LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira Crtice o dobrom vojaku Švejku
Crtice o dobrom vojaku Švejku

 

ZatvorFeldkurat Oto Kac vadi Švejka iz zatvora

Sudija isljednik Bernis bio je društven čovjek, sjajan igrač karata i moralna propalica; ovde mu je bilo strašno dosadno, pa je jednako pisao njemačke spomen-stihove, kako bi u svakom trenutku imao neku rezervu. Bio je najvažnija ličnost cjelokupnog aparata vojnog suda, jer je imao strahovito mnoštvo neriješenih predmeta i zapletenih akata, tako da je ulivao respekt cijelom vojnom sudu na Hradčanima. Dešavalo mu se da izgubi sav optužni materijal, pa je onda morao da izmišlja nov. Brkao je imena, gubio žalbe i morao da piše nove, onako kako bi mu palo na pamet, otprilike. Dezerterima je sudio zbog krađe, a zločincima zbog dezerterstva. Izmiješao je sve političke procese, koje je naprosto izmišljao. Činio je najnevjerovatnije hokus-pokuse da bi optužene uvjerio da su izvršili zločin o kome oni nisu ni sanjali. Izmišljao je uvrede nanesene Njegovom Veličanstvu, i te izmišljene uvrede uvijek je prišivao onome čiju je žalbu ili optužnicu izgubio u onom beskrajnom haosu zvaničnih akata i spisa.

Servus! - pozdravi vojni svećenik pružajući mu ruku. - Kako je?

-A... nikako, - odgovori isljedni sudija Bernis. — Pobrkali mi materijal, pa ni sam đavo ne može da se snađe. Juče sam poslao tamo gore sasvim lijepo razrađen materijal o jedinom vojniku optuženom zbog pokušaja pobune, a oni mi ga vratili natrag i vele da se u tom slučaju ne radi o pobuni, većo krađi jedne obične konzerve... A lijepo sam stavio sasvim drugi broj na taj predmet, kako li su oni to prokljuvili?... Islednik otpljucnu.

-Kartaš li se još uvijek? - upita vojni svećenik.

-Na kartama sam sasvim propao, poslednji put sam igrao s onim ćelavim pukovnikom „makao", pa sam mu sve bacio u lice. Ali, doznao sam za jednu novu žensku. A šta ti radiš, sveti oče?

-Potreban mi je posilni, - reče vojni svećenik. - Imao sam nekog starog knjigovođu bez akademskog obrazovanja, ali je bio govedo prve vrste. Neprestano je šmrkao i molio se bogu, tako da sam ga poslao s marš-bataljonom na front. Govori se da su taj bataljončić Rusi savim iskasapili. Onda su mi poslali nekakvog koji je neprestano sjedio u krčmi i pio na moj račun. On je bio još nekako podnošljiv čovjek, ali su mu se noge strašno znojile. I njega sam poslao s maršbataljonom na front. A danas sam našao jednog čovjeka koji mi se, onako od šale, rasplakao usred propovjedi. E, takav bi meni bio potreban. Zove se Švejk i sjedi u šesnaestici. Volio bih da znam zašto je zatvoren i da li bismo nekako mogli odavde da ga izvučemo.

Isljednik poče preturati po fasciklima i tražiti predmet koji se odnosi na Švejka, ali kao i uvijek, nije mogao da ga pronađe.

-Sigurno je kod kapetana Linharta, - reče posle dugog traženja. - Đavo ga znao zašto se kod mene sva akta gube. Mora biti da sam ga poslao Linhartu. Odmah ću telefonirati... Halo, ovde poručnik Bernis, gospodine kapetane! Molim vas, da nisu kod vas akta koja se odnose na nekog Švejka?... Kako?... Molim…Švejkov predmet je kod mene?... Čudi me... Ja ga od vas primio? Zaista, to me čudi... Sjedi u šesnaestici... Da,da, znam, gospodine kapetane, da šesnaesticu imam ja. Ali mislim da se Švejkov predmet poteže tamo negdje kod vas... Kako, zabranjujete mi da s vama tako govorim?... Kod vas se ništa ne poteže?... Halo, halo...

Isljednik Bernis sede za sto i poče ogorčeno da grdi aljkavost u vođenju istrage. Između njega i kapetana Linharta većodavno je vladalo neprijateljstvo, u kome su obojica bili veoma dosljedni. Ako je kakav akt koji pripada Linhartu došao u ruke Bernisu, ovaj ga je tako majstorski zaturio da ga ni sam đavo ne bi mogao pronaći. Isto to radio je i Linhart sa Bernisovim spisima, i tako su oni jedan drugom gubili predmete.

(Napomena: Spisi o Švejku pronađeni su u arhivi vojnog suda tek poslije prevrata, sa sljedećom napomenom: „Hteo je da zbaci masku licemjera i lično istupi protiv našeg cara i naše države." Akt je bio gurnut u spise koji su se odnosili na nekog Jozefa Kudelu. Na omotu je bio nacrtan krst, a ispod toga stavljeno: „Riješeno" i datum.)

-Izgleda da sam Švejka izgubio, - reče isljednik Bernis. - Pozvaću ga ovamo, pa ako ništa ne prizna, pustiću ga i narediti da ga odvedu tebi, a ti uredi kako znaš u puku.

