LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Još jedan osvrt na bogumile
Još jedan osvrt na bogumile
Ponedjeljak, 06 Veljača 2017 10:02

 

StećakNovi progonitelji

Ivan Berisov, Sarajlija, Olival Basto, Portugal

U sretnom dječjem dobu, neopterećenom nikakvim nacionalnim podjelama, sa trouglastim kapama na glavi koje su nam roditelji pravili od pročitanog „Oslobođenja“ marširali smo našom ulicom, razmahivali drvenim štapovima i veselo pjevali „Kulina bana, vojska je, vojska je...“.

Da, bilo je to neponovljivo vrijeme „za Kulina bana i dobrijeh dana“. Bili smo njegova vojska, a tko je on bio nismo pojma imali.

Kasnije su došle školske godine. Na časovima istorije naučili su nas ponešto o svemu i ponešto smo saznavali o bosanskom vladaru Kulinu, o bogumilima (patarenima) – krivovjercima u Bosni. Ne sjećam se da li nam je bila objašnjena suština njihovog učenja – vjerojatno nije, ali tada to nikoga nije ni zanimalo. Nismo naravno poznavali ni mnoge druge detalje, vezane za prilike u srednjovjekovnoj Bosni.

Otkuda bi na primjer znali da je najmoćnijem papi svih vremena Inocentu III, dukljanski, danas bi bilo crnogorski, knez Vukan 1199. godine uputio opširno pismo u kojem je, kao gorljivi katolik, denuncirao (cinkario) Kulina sa familijom, a uz to izblamirao i Ugarskog kralja Emerika. Evo što je doslovce napisao:

„Napokon nećemo tajiti Vašem očinstvu, da jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, preuzima maha toliko, da je pod pritiskom događaja sam ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava, humskog kneza, i sa više srodnika, budući zaveden, više od deset hiljada hrišćana naveo na istu jeres. Radi toga kralj Ugarske, ogorčen, nagnao ih je da dođu pred Vas, da budu ispitani od Vas, a oni su se, pak, povratili sa krivotvorenim pismima, govoreći da im je s Vaše strane dozvoljeno učenje. Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svoga kraljevstva istrijebi kao kukolj iz pšenice."
(preuzeto iz Montenegrina.net – Istorija - Pismo Vukana Nemanjića rimskom papi, iz 1199. g.)

Što je drugo učinio nego zabrinuo papu i još mu jednom potvrdio da svuda vrvi od krivovjerja. Zar mu nije mu bilo dosta briga u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Dalmaciji, Slavoniji i drugim zemalja, a sada eto još i Bosna. Svuda izdanci, naizgled iskorijenjene i toliko puta proklete manihejske vjere, nastale u 3. vijeku u Perziji, koja se kao pošast stalno vraća, širi svijetom i sakati čovječje duše.   

U slučaju Bosne nije se dugo snebivao. Po savjetu Vukana „obrati se ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku optužujući njegova vazala Kulina da je dao sigurno utočište i zaštitu patarenima, koje je splitski nadbiskup Bernard nedavno otjerao iz Splita i Trogira«. (Hrvatska revija br.1 – 2004.)

Primitkom pisma od pape Emerik je bio naravno ogorčen zbog toga što su ga krivovjerci tako nasamarili i pred papom osramotili. Zar nije baš on, kao pokrovitelj Bosne i gorljivi katolik kakvih još nije bilo među vladarima, trebao da bdije nad dušama njenih stanovnika i da ih zaštiti od opake pošasti? Iz Vukanovog pisma se jasno vidi da je već jednom pokušao riješiti problem mirnim putem. Naivno se ponadao i eto nije uspio. U duševnim patnjama priprijetio je Kulinu da se opameti, jer će u protivnom krenuti krstaškim pohodom na njegovu zemlju.  

Prijetnja je bila zaista ozbiljna jer je IV krstaški pohod baš u to vrijeme bio pripreman. Krstaši su se već od proljeća 1202. započeli skupljati u Mletačkoj republici (Veneciji), ali je manjkalo novca za prevoz do Palestine. Iskoristivši priliku mletački dužd Dandolo im ponudi prevoz u zamjenu za rušenje Zadra, koji mu je zbog konkurencije u trgovini već odavno bio dodijao. Uz mnoga negodovanja dio krstaške vojske je prihvatio ponudu. Upali su u grad i nakon što su ga rušeći i paleći razbojnički popljačkali, ostali su u njemu na zimovanju. Od Bosne nisu bili dakle daleko. Zabrinuti Kulin, koji je za vrijeme svog vladanja čuvao narod od ratova i svakojakih drugih nevolja, shvatio je svu ozbiljnost situacije, a od pomisli što bi se desilo sa njim i sa narodom ukoliko bi krstaši iz Dalmacije došli, hvatala ga je jeza. Znao je da bi njegova zemlja poslije toga ostala pusta, sa popaljenim naseljima i gomilama ubijenih ljudi, a na lomačama širom zemlje u strašnim mukama optuženi za krivovjerje umirali bi njegovi podanici. Pomislio je kako bi možda i on zajedno sa familijom i srodnicima isto tako završio.

