LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijske zanimljivosti Crtica o Bogumilima
Crtica o Bogumilima
Nedjelja, 06 Studeni 2016 12:07

 

Jasna-1Još nekoliko riječi i pitanja o Bogumilima i historiji Bosne i Hercegovine i historijskim interpretacijama

Jasna Šamić, Pariz

Istražujući godinama kulturnu historiju Bosne na osnovu osmanskih dokumenata želim postaviti nekoliko pitanja u vezi s «bogumilskim mitom» i dodati nekoliko riječi na osnovu vlastitog istraživačkog iskustva. Izučavajući djelo Kaimi-Babe (17.v.), autora sufijske-mističke poezije na osmanskom-turskom, i alhamiado pjesama (na slavenskom, bosanskom  jeziku, arapskim pismom), naišla sam u njegovoj alhamiado kasidi na pomen Bogumila/Bogomila, ili riječi Bogu mili. U bivšoj Jugoslaviji su o tome vođene polemike slične onim u Danima prije nekoliko godina. C. Popović je tvrdio da su to dvije riječi, da su Bogumili izmišljotina, da se izraz prvi put javlja kod Konstantina Filozofa (Žitije deposta Stevana Lazarevića, 14.v.), dok je po M.Hadžijahiću, riječ Bogumil/Bogomil kod Kaimi-Babe dokaz postojanja bogumilstva u Bosni. Ova raspravava zahtijeva oprez; u arapskom pismu teško je prepoznati slavenske riječi, pa napisano (sve troje na isti način) čitamo na tri načina : Bogomil, Bogumil i Bogu mili.

Istraživači su odavno podijeljeni u vezi s pitanjem bogumilstva u Bosni.

Govoreći o islamizaciji, Nedim Filipović se doticao bogumilstva, prilazeći mu oprezno. Odmah recimo da je u osmanskim dokumentima nemoguće naći pomen o tom: Turci stanovnike dijele samo na «muslimane» i «nemuslimane». Profesor Filipović je smatrao opasnim svesti islamizaciju Bosne na bogumilsku komponentu, po kojoj bi muslimani imali ekskluzivno pravo na zemlju (jer jedini tvrde da su bogumilskog porijekla).  

I istoričar iz Bosne, Dubravko Lovrenović veli da Nedim Filipović ima ograde u vezi s bogumilstvom. Citirajući B.Lewisa, autor pominje i druge orijentaliste, posebno izvrsnog istraživača Adema Handžića, nepravedno zanemarujući Branislava Đurđeva, i još neke koji su se svi bavili bosanskom historijom. Samim tim ističe ulogu orijentalista u izučavanju Bosne. Da, gotovo je nemoguće izučavati povijest ove zemlje bez poznavanja turskog-osmanskog, arapskog i persijskog jezika. Četiri stotine godina dokumenti su pisani gotovo isključivo na turskom-osmanskom jeziku, a uslov za njegovo poznavanje jesu arapski i persijski, od čijih leksema i morfema se mahom sastoji osmanski-turski. Profesori Đurđev i Filipović, kao i Adem Handžić, znali su ove jezike. Njihov renome prelazi granice Balkana. Nedim Filipović, čiji sam bila đak i dugogodišnji saradnik, napominje, dalje, da Bogumili nestaju s dolaskom Turaka, pitajući se prelaze li na islam, na katoličanstvo, ili napuštaju zemlju. Nemoguće je odgovoriti na ovo pitanje iz gore navedenog razloga! Isti autor, međutim, navodi da je u turskim dokumentima pronašao riječ Bogumilo, ime naselja u Bosni, znak da stanovnicima naziv nije nepoznat. I postojanje ličnog imena Bogumil, pronađenog u dokumentima, za istraživača je dokaz da su stanovnici Bosne poznavali taj naziv. Nedim Filipović, međutim, pokazuje da i katolici i pravoslavci prelaze na islam, nalazeći potvrdu najčešće u defterima, kojima se posebno bavio A.Handžić, dajući neprocjenjiv doprinos izučavanju bosanske prošlosti.

