LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Prilozi iz psihotoksikologije Prilozi iz psihotoksikologije
Prilozi iz psihotoksikologije

 

Otrov neizlječive samoobmane i providne obmane

Nadan Filipović

Čitajući pogolem tekst naslovom “Tradicionalni prijem povodom dana državnosti BiH u Melbourne”; tekst prepun slika i sličica, crno-bijelih i šarenih, bh dimijica, fesića, sofrice, i grupice “bh istomišljenika”, što je objavljen u Bosna Magazine, 648, 16-19, uhvati me neka vrsta osjećaja u kojem su bili pomiješana tuga, osjećaj nečega što bi se moglo nazvati i gađenjem, ali i jedne vrste zaista kratkotrajnog sažaljenja.

Radi se, naime, o “prijemu” koji je u povodu dana državnosti BiH “organizovalo i pripremilo” nepostojeće vijeće bh organizacija Australije. Većina nas u Australiji jako dobro zna da su tvrdnje da postoji navedeno vijeće kao “krovna organizacija” ovdašnje bh dijaspore obična, da izvinete na izrazu, prdimahovina, odnosno kronična samoobmana glasnogovornice tog “vijeća”. Te njene samoobmane su svjesni skoro svi oni koji su bili prisutni na “glasnogovornicinom” prijemu. Svjesni su te kristalne istine i svi oni neodabrani, nepodobni i nepo(d)kupljeni koji nisu bili nazočni tom jednonacionalnom lahuri teferiću.

Izgleda, međutim, da je jedina osoba koja neće da bude svjesna te činjenice upravo ona koja nam svoju samoobmanu uporno nameće kao kolektivnu obmanu i svojom nas iluzionističkom predstavom pokušava dovesti u neko paranormalno stanje u kojem bi trebali povjerovati da postoji ono što ne postoji. Osobno mislim da su tom obmanom samoobmanjene glasnogovornice pogođeni i dobitnici ovogodišnjeg priznanja “BiH građani godine u Australiji” koji su svi zasigurno svjesni da su dobili ta priznanja voljom “društva jednog lica”, odnosno iz mubarek rukica samoodlučujuće glasnogovornice, a ne nikakve “krovne organizacije” ovdašnje bh dijaspore.

No, primanje takvih “počasti” je samo njihov problem, a ne vaš ili moj.

Oni što svjesno učestvuju u toj skaradnoj trakavici, a koju bi čak mogli nazvati i “sultanijino novo ruho”, kao statisti učestvuju u igri gdje ih čvrsto veže zajednička, od već podosta utihle glasnogovornice nametnuta “istina”, da postoji nešto što uistinu ne postoji. Jasno je da glasnogovornica neumorno “fura” priču o toj organizaciji bez članstva, sa misterioznim predsjednikom iste koji se nigdje ne pojavljuje, članova glavnog odbora koji su to samo na papiru, organizacije što joj je, čini mi se, jedini "aktivni" član preostala upravo glasnogovornica.

I vidimo da što je samoobmana kroničnija, to je veća potreba za njenom što glamuroznijom potvrdom. Dakle, na "prijemu" razigranih bh dimijica, fesića, sofrice, himni Australije i BiH što ih je, kako izvješće kaže, veoma uspješno otpjevala mlađana i zaista simpatična Ada Kapetanović, ali, iza koje na bini, pod svjetlima pozornice, čvrsto stajaše “glasnogovornica”, baš kao neka zabrinuta profesorica muzičke škole koja prisustvom ohrabruje svog učenika-tremaroša. I stajala je pod svjetlom reflektora i to  u zaista premaštovitoj kreaciji jedne neobične haljine pune apstrakno složenih, do akutnog daltonizma infektivnih boja; haljinici što bi neuspješno trebala sakriti sve popunjeniju figuru našeg prenapuhanog luftbalona. Uzalud vam trud krojači! I stajaše glasnogovornica na bini, odmah tu iza pjevačice, ali, u spomenutoj prigodi očigledno slabašno nasmijanog lica i sjetno-umornog pogleda što kao da je emanirao telepatskim ohrabrivanjem mlade umjetnice. Simpatična Ada bila je, za razliku od naše paunice, odjevene u veoma pristojnu i jednostavnu crvenkasto-naranđastu haljinu što je potpuno odudarala od stajlinga iza nje stojećeg zaista prekrdašeno šarenog "autoriteta", odnosno organizatorke tog multipapanskog panađura što ga ona drsko nazva svećanim prijemom.