I Kulin se po savjetu svog pokrovitelja i zaštitnika „opameti“ te mudro uputi papi poruku u kojoj je stajalo ovo: „Ne smatrajući se pozvanim ulaziti u teološku problematiku, ban Kulin moli Apostolsku Stolicu da u Bosnu pošalje legata koji će njegove podanike ispitati i poučiti u spornim pitanjima“. (Hrvatska revija br.1 – 2004.)

Kako se dalje kaže u citiranoj reviji u Bosnu je preko Splita „tijekom 1202. stigao papin legat Ivan de Casamare” (Kazamare).  

8. aprila, slijedeće, dakle 1203. godine, je u nazočnosti pomenutog papskog legata, petorice nižih vjerskih poglavara (starci), dvojice viših   (gosti), vrhovnog poglavara Bosanske crkve (djeda), dubrovačkog arhiđakona Marina, kao i bana Kulina na Bilinom polju kod Zenice u prisustvu naroda održan sabor poznat kao „Bilinopoljski sabor“ na kojem su bosanski predstavnici trebali jamčiti da se odriču krivovjerja. Bila je to takozvana „Bilinopoljska izjava“. Pronađena je u vidu prijepisa u „Diplomatičkom sborniku Kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom, tom III“, izdanom u Zagrebu 1905. godine.

Kako se vidi po datumima papski se legat prije sabora, u pratnji dubrovačkog arhiđakona,   dosta dugo zadržao (najmanje pola godine) u „ispitivanju i podučavanju podanika bana Kulina u spornim vjerskim pitanjima“. Prilikom tih susreta arhiđakon Marin mu je, poznajući slavenski jezik, mogao služiti kao prevodilac. Marinovo prisustvo naravno nije bilo slučajno jer je vjerski život u centralnom dijelu Bosne u to vrijeme bio u nadležnosti dubrovačke dijeceze.

Na osnovu onoga što je saznao legat se mogao ili odmah vratiti u Rim i podnijeti papi izvještaj ili pokušati spor riješiti na licu mjesta putem dogovora sa banom i drugim bosanskim predstavnicima. Vjerojatno je na njegovu odluku da ipak krene u pregovore utjecao arhiđakon Marin kojemu je bilo u interesu da se spor riješi bez podizanja mnogo prašine, jer bi u protivnom zbog „javašluka“ i loših rezultata, mogao zajedno sa nadbiskupom dijeceze biti po povratku iz Bosne smijenjen. Pošto su se na licu mjesta upoznali sa vjerskim stanjem, započeli su pregovori (istorijska dokumentacija o tome ne postoji) sa banom i najvišim bosanskim vjerskim predstavnicima u kojima se tražilo diplomatsko rješenje, koje bi zadovoljilo obje strane. Sve govori da je završni dokument uz obostrane ustupke tako bio i sročen. Sa jedne strane bosanska strana je morala zadovoljiti neke od zahtjeva katoličkih predstavnika, a s tim u vezi javno priznati kako je u svom vjerskom učenju zastranila, obećavajući pri tome (obratimo pažnju da se ne upotrebljava riječ „zakleti“), da će izmijeniti svoje ponašanje i od sada slijediti sve „naredbe i zapovijedi svete Rimske crkve“. Sa druge strane i katolički predstavnici su za uzvrat trebali učiniti određene ustupke. Za bosansku stranu je s tim u vezi bilo od presudne važnosti, da se nigdje u Izjavi ništa ne kaže o suštini njihovog učenja, odnosno zabluda. Ovim vještim potezom bosanska se strana spašavala od ranije izrečenih optužbi za sljedbu ozloglašenom i najstrašnijem   manihejskom ili njemu sličnom krivovjerju, poznatom pod različitim nazivima kao bogumilsko, patarensko, katarsko i drugo.    

Nakon kompromisnih pregovora bosanska strana je na kraju pristala izaći pred okupljeni narod kako bi mu javno i ponizno priznala da ga je do sada krivo učila.

Postavlja se pitanje, kako su uopšte mogli pristati da tako nešto učine? Zar se narod nije mogao pobuniti, skočiti na njih kao na sinove Sotone i sve ih pobiti?

Na to pitanje nigdje nema odgovora, a pošto ga nema može se iznijeti pretpostavka da je Izjava bila pročitana na latinskom. Na taj način narod nije razumio ni riječi, pa se nije mogao ni buniti.

