LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Nedjelja, 26 Ožujak 2017 18:13

 

ZagrebZagreb u vrijeme približavanja kraha NDH

Pripremio: Nadan Filipović

Problemi prehrane i opskrbe gradskog stanovništva bili su manje ili više prisutni u cijelom periodu postojanja NDH. Nedostaci prehrambenih proizvoda, odjeće, obuće i osnovnih namirnica generirali su situacije da se narod počeo buniti protiv vlasti. Tako su tijekom demonstracija na tržnici u Branimirovoj ulici koje su izbile 23.3.1942. godine, zbog nedostatka krumpira, redarstvenici ubili jednog čovjeka, a njih više je ranjeno. Nakon toga, nekoliko stotina pobunjenih ljudi je došlo u sukob s redarstvenicima u siječnju 1943. godine prilikom dijeljenja doznaka za obuću na prostoru tadašnjeg Zagrebačkog zbora. (Izvori: Kartografija otpora, pristupljeno 12. januar 2017., http://www.kartografija-otpora.org/hr/; Narcisa Lengel-Krizman, “Narodnooslobodilački pokret u Zagrebu 1941-1945. godine”, Leopold Kobsa (ed.) et al., Zagreb u NOB-i i socijalističkoj revoluciji: materijali sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 29. i 30. lipnja 1970. u povodu 25. godišnjice oslobođenja grada Zagreba, Zagreb: IHRPH, 1971) Naime, od ljeta 1943. godine Zagreb je praktički bio u partizanskom okruženju. (Ivo Goldstein, Zagreb 1941-1945, Liber, strana 171)

Narcisa Lengel-Krizman navodi podatak da su se u ljeto 1943. godine tereni koji su kontrolirale partizanske jedinice približili do desetak i manje kilometara od gradskog centra pa je tako onemogućena doprema hrane iz okolice i udaljenih područja. (Narcisa Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u Globus,1980, strana 63)

Koliko je takva vojno-politička situacija dodatno zaoštrila već postojeće ekonomske problem u NDH i Zagrebu najilustrativnije govori izvještaj Juliusa Schmidlina, poslanika međunarodnog Crvenog križa u NDH, u kojem on zadnjih dana 1943. godine bilježi kako je “Zagreb danas grad koji je u okruženju i pod opsadom partizana. Kako nisu moguće dostave zbog toga nastaju veliki nedostaci živežnih namirnica.” (Citat iz Mario Kevo i Tatjana Melnik, ur., Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne države Hrvatske: dokumenti: knjiga 1 (Slavonski Brod : Zagreb: Jasenovac: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Hrvatski državni arhiv; Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, 2009), dokumenti broj 29 i 161)

Naravno, takvo stanje je utjecalo na strašno povećava cijene živežnih namirnica. Dva mjeseca nakon, u veljači 1944. godine, Julius Schmidlin javlja u Genevu kako su uslijed inflacije dotadašnja novčana sredstva koja su slana prema njegovom uredu Crvenog križa u Zagrebu nedostatna te moli za povećanje sredstava. Iako će vojno-politička situacija u smislu obruča u okolici Zagreba varirati u intenzitetu (Ivo Goldstein navodi odlazak 13. brigade “Rade Končar” sa Žumberka u sastav 6. ličke divizije kao primjer slabljenja neposrednog pritiska na grad (Ivo Goldstein, Liber, Zagreb 1941-1945, strana 308) partizanska je prijetnja kontinuirano ostala te je manevarski prostor koji je NDH mogla koristiti u okolici Zagreba, do kraja rata potpuno reduciran. Takva situacija će samo akutnije utjecati na divljanje cijena najosnovnije robe koju je bilo teško dopremiti u Zagreb, a koja je opet bila potrebna za život građana. Nestašicom robe svake vrste bile su pogođene sve skupine stanovništva pa tako Glaise von Horstenau, njemački opunomoćeni general u NDH, početkom 1944. godine tvrdi kako već tjednima nije vidio ni komadića maslaca u svom domaćinstvu kao ni u njemačkom poslanstvu. (Edmund Glaise von Horstenau, Zapisi iz NDH, Biblioteka Srednji put, knjiga 21, Zagreb: Disput, 2013, strana 354)

Koliko je bio težak tadašnji život u Zagrebu razvidno je iz situacije u kojoj je početkom 1944. godine najveća moguća plaća kvalificiranog radnika iznosila 10.800 kuna, dok je za nekvalificiranog radnika najmanja plaća iznosila 4.800 kuna. S tim budžetom radnik je trebao preživjeti u Zagrebu u kojem se cijena na slobodnom tržištu, za robu koja je bila dozvoljena da se tako distribuira, izjednačila s cijenom na crnom tržištu pa je tako cijena jednog kilograma brašna iznosila 500 do 600 kuna dok su kila šećera i litra ulja iznosile od 2000 do 2400, odnosno čak i do 3.500 kuna. (Narcisa Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u Globus,1980, strana 62)

