LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi O obitelji banjalučkih Poljokana
O obitelji banjalučkih Poljokana PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 21 Ožujak 2017 19:31

 

Kuća Isaka PoljokanaO Poljokanima – jednoj od najsposobnijih jevrejskih obitelji u Banjoj Luci, kao i u Bosni i Hercegovini

Pripremio: Nadan Filipović

(Na slici je stambeno-poslovna zgrada jevrejskog trgovca Isaka Salomona Poljokana, izgrađena prije 1880. godine. U prizemlju i na galeriji nalazila se trgovačka radnja mješovitom robom, a na spratu stambeni prostor. Zgrada je sanirana i adaptirana 1936. godine. U toku Drugog svjetskog rata porušen je prednji dio zgrade sa kupolom i Davidovom zvijezdom na vrhu. Poslije Drugog svjetskog rata u zgradi je bila smještena Robna kuća “NA-MA”. Zgrada se nalazila se u glavnoj ulici, pored Hotela “Palas” (danas parking prostor). Zgrada je porušena poslije zemljotresa 1969. godine. Lijevo je džamija Sijamija (Šehova džamija) koja je porušena 1931. godine radi izgradnje Hotela “Palas”.

Salamon Levi (Poljokan) je prvi od sefardskih Jevreja došao u Banju Luku 1863. iz Sarajeva, te sa sinovima Bohorom, Rafom,Isakom i Dudom formirao veliku porodicu, koja je obilježila grad za sva vremena i bila poznata i van granica Bosne i Hercegovine. Kao dijete je nesretnim slučajem izgubio jedno oko, zbog čega su ga prozvali Poluokan, te mu je uz prezime Levi dodato i Poljokan. Vremenom je prezime Levi sasvim potisnuto, a ostalo je samo Poljokan.

Na klupama ispred džamije Ferhadije iznajmio je u početku ćepenak i tu prodavao robu po koju je svake sedmice išao u Sarajevo. Njegova obitelj i rođaci su bili pravi majstori trgovine toga doba, koja se nije uzdizala iznad trgovine ćepenka, varoškog prozivanja i pozivanja mušterija, ali je bila uspješna. Nošeni velikim ambicijama, elanom i sposobnošću, oni veoma brzo modernizuju svoje radnje, koje sve više poprimaju evropski izgled, tako da je već 1868. njegova radnja mješovitom robom bila peta po veličini u B. Luci, s prometom od 25.000 guldena godišnje.

Poljokani su robu nabavljali isključivo u Italiji, Turskoj, Austriji i Francuskoj, nastojeći da i svojim radnjama daju izgled radnji koje su gledali u velikim trgovačkim centrima Evrope. Tako je porodica Poljokan trgovinom stekla veliko bogatstvo, te školovanje potomstva u Evropi nije bilo ni jednog časa upitno.

Hadži Rafel zvani Rafo Salamona Poljokan (rođ. 1849) u Banjoj Luci je formirao veliku porodicu. Imao je sinove Salamona–Haima, Jakoba, Isaka zvanog Braco, te kći Matildu. Osnovao je 25. januara 1884. trgovinu mješovitom robom, koja je 1910. postala vlasništvo najstarijeg sina Salomona. Hadži Rafo je bio veliki svjetski putnik, trgovac, cionista, jedini Jevrejin iz Bosne i Hercegovine koji je prisustvovao Prvom cionističkom kongresu u Bazelu. Na ovaj daleki put hadži Rafo se uputio iz jednostavnog razloga što je idejom cionizma bio zanesen do te mjere da je od tada bio redovan gost na svim većim cionističkim skupovima u Evropi. Duh cionizma je širio i u krugu svoje porodice, tako da je na naredni kongres cionista u Hamburgu poveo i kćerku Matildu. Sve do same smrti 1930. godine hadži-Rafu nije napuštala ushićenost cionističkim pokretom.

