LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijske zanimljivosti Historijske zanimljivosti
Historijske zanimljivosti
Utorak, 11 Veljača 2014 11:15

Hitlerov mentor Dietrich Eckart – duhovni otac nacionalsocijalizma

Nadan Filipović

Uvriježeno je mišljenje da je Adolf Hitler bio utemeljitelj nacionalsocijalizma. To, međutim, ne odgovara istini. Naime, i sam Hitler u svom djelu “Mein Kampf” piše kako se, na samom početku stvaranja političke karijere, priključio jednoj minornoj partiji koja se zvala Radnička partija Njemačke (Deutsche Arbeiterpartei). Neki ga je prijatelj uputio na sastanak te partije koja je imala pedesetak članova, a koju je 5.januara 1919. utemeljio Anton Drexler, ekstremni antisemit, nacionalist, anti-marksist, ali istovremeno i anti-kapitalist. Drexler je zagovarao jaku centraliziranu vlast i jednu iracionalnu verziju njemačkog socijalizma “očišćenog” od Jevreja.

Hitler je došao na sastanak koji je održan 12. septembra 1919. godine u pivnici “Sternecke Bräu” u Munchenu. Sastanku je prisustvovao i izvjesni profesor Baumann koji je gorljivo zagovarao izdvajanje Bavarske iz Njemačke i njeno ujedinjenje sa Austrijom. Međutim, Hitler je žestoko i u povišenom tonu napao Baumannove teze govoreći da se svi Nijemci trebaju ujediniti u jednu državu, a ne separirati. Tako se profesor Baumann “pokupio” i poražen napustio ne samo sastanak, već i stranku. Anton Drexler je odmah uvidjeo izuzetne govorničke kvalitete koje je Hitler tom prigodom pokazao i pozvao ga da se pridruži njegovoj partiji, a što je ovaj i uradio 12. septembra 1919. godine i postao njen pedesetpeti član.

U “Mein Kampf”-u Hitler, između ostalog, piše i o tom svom pristupu Radničkoj partiji Njemačke: “Pivnica u kojoj se održao taj sastanak nalazila se u “Alte Rosenbad” u Herren Strasse u Münchenu. Prošao sam salom za ručavanje u kojoj nije bilo ni žive duše. Otvorio sam vrata jedne sobe na kraju sale i tamo za stolom ugledao članove partijskog komiteta. U polutami ispunjenoj dimom jedne slabašne plinske lampe za stolom su sjedila četvorica ljudi. Sjeo sam za sto i sastanak je počeo. Najprije je pročitan zapisnik sa posljednjeg sastanka, a nakon toga je pročitan blagajnički izvještaj. Zaprepastio sam se kad sam čuo da partija raspolaže samo sa sedam maraka i pedeset pfeniga. Tada je jedan od članova komiteta pročitao pisma koja su pristigla iz Kiel-a, Düsseldorfa i Berlina. I to je bilo sve. Užas! Užas! I ja treba da se pridružim takvoj organizaciji?”

Hitler nije odmah na tom sastanku dao svoj pristanak za pristup Radničkoj partiji Njemačke. Razmišljao je dva dana i konačno pristao da se priključi, a odmah su ga uključili kao sedmog člana izvršnog komiteta. Sačuvana je i originalna članska karta koja se nalazi u Arhivu Bavarske u Münchenu.

Važno je napomenuti da su u toj minornoj partijici već članovi bili kapetan Ernst Röhm i Dietrich Eckart.

Kapetan Ernst Röhm kojeg je s Hitlerom odmah spojila velika mržnja usmjerena prema bilo kakvom obliku državnog demokratskog uređenja i prema oficirima koji su proglašeni “novembarskim izdajnicima”; onim izdajnicima koji su potpisali kapitulaciju Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Röhm je bio izuzetno sposoban vojni organizator koji je kasnije utemeljio i omasovio S.A. odrede (Sturmabteilung), odnosno snažnu nacionalsocijalističku paramilitarnu organizaciju.

