LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI Priča za vikend
Priča za vikend PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 24 Siječanj 2015 12:07

 

BujicaPreko rijeke
Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Hitamo. Suhi pijesak škripi pod našim nogama. Pale su i prve krupne kapi kiše. A moja majka je zadrijemala na kućnom pragu ophrvana podnevnom sparinom. Glava joj bila oslonjena na dovratak s kojeg se ljuštila plava boja.

Dok sam išao za njim Dragoljub mi je mirisao na zrele, bijele dudove što ih je nosio u džepovima pantalona. Užurbano je koračao prema nevidljivoj „glavi“ nadolazeće rijeke...Slijedio sam ga. Još uvijek nije ništa tutnjilo, niti se, pak, lomilo. Krupne kapi kiše, prorijeđene, padajući na tlo, ostavljale su iza sebe valjuške na pijesku u obliku cvijetova bijelih rada. Cvijetovi bijelih rada, budući samo s krajeva bijeli, i sa žutim središtem, nisu baš mnogo nalikovali na ono što se formiralo na pijesku! To dolje, pod mojim i Dragoljubovim nogama, više je bilo sivo, tamno i vlažno; i sve je to nagoviještavalo dolezeću „glavu“ rijeke o kojoj mi je Dragoljub uspaničeno govorio.

Arsine bašte su bile na drugoj obali i veoma daleko od nas, a Veliki brijeg, nedodirljiv, stameno je stajao na svom mjestu. To što se na njegovom vrhu pod naletima vjetra lomilo bagremovo granje – to nije bilo ništa! Prije tog granja, zakovitlano, u vazduh je letjelo zeleno lišće poput rojeva, ali za Veliki brijeg ni to nije moralo ništa da znači! I upravo tada pogledah iznad brijega. Nebo je bilo svijetlo i sa samo jednim jedinim crnim oblakom – crnim kao pijavica, a posvuda naokolo – blještilo je sunce. Oko nas utihla jara.

Dudovi su mirisali iza Dragoljubovih leđa; kiša mu je ispirala listove nogu ispod zavrnutih nogavica.

„Majko! Znaš li ti šta je to „glava“ rijeke...?“

Kazah joj da dotiče odozgo s planina, i da na svom putu nosi sve pred sobom i da nema tog junaka koji će je u tome zaustaviti... Mutna je i divlja, i nije to ona voda kojom se vatra gasi; nije ni ono - poželi vodu, ali i na vatru ne zaboravi - budući će je ona u svom naletu svakako ugasiti...?!

-O, majko, što te je sparina ophrvala u ovo kasno ljetnje popodne? I što su ti obrazi potamnjeli kao tragovi krupnih kapi kiše na suhom, bijelom pijesku?

Rekoh to, ali joj ne kazah kako joj lice ne liči na onaj cvijet sa žutim središtem. Sve to izgovorih samo onako, pred nadolaskom hučne rijeke i Dragoljub mi postade mnogo bliži sa svojim ukrućenim i od kišnih kapi mokrim pantalonama što su šuštale na pregibima...

I dalje gledam u Veliki brijeg. Bliži mi je od svega što mi je u tom
trenutku suđeno; a suđeno mi je iščekivanje nabujale rijeke. Nje se, međutim, neću moći tek tako riješiti sve dok ne pređem na drugu obalu – na stranu što je bliža tebi, majko!

Gledao sam u sve ispred sebe; bilo je mnogo svjetlosti i moglo se još štošta vidjeti dok se rijeka iščekivala; vidjelo se sve tamo do iznad Kaljišta, a možda čak i do Pamirskog gorja..?!

No, mati je čvrsto zaspala ophrvana sparinom. Da je bila budna, rekla bi sebi da da Bog posljednje joj to spavanje bilo... Ali, zašto tako? Pa ja svakako moram pregaziti rijeku. Neću se pred njom zaustaviti! A i rijeka će doći i proći, ili, možda, ne misliš isto što i ja?!...

Ipak. Ako i ne misliš, odakle onda da znamo šta nam je činiti, ili si baš i u svemu toliko uplašena pred njenim nailaskom iako oboje znamo da bi više od svega voljela da je pređem i zauvijek se nađem na njenoj drugoj obali i na tvojoj strani...?!

Trebalo je požuriti. I Dragoljub je zaista žurio. Strah mu se vidio u očima, na čitavom licu, pa i u pokretima nogu. Požurivao je i same nogavice na pantalonama, a budući je bio predvodnik i suodgovoran za sve što će nam se desiti – strah ga je razdirao!