Ustaše su za takvu situaciju optuživale partizanski pokret koji sije kaos i probleme u zemlji te drži grad Zagreb i njegove građane u okruženju. Također su nastojali uvjeriti stanovništvo kako partizani pljačkaju građane koji odlaze u provinciju s namjerom nabave prehrambenih proizvoda za kojima je vladala nestašica u gradu. Propaganda je u tom periodu ipak imala vrlo ograničen ili gotovo nikakav uspjeh. Sav ideološki aparat države koji je imao sve potrebne uvjete da se reproducira u Zagrebu nije uspio kontrirati brutalnoj životnoj stvarnosti građana koja se zaoštravala, sada i na polju osnovnih uvjeta života.

Kao da nedostatak robe široke potrošnje nije bio dovoljan uteg sam po sebi za ustaški režim u Zagrebu, postojao je i akutni problem energenata radi čega su građanima povremeno bile onemogućene moderne komunalne usluge. Publicist Josip Horvat je u rujnu 1944. godine sreo znanca koji veli da po Sofijinu putu, sve u šesnaest, ruše stare hrastove te cinično zaključuje “kriza goriva, što ćemo”. (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943-1945 – Zagreb, Sveučilišna naklada Liber : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1989, strana 146)

Takva situacija ne treba čuditi s obzirom da je za zimu 1944/1945. u grad ušlo samo oko dvjesto vagona ogrjevnog drva koje je onda bilo distribuirano među državnim poduzećima. (Bosiljka Janjatović i ostali, urednik, Crvena Trešnjevka, Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske: Spektar: Skupština općine Trešnjevka, 1982, strana 232)

Zbog pomanjkanja energenata zagrebački tramvaj prestaje voziti nedjeljom već 1943. godine, a linije se konstantno smanjuju tako da su u jesen 1944. godine postojale samo dvije tramvajske linije, i to ona od Črnomerca do Maksimira i ona od Trešnjevke do Gupčeve zvijezde, a koje su vozile samo do 16:30 sati. (Bosiljka Janjatović i ostali, urednik, Crvena Trešnjevka, Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske: Spektar: Skupština općine Trešnjevka, 1982, strana 229)

Tijekom 1944. godine distribucija struje je smanjena za tri četvrtine u odnosu na normalnu potrošnju. Ta redukcija struje je utjecala i na smanjenje količine isporučene vode, a gradska je plinara davala plin samo četiri sata dnevno. (Bosiljka Janjatović i ostali, urednik, Crvena Trešnjevka, Zagreb: Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske: Spektar: Skupština općine Trešnjevka, 1982, strana 232) Da je redukcija struje utjecala i na proizvodnju općenito govori partijski izvještaj iz Zagreba krajem listopada 1944. godine koji tvrdi da “se je sav privredni život u Zagrebu ukočio, te da industrija uopšte ne radi radi ograničenja struje koje po danu nema osim u bolnicama te par poduzeća koja rade za prehranu grada.” (citat iz arhivskog dokumenta HR-HDA-1723, Gradski komitet Saveza komunista Hrvatske, Kutija 2, KP-68/1419)

Za historičara Ivu Goldsteina “dobar pokazatelj normalnosti života bilo je održavanje osnovnoškolske ili srednjoškolske nastave.” On iznosi podatke kako je zbog nedostatka ogrjevnog drva nastava u zimi sa 1943. na 1944. godinu otkazana do početka ožujka, a da se nastava u velikoj mjeri dislocirala s obzirom na to da su škole postale vojne kasarne za Nijemce i jedinice NDH. (Ivo Goldstein, Zagreb 1941-1945, Liber, strana 171)

Onaj tko pročita dnevnik koji je Josip Horvat vodio tijekom 1944. godine u Zagrebu vidjet će kako je možda jedan od najzastupljenijih fenomena kojima je Horvat bio izložen, uz kartaške partije, bio i fenomen zračnih uzbuna. Zagreb je od 1944. godine, pa onda sve do kraja rata, bio stalno izložen zračnim napadima savezničkih snaga. Prvi zračni napad se dogodio u veljači 1944. godine i cilj mu je bio aerodrom na Borongaju, ali je gađano i područje glavnog željezničkog kolodvora. Tijekom rata gađani su razni drugi vojni, proizvodni i komunalni ciljevi po gradu s manje ili više uspjeha, te s manje ili više civilnih žrtava. Tijekom rata grad je bombardiran 21 puta te su kao posljedica tih bombardiranja poginule 554 osobe o d kojih je bilo samo 38 vojnika. Stalne uzbune, iako većinu vremena lažne, remetile su normalni ritam grada te su građanima dodatno narušavale normalnost života za čiju je organizaciju bila odgovorna država.(Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943-1945 – Zagreb, Sveučilišna naklada Liber : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1989, strane 255 – 256)