Zaključujemo: mada oprezan, Nedim Filipović ne isključuje postojanje bogumilstva. Potom, nijedan ozbiljniji historičar nije doveo u pitanje postojanje specifične crkve u Bosni, zvane Bosanska. Ni Dubravko Lovrenović, mada negira vezu Bosanske crkve s bogumilstvom, ne negira postojanje religije koja se, ako ništa, donekle razlikovala od katoličanstva i pravoslavlja, takođe prisutnim u Bosni. Adepti Crkve nazivaju se bosanskim krstjanima, a svi stanovnici, bez obzira na religijsku pripadnost, Bošnjacima. Turci zatiču taj naziv za sve stanovnike zemlje, zadržavši ime Bosna, i stvorivši od bivšeg kraljevstva prvo Bosanski sandžak (administrativna jedinica), a kasnije Bosanski Pašaluk (i Hercegovački sandžak je bio samo dio tog Pašaluka). Ako neko, pak, tvrdi da se u zemlji, zvanoj Bosna, nije radilo o postojanju specifične crkve koja se distancirala i od Pape, univerzalnog katoličanstva, i kasnije od srpske autokefalne crkve, trebalo bi da odgovori zašto se crkva naziva bosanskom, a ne katoličkom ili srpskom, i zašto se adepti zovu bosanskim krstjanima.

Možemo istaći još jedan faktor, geografski, u to vrijeme sigurno presudan u određivanju identiteta, koji, pak, nije odrednica za katoličke crkve i u moćnijim zemljama od Bosne. Papa bi se oštro suprotstavio autokefalnosti svake katoličke crkve, a bio je i protiv bosanske, smatrajući je herezom. Nije na odmet pomenuti čitaocima još jedan detalj: prvi bosanski vladari su « hrišćani koji priznaju Papu », katolici ; a to su i Srbi (Nemanjići su, zna se, katolici; istočna i zapadna crkva se razilaze u 11.v, a do osamostaljenja srpske-pravoslavne, kojoj se dugo opire Konstantinopolis, dolazi u 14. v.). Bosna ima ne samo specifičnu crkvu (specifičan naziv za Crkvu) - makar ona bila suštinski hrišćanska - , nego se i slavenski jezik zemlje zove bosanskim, a njeno «nacionalno» pismo, kurziv blizak ćirilici, bosančicom.

Nekoliko ovih elemenata govore u prilog postojanju bosanske specifičnosti, i njene autohtone povijesti. Tu autohtonost Bosne osporavali su neki Srbi i Hrvati, dok su se neki muslimanski istraživači šutke odnosili prema medijevalnoj Bosni, danas sve više i više zainteresirani za «muslimansku Bosnu», pod turskom vlašću, ističući kao jedini bošnjački identitet muslimanski. Nepotrebno reći da je i riječ Bošnjak, (zlo)upotrebljenja jer ukazuje samo na nacionalnu propadnost muslimana Bosne.

Bogomilstvo je mit?

Da, mit koji odavno uznemiruje duhove. Činjenica je da se dio muslimana tokom istorije «osjećao» Bogumilima (kod nas se i religija i nacija «osjećaju» - za naciju se od devetnaestog stoljeća «opredjeljivalo», - dok se religijski i nacionalni identiteti oduvijek miješaju). Takav je slučaj u mojoj porodici gdje su se s majčine strane preci, bilo kaligrafi ili kadije, smatrali potomcima Bogumila, a neke, atipične ženske osobe (19.v.), poznavajući i arapsko, i latinično, i ćilirično pismo, i bosančicu, daleko od svakog unitarizma, ostavljaju svjedočanstvo da «smo mi Bogumili». Mit o bogumilstvu, ukoliko je mit, ne čini se, međutim, mnogo drukčijim od «mita» po kome bosanski katolici slijepo vjeruju da je njihov identitet prvenstveno hrvatski.

Šta je faktor određivanja identiteta?

Katoličanstvo, plemensko-hrvatsko porijeklo, hrvatska kultura? Sve zajedno? (Teško je pretpostaviti da je Krleža, ili neki drugi veliki hrvatski intelektualac bio poznat stanovnicima zabitih hercegovačkih vrleti čije se življe poziva više nego iko na hrvatstvo i hrvatsku kulturu.) Bliskost bosanskih pravoslavaca sa Srbijom je “razumljivija” zbog autokefalnosti srpske pravoslavne crkve. Neki Srbi (Proto Danilović nije jedini), prihvataju postojanje Bosanske crkve, ali tvrde da je ona suštinski srpska -pravoslavna. Možda ? Ali se zvala bosanskom! Hrvati koji potvrđuju postojanje Bosanske crkve, ne pominju otvoreno da je riječ o katoličkoj-hrvatskoj crkvi, ali iz njihovih tekstova nije jasno zašto kategorično podvlače suprotnost između bosanske crkve i bogumilstva.

Postavimo jos jedno pitanje: zašto ovdje dolaze Franjevci, ako ne s Papinim zadatkom da istrijebe «bosansku jeres» (postavši ubrzo potom nosioci autentičnog bosanstva) ?