Ja sam, imao sam mnogo više vremena na raspolaganju. Ostajalo mi ga
je i za naslućivanje i u tom su mi času valjuške na pijesku ponovo uzličile na cvijetove bijelih rada. Kao da u međuvremenu bješe prestalo i potmulo dobovanje kiše. Prorijeđene, krupne kapi skupa sa vjetrom su padale negdje u vrhovima topola iza naših leđa. Pijesak je ponovo postajao suh i bijel, a oko naših bosih nogu sve se češće podizala pješčana oluja.
I, sve tako, dok se nije pojavila ona – „glava“ rijeke! Vidjeli smo je obojica. Šuljala se vijugavo kao nevidljiva zmija koja je šuštala na pijesku plaveći ga i podebljavajući se i prelivajući se iznad mlječika poput neke tečne lave koja još nije doticala ljubičastocrvene cvijetove na vrhovima divljih trnova. Gurala je sve pred sobom. I sitne riječne suvarke sa šupljikavom sredinom, i tanko granje i suhu travu i, čak, golemi stog sjena što je pored nas proletio poskakujući po površini i uskoro nestao iz vidokruga. Riječni su se suvarci u dodiru sa mutnom, crvenom vodom, zbijali na gomilu i plovili uporedo s maticom. Samo bi se na trenutak potmulo oglasili međusobno se sudarajući, a zatim nastavljali plutati na zapjenušanoj vodi. Kamenje na pijesku je postajalo nevidljivo. Jedino bi se u početku samo zatamnilo. Uto su naišli i prvi plodovi jabuke petrovače: rumene sa jedne, i zelene sa druge strane i sa kao nagorjelim otvorom rupice kroz koju je ulazio a potom možda i izlazio crv sa onom njegovom kafenom glavom i bijelim, zgrčenim trupom, i – sa kafenim očicama! Crvenozelene petrovače su se tiskale u pjeni boje čokolade i odlazile skupa sa mutnom vodom... a ona je određivala u kojem će se smjeru kretati sve što bješe ponijela...

Dragoljub je zagazio tromo vukući noge kroz plićak, tobože oprezno
opipavajući puls rijeke, ili mi je, pak, davao do znanja kako se, u stvari, radi tek o početku prelaska...? Pogled mu je bio prikovan za Arsine bašte. Između nas i njih, bilo je još toliko mnogo i vode i pijeska – čitavo jedno prostranstvo, ali, eto, dogodilo nam se da smo se s „glavom“ rijeke susreli i prije nego što očekivasmo. Pravo korito rijeke je bilo veoma daleko od nas, pa su meni ponovo mirisali plodovi bijelih dudova iz Dragoljubovih džepova, a sam sam iz zapjenjene vode zgrabio jednu od petrovača i zagrizao je sve do crne sjemenke čiji mi je okus ličio na okus lijeka koji se osjeća ispod napukle zubne plombe! Gorknula mi je malo, ali mi je taj okus
godio. Bijasmo prešli prvi, tanji rukavac nabujale rijeke iza kojeg se opet nađosmo na pijesku i tada dunu još jači vjetar. Uslijed njegove jačine udisao sam još samo snažan miris zagrižene sjemenke, u potpunosti sažvakavši na kraju cijelu iznutricu jabuke zajedno sa ostalim sjemenkama.

Oluja se podiže iznenadnom snagom. Vjetar bješe otjerao kišu! Velika buka vjetra sve poklopi pod sobom. Naliježe potpuna tama, prelomiše se negdje u daljini neke grane i na pijesku do mene i Dragoljuba začuše se tek tupi udarci o tvrdo tlo. Odmah iza toga na pijesku zaigraše i vjetrene pijavice u obliku lijevka i zasvrdlaše pijesak oko naših nogu. Vazdušne pijavice su usisivale sve sa tla, a podignuti se pijesak lijepio za Dragoljubove nogavice koje se odjednom počeše svjetlucati usljed mnogobrojnih zlatastih liskuna koji su se nalazili u pijesku. Pantalone mu postadoše kao srmom optočene; a onda je naišla nova kiša praćena izrazito krupnim gradom! A zatim odjednom sve u meni zaigra: zbog toga što sam ispred sebe imao Dragoljubovu zaštitu, zbog njegovih zlatom optočenih nogavica na pantalonama, tek, i nesvjesno počeh da igram lako-tešku torbešku igru osluškujući negdje u daljini raspirlitane zvukove tupana i zurli; sve je oko mene tutnjilo, rasipala se jeka te daleke svirke, a ja sam pocupkivao na pijesku kao neki starmali Torbeš koji je već odavno prešao osamdesetu...Ali, to nije bila igra – to je bio strah! Golemi strah. Zaštitnički strah od silovite bujice što je praćen euforičnim raspoloženjem nalik nekom delirijumu! U tom trenutku i nehotice mi se ote usklik sa usana: „Oooooj majko-ooo!“ Neoprezno kliknuh, i moja igra prestade! Strah se još dublje uvuče u mene. Umjesto izgovorene riječi „majko“, valjalo je reći: „rijeko“, no toga se u tom zločasu ne sjetih.