Da su uzbune stvarale stvarnu paniku među građanima svjedoče brojni primjeri, a za izdvojiti je jedan partizanski izvještaj iz veljače koji spominje gužve koje se stvarajuu Šestinama prilikom zračnih uzbuna jer tada “ustaška gospoda i Nijemci bježe automobilima iz šireg centra Zagreba”. (HR-HDA-1723, Gradski komitet Saveza komunista Hrvatske, Kutija 362, 209-1944)

U uvjetima općeg raspada gradskog ekonomskog i komunalnog sustava situaciju je dodatno otežavala činjenica da se stanovništvo grada u najmanju ruku udvostručilo. Kako je NOP diljem NDH jačao i oslobađao određene dijelove zemlje tako su dijelovi stanovništva koji su na razne načine bili povezani s ustaškim pokretom ili NDH bježali prema Zagrebu. Kako se rat primicao kraju, Zagreb je ostajao kao jedino uporište koje su ustaše mogle donekle kontrolirati, a to potvrđuje i izvještaj Ernsta Ficka, general-bojnika Waffen SS-a iz ožujka 1944. u kojem tvrdi sljedeće: “Kad je riječ o vlasti i moći, dr. Ante Pavelić tek je gradonačelnik Zagreba, bez predgrađa.” (Citirano u: Ivo Goldstein, Zagreb 1941-1945, Liber, strana 309)

U tim uvjetima populacija grada je narasla s predratnih 220.000 stanovnika na brojku od 417.000 početkom 1944. godine. Ta brojka se samo povećavala kako se rat približavao kraju i kako su se u grad slijevale rijeke vojnika i izbjeglica koji su bili povezani sa silama osovine. Jedan od obavještajnih izvještaja OZN-e iz Zagreba krajem studenoga 1944. godine ističe kako se u Zagrebu tada nalazilo oko 100.000 izbjeglica iz Srijema i skoro toliko vojske. (HR-HDA-1491, Odjeljenje zaštite naroda za Hrvatsku, 2.228., 62)

Po završetku rata broj stanovnika u gradu je iznosio 450.000. (Ivo Goldstein, Zagreb 1941-1945, Liber, strana 310) Takav enormni rast populacije sasvim sigurno nije pridonio normalizaciji života u gradu pa se tako vrlo brzo ionako akutno stambeno pitanje još više pogoršalo. (HR-HDA-1491, Odjeljenje zaštite naroda za Hrvatsku, 2.228., 36)

Indikativnu sliku raspada nudi jedan od OZN-inih obavještajaca u prosincu 1944. godine koji ističe da je grad “Zagreb je pun bjegunaca, a naročito su pridošli dalmatinske ustaške obitelji, tako da su sve veće kavane i gostionice zauzete po tim izbjeglicama iz Dalmacije i to tako da građanstvo može da ih posmatra, njih i njihove krevete kroz izloge tih gostionica. Mnoga djeca su bosa, a žene pune ušiju.” (HR-HDA-1491, Odjeljenje zaštite naroda za Hrvatsku, 2.228., 117)

Ako se uzmu u obzir sve ove navedene probleme u funkcioniranju grada vidjeti će se kako je ustaški režim iz godine u godinu od svog osnivanja imao sve teži izazov u održavanju garantiranog reda. Organizacija komunalnog života se tijekom 1944. godine gotovo progresivno raspadala pred očima građana, a grad je tonuo u jednoj spirali prema sve većem rasulu. Za tu sliku grada, a onda i njegove svakidašnjice, većina građana je nužno držala odgovornima ustašku vlast pa je stoga potpora ustaškom režimu bila u konstantnom opadanju. U tim uvjetima ustaška propaganda je sve više gubila na kredibilitetu te je sve manje bila u mogućnosti da ispunjava svoju funkciju, a to je da kod građana osigura podršku ustaškoj vlasti. S obzirom na rapidno opadanje efikasnosti propagande i medija kao mehanizma održavanja na vlasti, ustaški je režim pristupio radikalizaciji represije. Ta radikalizacija nije bila izolirana samo na Zagreb, nego se ona odnosila na cijelo područje sjeverozapadne Hrvatske u kojem je od 1943. godine ustaški režim bio snažno izazvan od strane NOP-a. Razlika pak između Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske je bila ta da je ustaški režim u urbanom prostoru mogao puno efikasnije provoditi represivne mjere jer je lakše kontrolirao taj prostor s obzirom na gradsku infrastrukturu, te razgranatu mrežu obavještajaca, redarstvenika, policajaca, vojnika, te civilnih konfidenata sklonih NDH kojih je, kako se NDH smanjivala,u Zagrebu bilo sve više.

(Veći dio izvora su preneseni iz: Josip Jagić, Zagreb, “A mi u ovom kavezu muku mučimo...“ Narodnooslobodilački pokret u Zagrebu od kraja 1943. do ožujka 1945. godine, Viewpoints from Southeast Europe)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search