Salamon-Haim R. Poljokan je imao kuću uz hotel "Palas", u samom centru grada, na današnjem Trgu Krajine. U prizemlju kuće bile su trgovačke radnje, u koje se ulazilo preko širokog stepeništa, po čemu su prozvane "Poljokan na širokim basamacima". Godine 1907. je bio član Nadzornog vijeća Prve banjolučke štedionice. Sa ženom Micikom zvanom Mici, kćerkom Isaka Poljokana, imao je sina Rafaela i kćer Sarinu zvanu Šarika. Presudan momenat, koji je nagovještavao početak kraja života Jevreja u Banjoj Luci, bilo je iznenadno trostruko ubistvo u kući najuglednije banjolučke porodice Poljokan u noći 17/18. oktobra 1940. U svojoj porodičnoj kući, koja se sa lijeve strane naslanjala na hotel "Palas", preko puta gradskog parka, u strogom centru grada, svirepo su usmrćeni, preciznije rečeno poklani: Salamon Haim Poljokan (65), njegova žena Micika i sin Rafael (20), a da pri tom iz kuće ništa nije odneseno. Kasnije se Banja Lukom raširila priča da je Poljokane poklao njihov prvi komšija, mesar Mirko Kovačić, ustaša i član vijeća ustaškog Izvanrednog narodnog suda. On se hvalio za vrijeme rata da je on ubio Poljokane. U prilog njegovom hvalisanju ide činjenica da je imao u svojoj kući prozor koji je gledao u haustor starog Poljokana i kroz koji se lako moglo ući u njegovu kuću. Prema pričanju starih Banjalučana, Mirko Kovačević je viđen pred sam kraj rata u izbjegličkoj koloni koja se kretala od Zagreba prema Sloveniji. Prepoznao ga je Lala Balmožan, partizan, prije rata činovnik finansijske direkcije u Banjoj Luci, i pozvao ga imenom. Mirko mu se odazvao i odmah ponudio novac da kupi njegovu šutnju, ali je Balmožan odbio da ga ne prokaže te je javio svom starješini da je u koloni vidio ustašu. Kovačića su izveli iz kolone i likvidirali. (Ko je ubio Poljokane? S. Martinović, Banjalučke priče – Kastelov čošak, 2016).

Jakob R. Poljokan zvani Jako-Jakica (Banja Luka, 1883), po zanimanju trgovac, oženjen, imao je sina Rafaela i kći Sarinu, koja je pohađala Rimokatoličku žensku građansku školu. Bavio se agenturnim i komisionim poslovima. Živio je u Banjoj Luci u Jukićevoj 17.

Isak R. Poljokan zvani Braco, sin Rafe Poljokana (Banja Luka, 1897), potomak je najuglednije banjalučke jevrejske porodice. Njegov lik i djelo jevrejskog nacionalnog radnika, predstavnika evropske inteligencije i borca za jačanje sefardskog pokreta i ostvarenje težnji ka modernizaciji sefardskog pokreta, prevazišli su granice rodne mu Banje Luke i Bosne i Hercegovine. Vanredno lijepog izgleda, stasit i neustrašiv borac za Jevreje i jevrejska prava, nosio je u sebi sve osobine čovjeka Bosanske Krajine. Dr Braco Poljokan završava Realnu gimnaziju u Banjoj Luci i već 17. juna 1917. podnosi molbu Gradskom kotarskom uredu u Banjoj Luci za nastavak studija prava u Beču, Lionu i Parizu. (Sarajevski list, broj 37/1911 i broj 29/1912)

Velike zasluge na promicanju sefardskog pokreta u B. Luci i osnivanju bečke ispostave "Esperanse" u Banjoj Luci 1925. godine, pripadaju bečkom studentu Isaku Braci Poljokanu, velikom jevrejskom nacionalnom radniku iz Banje Luke. On je svoje životno djelovanje preko bečkog jevrejskog društva "Esperansa" i bečkog jevrejskog lista "Sefardski svijet", te uloge urednika sarajevskog "Jevrejskog života" i "Jevrejskog glasa" posvetio ujedinjenu jevrejskog naroda u svjetskim razmjerama. Studirao je prava u Gracu, Beču i Parizu, a doktorirao na Sorboni, odbranivši tezu "Le crime de Guerre". Njegovi bliski saradnici u Sarajevu su bili dr Vita Kajon i dr Kalmi Baruh, sa kojima zajedno pokreće pomenute sefardske listove, s tim što je "Jevrejski život" izlazio od 28. marta 1923. do 1. decembra 1927, poslije čega izlazi "Jevrejski glas"od 1. januara 1928. do 15. aprila 1941. Pisao je putopise, emotivno zadirući u psihološku borbu sebe kao čovjeka sa ljudskom nepravdom, ocrtavajući pritom psihologiju ljudi i istoriju svoga naroda. Politički gotovo neopredijeljen, ipak se priključuje opoziciji, radničkom i revolucionarnom pokretu, što ga nakon odlaska za Split dovodi u partizane, u čijim redovima gine za vrijeme desanta na Drvar. (ARSBL, OOBL, AJ 28-5; UPBL, br. 472/1921)