A kakva je suštinski ta Bosanska crkva ? O tome nema ni jedne ozbiljnije studije. Neki tvrde da je riječ o ranom hrišćanstvu i da Bosanska crkva nema veze s dualizmom popa Bogumila (10.v, živio u današnjoj Bugarska, po kome «jeres» dobiva ime), niti sa Manesovom (3.v, Perzija), dakle da nema nikakve veze sa vjerom u dobro i u zlo, karakterističnom za ovu dualističku religiju. Manes se smatrao za “parakleta”, pomagača, koga Hrist obećava svojim učenicima. Naglasimo ovu vezu Manesa i Isusa kog ne negiraju ni kasnije Manesove pristaše. Manes je imao uspjeha i na Zapadu; Sveti Augustin (4.v.), prvobitno njegov pristalica, kasnije pobija “novu vjeru” (smatrajući da su dobro i zlo u međusobnoj ovisnosti).

O autohtonosti Bosne i specifičnosti Bosanske crkve svjedoči i nedavno objavljena knjiga pravnih dokumenata o Bosni (Dzenana Causevic, Pravno politički razvitak Bosne i Hercegovine, Dokumenti sa komentarima, Editio Iuristica, “Magistar”, Sarajevo, 2005) od srednjovjekovlja do danas ; dokumenti potvrđuju da su titule sveštenika Bosanske crkve : (obični) krstjanin, starac, gost, djed. U objavljenom Pismu zetskog kralja Vukana Papi Innocentu III (1199.), Vukan upozorava da u Bosni hereza uzima maha «do te mjere da je sâm ban Kulin …. uveo u krivovjerje preko 10 000 kršćana». Dženana Čaušević navodi da Papa 1200. g. nalaže ugarskom kralju Emeriku da jeres istrijebi, da ova bolest ne zarazi bližnja mjesta …U objavljenom testamentu gosta Radina (1466.), isti autor uočava promjene u načelima Crkve: odsustvo dualizma, iako dokument ostaje nejasan u tom pogledu. Distanca prema ortodoksnom katoličanstvu dovoljno je izražena sintagmom «ja gost».

Nasuprot gore pomenutim autorima, profesorica Herta Kuna, izučavajući stare bosanske tekstove, nije dovodila u sumnju bogumilstvo u Bosni. Dokaz za postojanje te vjere koja se širila s Istoka (kao najzad i sve religije) za profesoricu Kunu nisu samo stečci, svojstveni i katolicima i pravoslavcima, nego i tekstovi zvani Krmačije: kletve bačene na Bogumile, odnosno Babune. Babuni su drugi naziv za pripadnike iste vjere, u Srbiji. Herta Kuna dokazuje i to da se bosanski kralj Tvrko ne kruniše na grobu Svetog Save, nego u Milima (Bosna, 1377).

Može li se Herta Kuna, Jevrejka, optužiti za bošnjački unitarizam? Uzgred recimo da Tvrtko za amblem kraljevstva uzima cvjetove ljiljana. Manje je poznato da je to amblem i francuskih Cathars-a (drugi naziv za pristaše dualističkog vjerovanja s elementima hrišćcanstva, slično bogumilstvu) i francuskih kraljeva. Slučajnost, ili ne?

Midhat Šamić je pronašao francuska dokumenta po kojima je na Tvrtkovom dvoru bilo Francuza, možda i Cathars-a, protjerivanih iz Francuske ? Isti autor navodi da kod Tvrtka, ima i Bugara. Ne zna se o kakvim je Bugarima riječ.

Naglasimo da je Bosna jedinstvena u mnogom pogledu. U Osmanskom carstvu, to je rijetka zemlja gdje stanovnici masovno prelaze na islam, posebno seljaci, katolici i pravoslavci. Osnovni motiv konverzije vjerovatno nije ni ovdje “ljubav” prema Turcima i islamu, pa ni karakter Bosanske crkve, nego prvenstveno ekonomski. Ali, ako je razumljivo da na islam prelazi prvo plemstvo radi očuvanja posjeda i privilegija, nije jasno zašto islam prihvataju seljaci, u drugom valu islamizacije, kad njihov položaj nije bio bolji od seljaka hrišćana. Nedim Filipović ističe još jedan faktor u islamizaciji: odsustvo monolitne religije u zemlji. Bosna je, pak, fenomen u još jednom pogledu: to je jedina osvojena zemlja Carstva gdje ogroman broj intelektualaca-slavena piše djela na turskom-osmanskom jeziku, u mnogo manjoj mjeri i na persijskom i arapskom. I napokon, Bosna je fenomen u cijelom svijetu po još jednoj činjenici: uz pretpostavku da tu stoljećima žive samo stranci, oni nikad nisu uspjeli postati jedan narod. Ova polemika potvrđuje da je to gotovo nemoguće. Što nije ni važno: globalizacija zahvata takvog maha, da je izlišno i žalosno isticati različitosti narodâ koji će uskoro biti prisiljeni da se pomire sa “suživotom” u Evropi gdje već vlada amerikanizacija i njena subkultura, a jedino je božanstvo novac.

