko da je bio samo s njima dvojicom. Kako su ostali samo dvojica, manje su pili, a par dana prije pristajanja u Adelaide nisu više nikako pili. Naime, sve boce i pletare koje su prošvercovali na brod bile su prazne. Mogao je mnogo mirnije spavati u kabini koja više nije bila zagušena.

I konačno, dva sata poslije podne, četvrtak, 28.decembra, taman pred novu 1946. godinu uploviše u luku Adelaide. Kada je brod konačno vezan uz pristanište oko dva sata niko nije izlazio. Tek tada se spuštise one stepenice sa strane i prvi se putnici počeše polako spuštati. Od mjesta stupanja na tlo Australije do jedne zgrade, za koju će tek kasnije saznati da se zove Port Dock Station, njih dvadesetak je koračalo kroz kordon sastavljen od policajaca i carinika. Svi su bili u uniformama.

Našli su se u Port Dock Station - u. Vidio je da onim prvim pregledaju kose. Tražili su vaši ili uši. Jednog odvojiše i odvedoše da ga očiste od nametnika. Neki stari čovjek je svakog natjerao da zine, isplazi jezik, a on mu je gurao, svima istu – baš higijenski, neku kao metalnu žlicu. Nakon toga su morali na jednom pultu otvoriti kofere ili torbe gdje su ih dva carinika samo ovlaš pregledali. Znali su da ova fukara što dolazi među njih nema šta da šverca. Za novac nisu ni pitali.

Napolju je čekao autobus. Potrpali su ih i poveli u jedan kamp za izbjeglice koji se nalazio u Adelaide Hills. Tu su ostali dva mjeseca. Rušid je s ostalim učio osnove engleskog dovoljne za komunikaciju na radnom mjestu. Časove je vodio neki luteranski svećenik, a pomagao mu je jedan stari Hrvat, Ante. Pošto je Rušid bio jedini s govornog područja Jugoslavije, brzo se zbližio s Antom i taj dobri starac je znao ostajati satima i satima nastojeći ga ne samo naučiti osnovni vokabular i malo gramatike, već mu je detaljno opisivao filozofiju načina života u Australiji i pripremao ga za traženje radnog mjesta koje ne zahtijeva preveliko znanje engleskog jezika.

Nakon dva mjeseca manja grupa je preseljena u jednu baraku u okviru vojnog kompleksa “Woodside barracks”. Tu je Ante dolazio svaki dan i satima podučavao Rušida koji je, sa svoje strane, dao sve od sebe da upije što više i da se pripremi za posao. Anti je sasvim pošteno rekao da je najveći dio života proveo perući goveđe, juneće i janjeće drobove. Ante se razletio i jedan dan se vratio s radosnom viješću. Našao mu je posao kod poznatog mesara Jacoba Wintulicha, u njegovoj mesari, preciznije u klaonici koje su se nalazile u Murray Street u Salisbury Heights, odmah uz Old Spot Hotel. Vlasnik Jacob Wintulich, tada star oko 70 godina, dao je Anti na znanje da Rušida prima na probni rad od četiri tjedna koja treba odraditi bez plate, samo za doručak na radnom mjestu. Ako se pokaže dobar ostat će sa tjednom plaćom od sedam funti i pet šilinga.

Rušid se dao na posao. Prao je toliko temeljito da nije bio potreban tretman varikinom, preciznije tretman klorom. I stari Jacob Wintulich je jedan dan došao da se uvjeri u kvalitet Rušidova posla. Bio je zadivljen. Nakon dva tjedna probnog rada, ne samo da ga je primio na posao, već mu je za ta dva tjedna plaćeno petnaest funti. Bila je to dobra para pogotovu kad se u obzir uzme da je imao besplatan smještaj u baraci na kraju Woodside kasarne. Nakon dva mjeseca svi kobasičari su “stajali u redu” čekajući crijeva koja su bila besprijekorne kvalitete za pravljenje kobasica. S druge strane, treba naglasiti da su tripice (škembići) i danas, kao i tada, bili i ostali delikatesno jelo. Ilustracije radi, sada u Australiji ima na stotine registriranih “tripe clubs”, a čak se i organizuju takmičenja u pripremanju tripica (škembića), dijele se medalje i pobjednički pehari.

