LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi Bosanski ljudi - Ismet Ajanović
Bosanski ljudi - Ismet Ajanović PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 05 Siječanj 2016 14:14

 

Ismet AjanovićMoj Dedo, moj Ismet Ajanović

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (od uzbrdo memli strane), a sada živi u Mariboru

Zamislite čovjeka koji živi i proživi dugi, dugi ljudski vijek i nikada se ni s kim ne posvadi; čovjeka koji nikada nikoga ne zamrzi, nego jedino i u krajnjoj nuždi za nekoga ko se o njega ogriješio kaže samo ovo: “Vala, čini mi se da i nije neki čo’jek”.

Zamislite čovjeka koji kroz dva rata prođe, bude vojnik i civil, a da nikome nikakva zla niti napravi, niti zaželi. Naprotiv, ljubavlju i dobrim djelima sve svoje puteve, baš k’o što je kaldrmisao svoju prekrasnu avliju.

Zamislite čovjeka koji iskreno voli cvijet i mačku, komšiju i familiju…

I konačno, čovjeka koji je godinama, iz dana u dan, stvarao čuda.

Da je slučajno bio katolik, siguran sam da bi se našao neko ko bi vatikanskoj komisiji predložio beatifikaciju. Priključio bih se potpisnicima i dopunio njegovu biografiju anegdotama koje su potvrda navedenih karakteristika u biografiji Ismeta Ajanovića - Dede. Čitaocu,pak, stavljam iste na uvid, a potajno se nadam da će priča o dotičnome dirnuti i nekoga od onih koji uspomene na posebno važne, drage i zaslužne ljude njeguju i tako što im poslije smrti dodijele jednu ulicu ili Trg.

Rođen je u Rogatice daleke 1922.godine u uglednoj porodici Ajanovića. Ispričao mi je, a ja upamtio kako je u osnovnoj školi nacrt’o jedan rad, pa mu učiteljica taj rad “izuzela”.

…”Onda sam nju nekako mrsko pogled’o. Vidjela je to i kazala mi da se ne bojim, da će mi rad vratiti,neg’ samo hoće da ga pokaže u zbornici…”

Ko će u to vrijeme u Rogatici primijetiti i stimulisati talenat malog Ismeta? Niko. No, u toj Rogatici, a posebno njenoj okolini koja je zapravo carstvo romanijsko Ismet je odrastao, gledao, slušao, upijao, i pamtio. Pohranio je sve u najvažniju seharu životnu, onu na kojoj bi trebalo da piše: “Uspomene iz djetinjstva”.

Pa dođe i rat. Onaj drugi. Sjetio bi se ponekad četnika koji su palili neke kuće, pa partizana u koje je dobrovoljno otišao, te kasnije negdje kod Sarajeva nekakve brzinske vojne obuke. Bio je pekar i ta je činjenica bila odlučujuća na njegovom ratnom putu. Nema u Ismetovom sjećanju priča o viđenim zločiima, nema priče o pobjedama i porazima, ni o mukama i tegobama, ni o umoru i strahovima. Ne! Za njega je rat bio ovo:

“Onda smo dugo, dugo išli i zauzeli smo Karlovac. Eeeee, tamo smo osvojili jednu l’jepu pekaru. Pa smo pekli hljeb da vojska ne bude gladna…”

Isto je bilo i u Sisku. Ismetova ratna priča je priča o pekarama koje su osvojili i na taj način spašavali vojsku od gladi. Koliko se kad moglo, jer valjalo je i do brašna doći.

