LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijske zanimljivosti Historijske zanimljivosti
Historijske zanimljivosti
Subota, 31 Prosinac 2016 10:31

 

Utvrda Chartreuse„Neosvojiva“ utvrđenja – podsjećanje na pad Belgije u Prvom svjetskom ratu

Ivan Berisov, Sarajlija, Olival Basto, Portugal

(na slici: današnji ostaci utvrde Chartreuse)

Bilo je to, relativno davno, za života naših djedova, u vrućem augustu 1914. Prema njemačkom vojnom planu, koji se bazirao na čuvenom planu von Schliffena, pravom remek djelu vojne vještine, u Francusku su preko Belgije trebale provaliti čak tri njemačke armije, koje su sve zajedno brojale oko 700 hiljada vojnika, što je predstavljalo oko polovine svih snaga na zapadnom bojištu. Bila je to udarna grupacija strahovite moći, koja je trebala, u roku od četrdeset dana, dovesti Francusku do kapitulacije.

Na osnovu obavještajnih podataka i proračuna, ruska se armija za to vrijeme ne bi ni pokrenula. Nakon što bi Francuska bila pobijeđena, sve njemačke snage i snage njenih saveznica Austrije i Turske obrušile bi se sredinom septembra na Rusiju. U tom obračunu na istoku predviđala se sigurna pobjeda, a što bi bilo poslije toga možemo nagađati. U svakom slučaju, da se sve ostvarilo kako je bilo planirano u Europi bi ostale samo dvije sile, koje bi nešto značile i to jedna kontinentalna – Njemačka i druga pomorska – Britanija

Planirani upad preko Belgije je lako razumjeti, ako se zna da je Francuska sjeverna granica bila slabije branjena, ustvari neuporedivo slabije od istočne, one prema Njemačkoj. Posebno je bio slabo branjen dio belgijske granice pored kanala La Mancha. Na tom dijelu Francuska nije imala niti jedno jedino utvrđenje.

Od početka se, međutim, znalo da je planirani upad preko Belgije skopčan sa velikim, kako političkim, tako i vojnim rizicima. Jedno od glavnih pitanja je bilo kako će se ponašati Belgija?

Rat sa Belgijancima Njemačkoj nije odgovarao, a niti je njenim osnovnim ratnim planom, bio predviđen. Zbog toga je Njemačka na sve moguće načine pokušavala privoliti Belgiju, da njenu vojsku preko svoje teritorije propusti bez otpora.

Međutim, nikakve diplomatske igre, uvjeravanja, prijetnje, ucjene, pa ni najgrublji ultimatumi, koji su se činili nisu urodili plodom. Belgija nije popuštala .

Kako ne bi ništa rizikovali odlučili su uputiti u Belgiju svoju prethodnicu, koja je trebala skršiti svaki eventualni otpor. Zadatak je bio povjeren generalu Otto von Emmich-u.

Na raspolaganju je imao šes pješadijskih brigada i četiri konjičke divizije u ukupnom broju, prema raznim podacima od 30 do 50 hiljada ljudi.

Dok je von Emmich skupljao svoju vojsku ni Belgija nije stajala. O približavanju njemačkih jedinica saznala je preko svoje konjičke izvidnice i 31. jula Belgija je, za svaki slučaj, proglasila mobilizaciju.

U tih nekoliko dana pred rat naravno nije mogla nadoknaditi sve ono što je za svoju odbranu u proteklom periodu propustila učiniti. Ali ono što je već imala i u što se mogla, kako je mislila, sigurno pouzdati bila su njena nenadmašna utvrđenja, oko Liježa, Antverpena i Namura, koja su se u vojnim krugovima svih zemalja, smatrala kao neosvojiva.

Bila je unaprijed svjesna, da će u ratu koji se naslućivao biti usamljena i prepuštena samoj sebi, jer na pomoć Britanije i Francuske, nažalost, nije mogla računati. Ustvari, mogla joj je pomoći samo Francuska, ali ona, zaokupljena svojim planom broj 17, na to nije ni pomišljala. Da ironija bude veća Francuska vojna komanda je napad Njemačke preko Belgije čak i priželjkivala, misleći da će na taj način njen glavni napad na Njemačku, preko njenih istočnih granica biti samo olakšan.