(nastavlja se)


Ažurirano: Nedjelja, 21 Travanj 2019 17:38
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 13 Travanj 2019 20:07

 

SiloRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (66)

Zla sudbina vojvode Momčila

Ponekad bi vojvoda Momčilo imao privilegiju da sa trojicom ili četvoricom, valjda najvjernijih pratitelja, ostane u još desetak minuta na palubi u tihom razgovoru, sve dok iz utrobe broda ne pokuljaju putnici iz druge klase. Tada bi mornari sklanjali onu provizornu žičanu ogradu i sretnici koji su bili dubljeg džepa koji im je omogučio kupovinu skuplje brodske karte izlazili su na palubu i smjeli su se zadržavati sve do deset uvečer, svakako ako su to vremenski uvjeti dozvoljavali. Rušid je skužio tu protekciju pa bi se znao sakriti između dva golema čamca za spasavanje da što duže ostane na svježem zraku.

Konačno su pristali u Colombo, u taj bakat - Cejlon. Tu su se zadržali cijeli dan radi utovara ugljena i istovara nekoh golemih sanduka. Cijeli dan su se mogli slobodno kretati na ograđenom dijelu palube, dok je mnogo veći ostatak iza žice bio na raspolaganju putnicima prve i druge klase. Brod je krenuo u kasno popodne. Sunčani dan se brzo pretvorio u jako vjetrovito predvečerje. Oni mornari su puhnuli u pištaljke što je bio znak, zna se, da je vrijeme napuštati taj “tor za hajvane” iz treće klase. I te večeri je ostao skriven između dva čamca za spasavanje sa željom da što duže ostane na svježem zraku. Znao je šta ga čeka u kabini. Noć puna smrada, hrkanja i prdeža. Mrak oko njega, mrak na palubi. Pod slabašnim svjetlom na kraju krme jasno je vidio vojvodu Momčila i četvoricu njegovih pajtaša kako puše naslonjeni na ogradu. Bili su okrenuti leđima prema palubi. Čuo je kako razgovaraju, ali nije mogao razaznati o čemu. Odjednom glasovi postaše čujniji.

Onaj što je stajao s desne vojvodine strane podviknu: “Bre Momčilo, ima da se podelimo pre Australije. Šta ima da čekamo, bre?! Pare na sunce, ovde pod ovim svetlom.”

-Kume Mitre, desna ruko moja, nemoj se bre bojati. Zar bre misliš da bi kumašin svoga kuma i za zeru zakinuo. Dobro svi znate da je sve što imamo svi zajedno ušiveno u postavu ovog kožuha.Tako smo se braćo dogovorili kad smo kretali iz Itralije. Misliš li bre kume, da mi je lako ovako težak mantil nositi na leđima. Bolje je da su devize i zlato kod jednog, nego kod više nas. Čuo sam da su u Australiji mlogo opasni carinici i granična policija. Priča se da prekopavaju, da ljude znaju skidati do gola. Ako podelimo sada na nas petoricu mlogo je veća šansa da će jednog od nas prekopati i tada smo svi jebali naninu nanu. Evo, nudim jednom od vas da obuče ovaj mantil, ali ste sva četvorica bre maleni nekakvi. Ne bi vam dobro stajao, a ne bi ga ni mogli nositi sa svim teretom kako ga ja nosim. Je li vam jasno, bre?

-Kad smo kretali iz Đenove rekao si u da je delidba u Napulju, pa si onda rekao u Port Saidu, pa si onda rastegao do Sueca i dao si čvrstu reč da se delimo u Kolombu. Evo, isplovismo, a delidbe nema.

