LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Psihotoksin zvani strah PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 07 Prosinac 2010 20:26

Nadan Filipović

Razjapljena usta gladnog naroda gledaju u svog vođu maltene kao u boga gore na tribini. Oni su kroz historiju naučeni da uvijek imaju nekog vođu, neupitnog autoriteta koji će ih usmjeravati kao što čoban usmjerava svoje stado. S druge strane, ti političari-čobani veoma dobro znaju da je strah najjače ljudsko osjećanje, pa i kod njihovog “stada”. Oni nadalje dobro znaju da je strah i posljedica neznanja i osećanja odvojenosti od grupe, kolektiva, naroda, nacije, itd. Na cijeloj planeti strah je postao sastavni dio svakodnevnice svakog pojedinca, a sigurnost se nudi u koheziji, u uklapanju u kolektivitete naroda i nacija, baš kao što se ovce u strahu skupe i drhture, onako zajednički stisnute jedna uz drugu. I konačno, kad se uklone frazeološke oblande današnjih vođa, a posebno vođa u Bosni i Hercegovini, koja i jeste i nije Bosna i Hercegovina, vidi se da se bosanskom narodu nema šta više ponuditi osim straha. Ne samo da se strah u psihotoksikološkim laboratorijima generira i održava na najvišem nivou kao primarni osjećaj goleme većine ljudi u BiH, neovisno od njihove nacionalne ili religijske pripadnosti, već se taj strah u masama perpetuira, betonira i armira.

Strah je postao i ostaće najjače oružje demagoga koji se usuđuju sebe nazivati političarima, odnosno liderima svojih naroda. Bosanski strah je neizlječiv. Zašto? Zato što s jedne strane stoje oni koji su napravili pregolemo zlo, a strah ih je i pomisliti na prihvatanje bilo kakve odgovornosti za to zlo koje nije prošlo, već stoji pred svima nama. Zlo bez ikakve odgovornosti ostaje neprolazno. Zločinci puni straha, duboko svjesni dimenzija grozote zločina koje su počinili, počinju u strahu autistički da se ismijavaju sa žrtvama, da negiraju svoje zločine, i da ih ignoriraju.

S druge strane stoje oni koji su bili objekti tog zla. Stoje nepomični u opravdanom strahu da će im se to zlo ponoviti i to u još goroj dimenziji. Taj strah je još više pojačan činjenicom da šira međunarodna zajednica prelazi preko tog zla kao preko nečeg što je bilo, pa prošlo, bez i najmanje intencije da tom zlu i njegovim počiniocima dadne puno ime i prezime u okviru deklarativno prihvaćenih normi civilizacijskog ponašanja i reda. Predstavnici međunarodne zajednice inzistiraju da narodi Bosne i Hercegovine krenu neopterećeni u budućnost, u evropske integracije, u priključenje porodici takozvanih kulturnih naroda. Očigledno su nešto namjerno „pomeli pod tepih“ i odredili za nasilni zaborav, a to je strah. Pokušaj bježanja od tog kolektivnog straha liči na trčanje čovjeka koji bježi od svoje vlastite sjene. I dijete, kad se boji otvoriti vrata neke mračne sobe, prestane se bojati kad mu se objasni šta je mrak i kako on nestane kad se upali svjetlo. Dolaskom svjetla nestaje dječiji strah i dijete slijedeći susret sa mrakom podnese sa daleko manjom dozom straha. Nikad se dijete neće izliječiti od straha ako ga roditelj ili roditelji zaključaju u mračnu sobu znajući da je dijete tako maleno da ne može dohvatiti prekidač za struju. Tako se od straha nikad neće izliječiti i kolektivi odraslih koji su opterećeni definitivno nedefinisanim iskustvima i koji su ostavljeni da prestrašeno drhture u mračnom prostoru neizvjesnosti. Narodne vođe znaju da je isprepadani kolektivitet njihov politički plastelin koji mogu valjati i modelirati kako hoće i od tog plastelina stvarati masu koja njima odgovara.  No, te vođe mogu biti jedino u strahu da kod običnih ljudi ne nestane taj strah, te ga generiraju u tolikim količinama da ga ne može nikad nedostajati. Kolektivno ukorijenjeni strah nas sve paralizira. Kada se pored ovog endogenog bosanskog straha u nas uvuće i strah od još gorih ekonomskih kriza, terorizma, globalnog zatopljenja, sve izraženijih ekoloških promjena, možemo utvrditi da je stanje golemog straha postalo naše najnormalnije životno stanje.

Mi živimo strah.  

Kako piše Zlatko Šram u svojoj studiji „Mentalitet nacionalnog opsadnog stanja i predsjednički izbori 2008. u Srbiji“ (Revija za sociologiju, 2009, 40, 23 – 52) „strah može biti potaknut prijetnjama i opasnostima percipiranim u sadašnjoj situaciji, na osnovu generalizacije iskustava u prošlosti ili anticipacije budućih događaja, a u toj stresnoj situaciji informacije se selektivno procesuiraju, uporno se drži vjerovanja o kolektivnoj nacionalnoj ugroženosti, a kolektivni strah koji je u pozadini često postaje uzrokom nasilja.” Mislim da je potrebno temeljito proučiti spomenutu studiju u kojoj se detaljno analizira fenomen kolektivnog straha.

 Konfliktna situacija, koju karakterizira mentalitet opsadnog stanja, plodno je tlo za mržnju jer druga nacija ili nacije u konfliktu ugrožavaju vitalne interese vlastite nacije. Budući da je mržnja moćna motivacijska snaga, ona može dovesti do ekstremnih oblika nasilja poput etničkog čišćenja, pa i genocida. Na temelju kolektivnog pamćenja, etosa konflikta i emocionalnih orijentacija (napose mržnje) stvara se relativno stabilan kognitivni repertoar mentaliteta nacionalnog opsadnog stanja koji jest ili postaje jedan od glavnih i dominantnih tipova političke kulture. Štoviše, teme iz kognitivnog repertoara opsadnog stanja poput vjerovanja u ispravnost vlastitih ciljeva, pitanja sigurnosti, delegitimizacije suprotne strane, stvaranja pozitivne samopercepcije, viktimizacije (doživljavanja sebe kao žrtve), domoljublja i nacionalnog jedinstva mogu biti organizirane u tematske klastere koji predstavljaju određenu političku ideologiju.

Ideologiji podređeni i uzalud potrošeni životi u tvoraca straha proizvode očaj, a očaj je bolest na smrt, davno je zapisao egzistencijalistički filozof Sřren Kierkegaard. Zato proizvođenje straha itekako pogoduje onim koji se boje istine, onim koji bježeći od istine proizvode virtualnu stvarnost punu straha jer su u pravoj stvarnosti uglavnom na krivim mjestima historije.

Šram kaže da kuge više nema, sida je pod kontrolom, završeno je sa osvajačkim pohodima, a savremeni čovjek se, htio to da prizna ili ne, trese kao prut, uplašen da će u svojoj malenkosti biti ugrožen. Ako je proizvodnja straha jedan od najboljih vidova društvene kontrole, onda je savremeni svijet globalno uplašen i podijeljen na svijet bogatih i sitih i svijet siromašnih i gladnih. Ili, ako hoćete, strah na rezultira podjelom na paranoike i rezignirane. Za treće, nema mjesta.

Ažurirano: Utorak, 07 Prosinac 2010 21:56
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search