LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira Crtice o dobrom vojaku Švejku
Crtice o dobrom vojaku Švejku

 

Puštanje iz zatvoraPred puštanje iz zatvora Švejk je ponovo u šesnaestici

Kada su Švejka odveli natrag u šesnaesticu, isljednik Bernis pozva nadzornika garnizonskog zatvor, Slavika.

-Do daljeg naređenja, Švejk se stavlja na raspoloženje gospodinu feldkurartu Kacu, - reče službeno. - Spremite otpusnicu iz zatvora i dva vojnika neka sprovedu Švejka do gospodina feldkurata!

-Da ga okujemo u lance, gospo'n natporučniče?

-Magarčino jedna! Zar nisi čuo da sam jasno i glasno rekao: spremiti otpusnicu iz zatvora.

Sve ono što se preko dana nakupilo u isljednikovoj duši, i kapetan Linhart, i Švejk, sručilo se sad kao bujica na hapsandžiju i završilo se riječima: -Uviđate li sad da ste pravi krunisani magarac?

Istina, ovako bi se trebalo obraćati samo kraljevima i carevima, ali ni prosti garnizonski hapsandžija, nekrunisana glava, nije bio ovim zadovoljan. Odlazeći od isljednika, katilski je ritnuo nogom kažnjenika koji je čistio hodnik.

Što se tiče Švejka, nadzornik je uvrtio u glavu da Švejk mora makar još jednu noć prespavati u garnizonskom zatvoru i na taj način još štogod doživeti.

Zadnja noć provedena u garnizonskom zatvoru spada u Švejkove najljepše uspomene. Kraj šesnaestice bila je jedna „samica", mračna rupčaga, odakle su se čuli jauci nekog vojnika kome je narednik Repa, po naređenju hapsandžije Slavika, lomio rebra zbog nekog disciplinskog prestupa.

Kad su jauci prestali, iz šesnaestice se čulo tucanje ušiju koje su zatvorenici nalazili u gaćama i po tijelu. U otvoru na zidu iznad vrata mala petrolejska lampa opletena žičanom mrežom bacala je sumornu svetlost i dimila se. Zadah petroleja miješao se s isparavanjem prljavih ljudskih tijela i zadahom kible, koji je posle svake upotrebe širio nov talas smrada u šesnaestici. Loša ishrana svima je otežavala proces varenja, i većina je patila od vjetrova, koje su puštali kroz noćnu tišinu, odgovarajući jedan drugom tim signalima na razne viceve.

U hodniku su se čuli odmjereni koraci stražara koji je s vremena na vrijeme kroz otvor na vratima virio unutra.

Na srednjem ležištu čulo se tiho pričanje: - Prije nego što sam pokušao da pobjegnem i prije nego što su me strpali ovamo među vas, sjedio sam u broju dvanaest. Tamo su bajagi lakši krivci. Jednog dana dovedoše tamo nekog čovjeka iz provincije. Rebnuše ti tog dobričinu sa četrnaest dana, jer je u svojoj kući davao prenoćište vojnicim dezerterima. U početku su mislili da je to neka zavjera, a poslije se pokazalo da je to radio za pare. Trebalo je da bude zatvoren s onim najlakšim prestupnicima, ali pošto tamo nije bilo mesta, strpali su ga među nas. E, ljudi moji, da znate samo šta je taj svega sobom doneo od kuće i šta su mu sve poslali, jer mu je na neki način bilo dozvoljeno da se hrani o svom trošku hrani. I bilo mu je dopušteno da puši. Imao vam je taj dvije šunke, ogroman kruh, gomilu kuhanih jaja, masla, cigareta, no... ukratko, sve što čovjek može poželjeti imao je on u svoje dvije goleme torbe. I taj čovjeklijepo mislio da to mora požderati sam. Počeli smo ga moljakati, kad smo vidjeli da mu ni na pamet ne pada da s nama podijeli, kao i ostali, kad su nešto dobijali. Ali iz njega ala zinula... ni opepeliti! Te ne znam ovo te ono, te kako će on biti u zatvoru četrnaest dana, pa bi pokvario stomak kad bi morao da jede ovaj kupus i truhli krompir koji mi dobijamo za obrok. Ali, veli on, daće nam soje cijelo sjledovanje iz zatvorske kuhinje, jer njemu, veli, do toga nije stalo, a mi to možemo da raspodijelimo među sobom, ili da se redom izmjenjujemo. Kažem vam, to je bio tako fini čovjek da čak ni na kiblu nije htio da sjedne, već je to uvijek ostavljao za sutradan, kad ide u šetnju. Bio je tako razmažen da je, zamislite samo, čak i klozet papir ponio sobom. Odgovorili smo mu da mu mi pljujemo na tu njegovu porciju hrane iz zatvorske kuhinje, pa smo trpjeli dan, dva, tri..

