LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 11 Siječanj 2015 10:00

 

Poslijeponoćni "barbuni" na žaru 

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

RibeBilo je to pod jesen. Plovili smo unutrašnjim kanalom - onim kojim se plovi ka Zadru između kopna i otoka Pašmana i Ugljana, sa jedne strane, i Filip Jakova i Biograda na moru, sa druge strane.

Tri topovnjače su već iza podneva bile na domak Zadru. Prognoza vremena koju sam kao telegrafista primio u petnaest časova najavljivala je jugo u pojačanju sa četiri na šest bofora, a na otvorenom između osam i deset, sa udarima i do dvanaest čvorova!


Čeona topovnjača sa komandantom Handžijevim koji je ujedno bio i komadant grupe, poslala je depešu s naređenjem da se pristaje u Zadar.

-Ohoho! Pun pogodak! – reče mi Jozo Andrijić, ostavivši na časak kormilo i provirivši sa mosta u moju kabinu. Nasmješi se i pokaza mi rukom na nešto nalik ženskim oblinama i ponovo se prihvati kormila.

Upravo tih sam se dana vratio iz Zadra sa apsolventskog druženja, svejedno što sam na fakultetu bio vanredni student nimalo se ne razlikujući po godinama od svojih kolega redovnih studenata. Bio sam uz to već i oženjen. Prije zajedničkog ručka u jednom od gradskih tzv.“ ekspres-restorana“, dugo sam u grupi sa nekoliko apsolventkinja stajao na hodniku ispred kabineta profesora Jakšića koji nam je posljednji ovjeravao indekse.

Među tim studenticama bila je jedna sa dugom tunikom od lanenog platna. Svo vrijeme me je nekako čudnovato zapitkivala, govoreći mi kako se strašno boji diplomskog ispita iz hrvatske književnosti. Upitah je odakle dolazi. Reče mi da je iz Novog Vinodolskog gdje radi kao nastavnica, ali joj je vječita želja bila da jednom postane profesorica književnosti. Sada se plaši da bi joj ispit iz hrvatske književnosti mogao zagorčati život i pokvariti joj „gušti“... Govorila je onim riječkim naglaskom, vidno naglašavajući mekoću ionako već mekanoga „ć“. – Ma, svakako je neću moći iz prve položiti, a za poslije ću se već nekako snaći!!! Sve “ć” do “ć” u najmekanijoj verbalnoj “izvedbi”.

Stajala je ispred mene blago raskoračena. Tunika joj je spreda bila rasječena i kroz trokutasti prorez su se bijelile neosunčane noge. Uto joj kao slučajno ispade indeks. Pođoh da ću ga dohvatiti, ali ona me preduhitri. Nage se, a prorez se još više otvori. Do butina. Zabijeli se zategnuta, pusteno meka koža. Samo na tren.

Njena tunika je imala prorez i na grudima. Taj se prorez završavao taman na mjestu iza kojega se samo na trenutke, kada se saginjala kao da nešto traži u velikoj tašni, ukazuju njene uspravne i od grudnjaka oslobođene sise čije su bradavice nadizale tanku tkaninu lanene haljine. Jasno joj je bilo da je posmatram, još jasnije joj je bilo kako je posmatram, pa je onda još dodatno "raspuhivala vatru" stalno naginjući glavu u jednu stranu i prebacujući mirisnu kosu sa ramena na potiljak pokazujući mi tako svoj obnaženi vrat. Mamila me je. Bio sam gotov. Zaista me je naložila, ali ja sam se potpuno izgubio i u tim trenima nisam znao šta da joj kažem i kako da počnem. Nešto sam doduše pričao s njom, ali je sve to odlazilo u vjetar nakon i samo jednog jedinog osmijeha urešenog niskom bisernih zuba. Osmijeha što je tvorio dvije malene i zamamne udubine na obrazima.

