LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI Priča za vikend
Priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 22 Studeni 2014 01:13

VrbasMoj melek sa zelene obale

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska


Prekjuče smo sjedili na obali Vrbasa. Sve je bilo zeleno. Cijela dolina. Troma rijeka se zeleno valjala. Dva jablana sa osušenim vrhovima povremeno bi zadrhtali na vjetru što je lahorio nad rijekom. Poljegle grane vrbika su milovale zeleni mir vode kao nekim rukama željnim zagrljaja. Livada što se prostrla oko nas, također, blještavo zelena, a jedine bijele tačke u tom smaragdu bile su tratinčice, tratinčice i tratinčice. I zaista, u jednom trenu mi se učini da su moje plave oči upile neku sjenku zelene tišine što nas je okruživala. Ma, ne! Njene su oči ipak bile plave, plave do bola u meni; plave i često zamišljeno nekamo zagledane u ko zna koje daljine njenih briga o kojim ne zbori, uvijek i uvijek sa tragovima, rekao bih, neke zagonetne tuge u uglovima tog plavetnila. Ili sjete za koju ne upitah, evo, pedeset godina će.

Dok joj držim glavu u krilu neprestano je ljubim, a ona šuti i gleda me. Plavo. Ne trepćući.
Vratih se!Brzo nam je prošlo skoro punih pedeset godina od tog našeg zelenog „prekjuče“.

-Šta radiš?
-Pišem!

Šutimo. Ispod nas lijeno teče Vrbas. Zeleni se u meandru koji liči na neku debelu, zelenu zmiju.

-A možel jedna?

I, dodajem: Zbrljaj je kako bilo, a ja ću, bogami, bataliti pisanje... Koga još zanima ono što neko piše?

-Pa, ako je dobro… možda i zanima?! Dobro je, makar pisao i samo za
sebe… i za mene – veli.

Čujem kako voda u džezvi počinje kipiti, a ona i ne haje da makar smanji protok plina. Zbilja sam nemoguće sitničav. Od djetinjstva. Ostarih u sitničavosti i umrijet ću sitničav. Ma ko me benda ovakvog – ko da će svijet propasti ako malo i ključa u prazno?!

 -Vala, baš tako! – odgovara. I već znam šta će mi u nastavku kazati. Ali, prevarih se. Ništa ne reče. Izuzetna je. Neko bi rekao da je taktična, ali se ne bih nikad složio. Ona je rođena da vlada svojom unutarnjom smirenošću koja je za mene zarazna i koja me prečesto dovedi u stanje neke duhovne relaksiranosti koja liči na nirvanu! I nikada za ovih prebrzo prohujalih godina - pedeset godina otkako smo sjedili na obali Vrbasa, nikada nije napravila niti jednu jedinu pogrešku prema meni, a kamo li da me je uvrijedila.

Zbrlja i tu kavu ili kahvu, sasvim svejedno, samo da nije baš ačik. Već sam digao ruke od pisanja. Srčem, usisavam cigaretu punim plućima i piljim u ekran. Gledam dvoje što izvanredno plešu. Argentinski tango. Da. On je osamdesetogodišnjak, a ona mlada i krupna crnka. Ima je odasvud!
Prava bedevija. Duboko su joj dekoltirane grudi. Usukani starina što je sličan preosušenom, hodajućem bakalaru, na grudi joj je nježno spustio svoju ćelavu glavu ukrašenu nekim kačketom sa vunenom kićankom što je nalik paunovoj ćubi. Povlači po podu bagava stopala, ali pleše staronja. Uklopili su se. Oboje izvrsno plešu!

Voda u džezvi je prestala vriti. Vidim nju najprije nad džezvom, a onda u svom krilu. Kosa joj je popadala između mojih nogu. Prikupljam je, omotavam najnježnije oko dlana i ljubim je bez prestanka. Ne pričamo. Suvišno je u takvim trenucima bilo šta reći, ne stoga što je sve već rečeno, nego zbog toga što smo zaljubljeni. Ipak, sve vrijeme gledam okolo. Vidim masivnu stijenu pod kojom leži razvalina neke stare i napuštene krečane ili ćumurane. Nasrijed nje šumi na vjetru lišće mladog grabića izraslog iz pukotine stijene. Pretpostavljam da se radi o podnožju planine Osmače, dok je Skenderuša na drugoj strani kanjona. Znate već za Skenderušu, jer se niz njezine obronke nalaze i one nesretne Korićanske stijene…I, eto, i to smo pregrmjeli. Užas nad užasima. Ne ponovilo se narednih hiljadu godina. Svjetlosnih! Ni riječi više o tome. Dovoljno sam kazao…

Prekjučer je. Slušamo kako Vrbas tihim hukom protiče ispod nas, baš kao sve ove godine što su se brojale od prekjučer. U strani, zavaljano na povjetarcu mlado, tek oklasalo žito! Pogledom i dalje
tražim makar i samo jednu bulku u njemu. Ne vidim niti jednu. I kažem u sebi: „Da se kojim slučajem ponovo rodim, potpisao bih da nam se prekopira sve što nam se dogodilo, izuzev one strašne tragedije...Sve ostalo potpisujem! Zbog njene čudesne dobrote, lavovskog srca, duše
joj i rijetko viđene ljepote. Potpisujem!!!

