LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Novosti i savjeti iz medicine Dileme - Kada je neko mrtav?
Dileme - Kada je neko mrtav?
Srijeda, 29 Ožujak 2017 12:42

 

SamKakva je ustvari medicinska definicija smrti?

Nadan Filipović

(Povratak iz mrtvih: Sam Hemming - slika sa diplomske svečanosti)

Hugo Wilcken (1964) živi i stvara u Sydney-u. Autor je knjiga “The Reflection”, “Colony”, “David Bowie's Low”, “The Execution”, “Obsession” i niza autorskih uradaka objavljenih poraznim časopisima i novinama. Neki dan sam pročitao njegov ogled pod naslovom “Dead or alive” koji je objavljen u časopisu “Australian Doctor”, od 24.3.2017. Wilcken u tom autorskom osvrtu postavlja čitav niz pitanja o tome koja je ili kakva je medicinska definicija smrti?

Na početku piše: “Njihova tijela su još uvijek topla i njihova srca još kucaju. Njihovi želuci i crijeva još vare hranu. Oni još uriniraju i izbacuju feces. Njihove rane zarastaju, a nove infekcije izazivaju povećanu tjelesnu temperaturu. Ako je neka od njih u drugom stanju ona se čak može i poroditi. A ako su to djeca ona nastavljaju da rastu i spolno sazrijevaju. Svi njihovi organi, izuzev mozga, normalno funkcioniraju. Dobro došli u spektralni svijet lješeva čije srce još kuca. Oni nisu ljudska bića u perzistentnom vegetativnom stanju koja imaju barem neke ostatke moždane funkcije. Oni su ljudska bića koja, nakon katastrofalnih povreda mozga, nemaju više moždane aktivnosti, iako ostaci njihovih organa ostaju u funkciji.”

“Lješevi” čija srca još kucaju su subjekti debate o tome šta u stvari znači biti živ... ili biti mrtav????

Takva debata otvara čitav niz etičkih pitanja i novih rasprava , a posebice na “terenu” donacije organa.

Medicinski gledano, veoma je teško održati na “životu” ove “lješeve” sa srcima koja još kucaju. Njihova tijela se moraju preokretati veoma često i stalno da bi se spriječilo stvaranje dekubitusa i rana. Funkcije bubrega trebaju da budu pod stalnom kontrolom da bi se spriječilo otkazivanje rada bubrega. Kontrolira se hormonski status i po potrebi se intravenski daju određeni hormone. Kontrolira se krvni tlak, šećer u krvi, balans fluida, itd. I zaista, moderna medicina, bolje rečeno tehnologija suvremene medicine, je u kondiciji da te “lješeve”, čija srca još kucaju, održava na “životu” mjesecima, godinama, a “rekord” je zabilježen kad je jedan takav “živi lješ” održavan na životu čak dvadeset godina.

U mnogim legalnim jurisdikcijama diljem svijeta, ali i za veliki procenat doktora, ovi “živi lješevi” se smatraju faktički mrtvim pošto njihovi mozgovi više ne funkcioniraju, te ih tako čini vitalnim izvorom za transplantaciju organa, a posebice srca.

Ima, međutim, pojedinaca koji se ne slažu sa takvom siplificiranom definicijom smrti. Interesantan je slučaj trinaestogodišnje Jahi McMath koja je 9. decembra 2013. godine bila podvrgnuta oparaciji krajnika u Children's Hospital Oakland u Kaliforniji. Operirao ju je Dr. Frederick Rosen. Iz do sada nepoznatih i neobjašnjenih razloga operacija je krenula pogrešnim tokom, sa masivnim krvarenjem koje je za posljedicu imalo zastoj srca. Doktori su djevojčicu ipak uspjeli održati na životu, ali zbog masivnog krvarenja mozak je ostao bez dovoljnog snabdijevanja krvlju, a što je za posljedicu imalo ireverzibilna oštećenja mozga i nesposobnost disanja bez vještačkih pluća.

