LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića
Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 28 Studeni 2016 09:37

 

Ruždija AdžovićNovak Kilibarda o koljaču Batku i majkama njegovih žrtava

Ne mnogo poslije otvaranja Misije, kaže Amir Nurković da se Misiji obratio Duško Tomić, šef Dječije ambasade „Međaši“ u Sarajevu i traži da šef Crnogorske misije dođe na konferenciju za štampu, koju on održava povodom svih ratnih događanja i ljudskih nesreća u kojima je učestvovala i Crna Gora, razumije se. Ja nisam otišao na tu konferenciju, jer nikad nisam bio čuo ni za Duška Tomića, niti za tu ambasadu.

Kasnije Duško Tomić počinje da zove i da se obraća Misiji, sa zahtjevom da povedemo računa o zločincu Veselinu Vlahoviću Batku, koji je u crnogorskom zatvoru u Spužu, a koji je klao i ubijao po Sarajevu. Meni je Tomić zaista skrenuo pažnju na činjenice koje mi je predstavio i dogovorimo se da u prostorijama Misije dođu majke žrtava koje on pominje, da s njima razgovaram. Odgovarajućeg dana, i u odgovarajući sat, Duško Tomić doveo je dvije žene, gospođu Natašu Zimonjić-Čengić i gospođu čijeg se prezimena ne sjećam, moje duboko izvinjenje. To su bile majke dvojice ubijenih ljudi.

Gospođa Čengić zasluživala bi, vjerujte, posebnu priču. To je žena od dvostrukog plemićkog imidža. Rodom je od porodice Zimonjića, jedne od najkrupnijih istorijskih porodica Bosne, a udata u porodicu Čengića. Suvišno je, zaista, govoriti ko su Čengići po istoriji i šta su Čengići u istoriji Bosne. Ne samo preko Smail-age Čengića, iz pjesničke sjajne projekcije Ivana Mažuranića, nego govorim i o Čengićima kao moćnom gensu koji su dali velike ličnosti u Osmanskom carstvu i vladavini, ali ne samo u osmanskoj. Njen sin Goran, koji je bio primjer momačke ljepote, inteligencije i mladalačkog baršuna, sportista, student, ubijen je, a kažu da ga je ubio Batko.

Druga žena bila je obična građanka, došla je sa svojim sinčićem od nekoliko godina, žena koja je više plakala nego govorila, jer je i njeno dijete zaklano i ubijeno negdje na Grbavici. Po kazivanju Duška Tomića, Batko je ubio i jednog i drugog. I na moje ogromno iznenađenje, tokom našeg razgovora, odnosno mog razgovora s te dvije žene i s Tomićem, pojavi se televizija, pojave se novinari, među njima i Edina Kamenica, istaknuta novinarka “Oslobođenja”. Televizijske kamere upaljene, i ja upitam ko je pozvao ta javna glasila, kad je bio dogovor da dođu majke čiji su sinovi ubijeni i poklani.

Ali, šta je bilo bilo je. Razgovor se nastavljao, a Tomić je nastojao svim silama da ja osudim Mila Đukanovića, kao čovjeka i političara koji neće da izađe u susret majkama čiji su sinovi poklani. Ja zaista niti sam htio, niti sam mogao, niti sam bio tog uvjerenja, a ne samo činovničke opreznosti, da pljujem po Milu Đukanoviću u predstavništvu Crne Gore, jer sam bio suštinski uvjeren da Milo Đukanović s tim nema nikakve veze.

Ostavimo sad priču kako će Batko pobjeći iz zatvora i samo dodajem, a možemo kasnije pričati, da je njegovo bjekstvo duboka sramota Crne Gore. I to će se tek ispitati ko je uradio da optuženi čovjek za takve zločine pobjegne iz Spuškog zatvora i tu moralnu i istorijsku sramotu će neko snositi.

Ja sam, kao temperamentan čovjek, planuo kao da on nema pravo od mene zahtijevati osudu predsjednika Crne Gore na ovom mjestu i da mi je podvalio dovodeći novinare i televiziju u Misiju. Osjećao sam se veoma potišteno gledajući te dvije žene. Gospođa Čengić, koja je čak sa štakom, tako je jasno predstavljala prošlost jedne impresivno lijepe žene, jedne rasne i gospodstvene žene. U tim trenucima bolne žene, ali nikad nije spala na nivo žene koja plače, moli. Zaista, dva velika gensa, dva velika plemstva koji čine njeno biće zadržala je u kompleksnosti svoje impresivno biće.

Ona druga majka je plakala, govorila o svojoj nevolji. Taj događaj svog službovanja u Sarajevu uzimam kao jedan detalj svoje mučnine. To se završilo tako što su žene otišle, što je Tomić otišao psujući me, što me novinarka Kamenica vrlo strogo i neprijateljski gledala i ta se mučna i teška scena završila.

Kasnije će ta novinarka Kamenica neumjerenim riječima da govori o meni u “Oslobođenju” nekoliko puta. Jednom je čak zloupotrijebila moju naivnost. Zvala me telefonom i pričala sa mnom govoreći da pričamo „u četiri oka“. Ali ona je snimala moj razgovor s njom, da bi kasnije iz tog razgovora izvlačila ono što joj se dopadalo i objavila u “Oslobođenju”. I pored svega toga, mogu da kažem da je ona vrsna i okretna novinarka i publicista i za ovu priču ona nije važna.

Kad se ta mučnina završila, mene je “Oslobođenje” samo iz njenog pera napadalo, a pravo da vam kažem, na neki način se i ne čudim što me je napadalo. Ja sam, ipak, predstavnik Crne Gore u Sarajevu. U centralnom zatvoru Crne Gore u Spužu, gdje je teško i zamisliti da neko pobjegne, bježi Batko, koji je optužen za najprljavije zločine, ubijanje i klanje ljudi i djece po Sarajevu. A nije crnogorska vlast na to mnogo reagovala, niti je povela proces ko je pomogao Batkovo bježanje iz Spuškog zatvora. Prema tome, i tu Edinu Kamenicu razumijem i to što se bila okomila na mene zbog tog, zaista, sramnog događaja u Crnoj Gori.

Ažurirano: Ponedjeljak, 28 Studeni 2016 09:42
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search