Nakon tog rata, dakle, onog Drugog svjetskog, Ismet je iz zdravstvenih razloga morao napustiti pekarski posao. Postao je kafedžija. Koliko je imao sluha i senzibiliteta za druge ljude govori jedna anegdota koju mi je on ovako opisao: …”Bio ti je jedan stariji čovjek, stanov’o je neđe ne Širokači. Nako, miran, fin i bogobojazan.Pa bi on često navrati kod mene u kafanu, a ja čim imaj i malo vremena sjed’em s njim da mu pravim društvo. Jer, bio je on sam, usamljen…Bože, nikako da zaboravim tog čovjeka. Dolazio je on godinama u našu kafanu i mi smo postali pravi ahbabi. Eto, umro je davno, a ja nikad ne proučim jassin svojim roditeljima, a da se i njega ne sjetim i njemu ne proučim. Jer, on nije imao nikog…”

Mislim, evo, i ja na svog Dedu. I nema dana da ne pogledam dvije njegove slike na zidu u mom stanu. Jedna dočarava zimu i plazanje djece niz neku seosku strminu, a druga, jesenju idilu opet u nekom selu. I gledam taj filigranski rad i zamišljam Dedinu ruku kako se s kistom jedinicom, tankim k’o što dlaka jeste tanka, povlači poteze nakon kojih na platnu ostaju grane drveća, krovovi i prozori kuća, jata ptica na nebu koje je u rahmetli Ismeta uvijek bilo vedro, eventualno se kakav oblačić bijeli na njemu…Slike Ismetovog djetinjstva i mladosti koje je on pretvarao u boje i oblike.

A prošle su godine, puno godina od vremena kada je mali Ismet pohađao rogatičku osnovnu školu. Kako to već ide u režiji života i prolaznosti, evo Ismeta u njegovoj kući koju je polako oblikovao prema mogućnostima i željama, sa njim je i ljubav njegovog života, Fadila. Završio je i kaldrmis’o avliju, oblutci složeni k’o za izložbu, okolo cvijeće, nema kakvog nema (uostalom, nije tek tako avlija Ismeta Ajanovića dva puta dobila najvišu opštinsku nagradu zbog ljepote i uređenosti), a Ismet jednog dana sjeo, zapalio i glasno razmišlja: “Sve je to bilo l’jepo, al’ ja sam se osjetio nekako stiješnjen, onaj me avlijski zid nekako ut’jesnio. I onda sam odlučio da razbijem tu tjeskobu i otiš’o sam pa kupio boje i kist i naslik’o prve prizore…”

Te prve Ismetove slike, ostale su do dana današnjeg. Vrijeme ih je bilo malo pohabalo, ali negdje pred samu smrt vratio im se i restaurirao ih te su opet romanijske livade, ovce i pastirir zasijali u punom sjaju. Divila se Ismetova familija, divile se komšije, mnogi nisu mogli vjerovati da je to njegovo djelo. Probudila se nova ljubav i urođeni talenat i kada je Ismet naslikao nekoliko pravih slika na platnu počeli ga nagovarati da ih pokaže. Odnio ih velikom bosanskohercegovačkom slikaru Ibrahimu Ljuboviću da ih vidi i da eventualno budu “ulaznica” za školu koju je umjetnik vodio, a u koju su se mogli upisati talentirani amateri. Kad je vidio slike Ibrahim je Ismetu rekao: “Hajde ti lijepo kući i samo nastavi kako si i počeo. Tebi ne treba nikakva škola.”

Kako tada Ibrahim Ljubović, tako kasnije Franjo Likar, pa Oto Mihalji Berin, pa kritičari sarajevski, pa kritičari beogradski: svi su bili oduševljeni radovima Ismeta Ajanovića. Osvojio Ismet nagrada i nagrada, upoznao puno gradova i puno ljudi i sa mnogima spleo iskrena prijateljstva. Ušao i u Svjetsku enciklopediju naivnog slikarstva.

Nekada je znao putovati, pa kad bi ga određeni prizori fascinirali, on ih je skicirao. Ali, uglavnom sve svoje slike, o kojima je vodio strogu evidenciju i kako i koliko dugo su nastajale i u kojim zbirkama i zemljama su završavale, naslikao je na osnovu sjećanja. I to reduciranih uspomena na kojima slavi život i ljepotu prirode.

Neke Ismetove slike imaju antologijsku vrijednost. Zbog ljepote, ali i zbog filozofskog pogleda na život.Takva je slika “Četiri godišnja doba” o kojoj je Ismet pričao.