Uz to, htio sam joj po svaku cijenu djelovati ozbiljno i savjesno, pa je sve to još i više otežavalo moj položaj. Uzalud sam stajao priljepljen uz nju i njene mirise dok smo ovjeravali indekse kod profesora Jakšića koji je, veselnik, iz petnih žila nastojao biti duhovit. Gledao me je ispod naočara tražeći mi pogled koji mi je bio prikovan uz lanenu - Tuniku!

I samo što mu pružih indeks, djevojka, mlada žena ili najvjerovatnije već i nečija supruga iz Novog Vinodolskog, iziđe iz Jakšićevog kabineta. Nije me čekala. Uto se prije reda ispred mene ugura i jedna debeljuca iz Ljubuškog. Zadihano mi se osmjehivala budući smo se već otprije poznavali. No, nikakve hemije između nas nije bilo, niti je moglo biti zbog njezine grube kože lica, krupnog joj nosa i korpulentnog i pomalo mlohavog tijela prevelike debljine. Kako god, ugura se prije mene za potpis kao neka mesnata prepreka, oduzevši mi tako dragocijeno vrijeme i devalvirajući mi ionako slabašnu nadu da ću stići onu iz Vinodolskog i proreze na njenoj tunici.

Sve sam to kasnije prepričavao svome drugu Jozi Andrijiću koji mi je rukama upravo oslikavao obline ženskog tijela. Mislio je na „Tuniku“. Sto posto!

More u kanalu je bilo mirno, a vjetar prilično jak i tek su se u daljini ispred Zadarske rive podizali tamnoplavi ili skoro već ljubičasti valovi ispod popodnevnog sunca. Motori su vozili sa oko 1.600 obrtaja u minuti što je bilo ravno brzini od 16-18 nautičkih milja. Trup broda bi svako malo udarao nasjedajući na poneki oveći val. Brod je poskakivao i ja bi se tada nadizao sa tronožnog stolca opšivenog mekanim, crnim skajem, svaki put pomišljajući na kožu na njenim butinama. Opšiveni vrh stolca sam nježno dodirivao i brzo sa njega sklanjao prste kao da ću se opeći. Jozo Andrijić se ponovo nagnu kroz vrata kabine i vidjevši me kako gladim stolac, reče mi da slobodno malo jače stisnem! Zvao me je „Profa“ zbog mog studiranja, ali bez bilo kakvog ignorantskog stava prema tom istom studiranju. Inače, Jozo je bio veliki „Džek“ i još veće spadalo o čjoj bi se duhovitosti danima moglo pričati... Kako god da je bilo, nagovarao me je da jače stisnem „Tuniku“, a komandant naše topovnjače Dane zvani „Kokac“, svaki put znatiželjno okretao glavu prema nama očekujući da nešto više sazna o onoj što smo je zvali „Tunika“. Ništa mu nismo otkrili. Jozo je bio mangup, i rekao bi mu to da je bio siguran da obojica mislimo isto. A mislili smo itekako isto! I ne samo da smo mislili, već je u mojim mislima neprestano bila jedino i samo Tunika.

Da...da. Ipak sam je sustigao, ali sada u sasvim drugačijim okolnostima koje nisu obećavale bilo kakav uspjeh. Nije bila sama. Sjedila je u bašti ekspres-restorana sa još nekoliko kolegica. Sjeo sam odmah iza njih i ona me u nekoliko navrata sasvim otvoreno upućivala poglede kojim kao da me je "vabila" da im se pridružim. No, opet ispadoh nespretan i nesnalažljiv. Da li od stida, da li iz ponosa, tek, ne prođe ni desetak minuta, a ona se na brzinu diže i ode sa svojim drugaricama glasno se smijući. Ode da je više nikada ne vidim. Kasnije mi se zvon njenog smijeha znao vratiti, ali zaista nakratko, kao neko podsjećanje na nju, bolje rečeno na njen darežljivi prorez na tunici koji mi je na trenutke podario bjelinu njenih savršenih butina i sisa.

