LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira Hamo, haj’d vamo! (4)
Hamo, haj’d vamo! (4)

Ismet Čaušević

Kad se to treba početi braniti? Prođe ona hefta zajebancije po Sloveniji, pa se zaozbilji po Hrvatskoj. A Hrvatska, odmah tu, sam’ preko vode! Počelo zviždati iznad krovova, a mi još uvijek mislimo da je to tamo, kod njih. Da to s nama još nema veze. Doš’o nam i Yutel u čaršiju. Snima Yutel kako naše žene idu prijeko sa karanfilima i meću ih u cijevi mupovaca, zengovaca. Dija se razgalamila na tom skupu: Ne damo naše sinove da ginu!!! E moja Dijo! Nijednog ne rodi, a najglasnija kako neće dati. Prigovorio sam ja to njoj, a ona meni veli: -Ne znaš ti ništa Hamo! Sve su to moja djeca. Djeca su to moje sestre, moga brata, moga komšije! I moja, čovječe! Zna žensko, osjećam!

U jesen ’91. uzbihuzuri nas Junuz sa potrebom da nama treba oružje i da ga sami trebamo nabaviti. I platiti, jaštaradi. Da se mi obezbjedimo. Ako zatreba da se imamo čime odbraniti. Joj, šta sam tada imao pitanja: Od koga da se branim, kako da se branim, hoćel’ biti pucanja, rana, krvi... Nema slobode bez krvi, veli Junuz. Ma, koja sloboda? Zar je nemamo? Nismo zatvoriti. Znojio se ja u hiljadu voda, vidim nešto se valja, nije dobro. Uputi nas kod Pere, u Matijeviće. Samo reci svoj broj i Pero će tebi dati nešto od oružja. Moj broj je bio 031. Koštalo me sto njemačkih maraka. Pod brojem 031 – jedna bomba. Još preko mosta dok sam išao, bombu sam premještao iz jednog džepa u drugi. Bojao sam se ugrijaće se, puknuće. Šta mi je tek Dija sve izgovorila! Nosi mi to iz kuće! Nigdje je nisam mogao sakriti u kući, a da je ona ne nađe. Na kraju, i odnio sam je iz kuće... Mislio ja, samo Dija i ja znamo.

I kad dođe onaj drugi popis, onaj referendum, otada sve karte počeše da se otvaraju. Odvedoše i mene. Na informativni razgovor. Prvi put je još i bilo nekako. Samo ono: Ko si, šta si, čiji si? S kim si povezan? Hoću li potpisati Izjavu lojalnosti? Hoću li u rezervni sastav JNA? Mora da sam im bio posve sumnjiv, čim su me zvali već nakon tri dana. Otada, više nije bilo razgovora. Tad su mi nabrajali i što jesam i što nisam. A kad zašute, onda udaraju! Čim stignu! Pominju sve od Junuzovog „Prkosa“, agitaciju, popis, referendum, Dijino slikanje na Yutelu. Sve znaju k’o da su sve sa mnom bili. Preživi se i to. Kod kuće Dijine kletve su bile slične njihovom ispitivanju. Tog dana je zatvoren „Prkos“, a Junuz je prenatovarenim kolima prešao rijeku. Ne sjeti se Hame, pa da ga zovne: Hajd’ sa mnom! Boli glava, bole leđa, nema šta ne boli. Huja me fata, a nemam na koga da se istresem. Kupe se ljudi i odlaze. Konvoji neki proradili. A ovi, opet, mene zovu.

Đe ti je bomba?! Đe ti je oružje kojim se spremaš ubijati nas? Ne znam o čemu pričate, nema nikakve bombe, nema Hamo oružja. Branio se ja, a oni ubiše pendrecima, cokulama. Ne vrijedi, vidim ja da ću skončati. Ostaće mi Dija i naše cure same, bespomoćne. Nisam priznavao sve dok mi ne rekoše onaj moj broj – 031! Znači, znaju baš sve! Posljednji put te pitamo – Đe je bomba?! Kod babinog kabura, iznad glave, odgovorih ja. Đe ti je to? U mezarju, priznadoh. Odvedoše me da im pokažem. Plitko sam zakopao, odmah ispred nišana. Svom rahmetli babi postavio bombu ispod glave. Baš sam neki veliki sin! Preuzeše oni to moje oružje. Sad ih zanima  gdje sam to nabavio, ko nas je snabdjevao oružjem i municijom. Ustao sam, podigao se, razgledao po njima i... Sve mi bi jasno! Jedva sam mogao podići ruku i pokazati prstom. Sa strane je stajao Pero iz Matijevića...

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search