-Strpljen – spašen! Delimo se u Melburnu, kad uplovimo. To je moja zadnja.

-E, ne može tako vojvodo. Sada će Rista i Milojica da donesu baterije, pa ćemo se sakriti iza ovih čamaca za spasavanje, postavu parati i na jednake delove podeliti.

Vojvoda je počeo da se svađa s njima, a dvojica odoše negdje i za čas se vratiše. Rušid vidje da se jedan od njih zaputio prema čamcima za spasavanje. Dođe na metar do njegovog skrovišta, baci nešto i ode prema vojvodi i onoj dvojici. I dalje su se prepirali. Rušid popipa rukom. Mekano. Uze i primače očima. Mekana debela krpa ili golem peškir. Vidje da onaj drugi što je bio otišao priđe i dodade nešto onoj dvojici uz vojvodu. Osjetio je da se nešto gadno sprema. Na brzinu razveza onaj pokrov na čamcu za spasavanje i hitro uskoči u njega, pa iznutra ponovo navuče pokrov. Odmah malo podiže pokrov na drugoj strani, samo toliko da može vireći vidjeti šta se dešava. Vojvoda je i dalje s trbuhom naslonjenim na ogradu mirno pušio i posmatrao trag bijele pjene koju je elisa ostavljala iza broda. Ona dvojica, jedan s desne, a jedan s lijeve strane su u lijevim rukama držali cigarete, a u desnim iza leđa nešto što nije mogao razaznati na slabom krmenom svjetlu.

Odjednom začu vojvodin glas: “Dobro je bre braćo! Zar bi mogli i pomisliti da bi vas ja prevario. Časnu reč vam bre dajem da će sve biti podeljeno onako kako petorica braće uskršnju pogaču dele. Svakom jednako. Baš bratski. Spavajte bre mirno. Kako sam o vama brinuo celi jebeni rat i glave vam na ramenima sačuvao, tako ću se o vama pobrinuti i u Australiji. Aj'mo sada u kabinu.”

Krenu par koraka i odjednom samo jeknu, a jeku odnese jak vjetar prema bijelom tragu iza broda. Namilosrdno su ga udarali tim nečim što Rušid nije vidio. Vojvoda pade potrbuške.

-Brzo mu skidajte mantil. Hitro. Risto... daj bre te peškire. Davaj brzo.

Jedan od četnika se zavuče ispod čamca za spasavanje, napipa i dodade im one peškire.

-Ti Milojice za jednu nogu, a ti Risto za drugu. Mi ćemo ga za ruke. Vucite mrcinu prema ogradi. Šta ste blenuli bre. Vucite što jače.

Odvukoše vojvodu do ograde. Jedva ga podigoše i nasloniše na nju.

-Sada brzo, ho ruk, jen...dva....tri.

Vojvoda je izgleda došao svijesti: “Braćo, šta mi to radite. Evo delićemo odmah...nemojte bre preklinjem vas..majko moja, majko moja, tako vam boga...”

Međutim, ona četvorica ga presamitiše glavom prema vodi, naglo se nađoše oko njegovih nogu...jen...dva...tri...ho ruk...i začu se samo - “pljas”.

Jedan od njih uze vojvodin mantil preko ruke, a drugi posvijetli baterijom: “Nema puno krvi. Šilo kad bode ne da da budući mrtvak ispusti puno krvi u prvim momentima. Milojice.... peškire i briši. Ovde. I ovde. Tu malo i tu malo. Dobro je. Neće se videti. Samo što kiša nije počela. Ona će to oprati. Baci peškire za vojvodom. Možda će mu trebati. Ha-ha-ha! Nas je hteo pokrasti kurvin sin. Ajmo leć. Delidba će biti u kabini. Odma braćo, pa nek bre svak svoje zna.”

