LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Naivno, da naivnije biti ne može!!!!
Naivno, da naivnije biti ne može!!!!
Utorak, 11 Travanj 2017 18:53

 

Dido KvaternikNevješto i uzaludno farbanje povijesti

(Na slici: Eugen Dido Kvaternik čija je mama bila Židovka i možda je zbog mame jako “volio” Židove)

Mladen Lojkić o Židovina u vrhu NDH i velikoj ljubavi ustaša prema Židovima

Autor teksta Mladen Lojkić piše: Apsolutno se može potvrditi da nije bilo nikakvog antisemitizma niti u načelima Ustaškog pokreta niti u njegovom djelovanju do Drugog svjetskog rata. Ustaški pokret je čak bio naglašeno filosemitski, ne samo zbog predsjednika Čiste stranke prava pokrštenog Židova dr. Josipa Franka od kojega potječu korijeni ustaškog pokreta, već i zbog cijele elite Židova i polužidova u samom vrhu pokreta.

Svakako su najutjecajniji Židovi u pokretu bili:

Vlado Singer koji je rođen i odgajan kao Židov, a kasnije je u NDH vodio obavještajni odjel Glavnog ustaškog stana;

Ivo Korsky, jedan od ideologa Ustaškog pokreta, a za vrijeme NDH-e bio je sudac Kotarskog suda u Osijeku i vijećnik Sudbenog stola;

prvaci ustaškog pokreta Ivan Frank, Srećko Kremzier, Krunoslav Vilček, Viktor Gutman, Stipe Mosner i mnogi drugi.

Osim toga supruga dr. Ante Pavelića, Mara, imala je židovske krvi; Eugen Dido Kvatetrnik bio je polužidov pošto je njegov otac pukovnik i slavni vojskovođa Slavko Kvaternik bio oženjen kćerkom Josipa Franka, a i sam je Dido bio oženjen Židovkom itd.

U vojsci Nezavisne Države Hrvatske među mnogim vojnicima i časnicima židovskog podrijetla bilo je i 28 generala, što Židova, što djelomično židovskog podrijetla:

Hinko Alabanda,
Ladislav vitez Aleman,
Edgar Angeli,
Emanuel Balley,
Oton Ćuš,
Julio Fritz,
Josip Gamberger,
Ferdinand pl. Halla,
Dragutin Helbich,
Đuro Isser,
Oskar Kirchbaum,
Rudolf Kraus-Tudić,
Rikard Kubin,
Josip vitez Metzger,
Milan Miesler,
dr. Milan pl. Praunsperger,
Julio Resch,
Dragutin Rumler,
Julio Sach,
Julio Simonović,
Nikola vitez Steinfel,
Ivan Šarnbek,
Ivo vitez Šnur,
Josip Scholtz,
Kvintijan Tartaglija,
Rudolf Wanner,
Mirko Vitez Zgaga
Božidar Zorn. (Vjenceslav Topalović: Srednja Bosna- ne zaboravimo Hrvatske žrtve 1941.-1945./ 1991.-1995. Hrvatski Informativni centar, Zagreb, 2001., str. 70.-74.). Valja zamijetiti i to da su od šest hrvatskih generala koji su na Bleiburgu pregovarali sa „saveznicima“, samo trojica bili čiste hrvatske krvi, dok je jedan bio čistokrvni Židov. Osim toga, među pogubljenim hrvatskim vojnicima na Bleirbuškom polju i Križnom putu bilo je oko 2.500 stradalih Židova.
Sve to ukazuje na dvije činjenice.
Jedna je ta da ustaški pokret ni u kom slučaju nije zamišljen kao rasistički, fašistički ili nacistički. Dokaz tomu je to što je ustaška vlast neposredno nakon proglašenja NDH zabranila rad Govedićeve Hrvatske nacionalsocijalističke stranke. S druge strane, istina je kako je samo u Zagrebu, kao jedinom glavnom gradu u okupiranoj Europi, Židovska općina radila tijekom cijelog rata.
Danas se NDH optužuje za svakojake zločine i progone, nad Židovima, Srbima, pripadnicima partizanskog pokreta, itd. O Židovima kao „sraslom tkivu“ Ustaškog pokreta je rečeno, a o progonu nad Srbima i „oslobodilačkom pokretu“ također treba nešto dodati. Što se tiče odnosa NDH  prema Srbima nešto se uporno prešućuje. Činjenica je da je i u Hrvatskom državnom saboru bilo dosta zastupnika pravoslavaca (Srba). Dr. Savo Besarić, odvjetnik iz Sarajeva bio je ministar u vladi NDH, a devetorica generala pravoslavaca bila su u hrvatskom domobranstvu: Đuro Dragičević, Fedor pl. Dragojlov, Jovan Iskrić, Đuro Gruić, Mihajlo Lukić, Lavoslav Milić, Dušan Palčić, Zvonimir Stimaković i Milan Uzelac. Primjerice, upravo je general Đuro Gruić bio najveći Pavelićev pouzdanik koji je kao glavar Stožera u Glavnom stanu predlagao da se hrvatska vojska u svibnju 1945. godine ne povuče iz Hrvatske, već da se brani na hrvatskom tlu. (Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 84., 92., 94., 120.i 126.). Pavelić je tek pod pritiskom Hitlerove Njemačke uveo rasno zakonodavstvo. Tu svoju pogrešku, prema pisanju židovskog povjesnika Leona Urisa, ustaško je vodstvo odmah ublažilo prihvaćanjem zakona o „počasnom arijevstvu“. Vlasti NDH su u prvim godinama rata i drugim načinima pokušale izbjeći dosljednu primjenu tih zakona, trudeći se pronaći najraznovrsnije oblike mimikrije kako bi spasili što više nedužnih Židova, ali nakon dolaska Himmlera u Zagreb u ljeto 1943. godine i njegovog nezadovoljstva „rješavanjem židovskog pitanja u Hrvatskoj“, ustaške vlasti su pooštrile svoj odnos prema Židovima te vršili deportaciju Židova u Njemačku. Ako usporedimo odnos ustaških vlasti prema Židovima s primjerice vishyjevskom vladom maršala Philippea Petainea u neokupiranom dijelu Francuske, vlašću  Strjelastih križeva Ferenca Szalasyja u Mađarskoj, četničkom strahovladom u Nedićevoj Srbiji, gdje je Beograd kao jedini glavni grad pod kontrolom fašističkih ili nacističkih vlasti već u svibnju 1942. godine bio u potpunosti očišćen od Židova i „ponosno“ nosio ime Judenfrei,itd., razvidno se uočava da je svuda postupak prema Židovima bio kudikamo radikalniji, okrutniji i drastičniji. Ali, tko danas za antisemitizam optužuje francuski, mađarski ili srpski narod...
(Ovo je ekscerpta iz teksta Mladena Lojkića naslovljenog “Srbi i Srbijanci su počeli s ubijanjem Hrvata tri dana prije uspostave hrvatske države”, a koji je objavljen na portalu Hrvatskiog fokusa – tjednika za kulturu, znanost i društvena pitanja, od 11.4.2004. godine.)
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search