“Sprem’o sam se za susret slikara naivaca iz cijele Jugoslavije. I baš mi je stalo da naslikam l’jepu sliku. A šta naslikati? Jednom sam tako hod’o Bembašom i dumo, dumo…Pa mi je na’mpalo da naslikam gore nebo, vasionu sa mjesecom i zvijezdama, a samu sliku pod’jelio sam tako da sam na njoj pored’o godišnja doba. U sredinu sam stavio suncokret i pravi sat…L’jepa slika i baš mi je ispala. Nema onog ko se nije na izložbi kod nje zaustavio. Al’, nisu mi dali prvu nagradu iako su svi slikari govorili kako je moja slika najljepša. Ih… baš mi je bilo krivo…”

Jednom je kod Ismeta došao bugarski ambasador da kupi jednu sliku. A Ismet je prodavao slike na zanimljiv način. Koliko je centimetara bila slika velika - tolika joj je bila cijena. Jer, na svaku sliku Ismet je potrošio dane i dane strpljivog rada. Najprije bi napravio skicu a onda…

“Eeee, vidiš Toni, sad mi valja ovce obući, pa stabla popuniti, ima tu posla, ima…ima, heeej… heeej…”

Pa došao taj ambasador i odlučio se za jednu sliku. Pita koliko je, Ismet je izmjeri i kaže cijenu.

“Može li to malo niže?” - pita ambasador.

A Ismet ustade, poće roviti po ladicama i nađe papir na kojem je vodio evidenciju koliko je dugo radio tu sliku. Pa onda reče ambasadoru: “E, vidiš ovdje piše kol’ko sam dugo radio ovu sliku. Kad to saberem ispada da je moja satnica otprilike ista k’o u vrtlara kojeg sam unajmio da mi ruže potkreše. Ništa ti ja skuplji nisam…pa ti kako hoš. Bujrum kupit’, bujrum ne kupit’!”

“Bogami, ambassador je samo zašutio i platio. Uvidio valjda da je pretjerao.”

A što su Dedo i Fadila znali goste primiti i počastiti!? Bio je to pravi ritual kojem sam bio svjedok nebrojeno puta.

Najprije se pozvoni na vrata, pa onda Ismet odozgo iz sobe otvara i dok ulazim u avliju on je već gore na prozoru. Smije se i maše glavom i dok prođem avlijom on je već na vrhu stepenica:

“Ha’de, ha’de, bujrum. Džela masala!”

“Jesil’ se, bolan, umorio?”- eeee, moj Toni, baš govorim Fadili - »Što nam Tonija ovo nema, a rek’o je popodne?«

I onda me Ismet smjesti na sećiju, raspita se o mom zdravlju i zdravlju moje porodice. Raspriča se o svojoj svakodnevnici, pokaže mi nove radove koji se suše na malom stolu gdje radi…

“Za šta si bogati, hoćemol’ čaj ili kahvu?”

Fadila već kuha što ja poželim. Pa onda pričamo o svakodnevnici, uspomenama, Ismetovim planovima. Prošao je dobar sat kad Ismet dalje pita: “Eeee… sad za šta si ti? Hoš li šljivu jal’ krušku?”

Veče polako pada, Ismet je donio bokaliće i štampliće. Evo na stolu sira, sudžuke, suhog mesa, kiselih krastavaca. Sve tanano narezano i uredno složeno na tanjiru.

Pa onda Fadila otvara rernu, a u njoj sve spremljeno: pile u kesi, ćevapi i pljeskavica…zamirisa soba neopisivim mirisima.

Putujemo našim životima sve troje, Fadila, Ismet i ja, sjećamo se svako svojih doživljaja, raznih likova od kojih su nam neki zajednički poznanici ili prijatelji.

Završićemo s pivom, ono, da presječemo, i na kraju baklavom i kadaifom da bogme i zasladimo.

I s veseljem s kojim me je primio Ismet će me i ispratiti. Nabrojaće sve moje koje trebam pozdraviti i vratićemo se opet svako svojoj svakodnevnici.

