LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira Crtice o dobrom vojaku Švejku
Crtice o dobrom vojaku Švejku

 

SvejkDobri vojak Švejk kao simulant

Jaroslav Hašek

Između Švejka i vojne ljekarske komisije povede se interesantan razgovor. Članovi komisije razilazili su se u mišljenju o Švejku. Jedni su tvrdili da je Švejk “ein bloder Kerl” (blesavko), dok su drugi bili mišljenja da je on običan simulant i zabušant koji tjera šegu s ratom i vojskom.

-Taman posla, kad s takvima kao što ste vi ne bismo mogli da iziđemo na kraj! - izdera se na Švejka predsjednik komisije.

Švejk ih je posmatrao s božanskim mirom nevinog deteta.

Vrhovni štabni ljekar priđe sasvim blizu Švejku:

-Htio bih da znam, vi, prase morsko, šta li sad mislite?

-Pokorno javljam da ništa ne mislim.

-Himmeldonnerwetter! (Grom i pakao!)- dreknu jedan od članova komisije zveckajući sabljom.

-Uopšte ne misli! A zašto, slone sijamski, ne mislite?

-Pokorno javljam da ne mislim zato što je to u vojsci zabranjeno. Kad sam u svoje vrijeme služio u devedeset prvoj regimenti, naš gospodin kapetan uvijek nam je govorio: „Vojnik ne smije da misli. Za njega misli njegov pretpostavljeni. Čim vojnik počne da misli, to više nije vojnik već najobičniji ušljivi civil. Mišljenje ne vodi..."

- Jezik za zube! - prekide ga predsjedinik komisije. - Imamo mi već podatke o vama.

Der Kerl meint man wird glauben, er sei ein wirklicher Idiot! (Taj klipan misli da će mu neko povjerovati da je pravi idiot!)

Niste vi idiot, bože sačuvaj, Švejk. Bistri ste vi, prepredeni simulant, mangup, ušljivko... Razumijete li?

-Pokorno javljam da razumijem!!!

-Rekao sam vam da držite jezik za zube, jeste li čuli?

-Pokorno javljam da sam čuo da treba da držim jezik za zube.

-Himmelherrgott! (Gospode bože na nebu!) Pa držite ga već jednom za zubima, kad vam naređujem! Znate vrlo dobro da ne smijete ni pisnuti.

-Pokorno javljam da znam da ne smijem ni pisnuti.

Gospoda oficiri se pogledaše i pozvaše narednika: - Ovog čovjeka, - reče šef ljekara pokazujući na Švejka - odvedite smjesta u kancelariju i pričekajte tamo do daljeg naređenja. On je zdrav kao bik, a još simulira i podsmijeva se svojim pretpostavljenima. Misli da su oni ovde za njegovu razonodu i da je cijeli ovaj rat zabava i izmotavanje. Pokazaće oni vama,

Švejk pođe s narednikom u kancelariju, i prolazeći kroz dvorište pjevušio je: “Uvijek sam mislio da je rat raj, kroz nedelju-dve da će doći kraj...”

I dok je u kancelariji dežurni oficir urlao na Švejka kako takve mangupe kao što je on treba sve postreljati na licu mjesta, dotle je komisija svršavala stvar sa simulantima. Od sedamdeset pacijenata spasla su se samo dvojica. Jedan kome je granata odnijela nogu i drugi, sa pravom tuberkulozom kostiju. Jedino njima nije rečeno: „Tauglich" (sposoban za služenje), a svi ostali, čak i ona trojica tuberkuloznih, bili su oglašeni kao sposobni za front.

Pritom šef ljekara nije propustio priliku da održi govor. Govor mu je bio veoma stručan i isprepleten najraznovrsnijim pogrdama. Svi su oni stoka i đubre, i jedino ako se budu hrabro borili za Njegovo Veličanstvo Cara, mogu se opet vratiti u ljudsku zajednicu, i tek posle rata moći će im se oprostiti simuliranje u cilju da izbjegnu vojnu dužnost. Ali on lično u to ne vjeruje i misli da ih sve čeka konopac.

