LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira Crtice o dobrom vojaku Švejku
Crtice o dobrom vojaku Švejku

 

U zatvoruŠvejk pred “dželatima” iz garnizonskog zatvora

U garnizonskom zatvoru trojica su savesno vršila svoju dužnost: nadzornik Slavik, kapetan Linhart i narednik Repa, zvani „dželat". Koliko li su ljudi pomlatili u „samicama"! Možda je kapetan Linhart i danas kapetan u našoj Republici. Bio bi red da mu se priznaju godine službe u garnizonskoj hapsani.

Slaviku i Klimi iz tajne policije priznate su sve godine službe. Repa se vratio u civilni život i opet se bavi svojim starim zidarskim zanatom. A možda je postao i član kakvog patriotskog udruženja u Republici.

Nadzornik garnizonskog zatvora Slavik postao je u doba Republike razbojnik, i danas je s one strane katanca. Nije, siromah, uspjeo da se ukotvi u Republici kao druga gospoda oficiri.

Sasvim je prirodno što je nadzornik Slavik, kada je primio Švejka, bacio na njega pogled pun nijemog prebacivanja:

-I tebi je, znači, sumnjiva prošlost, čim si dospjeo ovamo. Ali ništa za to! Mi ćemo se potruditi, momče, da ti boravak ovde bude sladak kao i svima onima koji su pali u naše ruke. Samo znaj da te naše ruke nisu bogzna kako nježne, damske ručice.

I da bi svojim riječima dao što veći značaj, on gurnu svoju žilavu, ogromnu stisnutu šaku, Švejku pod nos i reče: - Samo onjuši, bitango!

Švejk onjuši i reče: - Ne bih baš volio da me ona počeše po nosu! Nekako smrdi na groblje.

Ovaj miran i odvažan odgovor se jako dopao garnizonskom hapsandžiji.

-Ehej, ispravi se, šta imaš u džepovima? - reče udarajući Švejka šakom u stomak.

-Ako imaš cigaretu, možeš je zadržati, ali novac daj ovamo, da te ne pokradu. Više nemaš? Zaista nemaš? Ne laži, jer se laž kažnjava.

-Kuda ćemo s njim? - zapita narednik Repa

-U broj šesnaest, među one u gaćama, - odluči garnizonski hapsandžija. -Zar ne vidite da je sam kapetan Linhart napisao: „Strogo čuvati i paziti da ne pobjegne"?

-Da, da, - obznani on Švejku. - S nitkovima se postupa nitkovski. A ako se neki nitkov odupire, bacimo ga u „samicu" i polomimo mu sva rebra, pa ga ostavimo tamo da leži dok ne crkne. To je naše pravo. Kao što smo uradili s onim kasapinom, - sjećate li se Repa?

-Kako da ne, ali taj nam je baš zadao muke, gospo'n nadzorniče, - odgovori narednik Repa sanjalački. - To je bila ljudeskara! Gazio sam po njemu više od pet minuta dok mu nisu počela pucati rebra, a iz usta potekla krv. Umirao je još deset dana posle toga. Nikako da ga dotučeš.

-No eto, vidiš, nitkove, tako prolazi kod nas ko se odupire ili pokuša da bježi, - završi svoje pedagoško predavanje garnizonski hapsandžija Slavik.

-Ustvari, to je samoubistvo, koje se kod nas takode kažnjava. Ili, ne dao ti bog, smrade prokleti, da ti padne na pamet da se požališ na šta prilikom inspekcije. Kad dode inspekcija i zapita: „Imate li kakvu žalbu?" - moraš, funjaro jedna, stati mirno i odgovoriti da si potpuno zadovoljan. No, kako češ to reći, đubre jedno, ponovi!

-Pokorno javljam da se ni na šta ne žalim i da sam potpuno zadovoljan, ponovi Švejk s takvim umiljatim izrazom na licu da se garnizonski hapsandžija prevario i shvatio to kao nešto potpuno iskreno i pošteno rečeno.

-A sad se svuci sve do gaća, pa u broj šesnaest - reče uljudno, ne upotrebljavajući riječi: nitkove, đubre, smrade, kao što je inače imao običaj.

U šesnaestici je Švejk zatekao dvadesetak ljudi u gaćama. Sve su to bili krivci u čijim je aktima stajala napomena: „Strogo čuvati i paziti da ne pobjegne".

Da su gaće bile čiste a prozori bez rešetaka, na prvi pogled čovjek bi pomislio da se nalazi u garderobi kakvog javnog kupatila.

Narednik Repa predade Švejka „sobnom starješini", bradatom čovjeku u razdrljenoj košulji. Ovaj zapisa njegovo ime na komadu papira koji je visio na zidu i reče: - Sutra je kod nas pozorište. Vodiće nas u kapelu na propovijed. Svi mi u gaćama imamo mesto baš pod samim olatrom. Ala će biti smijeha!

Kao i u svim zatvorima i tamnicama, tako je i u garnizonskom zatvoru domaća kapela bila veoma omiljena. Razumije se da prinudne posjete kapeli nisu imale za cilj da posjetioce približe bogu ili da zatvorenici steknu više pojmove o moralu. O takvim glupostima nije moglo biti ni govora.

Službe božje i propovijedi bile su odlična razonoda u dosadnom životu garnizonskog zatvora. Nije bilo važno približavanje bogu, već nada da na putu u kapelu, kroz hodnike i dvorište, čovjek nađe kakav čik od cigarete ili cigare. Boga bi potpuno potisnuo u pozadinu mali opušak koji se beznadežno valja u pljuvaonici ili negdje na prašnjavom podu. Taj mali, smrdljivi predmet odnio je pobedu i nad bogom i nad spasenjem duše.

Pa onda, ona propoved, kao glavna atrakcija!

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search