LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Četvrtak, 19 Siječanj 2017 08:38

 

Stara kartaJoš nešto o nerazmrsivom klupku našeg postanka

Ivan Berisov, Sarajlija, Olival Basto, Portugal

„Koliko Dalmatinac duguje Jeronimu toliko i tebi Vinko, zvijezdo hvarskog tla!“

Ove pohvalne riječi napisao je biskup Trogira i Skradina, svom prijatelju veoma učenom dominikanskom svešteniku, profesoru „Svete teologije“, Vinku Pribojeviću (Vincentius Priboevius), sa otoka Hvara, kada mu je ovaj poslao na čitanje svoje malo djelo, zapravo prvu teoriju o postanku balkanskih, kao i svih drugih slavenskih naroda.

Njegov mali rad napisan na latinskom jeziku na nekih pedeset stranica izašao je u javnost kada ga je osobno pročitao u crkvi Svetog Marka u mjestu Hvar istoimenog otoka, pred okupljenim lokalnim velikašima i drugim uglednicima 1525. godine. Naslovio ga je: „O podrijetlu i slavi Slavena“.

Sedam godina kasnije, kada ga već nije bilo među živima, njegovo djelo je doživjelo začuđujući uspjeh u Veneciji. Bilo je nekoliko puta preštampavano, a jedan njegov prijatelj ga je preveo na talijanski jezik.

U vrijeme kada ga je čitao, sam otok Hvar sa velikim dijelom Dalmacije i Bokom Kotorskom, ulazio je u sastav Mletačke republike (Venecije). Izuzetak su činili Dubrovačka republika i dio obale oko grada Senja, koja je pripadala Hrvatsko-Ugarskoj uniji koja je tu imala jedini izlaz na more.

Dalmaciju, koju je Hrvatska donijela u zajednicu kao svoj miraz, ova nova zemlja je prokockala, kako zbog neuspješnih ratova sa Venecijom, tako i zbog dinastičkih sukoba za krunu svetog Stefana, poslije kojih je Ladislav Napuljski iz osvete što ga u njegovoj borbi dalmatinski gradovi nisu podržali, prodao Veneciji sve svoje pogoleme dalmatinske posjede zajedno sa otocima za 100 hiljada dukata (navodno je najprije tražio 300 hiljada).

Od vremena kada je Hvar u kratkom periodu bio u sastavu Hrvatskog kraljevstva prošlo je čitavih 400 godina, a u zajednicu Hrvata i Ugara nije ni ušao, jer je u vrijeme ujedinjenja otok pripadao Bosni. Dakle, tog dalekog vremena se više nitko nije mogao sjećati.

Ne treba se onda ni čuditi što Vinko u svom govoru hrvatski narod nije spomenuo niti jednim slovom, dok je samu Hrvatsku spomenuo samo dva puta - jednom u kontekstu drugih slavenskih zemalja, i drugi put kada je govorio o geografskom položaju Dalmacije.

Ali, Hvarane, kao i druge stanovnike Dalmacije u tim vremenima nije brinula prošlost već veoma neizvjesna budućnost. Shvatali su da bi se situacija mogla iz dana u dan preokrenuti, jer su kroz Bosnu, idući prema Beču i Budimpešti, nadirali Turci. Pojedini dijelovi Dalmacije, neki gradovi, pa i sam Hvar već su bili napadnuti. Na obali pored Makarske, nasuprot Hvaru stajale su turske posade. A sa svih strana su dopirale zabrinjavajuće i zastrašujuće vijesti o odvođenju Dalmatinaca sa stokom i svom njihovom pokretnom imovinom u Bosnu, kao i o svakojakom drugom nasilju.

Venecija, jedna od najbogatijih zemalja svijeta i velika pomorska sila tog doba pružala je oružanu pomoć samo gradovima, dok je preplašenom stanovništvu u njihovom zaleđu savjetovala ponašati se mirno i ne pružati nikakav otpor.

Venecija je ustvari i sama bila preplašena i nije znala što da učini. Pokazalo se da se Turskoj čak ni na moru nije mogla suprotstaviti. Zbog toga se okrenula diplomaciji, davanju otkupa i pokušajima miroljubivog pronalaženja rješenja. Sve bi dala u pokušaju da zadrži svoj prijašnji monopol u trgovini sa Bliskim Istokom, a preko njega sa Indijom, Kinom i drugim zemljama. Zahvaljujući monopolu u trgovini i oporezivanju svih lađa koje su plovile Mediteranom zgrtala je ogromno bogatstvo. Međutim, njenom silnom bogaćenju primicao se kraj, pošto je portugalski moreplovac Vasko de Gama baš u tim vremenima otkrio zaobilazni pomorski put do Indije.

Prema tome, ugledni ljudi Dalmacije su imali sasvim opravdane sumnje u ponašanje Venecije. Nisu bili sigurni u njenu zaštitu, a osim toga su se plašili i eventualne nagodbe sa Turcima kojom su mogli biti naprosto žrtvovani.

