LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Category Table Osvrt na zbirku priča
Osvrt na zbirku priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 20 Svibanj 2014 14:53

Priča o “kolegi” - Iz ratne zbirke “Sakupljači gelera”, Drage Prgometa

Mislim da je od svakog prikaza bolje da priče same za sebe pričaju. Pa, evo jedne Prgijeve (Dragin ratni nadimak, a u upotrebi je inače u krugu njegovih najbližih, ali i za staru raju u koju se usuđujem uvrstiti):

KOLEGA

Nakon dolaska na teren dočekalo nas je nekoliko poprilično mirnih dana. Upoznali smo dečke iz bojne, liječili prve prehlade i ishialgije, napade bubrežnih kamenaca, itd. Mjerili smo krvni tlak starcima koji nisu htjeli napustiti svoje domove. Mijenjali smo konzerve za jaja i slaninu s onima kojima konzerve predstavljaju nešto jestivo. Lagano smo se počeli češkati, kupanja nema. U dosadi smo skupljali gelere kao suvenire i uvjerljive znakove rata, spremajući ih za pokazivanje nevjernim Tomama po povratku kući.

Povremeno nas je obilazio naš načelnik Boris, uglavnom s mirnodopskim vijestima. Od prvog dana je u brigadi. Zlatna mladež Broda. Sportaš. Rat ga je zatekao na specijalizaciji u Zagrebu. Mogao je tamo ostati. Ili otići van, kao mnogi drugi. Ne bismo mu zamjerili. Međutim, vratio se. S nama je. Rijetko govori. Pomalo ironično, onako kako to samo kirurzi znaju. Geleri ga ne impresioniraju. Ni naša kuknjava zbog smještaja. Ni, ipak smo se pri njegovom posljednjem obilasku ogrebli za fine debele džempere. U maskirnim bojama. Poslali ih iz brodske bolnice.

Nekoliko dana po našem dolasku, nakon doručka, u dvorište se sjurio sanitetski automobil. Čudno. Nismo tako očekivali smjenu. Iz auta izađe naš borac i reče: “Dečki, dođite vidjeti što imamo. Zarobili smo četnički sanitet. I njihova doktora smo zarobili.”

Sanitet će nam, makar i četnički, dobro doći. A što ćemo s doktorom, i još zarobljenikom? I doista, iz saniteta izlazi oficir jugoarmije. Na rukavu traka s crvenim križem. Brada - “drugi dan”, kratko potšišanih brkova, vojnička odora. Odlično sam znao činove bivše vojske. Da se razumijemo, i pored silnog truda, značku primjernog vojnika u bivšoj vojsci nisam dobio. Malo je falilo.

Pozdravim ga, rukujemo se. Liječnička kolegijalnost ne poznaje granice.

“Otkud vi ovdje?” pitam.

“Zalutali smo”, kratko je odgovorio.

“U rat? Ili do nas?”

Nema odgovora.

“Kako vam je ime?”

“J.K.”

“Hrvat?” upitam s neskrivenim čuđenjem.

“Da, Hrvat.”

“Jebi ga!” ote se Gigi.

Skoro i meni.

E, sad smo postali središte pozornosti. Situacija ne miriši na dobro.

“Hrvat, veliš Baja, Hrvati su ovdje, a tamo su četnici!”, viče borac iz pratnje.

“Izdajnik! Trebalo bi te malo propustiti kroz šake!, dodaje drugi. Podignuta ruka pouzdano je govorila kako neće ostati samo na prijetnji.

“Dosta! Čovjek je naš!”, vičem.

“Možda je tvoj. Naš sigurno nije!”

Krug oko nas dvojice poprilično se suzio. Guram doktora prema ulazu u podrum, odlučan da ga branim. Dokle se može.

Gigu popušta ljutnja, pa staje u našu obranu. “On je sada naš i dok Prgi ne odluči što s njim… Nema prilaza!”, viče.

Nastavljamo razgovor u podrumu.

“Ostajete s nama?” pitam siguran u potvrdan odgovor.

“Ma ne znam…Od njih sam dobio stan, na specijalizaciji sam, nije to baš lako….” Odgovori kapetan razvlačeći riječi i gledajući u pod.

“Možda bih se trebao vratiti…Inonako će ovo brzo prestati.”

Odustajem.

“Kako hoćete. Barem se nadam da vam naši nisu naudili?”

“Ne. Samo su mi oduzeli pištolj.”

Imam ideju. Tražim od borca koji ga je doveo da pronađu i vrate kapetanov pištolj. Pozivam se na Ženevsku konvenciju, prava vojnih liječnika na kratko naoružanje, poštivanje časnika. Čudno me gleda. Čita me. Bojim se kako je siguran da je moja drskost zaslužila pištolj po glavi, a ne za pojasom zarobljenog doktora. Nema govora o vraćanju oružja. Gigo se drži po strani. Na cjedilu sam. Pojavljuje se i zapovjednik satnije koji odlučuje preuzeti i zarobljenika i pištolj. I riješiti problem. “Problem” mu je poslije završio u futroli za njegovim pojasom. Za stalno.