Što se “unitarizma” tiče, ne čini se precizno upotrebljenim. Na “bošnjački unitarizam” utiče prvenstveno “intuitivno osjećanje historije”, isključivost, čak fanatizam. Mnogim bosanskim muslimanima - čija je rekonverzija posebno došla do izražaja sa usloličenjem strane SDA na vlast - danas je bliže sve arapsko od bosanskog. Ultra-muslimani, skriveni iza naziva Bošnjak, poistovjećujući ga bukvalno s islamom (bajram je npr., kako čujemo na medijima, “stari bošnjački praznik”), odbijaju činjenicu da do masovne islamizacije Bosne dolazi turskim osvajanjem; po njima islam ovdje oduvijek postoji. Možda takve stavove treba raskrinkavati zbog autoriteta ljudi koji zagovaraju te novokomponovane teze, koje već sad prelaze u mit, ali one zvuče toliko diletantski, apsurdno, tragikomično, i nadrealistično da ne zavrijeđuju nikakvu raspravu.

Ipak, pitanje o bošnjačkom unitarizmu može se i obrnuti: Ako su muslimani unitaristi, šta su Srbi i Hrvati Bosne ? Separatisti? Unitaristi? S jedne strane separatisti, s druge unitaristi? Jedno te isto! Ovako otprilike ogovora i D.Lovrenović, misleći na nacionaliste. Šta je s „umjerenim“ Srbima i Hrvatima? Zašto s toliko strasti govore o nepostajanju Bogumila, a da niko ne objašjava nemogućnost podvlačenja znaka jednakosti između kristjana i Bogumila ? Zašto je “ljepše”, “unosnije”, “elgantnije”, “zavodljivije”, “poštenije”, i ko zna šta još smatrati karolicima ili pravoslavcima bosanske krstjane, koje su zvali i dobrim Bošnjama (kao što su zvali i francuske Cathare dobrim Katarima) nego ih dovoditi u bilo kakvu vezu sa dualističkim religijama? Iza tog može stajati samo nacionalizam i vjera u supriornost neke religije ili “rase”. Jasno je, međutim, zašto se ultra-muslimani opiru nazivu „krstjani“: jer ne žele nikakvu vezu s hrišćanstvom, i eufemizam Bogumil im više odgovara.

Najzad, tvrdnje o dvostrukoj pripadnosti takođe su dubiozne, ambivalentne, nerazumljive i najdemokratskije nastrojenim osobama koje poznaju principe logičkog promišljanja. Ta ambivalentnost je karakteristika stanovništva u Bosni. I dio muslimana npr. istovremeno je i za obnovu Osmanskog carstva, i za arapsku predominirajuću komponentu tog carstva, sa novim tipom arhitekture preuzete iz arapske, a ne osmanske civilizacije, a koju karaktriše osobita ravnodušnost prema svemu bosanskom. Bilo kako bilo, sva tri naroda su nesvjesno i dalje vezana za osmansko državno uređenje, odnosno „millet sistem“, koji zamijenjuje termin „pravo naroda“; osnovni identitet, baš kao i u osmansko doba, i dalje je gotovo isključivo religijski i glavna odrednica u stvaranju nacija. Mitologija je zajedničko svim narodima, a razlike postoje u manifestacijama vjere u nedavnog otkrivenog Boga, za kog sve tri monoteističke najbrojnije religije u Bosni tvrde da je njihov.

Je li kasno za stvaranje bosanske nacije?

U nepostojećoj zemlji, nepostojeći će uvijek biti zajednički, bosanski identitet, mada savremena istorija potvrđuje da nikad nije kasno za stvaranje nacije ili jedinstvenog identiteta narodâ koji žive u istoj zemlji, niti za pristajanje na zajedničku prošlost, ma kakva bila, što je jedan od predznaka za postojanje zajedničke zemlje. Situacija se može promijeniti tek kad budu uvažavana prava ljudi, a ne prava naroda.        

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search