Po odlasku vojnog svećenika, isljednik Bernis naredi da mu dovedu Švejka.

Kad su ga uveli, morao je da čeka kraj vrata, jer je isljednik baš u tom trenutku primao telefonski izveštaj iz policije. Saopštavali su mu da je traženi materijal u vezi sa optužnicom broj 7277, koji se odnosi na pješaka Majksnera, primljen u kancelariji broj 1, pod potpisom kapetana Linharta.

Za to vreme Švejk je radoznalo razgledao islednikovu kancelariju. Ne bi se moglo reći da je na njega ostavila prijatan utisak, naročito zbog onih fotografija po zidovima. Na njima su bile prikazane razne egzekucije koje je izvela carska armada u Galiciji i Srbiji. Umjetničke fotografije na kojima su se vidjele spaljene kuće i drveće čije su se grane povijale pod teretom obješenih. Neobično lijepa bila je jedna fotografija iz Srbije na kojoj se vidjela obješena jedna cijela porodica: otac, mati i mali sin. Dva vojnika sa bajonetima čuvaju drvo s obješenima, a neki oficir, kao pobjednik, stoji ispred njih i puši. A u pozadini, dimila se poljska kuhinja.

-No, šta je s vama, Švejk? - zapita isljednik Bernis, pošto je telefonski izveštaj stavio ,,ad akta". - Šta ste to skrivili? Hoćete li da priznate, ili čekate da protiv vas podignemo optužnicu? Ovako dalje ne može... Nemojte misliti da se nalazite pred sudom gde vas ispituju glupavi civili. Ovo je vojni sud, K und K Militargericht. (Carski i Kraljevski Vojni sud) Jedini vaš spas od stroge i pravedne kazne biće ako sve priznate.

Isljednik Bernis primenjivao je naročitu taktiku prema optuženom čiji je materijal izgubio. Kao što vidite, u tome nije bilo ničeg naročitog, i zato se ne trebačuditi što su u ovakvim slučajevima rezultati saslušanja i istrage bili ravni nuli. U takvim slučajevima isljednik Bernis trudio se da bude veoma pronicljiv, jer nije raspolagao nikakvim materijalom protiv optuženog, a isto tako nije znao ni zašto je dotični optužen ni zbog čega sjedi u zatvoru. Trudio se da pomoću pažljivog posmatranja fizionomije optuženog pronađe zbog čega je uhapšen. Njegova pronicljivost i poznavanje ljudi išli su tako daleko da je jednog Ciganina koji je u garnizonski zatvor dospjeo zbog krađe nekoliko tuceta rublja (bio je pomočnik magacionera) optužio kao političkog krivca, jer je, tobože, u nekoj birtiji razgovarao sa vojnicima o uspostavljanju samostalne, narodne države koja bi se sastojala od čeških zemalja i Slovačke, sa slovenskim kraljem na čelu.

-Mi imamo u rukama dokumenta, - rekao je nesretnom Ciganinu - a vama ne preostaje ništa drugo već da priznate u kojoj ste krčmi to rekli, iz koje su regimente bili oni vojnici koji su vas slušali i kada se to odigralo.

Jadni Ciganin izmislio je i datum, i krčmu i iz koje su regimente bili oni tobožnji vojnici, a kad se vratio sa saslušanja, pobjegao je iz garnizonskog zatvora.

-Dakle, vi ništa nećete da priznate, - reče isljednik Bernis kada je vidjeo da Švejk šuti kao zaliven.

-Vi nećete da kažete zašto ste ovde, što su vas zatvorili? Doooobrooo! Bolje bi bilo da to kažete pre nego što vam ja sam reknem. Još jednom vas opominjem da sve priznate. Biće bolje za vas, jer će to olakšati istragu i ublažiti kaznu. Tu je kod nas isto kao i kod civilnih sudova.

-Pokorno javljam, - začu se Švejkov dobroćudni glas - da sam ovde, u garnizonskom zatvoru, kao nahoče.

-Kako to mislite?

-Pokorno javljam da to mogu objasniti na vrlo jednostavan način. U našoj ulici bio jedan ugljar pa imao potpuno nevinog dvogodišnjeg sinčića, a taj je mali jednom prilikom izišao iz kuće i pješke sa Vinohrada otišao čak u Libenj, gdje ga je neki policajac našao kako sjedi na trotoaru. Odveo ga je u policijski komesarijat i tamo su to dvogodišnje djetence uhapsili. Kao što vidite, taj mali je bio potpuno nevin, pa ipak su ga zatvorili. Da je znao govoriti i da ga je neko zapitao zašto je uhapšen, on takođe ne bi znao. I sa mnom je tako nešto slično. I ja sam nahoče.

Hitar pogled isljednikov preletje preko Švejkove figure i razbi se o njegovo lice. Iz cele Švejkove pojave zračila je takva ravnodušnost i nevinost da isljednik Bernis poče ljutito šetati po kancelariji, i da nije već obećao vojnom svećeniku da će mu poslati Švejka, ko zna kako bi se ovaj proveo. Najzad se opet zaustavi kraj svog stola.

-Čujte, - reče Švejku, koji je ravnodušno gledao ispred sebe, - ako se samo još jedanput sretnem s vama, zapamtićete me dobro. Vodite ga!

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search