LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Ponedjeljak, 11 Srpanj 2016 09:19

 

Safet BandžovićProgon muslimana iz Srbije 1830-1867. godine

Safet Bandžović, Sarajevo

Ivo Andrić 23. avgusta 1938. u svojstvu pomočnika ministra za vanjske poslove pismom iz Beograda obavještava jugoslavensko poslanstvo u Londonu o ”iseljavanju muslimana iz Južne Srbije ” Pisao je: ”Potrebno je, ipak, već sad reči da se radi, ukoliko se nas tiče, na iseljavanju iz Južne Srbije življa turskog jezika i turske kulture. Prema našim statističkim podacima turska manjina u Jugoslaviji broji oko 150.000 duša, dok Turci smatraju da njen broj dostiže i do 250. 000. U tim granicama svakako će biti utvrđena iseljenička kvota. Za nas kao i za Tursku ovo nije samo jedno nacionalno-političko pitanje, kao što se to često pominje. Socijalni razlozi nam naročito nalažu da se što pre ostvari plan o iseljavanju turskog življa. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike površine ziratnog zemljišta na kome bi se mogao smestiti veliki broj naših sunarodnika iz pasivnih krajeva države, kao što su Crna Gora, Dalmacija, Hercegovina, Lika.” (Ivo Andrić, Diplomatski spisi, Beograd1992, 193-194)

U pripreme za masovno iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Kraljevine Jugoslavije, a koje se izjašnjavalo kao tursko, bilo je uključeno više državnih organa i naučnih institucija. Veliki broj zahtjeva za iseljavanjem iz Jugoslavije neki su srpski naučnici pokušavali da objasne kao ”nedoraslost građanskom pravnom poretku ”, bez uzimanja u obzir djelovanja svih faktora koji su pratili i podstrekivali obim emigracije. Turske vlasti su bile planirale da iseljenike iz Jugoslavije nasele na granične prostore prema Kurdima u Iranu i Iraku. Pokušaj naseljavanja domaćeg turskog stanovništva u ove nesigurne predjele nije uspio jer Turci nisu željeli da idu u brdske i borbama izložene krajeve.

Drugi svjetski rat je omeo realizaciju iseljavanja muslimanskog stanovništva iz Jugoslavije u Tursku, ali je taj proces nastavljen ubrzo nakon završetka rata. Izvjesnu nedoumicu su među zapadnim zemljama u vezi ovog sporazuma unosile nejasne granice između ”muslimana” i ”Turaka”. Turska vlada sa svoje strane nije učinila ništa da te nedoumice otkloni. U martu 1938. Haydar-beg, turski ministar, je u Beogradu u razgovoru sa svojim albanskim kolegom precizirao stav svoje vlade o sporazumu za iseljenje Turaka iz Jugoslavije. On je izjavio da je u vezi sa iseljavanjem dobio striktna uputstva od predsjednika Turske, Kemala Ataturka, da Turska nije muslimanska republika, niti je to trebala da postane prihvatanjem muslimana ostalih ”rasa”. Turska vlada nije htjela da otvori vrata albanskim iseljenicima iz Jugoslavije. Na ovakve tvrdnje Haydar-bega albanski ministar ga je upitao koliko onda ima Turaka u Jugoslaviji. Ovaj je odgovorio da se radi o 250. 000 osoba. Očito je, međutim, da je ovaj sporazum trebao da se primjeni na kompleksnoj etno-vjerskoj strukturi stanovništva Kraljevine Jugoslavije. Evropski diplomatski posmatrači nisu imali principijelnih primjedbi protiv konvencija o iseljavanju muslimanskog stanovništva, mada su konvencija, kao što je bila tursko-rumunska i tursko-jugoslavenska, podrazumijevale izvjestan stepen pritiska na stanovništvo kako bi se primoralo na iseljavanje. Dokumenti otkrivaju i stalno prisutnu dvoličnost kod diplomatskih posmatrača, pri etno-vjerskom poimanju muslimanskih manjina, koja je djelimično bila u samim stvarima, a djelimično zavisila od znanja, predrasuda i njihove čisto političke opredjeljenosti.

