LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak Alijine iskrice
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 02 Siječanj 2017 08:37

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (36)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Crtica o hafizu Muhamed efendiji Pandži

Hafiz Muhamed efendija Pandža je umro 18.11.1962. Bio je član Ulema medžlisa i šura reis-ul-uleme mehrum Džemaludina efendije Čauševića. Već kao gotov hodža došao je u Nuvab na nauke, a učio je i u Turskoj, u Carigradu. Kao bogat čovjek nije služio u državnoj ni u vakufskoj službi od tridesetih godina ovog stoljaća. Jedno vrijeme je izdavao list „Islamski svijet“ s Munirom Šahinovićem, a jedno vrijeme sam. Kada je u vakuf došla nova uprava u 1936. godini , uspostavljanjem Nijabeta, reče mi jednog dana rahmetli reis: „Reci Fehimu, neka mu nađe kakvu službu!“ Prenio sam ovu poruku puncu i mehrum Pandža je bio postavljen za vjeroučitelja u gimnaziji, a po Tevdžizidžihet nizamnami postavljen je i za vaiza u Begovoj džamiji. Godine 1938. bio je izabranu Ulema-medžlis, s potpunim brojem glasova birača izbornog tijela (devet) i povjeren mu je referat baš-vaiza.

Porodica Pandža je bila u tri generacije borbena. Djed mu je bio hodža i zbog svojih vazova bio je protjeran u tursko vrijeme u Travnik, gdje i umro. Ime mu je bilo Isamuddin. Stare Sarajlije bi pričale da je nakon njegova izgona iz Sarajeva tri dana bio mrak u gradu.

Otac hafiz Mehamed efendijin, Šakir efendija, bio je muderis u Atmejdanskoj medresi, član Ulema medžlisa i vaiz u Begovoj džamiji. Na vazovima bi opominjao i prokljinao one koji ne bi htjeli ostaviti ono za što je on smatrao da se kosi sa šeriatom. Narod je vjerovao da se njegove bedove ukabule i da bi onaj, koga bi on u džamiji s narodom prokleo, ubrzo nastradao. Tako je prokleo i Safvet-bega Bašagića što mu je pisao u „Beharu“ studiju „Sto i jedan hadisi-šerif“ u kojoj je, tumačeći hadis „El ulema veresetulenbijai“ napadao tadašnje hodže zbog zaostalosti, nesuvremenog odgoja i reakcionarnih shvatanja. Safvet-beg mu je na to spjevao pjesmu „Hodži P.“ Safvet-beg je dobio tabes (sifilis) i svijet je vjerovao da je to posljedica Pandžine bedove, a on je znao da je to posljedica sifilisa stečenog u ćerhani u Tekiji ulici, kako mi je i sam rekao.

Merhum hafiz Muhamed efendija , koji je jučer pokopan na Grličića brdu, bio je vrlo žilav i energičan čovjek. Imao je elana kao rijetko tko, predavao je u školi, pisao u novinama, prevodio s arapskog, pa je tako preveo u zajednici s merhum reis-ul-ulemom Čauševićem Kuran Časni, ogroman rad, koji je ondašnja ulema oko El-Hidaje napala zbog slobodnoumnih tumačenja izvjesnih ajeta. To je učinjeno više da udare kopitama izdišućeg lava, Čauševića, nego što su uspjeli obeskrijepiti prijevod – koji, istina, nije bio bez nedostataka – ali koji je ljudski posao savršen?! Napad je, dakle, bio na Čauševića, dalekovidog reformatora odmah po Prvom svjetskom ratu, nego na Pandžu, koji je ustvari preveo prvih 20 džuzova, a Čaušević samo trideseti, iako je sigurno imao udjela i u Pandžinom prijevodu.

Silnim elanom je radio Pandža u Ulema-medžlisu: sastavljao hutbe, vazio u Begovoj džamiji, išao na teren, ali, iako povjerenjem Spahinim izabran u proljeće 1938. za člana Ulema-medžlisa, nije glasao za Spahu na izborima u novembru iste godine, što su mu Spahe zamjerile.

Kada je odmah s početka NDH, čini mi se 10. maja 1941, prošla prva manifestaciona povorka kroz Sarajevo, jedini od hodža u povorci bio je Pandža. Po dolasku u Sarajevo, u proljeće 1942, palestinskog muftije El-Husejinija, otvoreno je agitirao među muslimanima oficirima u domobranstvu da se upisuju (dobrovoljno javljaju) u Handžar diviziju, a već u ljeto slijedeće godine odlazi u šumu s grupom muslimana omladinaca kao borac i vođa neke muslimanske oslobodilačke trupe koja nije bila protiv partizana, ali su oni bili protiv nje. Zarobljen je od esesovaca kod Tuzle, predat je, na jedvene jade, hrvatskim političkim vlastima koje su ga zatvorile na Savskoj cesti, a onda je, na intervenciju mnogobrojnih muslimana, pušten s tim da živi u Zagrebu.

Svako jutro je išao zajedno s Adem-agom Mešićem u džamiju, a onda mu je u proljeće 1945, nekakav pratilac došaptao da ide na oslobođeni teritorij jer će inače biti likvidiran.

Otišao je, obišao je Liku i Hercegovinu, došao u Sarajevo krajem aprila 1945, počeo vaziti u Begovoj džamiji kao da se u međuvremenu nije ništa dgodilo, i onda, negdje, čini mi se, 3. maja pao u zatvor. Osuđen je od Suda časti na deset godina. U zatvoru je bio vrlo dobar drug, čestit, dosljedan i od svakog voljen.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search