U ljubavi i harmoniji proživjeli su Ismet i Fadila šezdesetak godina. Ona, brža na jeziku i pomalo vragolanka, on usporen, tih kao što mudraci znaju biti.

Kad je Fadila umrla, izgledalo je kao da će svaki čas i Ismet za njom. Trajalo je to mjesecima, kad god bih ga nazvao ili rjeđe posjetio, rasplakao bi se kao dijete čim bi pomenuo Fadilu. Malo je jeo i prestao raditi. Ni do čega mu nije bilo.

Možda je prošlo i pola godine kad je ponovo uzeo kist u ruke, čarobni eliksir koji će mu produžiti život. Nabavio je i ptice, naručio ih kod nekog čovjeka, zamolio ga samo da mu proda one koje cvrkuću i pjevaju da ima s kim “pričati”. I pričao je sa pticama. Spavao sam kod njega nekoliko dana. On u svojoj, ja u svojoj sobi. Ujutro bi se najprije probudile ptice. Pa bi onda čuo Ismetov glas: “Ma, ko mi to pjeva, ko mi to pjeva. Eeej,vesele moje ptičice…«

Dok bi ja ustao kafa je već bila na stolu, a Ismet mi s osmijehom, ponosom i radošću pokazivao na ptice kao što mi je znao pokazati svaki od svojih novih radova:

»Aaaah, moj Toni što sam zahvalan tom čo’jeku što mi ih je prod’o.«

Preko pet stotina Ismetovih slika završilo je na raznim svjetskim adresama, a bilo je onih kojih se nikako i ni pod koju cijenu nije htio odreći. Čuvao ih jer se nadao da će dobiti svoju galeriju u kojoj će radoznalci i ljubitelji umjetnosti moći vidjeti šta je i kako je Ismet Ajanović radio. Obećao mu njegov amidžić Etko i – ispunio mu posljednju želju. Otvorio je Ismetovu galeriju u sklopu svog restorana “Pod Lipom” i bio je to pravi kulturni događaj u gradu.

Pobolijevao je već Ismet, kopnio i ta večer u kojoj se dogodilo svečano otvorenje Galerije bila je nekako i jedan od posljednjih Dedinih izlazaka u Čaršiju. Umorili ga razgovori i čestitanja, ali vratio se kući zadovoljan i svaki put poslije, sav ozaren, mi kazivao: “Javili mi Etkini konobari da ljudi dolaze da gledaju…kažu bila i televizija s Pala, plaho lijepo su primili moje slike.”

Čovjek koji je cijeli život proveo pažljivo planirajući svaki svoj korak, isto tako birajući svaku riječ koju će izustiti, jednostavno je osjetio kako mu život ističe. Najprije je sklonio štafelaj, pažljivo složio boje i kistove, a mali stol, za kojim je proveo dane i dane predajući se radosti slikanja, ostao je pust.

Onda je jednog jutra nazvao Etka i zamolio ga da vrati ptice onom dobrom čovjeku koji mu ih je prodao.

Bio sam kod njega jedno veče. Sjedili smo kao i obično, on na desnoj, ja na lijevoj strani sećije, zapalili smo on mi se požalio na slabost i starost. Ustao da skuha kafu i kad se vračao jedva je zadržao tacnu da mu ne ispadne iz ruku. Sjede nekako, a ruka mu počela trnuti - »Aaaa, šta li je sad ovo, moj Toni?” Onda pokuša prinjeti cigaru ustima, ali mu to nikako nije uspjevalo. Moždani udar! Pozvao sam Mirzu, prvog komšiju, on onda Ismetovu sestru, ona doktora…i poslije nekoliko dana provedenih na Koševu, Ismet Ajanović je umro.