U zoru 4. augusta 1914. vojska von Emmicha je bila spremna i stajala na belgijsko-njemačkoj granici. Veliki svjetski rat samo što nije počeo.

U šest sati ujutro tog presudnog dana Ministarstvo spoljnih poslova Belgije u Briselu posjetio je njemački izaslanik u poslednjem pokušaju da privoli Belgiju na popuštanje. Nakon što je dobio negativan odgovor, oko 8 sati ujutro bio je dat znak za pokret. Na više mjesta granicu su presjekle najprije konjičke izvidničke jedinice, poznate kao ulani, a za njima nešto kasnije i sve ostale.

Nakon kratkog puškaranja, od kojega nitko nije nastradao, raspršili su belgijsku pograničnu policiju i počeli ulaziti redom u sva pogranična naselja. Mještanima se samo od njihovog izgleda ledila krv u žilama. Kako i ne bi kad su bili „okićeni“ čitavim arsenalom hladnog oružja, zatim puškama i pištoljima, kao i kopljima dužine 4 metra. Sa kožnim crnim kapama posebnog oblika, onako stasiti na krupnim konjima izgledali su više nego zastrašujuće.  

Ali, prvi susreti su protekli mirno. Okupljenim mještanima podijelili su proklamaciju generala von Emmicha u kojoj ih je on pozivao da se prema njemačkoj vojsci ponašaju mirno. U proklamaciji je dalje stajalo da će se njemačka vojska, kad završi svoju akciju, odmah povući i da će im svaka eventualna šteta biti nadoknađena. Bilo je u njoj još dosta riječi, a spomenute su i represalije koje će se prema njima poduzeti ukoliko bilo što učine što ne bi odgovaralo njemačkoj vojsci.

Iluzije ulana da će se njihovo vršljanje po tuđoj zemlji nastaviti mirno uskoro će se definitivno raspršiti. Primičući se okolini Liježa na mnogim mjestima umjesto „gostoprimstva“ dočeka ih snajperska vatra, pod kojom su se nesretni pojedinci iz njihovih redova ubijeni ili ranjeni stropoštavali sa svojih konja. Ali, za žaljenje svojih drugova nisu imali vremena. Žurili su do mostova rijeke Meze (Mouse), nadajući se zateći ih netaknute. U toj jurnjavi usput su nailazili na razorene pruge i barikade na putevima. Sve je slutilo na najgore.

Vijugali su između još nepožnjevenih žitnih polja, a za njima su se, naravno mnogo sporije, kretale pješadijske i druge jedinice. Po nepodnošljivoj vrućini ljude je gušila podignuta prašina, koja se rasprostirala na sve strane, prekrivajući ih od glave do pete i lijepeći se za njihova oznojena lica. Ali, uprkos tome, iz hiljade muških glasova bez prekida su se orile borbene i patriotske pjesme, koje su smjenjivale jedna drugu, ali se jedna najčešće ponavljala. Bila je to „Njemačka iznad svega“. Optimistički nastrojeni i sigurni u pobjedu, bili su uvjereni da će se svojim kućama vratiti, kako im je bilo obećano, prije prvog požutjelog lišća.

Iz kuća i iz obližnjih polja iznenađeni belgijski seljaci zauzeti žetvom su ih isprepadano i nijemo posmatrali. Prizor nikada viđen! Kroz nepreglednu masu vojnika izmiješanu sa artiljerijom različitog kalibra od 57 do 210 mm i konjskim zapregama uz dernjavu sirena su se probijali automobili viših oficira i biciklističke jedinice. Na samom kraju kolone nastupale su inženjerijske jedinice, koje su na konjskim zapregama sa velikom mukom vukle glomazne dijelove pontonskih mostova.