Koliko se zna u vjerskom životu Bosne se posle sabora nije ništa bitno promijenilo. Prema tome visoki katolički predstavnici su masovnom predstavom koja se odigrala tog dana na Bilinom polju, ustvari bili dobro nasamareni. Na pitanje, kako su se visoki bosanski predstavnici kršeći moralne norme mogli tako nedostojno i neodgovorno ponašati teško je pronaći odgovor, mada sličnih primjera, pa i gorih ima u našim vremenima i to u izobilju. Ukoliko su pak slijedili manihejsko ili neko slično učenje sve postaje mnogo jasnije. Naime, u antimanihejskom djelu „Contra Fausta Manichaeum“ (Protiv manihejca Fausta) sveti Augustin, koji je živio u 5. vijeku n.e. i koji je 9 godina njima pripadao, je naveo: „Manihejcima je bilo dozvoljeno, da u slučaju zaštite svoje vjere krše obećanja i da ako treba lažu“.

Naravno današnji progonitelji bogumila sa istoka i sa zapada, oslanjajući se na pojedine domaće, uglavnom hrvatske i srpske, kao i na dvojicu stranih suvremenih istoričara (Noel Malcolm i John Fine) zastupaju tezu da nikakvog krivovjerja, pa ni po njima izmišljenih bogumila u Bosni nikada nije ni bilo. Nevjerojatno zvuči, ali po svemu izgleda da su se, nakon više od 800 godina, i oni upecali na lukavstvo Kulina bana.

Tezu o pojavi krivovjerja, samo ne bogumilskog ili njemu sličnog, zamjenjuju različitim drugim tezama od kojih se najviše koristi ona po kojoj je Bosanska crkva naslijedila ustrojstvo prvobitne hrišćanske crkve, koja se u okamenjenom stanju zadržala još od ilirskih vremena, odnosno početaka kristijanizacije balkanskog stanovništva. Dalje se kaže da se takvo stanje desilo zbog velikih organizacijskih propusta u djelovanju katoličke crkve u Bosni. Mora im se odati priznanje za uloženi trud, jer su uspjeli stvoriti idiličnu i veoma privlačnu sliku po kojoj je Bosanska crkva bila u biti oduvijek hrišćanska i još k tome autohtona.

Nije im bilo lako, jer je trebalo postaviti sve naglavce i pobiti, kako oni kažu, ispolitizirano i vremenom nataloženo pogrešno mišljenje mnogih istoričara o postojanju bogumila u Bosni.  

Ali, i pored tako lijepo sročene teze sumnje i dalje postoje. Tako je nedavno na portalu Bošnjačkog Oka, svestrana Jasna šamić, inače filolog orijentalista i bivša učenica i suradnica preminulog akademika Nedima Filipovića, izašla sa osvrtom „Mit o bogumilima“ u kojem je na veoma blag i kulturan način, njihovu agresivnu i kategoričnu tezu, svojim primjedbama, još jednom dovela u pitanje.

Mogli bi ostaviti sve tako kako jeste, ponašati se kao mali Džokica, ne usuđujući se, kao puki laici da bilo što pisnemo. Uostalom zar je ugodno lutati u gustoj srednjovjekovnoj magli, koja bi nas samo mogla izvesti na stranputicu? Ali neki neobjašnjivi unutrašnji crv ili možda savjest u potrazi za rješenjem zagonetke tajanstvenih bosanskih bogumila, ne ostavlja nas na miru.

Prema tome, vratimo se na Izjavu. Već smo govorili kako je bosanska strana obećala da će u vjerskom životu ispraviti mnoge svoje greške i zablude. Obećali su mnogo što šta, između ostalog kako više nikada neće slijediti „opačinu krivovjerstva“, kako se u buduće više neće nazivati krstjanima već braćom, kako će imati crkve sa oltarima i križevima, kako će imati knjige i Novog i Starog zavjeta (dakle bibliju), kako će ih čitati kako to čini Rimska crkva (dakle na latinskom a ne na slavenskom), kako će uz crkve imati groblja, i t.d. sve jedno obećanje za drugim.

Prema elementarnoj logici iz ovoga se vidi da se ustroj Bosanske crkve veoma razlikovao od ustroja kako katoličke, tako i pravoslavne. Toliko toga različitog! Međutim, kako smo već govorili nema ni riječi priznanja, kako su pripadali nekoj drugoj vjerskoj sljedbi, a koja ne bi bila hrišćanska. Nema, zaista nema ni riječi o tome, ali zato postoje mnogi nagovještaji, koji tvrdoglavo vode u suprotnom pravcu. Zar u prvom redu ne zbunjuje činjenica kako su sličan ili gotovo identičan ustroj, uz veće ili manje razlike, imali svi ranije nabrojani sljedbenici manihejskog učenja? Međutim, netko bi se iz redova progonitelja bogumilstva mogao dosjetiti i reći, da su sličan ustroj imali i prvobitni hrišćani i kako sve što je navedeno ništa ne dokazuje.