Tri dana kasnije doktori su njen mozak proglasili mrtvim i obavijestili su organizaciju za transplantiranje organa da mogu iz tijela djevojčice izvaditi srce i ostale organe, po potrebi. Majka djevojčice se tome žestoko usprotivila i nije dozvolila da se iz njene kćerke vade organi, te je, po hitnom postupku, cijelu proceduru predala na sud. Sud je odredio da je klinika dužna održavati djevojčicu na aparatima sve do konačne odluke. Majka je tvrdila da je proglašavanje njene kćerke mrtvom povreda njenih ustavnih i religijskih prava, te da je Jahi još živa dok njeno srce kuca, a da je nepostojanje moždanih funkcija potpuno irelevantno. Sudac je presudio da majka može Jahi izvesti iz bolnice da kod kuće nastavi vegetirati na aparatima. (Rocha, Veronica, 3 March 2015: Family of Jahi McMath sues doctor, Oakland hospital, over brain damage, LA Times)

Kalifornijska klinika je izdala certifikat u kojem je Jahi proglasila mrtvom, a majka je organizirala premještanje kćerke u New Jersey gdje tamnošnji zakoni, za razliku od kalifornijskih, dozvoljava osporavanje proglašavanja smrti usljed izostanka moždanih funkcija, čak i zbog religijskih razloga.

Dakle, Jahi je mrtva u Kaliforniji, a još živa u New Jersey-u.

Pitanje kako mi znamo je li neko mrtav zaokuplja ljude već stoljećima. Ovaj problem je sve više dobivao na značaju i težini medicinske i etičke dileme kako je napredovala medicinska tehnologija, preciznije rečeno kako su postali pouzdaniji tehnički postupci za sve duža održavanja na “životu” osoba sa mrtvim mozgom, odnosno mozgom koji više ne pokazuje bilo kakve znakove aktivnosti. Sve do polovine 19. stoljeća “dijagnosticiranje” smrti je bio potpuno pojednostavljen postupak. Doktori su nad usta preminule osobe stavljali ogledalo i gledali je li se površina ogledala zamaglila. Ako na ogledalu nije bilo ni traga zamagljivanja onda bi tu osobu proglašavali mrtvom i potpisivali certifikat o smrti.

Ljudi tog doba su se, opet, naslušali kojekakvih priča, uglavnom lažnih, o tome kako je neko živ sahranjen, pa su, u Viktorijansko doba, neki čak zahtijevali da im se u kovčeg, odnosno posljednje skučeno prebivalište, ugrađuju zvona, pa čak i neke tube iznad usta, pomoću kojih bi, eventualno, mogli dati znak ako su bili živi sahranjeni.

Međutim, polovinom 19. stoljeća doktori su postali sve više svjesniji da je potrebno utemeljiti pouzdanije postupke za “dijagnosticiranje” smrti, a što pokazuje natječaj Francuske Akademije nauka iz 1846. godine, u kojem Akademija poziva doktore da se prijave sa svojim prilogom na temu “Najbolji testovi u proglašavanju smrti i prevenciji sahranjivanja živih ljudi.” (Olry R. The phobia of being buried alive from Michael Ranft (1728) to Eugene Bouchut (1849), Vesalius, 1996, 2 :111-7)

Na tom natječaju je pobijedio doktor Eugene Bouchut koji je u praksu uveo novost – drveni stetoskop - preteču današnjih doktorskih slušalica. Postavljeno je pravilo prema kojem, ako doktor ne može čuti otkucaje srca u vremenu od dvije minute, onda se proglašava smrt i izdaje službeni certifikat.

Ova “dijagnoza” smrti – kompletan prestanak rada srca – decenijama se držala na snazi diljem svijeta. Međutim, takav pristup “dijagnosticiranju” smrti doveden je u pitanje nakon što je američki elektroinžinjer William Kouwenhoven 1920-te utvrdio da dodir sa “živom” strujom ne samo da može izazvati smrt zaustavljanjem rada srca, već da može restaurirati kompletnu funkciju srca koje je, iz određenih razloga, prestalo raditi. To otkriće je kasnije dovelo do konstruiranja defibrilatora.