A “naš” doktor, po svojoj želji, tih ranih rujanskih dana vraćen je svojim četničkim sudrugovima.

……..

Nekoliko godina kasnije, na nekom stručnom tečaju, sretnem “svog doktora”, ratnog zarobljenika. Malo se ubucio, brk štucovan, civilna odjeća…

Priđem mu u stanci predavanja. Vidim, ne sjeća me se. A i zašto bi? U ratu ni nismo bili zajedno. Radi u jednoj zagrebačkoj bolnici. Predstavim se. Opet ništa. Kažem mu odakle sam i gdje radim, pa još koju riječ o ratu, malo o Brodu….

“Vidim, dosta ste toga teškog preživjeli kroz rat”, reče suosjećajno i nastavi: “No znate, nije ni nama u Zagrebu bilo lako, kako se misli.”

“Naravno.”

“Eto, zbog rata su mi produžili specijalizaciju za dvije godine”, počne priču o sebi. “A tek muka za otkup stana. Iako sam ga dobi još prije rata. Grozno. Ništa to ne valja. Ne može se država tako ponašati. A ljudi su ginuli. Oprostite, gnjavim vas mojim problemima. Vi koji ste bili u ratu, vama je država sve riješila.”

“Da, da… naravno…”, odgovorim i polako se udaljim. Nisam dočekao završetak tečaja.

Uvečer, s pogledom u strop u iznajmljenom stanu od tridesetak kvadrata, sjetih se kako su ga dečki htjeli malo provuči kroz šake i svoje izgovorenih: “Nemojte ga…”.

Čovjek doista ponekad treba držati jezik za zubima.

O autoru

Drago Prgomet je studirao medicinu u Banja Luci. Bio je moj student. Izvanredan momak. Izvanredan student. Pametan. Ozbiljan. Temeljit. Odrešit. U oči te gleda. Sve ispite je polagao sistemom devetka-desetka. Jedan je od najboljih studenata svih generacija. Kad je diplomirao otišao je da radi u rodni Slavonski Brod. Pozdravili smo se, a rat nas je rastavio za duži period. Ja sam se skrasio u Australiji, gdje tavorim staračke dane, a Drago živi u Zagrebu, gdje je specijalizirao otorinolaringologiju, magistrirao, doktorirao, te objavio niz znanstvenih i stručnih radova. Uz velika odricanja i ulaganje maksimalne energije započeo je sveučilišnu karijeru kao asistent, pa onda docent, pa kao izvanredni profesor, pa onda redovni profesor, te je konačno dugogodišnji Predstojnik Klinike za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave KBC na Šalati.

Uz sve te mnogobrojne obaveze Drago Prgomet je potpredsjednik HDZ-a uz čije se ime nikad nije vukla bilo kakva afera i koji, million posto sam siguran, nije u džep stavio niti jednu nepošteno uzetu ili poklonjenu lipu, a da o jednoj kuni ne govorimo. Po Zagrebu i šire se priča da je zbog svog poštenja, te vrhunskih ljudskih, znanstvenih i stručnih kvaliteta “trn u oku” ne samo nekim pojedincima u stranci kojoj odavno pripada, već i mnogim, takozvanim kolegama.

Međutim, pustimo zagrebačke tračeve! Nećemo gubiti vrijeme na te malograđanske gluposti. Hajdemo kazati samo par riječi o ovoj toploj knjizi. Naime, Drago mi je nedavno, a potrefilo se da bude baš za moj rođendan, poslao svoju zbirku ratnih priča naslovljenu “Sakupljači gelera”. Napisao mi je i divnu posvetu koja me je posebice obradovala.

Mislim da “Sakupljači gelera” predstavljaju zbirku jednostavnih ljudskih priča, rekao bih s antiratnom intonacijom, ali i sa dosta lepršavog humora začinjenom finom ironijom. Nema tu nekih heroja, juriša, turbo-Hrvatina I njihova busanja u patriotska prsa i sličnih finti, već samo portreti malih ljudi, Slavonaca što su odmah skočili u borbu protiv četničkog okupatora. I “mali veliki čovjek” Drago Prgomet s njima provodi doktorske dane uvijek negdje oko prve crte bojišnice, “krpi” ranjenike, onim najnesretnijim piše smrtne listove, i dočekavši kraj rata kreće u mukotrpnu izgradnju jedne velike, ali kao suza čiste i poštene karijere; karijere koja ga nije promijenila ni za jotu. On je ostao naš Prgi!

S nestrpljenjem očekujem novu zbirku priča Drage Prgometa, jer on u postratnoj Hrvatskoj ima dovoljno materijala da nam “oslika” neka događanja i njihove aktere onako kako ih vidi kroz svoju kristalno jasnu dioptriju.  

Ažurirano: Utorak, 20 Svibanj 2014 19:40
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search