LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI Feljton: Bela i Miroslav Krleža u Zagrebu - 1941 - 1945
Feljton: Bela i Miroslav Krleža u Zagrebu - 1941 - 1945 PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 07 Studeni 2016 08:16

 

Bela i MiroslavBela i Miroslav Krleža u NDH – lojalna angažiranosti i vedri repertoar kao cijena života (3)

Prof. dr. sc. Snježana Banović, Zagreb

Na Veliki petak, 11. travnja, zaposlenike Kazališta na oglasnoj je ploči dočekao oglas intendanta Freudenreicha koji ih podsjetio na „važne historijske časove u životu hrvatskog naroda“ zbog kojih svaki član zajednice, da bi se Kazalište održalo „na dostojnoj umjetničkoj visini“, treba biti na svom mjestu ispunjavajući „najsavjesnije i najpoštenije one dužnosti, koje mu nalaže njegovo zvanje i njegov položaj“. Posebno je pritom istaknuo da „samo to i ništa drugo ne traži domovina danas od nas!“ U te riječi nije se dakako mogla uklopiti raskošna freska o padu jedne agramerske patricijske obitelji. Iz Afrićevih zapisa može se zaključiti da su upravo toga jutra, na Veliki petak, prekinuti pokusi Gospode Glembajevih, a u Kazalištu je toga dana vladalo uzbuđenje radi dolaska uvaženih gostiju na predstavu Wagnerova Parsifala. Na onoj održanoj na sam Uskrs (13. IV.) bili su nazočni mnogi, tek imenovani prvaci NDH na čelu sa Slavkom Kvaternikom, tada na dužnosti Pavelićeva zamjenika koji još nije bio stigao u Zagreb.

Po svemu sudeći, baš tih je dana Krležu Gestapo strpao u zatvor u Petrinjskoj ulici, gdje je bio „ispitivan, zlostavljan, pred strijeljanjem“ (Stanko Lasić, Krleža – kronologija života i rada, 302), ali i popljuvan! Naime, tamo je susreo i skupinu skojevaca koji su se na taj krajnje ponižavajući način izjasnili o njemu kao o revizionistu i trockistu. (Stanko Lasić, Krleža – kronologija života i rada, 303) Ipak, nakon nekoliko dana ispitivanja i „nakon intervencije nekih svojih tada dosta utjecajnih znanaca i prijatelja nije bio odveden na stratište nego pušten kući.“ Stanko Lasić smatra da je od tada Krleža zapravo postao „trajni talac“, a sve do kraja rata štitit će ga prijatelj i liječnik Đuro Vranešić u čijem će sanatoriju provoditi većinu vremena. No, Vranešić neće biti jedini Krležin zaštitnik, tu će ulogu, za sve četiri godine postojanja NDH, igrati i njegova supruga Bela, a po mnogima i vodeći kulturni ideolog NDH – doglavnik Mile Budak.

No, u početku se tako nešto nije moglo ni naslutiti. Tek što se vratio kući iz zatvora, ondje je završila i Bela. Naime, na čelo HNK-a 23. travnja stupio je vjerni Budakov suradnik i prijatelj Dušan Žanko, profesor povijesti na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. U skladu s novoproglašenim Pavelićevim uredbama, a u duhu Načela ustaškog pokreta, pripadnici drugih narodnosti i vjeroispovijesti postali su nepoželjni u javnim službama. Tvrdi nacionalistički i protusrpski stav koji je obilježio cjelokupno djelovanje ustaške vrhuške tijekom četverogodišnje vladavine osjetio se već u prvoj službenoj izjavi, ali i prvim potezima novoga intendanta. Naime, njegov primarni zadatak, obavljan pod strogim Budakovim nadzorom trebao je biti uvođenje „čiste hrvatske i etičke orijentacije hrvatskog kazališta u Zagrebu i što se tiče osoblja i što se tiče repertoara” (Prva izjava za tisak novog intendanta D. Žanka, dan nakon Budakova imenovanja. Hrvatski narod, Zagreb, 24. IV. 1941)