Odoše. Rušid je u ledenoj vodi. Pođe da izađe iz čamca, ali na sreću, na vrijeme začu korake što su se približavali. Brzo navuče pokrov. Dvojica mornara se zadržaše možda pola minute i odoše. Zadnja kontrola prije jutra. Kiša poče dobovati po pokrovu. Rušid pomisli što će sada ići u kabinu. Ona petorica su pijani, spavaju kao zaklani, hrču i prde u horu. Odluči da ostane u čamcu do zore, a onda će se izvuči i početi šetati oko žice i brodske ograde da izgleda da je prvi izašao na udisanje svježeg zraka. Zakunjao je, a onda ga uhvati dubok san.

Probudi ga zvuk pištaljke. Sada će prva dnevna kontrola. Vješto iskoči iz čamca, pa navuče pokrov i poče šetati po ograđenom dijelu palube. Izgledalo je da je tek izašao. Dva mornara koja su bila u kontroli brzo prođoše pored njega bez ikakva pitanja i pobjegoše da ih ne namoči kiša. Jedan je drugom pokazivao kažiprstom na čelo što se moglo samo prevesti kao: “Gledaj onog kretena što je uranio šetati po pljusku!”

(nastavlja se)

Ažurirano: Subota, 13 Travanj 2019 21:19
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 04 Travanj 2019 08:47

 

Na krmiRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (65)

Hvatanje zraka na krmenom dijelu

Ležeći i halapljivo udišući ostatke kisika Rušid je razmišljao: “Ovaj brod će, ako bog da, doć' i vratit' se ponove u Italiju. Ovi, što putuju, neće se vratit'. Međutim, njima je svejedno. K'o da nisu ni otišli. Pon'jeli su sa sobom svoje surove prirode, svoj primitivizam, svoje krvave uspomene od kojih bježe bojeći se ne samo surove kazne već i samih slika koje se javljaju u snovima i na javi. Bježe kao što bi čo'jek pokušav'o uteć' od svoje sjene na sunčanom danu. Nema bježanja od onog zla što su uradili. Nema nikom, pa ni meni bježanja od onih koje sam odradio na ćevap, iako sam mor'o. Uv'jek svi kažu da su morali, da bi oni bili ubijeni da nisu klali, zatucali maljem ili bradvom, parali stomake i bacali u rijeke da žrtve još žive vrište i gube se u daljini matice obmotani oko vrata vlastitim crijevima. Nemoj biti pizda Rušide. Priznaj sebi da nikad neš moć' uteč' iako si utek'o od smrtne kazne il' dugogodišnje robije. Misliš ba da si slobodan, a u dubini ostataka duše dobro znaš da nisi. Svi ti koje si “odradio” po naređenju - svi su oni s tobom na ovom brodu. Što po noći ne smiješ zatvoriti oči? Što se zavaravaš da si slobodan. Sloboda se nalazi u duši. Sloboda nije nešto izvan čo'jeka, k'o biva naka mirna staza po kojoj hodaš. Sloboda je kad u tebi nema straha, a nema ga u onog koji nije ništa ružno napravio pa se ne mora rodnim gradom, mahalom ili selom, stalno se osvrćući, oprezno šuljat' uz mračne zidove ili tarabe, bojeći se čak i mjesečine, a da ne govorimo svakog zvuka ili sjene koja ide prema njemu. Rušide, ti više nikad neš bit' slobodan. Ti si se rodio u strahu, živio strah i pred tobom nije Australija, već strah. E, sada, na bjekstvu od kazne, na lađi koja te nosi što dalje od tvojih mora, ne shvataš da s tobom putuju sve tvoje more.

-Eh, da poslušah rahmetli mater kad mi je kol'ko puta ponovila – "Sine, nemoj, pa se ne boj!”

Pokušao je zaspati, ali nije išlo. Ne toliko zbog mora i slika koje su mu se vrtile po zatvorenim očima, već zbog stalnog nedostatka zraka i straha da će se ugušiti.