Kada su se u prvim popodnevnim satima prve kolone našle na nekih desetak kiliomatara od grada, von Emmich se uspeo na jednu uzvišicu i iza brežuljaka ugledao Lijež sa rijekom Mezom (Meuse), širine oko 140 m, koja ga je uzduž presijecala. Kroz dvogled se jasno vidjelo da su tri mosta u samom gradu, među kojima i željeznički most, stajali čitavi. Ispred sebe, bliže rijeci ugleda staru tvrđavu Chartreuse (Šartrez), a preko rijeke na jednoj uzvišici iza grada vidjela se gradska citadela. Ni tvrđava, a ni citadela, građene u davna vremena, više nisu imale gotovo nikakvog vojnog značaja.

Prizor je bio lijep. Naizgled nije imao razloga za zabrinutost, ali mu u tom času stiže vijest, da su svi mostovi na rijeci južnije i sjevernije od grada, preko kojih je glavnina njemačke vojske, pa i on sam, uskoro trebao da pređe, bili srušeni.

Prema tome jedini što su ostali bili su u samom gradu. Ali, kako doći do njih kad je sam Lijež, kao i svi prilazi njemu bili branjeni iz dvanaest utvrda?

U potrazi za utvrdama, za koje je unaprijed znao da postoje, šarao je okolinu dvogledom, ali u prvi mah nije ništa primjećivao. Zapravo, nije ni mogao, jer su utvrde bile ukopane. Zasute zemljom i obrasle travom i niskim rastinjem savršeno su se uklapale u okolinu. Gledao je u mapu, ali orijentira po kojima ih je mogao locirati, pošto su ih Belgijanci pred sami rat promišljeno uklonili, više nije bilo. Međutim, uskoro ugleda ono što je tražio i po čemu su se jasno raspoznavale. Gledajući u jedan obližnji brežuljak, uočio je da je bio omeđen sa tri široka kanala, zapravo rova, koja su se spajala u trougao. Za njega više nije bilo nikakve dileme. Bila je to jedna od 12 utvrda o kojima se u njemačkom štabu prije same akcije često raspravljalo.

Za odbranu grada Liježa izgrađene su pred sami kraj 19. vijeka prema nacrtima proslavljenog belgijskog vojnog inženjera Henri Brialmont (Anri Brialmon). Osnovna ideja je bila da se oko grada u vidu prstena, sa obje strane rijeke izgradi po šest manjih i isto toliko većih utvrda. Jedna od druge su bile udaljene između 3 do 4 km, a od centra grada oko 7. Pozicija ovih utvrda, tvrđave Chartreuse i citadele može se naći na: https://topwar.ru/uploads/posts/2015-06/1434393935_forty-lezha.jpg

Manje utvrde su bile predviđene za 100 ljudi, a veće za 400. Posadu su činili rezervisti i vojni obveznici u poodmaklom dobu.

Tipske utvrde su imale trokutastu osnovu, sa osnovicom od 300 i krakovima od 235 m. Bile su opasane sa tri rova 10 metara širine i oko 8 metara dubine. Shematski prikaz tipske utvrde može se naći na: http://www.fortsaintheribert.be/plan-du-fort/.

Utvrda je imala tri betonska bloka. Prvi i najviši blok se nalazio u centru. Bio je potpuno ukopan. Preko stropa je bio povezan sa blindiranim tornjevima, natkrivenim metalnim kupolama. Pet tornjeva je služilo za smještaj haubica od 120 do 210 mm, dok je šesti služio za osmatranje. Kako su haubice od 120 i 150 mm bile uparene utvrda je imala ukupno osam haubica. Odvojeno od svih blokova postojala su još četiri tornja za topove kalibra 57 mm. Svi tornjevi su rotirali, a manji za osmatranje i oni za topove su se još mogli i uvlačiti. Prilaz tornjevima je bio osiguran galerijama i stepeništima, a dotur granata i drugog streljiva vršio se liftovima. Izgled tornjeva u presjeku se može vidjeti na adresi: https://www.wikiwand.com/en/Fortified_position_of_Li%C3%A8ge.