Značenje obje riječi i do dana današnjeg mi je ostalo nejasno; jesam li se u tom času obraćao majci, ili sam podviknuo rijeci sa nadom da ću je pregaziti, tek – pobježe mi uzdah sa usana i ugledah crvenu rijeku koja je u tom času na mene djelovala kao otkriće. I zaista, pred nama se ukaza ukopano korito izvrha napunjeno mutnom vodom čiju brzinu proticanja nisam mogao slijediti pogledom...

U vodu smo zagazili nenadano i bez razmišljanja i bez bilo kakvog čekanja. Izgovorena riječ “majko“ iščezla je pred količinom guste blatne vode što je već bješnjela oko Dragoljubovih i mojih nogu. Dragoljub je tada iznenada polijegao po vodi batrgajući i nogama i rukama, svejedno što se rijeka još uvijek mogla uspravno gaziti! Ili mi se to učinilo? Izgledalo mi je da na taj način želi samo oprobati njezinu hladnoću. Ubrzo, međutim, ni to nije morao raditi pošto smo se obojica našli u dubokoj vodi i samo su nam se još glave vidjele iznad površine. Širom otvorenih očiju sam gledao u Dragoljubovo tjeme, u pramenove crne i laštrave mu kose koja je već bila mokra, a slijedio sam njegove pokrete ruku i nogu. Teškom sam ga mukom dostizao. Batrgajući se poput žutog žapca na vodi koji naduvava svoj bijeli trbuh do rasprsnuća, sve sam više zaostajao za Dragoljubom. Mutna voda ga je krila od mene zanoseći ga nizvodno, ali mu u isto vrijeme i dajući šansu da me vidi. Blatnjave, raznobojne bube sa pjenom na svojim krilcima, plutale su svuda oko mene! Da. Bila je to rijeka!

Oduze mi se dah. Na trenutak. Zaboravih na torbešku igru pod naletima
vjetra koji nam je sada duva s leđa prosto nas gurajući prema drugoj
obali. Hoće li mi i rijeka isto kao i igra na pijesku biti zabavna – zapitah se. Studen me još ne bješe zahvatila. Prije nje, navikavanje na vodu je dugo potrajalo; oko nas su proticali kubici i kubici brze blatne vode sa
gomilama granja čiji je samo neznatan dio virio iznad površine. Skupa s granjem vidjeli su se i buljooki skakavci, još uvijek živi, i mnogo žutih
cvijetića na otrgnutim vriježama dinja iz nečijeg bostana...Kasnije su kraj nas počeli promicati crni vrbovi trupci sa hrapavom korom i tvrdo i nesavitljivo brijestovo granje koje se nije micalo od nas. Nismo se mogli od njega odbraniti; najveći njegov dio se nalazio pod vodom i noge su nam se zaplitale za njega, te nam se sve činilo kako će u svom premetanju i nas prevrnuti na dno rijeke. I pored takve opasnosti, i dalje smo se držali za njegove vrhove, a sve u nadi da ćemo se tako duže održati na površini. Čineći to, nosila nas je bujica skupa sa granjem sve više goneći nas sve dalje i dalje. Strahovao smo da će nas rijeka odnijeti čak dolje do Orašačkog mosta i tamo ostaviti zaglavljene uz njegove drvene stubove, i ne pomišljajući da bi do mosta nebrojeno puta mogli promrznuti od hladnoće. Dragoljub je iskrivio čeljusti, a oko pomodrjelih mu se usana neprestano kupila blatnjava pjena. Ipak, uspio je doviknuti kako nas rijeka nosi u Zubovce, koje je bilo nešto bliže od Orašačkog mosta! Čuo sam ga sasvim razgovjetno ponovo mu ugledavši odrvenjele vilice što su bile nalik dvjema drvenim lopatama za razvijanje žita na gumnu i od toga me podiđe jeza. Sliku tih drvenih lopata još dugo sam nosio u svijesti dok smo prelazili rijeku ...

Na pameti mi je ostajala još i slika neke uginule crne ptice, nekakvog poletarca sa žutim žvalama oko kljuna, što ga voda brzo odnese od nas. A onda je po nama baš na sredini rijeke počela padati krupna i gusta krupa! Bijela, ledena zrna su plutala na vodi. Rijeka je učas pobijeljela. Uporedo sa gradom, naglo je pojačao i vjetar. Veliki brijeg se jedva vidio od salvi pljuskova što su šibali nekako iskosa ličeći mi na duge, bijele otkose trave što okomito stoje u vazduhu!

Dragoljubovo šiljato tjeme ličilo je na raskvašeno perje one uginule ptice što nošena bujica promaknu pored nas. Koža mu se bijeljela ispod mokre kose. Drhtao sam. Zubi su cvokotali, a rijeka je bez ikakve milosti sve više i jače nadolazila. Hučala je oko nas i mi više nismo vidjeli ni jednu od obala. Gdje li smo? Arsine bašte su bile nevidljive i mogli smo samo naslućivati na kojoj su strani.