Hadži Isak Poljokan zvani Kučo (Banja Luka, 1855), sin Salamona, imao je sinove Abrahama i Salamona i kćer Mazaltu. Imao je od 1933. svoju zgradu, nasuprot Šehovoj džamiji (kod današnjeg hotela Palas), u kojoj su se nalazile trgovine mješovitom robom, a 1. marta 1899. osnovao je društvo za trgovinu mješovitom robom "Poljokan Isak & sinovi". Na vrhu zgrade se nalazila kupola sa Davidovom zvijezdom, koja je porušena za vrijeme savezničkog bombardovanja 1944. Stariji Banjalučani pamte da se ispred radnje nalazila velika lipa po čemu je radnja svojevremeno nazvana "Poljokan pod lipom". Spadao je u grupu najvećih trgovaca u Bosni i Hercegovini. Dugi niz godina bio je predsjednik Odbora Prve banjalučke štedionice. (ARSBL, OSBL, br. Fi-65/1912; Narodno jedinstvo, broj 1/1926)

Stanovao je u Jukićevoj ulici, uz sami jevrejski Kulturni dom sa sinagogom. Bio je vlasnik čuvenog Poljokanovog parka, koga i sada spominju i pamte i stari i mladi.

Novinar Aleksandar Ravlić je zapisao jedan razgovor sa Safetom Filipovićem koji mu je ispričao slijedeće:

– Zašto pored toliko bogatstva, gospon Poljokan, idete svako­dnevno pješice iz grada do svoga perivoja na Hisetima. Daleko je to – znali bi priupitati znatiželjnici, pripovijedao mi je dugogodišnji direktor u banjalučkoj trgovačkoj mreži Safet Filipović.

– Jest, nije da nemamo. Imamo. Ali, koliko njih nema ni za goli život. Stoga se i držimo one da i bogatstvo treba znati nositi –  odgovorio je Hadži Isak. (Aleksandar Ravlić: Poljokan je govorio da i bogatstvo treba znati nositi, Ogledalo, 7.9.2016)

Abraham Isaka Poljokan (Banja Luka, 1875), trgovac, oženjen, imao je kćeri Rachelu, Sofiju i Josipu, koje su pohađale Višu djevojačku školu u Banjoj Luci i živjele sa roditeljima u Albrechtovoj ulici. Jedan je od osnivača Banke za trgovinu i obrt u Banjoj Luci.

Salamon Isaka Poljokan (Banja Luka, 15.04.1878 – 30.08.1938) ugledni trgovac i građanin, sin Isaka i majke Mazalte rođ. Baruh, bio je oženjen Ernom Poljokan, kćerkom Rafe Poljokana, sa kojom je dobio sinove Izaka i Rafaela, te kći Melu, koja se 1935. U sinagogi Bet Israel u Beogradu vjenčala za dr Jašu Albalu, sina Regine i Biti Albale iz Beograda. (Prof. dr A. Pinto, Jevrejski almanah , SJOJ 1965/67)

Salamon Poljokan je bio predsjednik Jevrejske bogoštovne opštine Banja Luka sefardskog obreda od 1932. do njegove iznenadne smrti 1938. Vlasništvo nad društvom "Isak Poljokan i sinovi" preuzimaju njegovi sinovi Izak i Rafael.

Sudbina obitelji Poljokan je zaista bila tragična. Prema pisanju doktora Nikole Nikolića, Hrvata koji je bio jasenovački sužanj u periodu 1942-1943, a kasnije razmijenjen za nekog njemačkog oficira, čitava grupa Poljokana, sve muškarci, su dovedeni u Jasenovac i smješteni u jednu novoizgrađenu, veoma solidnu baraku koja je bila prava vila u usporedbi s uvjetima u kojim su tavorili drugi logoraši. Iz mjesta Jasenovac im je donošena najbolja hrana, sami su spremali objede, nisu bili tjerani na ubistveno teški prisilni rad, te su uglavnom lijenčarili na doksatu te svoje jasenovačke “vikendice”.