Drugi i treći blok su bili poluukopani i razdvojeni rovom. Zbog toga su imali po jedan vanjski zid sa prozorima. Na taj način u većinu prostorija tih blokova ulazila je dnevna svjetlost. Tu su se nalazile spavaonice, kao i niz drugih pomoćnih prostorija. Na mjestu gdje se rov lomio bio je unutrašnji ulaz sa četiri puškarnice za zaštitu kako rova, tako i ulaza. Osim ovog ulaza postojao je još jedan vanjski kojem se prilazilo svana preko silazne rampe. Ulazi su bili okrenuti prema centru prstena i mogli su biti napadnuti samo u slučaju ako bi neprijatelj uspio prodrijeti u njegov unutarnji dio.

Za odbranu druga dva rova u uglu, gdje su se rovovi presijecali bio je predviđen kaponir sa puškarnicama u dva nivoa.

Sva tri bloka su bila građena od običnog betona, pošto armirani još nije bio u upotrebi. Stropovi sva tri bloka su bili lučni debljine 2,5 metara prekriveni debelim slojem zemljom. Podna ploča i nosivi unutarnji zidovi imali su debljinu od oko dva metra. Svi vanjski zidovi su imali debljinu od 4 metra.

Treba još reći da je za potrebe rasvjete, napajanja reflektora u tornju za osmatranje, pogona vodenih pumpi kao i još nekih uređaja svaka utvrda bila opremljena parnom električnom centralom na ugalj. Postojali su još i bunari, kao i poseban sistem za prirodnu ventilaciju. Bila su tu još i skladišta za streljivo i skladišta sa zalihama hrane za duži boravak.

Gledajući izvana utvrda je ličila na brežuljak koji se od centralnog bloka blago spuštao prema rovovima. Jedino što je izvirivalo iz zemlje i što je bilo vidljivo bili su blindirani tornjevi visine oko jednog metra sa kupolama promjera od 3 do 6 metara.

Zar bi netko, poslije svega što je bilo rečeno, mogao pomisliti da će ih jedinice von Emmicha, petnaest godina kasnije za dvanaest dana osvojiti, a one kod Namura još i brže?

Koncepcija Brialmont-a je na prelazu 19. u 20. vijek stekla nevjerojatnu popularnost pa su po njegovim nacrtima bila izgrađena nova utvrđenja i to za odbranu Namura, Amsterdama, Bukurešta, te još nekih gradova u Švicarskoj, Danskoj i Holandiji.

Najveću skepsu je međutim izazivala primjena blindiranih tornjeva. Nitko nije znao kako ce se ponašati u ratnim uvjetima. Zbog velike polemike koja se razvila, osjetila se potreba za ispitivanje njihovog stvarnog kvaliteta. Najpoznatije ispitivanje, koje je za razliku od drugih bilo javno, izvršeno je na jednoj staroj rumunskoj tvrđavi. Tom ispitivanju prisustvovali su predstavnici skoro svih zainteresovanih europskih zemalja, a među njima i predstavnik Njemačke. Na čelu počasne komisije ispitivanju je prisustvovao sam Brialmont.

Ispitivani su tornjevi dva tipa i to njemački, izrađeni u firmi Krup-Grizon (Krupp-Grison) i drugi francuski firme Sen-Šamon (Saint Chamond), koji su se konstruktivno i u pojedinim detaljima međusobno jako razlikovali.

Gađani su direktnim navođenjem njemačkim haubicama kalibra 150 mm i padajućim kalibra 210 mm. Dok su manjim haubicama tornjevi bili pogođeni po desetak puta, moćnije haubice od 210 mm nisu ih niti jednom direktno pogodile. Nakon svih ovih ispitivanja postalo je očito da tornjevi i nisu baš tako pouzdani. Iako su izdržavali razaranje pokazalo se da su se neki uslijed pogodaka i potresa zaglavljivali i prestali okretati. Osim toga bilo je potpuno neizvjesno da li bi izdržali pogotke haubica od 210 mm. Međutim, bez obzira na sve uočene nedostatke sam Brialmon je i poslije tih ispitivanja, ostao i dalje nepokolebljivi pristalica njihove primjene.

