LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Dobri vojnik Švejk Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 23 Studeni 2016 18:22

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (3)

Dobri vojak Švej na policiji

Sarajevski je atentat napunio policijsko ravnateljstvo brojnim žrtvama. Dovodili su jednoga čovjeka za drugim, a stari im je inspektor u kancelariji za primanje govorio svojim dobroćudnim glasom: - Da, da, zapamtit čete vi nadvojvodu Ferdinanda!

Kad su Švejka zatvorili u jednu od mnogobrojnih soba na prvom katu, zatekao je ondje društvo od šest članova. Petorica su sjedila oko stola, a u uglu na krevetu sjedio je čovjek srednjih godina kao da zazire od njih.

Švejk poče ispitivati jednoga za drugim zašto su u zatvoru. Od petorice koji su sjedili oko stola dobio je, tako reći, potpuno jednak odgovor: -Zbog Sarajeva! - Zbog Ferdinanda! - Zbog ubistva gospodina nadvojvode! - Zbog Ferdinanda! - Zato što su u Sarajevu ubili gospodina nadvojvodu!

Šesti, koji je zazirao od te petorice, rekao je da on s njima nema ničega zajedničkog, kako ne bi pala na njega nikakva sumnja, i da on tu sjedi samo zbog pokušaja grabežnog umorstva nad nekim gazdom u Holicama.

Švejk sjede za stol u društvo urotnika koji su već po deseti put pričali kako su ovamo zapali. Svi su, osim jednoga, nastradali ili u gostionici, ili u vinari, ili u kavani. Izuzetak je bio neki neobično debeli gospodin s naočarima, zaplakanih očiju, koga su uhapsili kod kuće, u njegovu stanu, jer je dva dana prije sarajevskog atentata u Gostionici kod Brejške platio račun za dva srpska studenta, tehničara, i jer ga je vidio pijana u njihovu društvu detektiv Brixi u „Montmartru“, u Řetězovoj ulici, gdje ih je, kao što je već i potvrdio u zapisniku vlastoručnim potpisom, također častio.

Na prethodnom preslušavanju u policijskom komesarijatu on je na sva pitanja stereotipno zakukao:

- Ja imam trgovinu papira.

No to su mu jednako stereotipno odgovarali:

- To vas ne ispričava.

Omaleni gospodin, koga su uhapsili u vinari, bio je profesor povijesti, pa je krčmaru objašnjavao povijest različitih atentata. Uhapsili su ga baš u času kad je završavao psihološku analizu svakoga atentata riječima:

- Ideja atentata je jasna kao Kolumbovo jaje!

-Isto tako jasna kao i to da vas čeka zatvor na Pankracu - dopunio je njegovu izjavu pri preslušavanju policijski komesar.

Treći je urotnik bio predsjednik dobrotvornog društva „Dobromil“ u Hodkovičkama. Baš onoga dana kad je izvršen atentat, „Dobromil“ je priredio vrtnu zabavu s koncertom. Na svečanost je došao žandarmerijski narednik i zamolio prisutne da se raziđu, jer je Austrija u žalosti, na što je predsjednik „Dobromila“ dobrodušno rekao: - Pričekajte časak dok odsviraju „Hej Slaveni“!

Sad je sjedio ovdje oborene glave i jadikovao:

- U kolovozu se kod nas bira novo predsjedništvo, pa ako dotle ne budem na slobodi, može se dogoditi da me ne izaberu. A za predsjednika sam dosad biran deset puta. Neću preživjeti ove sramote.

Čudno se pokojni Ferdinand našalio s četvrtim uhapšenikom, čovjekom čista karaktera i neokaljana imena. Čuvao se čitava dva dana bilo kakva razgovora o Ferdinandu, dok nije naveče u kavani pri partiji marijaša, odnoseći žirovskoga kralja adutskom sedmicom, kliknuo: - Sedam metaka kao u Sarajevu!

Peti čovjek, kako je sam rekao, sjedi ovdje „zbog ubistva gospodina nadvojvode u Sarajevu“, a još mu je i sada naježena kosa i brkovi, tako da njegova glava podsjeća na stajskoga pinča.

U restauraciji u kojoj je bio uhapšen on uopće nije ni riječi progovorio, pa čak nije čitao ni novine o Ferdinandovu ubistvu, nego je sjedio za stolom potpuno sam, kadli mu odjednom priđe neki gospodin, sjede sučelice i zapita ga brzo:

- Jeste li čitali?

- Nisam.

- A znate li?

- Ne znam.

