LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home SANDE DODEVSKI Još jedna lijepa priča za subotu
Još jedna lijepa priča za subotu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 18 Veljača 2017 09:15

 

Tri zlatnikaTri mudra savjeta

A. Karalijčev – bugarska narodna priča

Prevod: Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

Jedan siromah se prihvatio  posla u kovačnici i u njoj je proveo punih dvadeset godina. Najzad, odluči da napusti svog majstora-kovača i da se vrati kući.

-Daj, bogati, obračunaj mi zaradu, jer se  ja moram vratiti kući. Vrijeme mi je .

Stari majstor ga zamoli da ostane još koju godinu pošto se bješe na njega sviknuo kao da mu je rođeni sin.

-Ne mogu – odgovori mu pomoćnik. – Kad sam pošao od kuće ostavio sam mladu ženu. Ona mi se zaklela da će me čekati dvadeset godina. Ako se sada ne vratim, ko zna  hoću li je više  zateći?! ...

-Kreći onda kad je takva stvar, ali  dođi  ovamo  da te najprije isplatim. Uvede ga u jedan tajni sobičak, otključa dolap i pruži mu tri zlatne lire.

-Bio si mi odan i vjeran pomoćnik i zato želim da te dobro nagradim. No, nisam  dovoljno bogat pošto i sam znaš da se čekićem i nakovnjem ne može bogzna koliko zaraditi... Uzmi ova tri zlatnika! Znam da nije mnogo, ali ti ih dajem od srca! Ako ti opet ustrebam, ela se  ponovo vrati kod mene. Spreman sam da ti i kovačnicu prepustim.

Radnik uze zlatnike. Oprostiše se i on pođe prema svom selu. Vraćajući se, putem ga u neko doba sustigoše trojica  – dvojica mlađih i jedan sjedi starac sa njima koji se, hodajući, vazda lupkao po čelu. Mlađi upitaše radnika odakle ide, kakvim se poslom bavio i koliko je spečalio?

Raspriča se on s njima, a starac je šutio i samo je s vremena na vrijeme osluškivao kako ptičice pjevaju i međusobno razgovaraju na drveću koje je raslo kraj puta, te bi mu se samo  pokatkad  osmjenuo brk!
- Kakav vam je ovo ćutljivi starac? – upita ih radnik iz kovačnice.
-To nam je otac – odgovoriše mu.
- Ali zašto mu se vazda osmjehuju brci?
- Zato što on razumije ptičji jezik i pažljivo sluša kakve sve one smiješne stvari pričaju.
- A, zbog čega onda stalno ćuti? – ponovo ih upita.
- Zato što za svako otvaranje usta traži da mu se plati!!!
-A koliko traži?
-Za dvije-tri riječi po jedan zlatnik.

Radnik sa tri lire u džepu pomisli: “ Ionako sam siromašan da nemam kud više, pa ako  ovom  bradatom starcu i dam  jednu liru, makar ću od njega čuti šta ptice pričaju ?!“
Zavuče ruku u džep i dade starcu jednu liru. Tada starac otvori usta i reče mu: - U mutnu vodu nemoj nikada  da ulaziš!
I opet  zaćuta.
Produžiše. Radnik je išao pored starca gledajući ga kako šepa sa štapom u ruci i pomisli: „Čudan neki starac!  Razumije govor ptica, ali za svako otvaranje usta traži zlatnik. Šta li će mi kazati ako mu dam još jednu liru?“
Opet zavuče ruku u džep.
Starac uze i drugi zlatnik i reče: - Ugledaš li da se negdje na nebu viju orli, pogledaj okolo da vidiš šta se tu nalazi!
I ponovo zaćuta. Radnik se počeša po vratu i pade mu na pamet: „Ma,vidi, vidi - kako mudro razmišlja! Koliko sam puta gledao orlove kako kruže na nebu, a nikada se nisam sjetio da pogledam šta se nalazi kraj puta. Hajde da mu dam i ovu zadnju liru – jer, i sa njom kao i bez nje!“
Po treći put zavuče ruku u džep.
Starac uze i treću liru, te reče: - Prije nego što ćeš nešto uraditi, izbroj u sebi barem do dvadeset i pet!