Neko bi mogao postaviti pitanje otkud tolika ustaška benevolentnost prema banjalučkim Poljokanima?

Odgovor je jednostavan.

Kada su ih sve pohapsili ustaše su kod njih našle samo pokoji dukat i pokoju novčanicu strane valute. Bilo je jasno da su Poljokani sakrili svoje ogromno bogatstvo, što u zlatu, što u dolarima i funtama. Ako ih ustaše pobiju nikad više tog blaga neće vidjeti. Odlučili su se za izuzetno blag tretman kombiniran sa svakodnevnim isljeđivanjem, ali bez primjene bilo kakove torture. Ustaški isljednici su “opipavali teren” nebi li našli slabu tačku kod barem jednog od Poljokana, a Poljokani su, prema pisanju doktora Nikole Nikolića, znali da im je život zagarantiran sve dok budu dobro čuvali tajnu o mjestu gdje su zakopali svoje veliko blago.

Kako doktor Nikolić zapisao, jedan (ne mogu se sada sjetiti imena) od mlađih Poljokana je bio sklon alkoholu i slabić pa su njega ustaše opijale i u piću pritisle obećavajući cijeloj grupi slobodu, dozvolu za odlazak u Ameriku ili Palestinu, sve navodeći da će se blago podijeliti između državne riznice NDH i Poljokana, te je taj slabić nasjeo i najprije odao jednu lokaciju sa zakopanim zlatom i devizama, kasnije drugu, pa mic po mic, svaku  - do zadnje.

Kada su ustaše uvidjele da su sve lokacije sa zlatom i devizama otkrivene došli su jedno večer po Poljokane da ih bajagi vode na vlak za Zagreb odakle će kao za Ameriku, ali kad su ih povezli skelom preko Save jedan od starijih Poljokana je skontao koliko je sati te je počeo moliti ustaše da ih pobiju metkom, a ne kamom.

Uglavnom, tu noć kad su Poljokani odvedeni preko Save logoraši nisu čuli niti jednog pucnja.(Dr Nikola Nikolić, Jasenovački logor, NNK Internacional, Beograd, 1948)

(Glavni izvor: Dr Jakov Danon, Verica M. Stošić, MEMOARI NA HOLOKAUST JEVREJA KRAJINE, Banja Luka, 2010)

Ažurirano: Utorak, 21 Ožujak 2017 20:29
 

Komentari  

 
0 #4 sande 2017-03-27 13:08
Moj Nihadu, samo prođem kroz nju! U zadnje vrijeme čak ni to, jer to više nije ona Banja Luka koju znadem i pamtim po lijepom...?!
Citat
 
 
0 #3 Tomislav Dretar 2017-03-26 21:28
U Poljokanovom parku boravio na jednom skupu izviđača kad je podignut onaj Augustinčičev spomenik. Čini mi se da je netko od Poljokanovih preživio, jer mama , koja je radila krajem četrdesetih godina u žitnom fondu (Dobrovoljni otkup po metodi metenja tavana sirotih seljaka u korist gladne braće radničke klase u SSSR-u)mi je rekla da je govorio mami da me usvoji. Nema nikoga, a ostao je barem onaj park. Valjda je imao i veze s Prvom hrvatskom štedionicom u Zagrebu i preko nje poznavao moga pradjeda jednog od agencijskih prokuratora u Novoj Gradišci. Ovo je moje sjećanje, nisam siguran u bilo što osim u ove riječi svoje majke koje sam dobro upamtio. To je moglo biti negdje oko 1948. godine.
Citat
 
 
0 #2 Nihad 2017-03-26 20:04
Pa Sande, ako navraćaš u BL onda si vidio da je ona konstrukcija što su je još pred rat mislim nazidali, kao proširenje Hotela Palas, pokrivena, i kao takva stoji nedovršena i dan danas. To je zato što je IZ pokrenula spor s tim u vezi, jer, evo i gore se u tekstu spominje, na toj je ,lokaciji bila džamija; dakle parcela je bila vlasništvo IZ, izuzete, bez naknade naravno, radi izgradnje hotela.
Citat
 
 
0 #1 sande 2017-03-21 20:40
Auuuu!!! Kakav divan članak sa još ljepšim slikama... Nijesam ni znao da je hotel "Palas" sagrađen na mjestu džamije...Eh!?
U svakom slučaju - čestitam uredniku!
Sande
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search