LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home O DERVIŠU DERVIŠ
DERVIŠ PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 27 Listopad 2014 08:43

 Dervi SušićDerviš Sušić o bosanskohercegovačkom seljaku – podsjećanja (20)

Pripremio: Nadan Filipović

To što su okupator i ustaše onako brzo uspjeli da i taj nužni čin samoodbrane većeg broja muslimanskih sela pretvore u svoju snagu i razviju ga i orijentišu u pravcu kobnom po životne interese i samih (u ovom slučaju) Muslimana, krive su u prvom redu, njegove stare vođe, od Ademage i Džafer-bega, do posljednjeg, obično koruptivnog muhtara. Da se tako istorija još jednom krvavo poigrala s politički zaostalim muslimanskim seljakom, dokazuje i slijedeća istina. Naime, neće proći ni cijela godina od početka ustanka, a Musliman – seljak će, bez obzira na to je li u legiju dobjegao ispod četničkog noža, ili iz domobranske kasarne, ili je u legiju utrčao da se sveti, ili da pljačka, ili samo da stražari na granici džemata budno motreći da ne nalete četnici, taj seljak će, eto, opet pod uticajem i zaslugom pomenutih politikanata, posredno ili neposredno sarađivati s tim istim četnicima protiv narodnooslobodilačkog pokreta, pogotovo u većim operacijama okupatorskih i kvislinških većih jedinica. Jer, prije isteka godine od početka ustanka, četnička vođstva će pod kapom njemačkog i italijanskog okupatora potpisati ugovore i sa ustaškim, a i sa legionarskim vrhovima i počeće najprije krvave pučeve u ustaničkim odredima i time otvoreno najaviti svoju kontrarevolucionarnu ulogu, dirigovanu s Ravne Gore, iz Beograda i od kraljevske vlade u Londonu, na najveću radost Gestapoa i drugih okupatorskih i kvislinških sličnih službi koje su to sve tiho ugajtanile. Dakle, iako izložen stalnom četničkom teroru, taj Musliman – seljak naći će se ubrzo na zajedničkom poslu s njima. Ko je kao partizan u stroju doživio četrdeset drugu i treću, zna to najbolje. A i neprijateljski dokumenti o tome otvoreno govore.

Iako je nosio neke istorijski uslovljene osobenosti, muslimanski seljak, angažovan u neprijateljskoj vojsci, niti će biti u svirepostima „iracionalniji“ od sličnih iz drugih naroda, niti će biti merhametniji kad bude zagazio u zločin, ni gluplji, ni pametniji, ni srećniji, ni nesrećniji od saputnika iz drugih naših naroda.

Muslimanski seljak, neposredno biološki ugrožen od najbližih četničkih bandi, sprva je vjerovao da može opstati samo ako ga isto takve bande raznih lokalnih muslimanskih politikanata, satnika, bojnika, vitezova (Kapetanče, Hadžiefendić, Hasić, Pjanić, Arapdžić i drugi) budu branile. Razvojem narodnooslobodilačkog pokreta, prije svega djelovanjem komunista i drugih progresivnih ljudi u blizini ili unutar muslimanskih seoskih regija, muslimanski seljak će brzo početi da se oporavlja od šoka i da se ispravno snalazi u krvavom metežu.

Često se griješi u ocjenama kad je muslimansko seljaštvo (češće se upotrebljava riječ – muslimanske mase, što je još neodređenije, a i netačnije) počelo da se opredjeljuje za narodnooslobodilački pokret. Formalne kvantifikacije mogu da prevare i iskusnije i objektivnije. Naveo bih nekoliko primjera koji mogu da ilustruju kako i u kom pravcu treba, po mom subjektivnom osjećanju, tražiti istinu o tom složenom problemu.

Ako su neka rogatička sela mogla 1941. godine da daju u ustanak blizu 200 boraca Muslimana, ako su muslimanska (kao i hrvatska) sela Neretvice u širem opsegu, godine 1941. i 1942, dale onoliko boraca, među kojim, za one prilike, i dosta djevojaka, ako je početkom 1942. (da ne spominjem Muslimane u ostalim jedinicama i organima narodnooslobodilačkog pokreta, ni u fočanskoj omladinskoj četi Prve proleterske brigade) Musliman, seljak, doveo nedoraslog sina (jedinog preostalog pošto su mu četnici poklali ostalu obitelj) i predao ga u amanet lično drugu Titu (oca su ubrzo zaklali četnici, a sin je dugo poslije oslobođenja bio oficir JNA), ako su u Bosni i Hercegovini postojale oaze u kojima je i muslimansko stanovništvo bilo čvrsto uz narodnooslobodilački pokret i najzad, ako je nacionalni sastav partijskog i skojevskog kadra koji je 1941. pošao u ustanak, ili ostao na ilegalnom adu u gradovima gotovo tačno odgovarao brojnom odnosu srpskog, hrvatskog, muslimanskog i jevrejskog stanovništva pred samu okupaciji, ako su iz varošica, varoši i gradova, a i iz sela, još 1942. odmah po ulasku jedinica NOV, i Muslimani ulazili u njih, a zna se da jedan miting ili dan-dva političkog rada nisu dovoljni da bi se neobaviješteni opredijelio toliko da uzme pušku i stavi petokraku na kapu, nego se i nešto prethodno poprilično ranije moralo događati da bi se krunisalo opredjeljenjem, postavlja se logično pitanje zašto je tu bilo tako, i tada, a na drugim mjestima drukčije, a „masovno opredijeljenje“ kasnilo do ljeta i jeseni 1943. godine, pa i dalje?

Pretpostavljam da će odgovor morati da verifikuje jednu fundamentalnu, nezaobilaznu istinu. Tamo gdje su komunisti prije rata, a naročito od dolaska druga Tita na čelo KPJ, ili neposredno pred rat i u prvim mjesecima ustanka, bili prisutni i umjeli da proniknu u dušu ovog ojađenog svijeta i da mu, njemu razumljivim jezikom, kažu i dokažu gdje je i njegov jedini izalaz iz dotadašnjeg istorijskog karakazana, tamo je i muslimanski seljak kao i ostali, posebno seljak stalno ili sezonski zaposlen u najbližem nekom industrijskom pogonu, brže pristizao na revolucionarni pravac borbenog zajedništva.

Ostale istine su, vjerujem, tako brojne da bi za njih i dvije debele naučne knjige bile tijesan prostor.

Ažurirano: Ponedjeljak, 27 Listopad 2014 09:02
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search