Prošli su kroz Suecki kanal i nakon ukrcaja goriva u Port Saidu polako plovili Crvenim morem. Za devet dana nisu prešli ni petinu od oko jedanaest i po hiljada nautičkih milja do Australije.

Najsretniji je bio onda kad su im dozvoljavali izaći na palubu da se nadišu svježeg zraka. Gore su se penjali u smjenama i za njih putnike treće klase bio je žicom ograđeni prostor u kojem su se gurali po tri, a nekad i četiri sata, pa ponovo dole u utrobu broda, u skučene kabine. Prigodom tih perioda u kojim su davali slobodu očima da uživaju u plavom nepregledu, i na žicom omeđenom dijelu za najbjednije, svi su bili podijeljeni u grupe i grupice. Talijani s Talijanima, Ustaše, a sada bajagi svi od komunista bježeći domobrani, s Hrvatima, a neskriveni četnici, ovdje bez kokardi i rustikalnih brada, u potpuno izoliranoj največoj grupi u kojoj je dominirao krupan čovjek, dvometraš, kojeg su brača četnici oslovljavali sa vojvoda Momčilo. On je dijelio cigarete i stalno nešto pričao slušateljima koji su ga okružili. Često je davao da kruži drvena čutura sa šljivovicom iz koje su svi ispijali po gutljaj-dva, pri tome se krsteći. Momčilo je na sebi imao kožni mantil koji mu je dosezao da članaka, a na glavi golemu šubaru, svakako bez kokarde. Bez dileme, pravi vođa srpske grupe izbjeglica.

Nakon prolaska vremena određenog za šetnje po palubi začula bi se pištaljka i obično bi se pojavila dva ili tri mornara vičući: “Andiamo, andiamo, il tempo di camminata è finito. Vai nella tua cabina in modo che un secondo turno possa andare a fare una passeggiata.”

Tada bi se “šetači” iz treće klase ponovo spuštali u smrad svojih kabina smještenih u dubini broda.

(nastavlja se)

Ažurirano: Četvrtak, 04 Travanj 2019 18:24
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 27 Ožujak 2019 11:56

 

BrodRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (64)

Konačno na brodu

Rušid je dobio kabinu treće klase koju je dijelio sa još petoricom izbjeglica. Svi su bili putnici za Australiju. Prostor je bio veoma skučen jer je kabina bila zaista premalena za šestoricu ljudi. S njim su bila četiri Poljaka koji su u ratu bili mobilizirani u englesku vojsku, pa kad je Engleska jasno dala do znanja da Poljsku predaje u ruke Staljinu i boljševicima, gadilo im se ostati u Engleskoj kao zadnja bijeda, te su pohrlili u nepoznato nadajući se nekom boljem životu i kakvim-takvim šansama. Rušid je tokom putovanja znao razmijeniti pokoju riječ s Poljacima jer je bilo dosta sličnih riječi. Čudili su se kad je odbijao piti neku vodku s njima, a pogotovo su bili preneraženi kad je izbjegavao bilo kakvu ponudu da s njima dijeli trpezu punu slanine i komada suhog svinjskog mesa. Vadio se je na čir na želucu, pa su konačno i prestali inzistirati na tome.

Peti putnik je bio neki potpuno ćelavi Slovenac guste i duge riđe brade. Matjaž. Koliko ga je mogao razumjeti bio je bjelogardejac ili domobran. Zbližio se sa Poljacima i počeo da pije s njima svaku večer. Kad bi se napio znao je da zaurla jednu svoju pjesmu koja mu je uvijek bila na repertoaru.

Hura, za dom v boj!
Mi smo slovenske zemlje čuvarji,
geslo je naše: Dom, Narod, Bog!
Naj razbesne se strašni viharji,
z nami je narod, z nami je bog.

Mi domobranci vsi se borimo,
narod slovenski sovrag nam tepta;
vsi za orožje krepko zgrabimo,
v boj nad sovraga, povelje velja!