Hodali su skupa još neko vrijeme, a onda se razdvojiše. Starac svoje sinove povede naviše, a radnik se spusti naniže ka svom selu. Stiže i do rijeke. Bila je mutna  i strahovito nabujala. Maticom su se prevrtali trupci i čitava stabla iz šume i čulo se grozno hučanje. Radnik se sjeti starčevih riječi da  ne ulazi u mutnu vodu. Sjede na obalu i izvadi iz torbe komad hljeba da barem nešto pojede.
- Polako - reče sebi - ili mi je tražiti povoljniji  brod ili most.
Iza nekog vremena začu se topot konja. Ugleda trgovca koji ga je jahao kako mu prilazi s leđa.
-Hej, pobratime – poviče trgovac – što ne zagaziš, što čekaš?
- Ne smijem u mutnu vodu!
„Eh, luda čovjeka!“ - pomisli trgovac, te natjera konja u vodu.
Upadoše u duboku maticu i u jednu vodenu vrtložinu. Brzina vode povuče marvinče i trgovca u zakovitlani vir i oboje zamalo da se udave, ali kada je konj osjetio opasnost, odbaci sa sebe trgovca i pođe natraške, te se trgovac utopi...  

Mokar konj iziđe na obalu. Voda se cijedila sa njega. Radnik ga uhvati, uzjaha i krenu nizvodno da potraži most. Naiđe na most i pređoše rijeku, pa se zatim lagano zaputi prema svom selu. Dok je prolazio pored dola u blizini sela, ugleda kako na nebu kruže tri velika orla!

„Čekaj da pogledam šta se nalazi u dolu“, reče i siđe s konja pa se zavuče u gusti šumarak. Na jednom ukrivenom mjestu ugleda dva brkata čovjeka – obojica mrtvi! Uz njih opazi punu torbu zlatnika. Mrtvaci su bili hajduci-razbojnici i preko noći bjehu nekoga opljačkali. Zatim su se, najvjerovatnije, posvađali oko podjele zlata, povukli kubure jedan na drugoga  i tako se međusobno poubijali...

Naš radnik iz kovačnice uze torbu, zgrabi i jednu od kubura i produži prema svojoj kući. Stiže pred noć. Otvori laganu vratnicu kapije, sjaha i konja priveza za direk uz kuću. Prije nego što će ući na vrata, pomisli:
- Ma da ja najprije virnem kroz prozor da vidim šta mi žena radi.

Prozor je bio otvoren. Unutra je gorjelo svjetlo. Nasred poda trpeza i uz nju dvije duše: njegova žena i jedan muškarac – leđima okrenut ka prozoru.

Kad je to ugledao, umalo što ne presvisnu. Pomisli: „Kakva nevjernica! A zaklela se da će me čekati dok se ne vratim, a evo već je  sebi našla novog muža!“

Izvuče kuburu i odluči da ih oboje ubije. Ali baš u tom času prođe mu kroz glavu savjet  onog starca kada mu je davao posljednju liru: „Prije nego  li ćeš nešto uraditi – izbroj barem do dvadest i pet!“
- Brojaću! – reče – kasnije ću da pucam, ta nikud mi neće pobjeći.
Poče u sebi brojati. Dok je brojao, muškarac koji je sjedio  unutra, obrati se njegovoj ženi i reče: -Sutra odlazimo u svijet. Dojadilo mi je da više čekamo! Koliko je godina odonda prošlo?...
-Pa, evo, već je i dvadeseta koja prolazi, sinko! Kad ti je otac otišao, ti si imao samo tri mjeseca!...
„ Breee, kakvu sam glupost mogao napraviti da nisam brojao do dvadeset i pet“!
Ugrize se za usnu i poviče kroz prozor - Sine, ženo, ustajte…evo me…vratio sam se!

Ažurirano: Subota, 18 Veljača 2017 09:58
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search