Nešto kasnije u mjestu Malmezon (Malmaisone) Francuzi su izvršili nova, ovaj put tajna, ispitivanja na tornjevima samo francuskih proizvođača. Prilikom tih ispitivanja primijenili su granate sa nešto moćnijim eksplozivnim punjenjem na bazi melinita. Tom prilikom, pored svih ranijih nedostataka uočen je jedan veliki problem. Naime, pokazalo se da oslobođeni gasovi granata sa novim punjenjem ubijaju sve živo oko sebe. Na ispitivanju je došlo i do prave tragedije, jer je nekoliko vojnika, koji su se nalazili u tvrđavi koja je gađana, smrtno nastradali. Francuzima su se poslije toga otvorile oči. Postalo je jasno da se moraju poduzeti sve neophodne konstruktivne mjere od prodora gasova (gas maski u to vrijeme, još nije bilo).

Međutim, sve do sada ostaje nerazriješeno pitanje da li je Brialmon saznao za tragediju koja se dogodila? Prema onome kako su se stvari oko liježskih utvrda za vrijeme borbi razvijale prije bi se moglo reći da nije.

No vratimo se događajima.

Svjestan da treba brzo djelovati von Emmich je tog prvog dana poduzeo niz akcija, ali ni jedna nije urodila plodom. Pokušaj forsiranja rijeke na desnom krilu kod grada Vizea bio je brzo zaustavljen, jer ih je sa druge strane dočekala kiša metaka belgijske pješadije u povlačenju, a osim toga proradila je i artiljerija iz jedne od obližnjih utvrda.

Rijeka se nije mogla nigdje preći pored svega ostalog i zbog toga što su inženjerijske jedinice jako kasnile pa ni pontonskih mostova još nije bilo. Na nekim drugim mjestima u prvi mah uspio je potisnuti belgijsku pješadiju, ali ih je ova u snažnom kontranapadu nagnala na bijeg i vratila na početne položaje.

Odlučio je da sačeka slijedeći dan. Noć je protekla mirno uz povremeno puškaranje i riku artiljerije iz nekih utvrda.

5. augusta, od ranog jutra započeli su novi pokušaji 34. brigade i konjice da se na desnom krilu sjevernije od Vizea pređe rijeka. To im je na jedvite jade i uspjelo, ali tek pred kraj dana kada su konačno prispjeli pontoni.

Na svim drugim sektorima cijeli dan su se vodile borbe. Njemačka pješadija je napredovala, a belgijska se povlačila. Najbrže je napredovala 27. brigada koja se već u podne primakla dvjema utvrdama - Barchon (Baršon) i Evegnee (Evenje). Von Emmich je pomislio da bi se iznenadnim i brzim napadom između utvrda mogao probiti do još neporušenih gradskih mostova. Zbog toga je oko dva sata poslije podne započeo sa artiljerijskim napadom. Na obje tvrđave sručio je bezbroj granata. Paljba iz haubica od 210 mm je navođena iz balona i sa uzvišica. Međutim, obje su utvrde izdržale napad i to bez ikakvih vidljivih oštećenja.

Nakon što je kanonada prestala pješadijske jedinice su krenule u napad, ali ih je sa jedne strane dočeka paljba belgijske pješadije koja je zauzimala prolaz između utvrda, a sa druge paljba iz samih utvrda. U tom napadu njemačke jedinice su pretrpjele velike gubitke i na kraju su se morale povući.