Svi naši ljudi su svjesni da se radi o još jednoj “monodrami”, odnosno primitivnoj verziji “caričina novog ruha” osobe koja neće da prizna totalni debakl svog projekta na kojem je “jahala” godinama. Razlozi grčevitog držanja u sedlu “vijeća” su samo njoj potpuno poznati, ali, nadam se i očekujem da će uskoro biti poznati svima koje njena višegodišnja motivacija još uopće interesira. Bit će, nadam se, svakako anatomski raščlanjeni i neki drugi aspekti tog dugogodišnjeg “altruističkog samožrtvovanja” nekadašnje predsjednice sada reducirane na status usamljene glasnogovornice što joj se mnogi smiju iza leđa, ali dođu željni da i uživo vide očajničke trzaje produženja njene samoobmane, odnosno definitvnog kidanja posljednjih niti koje je još jedva povezuju sa stvarnošću. Ili više ne povezuju?

Shvaćam da je nekome lakše ostati i živjeti sa slikama koje su se tokom vremena formirale nego izaći iz živog blata vlastite samoobmane i suočiti se sa realnošću. Teško je, zaista teško, osloboditi se vlastitih samoobmana. Dok one egzistiraju žrtva samoobmane i dalje tavori u uzaludnoj nadi da će opet i ponovo (p)ostati nešto više, drugačija, taze nepotrošena, i mnogo vrijednija od onog što stvarno jeste. I ovaj primjer samoobmane u dugom, bolje rečeno predugom trajanju samo još jednom, po ko zna koji put, potvrđuju davno utemeljenu definiciju da neki ljudi obmanjuju sebe da bi lakše i efikasnije obmanjivali druge.

Pa čemu vodi samoobmana? – upitat će se neko ili neki.

Samoobmana je nalik vlastitom laži ispredenoj ljepljivoj paučini, koja se prede u nedogled i u nedokraj jer svaka samoobmana uvijek vapi za dodatnim potpornim samoobmanama, odnosno novim količinama sluzave paučine. Te “podsamoobmane” koje podržavaju glavnu samoobmanu su, naprimjer, laganja o svojoj vlastitoj veličini, o svom neupitnom značaju, o ulozi jedne vrste neupitnog bh-dijasporskog Mesije, o nezamjenjivosti božanstva. Pa svjedoci smo, nadalje, laganja o nekoj nepostojećoj diplomi Filozofskog fakulteta na Univerzitetu na kojem, by the way, uopće ne postoji Odsjek filozofije, laganja o nepostojećem magisteriju i tituli magistra koji su također samo dio mozaika samolaganja i samoobmane, laganja o završetku postdiplomskog studija na Sveučilištu u Zagrebu, laganja o specijalizaciji na Sveučilištu u Zagrebu, laganja o dobivanju ordena koji ne postoji, itd.itd., a samo i jedino s ciljem da se impresioniraju neupućeni ljudi kojima to udaranje u talambase i sva tatelaljenja bajagi ozbiljno zvuče.

I tako se samoobmanjivač ili samoobmanjivačica nađe čvrsto uhvačen(a) u paučini svojih laži te više uopće nije u stanju razaznati ko je on(a) i šta je on(a). Tako se samoobnjavač(ica) sve više udaljava od samoga (same) sebe i postaje sve nesigurniji (nesigurnija) jer naslućuje da su samoobmane postale krhke “kule od karata” koje jaći vjetrić istine la(h)ko može otpuhati do opšte smjehurije, odnosno uživanja u slobodnom padu makar i lažne veličine; uživanja što je karakteristika našeg balkanskog mentaliteta, posebice onog seljačkog ili prigradskog bekraunda. 