Par dodatnih crtica o mom Dedi

Prva crtica

Usred rata dogodi se da Salko zvani Balija, stručnjak za telefone, osposobi komšijama na Vrbanjuši kućne telefone. Bili dugo gluhi pa nakon Salkinog majstorisanja ponovo proradili. Dedo mi pričao:

“Obradov’o nas Salko, baš pravo, pa se mi komšije skupili i kontamo kako da mu se revanširamo. Onaj jedan pomene pitu, onaj drugi kolač, a ja se, moj Toni, sjetim, ma ima tome ko zna koliko godina možda i petneast, jednom sam bio u Italiji ostala mi neka sića pa ja u brzini, ne znam kako to da potrošim, te kupim dvije flaše vina upakovane u onu naki mrežicu…A vino ne pijem neg’ ostavim te flaše u ljetnoj kuhinji pod sećijom. Sjetim se vina i kažem da bi ja dao vino, a komšije horski ono uglas: Bravo Dedo, petica, znamo da Salko kad pije, pije samo vino jer ga najviše voli. I tako skupimo mi to sve, onaj pitu, onaj kolač, ja vino i odnesu to Salki. Vratim se kući i odjednom pomislim: “Bože moj dragi, ono vino je tako dugo stajalo kod mene, šta ako se pokvarilo? Šta ako se Salko, ne daj bože otruje? I tako sam ti ja dum’o c’jelu noć i nisam nikako spav’o. Čim je jutro došlo ja pravac Salki na vrata. Pokucam, on otvori, vidim živ i pitam: - Bogati, popil’ ti ono vino? Kaže Salko – Jesam bogme. Uslast. Petica. Evo ni mahmuran nisam. Bistra mi glavuša! A Ismet će s olakšanjem: -Uh, fala bogu, a ja se prep’o da se ne otruješ, gluho bilo, jer je to vino dugo stajalo kod mene, godinama…«

A Salko će uz smijeh: - Eeee, moj Dedo, veli on, vino što je starije to je bolje…«

Nisam ja to znao. I meni laknulo.

Druga crtica

Bila jedne godine izložba Ajanovićevih slika u Ljubljani, u poznatoj “Merkatorovoj” galeriji. Došli novinari, televizija, diplomatski kor,likovni sladokusci, odnosno slikoljubci, bila i sva Uprava sa predsjednikom koji je, mimo običaja, ostao na otvorenju…Ismet doputovao u zadnji čas, jedva se navrat nanos presvukao u hotelu i još zadihan stigao kada je likovna kritičarka Anja stala za govornicu. Hvalila i hvalila Dedine slike i završila rečenicom: “Evo sunce nam napolju zalazi, a mi smo ovdje obasjani vedrim bojama koje zrače sa slika Ismeta Ajanovića…”

“Uh, Toni, moram i ja nešto na ovo kazat’…,« reče mi Dedo pa, mimo protokola krenu ka govornici.

Raširi usne u osmijeh koji je najčešće stanovao na njegovom licu. Pa othukne: “Uhhhhh.” I izgovori rečenicu koja, mislim tačno ovako ide - Hvala upravi Merkatora, hvala slovenačkoj vladi, a hvala i slovenačkom narodu koji je mnoge naše Bosance u najtežim trenucima primio, smjestio, a bogami i nahranio…«

Dirnule publiku Dedine riječi kao i Dedine slike. Prilazi mu poslije predsjednik Uprave “Merkatora” dr. Žiga Debeljak i miješajući slovenački i naš jezik kaže kako je ponekad u Sarajevu pa bi nekom prilikom iskoristio boravak da ga posjeti. A Dedo mu kao starom ahbabu uzvrati: “Bujrum, bolan ne bio, k’o u svoju kuću. Naleti kad god hoš!”

Ostade mi samo aah što ga češće nisam uspjeo posjećivati.

Ažurirano: Utorak, 05 Siječanj 2016 14:16
 

Komentari  

 
+1 #1 sande 2016-01-05 19:54
...Ma, baš lijepo sjećanje na dedu Ismeta Ajanovića! A još je ljepša slika "okrečitih" šljiva sa zlatnim rujem bukove šume gore-Romanije u pozadini... Eh, šteta zuluma u Rogatici i Vlasenici!!!
Bravo Toni!
Sande
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search