LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 10 Veljača 2015 09:08

 

ŽDRALŽdralovac

Sande Dodevski , Đenovići, Boka Kotorska

Zemlja pri kršu, a meso pri kosti valja! Ne znam ko je to rekao, ali znam da je to istina, i.. vidio sam ždrala!

Izostao iz jata, sam je letio nad Dinarom. Prije nje, u darežljivom pejsažu tekla je rijeka sa kamenim mostom na jedanaest lukova. Uz rijeku se pružio dvostruki drvored visokih topola iza kojih su se zelenjela polja.

Na drugoj obali, odmah iza mosta, šćućurile se kamene kućice sabijene na gomilu kao grupica iz stada izdvojenih i uplašenih ovaca.

Na okuci je stajao čovjek. Jedva se držao na nogama. Davao mi je rukom znak da ga povezem.

Dok sam se zaustavljao, onaj ždral odletje. Otvorio sam vrata i čovjek je sporo i dugo ulazio. Bazdio je na rakiju. Ispraćali su ga radoznali pogledi njegovih drugara u piću što su na pivskim gajbama sjedili ispred krajputaške prodavnice. Njihovi preradoznali pogledi su bili upereni više u mene nego u njega, jer mene ne poznaju, a njega znaju. Ušao je najzad. U ruci je držao papirnatu kesu sa rižom što je šuštala na zavojima makadamskog puta. Oko nas je promicala niska, zelena makija, bijel kamen i crvena, boksitna zemlja. Sve to u jarkim bojama i bez ikakve sjene…

Kad smo se počeli uspinjati uz planinu, onaj se ždral ponovo pojavio. Moj saputnik je rekao da ako Boga ima, onda je on u svim stvarima ili ga uopšte nema. "I u zelenoj javorovoj grani " - pomislih, ali mu ništa ne rekoh.

Kad god bi se našli u nekoj izrazito oštroj krivini, njegova bi papirnata kesa još jače zašuštala. "Nosi je svojoj kćerci Rudici za ručak ako na njega stigne u obećano vrijeme" - rekoh sebi. Nisam bio u pravu, kao i toliko puta prije toga. A on je objema rukama grčevito držao tu papirnatu kesu u krilu i stalno se uklanjao sa stakla na vratima automobila kako bih ja mogao vidjeti okoliš. Bio je uviđavan i ništa nije govorio osim onoga da ima ili da nema Boga. Pogledao je jedanput i u ždrala na nebu koji se neprestano vraćao i kružio, i tada mi reče da je on iz Ždralovca... Pokaza mi rukom u pravcu sela u dnu polja koje je bilo žuto, plavo i ljubičasto od mnogobrojnih cvijetova. Liči na najraskošniji ćilim koji bi se teško mogao izatkati na bilo kakvom razboju. Nebeski svod je bio modar i čist i u niskom preletu su se ukazivale zlatovrane, a dolje skroz pri zemlji promače i jedan šareni pupavac, te mnoštvo čvoraka koje je moj saputnik nazivao imenom "brljci", ne hoteći ih ni pogledati...

Jedva sam čekao da prispijem u Bosnu koja mi se trebala ukazati kad pređem planinski prevoj na vrhu. Štrecnuh se! Ždral nas je čekao. Kružio je nad južnom stranom Dinare, a slabašni i već pregrijani motor na mom malenom automobilu snažno je brektao na uzbrdici. Ispod točkova je frcalo kamenje i udaralo o pod karoserije kao da štekće neka automatska paljba sa milion rikošeta. Već je bilo i dobro ugrijalo. Tada sam prvi put ugledao orla - štekavca, a i pticu zvanu kosac što se isključivo noću glasa strzanjem koje najviše liči na sječu suhe trske u močvari.

Moj saputnik neočekivano podiže ruku i dade mi znak da se zaustavim. Kada prikočih, sam otvori vrata, privuče sa oznojenih dlanova ovlaženu papirnatu kesu bliže grudima i iziđe napolje. Stade par sekundi, zagleda me od glave do pete, pa reče: - Hvala ti, sinko, i neka te svaka sreća prati! Jesam li ti što dužan za bemzin… makar?

-Nisi, starino. I tebe sreća neka prati.

Ode niz planinsko bespuće u južnom smjeru.

Uspon prema vrhu se iza toga oteže u nedogled. Ždral se još više izdizao prema nebu, sve do trenutka dok se nisam našao na vrhu prevoja. Tada sam ga izgubio iz vida, ali je zato podamnom bljesnulo polje sa bijelom trakom puta oko koje su se vidjeli presječeni vrhovi starih vrba sa izraslim mladim šibljem koje mi je izdaleka ličilo na neke dugo i brižljivo umotavane, zelene turbane.

Uporedo sa putem, tekla je i rječica na čijem se dnu vidio svaki kamičak; onaj Rudičin otac je davno nestao; bio sam sam kao i toliko puta prije i poslije toga. Na Boga nisam mnogo računao, ali sam ga se bojao i ni na pamet mi nije padalo da ga izazivam. Bio sam dovoljan sebi i šta mi je više od toga trebalo? A grijesi nastupaju baš onda kada postanemo nedostatni samima sebi... ili, kada umislimo da je upravo on, Bog, provirio iz naše kože. Daleko sam bio i od jedne i od druge pomsli.