Samoobmanjivač(ica) brižljivo skriva realnost od svog svjesnog dijela uma, misleći da će na taj način uspjeti sakriti istinu od očiju vanjskih posmatrača tih predstava prepunih komičnog patosa, kreštavog kvazipatriotizma i već otrcanog aresenala verbalne pirotehnike i fraza. Dakle, ne radi se samo o samoobmanjivanju, već o pothranjivanju deluzija, a u ovom slučaju grčevitog vjerovanja u maltene sumanutu ideju postojanja nečega što odavno ne postoji, osim što egzistira u fantaziji samoobanute osobe ili osobe sa deluzivnim poremećajem. 

U takvim stanjima samoobmanjenik(ca) misli da svi govore samo o njemu (njoj), da je još uvijek centar svog samoformiranog heliocentričnog sistema, sunca oko kojeg se u čevrntiju okreću minorne planetice pojedinaca-uvlakača koje ono darežljivo obasjava svojim artificijelnim sjajem i bez kojeg planetice i minorni sateliti ne bi mogli postojati. To samoobmanjeno “sunašce” jedino sebe doživljava posebno važnim, a svaku riječ ili slovo istine koji bi mogli srušiti samoobmanu kao kulu od karata smatra zavjerom onih koji su se protiv nje(ga) urotili.

Samoobmanjene osobe imaju sklonost da svoje samoobmane prenesu u sferu objektivne realnosti, pretvarajući ono što je realno u nerealno, dok ono što je potpuno nestvarno i nerelano svima predstavljaju kao realnost. Realnost u samoobmanute osobe nije vidljiva jer ona, zaboga, nije dala “dozvolu” za postojanje objektivne realnosti. Samoobmanuti ili samoobmanuta, dakle, ne priznaje ništa što on ili ona nije odredila da postoji, odnosno dozvolila da postoji, jer što je samoobmana doli odbrambeni mehanizam slabašnih koji se ne usuđuju suočiti sa stvarnošću i svojim realnim mjestom u toj stvarnosti.

Neki stručnjaci čak tvrde da se može početi sumnjati na postojanje ozbiljnijeg mentalnog poremećaja kada samoobmana dođe do takve tačke kada osoba ne može da razlikuje stvarno od izmišljenog, odnosno kada se dođe do tačke čvrstog vjerovanja u nešto što ne postoji, dakle, u nešto potpuno nestvarno.

Samoobmanjena osoba, pogotovo ona netalentirana, poluobrazovana, dakle, “nedokuhana” i praktično odavno neupotrebljiva, stalno nameće i ističe “visoke moralne standarde”, napadni patriotizam upitne i često samo pragmatične sitnošićardžijske validnosti, uz nipodaštavanje svakog iole sposobnog u dosegu ne samo njenog vidokruga, nego i daljine dokle može dobaciti njena hrakotina ili oštre kanđe u lice oponenta,

Međutim, pošto mora “prodati” tu svoju robu valja joj oko sebe okupiti makar hrpicu “istomišljenika-klimogavaca” koje u nju, samoobmanjenu, bajagi gledaju “razgoračenih okica punih odobravanja”, a u suštini cerekajući se u sebi dobro znaju da je to samo više puta ponovljena “sapunica”, laž i teatralno prenemaganje. Dakle, “istomišljenici” koji zglave ne misle isto kao žrtva vlastite samoobmane, uveliko pomažu guranju te osobe u još dublje provalije neuviđanja njenih loših impulsa, vrlo često pokazane “krvožednosti” prema svakom ko joj oponira, te viđenja samo nje u isključivo pozitivnom svjetlu reflektora, njenom samoobmanom režiranih vašarskih pozornica.

Bečki psihijatar, neurolog i psihoterapeut Raphael Bonelli je davno rekao: Osjećaj grijeha postoji samo ondje, gdje ga se može vidjeti u drugima, ali neko ko živi u samoobmani nikad ne priznaje svoj grijeh."

Da zaključim: “Ne postoji čovjek koga drugi mogu toliko obmanjivati, koliko je on u stanju da obmane samoga sebe.”

 



 

 

 

 

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search