LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 04 Studeni 2014 10:08

 orjenPovratak s planine

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska                                              

Vraćamo se sa primorske planine što štrči nebu pod oblake. Vozimo
se putem koji je predugo u izgradnji i u veoma lošem stanju. Nasumice se provlačimo kroz guste oblake prašine vozeći čas jednom, čas drugom nepostojećom kolovoznom trakom, a da se pri tom ne zna koja je od njih neprohodnija!

-Baš su se sada sjetili da ga prave poslije toliko godina! – kaže
mi sin.

Bolje ikad nego nikad, pomišljam, a onda u mraku ugledah izvaljeno
ogromno kamenje uz ivice puta. Bjelasalo se kroz tminu osvijetljeno
farovima. Malo dalje od gomile kamenja stoji napušteni rovokopač sa skinutom utovarnom kašikom. Crna crijeva hidraulike vise na kraju krana i iz njih svjetlucaju crvenkaste kapljice glicerinskog ulja.

Vruć vjetar olujne jačine pomjera grane na stablima. Uz put nisko poljegla, sagorjela makija snažno se odupire udarima vjetra. I lišće u vrhovima bijelog jasena je već pocrvenjelo uslijed dugotrajnih suša i vrućina koje su dostizale i preko četrdeset stepeni ...

Ne boj se! - kažem sebi - još se nećemo pretvoriti u pustinju! Nije nama ni do kakve pustinje. Još će malo da prži, a onda će zaredati sve one dugotrajne i depresivne kiše sa oblacima koji se vuku poput onih crijeva na rovokopaču što ostade u prašini iza nas. I sa vlagom – vlagom od koje ni disati ne može!!!

-Eeee… pa, ne može… kad pušiš! – kaže mi sin – prestani da pušiš, pa ti onda neće smetati vlaga!

Slažem se s njim. Šutim. I inače sve češće zašutim, jer, niti umijem kazati to što bi trebalo da se kaže, niti znam zbog čega mi se ne govori! Samo promatram sina kako stameno vozi. Ne osjeća nikakv umor poslije uspona na vrh Orjena. Više je u tome na majku nego na mene. Radišan je, stalno nasmijan i ništa mu nije teško! Potpuna suprotnost od mene. Sličan mi je samo u slučajevima kada bezrazložno pobjesni. U svemu ostalom – moja zasluga je zanemarljiva. Ipak, i njemu smetaju svi oni polovni „Golfovi- dvojke“ koji nas bez prestanka prestižu i zasipaju prašinom. – Pusti ih! – kažem mu nervozno. – Pusti ih,nek idu u pizdu materinu kada im se toliko žuri! Vidiš da su to sve neke ušonjice što bezglavo jure da bi
što prije stigli na more!?

-Uh! Stvarno! – odvrati sin i dodaje: -Čekaj...Večeras! Pa da… večeras ona „malecka“ ima koncert!...

Trznuh se i već sam ljut i na samu pomisao na tu „malecku“! Naježih se. Ne spominjem joj ime. Postaje mi jasnija žurba svih onih momčića iza volana. Oni to lete na njezin koncert... Ipak, ne mogu odoljeti a da joj glasno ne spomenem ime i da cijelu stvar sa koncertom ne izvrgnem ruglu. U izrugivanju sam pravi majstor. I to onaj od zanata! Sin me i u tome podržava ; slaže se sa mnom vozeći i pokušavajući manje-više uspješno zaobići rupetine po ohrdanom drumu izlokanom kišama i kišama. Probija se probirući zdrava mjesta ,a kada je to nemoguće, šta će, upada u rupe i nasjeda točkovima na kamenje što ga je teško zaobići. I sam osjećam umor i u nogama i u rukama. Bole me i ramena, a i glava mi je sve teža. Komad glave! Uvijek sam se njom ponosio. Ne toliko njenom pameću, dakle, ne kvalitativno, koliko veličinom i težinom. Znači kvantitativno. Velika glava na mom inače omanjem tijelu sa pomalo okraćalim i od koljena naniže zakrivljenim nogama – valjda zbog tereta glave?!...Ali, ništa mi to ne smeta. Takav sam kakav sam. Izgled mi sve manje znači s godinama što sve brže dolaze i još hitrije prolaze. A ponekad, samo ponekad mi te sve godine naliče krdu magaradi koje prolaze prašnjavim putem međusobno se češkajući. Besposlena magarad koja takođe ni malo ne brinu o svom izgledu!

Uostalom, eto, uspio sam se i na vrh Orjena popeti. Ih-ih-ih! – kažem samozadivljen za djelić sekunde: mnogi iz moje generacije su već odavno pod zemljom, a rijetki su i svi oni koji su u tome bolji od mene... Ako ih i ima, nimalo im ne zavidim. Naprotiv!

Začudo, sin me i u tome podržava bez bilo kakve zadrške, ili mi barem ništa ne govori?!...I dalje koncentriran na džombe po putu vozi naš ostarjeli auto. Odlično se snalazi i brzo reagira, a toliko sam ga u početku često kritikovao što ne vozi dovoljno dobro kao ja!