Naime, prije nego što je s velebnom produkcijom Ognjišta Žanko postavio Budaka na tron najvećeg hrvatskog pisca, jedan od prvih „poteza“ njegove uprave bila je suradnja pri uhićenju tridesetak kazališnih djelatnika – pravoslavaca koje je uslijedilo samo nekoliko dana po njegovu dolasku u kazalište. Pravoslavci iz kazališta bili su uhićeni 27. i 28. travnja 1941. po nalogu ustaškog redarstva i njegova zloglasnog „savjetnika“ Ivana Britvića te odvedeni u zatvor u Petrinjskoj ulici. (HAZU, 7471: „Pravoslavci u zatvoru“, bez datuma i potpisa) Tamo su fotografirani i ispunjeni su im kartoni s osnovnim podacima o stanovanju, radu i tjelesnim karakteristikama. (HDA, ROZ, fond br. 259. Policijski kartoni: 374, 1057, 1399, 1549, 3456, 4713, 4779, 5273, 5758, 6034b) Od glumaca, bili su privedeni Aleksandar Binički, Dejan Dubajić, Stevan Vujatović i Milan Vujnović. Uz glumce su zatvoreni i prvi redatelji u Kazalištu, Branko Gavella i Tito Strozzi, Hrvat koji je zbog ženidbe s ruskom balerinom Irinom Aleksandrovnom prešao na pravoslavlje „jer katolička crkva ne priznaje razvod braka“. U toj je skupini bila i Bela Krleža koja je, umjesto na sceni kao barunica Castelli, završila, zajedno sa svojim redateljem i prijateljem Brankom Gavellom, u zatvoru u Petrinjskoj. Dogodilo se to uhićenje samo nekoliko dana nakon obnove Muradbegovićeve drame iz muslimanskog života Na božjem putu gdje je Bela, baš u Gavellinoj režiji, odigrala malu ulogu Zuhre. (Obnova predstave iz 1936. godine, s istom podjelom, održana je 21. travnja 1941. u Malom kazalištu. Režija: Branko Gavella, scenograf: Ljubo Babić)

Kad je Krleža doznao da je Bela uhićena, nazvao je intendanta Žanka i ljutito ga upozorio na činjenicu da su uhićeni umjetnici, iako pravoslavci, zapravo „hrvatski umjetnici i članovi prvog hrvatskog kazališta“ koji uz to „blage veze s politikom nemaju?!“ Žanko se navodno „zbunio pred Krležinim argumentima“ i zamuckujući odgovorio: „Gospodine Krleža, žao mi je, nesretan sam zbog toga, ali takva su vremena došla. Ništa ne mogu učiniti, nego da i ja odavde odem.“ I tako je Bela nekoliko dana odsjedila u zatvoru „u rukavicama i sa šeširom na glavi“, a znajući „da u tom mnoštvu žena ima agentprovokatora“ stalno je govorila: 'Ovo je greška, ljudi! To je neka zabuna, sve će se ovo razjasniti.'“(Eliza Gerner, Tito Strozzi – svjetla i sjene jednoga glumačkog puta, Prometej, Zagreb, 2004., 143. i Enes Čengić, Trubač u pustinji duha – S Krležom iz dana u dan, Globus, Zagreb, 1986., 285)

Dvije godine kasnije, Krleža se prisjetio tog događaja i zapisao u svom Dnevniku da je Bela „nakon osam dana provedenih u buturnici u Petrinjskoj kući stigla mrka, bijesna. U dobrom stilu. Duboko uvrijeđena.“ Krleži će pak, taj događaj za dugo vremena uzrokovati raspoloženje „trajne besperspektivnosti u ledenoj aprilskoj noći.“(Stanko Lasić, Krleža - kronologija života i rada, 299)

Kazaliste krize(Ovaj tekst je prenesen iz knjige “Kazalište krize”, prof.dr Snježane Banović, izdavač: Durieux, Zagreb 2013. Napominjem da nisam uspio naći kontakt adresu profesorice Banović te nisam zamolio da mi da svoju suglasnost za prijenos teksta na OKO. Profesorica Banović mi je skrenula pažnju da nisam dobio njenu autorsku suglasnost za prijenos, a ja sam joj se ispričao, ona je kao prava gospođa prihvatila moju iskrenu ispriku na čemu joj se od srca zahvaljujem.)

 

(nastavlja se)

Ažurirano: Petak, 13 Listopad 2017 21:55
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search