Mogli bi se složiti sa njima, ali se zadržimo načas samo na jednom njihovom obećanju, a to je da će u svojim crkvama imati i „knjige kako Starog zavjeta (period prije pojave Isusa) tako i Novog (period poslije pojave Isusa). Manje upućenom čitaocu će biti teško odgonetnuti sav značaj tog pitanja. Međutim biće odmah jasno ako kažemo da manihejska sljedba, za razliku od prvobitnih hrišćana, nije priznavala Stari zavjet kao božju knjigu, već ju je nazivala ni manje ni više nego djelom Sotone. Jedino je priznavala Novi zavjet ili Jevanđelje (Evanđelje) kako se još kaže. Sve događaje opisane u Starom zavjetu, od stvaranja svijeta pa do pojave Isusa, smatrala je lažnim. Upravo se u tome suštinski razlikovala od učenja bilo koje hrišćanske crkve i od svih njenih doktrina. Zbog toga i nisu imali Bibliju, već samo njen drugi dio - Novi zavjet.

U potrazi za materijalnom zaostavštinom nekadašnje Bosanske crkve pronađen je nemali broj njenih rukopisa. Pogledajmo na spisak rukopisa predočenih u djelu „Srednjovjekovna Crkva bosanska“ S.Džajom i D.Lovrenovićem“, dvojicom gorljivih progonitelja bogumilstva sa naših prostora: … Mostarsko ili Manojlovo evanđelje, Evanđelje Divoša Tihoradića, Evanđelje tepčije Batala, Kopitarovo evanđelje, Vrutočko četveroevanđelje, Nikoljsko evanđelje, Čajničko četveroevanđelje, Srećkovićevo evanđelje, Hrvojev misal, Hvalov zbornik, Mletački zbornik i Radoslavov zbornik.

Kao što vidimo, „neobjašnjivim“ slučajem ili nekom „čudnom“ koincidencijom, pronađene su samo knjige Jevanđelja, t.j. Novog zavjeta i niti jedna jedina knjiga Starog zavjeta, drugim riječima nigdje nema Biblije,   nezaobilazne knjige svih pravovjernih hrišćana! Prosudimo sami o čemu to govori.

Što se dešavalo u Bosni nakon Izjave i da li je bilo što poduzeto kako bi se Bosanska crkva bar malo približila katoličkoj, nema nikakvih podataka. Zna se samo da je ime Kulina bana u istorijskim dokumentima bilo tada posljednji put spomenuto. Ubrzo je i umro, a Bosna je nakon njega ostala i dalje sa svojim, kao što vidimo osporavanim dualističkim učenjem o postojanju jednog Boga i dvojice sinova, od kojih je jedan bio nositelj svjetlosti, po imenu Isus, a drugi nositelj tame – Sotona. I dok je Isusu Bog povjerio da upravlja duhovnim životom, Sotona se odmetnuo i stvorio zajedno sa ljudima sav materijalni svijet. Zato su ljudi, nalazeći se u vlasti Sotone po njima zli, dok dobrim ljudima na ovom svijetu nema mjesta. Nema im sve dotle, dok se božanska svjetlost slobode, dobrote i pravde koja je u ljudima zarobljena tijelom, ne oslobodi i svojim bljeskom uništi tamu i obasja naše duše.

Jadni bogumili. Otkako su nastali kao da su bili prokleti i unaprijed osuđeni na najveće moguće patnje. Svuda su ih progonili, mučili i kao da nisu bili ljudska bića na najsvirepiji način, uništavani. Strahote koje su preživjeli bolje ne spominjati. Samo su u brdovitoj zemljici Bosni, za neko vrijeme našli kakav takav mir. Međutim, sada kada ih više nema, kada im je zatrt skoro svaki trag i dalje im ne daju mira, želeći ovaj put da ih unište i u našem sjećanju. Ali, pogledajmo na stećke. Sa tih kamenih prelijepih spomenika, pozdravljaju nas, reklo bi se bez ikakve zlobe i na prijateljski način, otvorenom šakom, kao da nam javljaju da su još uvijek tu.


Literatura:

Jasna Šamić – Mit o bogumilima – Bošnjačko Oko

Srećko M. Džaja, D. Lovrenović – Srednjovjekovna Crkva bosanska

Ivan Balta – Novovjekovna paleografsko-diplomatička analiza Isprave iz Bilinog polja

Wikipedia

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search