Sada smo tu negdje. Još samo da se izvučemo iz pojasa prašine koja me i dalje guši, ali ne toliko ona koliko sparan i pregrijani vazduh čiji se pritisak sve više pojačava kako se spuštamo prema moru. Poslije planine, obala liči na ludnicu sa svim onim svijetlima i zakrčenom magistralom u daljini. Kamo lijepe sreće da ostadosmo noćiti u planini! No, šta je tu je. Gotovo je sada. Nema vraćanja. Ništa od kajanja. Mirim se sa tim i jedino što me još interesira jeste to da saznam o čemu moj sin razmišlja. Na onu pjevačicu sigurno ni ne pomišlja; o svojoj daljoj životnoj perspektivi takođe ne... Ipak, svo vrijeme mu se na licu opaža prigušeni osmijeh. Vozi, okreće volan iz sekunde u sekundu, a onda, odjednom, iz njega snažan povik: - Zla ovoga, Bako-ooo!!!

Mislim da znam o čemu se radi. On to imitira svog kolegu sa posla.

I dok još ne dovrših pomisao, dostiže nas i prestiže crni „Golf – dvojka“. Izleti ispred nas, pa naglo zakoči prepriječivši nam put. Zacrvenješe mu se štop-svijetla kao dvije upaljene baklje. Zastadosmo i mi jer ga nijesmo mogli zaobići. Ušonjica za volanom, iskrivljen u tijelu i nagnut u jedenu stranu, otvara prozor i nekoga doziva iz mraka. Vidimo tri curetka. On je to zbog njih zastao. Curetcima se crni kosa u pomrčini i sve tri se polagano uvlače u ušonjicin automobil. Ulaze jedna za drugom saginjući se i pokazujući svoje razgolićene noge. A, boga mi, i ono što im je ozada poviše nogu. Zagledam im se u njih. Čini mi se da sve mlade djevojke imaju te strahovito dugačke i odnjegovane noge, te da niti jedna od njih ne može biti, a da nije zgodna. Zbog toga valjda i ulaze sporo u ušonjicin auto? Neka ih. Neka otežu – kažem sebi, a i ušonjica ih stoposto vozi na onaj koncert?

Vjetar, međutim, uskovitla nove oblake prašine koju skoro da čujemo kako struže o stranice našeg automobila. Ulazi i kroz otvoreni prozor na sinovljevoj strani, ali smo na nju već sviknuli. Ne smeta nam. Samo čekamo da se „Golf“ ispred nas pokrene i da i nas pusti da krenemo za njim. Odjednom ustanovih da više nisam nervozan. Sigurno je to zbog sustiglog zamora, a možda i zato što nam je na planini bilo lijepo. A možda me je u stanje te neke iznenadne smirenosti uveo pogled na ona tri para dugačkih nogica i tangica. Ma, ne! Planina je to! Čudo je planina kao
i inače što je i svaka druga divljina i osama! Zaključujem svoju misao i na trenutak pogledah ustranu. Nalazimo se tačno na mjestu sa kojega smo godinama brali bijeli vrijesak u punom cvatu. Cijela strana ispod puta bijeljela se od njegovih cvijetova – čitava vrijeskova polja.. takoreći!
Zamišljajući ta procvjetala polja, kašljucam i spremam se da lagano zapjevušim jedino što znam. Počinjem: „Hej-haj, brigade! Hej-haj, brigade-eee!“ Pomišljam i na Mošu Pijade čiji lik mogu da vidim uz betonsku branu na hidrocentrali „Jablanica“...Sinu ništa ne govorim o tome. I žal za neubranim vrijeskom ubrzo postaje prošlost u mojim mislima, baš kao što su to postale i moje bijele patike od „skaja“ već biće petnaestak godina... Onda, kada sam ih gledao, isto tako mi se pjevalo, a bilo je to samo prije petnaestak godina?! Kao jučer da sam ih nove obuo! I pravo je čudo kako se u međuvremenu nije skoro ništa promijenilo. Ne. Sve je ostalo isto ili se samo ponešto otrglo kontroli. Ne može se baš sve sačuvati. Nešto ipak mora da ishlapi, ili pak da bude zameteno ovom večerašnjom prašinom na putu. Takav je život, zaključujem i usput gledam u svoje sadašnje, ofucane patike. Iste patike, i – isti ja! I samo što to pomislih, izlapi sva veselost kao neka ugašena vatra! Približismo se priključku na magistrali. Jedva uspijevam da dišem od sparine i vrelog vjetra koji pomahnitalo kovitla sparušenu krošnju košćelinog stabla u strani iznad puta. Ne posustaju ni nepregledne kolone automobila koji neprestano nailaze i prolaze, prolaze...Najviše je podgoričkih i nikšićkih registracija. Svi trube, a poneki nose i zastave sa ocilima i nije im, izgleda, mnogo stalo do koncerta.Takvi smo mi, mada niti ja, niti moj sin ne želimo da smo isto što i oni… ali ko nas pita!?

Najzad se nekako uključismo u tu nepreglednu kolonu i odmah krenusmo u suprotnom pravcu od onoga na kome se održava koncert, nimalo ne žaleći što ama baš ništa nismo ponijeli sa planine. Ostavili smo je onakvu kakvu smo je zatekli. Kad prespavamo, i kada se ponovo nađemo na nekom od njenih visova, opet ćemo zažaliti što je napuštamo!

Ali….opet ćemo gore. Planini. Uskoro. Što prije.

Ažurirano: Utorak, 04 Studeni 2014 10:21
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search