Ždrala više nisam mogao da ugledam. Samo sam vidio grad pod kamenim liticama na suprotnoj strani polja. Znao sam da se radi o Livnu kojega prvi put vidim "uživo". Mojoj radosti nije bilo kraja, mada nije uvijek tako kada po prvi put ugledate neku stvar, a naročito ako je riječ o ružnim stvarima među kojima svakako spada smrt. Ta mi misao na trenutak navuče sjenu na licu; vazda li se nađe neki đavo da vam pokvari raspoloženje, i - uvijek li je to pomisao na smrt, valjda i prije nego li se i rodimo...? Eto, zato je potreban Bog - izustih da kažem, pa se onda glasno nasmijah, te odlučih da se zaustavim i malo iziđem na vrh prevoja da bih predahnuo od naporne vožnje, a i da bih osmotrio nebo ne bih li na njemu opazio ždrala. I, vjerovali ili ne - vidio sam ga! Kao da me je čekao. Vrtio se ukrug plavetnilom, letio prema polju i ponovo se vraćao nad planininom požurujući me da što prije krenem i da se dugo ne zadržavam. Nisam imao snage da ga odbijem i ne udovoljim njegovoj želji, pa pošto ranije nisam mogao da razgovaram sa svojim saputnikom, onim Rudičinim ocem, odlučih da u nastavku razgovaram sa ždralom. Iz njega sam iščačkao sve što me je interesiralo. O svemu smo pričali. I dobro se ispričali. Bio je idealan sagovornik. Sve što bih kazao -potvrđivao je! Čak mi je davao i razno-razne savjete koji nipošto nisu bili obavezujući. Bila je prava milina razgovarati s njim. Šteta što nije bio čovjek, pomislih u jednom momentu, ali kako bijasmo sami, nije mi ništa drugo preostajalo već da i dalje s njim pričam. I, evo šta sam od njega čuo:

-Živim u Ždralovcu, kao i svi moji prije mene. Ima tome i više od hiljadu godina kako se nismo odlučili na let do baltičkih zemalja kamo i inače lete ostali ždralovi na preletu iz Maroka i Tunisa... Mi, eto, nismo htjeli dalje odavdje. Tu smo se skrasili, lijepo nam je, a ono malo vrućine kada prigrije ljeti, otrpimo i onda nam je svaka jesen zlatna!

"Zemlja pri kršu, a meso pri kosti valja!" - sjetih se tada misli s početka. Ždral mi reče da je to posve istinita misao nadodavši pritom kako je i sam vidio mnogo zemalja, ali da ljepšu od ove na kojoj se nalazi Ždralovac nikada nije.

...I, ne radi se tu samo o zemlji - nastavio je - već je riječ o nečem mnogo važnijem: ptice, kao i ljudi, kada su u prilici da biraju, naravno da će izabrati ono što je najbolje za njih, ali samo kada mogu da biraju... u suprotnom, zadovoljit će se sa čim bilo! ...

Slušajući ga i nesvjesno sam počeo potvrđivati njegove misli sve dok me strpljenje nije izdalo. Pomislih da nisam čitav kada sebi dozvoljavam da razgovoram sa jednom, istina rijetkom, ali ipak samo pticom. Na sreću, nisam bio ni prvi ni posljednji koji je to činio: ljudi razgovaraju i sa đavolom kada ih nužda na to natjera, no, ja nisam bio ni u kakvoj stisci i sve je to bio imaginarni dijalog u razbijanju samoće.

Počeo je lagani spust niz sjevernu stranu Dinare sve udilj u razgovoru sa ždralom, uz potajnu nadu kako ću na kraju svratiti i u Ždralovac i u njemu vidjeti i ostale ždralove koji su zadržali naviku da odatle nikuda dalje ne idu...pa da i s njima malo popričam?!...

U Ždralovac nikada nisam stigao.

Spustih se napokon u Livanjsko polje, a ždral ostade iza mene visoko na nebu i više ga nisam mogao niti vidjeti niti čuti!

Dan se tek onda rascvijetavao. Vidio sam i najmanji javorić na puškomet udaljenosti skupa sa njegovom sjenkom na zelenoj travi iz koje je provirivalo poput sira bijelo kamenje. Znam samo da je lijevo od mene stajala visoka Cincar-planina, a desno od puta mjesto Šujica i negdje još dalje od nje Duvno, te Vran-planina, a ispred mene Malovan Donji i Malovan Gornji, a iza njih Kupreško polje... nepregledno.

Zamišljajući da sam ždral, vozio sam kroz do tada nepoznate predjele sve vrijeme uživajući u onome što sam vidio ispred i oko sebe, a dan je neprestano uzmicao, topio se i nestajao ... Taj dan mi se nikada više nije ukazao pred očima!

Nestao je poput iznenada nestalog ždrala.

Nikada ga neću moći prežaliti i nikada više neću vidjeti ždrala, a tako smo bili lijepo počeli pričati...?! Ako me ikada put nanese u Ždralovac, vala ću u njemu ostati cijeli jedan dan dok se posve ne smrači!!!

Hoću, tako mi Boga u koga ne vjerujem! Ipak ga pišem velikim slovom. Nako…

Ažurirano: Utorak, 10 Veljača 2015 09:13
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search