Nakon pretrpljenog neuspjeha von Emmich je odlučio da slijedeći napad izvrši noću, po mogućnosti istovremeno, sa svih šest brigada i bez ikakve artiljerijske pripreme. Mislio je da će se svih šest utvrda sa desne strane rijeke i dvije Pontisse (Pontis) i Liers sa lijeve, tokom noći naći u okruženju i da će se čim svane predati. Pješadija je krenula u prvim noćnim satima. Bila je mrkla noć, a kiša je lila kao iz kabla. Zbog loše vidljivosti mogli su se kretati samo cestom, a kako se ne bi međusobno ubijali bilo im je zabranjeno pucati bez naredbe oficira. Savlađujući jednu prepreku za drugom put su probijali uglavnom bajunetama. Iz kuća koje su stajale uz cestu Belgijanci su ih zasipali metcima, a iz utvrda su ih kosili mitraljezi. Padali su kao snoplje. Ne treba ni govoriti da se njemačka vojska te noći našla u pravom paklu. Uskoro su se na svim cestama između utvrda sve više i više počela gomilati tijela poginulih i ranjenih njemačkih vojnika. Prema pisanju očevidaca te stravične gomile mrtvaca su rasle u visinu do te mjere, da su počele ličiti na barikade, koje su zaklanjale vidik objema stranama.

Pred zoru, nako te užasne noći, Belgijanci su zaustavili sve napade. Najgore od svih je prošla 27. brigada koju je artiljerija iz utvrde Barchon naprosto masakrirala, a isto tako i 34. brigada, koja je trebala da prođe između utvrda Pontisse i Liers. Nisu stigli ni doći do njih, jer ih je artiljerija već na prilazima zaustavila, a zatim ih je u bijeg natjerala belgijska pješadija. Tjerali su je sve do rijeke. Da nije bilo mosta, koji su inženjerci tek bili uspostavili, vjerovati je da bi svi do jednog izginuli. 14-ta brigada koja je pokušavala proći između utvrda Fleron i Evegnee, se kao i sve druge, pretrpjevši teške gubitke, nalazila u rasulu i u veoma jadnom stanju. Nakon što im je poginuo komandant nije bilo druge nego da se i ona povuče. Tako bi i bilo, da se u samu zoru u zadnji čas u prvim redovima nije pojavio general Erich Ludendorff (Erih Ludendorf), koji je zajedno sa von Emmichom na začelju kolone pratio napredovanje brigade. Na svoju inicijativu preuzeo je komandu. Bio je to njegov prvi podvig u nizu drugih, koji će ga proslaviti u tom ratu i na kraju dovesti na najviše položaje.

Nakon što je uspostavio red i podigao moral obeshrabrenim vojnicima krenuo je u akciju. Pratila ga je sreća, jer je brigada, jedina od svih uspjela provući haubice lakog kalibra. Osim toga, iz potpuno nepoznatih razloga iz utvrde Fleron nitko nije otvarao vatru. Nakon što je artiljerijom raščistio teren ispred sebe i raspršio belgijsku pješadiju sa 1500 vojnika provukao se između utvrda i u prvim jutarnjim satima ušao u unutrašnji krug utvrđenja.

Bez zastajanja uputio se prema tvrđavi Chartreus, ali je usput naišao na belgijske jedinice koje su mu pružile jak otpor. Nakon što ih je savladao prišao je kapijama tvrđave i posada se odmah predala. U tvrđavu je uskoro stigao i von Emmich. Naredio je da se iz zarobljenih haubica raspali po gradu. Međutim, bombardovanje grada i citadele nije dugo trajalo, jer je ponestalo granata. Ali i one što su bile ispaljene nanijele su gradu popriličnu štetu i izazvale požare. Oko podneva na citadeli se zavijorila bijela zastava.

Posmatrajući sa vrha tvrđave sve ceste koje su vodile u grad, tek tada su shvatili, da se nitko osim njih nije probio. Postalo im je jasno da se nalaze u veoma kritičnom položaju, zapravo u pravoj klopci. Naime brigada, koja je u toku noći izgubila mnogo vojnika, se u tom trenutku nalazila potpuno izolirana, bez snabdijevanja i zapravo prepuštena samoj sebi. Da su se Belgijanci, koji u proteklim borbama nisu pretrpjeli skoro nikakve gubitke, snašli i krenuli na njih bili bi naprosto smrvljeni. Međutim, oni su mirovali.

Zašto?