Da sam današnje pameti, bez razmišljanja bih pošao za njom, pa čak bih kupio i kartu na zadarskom autobuskom kolodvoru za Novi Vinodolski. Sjeo bih do nje i ne bih se odvajao! Ali, kasno je! Ostala je samo kao sličica u kaleidoskopu sjećanja na brzo prošle dane i godine u kojim kao da sam bio jučer ili prekjučer. Danas mi, međutim, ne pomaže ni odlučna naknadana hrabrost, bolje rečeno staračka kuraž.

Čisto sumnjam da je više ista i ona, što mi tada zamanta dušu. Vjerovatno više ne liči na sebe jer godine nas sve bez razlike načine ofucanim i ni izdaleka više nismo onako, manje ili više zgođušni kakvi smo nekada bili u doba rasipno trošene mladosti; mladosti za koju smo mislili da će mnogo duže potrajati. Što je gvožđu korozija, odnosno hrđa, to su čovjeku dani, mjeseci i godine.

Prenuh se! Eto, i dalje sjedim u radio-kabini, prenosim Danetu pristigla naređenja što stižu sa čeone topovnjače, a koja izdaje omaleni Handžijev koji ponosan cvate kao raskošni oleander u maju zato što je napokon dočekao svojih pet minuta da se u hijerarhiji uspne do mjesta komandanta grupe topovnjača koje iz Zadra - ako jugo malo stane – trebaju otploviti na Brione. Tamo će noću obijezbjeđivati i „čuvati“ Maršala Tita! Iznimno velika čast, odgovornost, ali i obaveza koja ne dozvoljava greške!

Nakon kraćeg zadržavanja na vezu uz jedino mulo na Zadarskoj rivi preko puta nekadašnjeg hotela „Zagreb“ – pred noć Pero Handžijev – „Handži“, odluči da isplovimo i stignemo makar do Malog Lošinja. I zaplovismo. Do Lošinja nas je neumorni jugo pošteno „izbubao“. Bili smo mokri do kože.

Najzad nekako uplovismo iza uvale Čikat u gradsku luku Malog Lošinja. Već je prošla ponoć. Bili smo gladni kao vuci, a na brodu smo imali jedino suhi obrok koji niko od nas nije mogao jesti nakon onolikog valjanja.

„Profa.... bi li ti sada barbuna na žaru? Šta veliš? Haaa?“ - iznenadi me Jozo tim poslijeponoćnim pitanjem. Nije mi uopšte bilo jasno o čemu se radi, a prvo što mi prostruja bi vjerovanje da se radi o njegovoj novoj šali. Jozo ode prema pramcu i ne prođe ni pola minute, a on se vrati držeći u ruci nekakav improvizovani sak napravljen od komada metalne mreže, najvjerovatnije ostatka neke stare vrše.

Reče mi da nas dvojica idemo u park u dnu luke i da ćemo tamo na peči ribu na žaru. Nisam ni stigao upitati odakle mu riba, ali krenuh za njim. U mrak. Brzo se nađosmo u blizini gradske fontane na kraju luke. Jozo skide cipele, zavrnu nogavice do iznad koljena, pa zagazi u vodu. Šapatom pozva i mene. Držao se rukama za dva brončana delfina što su obgrljeni virili iz vode u fontani. Uđoh. Šta ću. Jozo je povlačio sakom kroz vodu i ganjao jednu od onih napola crvenih – napola bjeluždravih riba. Meni reče da se usredsredim na jednu sasvim crvenu, malo krupniju.

-Faćaj ti tu svoju crvenu „Tuniku“, a ja ću ovu „Žuju“! Uh..uh... kolika je! Izgleda da je puna ikre. – doviknu mi i nakon što je u saku imao pet-šest ribica, pozva me u park gdje je začas naložio vatru i već pekao ribu, uzvikujući: - Ah! Što su dobri ovi barbuni!...Sjedili smo na travi i polako jeli, onako bez kruha.

Uto je počelo svitanje.U daljini...stidljivo. Jozo glasno podrignu i ustade. Krenusmo.

 

Ažurirano: Nedjelja, 11 Siječanj 2015 10:56
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search