Tek tada, u trenima kad sun nam životi visjeli o koncu uvidjesmo, ali kasno, da smo u prelazak krenuli posve lakomisleno, nimalo ne vodeći računa o opasnosti kojoj se izlažemo!!! Ne misleći praktično ništa! Da smo kojim slučajem imali priliku da još jednom zagazimo – pitanje je bi li to učinili?!...
No, bilo je isuviše kasno o tome razmišljati. Valjalo je spašavati glave, dok se nad nama bijelio grad čija su nas zrna tukla po glavama, a dolje, pod nama, ostajalo nevidljivo i izdajnički izmičuće dno!

I to bi bilo sve izuzev jakog vjetra čiji je urlik nalikovao svetačkom pojanju koje je samo još više povećavalo naše crne slutnje, ali ipak, s vremena na vrijeme, duvao je taj vjetar kao u najboljim danima nad zelenom površi Velikog brijega zanoseći u letu u jednu stranu pčele čije su otežale nožice bile žute od cvjetnog peluda! Uzaludno skupljanog. Crnjela su im se tada sićušna tjelašca u odlasku kao kakvi crni turbani na glavi nekog odlazećeg Turčina. Njihov se panični zuj na momente vraćao podsjećajući na brektanje aviona dvomotorca, ili, pak, na zujanje razljućenog obada koji se srdito udaljava poslije snažnog udarca bivoljeg repa! I na takvo nešto mi je   vjetar nalikovao – bijes koji je divlje vitlao nad mutnom vodom.

Bili smo u sredini matice i nigdje oko nas ni traga kolju, plastinama sijena, trupcima i brijestovom granju. Samo glatka, naizgled mirna crvena voda koja prosto nestvarnom brzinom juri prema Klečevcima. Ne vidi se ni jedan od dva Loparska jaza i ništa više ne podsjeća na prijašnje riječno korito pod  
travom obraslom utrinom na kojoj Nikola Nikolev napasa svoje bivole. Njegove, za razliku od Dragoljubovih, od starosti pomodrjele usne sve
više liče i na moje usne čije drhtanje nikako da zaustavim! Stario sam neprimjetno, ali sigurno – takoreći još dok sam se nalazio u bujici! Da.
U nevolji se najprije i najbrže ostari!

Sjetih se tada i majčinih riječi o nevolji i izbavljenju, ali kako to i inače biva – pomislih samo na izbavljenje, ne pitajući za njegovu cijenu. I bi tako! U jednom trenutku dostigoh i prestigoh Dragoljuba; on se najzad oslobodi od nekog novopristiglog granja, te obojica zaplivasmo nizvodno. Voda nas ponese kao da je to jedva dočekala i mi minusmo pored Kitanovih virova, kraj Malog i Velikog Gerena i onda nas iznenada dočeka pješčana ada oko koje se matica rijeke račvala u dva kraka. Ugledasmo i jedan od brijegova i pogledi nam ostadoše prikovani uz njegove zemljane litice. Rukavac pred nama bio je mnogo plići, a njegova voda je snažno udarala u podnožje brijega. Ponovo smo ušli u vodu, a razdaljina do brijega se svakog časa mijenjala i izgledalo nam je kao da se rijeka poigrava s nama. No, tada smo je već gazili uspravljeni nadajući se kako nam neće trebati puno vremena do konačnog prelaska. A vrijeme – jer, zapravo, o njemu je riječ - ono je najzad prekratilo sve naše muke sa prelaskom !!!

I nakon što se nađosmo na drugoj, toliko željenoj obali, dan odjednom utanji posve, pade i prva jedva primjetna tama i sve poče nalikovati onome: „I bješe dan – i dan prođe!“

A rijeka je i dalje proticala pored nas rušeći sve pred sobom. Vraćajući se uzvodno prema Arsinim baštama zatekosmo ih napola odnesene i bez jedne jedine trepetljike na njihovom donjem kraju. Odnijeti su niz vode i Canetovi bagremovi u prvom cvatu i cijeli jedan red livada i njiva pod crnim oranicama, te oba Loparska jaza. Odnijeto je bilo sve što je sila bujice mogla odnijeti! Dragoljub i ja smo se samo ćutke zgledali minuvši kraj groblja koje je stajalo u strani. Ono je jedino ostalo netaknuto. Njega kao da nikada i niti jedna rijeka neće moći odnijeti ili ga uvijek poštedi. Valjda, poradi mrtvih. Pomislivši na to, i jedan i drugi pojačasmo našu šutnju! Ali eto…ipak pređosmo.

Ažurirano: Subota, 24 Siječanj 2015 12:10
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search