 Hitler je, međutim, kasnije, 1934. godine, naredio ubojstvo Röhma i svih njegovih najbližih saradnika, jer je smatrao da je Röhm suviše ojačao i da se već tada izmicao njegovoj kontroli, a njegovu paranoju je još pojačavao Heinrich Himmler koji je u Röhmu vidio veliku i opasnu konkurenciju kako sebi lično, tako i svojim SS-formacijama.

Drugi, veoma važan član Radničke partije Njemačke bio je Dietrich Eckart , u to doba pedesetogodišnjak. Eckart je bio novinar, pjesnik, pisac drama, te prevoditelj koji je preveo i za njemačka pozorišta dramatizirao Ibsenov “Peer Gynt”. Bio je boem i hronični alkoholičar, a već kao student se “navukao” i na morfijum. Nekoliko puta je bio smještan u kojekakve institucije za mentalno zdravlje, odnosno ludnice. Vrijeme je provodio po minhenskim pivnicama i kojekakvim drugim birtijama gdje je pripiti auditorij opčaravao svojim govorancijema o arijskoj superiornosti njemačke rase, svakako uz obavezne i neizbježne naglaske na potrebi eliminacije svih Jevreja, komunista i socijaldemokrata u Njemačkoj.

Eckart je, kao i Anton Drexler odmah “prokužio” potencijale i talente Adolfa Hitlera i u jednoj prigodi je rekao: “Mi trebamo baš ovakvog čovjeka kao partijskog lidera. On govori tako ubjedljivo i rafalno jasno, baš kao kao mitraljez. Pored ostalog on je civil, a mi ne možemo imati bilo kakve koristi od, naprimjer, nekog oficira na čelu naše partije upravo zato što su oficiri u Njemačkoj izgubili svako poštovanje kod narodnih masa. Hitler je idealna osoba. Radnik je, sirotinja je, a zna izvanredno i ubjedljivo govoriti…”

Eckart je postao “desna ruka” i mentor Adolfa Hitlera. Posuđivao mu je knjige, preporučivao šta da čita, uveliko je i strpljivo pomagao Hitleru da postane što pismeniji i da popravi svoj inače očajni njemački,itd. Sa Hitlerom je provodio dane i dane pri čemu je ovaj kao spužva upijao svaku njegovu riječ i veoma brzo učio. Upoznao ga je sa nizom svojih prijatelja od kojih su neki bili bogati ljudi koji su kasnije finansirali Nacionalsocijalističku partiju, a i samog Hitlera. Upoznao ga je sa Rudolfom Hessom i Alfredom Rosenbergom koji su kasnije postali veoma važni članovi vrha nacističke klike.

Hitler nije nikad izgubio divljenje prema Dietrich Eckartu i u “Mein Kampf”-u piše: “On je bio jedan od najboljih njemačkih ljudi koji je zavjetovao svoj cijeli život u buđenje našeg naroda, kako u svojim govorima i tekstovima, tako u svojm mislima i djelima”.

Eckart je rođen 1868. godine u Neumarktu nedaleko Nirnberga u dosta imučnoj katoličkoj porodici. Otac mu je bio advokat i javni bilježnik. Majka mu je umrla kad je imao deset godina. Bio je nemoguće dijete. Učitelji su smatrali da je već tada imao određenih problema mentalne naravi. Izbacivan je iz nekoliko škola. Kad je imao 27 godina umire mu otac i on je naslijedio svo imanje i podosta novca, ali je sve to uspio vrlo brzo spiskati na morfij i alkohol.

Najprije je veoma uspješno studirao pravo na Univerzitetu u Erlangenu, a nakon očeve smrti, taman kad je trebao završiti pravni fakultet, odjednom se upisujena Medicinski fakultet Ludwig Maximilian Univerziteta u Münchenu. Međutim, 1891. godine diže ruke i od studija medicine i odlučuje postati pjesnik, pisac i novinar. Već tada je intenzivno “drugovao” sa morfijem i 1899. godine sa dijagnozom teškog ovisnika seli u Berlin.Tamo je napisao nekoliko drama koje su se svidjele grofu Georgu von Hülsen-Haeseleru (1858 – 1922) koji ga je kao direktor Pruskog kraljevskog pozirišta uveliko protežirao, materijalno pomagao i uveo u krug jako utjecajnih ljudi, a što je Eckartu dobro došlo da u isti krug uvede i Adolfa Hitlera.