Hajd'mo v boj za vero nam sveto,
pesem slovenska naj se glasi,
združeno v borbi se borimo vneto,
narod slovenski živi, naj živi!

Mi smo slovenske zemlje čuvarji,
geslo je naše: Dom, Narod, Bog!
Naj razbesne se strašni viharji,
z nami je narod, z nami je bog.

Kad bio on zaurikao iz susjedne kabine bi se horski prolomilo:

Planino moja, planino, tugo

Planino moja, starino.

Dosta sam puta hodio, tugo,

Četničke čete vodio.

Srpska mi truba zatrubi

iz toga sela Drenova.

Sprem'te se sprem'te četnici,

Silna će borba da bude.

Zagrmi Draža vojvoda,

Bacajte bombe četnici.

Iz ove naše pobede,

Zasjaće sunce slobode.

Nakon četnika znali su se oglasiti i ustaše iz neke udaljene kabine na kraju hodnika:

Zeleni se Trebević,

Na njem sjedi Pavelić,

Vatru loži, peče janjce,

Peče janjce, peče janjce,

kolje Srbijance…..

Pa onda još jače:

Evo zore, evo dana,

Evo Jure i Bobana.

Jure zove, Boban viče,

Evo mene poglavniče!

Na vrh gore Trebevića,

U logoru Francetica.

U logoru Jure sjedi,

Svojoj vojsci on besjedi.

Jure zove, Boban viče,

Hej viteze Francetiću.

Tvoja bojna čuva Liku,

Biser zemlje, našu diku.

Evo zore, evo dana,

Evo bojne Imoćana.

Oj ustaše braćo mila,

Duboka je voda Drina.

Drinu treba pregaziti,

I Srbiju zapaliti!

Kad je Drinu pregazio,

U nogu je ranjen bio.

On ne viče - Ajme meni,

Već on kliče za Dom spremni!

Za Dom spremni, za slobodu,

Hrvatskome svom narodu.

Kad su se četnici i ustaše natpjevavali iz prenapučenih kabina, Matjaž i Poljaci su već bili u dubokom snu impregniranom golemim količinama alkohola. Sva petorica su tako hrkali, a neki od njih su puštali takve vjetrove da se Rušidu povraćalo. Pošto je bio na onom najgornjem, trećem krevetu, pokušavao je gledati kroz onaj okrugli prozor, ali je uvijek vidio samo vodu i pjenu. I da je htio malo provjetriti kabinu ne bi mu to pošlo za rukom jer je prozorčić bio u visini gaza broda, pa je bio zatvoren, preciznije rečeno zavaren, tako da ga je bilo nemoguće otvoriti.

Kad su se “pjevači” umorili od svog natpjevavanja nastupio bi mir koji je remetio samo monotoni zvuk rada brodske mašine.

(nastavlja se)

Ažurirano: Srijeda, 27 Ožujak 2019 11:58
 
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 23 Ožujak 2019 20:34

 

Nansenov passportRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (63)

Korak do Đenove

Dani su mu bili prespori. Provodio ih je uglavnom ležeći na krevetu jedne sobe na kraju mračnog hodnika. Gianni ga je svakodnevno obilazio, ali nije donosio nikakve novosti. Prošlo je preko četrdeset dana. Svakodnevno se sa strahom pitao – da nije negdje sve zapelo. Došla je kasna jesen. Dosadne kiše su danima i noćima zalijevale prozor iza čijih je stora Rušid ubijao vrijeme gledajući rijetke prolaznike i pokoji automobil kako nastoje pobjeći od pljuskovima darežljivih oblaka.

Petak je bio. Dobro je zapamtio to popodne. Gianni je, kao uvijek, pokucao i čekao da mu Rušid otvori.

-Dobar dan Rusido.

-Dobar dan Đani.

-Imam jako lijepa vijest za tebe.