Tek se poslije rata saznalo, da se zapovjednik odbrane Lieža, general Gerard Leman (Žerar Leman), u tom času nalazio u jednoj od utvrda i nije imao „blage veze“ što se te noći zapravo desilo. Na osnovu pristiglih informacija, od koji su sve bile panične, mislio je da su se Nijemci sa mnogo jačim snagama probili između utvrda i da se grad ne može odbraniti. Da je dobio pravu informaciju slavio bi pobjedu. Umjesto toga je donio odluku da se sve snage, koje su branile prolaze između utvrda povuku i napuste grad. Ne treba ni govoriti da je za njemačke jedinice to bio spas.

Prilikom povlačenja Belgijanci su srušili samo jedan most, tako da su dva ostala čitava, što je omogućilo Ludendorff-u da bez poteškoća narednog jutra uđe u opustjeli grad. Prolazi između utvrda su prema tome ostali nebranjeni, pa je nekoliko njemačkih brigada sa veoma malim gubicima uskoro prošlo između njih. Na taj način sve utvrde na desnoj strani rijeke sa oko tri hiljade ljudi su ostale potpuno opkoljene. Situacija je bila bezizlazna, ali se Leman, nošen iluzornom nadom da će se Francuzi konačno trgnuti i priskočiti im u pomoć, nije htio predavati. Prema tome dio bitke je bio završen. Grad je pao, ali utvrde koje su ga trebale braniti ostajale su još uvijek čitave. Bile su i dalje kao kost u grlu, jer su i dalje ugrožavale prolazak njemačke vojske po obližnjim cestama i željezničkim prugama.

Nijemci su izgubili strpljenje, te su se konačno odlučili za dopremu na bojište najtežeg artiljerijskog oruđa. Bile su to austrijske haubice kalibra 305 mm, kao i njemačke kalibra 420, poznate kao „Debele Berte“ ili „Ubice utvrda“, za koje nitko nije znao da postoje. Ispaljivale su granate sa oko 900 kg eksploziva na visinu od 1200 metara, sa koje bi se granate , kao da su bačene iz aviona, obrušavale na utvrdu. Pri najpovoljnim uvjetima mogle su „prošišati“ zemljani nasip debljine sedam metara. O njihovoj monstruoznoj veličini govori činjenica da je za njihovo opsluživanje bilo potrebno preko dvije stotine vojnika, dok se paljenje (električno), zbog zaglušujuće buke, vršilo sa razdaljine od tri stotine metara. „Debele Berte“ su rađene u Kruppovim čeličanama, u potpunoj tajnosti. Međutim, ako je vjerovati britanskom novinaru H.C. Bywater-u, britanska obavještajna služba je o njihovom postojanju, zajedno sa tehničkim podacima saznala već u 1913. godini. Informaciju je proslijedila Francuskoj, ali ta tajna nije prezentirana Belgiji jer su se i Britanija i Francuska pribojavale, da će se belgijski kralj, saznavši za strahovitu ubojitost „debelih Berti“ prepasti i odustati od svake borbe.

Dok je čekao dolazak „ubica“ von Emmih nije gubio vrijeme i utvrde je tvrdoglavo tukao svom raspoloživom artiljerijom, ali ni ovaj put nije im mogao ništa učiniti. Međutim, 8. augusta, nakon petosatne artiljerijske paljbe predala se posada utvrde Barchon, mada sama utvrda nije pretrpjela nikakva ozbiljnija oštećenja. Pokazalo se da je posada otrovana gasovima. Na isti način pale su još dvije utvrde.

Nakon velikih peripetija, 12. augusta, konačno su stigle dvije džinovske haubice, ali su za djelovanje bile spremne tek slijedećeg dana. 13. augusta njihovom prvom žrtvom postala je utvrda Pontisse, na koju su se pored njih „okomile“ još i haubice od 305 mm. Prva ispaljena granata je promašila, ali su zatim svih šest zaredom pogodile cilj. Pravo je čudo da se već tada utvrda nije predala. Pošto je pala noć paljba je obustavljena, kako bi se nastavila slijedećeg jutra. Od strahovitih potresa pomjerali su se i pucali zidovi i stropovi utvrde. Galerije i stepeništa su se rušila. U utvrde su počeli ulaziti gasovi. Ljudi su umirali, onesvješćivali i grčili od povraćanja i proljeva. Hvatao ih je paničan strah, koji ih je dovodio do ludila. Poslije svih tih užasa, oko podneva, preostala posada se predala.