Njihova sumnja u Veneciju je tim prije imala smisla, jer su Dalmatinci za nju predstavljali ljude bez ikakve vrijednosti. Uostalom, zar ih nisu za vrijeme povremenih odlazaka u Veneciju nazivali pogrdno Skjavenima (Schiavoni) ili Skjavima (Schiavi) isto onako kako su nazivali i svoje robove.

-Zar su zaista bili tako ništavni, kako on tako i njegov narod kojemu je pripadao? - više puta se upitao.

Kako bi odgovorio na to pitanje, koje ga je mučilo, latio se istraživanja. Zaronjen u svijet knjiga provodio je dane u izuzetno bogatoj biblioteci dominikanskog samostana u Hvaru, preciznije samostana svetog Petra mučenika, u kojem se školovao. Nastojao se prisjetiti svega što je učio za vrijeme svojih studija u Bolonji pod upravom dominikanaca, svoje posjete praškom i krakovskom Jagelonskom univerzitetu, tada jedinim univerzitetima u istočnoj Europi. Na poljskom univerzitetu je tri godine predavao kao profesor Svete teologije i baš tada se osobno upoznao sa njegovim rektorom Matijom Mjehovitom (Maciej Miechowita) jednim od najučenijih ljudi svoga vremena. Bio je istoričar, geograf, dvorski liječnik, dvorski astrolog, autor niza medicinskih i istorijskih djela. Na Vinka je ostavio neizbrisiv utisak. Na osnovu sličnosti poljskog jezika i jezika na kojem su govorili Dalmatinci, zastupao je ideju da njegov narod, a tako i svi istočni Slaveni, ne vode porijeklo od Sarmata, a niti su došli sa istoka iz „Moskovije“, kako su drugi njegovi sunarodnjaci uporno tvrdili, već sa juga i to iz Dalmacije.

U toj njemu prisnoj manastirskoj biblioteci, prve knjige koje se dohvatio je bila naravno Biblija, a u njoj mu je od najveće koristi bila Knjiga postanka (Genesis), koja je govorila o jednom od Nojevih sinova - Tirasu, od kojega je potekao narod Tirani, a koji su Grci, kako je Vinko saznao, imenom preinačili u Tračane, dakle prastanovnike istočnog Balkana. Zatim je pronašao još i Ilirija, jednog od potomaka Tirasa, koji je opet po Vinku, bio rodonačelnik Ilira, prastanovnika zapadnog Balkana. Na osnovu srodstva Ilira i Tračana (prema Knjizi postanka) i navoda nekoliko istoričara iz antičkih vremena koji su tvrdili da su oba naroda govorili istim jezikom došao je do čvrstog uvjerenja da su Iliri i Tračani jedinstveni narod, koji su Grci u kasnijim vremenima počeli nazivati Slavenima.

I tako, malo po malo, pomno provjeravajući svaku svoju tvrdnju i nalazeći dokaze kod drugih autora, stvorio je svoj rad, svoje životno djelo, koje se nije pretvorilo u nepobitnu istinu kojoj je težio, već u prekrasnu bajku, nenadmašne snage i ljepote, sa svim karakteristikama naučnog djela.

Da, bilo je baš tako. Kao čarobnim štapićem on je pretopio biblijske narode Ilire i Tračane u Slavene, a Slavene u Dalmatince i druge slavenske narode. Veza je prema tome bila uspostavljena i sve se složilo u savršeni red. Slaveni su na taj način postali konačna transformacija potomaka Ilirija i Tirasa.

Obučen u bijelu dominikansku odoru sa crnom kapuljačom, sve im je to rekao tog nezaboravnog dana u crkvi Svetog Marka. Sve rekao i sve objasnio. Pripadali su dakle slavenskom svijetu, koji je u njegovom govoru dobio neviđeni sjaj.

Kako bi ih što više impresionirao u svoj govor je uvrstio darovnicu Aleksandra Makedonskog, antičkog osvajača svijeta, koja je doduše i drugim učenim ljudima već od ranije bila poznata, ali ju je baš on po prvi put tada izgovorio i u cijelosti objavio.

Kako stoji u darovnici, koja je kako svi danas misle čisti falsifikat, spravljen odgrupe hrvatskih svećenika za vrijeme njihovog boravka u Češkoj, Aleksandar Makedonski je Slavenima za zasluge u ratu, a zapravo Ilirima i Tračanima, jer Slavena tada nije bilo ni u pomenu, darovao sve zemlje od „Akvilenije do granica južne Italije“, a što je značilo od „obala Baltičkog mora do Mediterana“. Darovnica se završavala riječima, koje su svi prisutni čuli:

„Dano u gradu Novoj Aleksandriji, koji smo mi osnovali na velikoj rijeci Nil, 12. godine našeg vladanja uz pristanak i uz osmjeh velikih bogova Jupitera, Marsa, Plutona i najveće božice Minerve”.