- A znate li o čemu se radi?

- Ne znam, ja ne marim za takve stvari.

- A ipak bi trebalo da se zanimate.

- Ne znam šta bi trebalo da me zanima. Ja popušim svoju cigaru, popijem nekoliko čaša piva, povečeram i ne čitam novine. Novine lažu. Zašto da se uzrujavam?

- Vas dakle me zanima ni ubistvo u Sarajevu?

- Ne zanima mene uopće nikakvo ubistvo, pa bilo ono u Pragu, Beču, Sarajevu ili Londonu. Za to postoje uredi, sudovi i policije. A ako kada koga gdje i ubiju, pravo mu budi kad je glupan i tako neoprezan da se dade ubiti!

To su mu bile posljednje riječi u tom razgovoru. Od toga časa on je samo glasno ponavljao svakih pet minuta: - Ja sam nevin, ja sam nevin!

Te je riječi viknuo i na vratima policijskog ravnateljstva, te će riječi ponavljati i pri prijevozu do kaznenog suda u Pragu i s tim će riječima ući

u tamničku ćeliju.

Kad je Švejk saslušao sve te strašne urotničke priče, smatrao je za umjesno da im objasni svu beznadnost njihova položaja.

- Svi mi vrlo loše stojimo - poče ih tješiti. - Nije istina, kao što vi velite, da se vama, to jest nama svima ne može ništa dogoditi. Zašto imamo policiju, nego zato da nas kažnjava zbog naših dugih jezika. Kad su već nastala takva opasna vremena da ubijaju nadvojvode, tada se nitko ne smije čuditi ako ga vode na policiju. Sve se to radi zbog sjaja, da bi Ferdinand došao na glas prije svoga pogreba. Što nas ovdje bude više, to će za nas biti bolje jer će nam biti veselije. Kad sam služio vojsku, dešavalo se da se u zatvoru našlo pola kompanije. A koliko je osuđeno nevinih ljudi! I ne samo u vojsci nego i pred civilnim sudovima. Sjećam se kako je jednom bila osuđena neka žena zbog toga što je zadavila svoje novorođene blizance. Premda se zaklinjala da nije mogla zadaviti blizance jer joj se rodila samo jedna djevojčica, koju je zadavila sasvim bezbolno, ipak je bila osuđena zbog dvostrukog umorstva. A sjećam se i onog nevinog ciganina u Záběhlicama koji je jedne božićne noći provalio u neku sitničariju. Zaklinjao se da je htio da se samo ogrije, ali mu to nije ništa pomoglo. Kad već sud uzme nešto u ruke, tada je zlo. Ali to je zlo potrebno. Premda svi ljudi nisu takvi nitkovi kako bi se moglo pretpostavljati, ipak se postavlja pitanje kako ćeš danas prepoznati čestita čovjeka od ništarije, osobito danas, u tako ozbiljno doba, kad su ustrijelili Ferdinanda. Tako su kod nas, kad sam služio vojsku u Buđejovicama, u šumi iza vježbališta ubili psa našeg kapetana. Kad je to kapetan saznao, pozvao je nas sve, postrojio nas i naložio da izađe iz reda svaki deseti čovjek. Ja sam, razumije se samo po sebi, također bio deseti, pa smo tako stajali mirno, ni okom da trepneš. Kapetan obilazi oko nas i govori: „Ništarije, lupeži, gadovi, hijene pjegave, htio bih vas sve zbog toga psa strpati u ajncel, isjeći vas na rezance, postrijeljati vas i napraviti od vas brodet. Ali da znate da vas neću štedjeti, kažnjavam vas sve sa četrnaest dana zatvora.“

Eto vidite, tada se radilo o psu, a sad se radi čak o gospodinu nadvojvodi. I stoga mora biti strašno, da bi žalost bila što veća.

- Ja sam nevin, ja sam nevin! - ponavljao je nakostriješeni čovjek.

- I Isus je bio nevin - reče Švejk - pa su ga ipak raspeli. Nikada i nigdje nije nikomu bilo stalo do kakva nevinog čovjeka. Maul halten und weiter dienen! - kao što su nam govorili u vojsci. A to je baš najbolje i najljepše.

Švejk leže na krevet i zadovoljno zaspi.

Uto uvedoše novu dvojicu. Jedan je od njih bio Bosanac. Hodao je po sobi, škripao zubima i svaka druga riječ bila mu je: „Jebem ti dušu.“

Mučila ga je misao da će mu se na policijskom ravnateljstvu izgubiti njegov torbarski koš.