Eckart je razvio teoriju o “genijalnom njemačkom nadčovjeku”, a postao je urednik antisemitskog peridičnog časopisa “Auf gut Deutsch” u kojem je jedan od najaktivnijih saradnika bio Alfred Rosenberg koji je kasnije postao glavni ideolog Nacionalsocijalističke partije Njemačke.

Eckart se 1913. godine oženio veoma bogatom udovicom Rosom Marx i s njom preselio u München. Poslije poraza i bezuslovne kapitulacije Njemačke u Prvom svjetskom ratu Eckart postaje najglasniji zagovornik teze da su za njemački poraz krivi Jevreji, masoni, komunisti i socijaldemokrati.

Važno je napomenuti da je Eckart uveo Hitlera u Udruženje Thule u Münchenu (Thule-Gesellschaft, odnosno službeno Studiengruppe für germanisches Altertum). To je bilo udruženje okultista koje je utemeljio Walter Nauhaus, veteran i ranjenik iz Prvog svjetskog rata, a inače vječni student umjetnosti. Iza Thule-Gesellschaft, odnosno Studiengruppe für germanisches Altertum krila se udruga reda Teutonskih vitezova. To udruženje je imao oko 250 pristalica samo u Münchenu, a oko 1.500 u Bavarskoj. Sastanke su održavali u luksuznom hotelu “Vierjahreszeiten” u Münchenu. Članovi udruženja se uopšte nisu ni bavili okultizmom već rasizmom, preciznije, zagovaranjem njemačke rasne superiornosti i radikalnog uništenja svih Jevreja, masona, komunista i socijaldemokrata u Njemačkoj.

Eckart je učestvovao u neuspjelom, takozvanom “državnom udaru u pivnici” (Bierhalle Putch), od 9. novembra 1923. godine u Münchenu. Uhapšen je zajedno sa Hitlerom i ostalim učesnicima i smješten u zatvor Landsberg. Pošto je već tada bio jako narušenog zdravlja, uništen alkoholom i morfijem, pušten je iz zatvora bez suđenja. Uskoro, nakon tog hapšenja, umire u Berchtesgadenu 26. decembra 1923, gdje je i sahranjen.

Koliko ga je Hitler cijenio i poštovao svjedoči nekoliko činjenica. Hitler je posvetio cijelo drugo poglavlje “Mein Kampf”- a samo Dietrichu Eckartu, a kasnije je, pred Olimpijadu u Berlinu, 1936. godine, glavna arena u okviru Olimpijskog kompleksa u Berlinu dobila ime "Dietrich-Eckart-Bühne". Kasnije je peta SS-regimenta (5th Standarte) dobila ime “Dietrich Eckart”.

1925. godine je posthumno, u jako velikom tiražu objavljen Eckartov esej “Der Bolschewismus von Moses bis Lenin: Zwiegespräch zwischen Hitler und mir” u kojem Eckart i Hitler diskutiraju i zaključuju da je boljševizam invencija Jevreja i to čak od Mojsija, pa sve do Jevreja Lenjina.

Alfred Rosenberg je 1935. godine publicirao knjigu “Dietrich Eckart. Ein Vermächtnis” sa posthumno sabranim pisanjima Dietricha Eckarta iz koje jasno proizilazi da je Eckart bio duhovni otac nacionalsocijalističke filozofije koji je veliki dio života posvetio indoktrinaciji Adolfa Hitlera provodeći s njim dane i noći u učenju i diskusijama o superiornosti njemačke rase i razornom utjecaju Jevreja, svjetskog jevrejstva, masona, komunista i socijaldemokrata, kroz historiju.  

 

Komentari  

 
+1 #1 Mustafa 2014-02-11 14:11
Dobar i poucan tekst. Majn Kanpf je Hitleru bio kao srbima memorandum srbske akademije nauka i umijetnosti...ha-ha-ha
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search