A od kafe ne očekujem mnogo. Biće ili preslatka, ili prejaka. Nikako da je utrefi. A i ko bi tebi, to jest meni, i ugodio – kao da je čujem! Prebijele ruke nježno spustiše tacnu sa džezvom i fildžanima. Šutimo. Gleda negdje u daljinu. Odsutno.

I zaista, tek pred ovaj kraj shvatih da život nije isto što i rosnom livadom proći, a takve kao što je ona, bez pretjerivanja, rađaju se samo jedanput u stotinu godina. Ili čak i rijeđe?!

-Je li ti potaman?
-Znaš da nije!
-Đubre jedno!

A kada mi je prvi put prišla na testu iz morfologije, sjećam se ko da je jučer bilo, zamolih je da mi objasni razliku između priloga i prijedloga u rečenici. Objašnjavala je. Zaista zdušno. Nisam je slušao. Samo sam gledao u njeno bijelo lice i u crvenkastu kosu. Boje kestena. A kad me je pogledala nešto je u meni zatitralo što će kasnije eksplodirati u kanjonu Vrbasa… u onom našem zelenom prekjučer!

I skoro zaboravih na našu Ciganku. Taman smo se spremali i krenuli prema autu kad cestom pravo na nas idu zaprežna kola u kojima je sjedila stara Ciganka, a iza nje još i tri djevojčice. Kola se zaustaviše tačno preko puta nas. U Cigankinom širokom osmjehu se zablista zlatna „četvorka“.

-Ehaaa! Di-iii, curik!!! - jedva zaustavi konja. Zapali. Sarajevska Morava. Bijela. Bez filtera.

Otpuhnu konjima više glava.

-Mnogo će te taj voljeti, da znaš! Ali ćeš ti njega još i više voljeti...hajde dajte mi neku paru! Za cigare. Ostale mi samo dvije do Banja Luke.

Otrgnu se iz mog zagrljaja i potrča prema kolima. Izvadi novčanik iz tašne, zagrabi šakom, a Ciganka se odjednom iznenađeno uozbilji. Na trenutak, i potjera konje!

Ode i ta slika.

Vraćala se prema autu sa osmijehom.

-Čemu se toliko smiješ?

-Rekla mi je da ću biti tvoj Melek!
-Aha, to je anđeo, je li?
-Jeste!

Odjednom smijeh prestade. Zagleda mi se u lice, pa pravo u oči. Izgubih se u plavim dubinama. Onda me poče ljubiti tako grčevito kao da negdje odlazim, a ona me ispraća….

- Pa, hajde! Kafa ti ovaj put i nije tako loša: tri plus!

Nije ništa odgovorila. I inače, nikad nije bila darežljiva na riječima. Često smo komunicirali šuteći, razmjenjujući poglede i razumijevajući naše misli . Naročito je to njoj polazilo za rukom, te sam je stoga ne jednom nazivao “providurom”, a onda, u zadnji čas, izgovoreno ublažavao riječju “providurčić!!

Žurno je sređivala kuhinju. Valjalo joj na posao.

-Eto, sad možeš da pišeš do mile volje. Rahat. Sam sa sobom.

Vrata zaškripaše kada ih je za sobom zatvorila. Ništa ne napisah. Tog dana ništa ne napisah. Ni jednog slovceta. Stalno sam se vraćao u naše zeleno prekjuče, na obalu Vrbasa, na mahanje one Ciganke što je za rekvizit zahvalnosti i, mislim, iskreno poželjene i ostvarene nam sreće, skinula drečavo crvenu maramu sa glave, na njene riječi… mnogo će te taj voljeti! Ali ćeš ti njega još i više voljeti…Kola su se izgubila iza okuke, a za nama je ostala zelena dolina Vrbasa!!! Pred mojim očima se i dalje vijorila Cigankina crvena marama…

Pedeset godina su kap u moru. A mi smo kapi u kapi.

Otišla je prije deset minuta, a jedva čekam kada će se vratiti. Sada će i stariji sin s posla. A valjda će se mlađi javiti sa plovidbe? Sada je negdje oko Tahitija. Moram uključiti kompjuter i provjeriti poštu. Voli da mu odmah odgovorim.

Čekam i nju, jer mi je ona sve! Iščekujući je, shvatam da sam svoj život prosanjao.

Uz nju.

 

 

 

Ažurirano: Subota, 22 Studeni 2014 01:28
 

Komentari  

 
0 #2 sande 2014-11-22 16:07
Hvala Ti od sveg srca, generacijo!Neka i vama dvoma život u tuđini ispiše ružičaste trenutke! i - ne zaboravite B o s n u !!!
Citat
 
 
0 #1 Nadan Filipović 2014-11-22 10:57
Dragi Sande,
Enisi i Tebi od srca čestitam na zlatnom jubileju. Rijetkost je naći takvo slaganje. Želim vam sve najbolje, kako vama dvoma, tako i sinovima. Zahvaljujem se na ovoj krasnoj priči koju si Ti zapisao, a život napisao, počevši od "prekjučer".
Nadan
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search