Nakon toga je došlo do invencije takozvane mehaničke ventilacije (vještačka pluća), kao i drugih tehnika za održavanje na životu u jedinicama za intenzivnu njegu. U medicinsku praksu je 1950. godine uveden EEG, elektronička aparatura pomoću koje se kvantitativno mogu odrediti i najslabašnije funkcije mozga.

Problem pouzdanog “dijagnosticiranja” smrti postao je još aktualniji nakon početka transplantiranja organa, a posebice srca, transplantacija kojeg je počela u kasnim šezdesetim.

Dok se neki organ, kao naprimjer bubreg, može izvaditi iz tijela živog donora ili neposredno nakon konvencionalnog utvrđivanja smrti, problem sa srcem je taj da ono mora biti izvađeno iz tijela dok krv još cirkulira.

Južnoafrički kardio-kirurg Dr Christian Barnard je, navodno, neposredno nakon prve transplantacije rekao da se dobar rezultat može postiči jedino ako donor “nije bio dovoljno mrtav.” Kasnije je doktor Barnard demantirao da je on nešto tako rekao i utvrđeno je da je autor te nakaradne izjave profesor Mita Giacomini sa McMaster Univerziteta u Kanadi.

1968. godine organizovan je skup vrhunskih eksperata Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u Sydney-u. Nakon sesije izdato je saopćenje kako treba definirati ustanovljenje smrti prije uklanjanja organa predviđenih za transplantaciju. Rečeno je da je neko mrtav kada mu se “ugase sve funkcije cijelog mozga i kada se definitivno prekine cirkulacija i disanje”.

Ova definicija je usvojena od većine država u svijetu, ali neke države su ostavile određeni prostor za varijaciju.

U Velikoj Britaniji, na primjer, mozak se proglašava mrtvim kada nema nikakve aktivnosti moždine, a što ostavlja mogućnost da još egzistira određeni stupanj kortikalne aktivnosti. S druge strane, u Australiji je definicija potpuno akceptirana tako da cijeli mozak mora da bude mrtav, preciznije rečeno, bez ikakvog znaka aktivnosti.

2013. godine je došlo do velikih i “užarenih” polemika između doktora kad je profesor Nicholas Tonti-Filipini, bioetičar iz Melbourne-a, izjavio da su pacijenti koji su deklarirani kao mrtvi u stranosti, legalno (pred zakonom), još živi.

Da je profesor Nicholas Tonti-Filipini bio “debelo” u pravu potvrđeno je kad je na površinu “izronio” slučaj mlade Sam Hemming (22 godine) koja je neposredno prije teške prometne nesreće diplomirala na Pravnom fakultetu Univerziteta Bangor u Velikoj Britaniji. Nakon nesreće je bila 19 dana bez ikakvog traga moždane aktivnosti te su je doktori službeno proglasili mrtvom i odlučili isključiti sve aparate koji su njoj, još “živom mrtvacu”, omogućavali vegetiranje. Neposredno prije isključivanja svih aparatura jedan od doktora je slučajno dodirnuo njen nožni palac sa ledeno hladnom kompresom. Palac se “trznuo” i dalje pomalo pomicao što je zaprepaštenim doktorima bio znak da Sam ostave na aparatima.

Brzo se oporavljala. Nakon nekoliko mjeseci je počela disati bez asistencije vještačkih pluća, uskoro je otvorila oči, te počela verbalno komunicirati sa roditeljima i doktorima. Iako su doktori i u toj fazi oporavka tvrdili njenim roditeljima da će Sam ostati teški invalid, ona se potpuno oporavila, izašla iz bolnice samostalno hodajući i odmah počela da se priprema za polaganje odvjetničkog ispita.

Ovo “medicinsko čudo” je slično onim opisima pacijenata u terminalnoj fazi raka kod kojih su se odjednom povukle sve metastaze pa i sam primarni tumor, i koji su, kao potpuno zdravi, nastavili normalan život.

Treba, međutim, napomenuti da čuda i jesu čuda samo zato što se veoma rijetko dešavaju. 

 

   

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search