Drugi novajlija bio je gostioničar Palivec, koji je odmah primijetio svoga znanca Švejka, probudio ga i viknuo glasom punim tragike: - Evo i mene ovamo!

Švejk mu srdačno stegne ruku i reče: -To mi je uistinu drago. Ja sam znao da će onaj gospodin održati riječ, kad vam je već rekao da će po vas doći. Takva tačnost mnogo vrijedi.

No Palivec primijeti da takva tačnost vrijedi koliko i govno, pa zapita tiho Švejka nisu li ovi zatvorenici lopovi, jer bi mu to kao obrtniku moglo škoditi.

Švejk mu objasni da svi osim jednoga, koji je zatvoren zbog pokušaja grabežnog umorstva nekoga gazde iz Holica, sjede kao i njih dvojica zbog nadvojvode.

Gospodin Palivec se uvrijedio i rekao da on nije zatvoren zbog nekakvog glupog nadvojvode, nego zbog gospodina cara. A jer je to zanimalo i ostale, pričao im je kako su muhe uprljale carevu sliku.

- Zagadile su ga, prokletnice - svršio je svoj prikaz - i na kraju me strpale u zatvor. Ja im to neću tako lako oprostiti - dodao je prijeteći. Švejk ode opet spavati, ali nije spavao dugo jer su došli po njega da ga odvedu na preslušavanje. I tako je Švejk, penjući se po stepenicama na treći odio na preslušavanje, nosio svoj križ na vrh Golgote a da i sam nije bio svjestan svojega mučeništva.

Opazivši natpis da je pljuvanje po hodnicima zabranjeno, zamoli stražara da mu dopusti pljunuti u pljuvačnicu, a zatim, sjajeći se od prostodušnosti, uđe u kancelariju rekavši:

- Dobar veče želim, gospodo, svima od reda!

Umjesto odgovora udario ga netko u rebra i gurnuo pred stol za kojim je sjedio neki gospodin, čije je lice bilo hladno i službeno sa crtama životinjske okrutnosti kao da je upravo ispao iz Lombrosove knjige „O zločinačkim tipovima.

On pogleda Švejka krvoločno i reče: - Ne držite se tako blesavo!

- Šta mogu da radim - odgovori ozbiljno Švejk – ja sam u vojsci bio superarbitriran zbog slaboumnosti i naročita me je komisija službeno proglasila slaboumnim. Ja sam službeni slaboumnik.

Gospodin sa zločinačkim izgledom škripnu zubima:- Ali ono zbog čega ste okrivljeni i što ste uradili, svjedoči da ste pri zdravoj pameti.

I počne nabrajati Švejku čitav niz raznih zločina, počevši od veleizdaje i svršivši s uvredom Njegova Veličanstva i članova carske kuće. Usred mnoštva tih zločina isticalo se odobravanje ubistva nadvojvode Ferdinanda, odakle je potjecao ogranak s novim zločinima među kojima je bio najvažniji zločin pobune, jer se sve to dogodilo na javnom mjestu.

- Šta velite na to? - upita ga pobjednički gospodin s izrazom životinjske okrutnosti.

- Ima toga mnogo - odgovori nedužno Švejk - što je previše, nije dobro.

- Eto vidite, priznajete i sami!

- Ja priznajem sve, strogost je potrebna, bez strogosti ne bi nitko nikuda dotjerao. Kad sam ja služio vojsku…

- Jezik za zube! - izdere se policijski savjetnik na Švejka. - I odgovarajte samo na pitanja! Jeste li razumjeli?

- Kako ne bih razumio - reče Švejk - pokorno javljam da razumijem i da se mogu snaći u svemu što govorite.

- S kim se družite?

- Sa svojom dvorkinjom, vaše gospodstvo.

- A u mjesnim političkim krugovima nemate nikakva znanca?

- Imam, vaše gospodstvo, kupujem popodnevno izdanje „Narodne politike“.

- Napolje! - dreknu na Švejka gospodin sa životinjskim izrazom.