14. augusta pale su još dvije utvrde, a narednog dana još tri među kojima i utvrda Loncin u kojoj se nalazio već pomentuti zapovjednik odbrane grada general Leman. Po nesreći, dvadeset i peta po redu granata probila je strop i eksplodirala u skladištu municije. Od silnih eksplozija koje su uslijedile, skoro cijela posada je poginula, a jedna trećina utvrde je bila potpuno razorena. Onesvješćenog generala Lemana Nijemci su pronašli u ruševina. Bio je samo lakše ranjen.

Na taj način, kao posljednje neosvojene ostale su utvrde Hollogne i Flemal, ali prije nego što će ih napasti Nijemci im ponudiše predaju. Kako bi ih lakše ubijedili i uvjerili u besmislenost otpora, predložili su jednom od belgijskih oficira da vidi što se desilo sa utvrdom Loncin.

Ruševine su se još dimile. Jedak zadah koji osjeti natjerao ga na povraćanje. Prizor je bio stravičan. Srce mu se kidalo od tuge. Posvuda je vidio poluzatrpana beživotna tijela belgijskih vojnika. U tom trenutku nitko nije oćekivao da će zatažiti susret sa Lemanom, kako bi od njega dobio uputu što da čine.

Zarobljeni general Leman je tek bio došao svijesti. Na upit oficira dao mu je odgovor koji se još manje očekivao: - Čestiti oficiri ne predaju bez borbe!

Pred veče se vratio svojima. Poslije kratkog savjetovanja viši oficiri su odlučili da se ne predaju. Noć koja je uslijedila protekla je mirno. Za neke od njih bila je to posljednja noć.

U jutarnje sate otvorena je paljba na dvije preostale, neosvojene utvrde. Pokušali su se odbraniti pucajući nasumice iz tornjeva u nevidljive i nedohvatljive „Debele Berte“, koje su sa grohotom ispaljivale svoje monstruozne granate, iz Belgijancima nedostupne daljine, iza brežuljaka.

Došao je red i na njih. Ludiće od straha i umirati otrovani i zagušeni gasovima. Na kraju, kada su se svi njihovi tornjevi zaglavili i prestati okretati postalo je jasno da su potpuno bespomoćni bilo što učiniti. Negdje oko podneva predali su se, ali oficirska čast je bila odbranjena.

Tako se završila prva velika bitka na zapadnom bojištu. Trajala je dvanaest dana. Plan napada na Francusku, mada tako nije izgledalo, kasnio je samo dva dana.

Tog, 16. augusta na vijest da je liježsko utvrđenje palo Njemačka je slavila, ali ne za dugo jer je tog istog dana pristigla i druga vijest, da su dvije ruske armije, a da to nitko nije očekivao, počele ulaziti u Istočnu Prusku.

Zavladalo je uznemirenje. U glavama ljudi pojavile su se prve pesimističke misli. Mnogi su već tada bili uvjereni, da su se vojnici kada su polazili u rat uzalud ponadali, da će se prije prvog požutjelog lišća, vratiti svojim kućama.

I bili su u pravu.

Literatura:

 

  1. 1)Barbara Tuchman - The Guns of August 1914
  2. 2)Rebold J. – La guerre de forteresse 1914-1918
  3. 3)Novitsky V.F. – Vojna kampanja 1914 u Belgiji i Francuskoj
  4. 4)Velichko K.I. – Ispitivanja u Bukureštu
  5. 5)Yakovlev V.V. – Istorija utvrđenja
  6. 6)Bywater H.C. – Strange Intelligence
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search