Za to vreme on je žderao šunku, mazao puter na kruh, tuckao i gulio tvrdo kuhana jaja, ukratko, ukratko…živio je kao bog. A kad je pušio, nikome ni jedan dim! Bajagi, mi ne smemo da pušimo, jer, veli, kad bi hapsandžija vidjeo kako nam daje da povučemo dim, onda bi njega zatvorili. Kao što rekoh, izdržali smo tri dana. A četvrtog dana na noć... bi šta bi. Kad se sutradan ujutru naš čova probudio... ah, da, zaboravio sam da vam kažem da se svako jutro, u podne i uveče pre nego što zaspi dugo molio bogu. Helem, kad se pomolio bogu, počeo je da traži svoje torbe pod ležištem od dasaka. Jest... torbe su tu, ali... prazne, sparušene kao suva šljiva. Udario je u dreku, kako smo ga pokrali i ostavili mu samo klozet-papir. Onda je, opet, jedno pet minuta mislio da s njim zbijamo šalu i da smo sve one poslastice negdje sakrili. I još onako veselo kaže: „Znam ja da ste vi šaljivčine i daćete mi sve vratiti, ali što jest, jest, šala vam je uspela".

Među nama biješe i neki Libenjak i on mu reče: ,,Znaš li šta? Pokri se dekom preko glave i broj do deset, a onda pogledaj u te svoje torbe". A ovaj se kao kakav poslušni deran pokri i poče da broji: jedan, dva, tri... a onaj Libenjak će na to: ,,Hej, ne smiješ brojati tako brzo - lagano, savim lagano..." I tako onaj ispod deke broji polako, sa pauzama: jedan... dva... tri... Kad je izbrojao do deset, izvuče se ispod deke i pogleda na svoje torbe. Jezus-Marija, ljudi, kako je taj počeo da viče kad je vidio da su torbe prazne kao i pre. Pa još ono njegovo blesavo lice... e, lijepo je baš to bilo, samo što nismo pokrepavali od silnog smijeha. A onaj Libenjak će opet: „Slušaj, pokušaj još jednom." I vjerujte, bio je toliko poblesavio da je još jedanput brojao do deset, a kad je vidjeo da u torbama opet nema ništa osim klozet-papira, počeo je da udara pesnicama u vrata i da viče: „Teško meni, pokradoše me... pokradoše me, u pomoć!... Otvarajte, za ime boga, otvarajte!" Odmah dotrčaše stražari, pozvaše hapsandžiju Slavika i kaplara Rihu. A mi svi u jedan glas rekosmo kako je ovaj poludio, da je cijelu noć

žderao i požderao sve što je imao. A on samo plače i ponavlja: ,,Da mi je samo znati gde su mrvice!" Onda su tražili mrvice, i razumije se, nisu ih našli, jer nismo ni mi baš tako blesavi... Ono što nismo mogli sami da pojedemo poslali smo „poštom", na kanafi, na drugi sprat. Nisu nam mogli baš ništa, iako je onaj blesavko uporno tjerao svoje: ,,Da mi je samo znati gdje su mrvice!" Cijelog dana taj vam ništa nije okusio i neprestano je motrio da kogod od nas nešto ne jede ili ne puši. Ni sutradan za ručkom nije ni taknuo hranu iz zatvorske kuhinje, ali uveče su mu oni truli krompiri i kupus još te kako prijali, samo, sad se nije molio bogu, kao ranije kad je jeo šunku i jaja. A kad je jedan od nas na neki način došao do bilo kakvog opuška, tek onda je s nama progovorio i molio da mu damo jedan dim. I naravno... dobio je šipak!

-Uf, većsam se poplašio da ćeš reći kako ste mu taj jedan dim dali - primijeti Švejk. - Time bi pokvario celu priču. Takvoj plemenitosti mjesto je samo u romanima, ali u garnizonskom zatvoru, pod ovakvim okolnostima, to bi bila najveća glupost.

-A jeste li mu dali „ćebe"? - začu se nečiji glas. (ćebe ili ćebovanje: kada nekog od kolega u vojsci ili u zatvoru drugi vojnici dobro prekriju ćebetom i onda gas vi kolektivno prebiju, a taj nesretnik ispod ćebeta zglave ne može skužiti ko ga je sve tukao)

-Na to smo zaboravili.

Posle toga nastala je tiha debata da li je trebalo da posle svega dobije “ćebe" ili ne. Većina je bila za.

Razgovor se lagano utišavao. Jedan po jedan je zaspao, češući se pod pazuhom, po prsima i po trbuhu, tamo gde se uši najviše zadržavaju. Uspavljivali su se pokrivajući se ušljivim dekama preko glave da im ne bi smetala svjetlost petrolejske lampice...

U osam sati ujutru pozvaše Švejka da ide u kancelariju.

-S lijeve strane, kraj kancelarijskih vrata nalazi se pljuvaonica, u nju bacaju opuške, - pouči Švejka jedan od iskusnih zatvorenika. - A onda, na prvom spratu, u hodniku, proći ćeš opet pored još jedne. Hodnike čiste tek oko devet sati, pa ćeš valjda nešto naći.

Međutim, Švejk ih je prevario u njihovim nadama. Više se nije vratio u šesnaesticu. Devetnaest gaćana su nagađali i pravili najrazličitije pretpostavke. Neki pjegavi vojnik iz poslednje odbrane, koji je imao najbujniju maštu, razglasio je kako je Švejk pucao na svoga komandira i da su ga danas odveli na Motolsko vježbalište i strijeljali.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search