Jedan mlad ljekar, čista i još nepokvarena duša, zamoli šefa ljekara da mu dozvoli da i on održi jedan govor. Njegov govor razlikovao se od govora njegovog pretpostavljenog u tome što je bio pun optimizma i naivnosti. Govorio je njemački. Pričao je dugo o tome kako svaki onaj koji napusti ovu bolnicu i sa svojim pukom ode na front, - mora biti pobjednik i vitez. On vjeruje da će se mnogi od njih proslaviti na polju časti. Da će biti i ostati pošteni kako u vojničkom tako i u građanskom životu. Da će biti nepobjedivi ratnici, dostojni slave Radeckog i princa Eugena Savojskog. Da će svojom krvlju natopiti nepregledna polja časti za carski dom i da će pobjedonosno izvršiti svoju istorijsku ulogu. Smjelo i hrabro, ne žaleći svoje živote, pohrliće naprijed, u juriš, pod izrešetanim zastavama svojih pukova, ka novoj slavi, novim pobjedama.

Malo kasnije, šef ljekara reče u hodniku ovom naivnom čovjeku:- Gospodine kolega, uvjeravam vas da je to sve uzalud. Od ovih gadova ne bi mogao napraviti vojnike ni sam Radecki, niti taj vaš Eugen Savojski. Govoriti njima anđeoski ili đavolski - sasvim je svejedno. To je banda, i ostaje banda!

Posljednje utočište za one koji nisu htjeli u rat bio je garnizonski zatvor. Poznavao sam nekog suplenta, matematičara, koji u artiljeriji nije htio da puca, pa da bi dospjeo u garnizonski zatvor, ukrao jednom natporučniku sat. Učinio je to potpuno svjesno. Rat mu nije imponovao, niti ga je oduševljavao. Pucati u neprijatelja i na protivničkoj strani ubijati iste takve nesretnike suplente matematike - smatrao je za glupost.

-Neću da me mrze zbog surovosti, - rekao je samom sebi i potpuno je spokojno ukrao sat.

Najpre su mu ispitivali duševno stanje, a kad je izjavio da je sat ukrao zato što je kanio da se obogati, strpali su ga u garnizonski zatvor. Bilo je mnogo takvih koji su u garnizonskom zatvoru sjedeli zbog krađe ili prevare. Idealisti i neidealisti. Ljudi koji su u ratu vidjeli izvor za lično bogaćenje, razni podoficiri, blagajnici sa fronta i pozadine koji su vršili sve moguće prevare sa hranom i vojničkim platama, pa onda, sitni kradljivci, hiljadu puta pošteniji nego oni koji su ih ovamo poslali. Osim toga, u garnizonskom zatvoru su sjedili i vojnici zbog raznih vrsta delikata čisto vojničke prirode, kao: rušenje discipline, pokušaj pobune, dezertiranje i tome slično.

Posebnu grupu uhapšenika sačinjavali su politički krivci, od kojih je preko osamdeset procenata bilo potpuno nevinih, a ipak je devedeset devet procenata od njih osuđeno.

Isljedni aparat bio je sjajan. Takav sudski aparat ima svaka država pred svoj opći, politički, privredni i moralni pad. Blistavost nekadašnje moći i slave održava se u tom slučaju pomoću sudova, policije, žandarma i plaćenih bandi potkazivača.

U svakoj vojnoj jedinici imala je Austrija svoje špijune, koji su potkazivali svoje drugove, koji su s njima zajedno spavali i dijelili poslednji komadić kruha.

Tajna policija takođe je snabdijevala garnizonski zatvor materijalom - preko gospode Klima, Slavičeka i kompanije. Vojna cenzura slala je tamo autore pisama koja su cirkulirala između fronta i onih koji su ostali kod kuće u očajanju i bijedi. Žandarmi su ovamo dovodili i stare penzionere koji su slali pisma na front, a vojni sud odrezao bi im po dvanaest godina zbog njihovih riječi utjehe i opisivanja bijede u domovini.

Iz garnizonskog zatvora na Hradčanima vodio je put na Motolsko vježbalište. Tim putem, na čelu povorke vojnika, išao je čovjek s lancima na rukama, a za njim, kola s mrtvačkim sandukom. A na Motolskom vježbalištu odjeknula bi oštra komanda: „Pali!" A potom je po svim regimentama i bataljonima čitan pukovski proglas: da je opet neko streljan zbog pokušaja pobune prilikom odlaska na front - kad je kapetan udario sabljom njegovu ženu koja nije mogla da se rastane od muža.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search