Početkom oktobra 1938. prošao je kroz Novi Pazar reis ullema Fehim ef. Spaho i, na kratkom zadržavanju, pozvao Bošnjake da svoju zemlju ne napuštaju, jer je njihova, da su je oni stekli.

U Istanbulu su nakon Prvog svjetskog rata, uz odobrenje turskih vlasti i uz pomoć jugoslavenskih diplomatskih predstavnika, jugoslavenski državljani nemuslimani, kojih je bilo nekoliko hiljada, osnovali iseljeničko društvo ”Jugoslovenska sloga”. Članovi ovog društva su mahom bili oženjeni Grkinjama ili udate za Grke, i malo je njih znalo srpski ili makedonski jezik. U početku su se u ovo društvo učlanjivali i pojedini muhadžiri porijeklom iz Jugoslavije, ali su kasnije istupili iz članstva, bilo zbog pritiska turskih vlasti, bilo zbog sektaštva i kratkovidosti rukovodstva društva i diplomatskih predstavnika Jugoslavije. I jedni i drugi smatrali su muhadžire porijeklom iz Jugoslavije Turcima u punom smislu te riječi. Turska je bila poučena iskustvom raspada višenacionalnih i višekonfesionalnih država, kakvo je bilo i Osmansko carstvo, pa je uzela za načelo svog državnog programa stvaranje etnički homogene državne zajednice.

Mi Bošnjaci smo jako čudan narod. Malo nas zanima prošlost muslimana Mađarske, pa ranije Vojvodine, Srbije, Hrvatske, Crne Gore. To što se događalo njima, sad se događa nama Bošnjacima. Bošnjaka više nema u Istočnoj Bosni, Herecegovini, Zapadnoj Hercegovini, Sjevernoj Bosni, izuzev sjeverozapadnog dijela, Bihać i okolina.

Prostor na kome danas žive Bošnjaci velik je tek toliko da ga uzduž i poprijeko možeš preći za jedan do dva i po sata. Od Kalesije do Gradačca kolima možeš preći za jeda sat, od Tuzle do Sarajeva za dva sata i trideset minuta, i od Sarajeva do Konjica za oko jedan sat. Eto, to je prostor na kome danas žive Bošnjaci. Ako slijedimo neku istorijsku logiku za pedeset godina bit će od Bošnjaka “očišćena” sva sela oko većih gradova na ovim prostorima, a nakon još pedesetak godina počet će čišćenje i samih gradova po već isporbanom principu: Beograd, Užice, Šabac, ili novije Banjaluka, Prijedor, Brčko, Zvornik, Višegrad, Foča, Stolac, Srebrenica, itd. Da li će imovina Bošnjaka u ovim mjestima biti uzurpirana na isti način kao imovina muslimana Beograda, Užica, Šapca, itd? Čitajuci štampu, nije teško primijetiti, da se to već događa u: Srebrenici, Zvorniku, Višegradu, Gacku itd.

Vratimo se na izvanredan tekst Dr. Ive Banca o agrarnoj reformi. Pogledajte ko je nakad živio na prostorima od Banja Luke do Bosanske Gradiške, a ko živi danas, to jest koga više nema, a ko se naselio i na koji način. Dopunjavajući rad ”Iseljavanje muslimana Srbije”, nastojao sam napisati zaključak, koji treba da nas pokrene na razmišljanje o našoj sadašnjosti i budućnosti. Nemojmo zaboraviti na volju međunarodne zajednice koja se poklapa sa voljom naših susjeda. Uporedite samo mapu podjele BiH po planu Cevetković-Maček i ovu najnoviju po planu iz Dejtona. Da li ima nekih razlika, i koliko su one velike?

Izgubljeno je samo ono od čega smo se odrekli.

(Tekst gospodina Safeta Bandžovića je prenesen iz lista Ujedinjena Bosna i Hercegovina, broj 152, juli/avgust 2016)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search