Ugledni Hvarani okupljeni u crkvi, kao i svi drugi njihovi sunarodnjaci su se poslije njegovog govora i sami preobrazili. Dao im je utjehu. Više nisu bili, onako jadni i beznačajni, usamljeni na svom otoku. Pripadali su jednom mnogo većem svijetu koji je obuhvatao cijelu srednju i istočnu Europu. A u tom svijetu, velikodušno darovanom od Aleksandra Makedonskog, živjeli su isti takvi ljudi kao i oni.

Ali, što bi sve to vrijedilo, ako u Slavene ne bi ubrojio osim Aleksandra Makedonskog i mnoge druge istaknute pojedince među kojima Aristotela, Dioklecijana sa 26 rimskih i vizantijskih imperatora, dvojicu papa (Gaja i Ivana IV), pa i jednog od najobrazovanijih ljudi svih vremena, svetog Jeronima. Neosporno je da su svi oni bili rođeni na Balkanu i poticali ili od Ilira ili od Tračana. A Iliri su po njemu bili isto što i Tračani, a i jedni i drugi isto što i Slaveni.

Nije se, međutim, ni tim potpuno zadovoljio, pa je u slavenske narode ubrojio i one koji u njegovo vrijeme već nisu ni postojali, kao što su Geti, Goti, Sarmati, Dačani i mnogi drugi.

Njegovo djelo, tako malo i naizgled beznačajno, inspirisalo je mnoge. Pojavili su se njegovi brojni sljedbenici. Iz pera dubrovačkog fratra benediktinca, Mavra Orbinija izašlo je obimno djelo pod naslovom „Kraljevstvo Slavena“, koje je proslavljalo Slavene i postalo jako poznato na zapadu. Mnogo kasnije u 19. vijeku, kao kruna svega, pojavila su se dva pokreta ogromne snage – jedan panslavenski, a drugi ilirski. Oba su vodila jedinstvu. Prvi jedinstvu Slavena, a drugi jedinstvu hrvatskog naroda.

Djelo Vinka Pribojevića nastavljeno je snažnim djelovanjem jednog od najvećih europskih enciklopedista, doktora katoličke teologije, Franje Račkog, koji je težio ujedinjenju hrvatskih zemalja u okvirima Austrougarske i za zbližavanje sa svim drugim slavenskim narodima. U Zagrebu je osnovao „Jugoslovensku akademiju znanosti i umjetnosti“, koja je pod tim imenom postojala sve do 1941. godine kada je preimenovana u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.

Ali, vrijeme nije stajalo. U novim političkim okolnostima, kao antipod prijašnjim, pojavile su se potrebe za nekim novim idejama i drugim teorijama postanka naroda. Pojavile su se skoro 400 godina poslije Vinka, da otkriju novu „istinu“.

Tako su se pojavile dvije nove teorije od kojih jedna „Iranska“ i druga „Gotska“. O ovim teorijama je urednik ovog portala Nadan već pisao (vidi „Bandakhana“) , zbog toga ću samo dodati da je sa svih hrvatskih stranica Wikipedije u međuvremenu iščezlo ime pokretača iranske teorije Josipa Mikoši-Blumentala (Josip Mikoczy-Blumenthal), zajedno sa naslovom njegovog djela „Hrvati rodom Slaveni, potekli od Sarmata potomaka Medijaca“. Na isti način iščezla je i svaka referenca u odnosu na JAZU, kao da u Zagrebu pod tim imenom nije nikada ni postojala.

U novija vremena u skoro svim sredinama, pa tako i u Bosni ušle su u modu takozvane autohtone, veoma maštovite teorije, prema kojima su narodi nastali na onoj teritoriji na kojoj žive od pamtivjeka, dakle još iz neolita. Prema tome, niti su se doselili, a niti su preobrazbom postali od drugih naroda. Prema tim teorijama pretvorili su se u najstarije narode Europe, što je ujedno i trebalo izgleda dokazati, mada ne vidim nikakvog razloga za tako nešto, jer je najstarija ljudska grupacija u svijetu, slijedeći iste kriterije, jedno pleme iz Afrike, koje od toga što je najstarije, nema ama baš ništa.

Na kraju, možda nije na odmet navesti davno izgovorene riječi Vinka Pribojevića: ... neizbježno je da potomci, ne oslanjajući se ni na kakav čvrst temelj, podignu u svojim djelima ruševnu zgradu i da, dodajući neistinu neistinama, strmoglavljuju u ponor laži vukući i sve druge za sobom.Literatura:-         Vinko Pribojević – „O podrijetlu i slavi Slavena“ sa predgovorom Miroslava Kureleca, 1997.

-         Anita Peti – Vinko Pribojević

    - Wikipedija

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search