Vrativši se u svoju sobu, Švejk priopći svim zatvorenicima da je takvo preslušavanje prava šala. „Malo na čovjeka viču, a onda ga na kraju istjeraju napolje.“

- A prije - nastavljao je Švejk - bilo je mnogo gore. Čitao sam jednom neku knjigu u kojoj piše da su optuženici morali hodati po užarenom željezu i piti rastopljeno olovo, da se dozna jesu li nevini. Ako optuženik ne bi priznao, obuvali bi mu španjolske čizme i nategli ga na ljestve ili bi mu palili bokove vatrogasnom bakljom, kao što su radili sa svetim Ivanom Nepomukom. Za njega vele da je vikao kao da ga nožem kolju, i nije prestao dok ga nisu u nepromočivoj vreći bacili s Eliščina mosta. Takvih je slučajeva bilo više, a zatim bi još čovjeka rasjekli na četiri komada ili bi ga nabili na kolac negdje kraj muzeja. A kad bi koga bacilli samo u ljudomornu kulu, takav bi se čovjek osjećao kao preporođen.

- A danas je šala biti u zatvoru - sa zadovoljstvom je nastavljao Švejk - ne sijeku te na četiri komada, ne obuvaju ti španjolske čizme, imamo krevete, imamo stol, imamo klupu, ne guramo se jedan s drugim, dobijemo juhu, kruha nam daju, donesu nam vrč vode, a pod samim nosom imamo i zahod. U svemu se vidi napredak. Istina, malo je daleko do preslušavanja, moraš proći kroz tri hodnika i popeti se kat više, ali zato je na hodnicima čisto i živahno. Jednoga vode amo, drugoga onamo, mlade, stare, muške, ženske, čovjek je veseo što ovdje bar nije sam. Svaki ide zadovoljno svojim putem i ne mora se bojati da će mu u kancelariji reći: „Mi smo zaključili da ćete sutra biti rasječeni ili spaljeni, prema vlastitoj želji.“ To bi svakako bio težak izbor, i ja mislim, gospodo, da bi mnogi od nas u takvom momentu bio sasvim zbunjen. Da, danas su se prilike popravile u našu korist.

Upravo je završio obranu modernoga zatvaranja građana, kad nadglednik otvori vrata i viknu: - Švejk, obucite se pa ćete na preslušavanje!

- Obući ću se - odgovori Švejk - ja nemam ništa protiv toga, ali se bojim da će to biti kakva zabuna, jer mene su već jednom potjerali s preslušavanja. A zatim bojim se da se ne bi ostala gospoda, što su ovdje sa mnom, ljutila na mene što ja idem na preslušavanje već drugi put, a oni nisu večeras bih ondje ni jedanput. Mogli bi mi zaviđati.

- Izlazite i ne brbljajte koješta! - glasio je odgovor na Švejkovu džentlmensku izjavu.

Švejk se opet našao pred gospodinom sa zločinačkim izrazom, koji ga bez ikakva uvoda zapita surovo i neumoljivo: - Priznajete li sve?

Švejk pogleda svojim dobrim, plavim očima neumoljiva čovjeka i reče mu meko: - Ako vaše gospodstvo želi da priznam, ja ću priznati, meni to ne može škoditi. Ali ako kažete: „Švejk, ne priznaj ništa!“, ja ću poricati dok me ne sasijeku na komade.

Strogi gospodin poče nešto pisati na spisu i pružajući Švejku pero pozva ga da se potpiše pod tekst.

I Švejk se potpisa pod Bretschneiderovu prijavu i pod ovaj dodatak: „Sve gore navedene optužbe protiv mene odgovaraju istini. Josef Švejk.“

Kad se potpisao, okrenuo se strogom gospodinu: -Treba li još štogod da potpišem? Ili da dođem sutra ujutro?

- Ujutro će vas odvesti pred kazneni sud - odgovori gospodin.

- A u koliko sati, vaše gospodstvo? Da ne bih, za ime božje, zaspao!

Napolje! - dreknu danas po drugi put onaj s druge strane stola.

Vraćajući se u svoj novi, rešetkama ograđeni dom, Švejk reče stražaru koji ga je pratio: - Pa ovdje ide sve kao po loju!

Čim su se za njim zatvorila vrata, obasuše ga drugovi različitim pitanjima, na koja Švejk odgovori jasno: -Upravo sam priznao da sam valjda ubio nadvojvodu Ferdinanda.

Šest ljudi skutrilo se zaplašeno pod ušljive pokrivače, a jedino Bosanac reče: - Dobro došli!

Namještajući se na krevetu, Švejk reče: -Baš je glupo što nemamo budilice.

No ujutro ga probudili i bez budilice i tačno u šest sati odvezli u „zelenom Antonu“ na zemaljski kazneni sud.

- Tko rano rani, dvije sreće grabi! - reče Švejk svojim suputnicima kad je „zeleni Anton“ prolazio kroz vrata policijskog ravnateljstva.

Ažurirano: Četvrtak, 24 Studeni 2016 08:40
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search