Izvadi iz unutarnjeg džepa sakoa jednu tananu bijelu knjižicu od samo par listova na čijoj je prvoj stranici crnim slovima pisalo: “Italia - Passeporto Nansen, Certificato di identità per il viaggio, Nome: Rusid, Cognome: Hadzic, a dole velikim slovima GRATIS, No:AS45892.

Gianni otvori unutrašnjost i Rušid vidje svoju fotografiju preko koje je bio udaren, svakako vješto falsificiran pečat kvesture u Trstu.

-Rusido, za ovaj komad papira mnogi ljudi bi dali ogromne novce, pa i čitave kuće ili vile. Ovaj pasaporte otvara vrata svih zemalja. Pertanto, uskoro češ putovati. Trebamo se raspitati koja brod i odakle kreće za Australija. Sada ti se lako strpiti. Zar ne? Molim te da se ne ljutila, ali ako ne budemo imali dovoljno novca za brodsku kartu možeš li ti išta dodati.

-Đani, evo ti svih šezdeset dolara. To je moja životna ušteđevina.

-Bene Rusido, solo se necessario. Devo andare. Addio.

Rušid ostade nježno milujući taj dokument koji mu je ulio ogromnu snagu i probudio već zamrle životne nade. Istovremeno ga je, negdje u zakutku duše, golicao neki strah od te predaleke daljine koja kad te ščapa više ne pušta; daljine u kojoj ljudi govore njemu nepoznatim jezikom, od crnih upitnika koji se počeše rojiti u grozničavim razmišljanjima. Međutim, sama pomisao na pokvarenog Ejuba i njegovo zloguko šaptanje da on sve zna, vrati mu odlučnost hrabrog putnika.

Nakon desetak dana krenuli su Gianni i Rušid prema Đenovi. Imali su putni list i službeni nalog u kojem je pisalo da kao predstavnici jevrejske zajednice u Trstu idu u posjetu jevrejskoj zajednici u Đenovi. Imali su povratne karte za vlak Trst – Đenova. Vlak je išao jako sporo. Pruge su bile veoma razrušene te su, gledajući kroz prozor, mogli vidjeti velike grupe radnika kako stoje uz prugu čekajući da vlak prođe pa da nastave radove. Obadvojica su bili u crnim odijelima sa jarmulkama na tjemenima. U rukama su držali molitvenike i stalno su mrmljali molitve klatareći se naprijed-nazad. Dvije starije gospođe koje su se zadesile u kupeu najprije su ih napadno čudno zagledale, a onda se nešto došaptavale. Izašle su u Veroni. Kad su te gospođe napustile kupe njih dvojica su odložili otvorene molitvenike na koljena i Gianni je izvadio dva velika sendviča nafilovana mortadelom. To im je bio objed do Milana.

-Rusido, prego, čim netko otvorila porte (vrata) kupea, počni da se molila isto kao i ja. Ne boj se. I kondukteri i karabinjeri, čim nas vide, naprave samo kratku kontrolu. Svi se oni možda gade od nas jevreja ili su svjesni naše sudbine u fašističkoj Italiji. Mnogi od njih koji hodaju ulicama su aktivno surađivala sa Nijemcima, hapsila naši ljudi i trpala ih u stočne vagone za putovati u smrt, uglavnom u Aušvicu.

-Dobro Đani, capisco – izgovori Rušid po prvi put jednu talijansku riječ. Taman je počeo pomalo učiti talijanski, a već mora da se spremi za neizvjesni život u sredini koja će ga dočekati bez znanja i jedne riječi engleskog.

Stigli su u Milano bez ikakvih problema. Na kolodvoru su morali čekati vlak za Đenovu. Na desetine karabinjera su u parovima špartali peronom. Skoro svakog su legtimisali, ali njih dvojicu, “zanesene” u molitve praćene klatarenjem naprijed-nazad kao da nisu htjeli ometati u toj njhovoj religijskoj obavezi.

Ažurirano: Subota, 23 Ožujak 2019 20:36
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 14

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search