LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Prilozi iz psihotoksikologije Narcizam i inducirani cezarizam
Narcizam i inducirani cezarizam

Nadan Filipović

Za nadati se je da nećete imati ništa protiv ako se na osvrnemo na još jednu osobinu koja se često karakteristika narcisoidnih osoba. U prošlim nastavcima o ovoj temi navedeno je da narcisoidne osobe žude da budu neupitni i nezamjenjivi autoriteti, da su uvijek pod svjetlom reflektora javnosti, odnosno u centru pažnje neke manje ili veće socijalne grupacije. Da bi tu nakanu ostvarile one čine sve da se nametnu i steknu neki položaj, makar i lažni; položaj koji će biti visoko iznad grupe na čijem se čelu nalaze.

Znači, prvi preduvjet je da već postoji ili da se organizira, odnosno okupi jedna grupa pojedinaca ili manjih udruženja koja se onda samoproglasi nekim savezom ili nekim vijećem pojedinaca, odnosno organizacija. Normalno je da takva formalno-pravno etablirana grupa ili asocijacija manjih grupa treba imati rukovodstvo, a rukovodstvo mora imati lidera, odnosno predsjednika. Formiranje takve grupe pojedinaca ili skupine grupica odličan je temelj za narcisoidnu osobu koja je tim činom obavila više od pola posla. Zna se da  se narcisoidne osobe odlikuju izraženom sposobnošću nametanja grupi svojih istomišljenika. Takav nametnik je pro forma aktivniji od ostalih pojedinaca, maltene je društveno hiperaktivan. Nakon formiranja grupe ili asocijacije grupa slijedi demokratski izbor lidera, odnosno predsjednika.

Hajdemo sada svi pogađati ko će biti izabran za predsjednika? Joj, što je teško odgovoriti na ovo pitanje! Ha-ha-ha! Normalno, biće izabran agresivni nametnik! Ko bi drugi?

Pa ljudi moji, normalno i logično je da bude izabran prividno “najaktivniji” član grupe i asocijacije u osnivanju, pogotovo kad još ima i neke druge formalne uslove, kao što su naprimjer prethodno na talambase rastelaljena uspješnost na radnom mjestu, direktorska ili šefovska pozicija, diploma prestižnog univerziteta, koju doduše niko nije nikad vidjeo, te uz to i titula magistra nauka, koju takođe niko nikad nije vidjeo, pa dodatno titula ambasadora, ako ne pravog, onda barem  ambasadora nekog univerziteta, univerziteta na kojem i ne znaju da imaju daleko, daleko nekog ambasadora. To su svi oni znakovi možda i lažnog društvenog prestiža kojim se kandidat za predsjednika razlikuje od ostalih dekoreativnih i pažljivo izabranih mnogo nižih i intelektualno inferiornijih članova grupe ili asocijacije. Uostalom, narcisodna osoba može biti i toliko nekritična da je u stanju javnosti podastrijeti nekoliko različitih biografija, a što može izazvati sumnju da se takva osoba i lažno predstavlja.

No, o fenomenu lažnog predstavljanja će biti riječi u jednom od slijedećih nastavaka iz psihotoksikologije. 

Utemeljenje grupe ili asocijacije, usvajanje statuta, izbor glavnog odbora i predsjednika se provede na formalno transparentan način sukladan legalističkim principima, pogotovo ako se radi o društvenom milijeu uređene demokracije. No, nakon toga  prestaje demokracija, a počinje cezarizam.

Prolaze godine, mijenjaju se članovi glavnog odbora, pogotovo oni koji se usude predsjedniku ili malom Cezaru postaviti neka neugodna pitanja, statut je zaboravljen i sakuplja prašinu na nekoj polici ili u mraku neke ladice, a jedino predsjednik ostaje nezamjenjiv. Mandati prolaze, a predsjednik ostaje predsjednik. Za predsjednika je vrijeme stalo.

Odmah nakon utemeljenja takve organizacije ili asocijacije organizacija mnogi pojedinci u samoj asocijaciji, ali i oni iz šire društvene zajednice uviđaju da se to udruženje bombastičnog imena u stvarnosti bavi samo sobom, da služi predsjedniku i njemu najbližim adlatusima za demonstriranje nekog bajagi verbalnog autoriteta prema članicama te asocijacije, a najkomičnije u svoj toj providnoj i infantilnoj igri je da ta asocijacija uopšte i nema nikakvih članova, te da ima naziv koji apsolutno ne odgovara samom sebi.

Znači, sva ta igra odrasle djece u stvarnosti predstavlja jedno zabavište za malog Cezara, bolje rečeno jednu formu društvene pozornice na kojoj on neumorno nastupa i tako liječi svoje mnogobrojne komplekse koje nikad neće definitivno izliječiti jer su oni postali strukturni dio njegovog karaktera. Mali Cezar dobro zna da urušavanjem njegovog nametnutog i skoro svima iz njegove okoline već komičnog, bajagi važnog statusa u užoj zajednici i on prestaje da bude relevantan i odlazi u zapečak zaborava. Zbog toga ta osoba hronično inficirana cezarističkim idejama neumorno traži nove i nove argumente i razloge da opravda svoj ostanak na vrhu te somnabulske kule od karata.

Vjerovatno tu može biti i onih pragmatičnijih razloga, posebice materijalne naravi. Opravdana je sumnja malog broja slobodnovidećih ljudi koji nisu uhvaćeni u tu ljepljivu paučinu lažne društvene pozlate organizacije koja i ne postoji, upravo zato jer se mali Cezar grozno rasrdi kad se bilo ko usudi upitati za izvore financiranja, financijske izvještaje, transparentnost prihoda i rashoda i bilo što u vezi sa parama. Mali Cezar ulaže sve veću energiju da ubijedi već odavno nepovjerljivu okolinu kako sve što radi ima za posljedicu probitak malog broja pojedinaca koji se vrte oko njega. No, kako vrijeme prolazi, a finte malog Cezara ostaju varijacija na uvijek iste, uveliko potrošene teme, te konačno i slijepci polako progledaju. Neki opametne pa se tiho izvuku iz te kuće bez temelja, iz tog čardaka ni na nebu, ni na zemlji, a oni malobrojni se još po inerciji okreću u ćevrntiju oko njihovog portabl sunca.

A okolina?

Svi znaju sve, a prave se kao da ništa ne znaju i ništa ne vide. Mali Cezar i dalje nestašno trčkara po vrtu svojih iluzija, a i ne sanja da će buđenje biti veoma bolno. Kad se probudi biće niko i ništa, te će za javnost male zajednice definitivno postati ono što u stvarnosti i jeste.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search